Spojila nas je bakina namještaljka

Mojoj baki je već neko vrijeme zdravstveno stanje bilo ozbiljno narušeno, pa smo na obiteljskom “zasjedanju” odlučili da će se netko morati preseliti kod nje i pomoći joj u svakodnevnim obavezama. Izbor je pao na mene i ja sam već sljedećeg dana spakirala kofere i prešla kod nje. Najviše su je mučili bolovi u kukovima zbog kojih se nije mogla normalno kretati. Oduvijek smo se odlično slagale, tako da smo vrlo brzo dogovorile dnevne obaveze i odlično smo funkcionirale. No, stalna tema našeg razgovora bila je činjenica da ja još uvijek nemam dečka.

– Ti si, Maco, i lijepa i pametna djevojka… Kako to da nemaš nikoga? Baka će i umrijeti, a neće dočekati praunučiće! – tepala mi je i žalila se istovremeno.

Isprva me je ova priča nasmijavala, međutim, kako ju je baka počela svakodnevno ponavljati, stvorila je u meni tračak zebnje. Inače, ja o tome imam li momka ili nemam, i hoću li se udati ili ne, tko će to biti i koliko je to bitno, nisam mnogo razmišljala. Jednostavno, do tog trenutka mi nijedan muškarac, s kojim sam se zabavljala, nije potpuno odgovarao, niti sam s ikim osjetila onu bliskost koju sam smatrala neophodnom i da bih se odlučila na tako veliki korak, kakav je za mene bio brak.

– Maco, možeš li danas vratiti tetki Dragici onu knjigu što sam posudila od nje? Trebala sam je vratiti još prije mjesec dana.

Tetka Dragica je bila bakina dugogodišnja prijateljica koju sam znala samo iz priče. Njih dvije su često šetale i išle u toplice zajedno, ali ja je do tada nisam bila upoznala. To je bio i razlog što mi je bilo malo neugodno otići u njezinu kuću, ali što je – tu je, morala sam udovoljiti baki.

– Trebam svakako danas ići u grad, samo joj javi da ću doći oko sedam sati.

Baka se toliko obradovala što sam pristala da mi je to naprosto bilo sumnjivo. Istog trenutka nazvala je tetku Dragicu i najavila moj dolazak. Negdje oko sedam bila sam ispred zgrade u kojoj je živjela. Taman sam krenula da ću ući, ali zagledana u interfon, sudarila sam se s nekom siluetom u ulazu.

– Oprostite – promrmljala sam.

– Oprostite vi – čula sam ga kako odgovara.

Bio je to neki momak. Okrenula sam se automatski i vidjela da se i on okreće pa sam se osmjehnula, a on je na trenutak zastao kao da mi želi nešto reći, no u trenutku se predomislio, naglo se okrenuo i otišao svojim putem. Ušla sam u ulaz i pozvonila na vrata, a tetka Dragica mi je otvorila istog trenutka. Bila je vrlo ugodna bakica, mislila sam da ću joj samo dati knjigu i otići, ali to nije moglo samo tako proći.

– Prvi put mi dolaziš u kuću, a ni kavu ne želiš popiti? To ne dolazi u obzir! – ljutila se.

Sjela sam, raskomotila se i prepustila detaljnom ispitivanju mojih osobnih podataka koji su ju strašno zanimali. Nekoliko puta pokušavala sam krenuti, ali ona je stalno iznosila još nešto: kolač, pa sliku ili već koješta da mi pokaže. Sve mi je to bilo smiješno i zabavljalo me, a na kraju, kad je razgovor već počeo zamirati, netko je otvorio ulazna vrata.

– Znači, takva je gužva u prometu da nisam mogao vjerovati, a još je i trgovina bila puna ljudi… – tu je zastao s pričom jer je ušao u dnevnu sobu i ugledao tetku Dragicu i mene. Zbunila sam se jer sam odmah prepoznala momka kojeg sam srela u ulazu zgrade, a tetka Dragica je s trijumfalnim osmijehom na licu ustala i, pokazujući rukom u njegovom smjeru, rekla:

– Mirjana, da te upoznam… Ovo je moj sin Sergej.

Tog trenutka sve mi je bilo kristalno jasno. Bakini i Dragičini osmijesi, ispitivanje i moje čuđenje – njih dvije bile su skovale plan. No, još jedan čovjek bio je vrlo začuđen… Sergej. Na trenutak sam pomislila da je i on sudjelovao u ovoj akciji “vraćanja knjige”, ali, sudeći prema njegovom izrazu lica, zaključila sam da nije.

– Sergej, drago mi je – prišao je i pružio mi ruku sa širokim osmijehom na usnama. – Zar se nismo nas dvoje maloprije sreli u ulazu zgrade? Praktično smo naletjeli jedno na drugo… Jeste li to bili vi?

Bilo mi je simpatično što mi govori “vi”.

