Spasila sam dijete i sebe od muža nasilnika

Marina sam upoznala prije deset godina na sportskom susretu srednjoškolaca. Odmah sam ga zapazila. Bio je trener protivničke momčadi, visok, tamnoput i zgodan. Nije mi trebalo puno vremena da saznam više o njemu, a ubrzo nakon toga počeli smo se češće viđati. Bila je to ljubav na prvi pogled, romansa koja je napokon, nakon nekoliko godina, završila brakom. Imali smo velike planove za budući život. Udala sam se odmah nakon mature za voljenog čovjeka. Planirali smo gradnju kuće, kupovinu novog automobila, sve uobičajene i normalne stvari.

Imala sam tada velike snove o sretnom životu udvoje. Sve je krenulo kako treba. Upisala sam prvu godinu Pravnog fakulteta. Marin je povremeno radio kao trener, a onda je dobio dobar posao u policiji. Novac nam nije bio problem jer je on zarađivao dovoljno da pokrije troškove mog studija, nadogradnju obiteljske kuće svojih roditelja kod kojih smo živjeli i druge sitne izdatke. Radovali smo se novom stanu u potkrovlju, samostalnom životu. Veselila sam se što ću napokon, imati svoju kuhinju. Jednom mi je u šali predbacio kako sam često zbog predavanja odsutna od kuće, kako on želi imati pokraj sebe ženu, sređen dom i obitelj.

Počeo je prigovarati.

– Tvoji snovi o velikom poslovnom uspjehu se ostvaruju samo malom broju žena a ti sigurno nisi jedna od njih. Mislim da je zato vrijeme da napustiš taj svoj fakultet i posvetiš se obitelji.

Prve neprilike

Odlučila sam da ću više biti kod kuće, dočekivati Marina s posla i više vremena posvetiti našem braku. Tako me je vrijeme ispitnih rokova dočekalo potpuno nespremnu i nije mi trebalo puno da dignem ruke od fakulteta i svojih snova. U početku mi nije teško padalo to što sam se s nepunih 20 godina zatvorila u kuću, bila sam spremna učiniti sve što je Marin predlagao jer sam ga slijepo voljela. Posvetila sam se kuhanju, što mi nije bila jača strana. Ubrzo su šale na račun mog kuhanja i bavljenja kućom postale sve oštrije jer se Marinu u primjedbama počela pridruživati i njegova majka.

– Ništa ti ne polazi za rukom. Prvo studij, a sad i kuhanje. Za sve ovo vrijeme nisi uspjela skuhati ni jedan pošten ručak. Ponekad se upitam što ti uopće znaš raditi? -prigovarao je Marin.

Nakon ovakvih ispada i sve brojnijih primjedbi, počela sam tonuti u laganu depresiju, no trgnula me je vijest da ću postati majka. Pripremila sam romantičnu večeru i dočekala Marina nasmijana i ozarena.

– Imam za tebe iznenađenje! – rekla sam mu sva sretna.

– Imam i ja za tebe iznenađenje, smanjili su mi plaću, a sad da čujem tebe. Nije moguće da slavimo tvoj prvi uspjeli objed. – zajedljivo je primijetio.

Više mi nije bilo ni do kakvog slavlja niti nježnosti. Priopćila sam mu vijest o djetetu na što je samo hladno uzvratio:

– Nadam se da nećeš biti nesposobna za majku. –

Teško sam podnosila trudnoću. Morala sam mirovati i čuvati bebu. Marinova majka se brinula za sve. Kuhala je svom sinu njegova omiljena jela, spremala naš mali stan u potkrovlju, neprestano mi dijelila savjete i – prigovarala. Kad je Sara došla na svijet, naš život se nakratko vratio u normalu. Provodili smo sve više vremena zajedno i mislila sam da će naš brak ipak opstati, no bila sam u zabludi. Marin je odlučio da njegova majka preuzme veći dio brige o Sari.

