Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Jedan muškarac – dvije ljubavi

Tek kad se žalobna povorka zaustavila kod obiteljske grobnice u koju su položili lijes, mislima sam se vratila u stvarnost koja mi se činila suviše okrutnom. Morala sam prihvatiti da je u tom lijesu moj Domagoj, moja velika i jedina ljubav, suprug s kojim sam tek namjeravala proživjeti pravi život kakvog sam bila lišena svih proteklih godina u vrijeme njegovih dugih odsustava. Jer, kratka razdoblja između naših susreta i rastanaka bili su tek imitacija života u kojima sam crpila snagu za dugo čekanje povratka s njegovih dalekih putovanja morima i oceanima.

– Domagoje, hoću li doživjeti dan kad se više nećeš vraćati na brod? Zar se još nisi umorio od tih dugih putovanja? Ja više nemam snage za čekanje, za naše ganutljive susrete i tužne rastanke! Život mi prolazi u strepnji hoćeš li se i sljedeći put vratiti… – glavom su mi prolazile riječi kojima sam ga posljednji put ispraćala od kuće, kao da sam slutila da nam je to posljednje viđenje.

– Izdrži još malo, Suzana! Za dvije ću godine u mirovinu, a zahvaljujući beneficiranom radnom stažu, bit će to u mojoj pedeset i petoj. I, ne namjeravam stvarno mirovati. Proputovat ćemo pola svijeta, jer će za nas dvoje tek započeti pravi život! Nadoknadit ćemo sve propušteno – tješio me Domagoj, zanesen planovima o budućnosti koju, nažalost, nije dočekao.

Misteriozna plavuša

Tada su me u stvarnost vratile dirljive riječi oproštajnog govora predstavnika brodarske kompanije, a iza njega su uslijedile svećenikove riječi utjehe o vječnom životu i vjerovanju u ponovni susret s dragim pokojnikom. Prije nego su lijes spustili u tamni prostor grobnice, prišla je žena u dubokoj crnini, čije je lice i bujnu plavu kosu prekrivao gusti crni veo. Pomilovala je kovčeg i na njega stavila buket crvenih ruža koji je, onako bez trake s natpisom, i jarkom bojom ruža odudarao od sveg ostalog cvijeća poslaganog na pogrebnim kolicima. Na trenutak se zaustavila, ne obazirući se ni na koga od nas prisutnih, okrenula se i dostojanstvenim korakom kakvim je i prišla, udaljila se i otišla grobljanskim putem prema izlazu. Iznenadnom pojavom te žene, neočekivanom gestom i neobičnim buketom cvijeća za pogrebne prigode, te odlaskom bez da je ožalošćenima izrazila sućut, bila sam naprosto izbačena iz kolotečine događanja.

Tko je ta visoka, vitka plavuša, zabubnjalo je pitanje u mojoj glavi ošamućenoj lijekovima za smirenje.

I na licima prisutnih prijatelja i rođaka zamijetila sam znatiželju, a vjerojatno su si postavljali isto pitanje kao i ja. Tek kad sam se osvrnula oko sebe, vidjela sam da nema moje kćerke Nikoline koja je, srećom, mnogo hrabrije podnijela gubitak oca nego što sam ja očekivala, pa sam čak bila pomalo i zatečena njenom ravnodušnošču, zaboravljajući pri tome da je ljubav djece prema roditelju uvjetovana nizom ugodnih doživljaja što ih primaju, a moja Nikolina nije imala mogućnosti svog oca dobro niti upoznati. A, poznajem li ga ja, pitala sam se po prvi put tek sada kad ga više nema. Ne živimo li mi u pogrešnom uvjerenju kako poznajemo u dušu one koje volimo, samo zato što se čitavog života dajemo i ne pitajući što dobivamo za uzvrat.

Nikolina me dočekala tupim, praznim pogledom na izlazu iz groblja. U vrijeme vožnje do kuće nije progovorila ni riječi. Na njenom licu, osim zabrinutosti i neke prkosne šutnje, tuge nije bilo ni u najmanjim tragovima.

