Gurnula sam ga u zagrljaj drugoj

Svog sam supruga Branimira, zvali smo ga Branko, upoznala na vrlo neuobičajen način. Bila je jesen prije 20 godina. Nije bilo kasno, ali je bilo oblačno i kišno te zbog toga mračno već oko sedam sati navečer. Vraćala sam se iz dućana. Ponestalo mi je suhog kvasca a baš sam si poželjela ispeći tople i meke domaće putar kifle. I moji ukućani su ih voljeli, naročito sestrin mali petogodišnji sin. Živjeli smo u istoj kući, no sestra i šogor preuredili su drugi kat kuće i dio tavana za sebe. Ja sam još s roditeljima živjela u prizemlju i na prvom katu. Kuća je, kao što se iz ovoga i vidi, bila velika, no bilo nas je dosta koji smo u njoj živjeli tako da smo popunili sve sobe. Iako nije uvijek bilo idilično, recimo da smo se dobro slagali i da nije bilo previše onih uobičajenih trzavica i svađa koje su se često događale u takvim stambenim aranžmanima.

I za ljubav svog malog nećaka, i za ljubav mog vlastitog nepca, po tom sam se ružnom vremenu uputila u dućan samo po kvasac. Istina, iz dućana sam izašla s punom vrećicom što slatkiša za Vitomira, nećaka kojeg sam po svim pravilima puno razmazila, što salamica i namaza koje sam imala namjeru poslužiti uz putar kifle. I velika boca mlijeka se tu našla, jer uz te kifle najbolje nam je prijala topla i slatka bijela kava.

SJURIO SE DO MENE U GRABU

Nažalost, sve su te fine stvari završile u grabi pored ceste, a kifle nisam ispekla, bar ne te večeri. Doživjela sam prometnu nezgodu gotovo na samom pragu kuće. Sjećam se samo naglog osjećaja hladnoće kad sam završila u dubokoj grabi prepunoj smrdljive blatnjave vode. Nisam ni znala da sam preletjela deset metara zrakom i svom se snagom odbila od stabla koje je raslo pokraj ceste te tada pala u jarak. Kasnije su mi sve prepričavali milijun puta tako da točno znam što se dogodilo, no ne mogu reći da se baš svega toga sjećam.

Uglavnom, jedan me automobil odbacio nakon što je i on sam bio odbačen od rubnjaka. Kako bi izbjegao auto koji mu je išao u susret i koji je zavrludao prema sredini ceste, vozač manjeg terenca naglo je skrenuo prema rubu ceste, kotačima zahvatio visok rubnjak, proklizio i okrenuo se za sto osamdeset stupnjeva te tada naletio na mene i odbacio me. Mislim da se sjećam škripe guma, tog odvratnog zvuka kojeg i dan danas kad čujem, mrzim. No, da ne duljim, bilo je to ovako: automobil koji je zavrludao vozio je jedan čovjek koji je svog oca vozio na hitnu. Starcu je pozlilo, posumnjali su na moždani udar te ga je sin čim prije htio dovesti do liječnika. U jednom je trenu starac počeo gubiti svijest ili se rušiti, sin se prepao i okrenuo prema njemu i na mokrom kolniku izgubio na trenutak kontrolu nad vozilom. U terenskom je, pak, automobilu bio Branko. Vraćao se s posla s obližnjeg naftnog postrojenja. Nije vozio ni prebrzo niti je bio neoprezan, no slučaj je htio da me je pokupio prednjim dijelom automobila i zavitlao kroz noć.

Pričali su mi da je izletio iz automobila i sjurio se do mene u grabu, podižući mi lice iz vode kako se ne bih utopila. Nije se usudio pomicati me ništa više od toga pošto je vidio da mi je noga savinuta u neprirodni položaj, a lice i dobar dio tijela bili su pokriveni krvlju jer mi je granje stabla izgrebalo gotovo svaku vidljivu površinu i podrapalo svu odjeću. Nije se htio odvojiti od mene čak ni kad su me unijeli u ambulantna kola. No nisu mu dozvolili da se vozi sa mnom. Srećom, nitko drugi tada nije stradao, a otac onog čovjeka koji je zavrludao cestom, poživio je još puno godina nakon tog događaja.

