U paklu prostitucije

Rođena sam u strogoj katoličkoj obitelji u malom selu pored Osijeka. Bila sam jedinica, došla sam na svijet kada su moji roditelji već izgubili svaku nadu da će imati dijete. Vjerojatno su stoga strepili nada mnom više nego što bi to inače činili. Iako su me voljeli, uvijek sam osjećala da u njihovoj ljubavi nedostaje topline. Naime, bili su tako kruti, nisu znali pokazati svoju ljubav. Odgajali su me vrlo strogo, prema strogim katoličkim pravilima. Uvijek sam bila drugačija od ostale djece. Nisam se smjela igrati s ostalom djecom u prašini slavonskog sokaka, a moje su suknje uvijek bile duže od ostalih djevojčica. I dok su moji vršnjaci doživljavali prve dječje ljubavi, prve skrivene poljupce na seoskim kirvajima, ja sam sjedila zatvorena u kući s knjigama ispred sebe ili ručnim radom.

Već tada javljao se u meni bunt, želja da napravim nešto zabranjeno, da vrisnem i kažem ne, da budem poput ostalih, bezbrižna, nasmijana i pomalo neodgovorna. Jedino je moja baka Anđela razumjela moje želje, i iako nikada nismo otvoreno o tome razgovarale, jer ipak je ona bila žena starinskog kova, znala sam da je na mojoj strani.

Kada sam završila osnovnu školu u selu i kada sam postavila pitanje mog daljnjeg školovanja u gradu, u kući je nastala prava obiteljska drama.

– Jednoj djevojci iz ovakve bogate kuće to se ne pristoji. U selu ima toliko ženika koji jedva čekaju da te zaprose. Što će tebi škola? Svemu što ti je potrebno u životu sam te naučila. Zdrava si, moći ćeš rađati djecu, dati nam unuke kako je i red – rekla je moja majka, vjerujući da je to najbolje za mene. Otac se složio s njom, iako sam osjećala da je on ipak popustljiviji.

I tada se umiješala moja draga baka Anđela. Neuobičajeno za nju, odlučno je rekla svom sinu, mom ocu:

– Ante, ti znaš da se nikada nisam miješala u odgoj ovog djeteta. Iako je žensko dijete, vremena su se promijenila. Škola još nikom nije naškodila, pa neće niti njoj. I udat će se, to je sigurno, ali sve će stići s 19 godina. Premlada je za udaju, pusti dijete te četiri godine u grad. Neka nauči nešto i o životu. Pusti je, sine.

Tri dana čekala sam na odluku svojih roditelja. Nakon uvodne rečenice, kada sam shvatila da će me ipak pustiti u srednju školu, poskočila sam od radosti. Strpljivo sam, čitavog tog ljeta prije odlaska u grad, slušala priče o pokvarenosti ljudi u gradu, što smijem, a što ne smijem. Sve sam mogla podnijeti, jer znala sam: u rujnu ću biti u gradu, prvi put sama, bez strogih roditelja.

Konačno, grad

Već sam tada, duboko u srcu, znala da se neću vratiti kući, barem ne tako brzo. Dobila sam smještaj u učeničkom domu, sobu sam dijelila s dvije starije djevojke. Kada sam stigla sa svojim velikim očevim kovčegom od tvrdog papira s kojim je on jedino putovao na odsluženje vojske, svi su me podsmješljivo gledali. lako sam bila zbunjena i uplašena, radost što sam konačno izvan roditeljskog doma bila je jača. Činilo mi se da tek počinjem živjeti, da je cijeli svijet pod mojim nogama.

Vrlo brzo sam se prilagodila životu u gradu. Nakon škole prošetala bih najdužom avenijom u gradu, upijajući u sebe zvukove i ritam života grada. Navečer bih s prozora svoje sobe u domu dugo gledala svjetla u susjednim zgradama. Zabavljala sam se zamišljajući živote ljudi iza spuštenih zavjesa.

Majčino čudno ponašanje

Vikendom bih odlazila kući. Već u vlaku obuzimao bi me nelagodan osjećaj, jer bi me majka, odmah po dolasku, temeljito pregledala. Tražila je na meni tragove poljubaca ili ruku muškaraca. Bila sam zgrožena njenim ponašanjem. I iako do tada nisam niti dotaknula muškarca, u meni se budio inat: učinit ću to, govorila sam u sebi. Onda ćeš barem imati razloga da se ovako ponašaš prema meni, mama.