Čak više ne prepoznajem ni svoju dvadeset jednogodišnju kćer, ako sam je ikad i poznavala, i dalje sam bila zaokupljena svojim razmišljanjem o tome koliko uopće poznajemo voljena bića oko sebe. Svog sam supruga voljela svim srcem i nikad nisam posumnjala u njegovu odanost. No, nakon pojave nepoznate žene u crnini s neobičnim buketom crvenih ruža, te njezina nježnog dodira pokojnikovog kovčega, sumnje su me sve više obuzimale i, moram priznati, olakšavale moju nesnosnu bol za Domagojem čija me iznenadna smrt bacila u očaj. Osim što sam je kriomice promatrala, Nikolini nisam postavila ni jedno pitanje dok nismo stigle kući.

– Znaš da sam se zabrinula za tebe kad si se odjednom nekamo izgubila – pokušavala sam neizravno pitati gdje je bila u vrijeme završnog obreda kod ukopa. Pogledala me kao da moje riječi ne dopiru do njene svijesti. Samo je šuteći odmahnula rukom. U očekivanju odgovora, sa zebnjom sam pomislila da je možda ipak očevu smrt doživjela mnogo teže nego se to meni čini, pa sam je pokušala utješiti:

– Smrt doista trebamo prihvatiti kao sastavni dio života, a možda nas treba utješiti vjerovanje po crkvenom učenju, da s one strane postoji vječni život u kojem se ponovo susreću voljena bića…

– Nemoj se truditi, mama! Dovoljno sam odrasla da više ne vjerujem u bajke. Sve su to samo prazne riječi izrečene u dobroj namjeri da se utješimo u najtežim trenucima. Meni bi bilo mnogo draže da sam imala oca u ovozemaljskom životu, a hoćemo li se “tamo” sresti ili nećemo, u ovom mi je trenutku zaista svejedno. Nisam ga, nažalost, imala prilike upoznati pa su i moje emocije osakaćene. Zato ne budi zabrinuta kako ću prebroditi gubitak oca. Osjećam se posve dobro – njena tupa ravnodušnost, umjesto da me umiri, još više me zabrinula.

– I meni je nedostajao ali sam s tim morala računati kad sam se udavala za pomorca – nastavila sam. – No, mi smo u našim kratkim susretima proživjeli više radosti nego mnoge druge obitelji za čitavog života uz svoje muževe i očeve. Nisam li u pravu, kćeri moja?

– Da, mama, u pravu si! Samo zaboravljaš da je posljednjih godina sve kraće boravio kod kuće, a za mene nije nikada imao vremena. Uostalom, otkad sam odrasla, bilo mi je svejedno je li doma ili nije…

– Nemoj barem danas tako govoriti o svom ocu! Sjećajmo se samo onih najljepših trenutaka uz našeg Domagoja, a sretnih je trenutaka ipak bilo najviše.

Tupa bol za pokojnim mužem

Oprosti, majko, nisam ništa lošeg rekla o tati osim da mi je nedostajao kao i tebi – rekla je pomirljivije, odlazeći u svoju sobu, iako sam osjećala potrebu da barem nakon pogreba podijelimo zajedničke uspomene jer to nisam imala s kime osim s njom. Sa suprugovom bližom i daljnjom rodbinom nisam nikad postala bliska, a otkad nema naše bake Leone, nisu nas niti posjećivali. Za njih sam očito bila uljez u bogatu obitelj koja je za svog Domagoja imala posve druge planove. Možda se iz tih razloga nije oženio do tridesetih, dok nije sreo mene – ljubav svog života – kako mi je često govorio. U tim sam trenucima tuge morala iskreno priznati barem samoj sebi kako mi ne bi ni odgovaralo društvo Domagojevih rođaka, u čijim očima na pogrebu nisam vidjela ni jednu suzu. Svojoj sam Nikolini uvijek dopuštala da bude ono što jest, pa sam joj i ovom prilikom dozvolila da tuguje na svoj način, a ona je to činila uz slušanje opernih melodija čiji su zvuci dopirali iz njene sobe.