No Branko je bio ludo opsjednut brigom za mene. Iako me nikada prije nije vidio, dolazio mi je u bolnicu svakoga dana. Osjećao je nevjerojatnu krivicu iako ni on sam nije bio kriv za sve što se dogodilo. Bio je to jedan nesretan splet okolnosti, ništa više. A moje ozljede ionako nisu bile opasne po život. Slomljena noga iznad koljena, nekoliko udaraca u rebra i lice, a prilikom pada napukla mi je zdjelična kost. Iako nisu mogli reći je li to uzrok mojoj neplodnosti, puno godina kasnije je potvrđeno da ne mogu imati djecu.

SAZNALA SAM DA NE MOGU IMATI DJECE

Dok je tako dolazio u bolnicu, nekako se dogodilo da smo se Branko i ja zaljubili. Zato i kažem da je to neuobičajen način da se s nekim upoznate. Ponekad bih se mučila pitanjima je li ta ljubav bila plod osjećaja krivnje koju je Branko tako snažno osjećao. A opet, nije to ni bilo važno. Ako ništa drugo, zaljubio se u mene kroz svu brigu koja ga je morila, a ne zbog nekog perfidnog razloga kao što su tjelesna požuda ili što ja znam, materijalni ili društveni status. A ja sam osjećala silnu toplinu zbog njegove brige i brižnosti s kojom se odnosio prema meni. Bio je iskren i pošten, preuzeo je odgovornost na sebe i nije bježao od obaveza. Nakon što su me otpustili iz bolnice, iznajmio mi je mali stan u Zagrebu kako bih bila što bliže i njemu i bolnici. Cijeli je svoj godišnji odmor i sve slobodne dane potrošio kako bi bio sa mnom, kako bi me vozio na terapije i boravio sa mnom u toplicama. Naša je prva ljubavna noć bila upravo u Daruvarskim toplicama.

Više se uopće nisam vratila u roditeljsku kuću. Iz iznajmljenog stana preselila sam se k njemu, a kasnije smo kupili malu parcelu na periferiji i izgradili lijepu kuću. Našla sam dobro plaćen posao u Zagrebu, kupila automobil za sebe, on je i dalje puno radio po terenu, imali smo i puno novaca i lijep život. I miran i solidan brak, no bez djece.

Nisam mogla imati djece. Bilo mi je to ispočetka teško za prihvatiti, ali s godinama, jednostavno sam se navikla. Uvijek sam pronalazila dobrodošla opravdanja: Branko je ionako puno na terenu pa bih se o djeci morala brinuti sama; ovako sam imala puno više vremena za sebe i posao koji je bio zahtjevan, ali i zanimljiv; imala sam nećaka kojeg sam mogla povesti na more s nama, kojeg smo svi voljeli i koji je volio nas; uvijek je postojala mogućnost da posvojimo dijete, samo nikako nismo ozbiljno pokrenuli proceduru, uvijek smo se oko nečega dvoumili.

Nisam očekivala da će mi se ikoji drugi muškarac svidjeti. A dogodilo se upravo to. Muškarac je bio iz jedne od naših tvrtki kooperanata. Zvao se Goran, bio je visok i crnomanjast, izuzetno drag i simpatičan, duhovit, ali i ozbiljan stručnjak, inženjer hvaljen zbog svojih sposobnosti. Bio je u braku i imao dvoje djece. Trebalo mi je sto godina da uopće priznam sama sebi da mi se sviđa. Moram priznati da sam prilično konzervativnih svjetonazora i preljub za mene nije dolazio u obzir. Zato mi je to bilo jako teško prihvatiti. U samotnim noćima kada je Branko bio na terenu, maštala sam o Goranu. Iako sam znala da nikada ničega među nama neće biti, pustila sam mašti na volju. Milijun puta sam sanjarila o našem prvom slučajnom dodiru, o blagom stisku ruku, o prvom poljupcu. U mojim snovima nismo bili u braku, naravno. Ili smo bili rastavljeni ili udovci.

Ova druga maštarija mi baš nije bila privlačna, no pružala je plodno tlo za moguće suosjećanje i tješenje kao početak odnosa. Otišlo je to toliko daleko da sam čak i kad je Branko bio kod kuće, kada bi zaspao, puštala maštu da se razbukta jer sam već bila pomalo ovisna o tim toplim slikama ljubavi.

KAJ JE TEBI? TI SI JEDINA KOJU VOLIM!

