Čarobna kutija

Pomalo sumnjičavo otac me upitao:

– Sonja, pa gdje ti je Dunja?

– Ne brini tata, doći će – odgovorila sam. – Ima još vremena do polaska vlaka.

No preplavio me val strepnje. Ako ju je nešto spriječilo da dođe, čitav naš plan će propasti i mogu se samo pognute glave vratiti kući. Okretala sam se lijevo i desno s nadom da ću ugledati Dunju. Kada sam je napokon ugledala, mojoj sreći nije bilo kraja. Dunja je nosila kofer koji je bio prazan, jer Dunja u stvari nigdje nije putovala. Ona se trebala samo pojaviti na stanici kako bi uvjerila mog oca da idemo zajedno. Njena uloga se sastojala u tome da uđe sa mnom u vlak i izađe s druge strane.

Izmislila sam cijelu priču koju sam servirala svojim roditeljima. Po toj priči Dunja i ja trebale smo biti u jednoj, a naši prijatelji, Igor i Slavko u drugoj dvokrevetnoj sobi. A zapravo smo isplanirali da budemo u jednoj, ali dvokrevetnoj sobi, i to njih dvojica i ja. Bilo je to sasvim normalno jer smo bili odlični prijatelji. No, bilo bi to vrlo teško objasniti mojim roditeljima koji su bili izuzetno konzervativni. Morala sam im složiti priču da na odmor idemo nas četvero. Dunja nije mogla ići s nama jer je spremala ispit. Odigrala je svoju ulogu i vlak je krenuo put odmora. Osjetila sam veliko olakšanje. Skriveni strah je iščezao. Bila sam slobodna i svjesna da me ono lijepo tek očekuje.

Obećana destinacija za naš odmor i provod bila je Grčka. Kad smo stigli, bila sam očarana prirodom. Dogovorili smo se tko će od njih dvojice prvu noć spavati u vreći, pod vedrim nebom. I tako sam jednu noć spavala pored jednog, a drugu noć pored drugog. Nije nas se ticalo što će netko pomisliti o meni.

Dok smo jednom sjedili na piću, pored nas je prošla vrlo atraktivna djevojka. Obojici se pogled “zalijepio” za njom.

– Dakle, što ćemo i kako ćemo? – upitao je Igor Slavka.

– Pa, zna se – odgovorio je Slavko gutajući djevojku pogledom.

– Baš je zgodna – rekla sam, uzdahnuvši za jednim ljepotanom koji je prolazio pored nas.

– Čuj ti nju! – uzviknula su obojica skoro u isti glas.

– Eh, vas dvojica, pa imam i ja ukusa! – branila sam se.

– Ali ti nemaš iskustva sa strancima – rekao je Igor obazrivo.

– Ništa zato, steći ću ga ako budem uporna – odgovorila sam na njegovu opasku i nasmijala se.

– Vidi, vidi! Ovo ljeto će, kako mi se čini, biti vrlo uzbudljivo – dobacio je Slavko.

I zaista, bilo je uzbudljivo. Dogovorili smo se da ne pravimo gluposti zbog kojih bismo se mogli kajati. To se naročito odnosilo na mene.

Nije prošlo puno vremena, a ja sam već ušla u obećavajuću avanturu. Bio je simpatičan, zgodan, manekenski tip. Njegov stidljivi prijatelj koji je bacio oko na mene, poslao ga je da uspostavimo kontakt. A desilo se sasvim suprotno. Na prvi pogled svidjeli smo se jedno drugome. Bili smo zajedno nekoliko dana uživajući u prirodi, suncu, pjesmi mora i nježnostima. Trajalo je suviše kratko, ali je bilo uzbudljivo. Rastali smo se kao i da nismo bili zajedno. Ubrzo sam ga vidjela s drugom. Život prolazi i treba sebi dati oduška i slobode – to je bio moj stav. Ali ni moji prijatelji nisu čekali. Našli su dvije djevojke iz Slovenije i ludo su se zabavljali. Provodili bi strastvene noći uz južnjački ritam i piće. Tko zna što se tu sve dešavalo. No izgleda da je sve bilo dozvoljeno. Bilo kako bilo, bar im nije bilo dosadno.