Tog proljeća napunila sam 17 godina i prvi put sam se zaljubila. Pohađali smo istu školu, iako je Ivan bio dvije godine stariji. Počeli smo hodati. O Bože, kako sam bila nevina i neiskusna! Kada me poljubio, plakala sam kajući se zbog toga što sam učinila. U ušima su mi odzvanjale majčine riječi da će mi se osušiti ruka ili noga, ako dopustim muškarcu da me dira prije braka. Cimerice su se smijale do suza kad sam im priznala što me muči. Te noći sjedile smo u mraku, a one su mi otkrile tajne ljubavi, osnovne fiziološke pojmove čak i raznolike mogućnosti kontracepcije.

– Bože, s kojeg sam svijeta ja stigla? -zapitala sam se. I opet se u meni probudio inat, prkos. Draga majko, pomislila sam, zar me nisi mogla drugačije odgojiti, zar nisi mogla imati barem malo povjerenja u mene?

Sljedeće večeri dopustila sam Ivanu više od poljupca. Bila sam odlučna u nakani da isprobam sve radosti ljubavi. Da doživim sve što mogu prije nego me kod kuće zatvore i udaju za nekog seoskog momka. Počela sam izlaziti sve češće, vraćala bih se sve kasnije, uvlačeći se kroz tajni prolaz u dom. Zaista sam uživala na plesnjacima, kućnim zabavama gdje se pio i alkohol. Voljela sam taj osjećaj radosti koji me obuzimao nakon dvije čaše pića, sviđao mi se osjećaj radosti življenja koji je bujao u meni.

Izgubljena nevinost

Jedne subote nisam otišla kući. Mladić moje prijateljice priređivao je veliku zabavu u svojoj kući. Nisam mogla propustiti takav tulum. Gosti su bili uglavnom stariji od mene, mladići preko dvadeset godina koji su već zarađivali. Odmah po dolasku ponudili su mi šampanjac koji mi se jako svidio. Bio je tako pitak, tako prštav. Nakon samo sat vremena već sam bila gotovo potpuno pijana. Smijala sam se glasno, plesala sa svima, a željne ruke nepoznatih muškaraca koje su me dodirivale godile su mojoj taštini. Osjećala sam se tako poželjnom, tako ženstvenom. Više se ne sjećam detalja, ali te sam noći završila u krevetu s muškarcem kojem nisam znala niti ime. Sjećam se samo njegovog zaprepaštenja kad je otkrio da sam nevina.

– O, Bože, nisam znao, zašto mi nisi rekla? – rekao je i na brzinu se obukao. – Žao mi je, evo ti ovo, neka se nađe.- Bez riječi pozdrava gotovo je izjurio iz sobe, a ja sam se po prvi put našla u nepoznatoj sobi, u tuđem krevetu, s novcem koji mi je ostavio nepoznati muškarac. Dugo sam sjedila tako na krevetu, držeći taj novac u rukama, nesvjesna činjenice da sam ga zaradila svojim tijelom. Bila sam suviše pijana da bih shvatila svu težinu ovog događaja, suviše mlada i neiskusna. Bilo je tako lako sutradan kupiti tim novcem haljinu koju sam tako dugo gledala s čežnjom, otići s prijateljicama na kavu i piće u naš kafić.

I tako je počelo. Moja prva mušterija, tako ih u našem poslu zovemo, predložio mi je da zajednički pokrenemo posao.

– Ja ću paziti na tebe, bit će to samo fini ljudi koji ti neće nanijeti zlo, znaš oni poslovni, bogati ljudi koji se dosađuju sa svojim ženama i ponekad se žele zabaviti s ovakvim lijepim djevojkama kao što si ti.
– Zašto ne? – pomislila sam. – Pa moja majka ionako misli da sam kurva. Osim toga, tako je lijepo imati vlastiti novac. Krešo, moj prvi svodnik, ostavio bi mi poruku, adresu, vrijeme i ja bih odlazila u stanove ili hotele k nepoznatim muškarcima. Svaki od njih bio je za mene novo otkriće, novo iskustvo. Nisu mi smetale ruke koje ne poznajem, usne koje su halapljivo gutale moje tijelo. Nisu tražili od mene da sudjelujem u tome, bilo je dovoljno samo prepustiti im se. Novca sam imala sve više, a trošila sam ga nemilice na novu odjeću i skupu šminku.

U paklu prostitucije

Danas, kada razmišljam o svom životu, mogu reći da zaista nisam bila svjesna situacije u kojoj sam se našla. Jednim dijelom svog bića željela sam se osvetiti majci za sva poniženja koja sam pretrpjela kada bi me pregledavala, tražeći na meni tragove seksa. Gotovo sam perverzno uživala u pomisli što bi mama rekla da zna što radim. S druge strane, moć novca zaslijepila me toliko da mi je sve ostalo postalo manje važno. Svi su me željeli u svom društvu. Često bih zaradu potrošila za jednu večer, časteći prijatelje u nekom od restorana. Nisam bila svjesna da zapravo kupujem njihovu naklonost. Željela sam biti jedna od njih, a ne mala glupava seljančica kako su me ispočetka zvali.