A onda sam, ne znam ni sama kako, počela razmišljati malo šire. Ako se meni netko sviđa, netko tko nije Branko, je li moguće da se i njemu netko sviđa? Je li moguće da ima neku simpatiju tamo negdje na terenu? Ili možda ne samo simpatiju, možda čak i ljubavnicu?! Nikada prije nisam o tome razmišljala jer mi je bio. toliko odan od prvog trena otkada smo se upoznali da mi takva bedastoća uopće nije pala na pamet. Počelo me to kopkati. Htjela sam istražiti, a nisam znala kako. Da li da mu kažem za Gorana? Da li bi ga to povrijedilo? Ili da počnem razgovor onako općenito? U stilu, kao “čula sam da je uobičajeno…” ili “čitala sam da mnogi parovi…” ili… A onda, kada sam pokrenula taj razgovor, nisam ni slutila kuda će nas odvesti.

– Bebo – započela sam nadimkom kojim sam ga oduvijek zvala – nešto me zanima.

– Ahm – promumljao je, nesvjestan važnosti teme koju ću pokrenuti.

– Zanima me ima li neka žena koju poznaješ a da ti se sviđa? Onako, kao žena.

Pogledao me razrogačenim očima. – Kaj je tebi? Ti si jedina koja mi se sviđa! I koju volim.

– Aha – bila sam malo razočarana, ali nisam mogla ništa drugo ni očekivati. Osjetila bih da mu se neka druga sviđa.

– A odakle sada to pitanje? – bio je malo ljut.

– Ma ne znam – osjetila sam neugodu kao nikada prije.

– Nemoj mi samo reći da si nasjela na neke priče o tome da mi terenci svugdje imamo po neku koju trošimo, onako, sa strane!

– Kaj postoje takve priče? – glumila sam, priznajem. Znala sam za te priče, ali nisam im davala na važnosti.

– Ma zaboravi – prekinuo je nemilo zuriti u mene. Okrenuo se i kao da se zamislio. Bio je i pametan i intuitivan, morala sam mu priznati.

– A da se nije možda dogodilo da se tebi netko sviđa “sa strane”?

Srećom, bio mi je okrenut leđima kad me to pitao, kao da se nije mogao suočiti s tom mogućnošću licem u lice, ako zaista postoji. Stoga nije mogao primijetiti da sam pocrvenila, a ja sam osjetila da jesam. Lice mi je bilo vruće a sigurna sam i da mi se zbunjenost mogla pročitati u očima. I tada, iz nekog mračnog kutka mog uma jednostavno je sunula misao i ja sam je izgovorila.

– Nee, nije to. Nego… Mislila sam… Ako bi imao neku drugu, možda bi s njom mogao imati dijete.

Okrenuo se tako naglo i pogledao me s takvim zaprepaštenjem da sam protrnula. Što li sam to izgovorila? Što li sam to napravila?

– Ti nisi normalna.

– Oprosti. Pomislila sam…

– Rekao sam ti stotinu puta: nije mi važno to što nemamo dijete.

– Pa znam. Ali kada bi imao dijete s drugom, ja bih ga prigrlila kao svoje.

PROUČAVALA GA JE MLADA DJEVOJKA

Zaboga! Mora da su se te misli stvarale u meni a da ih uopće nisam bila svjesna i sada su samo izletjele. Da li bi to bilo moguće? Da li bih prigrlila njegovo dijete iako mu ne bih JA bila majka?

– Ti si… – vjerujem da mi je htio reći da sam luda, ali da se na vrijeme zaustavio – pobrkala prioritete!

Tako je završio taj nesretni prvi razgovor, ali u mene kao da je ušao sam vrag. Iako izgovorena iznebuha, ta mi se ideja utisnula u um i nije mi davala mira. Čak sam i Gorana izbacila iz misli. Odjednom, kao da su se moji majčinski instinkti razbuktali. Sve sam više vremena provodila sanjareći o nekom djetencetu koje bih držala u naručju, kupala ga i presvlačila, hranila i češljala, uspavljivala. Mora da sam izgledala kao luđakinja, jer Branko je shvatio što se događa.

– Nemoj mi reći da još razmišljaš o tome da si nađem neku ženu?

– Pa, ponekad – promrmljala sam.