Ona nepodnošljiva, oštra bol što sam je osjećala posljednjih dana, polako se stišavala, nešto kao poput otvorene rane kad prestaje krvariti ali još uvijek peče. Pogledom sam prelazila po predmetima, skupocjenim suvenirima iz dalekih zemalja i kontinenata, posloženih u vitrinama za spomen na svaki Domagojev dolazak kući, a sjećanja su se nizala sve tamo do našeg prvog susreta pred dvadeset i tri godine, koliko smo proveli u braku.

Bilo je to jednog proljetnog predvečerja na rivi mog rodnog primorskog grada. Na pristaništu u luci bilo je mnoštvo ljudi jer je uplovljavao veliki prekooceanski brod. Stanovnici lučkih gradova običavaju dočekivati i ispraćati putničke brodove kojima uvijek stižu nečiji najmiliji, vraćajući se s dalekih putovanja, a tu su supruge i rodbina zaposlenih na brodu, kao i stari umirovljeni pomorci, koje prepoznajemo po nostalgičnom izrazu njihovih izboranih, vjetrovima išibanih i suncem opaljenih lica. Nađu se na pristaništu i slučajni prolaznici, jer kad vide da se brod približava, zaustave se u želji da pozdrave te plutajuće gradove što u svakom od nas pobuđuju čežnju za nepoznatim daljinama.

I ja sam se sa svojim prijateljicama zaustavila na rivi kad je uplovio putnički prekooceanski brod. Uronjene u mnoštvo iz kojeg su mnogi domahivali onima koje su nestrpljivo čekali, i ja sam poželjela nekome domahnuti rukom za dobrodošlicu, ali kome? Putnici su silazeći žurili u zagrljaj onih što su ih dočekali, a zatim odlazili s doka. Brodski je mostić ubrzo opustio.

Nasmiješeni časnik me pronašao

Koga mi čekamo? – upitala je Dona, jedna od mojih kolegica, nestrpljiva da nastavimo šetnju.

– Mi čekamo posadu – našalila sam se na račun upadljivih dama koje su, kao u nekom svečanom špaliru, čekale svoje “mušterije”.

– Idemo! – požurivala je i Ana. -Samo mi još triba da me ćaća vidi ovdi! Više me ne bi pustija ni na štrapac – rekla je bojeći se svog strogog oca.

– Samo još malo da pričekamo i vidimo koju će prvu pokupiti – rekla sam kad je upravo jedan tamnoputi mornar prišao prvoj dami koja mu se ponudila. Kad smo već pošle, okrenula sam se da vidim tko će biti sljedeći, kad se na mostiću pojavio stasiti pomorac u bijeloj časničkoj odori, a ja mu iz šale domahnula za dobrodošlicu u naš grad. Njemu se dopala moja gesta pa mi je uzvratio pozdrav i pošao u našem smjeru.

– Častim vas sladoledom jer sam danas dobila džeparac – rekla je veselo Dona kad smo se približile slastičarnici gdje smo običavale uzimati po tri kuglice u porciji. Sjele smo na terasi i čavrljale o svemu i svačemu kad se pokraj nas stvorio onaj visoki časnik i uz očaravajući nas osmijeh upitao: “Mogu li gospođice častiti kolačima ili želite sladoled?”

– Ja ne bih! – rekla je Dona, a s odbijenicom joj se pridružila i Ana, na što je pomalo uvrijeđen mladi časnik rekao: “Da se razumijemo, djevojčice, barba s broda vas želi samo počastiti i ništa više! Moram vašoj crvenokosoj prijateljici zahvaliti na dobrodošlici” – rekao je pokazavši na mene. “Ili me oči varaju? Niste li mi vi domahnuli?”

– Jesam! – pogledala sam ga ravno u oči kako ne bi pomislio da imam neke skrivene namjere. – Mi tako pozdravljamo sve ljude koji stižu u naš grad – rekla sam ustajući sa stolice i pošla za kolegicama.

– Žao mi je – rekao je s prizvukom razočarenja u glasu.

– Zaista mu je žao – rekla je Ana pogledavši na stol za kojim je sam sjedio kad smo nas tri otišle.