– Kako ne bi postala nesposobno stvorenje poput tebe, – rekao je. -Smatraj tu stvar gotovom jer u ovoj kući ja odlučujem!

Usprotivila sam se njegovoj odluci i rekla da će cijela stvar završiti razvodom bude li se i dalje tako ponašao. Bilo mi je dosta njegovog prigovaranja i neprestanog omalovažavanja. Nije istina da sam baš za sve bila nesposobna! I, jako sam se trudila. Naš dom je bio besprijekorno čist, Sara je bila napredna i živahna beba, naučila sam se kuhati i čak sam počela peći kolače…

Kada sam hladno izjavila da želim rastavu, poludio je.

– Razvod, ti meni prijetiš razvodom, kučko nesposobna?! Upamtit ćeš svoje prijetnje!

Počeli su pljuštati udarci. Prvi,drugi, treći… Ne znam kako bi to završilo da Sara nije počela plakati.

Odlučila sam pobjeći

Još isti dan spakirala sam stvari, uzela dijete i pobjegla svojim roditeljima. Ispričala sam sva u suzama majci što se dogodilo.

– Ja se tamo ne vraćam, niti ću dopustiti da moje dijete raste uz takvog oca – izgovorila sam kroz suze.

– Nije samo tako jednostavno djetetu oduzeti oca – korila me majka. – Nijedan brak nije idealan. Znaš i sama koliko sam propatila s tvojim ocem alkoholičarem. Sve sam trpjela radi tebe, da ti imaš dom, oca i majku.

U tom času odjeknuli su udarci na vratima. Marin je uletio u kuću:

– Tu se skrivaš glupačo. Zar si mislila da te neću naći? Mene nitko ne napušta ako mu ja to ne dopustim. Zapamti to! Ti se ne trebaš vratiti, ionako nemam nikakve koristi od tebe, ali ovo dijete ide sa mnom milom ili silom – rekao je bijesno, mašući pištoljem.

– Možda je najbolje da vi to raspravite kod svoje kuće, djeco -uzvratila je moja majka gurajući me prema vratima.

Bila sam ostavljena Marinu na milost i nemilost. Dani su se pretvorili u moru. Marin je sve češće počeo izlaziti i opijati se. I trijezan je bio nasilan, ali pod utjecajem alkohola potpuno je gubio kontrolu. Danima nakon toga skrivala sam modrice puderom i dugim rukavima.

Njegova majka je stala na stranu svog najdražeg, najpametnijeg i najboljeg sina.

Za sve sam ja bila kriva. Kada sam predložila da Sara krene u jaslice, da se zaposlim, u kući su se svi okrenuli protiv mene. Proglasili su me nesposobnom majkom i ženom koja želi ostaviti svoje dijete.

Marin je postajao sve nasilniji. Jedan dan se dogodilo da uopće nije došao kući. Pojavio se nakon nekoliko dana izbivanja potpuno pijan i počeo urlati i razbijati sve što mu se našlo pod rukom. Zgrabila sam Saru i zaključala se u spavaću sobu. Pričekala sam da zaspi i pokušala razgovarati s njegovom majkom. Ona je tvrdila da sam sama za sve kriva…

Sutradan sam otišla do socijalne radnice i zatražila pomoć. Objasnila sam joj svoj slučaj tresući se od plača i straha, no nakon što mi je postavila stotinu pitanja, dala mi je pregršt obrazaca koje sam trebala ispuniti i na kraju rekla da joj se obratim za pomoć ako se to ponovi pa će vidjeti što se može učiniti.

Stajala sam zapanjena, ne vjerujući svojim ušima.

Shvatila sam da moram pobjeći. Bilo me strah i pomisliti što bi bilo da Marin dozna da sam bila kod socijalne radnice. Pokupila sam nešto ušteđevine, spakirala najosnovnije stvari, uzela Saru i sjela na prvi vlak. Silazila sam na usputnim stanicama, sjedala na autobus i vozila se obilaznim putem prema obližnjem gradu. Kad sam stigla, bila je duboka noć.