– Ti si… – ovog puta nije ni završio rečenicu, samo je izjurio iz sobe, a i iz kuće. Malo sam se bojala jesam li uništila naš brak, ali opet, moram priznati, ne baš previše. On mi je svakoga dana s takvom uvjerenošću i upornošću iskazivao ljubav i naklonost da sam bila sigurna u njega. Ali… Ipak sam posijala sjeme za koje nisam željela da bude posijano. Nikada nisam brojala, ali nakon toga rjeđe smo vodili ljubav. Mislila sam, možda se to dogodi s godinama, nisam željela razmišljati o tome da se on možda udaljava od mene. Jer i dalje smo bili u odličnom braku, ništa se drugo nije promijenilo, osim količine seksualnih odnosa. I dalje smo se družili i sami i sa našim prijateljima, rodbinom. I dalje smo posjećivali moju sestru i roditelje, družili se sada s već poodraslim nećakom. I dalje zajednički održavali kuću i okućnicu, i dalje zaokupljeni i predani svako svojem poslu. Moj je glupi prijedlog pao u zaborav. Bar sam tako mislila.

Prije nekih desetak godina kad smo ljetovali u kući njegovog bratića, dogodilo se nešto.

Primijetila sam da mog Branka proučava jedna vrlo mlada djevojka.

Konobarila je u lokalnom kafiću, nije mogla imati više od 22-23 godine. Vjerojatno je bila studentica koja je radila preko ljeta. Uvijek smo u taj kafić dolazili na kavu, nas pet-šest prijatelja, a ona očito nije bila svjesna da je Branko u braku. Tek sam tada primijetila da nije imao burmu. Zadnjih godinu dana je malo smršavio i počela mu je padati s prsta pa se bojao da će ju izgubiti, objasnio mi je kad sam ga jednu večer pitala. Proučavala sam ga. Mislim da je bio iskren. Proučila sam ga očima osobe koja ga prvi puta gleda – bio je srednje, prosječne visine, vitak, tamnoput sa svijetlom kosom, sijedih gotovo da nije ni imao. Razmišljala sam da li bi se mogao svidjeti jednoj mladoj studentici. Nisam znala odgovor. Ali po ponašanju naše konobarice, bilo je očito da je to moguće. Proučila sam i nju. Bila je nešto niža od mene, malo punija, gavran-crne kose i blijede puti, svijetlih, sivo-plavih očiju, punih rumenih usana. Bila je lijepa, ali djelovala je hladno. Meni barem. No očito nije bila potpuno hladna jer se dobrano zagrijala za mog muža. A onda sam shvatila da i on nju pogledava, da joj se osmjehuje, da uvijek nešto lijepo kaže kad mala dođe za naš stol.

I tada sam, po prvi puta, shvatila kako to izgleda ljubomora. Kako me je ošinula, do najsitnije pore, do same koštane srži! U tom sam trenu zaboravila svoje sulude ideje da bi se on mogao zaljubiti u neku drugu i s njom imati dijete. Zaboravila sam čak i svoje maštarije o Goranu. Sve je nestalo, bila sam bijesna kao ris i spremna napasti ga i izvrijeđati na pasja kola. Mora da mi je licem tutnjao orkan jer su me ljudi počeli proučavati a ja sam zbog toga bila sve bjesnija. Ne znam kako sam se uspjela suzdržati da ne planem, ali skočila sam i otrčala s te terase, iz tog kafića. Nikada se više nisam tamo vratila. Nisam ju mogla gledati, niti njega kako ju gleda. Posvađali smo se tu večer, nismo vikali jer nismo željeli da nas drugi ukućani čuju, ali bilo je gadno.

– Da nisi više nikada otišao tamo! – siktala sam žuč iz sebe.

– Tihana, smiri se, ne izmišljaj i ne histeriziraj.

Pokušao me urazumiti no nisam se dala.

– Isuse, takvu klinku gledaš, nije li te sram. Mogao bi joj biti tata!

– Prekini! – izvikao se, ali suzdržano. – Da mi više nikada nisi tako nešto rekla! Jasno?! Ja ne gledam klinke i ne zanimaju me klinke! Nisam takav bolesnik!

NIKADA VIŠE DA NISI OTIŠAO K NJOJ!