Dok su se oni zabavljali, ja sam razmišljala o tome kako da meni bude još ljepše. Odlučila sam jednu večer izaći i provršljati mjestom u potrazi za uzbuđenjem. Prolazeći pored jednog kafića koji mi se svidio, poželjela sam ući i popiti neki koktel, pa tako možda i upoznati nekoga zanimljivog. U kafiću je bilo nekoliko starijih gostiju koji su tu svratili kako bi se uz piće i dobru muziku opustili i osjećali se lagodno. Pogledala sam lica i nitko mi nije ostavio dobar dojam, nitko osim jednog dečka, konobara, ali on je tu večer bio preokupiran svojim poslom. Bio je visok, atletski građen, atraktivan, guste crne kose i očiju boje mora. Sličio je na one tipove s reklamnih panoa za kojima su žene često uzdisale. Jedino mi se nije svidjelo to što mi uopće nije prilazio, čak ni kao gostu. Čekala sam jedno vrijeme, a kada sam već izgubila svaku nadu da će mi se želja ostvariti i da će biti barem toliko ljubazan, odlučila sam sama preuzeti inicijativu. Krenula sam prema šanku da tamo naručim svoje piće.

Dolazila sam uzastopno nekoliko dana i sve bi se ponovilo kao i prvi put. Nisam mogla vjerovati da ga ne interesiram.

U prvi mah sam pomislila kako nije zainteresiran za žene. Oh, to bi me tek razočaralo, a kakve sam sreće ne bi me ni začudilo. No imao je tako divan glas… Dani su prolazili i bližio se kraj našem ljetovanju.

Posljednje večeri odlučila sam uspostaviti potpuni kontakt koji se do tada zasnivao samo na “izvoli” i “hvala”. Valjda je znao reći i nešto više od toga?! Sjela sam za šank i naručila uobičajeno piće. Iskoristila sam priliku dok nije bilo puno gostiju u kafiću da se bolje upoznamo. Na moje iznenađenje, ovoga puta obratio mi se na našem jeziku. Bila sam u potpunosti iznenađena.

– Pa, ti si naš! – uzviknula sam sretna što ću moći da pričati s njim.

– Ne, ja sam tvoj, ako to želiš -odgovorio je gledajući me izazovno u oči.

Ostala sam zatečena, a srce mi je počelo ubrzano lupati. Pa ja se njemu sviđam? Opa! Jako sam se razveselila.

Pošto je vani nekako u to vrijeme počela padati prava ljetna kiša, a gostiju je bilo malo, mogli smo se tada konačno bolje upoznati. Bio je student književnosti iz Slavonije. Bio je tu već preko dva mjeseca kako bi zaradio i malo se odmorio prije nego mu počnu predavanja na faksu. Čavrljali smo jedno vrijeme dok kiša nije prestala. Prije nego što sam otišla, iz džepa je izvadio papir i napisao: „Sonja, šteta što nismo imali više vremena. Sjeti me se ponekad. Tihomir“

Napuštajući Grčku i meni je bilo krivo što se nismo bolje upoznali. Bila sam sigurna kako bi to poznanstvo bilo i više od toga. Vrijeme će pokazati da sam bila u pravu.

Ujutro smo se spakirali i krenuli na stanicu. Naš godišnji odmor bio je završen. Svatko je nosio svoju priču i zadovoljstvo da smo se odmorili i napunili baterije za ono što slijedi.

U vlaku smo pričali svatko svoje doživljaje. Igor i Slavko su bili zadovoljni uslugom, more je bilo čarobno, mjesto kao iz bajke, a djevojke pristupačne. Spomenula sam im poznanstvo s Tihomirom. Zadirkivali su me da sam se zaljubila. Nisu bili daleko od istine.