– Uhvatila ga tuga za zgodnom crvenokosom – našalila se Dona, uvijek spremna na šalu.

– Ne budi zločesta, Dona! Ja sam mu stvarno mahnula kad je silazio.

– Nisam zločesta, ali se ti Suzana stvarno ističeš svojom crvenom kosom, a mora se priznati da si ljepša i upadljivija od nas dvije.

Bila sam ja svjesna upadljivosti zbog svoje bakrenocrvene kose, pa sam je već poželjela ofarbati, ali mi je mama branila.

– Budi takva kakvom te priroda stvorila! Jedino me ta tvoja crvena kosa podsjeća na tvog pokojnog oca, a ti bi je ofarbala! Nemoj to nikada učiniti već zbog uspomene na svog oca Juru kojeg se, doduše, i ne sjećaš jer su ti bile tek tri godine kad ga je more “progutalo”. Kad god bismo ga spomenule, mamine bi se oči napunile suzama. Moj je otac bio pomorac i stradao je negdje na Tihom oceanu. Iako je tako mlada obudovjela, nije se više htjela udati, govoreći da nikoga više ne bi mogla voljeti kao svog Juru. Radila je u tvornici i brinula o meni sama pa sam nastojala što prije stati na vlastite noge. Upravo sam te godine završila srednju medicinsku i stažirala u bolnici nadajući se stalnom zaposlenju, da mamu malo rasteretim. Na udaju još nisam ni pomišljala, jer još nisam srela nekoga tko bi zarobio moje srce, a koga bih mogla voljeti kao što je moja mama voljela tatu.

No, kad sam se probudila tog jutra, nakon susreta mladog časnika s broda kojemu još ni ime nisam znala, njegova me slika počela proganjati. Prva mi je pomisao bila kako bih ga ponovo željela vidjeti. Vraćajući se s posla, sjela sam u slastičarnicu za onaj isti stol maštajući o stasitom pomorcu ili bijeloj uniformi koja je tako dobro pristajala njegovu suncem opaljenom licu.

Polagano sam jela svoju omiljenu kremšnitu, uživajući u pogledu na namreškanu pučinu što se ljeskala na toplom proljetnom suncu. Odjednom sam osjetila da se mom stolu netko približava. Najprije sam ugledala cipele što su se zaustavile pokraj nasuprotne stolice, a zatim sam podigla pogled i sudarila se s nasmiješenim očima časnika s broda. Pozdravio me i upitao može li sjesti, iako je većina stolova u to doba dana, bila slobodna.

– Samo izvolite! – rekla sam, ne skrivajući radost što mi se ispunila želja da ga još jednom vidim prije nego što otputuje.

– Sudeći po vašem izgledu, vi ste učenica? Ili možda studentica? – pitao je vidno zainteresiran.

– Niste pogodili! Školu sam završila prošle godine, a sada stažiram u bolnici, pa bude li sreće, dobit ću stalan posao…

Domagoj je osvojio i moju majku

Ako ga slučajno ne dobijete u svom gradu, biste li posao prihvatili negdje drugdje? – upitao je i odmah nastavio: – Upravo tražim njegovateljicu za svoju mamu. Posao je isti ali u manjem obimu!

– A gdje živi vaša mama? – upitala sam, očekujući da je to mjesto negdje uz more, nedaleko moje kuće.

– U mom rodnom gradu, Zagrebu, kamo danas odlazim da obiđem mamu. Da me nisu zadržali poslovi koje sam morao obaviti, ne bih vas ponovo sreo, što bi bila velika šteta. Je li tako, Suzana!? – slušala sam začuđena da jedan kontinentalac izabrao poziv pomorca.

Pogledao me svojim nasmijanim očima očekujući moju reakciju. No, ja sam šutjela paralizirana srećom koja me obuzela, jer sam vjerojatno već bila zaljubljena u tog privlačnog muškarca kakve se rijetko slučajno susreće u prolazu, kao što smo se nas dvoje sreli.