– Jesi! Ti si bolesnik. Prvo si se u mene zaljubio samo zato što si mislio da si me ubio, usrao si se u gaće od straha i da bi se osjećao bolje, zaveo si me a sada kad sam prešla četrdesetu, sad si skužio da ti se sviđaju klinke uz koje te ne veže osjećaj krivnje – vrištala sam. Branko je poblijedio kao vapno. Ruke su mu se počele trzati, bila sam uvjerena da će me udariti. Odmaknula sam se od njega.

– Glupačo! Spremna si za umobolnicu! Misliš da ću te tući?! Luda si načisto!

– Možda jesam luda, ali nikada više da nisi otišao k njoj!

– Ti! TI!? Nećeš mi ti govoriti što da radim, a što ne. Nikada! Jasno?!

Zalupio je vratima kad je otišao iz kuće, a ja sam briznula u takav plač da sam mislila da ću se rasporiti i raspasti na milijun komadića. Satima sam plakala, a gdje je bio on, ne znam. Nije došao u krevet te noći. Kad sam ga pitala, rekao je da je spavao u autu. Borila sam se s ljubomorom, željom da ga napadnem, izvrijeđam, da ga ponizim, da ga okrivim za sve što je ili nije napravio. No plač me nekako ispraznio, bila sam tupa, troma. Oh, kako bih voljela da se nikada ništa nije izrodilo u mojoj glavi, da nisam izgovorila one glupe riječi o djetetu s drugom, samo kako bih prikrila svoju slabost. Željela sam da se sve vrati na ono kako je bilo prije, da se sve izbriše, zaboravi. Kao da se nikada ništa nije dogodilo. Imali smo prekrasan brak i odnos. I sve je otišlo u nepovrat.

No ipak, situacija se malo primirila. Nakon četiri mjeseca opet smo bili stabilan par. Nikada više nismo o onome razgovarali. Branko to nije dozvoljavao. Ja sam tupila i maltretirala ga da izbacimo sve na vidjelo, no on nije pristajao na to. Tvrdio je da nema o čemu sa mnom pričati, da je sve bila moja bolesna konstrukcija. Ludila sam zbog te tišine, ali onda sam se navikla. Shvatila sam da je bio u pravu i da sam bila jako nepravedna prema njemu. Trebalo mi je par mjeseci da se smirim, da se pomirim sama sa sobom i s krivicom koju sam osjećala nakon svega. Svakodnevne rutine su opet postale uobičajene, smirene, bez ispada. Dan po dan, tjedan za tjednom, vratili smo se u normalu. No gotovo bez seksualnih odnosa. Kao da takva vrsta intimnosti više nije bila moguća među nama. Povremeno bih pokušavala porazgovarati s njim, opravdati se, zamoliti ga za oproštaj, no nije mi ni to dozvolio.

Rekao bi da jednostavno sve zaboravim, da je sve u redu, da mi ne zamjera ništa, a ja bih se primirila. No kada bi me spopale sumnje, shvatila bih da mu ne vjerujem, da sam skoro sigurna da ga je sve to jako pogodilo i da samo glumi da je sve u redu.

Kad je ponovo došlo ljeto, prijatelji su nas pitali hoćemo li opet zajedno ljetovati, no oboje smo to jednoglasno odbili. Opravdali smo se obavezama na poslu i ja sam pomislila da je sve sada iza nas. Ne mogu reći da sam baš sve zaboravila, no činilo mi se da ću se uspjeti oporaviti i sve u našem odnosu vratiti na staro. No nisam imala za to priliku.

Primijetila sam da je Branko postao tjeskoban. Pobojala sam se za njegovo zdravlje, imao je problema s visokim tlakom, a s druge strane, činilo mi sa da kopni svakim danom sve više. Nagovarala sam ga da ode k liječniku, a on je govorio da je s njim sve u redu, da je to samo pritisak posla. Srećom, imali su u njegovoj firmi obavezu stalnih liječničkih sistematskih pregleda tako da sam bila sigurna da, ako nešto nije u redu s Brankovim zdravljem, na sistematskom će to otkriti.

– Jesi li dobio nalaze? – pitala sam ga dan nakon što je tog ljeta bio na sistematskom. Brinula sam.

– Jesam. Sve je u redu. Samo ono uobičajeno, visok tlak, povišene masnoće u krvi, ništa drugo.

ZA SVOJ KURVALUK OPTUŽUJEŠ MENE?

Odahnula sam. Ali zvučao je odsutno, bolesno.

– Što je? Ipak se nešto događa s tobom – inzistirala sam.