– Zamisli, nas dvojica po jednu žensku, a vidi nje! Samo da mi je znati što se događalo tu posljednju večer – pitao se Igor.

– Možda ćeš jednom i to saznati – nasmijala sam se niti ne sluteći što će se dogoditi nekoliko godina kasnije, na moje veliko zadovoljstvo.

Kod kuće su me čekali roditelji, zadovoljni da je sve prošlo u najboljem redu. Dunja me je čekala kod nje, pa smo se slatko napričale o svemu. Ispričala sam joj za svoje poznanstvo s konobarom, a vezu s Grkom sam prešutjela. Bilo joj je žao što ljeto nismo provele zajedno. Dani su prolazili, a mi smo još uvijek prepričavali naše dogodovštine iz Grčke.

Kod kuće sam imala svoju “čarobnu kutijicu” u kojoj sam čuvala sve svoje tajne i uspomene. U nju sam stavila i kartu za vlak skupa s posvetom od Tihomira. Nisam ni slutjela tada kako će jednoga dana ta karta ponovo ugledati svjetlost dana.

Godine su prolazile, puno toga dobrog, a i lošeg se izdešavalo. Završila sam studij i zaposlila se u jednoj dobrostojećoj firmi. Jednom rječju sve je išlo kako treba. Bilo je i ljubavi, kratkih veza, a iza svake je ostajala poneka uspomena za moju “čarobnu kutijicu” koju sam sebično čuvala samo za sebe. Poslije nekog vremena, zaljubila sam se u svoga kolegu s posla, Žarka. Viđali smo se oko godinu dana, a onda se vjenčali.

U početku je bilo kao u bajci, puno ljubavi i razumijevanja. I materijalna situacija je bila više nego dobra. Željela sam dijete s njim kao plod naše ljubavi. Ali nisam ostajala u drugom stanju. Sada znam da je to bila sreća. Slagali smo se u svemu, a jedina mana moga supruga je bila – kocka. Taj porok nas je kasnije i koštao raskida braka.

U posljednje vrijeme Žarko je često znao ostati u gradu do ranih jutarnjih sati, a onda bi došao doma neraspoložen i pijan. Jedne večeri mi je priznao kako je izgubio veliku svotu novca na kocki. Obećao je da će prekinuti s tim zlom, ali to je bilo jače od njega. Počeo je čak prodavati stvari iz kuće kako bi vratio dugove. Kada je bio na nuli, opet bi krenuo i gubio. Za njega i naš brak spasa više nije bilo. Nije bio zainteresiran ni za djecu. U firmi je bio pred otkazom. Nisam to više mogla gledati i odlučila sam napraviti odlučujući korak. Žarku je sve to teško palo, a da bude još gore, uz kocku se i propio i za njega više nije bilo nade. Ja mu nisam mogla pomoći. Jedino što mi je preostalo bilo je da si skratim muke.

Odlučila sam otići iz kuće i time makar sebe spasiti. Unajmila sam stan i distancirala se od svega što bi me moglo koštati nervoze. Bila sam usamljena, ali u neku ruku i sretna. Jedno vrijeme živjela sam kao u nekom staklenom zvonu, čak sam se počela “družiti” sa svojim uspomenama i često zavirivati u “čarobnu kutijicu”. Jedino me je to činilo sretnom. A onda sam jednoga dana shvatila kako se cijeli moj život vrti oko prošlosti i da polako postajem depresivna. Odlučila sam da svoj život ipak trebam živjeti i okrenuti se budućnosti, a oživljavanje uspomena ostaviti za kraj životnog puta.

Jedina šansa je bila da ponovno izađem u “svijet” i pokušam živjeti normalno. Počela sam nekako stidljivo izlaziti s nekim poznanicima, ali sam shvatila da sam još uvijek sama i prepuštena sama sebi. Bila sam deprimirana i tužna. Trebao mi je netko s kime mogu popričati, družiti se, netko tko će me voljeti. Poželjela sam se vratiti u dom svojih roditelja i vidjeti stare prijatelje, da ne budem sama.