Školu sam sasvim zapustila, danima nisam uopće odlazila na nastavu. Kad su me nakon tri ukora izbacili, nisam se uopće time zamarala. Što će mi zanimanje, pa ja ga već imam. Ali škola je obavijestila moje roditelje i jednog dana osvanuli su pred podstanarskom sobom u kojoj sam tada živjela jer više nisam mogla ostati u učeničkom domu. Bez riječi upozorenja, na moju glavu sasula se kiša udaraca. Majka me udarala gdje je stigla, nazivajući me najpogrdnijim imenima. Ležala sam na podu, krv mi je tekla iz nosa, ali nisam suze pustila.

– Kurvo jedna, upropastila si nas, tko će te sada htjeti ovakvu? Za ovo ćeš gorjeti u paklu, ali prije toga čeka te pokora kod kuće. Molit ćeš Boga da te uzme što prije – prijetila mi je majka, dok je otac stajao bez riječi, gutajući suze koje su mu tekle niz lice.

Budući da sam bila maloljetna, uz pomoć policije, odvukli su me na vlak. Kod kuće baka je sjedila u svom kutu kao i uvijek, samo je izgledala mnogo, mnogo starija. Šutke, pogledom me ispratila u moju sobu iz koje danima nisam smjela izaći. Baka bi mi triput dnevno donosila hranu i samo jednom, kada me zatekla kako plačem, rekla je:

– Dijete moje, krenula si krivim putem, ali vjeruj u sebe i Boga, jer za svakoga ima nade. Učini ono što moraš, ali ne zaboravi: sve se u životu plaća. Pokušaj u sebi pronaći vjeru i mir.

Moja draga baka Anđela! Kako je bila u pravu! Ali tvrde glave kakve sam bila, ja sam već odlučila: života u selu za mene nema. Čekala sam osamnaesti rođendan i te noći sam se iskrala iz kuće poput lopova, samo s najnužnijim stvarima u kovčegu i ne osvrćući se, krenula u život, u grad u kojem ću biti samo jedna od mnogih, gdje me neće pratiti znatiželjne oči suseljana u svijet u kojem ću moći biti svoja.

Potražila sam Krešu, mog nekadašnjeg svodnika. Bio je oduševljen mojim povratkom. U danima koji su slijedili radila sam mnogo, po dvije, čak i tri mušterije za jednu noć.

Krešo je uzimao gotovo polovicu novca, ali još uvijek sam imala dovoljno za stan, hranu i odjeću. Danju bih spavala, i tek poslijepodne odlazila bih u kupovinu, šetnju pored rijeke. Poslije podne popila bih dva, tri pića, dovoljno da se osjećam svježom i poletnom. Potom se našminkam i krenem na posao. Nastavljala bih piti tijekom noći, jer sam tako otupila od alkohola. Sve moje mušterije bile su ugodne, bolje rečeno, podnošljive.

Pa ipak, iako sam imala Krešinu zaštitu, nekoliko puta sam završila u Traumatološkoj bolnici. Bili su to ljudi koji su izgledali sasvim normalno, i tek u postelji pokazali bi svoju sadističku narav. Iako sam se takvih bojala, nakon oporavka, ponovno bih odlazila na posao, jer nisam si mogla priuštiti nerad. Bilo je boljih i lošijih dana, mirnih, običnih ljudi koji su tražili samo malo razgovora, pokoji zagrljaj. Bilo je teških dana, bolesnih, okrutnih i perverznih, koji su mi nanosili bol. Više puta zarazili su me spolnim bolestima, koje su, na svu sreću, izlječive. Ali s nekim čudnim mirom prihvaćala sam sve to. Ponekad sam to osjećala kao pokoru za život kojim sam živjela.

Katolički odgoj u meni ipak je ostavio traga. Ponekad sam se osjećala poput Marije Magdalene i kao da sam čekala oproštaj od samog Isusa. Kada će to biti, nisam znala. Stoički sam podnosila sve nedaće života kojim sam živjela.