– E pa da znaš da se događa! Događa se ono što si ti željela. Samo da znaš, da nije bilo tebe, to se nikada ne bi dogodilo. Tebi je palo na…

– Što to? – prva mi je misao bila da se razbolio zbog mene, zbog mog zanovijetanja.

– Imat ću dijete s drugom ženom.

Zinula sam šokirano. Pa zatvorila usta. Opet sam zinula, ali nisam ništa uspjela izgovoriti. Osjetila sam vrtoglavicu i sjela. Promašila sam stolac i pala na pod. Ostala sam bez daha, u plućima me zapeklo, a utroba se izokrenula naopačke. Branko mi je priskočio i pružio ruke da me podigne.

Kad me osovio na noge, privukao me k sebi, a ja sam briznula u plač. Tješio me lupkajući me po leđima, mazio me po kosi a ja sam i dalje samo plakala. Mozak kao da se zablokirao, ništa mi suvislo nije dolazilo iz njega. Čim sam malo došla k sebi, odmaknula sam se od njega. Gledala sam ga luđački bijesna.

– Hoćeš reći da za svoj kurvarluk optužuješ mene?! – vrištala sam na sav glas.

Branko se okrenuo i otišao u kupaonicu. Pojurila sam za njim i zgrabila ga za ruku. Nije stao, samo je i on mene zgrabio i ugurao kroz vrata. Posjeo me na rub kade i dalje me držeći snažno jednom rukom, dok je drugom iz ormarića izvadio tablete za smirenje. Popio je dvije jednim kratkim trzajem glave unatrag, a onda je i meni pružio jednu. Popila sam je gotovo automatski.

– Razgovarat ćemo kad se smirimo.

Izašao je u vrt, a mene ostavio da sjedim na ledeno metalnom rubu kade. Vrlo brzo osjetila sam da se smirujem.

Nisam navikla na tablete pa su imale brz učinak na mene. Potražila sam ga i našla kako leži u travi ispod oraha.

– Nemoj tu ležati, ove orahove resice će ostaviti traga na odjeći koji se neće moći oprati – prigovorila sam jetko.

– Daj zašuti – iako su riječi bile grube, nije to izgovorio grubim glasom.

Sve se u meni uskipilo, imala sam potrebu reći puno toga, nimalo lijepoga, ali snažno sam stisnula zube i prešutjela sve. Grlo me zapeklo od silne borbe onoga što je željelo izaći van iz mene i tvrde ustrajnosti da šutim. A onda je započeo s pričom.

RASPITALA SE O MENI I SVE SAZNALA

– Ti si to htjela, a onda si mi još i s onom konobaricom stavila bubu u uho.

Zaustavio me pokretom ruke kad sam krenula prigovarati.

– Bio sam lud ko puška kad si me onako na moru napala. Nisam uopće primjećivao da me mala proučava drugačije od drugih. Te sam večeri otišao u kafić i ustvrdio da si bila u pravu. Čim sam se pojavio, nedvosmisleno mi se počela nabacivati. Odbio sam ju. Rekao da sam u braku. Nije ju to pokolebalo. Uopće je nije bilo briga. No nisam popustio. No da ne duljim, dala mi je svoj broj, za svaki slučaj. Jednostavno je uzela moj mobitel i utipkala ga u imenik. Niti sam ga gledao, niti sam ga obrisao, gadilo mi se uopće i pogledati u imenik. Nisam ni znao kako se zove. Ništa mi nije bilo važno jer si me ti svojim ponašanjem dotukla.

U međuvremenu sam shvatila da i dalje stojim iznad njega koji je ležao u travi. Uspravna ko drveni stup. Tako mi je bilo lakše.

– Nisam znao da se raspitala o meni, gdje radim i to. Vrebala je neko vrijeme da se pojavim u uredu jer nije mogla znati kada odlazim na teren a kada sam tu. I tako me jedno jutro ipak dočekala. Predstavila mi se a ja je nisam skoro ni prepoznao, bila je zabundana, šal i kapa, bez šminke. Otišli smo na kavu jer nisam znao kako je se riješiti na lijep način tamo, na ulici. Bojao sam se da će napraviti scenu. No bila je ugodna, smirena.

Počela sam se tresti. Kamo je ovo vodilo? Znala sam! Do djeteta!