– Jučer, kad ste bili u društvu svojih prijateljica, nisam vam mogao reći koliko mi se sviđate, Suzana! Imate li dečka? – upitao je, na što sam se ja samo nasmijala. – Znam, to je glupo pitanje! Kako ne bi imala dečka tako zgodna djevojka kao što ste vi, ali i premlada da joj se obraćam sa “vi”, zar ne?

– Meni je svejedno kako ćete mi se obraćati, a što se tiče vašeg pitanja, nemam dečka – slagala sam, ni sama ne znam zašto. Ili sam ipak znala! Svakog bih se dečka rado odrekla u korist tog stasitog časnika, jer još prema ni jednom muškarcu nisam osjećala privlačnost neke nevidljive sile kao prema njemu. Kad smo započeli razgovor učinilo mi se kao da ga oduvijek poznajem, pa sam ga počela oslovljavati na prisan način, kao i on mene.

Tog smo dana skupa ručali, a meni se više nije žurilo kući. Nisam čak osjećala umor, mada sam tog dana odradila osmosatnu smjenu. Naš je razgovor tekao neusiljeno i glatko sve dok nisam pošla kući. Dogovorili smo se za sljedeći susret prije njegova polaska na brod kad se vrati od kuće. Tih sam dana maštala o Domagoju kako ga ispraćam i dočekujem u luci sa svih njegovih budućih putovanja.

Prigodom našeg sljedećeg susreta, spoznala sam da bih tog čovjeka mogla voljeti cijelog života. Nikome, pa ni mami, nisam otkrila da sam se zaljubila u pomorskog časnika, pribojavajući se da će me Domagoj zaboraviti čim se otisne iz luke, a meni će od svega ostati samo uspomena na jedno nezaboravno poslijepodne ispunjeno očaravajućim trenucima.

No, uskoro mi je stiglo njegovo pismo u kojem me uvjeravao da je naš susret bio sudbonosan. “Nikada još nisam sreo nekoga poput tebe, Suzana! Onog trenutka kad si mi mahnula, poželio sam da me dočekuješ u mom domu za sva buduća vremena…”, stajalo je među ostalim u tom dugom pismu punom nježnih osjećaja kakvima je bilo ispunjeno i moje srce.

Stigao je prije božičnih blagdana kad sam bila u potrazi za stalnim poslom. Uoči njegova dolaska, mami sam otkrila svoju tajnu ljubav, a ona je pristala da nas Domagoj posjeti u mom domu. Ne znam, da li skupocjenim darovima ili svojim šarmom, osvojio je simpatije moje mame, a kad me zaprosio, ona je rekla: “Da sam na vrijeme doznala što mi kćerka sprema, nastojala bih je odvratiti da se zaljubi u pomorca, ali sad je prekasno. Jedino vam mogu poželjeti sreću i obostranu snagu da sačuvate svoju ljubav od svih iskušenja koja vas očekuju!”

Rođenje kćeri Nikoline

Moja će ga ljubav čuvati od svih opasnosti i iskušenja, pomislila sam, uvjerena da našu sreću ne može okrnjiti ništa na ovome svijetu. U vrijeme njegovog blagdanskog dopusta odveo me svojoj majci koja me prihvatila otvorena srca, zadovoljna što ću do našeg vjenčanja ostati s njom kao njegovateljica, budući da je ona bila teški srčani bolesnik. Nas smo se dvije lijepo slagale i obje s radošću čekale dan našeg vjenčanja dogovoren za početak proljeća. Dijelile smo nespokojstvo kad se Domagoj ne bi na vrijeme javio, kao i radost kratkih razgovora kad bi nazvao.

– Možda nisam izabrao najbolji način da te dovedem u svoj dom, ali mi se ipak ispunila želja jer te moja majka zavoljela prije no što si joj postala snahom – priznao mi je dan uoči vjenčanja koje smo obavili samo kod matičara, budući da su njegovi rođaci ignorirali naše vjenčanje. Moja je svekrva Leona bila žena blage naravi, tolerantna i obdarena posebnim smislom za prihvaćanje svega što život donosi, pa je tako i svoju bolest podnosila strpljivo i bez zanovijetanja kakva sam očekivala od osobe navikle na blagostanje i ugađanje okoline.