Počela me hvatati panika. Što sada? Našla sam se s djetetom na ulici. Prespavale smo prvu noć u nekom jeftinom hotelu. Ujutro sam kupila novine i počela čitati oglase za posao. Zbog djeteta nisam mogla prihvatiti stalni posao, no zapazila sam oglas u kojem je starija gospođa tražila pomoć u kući. Stan i hrana osigurani, pisalo je.

Novi početak

Javila sam se na taj oglas  i dogovorila susret. Nakon sat vremena pozvonila sam na vrata sa Sarom u naručju. Upoznala sam se s gospođom Marijom i ispričala joj priču koju sam unaprijed pripremila. Rekla sam da dolazim iz malog mjesta, da sam samohrana majka, da se sredina okrenula protiv mene te da tamo više nisam mogla izdržati. Sažalila se i odlučila nas primiti. Njoj zapravo nije ni trebala neka velika pomoć u kući jer je bila vitalna za svoje godine. Više ju je ubijala samoća. Ubrzo smo se zbližile. Marija je prihvatila Saru i mene kao svoje najbliže.

Iz dana u dan postajale smo sve više kao obitelj. Kako je bila vrsna kuharica uz nju se i moje kulinarsko umijeće popravilo. Bilo je tako lijepo i toplo u njenom domu dok smo nedjeljom zajedno pekle kolače. Saznala sam sve o njenom životu. Tragičnim je slučajem izgubila veliku ljubav svog života i zbog toga ostala sama. Bila mi je draga i u nekoliko navrata htjela sam Mariji ispričati pravu istinu o sebi, ali bojala sam se njene reakcije. Bojala sam se da će se uplašiti i da ćemo se Sara i ja naći na ulici.

– Slušaj, Zdenka, obratila mi se jednog dana Marija, naš susjed preko puta ima malu trgovinu. Sad je ostao bez radnice, pa ako bi ti pristala, rado bi te zaposlio, što misliš? –

Nije ni stigla završiti rečenicu, a ja sam joj već poletjela u zagrljaj i kroz suze odgovorila klimajući glavom.

– Ne brini se o Sari, ja ću je čuvati, ona je krasna djevojčica a ja ionako imam puno vremena. – rekla je i pogledala moju Saru s ljubavlju.

I tako sam počela raditi u trgovini mješovitom robom i konačno pronašla mir za sebe i svoje dijete, ali to je kratko trajalo.

– Zdenka, s ovim tvojim matičnim brojem nešto nije u redu, danas su mi javili iz Zavoda. Moraš to provjeriti pa mi javi da sredimo te papire – obratio mi se jedan dan Igor, moj šef.

Prošli su me trnci, o tome nisam razmišljala. Znala sam dobro što nije u redu. Dala sam mu krivi broj bojeći se da bi me Marin mogao pronaći ako dam pravi.

Pomisao na mogući susret s Marinom izazvala je jezu u meni. Već gotovo pet mjeseci živjela sam u normalnom okruženju, nisam se javljala nikome, ni roditeljima, jednostavno sam pokušala izbrisati svaku vezu s prošlošću. Moja šetnja kući potrajala je duže nego inače, tako da se nisam začudila kad sam zatekla Mariju na vratima.

Pronašao me je

Pa gdje si ti do sada?

Pet sati je već odavno prošlo, nećeš se stići ni odmoriti, a brat će ti uskoro stići, tražio te je danas – radosno me je dočekala.

Brat, kakav brat, ja nemam brata! Tko je to bio? Kada je dolazio? Bila sam u panici.

– Ma smiri se, slušaj! Zvao je jedan muškarac ugodna glasa danas oko podne i pitao za tebe. Rekao je da je tvoj brat. Dala sam mu adresu i rekla da dolaziš oko 6 doma. On je …

Nije stigla završiti rečenicu kad se začulo lupanje na vratima.