– U biti mi se svidjela. Zaboravio sam na razliku u godinama, sve mi je više imponiralo njeno inzistiranje. Sada je u petom mjesecu trudnoće i pristaje da posvojimo dijete. Želi završiti studij, ima planove za budućnost, ambiciozna je – ispričao mi je.

Dani koji su uslijedili nakon tog razgovora bili su mučni, zahtjevni. Ja sam se lomila, on se opravdavao. Oboje smo krivicu za sve prebacivali na onoga drugog. Tko zna dokle bi to tako trajalo, da se to dijete ipak napokon nije rodilo. Rodila se djevojčica, nazvali smo ju Petra. Moja kćer koju sam prigrlila kao svoju.

Zaboravila sam na sve razmirice koje su nas mučile zadnjih mjeseci i godina.

Petra je postala centar mog svemira. I Branko se smirio. Nisam ga više napadala zbog ljubomore ili sličnih gluposti. Selina, djevojka koja je zavela mog muža i rodila mu dijete, ubrzo je otišla u Ameriku na studij. Nije pitala za Petru, a to nam je svima odgovaralo.

Naša curica ima sedam godina i jesenas je krenula u školu. Ispočetka je ljudima bilo čudno odakle se malička “stvorila”. Naši najbliži i prijatelji znali su da se nismo odlučili na posvojenje. Isto tako, nisu znali za naše svađe i razmimoilaženja. A Branko i ja smo se dogovorili koju ćemo im priču servirati: jedna njegova poznanica mu se požalila da joj je kći ostala trudna. Nije željela pobaciti, a nije mogla dijete ni zadržati. I tako, riječ po riječ, mic po mic, ispalo je da smo se Branko i ja složili da posvojimo malenu. Ljudi su priču prihvatili, nisu imali nikakvog razloga da u nju posumnjaju. A Petra je ionako sličila na majku. Istina košića je bila sličnija Brankovoj, no to nije bio nikakav dokaz koji bi bilo koga naveo na sumnju. Bila sam uvjerena da to nije važno, sve do kobnog dana kada je Branko iznenada umro.

Kakav je to nevjerojatan šok bio. Neopisiv. Tako mlad i uglavnom zdrav čovjek umre u trenu. Kasnije su me ljudi tješili da je to bila “lijepa” smrt i znala sam da su bili u pravu. Nije se mučio, nije dugo bolovao, ujutro je ustao i spremio se na posao kao i svakoga dana, poslije podne s kolegama s posla otišao na piće i jednostavno se srušio. Kad je stigla hitna, bilo je sve gotovo. A kada sam ja saznala, bio je već na sudskoj medicini. Netko je već nazvao i moju sestru te su ona, mama i nećak došli do mene. Sestra je ostala kod kuće s Petrom, a mamu smo morali odvesti na hitnu i tamo je ostaviti jer joj je pozlilo. Tata je došao po nju, no i sam je bio jako uznemiren. Bila sam luda. Od brige za njih.

Od šoka i saznanja da mog Branka više nema. Nikako mi to nije sjedalo u glavu. Nećak me šutke vozio. Bila sam svjesna da me povremeno zabrinuto pogledava. Vjerojatno nije znao što bi sa mnom pričao, nije se još našao u takvoj situaciji. A što bismo uopće i razgovarali? Nije se imalo što reći. U kakvom sam stanju tada bila, niti ne znam, ali niti jednu suzu nisam ispustila. Kao da sam se sva skamenila.

PRONAŠLE SMO PAPIRE OD OSIGURANJA

Kasnije, kad sam legla i u naručje prigrlila Petru, tek sam tada osjetila suze. Plakala sam i plakala. Plakala zbog Branka koji je zbog mene spavao s drugom ženom kako bismo imali dijete, plakala zbog sebe što sam ostala bez jedinog muškarca kojeg sam ikada voljela, plakala zbog Petre koja je izgubila šansu da bolje upozna svog oca. Plakala sam prisjećajući se svih ružnih riječi koje smo si izgovorili, plakala prisjećajući se svih lijepih dana. Plakala sam zbog planova koje smo imali a koji se neće ostvariti.