Moj sin je smisao mog života

Kada sam upoznala Marijana, učinilo mi se da bi on mogao biti moj spasitelj, da bi mogao promijeniti moj život. Prvi put u životu voljela sam čovjeka s kojim sam dijelila postelju, prvi put sam grlila muškarca koji nije bio neznanac. Uživala sam u tom osjećaju, vjerujući i nadajući se da bismo nas dvoje mogli živjeti normalnim životom, osnovati obitelj, imati obitelj.

Iako je Marijan znao čime se bavim, zaklinjao se da mu to ne smeta. Time je samo pothranjivao moje nade u mogućnost braka, osnivanja obitelji. Kada sam otkrila da sam trudna, bila sam najsretnija žena na svijetu. I zaista vjerujem da me Marijan zaista volio, da smo osnovali obitelj, da bih bila uspjela. Međutim, na sam spomen djeteta Marijan mi je grubo sasuo u lice istinu:

– Zar zaista misliš da bih želio dijete s tobom? Ne, draga moja, djeca se rađaju s finim djevojkama, tko zna bi li ovo bilo zdravo, s obzirom što si sve prošla.

Nestao je iz mog života i više nikada nisam čula ništa o njemu. Bez obzira na bol koju mi je nanio, skupila sam snage i krenula dalje. Odlučila sam roditi dijete, jer tako sam očajnički trebala nekog tko će me voljeti, nekoga koga ću grliti iskrenim rukama.

Preselila sam se u drugi dio grada, zaposlila se kao radnica u mljekari, odlučna u nakani da počnem novi život. Iako su to bili teški mjeseci za mene, nisam bila sama. Razgovarala sam sa svojom bebom, nestrpljivo očekujući dan poroda. I kada sam ga konačno ugledala, mog sina, znala sam da sada imam smisao života, to malo biće me trebalo. Po povratku iz rodilišta brzo sam se oporavljala, na svu sreću, jer pomoći nisam imala. Bili smo sami, moj sin i ja. Bili su to najsretniji dani moga života.

Nešto ušteđevine sam još imala, ali sam se nakon šest mjeseci morala vratiti na posao u tvornicu. Trebalo je plaćati stan, hranu za mog sina i sve ono što bebe trebaju. Sina sam u pet sati ujutro odvodila u jaslice, jurila u tvornicu, vraćala se po njega, i tako svaki dan. Zarađivala sam bijednu plaću i sve sam teže izlazila na kraj. Znala sam da neću moći još dugo tako. Bila sam kronično umorna, neispavana, nervozna i zabrinuta za budućnost.

Tada se, poput duha iz prošlosti, u moj život vratio Krešo, Krešo koji me uputio ovom životnom stazom. Vidjevši bijedu u kojoj smo živjeli moj sin i ja, ponudio mi je samo povremene, dobre mušterije. Pristala sam, jer bila sam tako umorna!

– Pa to i nije tako strašno, par mušterija tjedno, a moći ćeš olakšati život sebi, omogućiti svom sinu mnogo više – mislila sam. I tako sam se vratila.

Ponovo sam pronašla mir

U međuvremenu, od susjeda iz sela, saznala sam da su mi umrli roditelji. Oboje, jedno za drugim, u roku od mjesec dana. Nisam zaplakala, samo sam sjedila te noći, proživljavajući u sebi svoje djetinjstvo, slike iz najranijeg djetinjstva.

Pomiješanih osjećaja, drugog dana otišla sam u selo. Baka Anđela zagrlila me plačući. Dugo smo stajale na grobu mojih roditelja, a po povratku u kuću gdje sam provela više od pola svog života, znala sam što mi je činiti: mir je tu, u hladovini ove lipe, u mirisu bakinog krila. Moj sin i ja naći demo utočište ovdje, na mjestu odakle sam skrenula s pravog puta. Baka je bez riječi pristala čuvati svoga praunuka. Kada ga je uzela u krilo, priljubio se uz nju, kao da je znao da tu pripada.

Teška srca odvojila sam se od njega, ali samo vjera da je ovo privremeno dala mi je snage da se vratim u grad, svom poslu. Od tada su prošle četiri godine, a ja još uvijek radim i štedim novac za svog sina, za njegovo školovanje, za naš zajednički život. Redovito ga posjećujem i kada me pita:

– Mama, kad ćeš se vratiti? -ljubim ga u kosu i kažem: – Brzo, sine, brzo.- I zaista ću se vratiti, zauvijek, mom sinu, kući u kojoj sam rođena.

Više od svega želim biti mama koja će za svoga sina uvijek biti tu. Ali još moram pričekati, još par mjeseci, a zatim ću prestati s ovim poslom. Zaista hoću, jer ne želim da moj sin ikada sazna što mu je majka. I samo se Bogu molim za tu milost. Za svog sina, ne za sebe.