– Otvori, Zdenka, znam da si unutra!

– Marija, sakrijte se sa Sarom u kuhinju.

Kad ga odvedem u sobu, pokušajte pobjeći k susjedi i odmah nazovite policiju. Nemam vremena sad objašnjavati, ali vjerujte mi! – prošaptala sam Mariji na uho i ugurala je u kuhinju.

Otvorila sam Marinu vrata i uvela ga u sobu. Nastojala sam djelovati smireno iako je svaki živac titrao u meni. Nedugo zatim čulo se kako je Marija zatvorila vrata, znala sam da su ona i Sara sada na sigurnom. Mirno sam gledala Marina, spremna na svako zlo. Glavno da je moje dijete na sigurnom. Moja mirnoća ga je još više razdražila.

– Mislila si da te neću naći. Nema te mišje rupe u koju bi se mogla zavući. Osramotila si me pred obitelji i prijateljima. Odvela si moje dijete bez dopuštenja. Platit ćeš za to – siktao je prigušenim glasom.

Nisam mu odgovorila. Spustila sam glavu pokušavajući dobiti na vremenu. Tada sam osjetila prvi udarac od kojega sam pala na koljena. Marin se sagnuo, primio me za kosu i počeo vući prijeteći da je to tek početak. Stisnula sam zube kako bih potisnula bol.

– Čekaj malo, a gdje je derište? Prvo mi moraš reći gdje je Sara pa da nastavimo razgovarati – upitao je stežući me za vrat.

Ne sjećam se koliko sam udaraca primila kad se začulo lupanje na vratima. Bila je to Marija s policijom, s njima je bio i Igor. Marin se nije osvrtao na njihovo dozivanje. Nastavio me udarati gdje je stigao. Nakon nekog vremena policija je razvalila vrata. Pokušali su razgovorom smiriti Marina, no bez uspjeha. Ubrzo se cijela gužva završila tako što su ga dvojica policajaca svladala i odvela u stanicu.

Dala sam izjavu policiji. Marija i Igor u tišini su slušali pravu priču o Sari i meni.

Kad sam završila, sa strahom sam ih pogledala u oči. Pročitavši neizvjesnost u mom pogledu, Marija mi je prišla i zagrlila me.

– Ovdje ćete uvijek imati dom ti i tvoja kćerkica – rekla je toplo.

Skupila sam hrabrost za rastavu

Slijedeći tjedni bili su pravo mučenje za sve. Pokrenula sam brakorazvodnu parnicu, htjela sam da se makar taj posljednji čin našeg nesretnog braka okonča civilizirano. No, Marin i njegova majka tvrdili su da sam neuračunljiva, sklona depresijama, samoubojstvu, nesposobna za samostalan život, nesposobna da skrbim o djetetu. Odluka je na kraju ipak bila u moju korist. Marija i Igor su mi u teškim trenucima pružili veliku podršku na čemu sam im bila neizmjerno zahvalna.

Danas Sara i ja živimo sređenim životom, iako mi se nekada učini da je i na njen psihički razvoj sve to ostavilo traga. Da je nisam mogla zaštititi kako sam željela. Tiha je i povučena djevojčica. Ponovno sam počela maštati o fakultetu iako sam sada duboko svjesna da su to samo snovi. No, tko zna, možda se oni jednog dana ostvare mojoj Sari.
Odluka je na kraju ipak bila u moju korist. Marija i Igor su mi u teškim trenucima pružili veliku podršku na čemu sam im bila neizmjerno zahvalna.

Možda i ja nađem snage da ponovno povjerujem nekom muškarcu i zavolim ga. Možda bi to mogao biti Igor koji me ponekad zamišljeno promatra. Ne znam, znam da mi je drago što smo sve to preživjele i što imamo novu priliku za život u toplom Marijinom okrilju.