Majka mi je dodatno otežavala te teške dane, stalno je plakala i kukala i žalila mene i kćer. Brankovi su roditelji, nažalost ili na sreću umrli tokom prošlih godina. Nije imao druge bliže rodbine no imao je veliku hrpu prijatelja i kolega koji su došli na pogreb. Preživjela sam te dane uz obilne količine sredstava za smirenje. No najgore bi mi bilo kad bi me Petra pitala za oca. Duša mi se parala. Objasnila sam joj najbolje što sam mogla, primjereno za njenu dob. Činilo se da je dobro, vjerujem da tako mala djeca još ne shvaćaju svu konačnost smrti. Mislim da je bila više uznemirena neobičnim ponašanjem nas odraslih, čudnim situacijama i svime što se događalo oko nje. To je bila opipljivo i neugodno. Za nju je smrt bila apstrakcija. A Branko joj nije nedostajao kao meni. Navikla je da otac nije kod kuće pošto je znao biti na terenu i po nekoliko tjedana. Njen se život vrlo brzo vratio u normalu, a uz nju i ja sam se morala što prije osoviti na noge.

Uz to, trebalo je riješiti silnu papirologiju i ostavštinu. Tada me već pomalo počela zabrinjavati činjenica što smo lagali o Petrinom porijeklu. Nisam poznavala zakone, ali pretpostavljala sam da usvojena djeca imaju ista prava kao i vlastita.

Sestra je bila sa mnom kada smo pregledavale svu tu dokumentaciju. Pronašle smo papire od životnog osiguranja. Bila sam potpuno zaboravila na to. Zabezeknula sam se vidjevši svotu koja se tokom godina skupila. Naše su plaće bile dovoljne za nas, živjeli smo doista dobro, ali ova suma koja je čekala na mene i Petru bila je enormna. Nisam znala što bih s tim. Nije mi trebao taj novac i nisam ga željela. Odlučila sam to sve prepisati na Petm, kada jednog dana krene na fakultet ili odluči kupiti stan, neka joj se nađe.

Sestra me samilosno gledala. Podržala me u mojoj odluci. Nastavile smo s prekopavanjem. Ona je u jednom trenu tiho kriknula i onda pokrila usta rukom. Zagledala sam se u nju. Činila se jako uznemirenom.

– Što ti je? Što si to našla?

Krenula sam da ću joj uzeti papir iz ruke, a ona ga je, poput malog djeteta, sakrila iza leđa.

– Ne dam ti da to čitaš. Nemoj to čitati! – propentala je.

– Ne budi smiješna, daj da vidim.

Ponovo se izmaknula i nije mi dala da dohvatim papir. Naljutila sam se malo i ona je to primijetila.

– Ok, prestani. Daj mi taj papir. Ionako ću ga vidjeti, prije ili kasnije.

Popustila je i pružila mi ga. Gledala sam zbunjeno jer mi je bio potpuno nepoznat. A onda sam shvatila u što gledam. Bila je to DNK analiza koja je potvrđivala da je Petra Brankova kćer. Nisam u prvi tren znala što je to tako šokiralo moju sestru. Istina, i ja sam se malo šokirala jer nisam znala da je Branko to napravio. Pogledala sam datum. Bilo je to kad je Petri bilo godinu dana. Jadan Branko, što li mu se motalo po glavi? Je li sumnjao u to da je dijete njegovo? Očito je sumnjao, ne bi inače napravio testiranje. A meni nije ništa rekao. S kakvim li se on sve borbama nosio? Nije me htio opterećivati? Nije naišao na dobru volju s moje strane? Opet sam počela plakati.

Sestra me tješila misleći da zna razlog mojim suzama.

– O, o mrtvima sve najljepše, ali kako ti je to mogao napraviti?

– O čemu ti pričaš? – pitala sam ju.

– Pa o tome da je imao ljubavnicu.

-Nije on imao ljubavnicu – prekinula sam ju ne mogavši slušati da govori protiv njega. – Ja sam ga molila da ima dijete s drugom. Nije to htio. No ispada da sam ga gotovo natjerala na to. Nikada nije volio ni jednu osim mene. I zbog mene je spavao s drugom ženom.

Opet sam počela jako plakati. Sestra me pokušavala utješiti, ali nije uspijevala. Trebalo mi je nekoliko sati da se smirim. Kasnije, sve sam joj ispričala. Vidjela sam da se još uvijek dvoumi oko Brankove dobrote i predanosti, uvjerila sam ju da prestane sumnjati u njega. I neka bude uz mene i moju sreću što mi je nakon Branka ipak ostalo dijete njegove krvi, njegovo istinsko nasljeđe.