Sjeo je i priča je potekla kao da se već dugo znamo, pa nismo ni primijetili da se tetka Dragica samo izgubila u jednom trenutku. Shvatila sam daje Sergej stariji od mene, ali nisam mogla procijeniti koliko. Bila sam, u stvari, uvjerena daje mnogo stariji ali da se, kako se kaže, dobro drži za svoje godine. Smeđ, zgodan, sportski tip, a opet sa manirima nekoga starijeg gospodina, sve u svemu, bio je vrlo interesantan muškarac. I, iako sam bila svjesna igre koju su namjestile baka i tetka Dragica, nije mi bilo neugodno u njegovom društvu, a – činilo mi se – ni njemu u mome. Na kraju je inzistirao da me odveze kući.

– Da sada ideš pješice kući? Ne dolazi u obzir! Pričekaj samo da obučem jaknu. Stajala sam s osmijehom na licu i čekala ga.

Kada me je dovezao, nismo sjedili i pričali u kolima, nego smo se samo pozdravili, a Sergej je usput dobacio kako bih trebala svratiti do njegove radnje da mi pokaže sve ono o čemu smo razgovarali. Imao je trgovinu u kojoj je prodavao rasvjetu i radio kompletno opremanje prostora.

Baka nije mogla dočekati da se vratim. Čim sam otvorila vrata, začula sam pitanje:

– Maco, kako je bilo?

Odlučila sam se malo našaliti s njome.

– Što kako je bilo? Dala sam knjigu tetki Dragici i došla kući – odgovorila sam.

Baka me u nevjerici gledala, a ja sam joj čitala misli: “Svi moji planovi pali su u vodu”. Nisam izdržala da je dugo peckam na vatrici i samo sam joj rekla:

– Upoznala sam Sergeja.

Pao joj je kamen sa srca, ali onda se okomila na mene s milijun pitanja. Kako mi se sviđa, da li je bio ljubazan, koliko smo sjedili, kad je došao, o čemu smo razgovarali, kako sam došla kući… i još čitav niz pitanja.

Morala sam priznati daje taj momak ostavio popriličan dojam na mene. Narednih dana baka me je gnjavila da trebam otići do Sergejeve radnje jer me je pozvao, ali ja sam smatrala da će me, ako mu se sviđam, već pozvati. No, posljedica svih tih priča bila je da sam počela intenzivno razmišljati o njemu.

Nakon tjedan dana bila sam već iznervirana tom situacijom i odlučila sam poduzeti neki korak. Baš u tom trenutku uslijedio je i poziv tetke Dragice u kojem je ona – kao usput – ispričala kako sam se, navodno, ja Sergeju baš svidjela, ali se nešto razbolio i jedva ide i do posla obaviti dnevne obaveze koje ima.

– Eto ti! Jesam li ti lijepo rekla da ideš tamo i javiš se čovjeku! – baka mi je skoro skočila u oči, a ja sam, u skladu sa onim što je tetka Dragica rekla, napravila plan. Odlučila sam da prvi korak učinim ja, a nakon toga će sve biti na njemu.

Već sutradan spremila sam se i krenula u pravcu Sergejeve radnje. Kako sam se približavala, napetost je rasla – hoće li on uopće biti tamo, hoće li mu biti drago da me vidi, hoće li biti sam, hoćemo li imati o čemu razgovarati… Kada sam stigla ispred trgovine, već nisam mogla disati koliko sam sebi digla tlak i nisam bila ni sigurna je li pametno da u takvom stanju uopće ulazim. Dok sam se tako predomišljala, on me je ugledao i izašao iz radnje. Htjela sam u zemlju propasti.

– Pa, koga ja to vidim? Kakvo ugodno iznenađenje!

Ušli smo u trgovinu, popili kavu i uživali nekoliko sati. Moj prvi korak bio je pun pogodak. Odvezao me je kući i pozdravili smo se opet bez velikih riječi, no ja sam bila zadovoljna kako se naš odnos razvijao. Bila sam presretna kad me je sutradan pozvao i pitao imam li vremena da odemo na pizzu.

Tako je počelo naše svakodnevno druženje. Bila sam prezadovoljna i to mi je neko vrijeme godilo, no kad sam u jednom trenutku shvatila da naše druženje traje dva mjeseca, a da među nama ničega još nije bilo, počela sam se nervirati. Sergej je bio pravi džentlmen, vodio me je u najljepše restorane, na premijere filmova i kazališnih predstava, donosio mi cvijeće i dijelio mi komplimente, ali još uvijek se nismo niti poljubili.

Nada se polako počela gasiti u meni. Ja sam imala sve jaču potrebu da ga zagrlim, dodirnem i poljubim, tijelo mi je reagiralo na njega, no on nije pokazivao nikakav interes za time i to me je pogađalo. Odlučila sam se polako distancirati od njega, pa sam počela nalaziti kojekakve izmišljene, slabašne izgovore za njegove pozive da se vidimo.

– Sergej, oprosti, stvarno ne mogu večeras, baka se nešto loše osjeća, pa je ne mogu ostaviti samu.