Vratila sam se u svoj roditeljski dom. Lijepo je bilo ponovo osjetiti da je kuća puna, da su tu oni koji te vole, da imaš i prostora i mjesta da s nekim bliskim porazgovaraš, izjadaš se, pa čak i da zaplačeš. Poslije dužeg vremena, srela sam i svoje stare prijatelje koje nisam zaboravila, ali su mi nekako vremenom postali daleki jer se nismo dugo vidjeli.

No, jedne večeri desilo se nešto što će mi iz korijena probiti život. Za večerom, otac je svima rekao da želi kupiti neko imanje jer mu je želja pobjeći iz grada, kako je rekao, na čistiji zrak. Pitao je ukućane slažu li se s idejom, ali je znao da je ipak on taj koji o svemu odlučuje. Jedino je brat mislio da je stari podjetinjio i da mu stvarno treba doktor. Poslije nekoliko dana razmišljanja, otac je odlučio ipak dati oglas sa željom da kupi neko skromno imanje. Vjerovao je da će mu se želja ispuniti. I bio je u pravu, kao i mnogo puta do tada.

Nije prošlo dugo, a jednoga dana netko ga je nazvao. Otac je bio kod kuće i u razgovoru je pozvao neznanca da se dogovore u četiri oka. Sutradan se na vratima pojavio čovjek srednjih godina. Ja sam otvorila na zvuk zvona.

On je ljubazno upitao:

– Dobar dan, jeste li vi dali oglas da želite kupiti imanje na selu? – u trenutku, glas i pogled su mi se učinili odnekud poznatima.

– Da, moj otac je dao oglas. Izvolite, uđite.

Otac je izašao i ljubazno ga pozdravio. Čovjek je, pružajući ruku, koliko sam mogla razumjeti, rekao da se zove Tihomir. Sjeli su u trpezariju i započeli razgovor oko imanja. Dok sam kuhala kavu, kradom sam promatrala posjetioca. I što sam ga više gledala, bila sam sve sigurnija da smo se nas dvoje već negdje sreli. Započela sam u sebi nijemi dijalog: „Otkud mi je poznat ovaj čovjek? Ne, nemoguće! A zašto bi bilo nemoguće? Sve je moguće. Ne, malo podsjeća na njega i isto je ime, ali to je slučajnost. Pa ipak, taj glas, te oči… Nevjerojatno. Prošlo je dosta vremena…”

I dok sam samu sebe ispitivala željna odgovora na moju znatiželju, odlučila sam se na jedan suludi korak. Moram saznati je li i tko je zapravo ta osoba koja mi je strašno sličila na nekoga iz moje “čarobne kutijice”. Nije bilo vremena za čekanje. Trebalo je naći pogodan trenutak, ne prekidati razgovor, ali na neki način stupiti u kontakt s neznancem i dati mu do znanja da ga želim pobliže upoznati. Čekala sam trenutak kada je otac otišao do toaleta i prišla gostu sa komadićem papira na kojem sam napisala: “Javite mi se obavezno na ovaj broj mobitela.” Pogledali smo se na trenutak, a onda sam izašla iz sobe.

I čekala sam, vidno uzbuđena hoće li se javiti. Što ako nisam u pravu, čovjek može svašta pomisliti? Ali ne košta me ništa. Ako griješim, ispričat ću se i reći mu kako mi se učinilo da je netko koga poznajem iz nekih davnih vremena. U sebi sam gajila nadu i molila Boga da budem u pravu.

Jednog jutra dok sam razmišljala o svemu i svačemu, iz sanjarenja me prekinuo zvuk telefona.

– Dobro jutro – čula sam umiljati glas s druge strane žice.

– Dobro jutro – uzvratila sam ne prepoznavši u trenutku o kome se radi.

– Samo sam vam se želio javiti i upitati u čemu je stvar. Poznajemo li se nas dvoje od nekuda? – upitao me je.