To je bio četvrti u nizu mojih izgovora za taj tjedan. Baki, naravno, nije bilo loše i bila je ljuta što je uvlačim u priču sa Sergejom, ali je s druge strane shvaćala situaciju u kojoj sam se nalazila i razumjela me je. Sutradan, dok sam završavala peglanje rublja, netko je pozvonio na vrata – bio je to Sergej. Stajala sam kao ukopana, a on mi je, ne izgovorivši ni “bok”, sasuo sve u lice:

– Vidim da izbjegavaš moje pozive, pa sam odlučio doći i pozvati te kod mene na večeru. Odmah da ti kažem da me bilo kakav izgovor uopće ne zanima. Večeras u osam sati!

Nije rekao ni “doviđenja”, samo se okrenuo i otišao. Bila sam u šoku, ali sretna jer mi je djelovalo da bi se naša situacija sada konačno mogla razriješiti.

Počela sam se spremati već oko pet sati poslijepodne. Odlučila sam da ću tu večer izgledati najbolje u životu. Izbor je pao na malu, crnu haljinu i nove, crne cipele, koje mi je tata donio s posljednjega službenog puta u Španjolsku. Čak sam u šest sati zakazala i odlazak kod frizera, odlučna da se kompletno dotjeram.

Bila sam spremna oko pola osam i dok sam pozivala taksi, stavljala sam posljednje kapi parfema na vrat. Tijekom vožnje bila sam staložena, ali mir je nestao kada sam se našla ispred Sergejeve zgrade. Dugo sam stajala ispred, razmišljajući kako da se ponašam tu večer, a konačna odluka bila je da mu otvoreno kažem kako se ne mogu više ovako viđati s njim.

Kad sam pozvonila, Sergej je otvorio i ostao stajati pred vratima iznenađen mojim izgledom. Osmjehivala sam se, ali je to trajalo već suviše dugo, pa sam se sva zbunila. A trenutak koji je uslijedio neću zaboraviti do kraja života. Lagano je podigao ruku, spustio je na moju nadlakticu i držao je tu nekoliko trenutaka sve vrijeme gledajući me ravno u oči. Onda je polako stavio dlan na moja leđa i lagano me privukao k sebi. Naslonio mi je glavu na svoje grudi i mazio me po kosi, a onda me je polako podigao i bez riječi unio u stan.

Lagano me je spustio na krevet, namjestio mi haljinu i sjeo pored mene. Uhvatio me je za ruku, a kad sam htjela podići glavu s jastuka, on me je samo nježno vratio, sagnuo se i poljubio prvo u nos, onda u oba obraza i zatim u usne.

– Oprosti, znam da sam te pustio dugo da čekaš, ali jednostavno nisam bio siguran da je ovo moguće – rekao je.

Dok sam ja polako postajala svjesna situacije u kojoj se nalazim, moja mala, crna haljina kao da je sama skliznula s mene.

Sagnuo se i ljubio mi grudi, a onda je legao pored mene i opet me gledao, pogledom od kojeg su me podilazili žmarci. Strasno smo se milovali i ljubili, željeli smo se suviše dugo, pa sam plakala i smijala se u isto vrijeme. Zaspali smo i probudili se tek oko ponoći. Prvo što sam vidjela kada sam otvorila oči, bio je njegov pogled pun ljubavi.

– Jesi li gladna? – prošaputao je.

Klimnula sam glavom.

Bila je to naša prva večera, ako se tako može nazvati obrok koji smo jeli u ponoć. U svakom slučaju, pod svjetlosti svijeća, dok smo uzimali velike zalogaje nekog indijskog specijaliteta koji je Sergej pripremio, na stolu pored tanjura ugledala sam malu, crnu kutijicu. Nisam ni podigla pogled niti uputila ni jednu jedinu riječ, već sam uzela kutijicu i otvorila je.

Unutra me je čekao prelijepi smaragd s bijelim zlatom. Prsten… Pogledala sam ga i shvatila da on čeka moj odgovor. Ustala sam, došla do druge strane stola i sjela mu u krilo. Ljubili smo se dugo i nježno.

– Mogu li ovo shvatiti kao tvoj pristanak? – pitao me je promuklim glasom.

– Ne možeš. Moraš.

Te večeri otputovali smo u Budimpeštu, a vjenčali smo se u našem konzulatu već sutradan. Jednostavno, nismo mogli više čekati.

Danas, kad je naša kći Iva već malo poodrasla, planiramo ponovno tamo otputovati i odvesti našu malu srećicu na sva ona divna mjesta na kojima su mama i tata započeli svoju životnu priču.

A baka… Umalo da zaboravim! Bakinom likovanju ni danas nema kraja! Svaki put kada se vidimo s njom, priča o ona prva dva mjeseca u kojima je odigrala ključnu ulogu za naše živote i kako nas je njezina namještaljka spojila. Mi se samo smijemo njenom imitiranju mene u tom periodu, presretni što smo se pronašli.