– Ne znam, i to me izluđuje – sada sam već znala s kim razgovaram. – Čini mi se da vas poznajem, ali najbolje bi bilo da se nađemo na nekom mjestu i ispričamo ako se slažete? – predložila sam.

– Može, nema problema – odmah je pristao.

Dogovorili smo se da ćemo se naći u jednom restoranu, u srijedu navečer. Došao je i taj davno čekani trenutak. Cijeli dan sam razmišljala o tom susretu. Što ću mu reći kad se sretnemo i što ako sam pogriješila u procjeni? Možda se osramotim. Samo mi je još to trebalo, pomislit će da sam od onih osoba koje ne biraju sredstva kako bi došle do cilja. A što ako je to on? Osoba koju sam negdje davno srela na trenutak i poželjela da to bude vječnost? Što onda?

U jednom trenutku sinula mi je sjajna ideja. Otvorila sam “čarobnu kutijicu” i iz nje izvadila onaj papir, malo požutio od stajanja, koji sam dobila one davne večeri, tamo negdje gdje je za mene stalo vrijeme. Stavila sam ga u torbu. Ako to prepozna, riječi će biti suvišne.

Krenula sam puna strepnje i nekoga unutrašnjeg nemira na sastanak s čovjekom koji je trebao biti onaj kojega sam “zaključala” u kutijicu tajni. Vrijeme je prošlo, ali sjećanja ne blijede, barem ne za one prave stvari do kojih nam je stalo.

Čekao me je na dogovorenom mjestu, elegantno obučen i – rekla bih – pomalo zbunjen. A kako je tek meni bilo! Prišao mi je i pružio mi ruku.

– Vi znate moje ime, a vaše je?

– Sonja, za prijatelje, za druge nije bitno – pokušavala sam biti duhovita i samouvjerena.

– Pa, da uđemo, ugodnije je unutra.

Ušli smo u restoran u kojem nije bilo mnogo ljudi. Situacija me podsjetila na nešto tako davno i čarobno. Sjeli smo ujedan separe koji se nalazio u uglu i bio diskretno osvijetljen. Dugo smo čekali na konobara. Još prije nego što nas je poslužio, pružila sam mom poznaniku papirić na kojem je pisalo: „Sonja, šteta što nismo imali više vremena. Sjeti me se ponekad. Tihomir“

Pažljivo sam pratila njegovu reakciju. Bio je iznenađen i kao da je očima tražio neku slamku spasa. Tada nam je prišao konobar. Naručili smo piće i nastavili se gledati.

– Kako je svijet mali, zar ne? -upitala sam ga.

– Da, nevjerojatno. Pitam se koliko je godina prošlo, Sonja, a ti još uvijek čuvaš ovaj bezvrijedni komadić papira?

– Stvarno misliš da je bezvrijedan?

– Imaš li malo više vremena ili se moraš brzo vratiti kući? – pitao me je čovjek kojeg sam upoznala prije jednog stoljeća, tako mi se barem činilo, u jednom kafiću u Grčkoj. Naravno da sam imala vremena.

– Da, bilo je davno i imali smo našu šansu, ali nije bilo naše vrijeme- rekao je.

Ostali smo više od tri sata razgovarajući o svemu i evocirajući uspomene iz minulih dana. Povjerio mi je da je također rastavljen, ali još vjeruje da je s pravom osobom sve moguće.

Te večeri nismo se razišli. Bilo je to pravo mjesto i pravo vrijeme iako je padala neka dosadna kiša, baš kao nekada, tamo, u Grčkoj. Večer smo završili kod Tihomira puni dojmova i strasti. Bila je to jedna nezaboravna noć.

Nakon nekoliko mjeseci nazvala sam svoje prijatelje s ljetovanja i ispričala im po prvi puta priču s odmora. Tom prilikom sam im također uručila i pozivnice za vjenčanje. Igoru i Slavku ništa nije bilo jasno, ali im je bilo drago da sam konačno pronašla čovjeka svog života i da ću biti napokon sretna.