Vijest o mojoj trudnoći primila je s toliko oduševljenja da sam se pobojala za njeno zdravlje. Iako u svemu umjerena, ipak je pretjerivala u brizi o mojoj trudnoći pa sam se pokraj posluge u kući ponekad osjećala posve beskorisnom. Njen strah nisam razumijevala dok mi nije ispričala da je ona pobacila drugo dijete zbog šoka što ga je doživjela kad joj je poginuo suprug u prometnoj nesreći.

– Možeš li zamisliti moje razočarenje kad mi je moj jedinac Domagoj, umjesto da pođe očevim stopama i postane odvjetnik, otišao u pomorce. Moje jedno jedino dijete, pa odabrao život izložen svakodnevnim opasnostima! No nikad ne znamo gdje nas čeka nesreća, ili pak sreća kakva je njega dočekala u luci kad je tebe upoznao. Hvala ti, dijete moje, što si nas oboje usrećila, a kad mi rodiš unuče, moći ću mirno umrijeti znajući da ova naša velika kuća neće ostati prazna – govorila bi mi Leona čekajući rođenje svog prvog unuka.

– Kako bi se samo radovao moj pokojni Nikola kad bi znao da je unuka dobila ime po njemu – obradovala se svekrva kad sam našoj djevojčici dala ime Nikolina.

Majko, tatu nisam ni poznavala!

Moja je djevojčica odrastala željna očeve blizine, a ja sam prolaznost vremena mjerila njegovim kratkim boravcima kod kuće koja mi se nakon svekrvine smrti učinila prevelikom i pustom. Tek sam tada shvatila da je proteklih deset godina mog života protutnjalo pokraj mene. Grad je za mene i dalje bio nepoznat i stran, bez poznanika i prijatelja. Kako potrošiti višak vremena i pronaći sadržaj koji će mi isprazni život učiniti snošljivim, postavljala sam si pitanja na koja nisam pronalazila odgovore. Dok su mi mnoge mame Nikolininih kolegica zavidjele što ne moram jutrom ustajati i odlaziti na posao, što živim u elitnom dijelu grada u kući ograđenoj parkom, ja sam se osjećala nesretnom i usamljenom, a rastanci s Domagojem nakon njegovih kratkih posjeta padali su mi sve teže. Iako sam željela roditi još koje dijete, jednostavno nisam mogla zatrudnjeti pa sam potražila savjet mog ginekologa.

– Ne vidim razloga zašto niste i po drugi puta zanijeli, osim ako nije u pitanju vaš suprug – odgovorio mi je liječnik nakon mnoštva detaljnih pretraga.

– Mada je naša Nikolina već tinejdžerka, poželjela sam ponovo roditi – rekla sam suprugu nakon izvjesnog vremena kad se oporavio od majčine smrti koja ga je jako pogodila.

– Nisi li se malo prekasno sjetila, Suzana! Zaboravljaš razliku u našim godinama. Ta ja ću za pet godina u mirovinu, a onda ti više neće biti dosadno. Najprije ćemo obnoviti kuću jer želim da u njoj odrastaju i moji unuci, a onda ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme.

No, sudbina je drukčije odredila. Umro je pokošen infarktom na čuđenje svih koji smo ga poznavali. Nitko ni slutio nije da je Domagoj imao problema sa srcem.

– Smirite se, gospođo Suzana! Znam kako je izgubiti voljeno biće, jer sam i ja prošao to iskustvo. Supruga mi je umrla na rukama… – tješio me naš obiteljski liječnik dr. Zvonimir kad se nisam mogla pomiriti da me moj voljeni suprug zauvijek napustio, a ja mu nikada nisam rekla da ga volim više nego što se može riječima iskazati.

Najteži su mi bili trenuci kad smo se s pogreba vratile u našu opustjelu kuću. Tada sam po prvi put pomislila kako je smrt lakša od života nakon izgubljene voljene osobe. Budući se moja Nikolina po povratku kući povukla u svoju sobu, zabrinula sam se za nju, te sam je uskoro pozvala, govoreći joj:

– Znam, dijete moje, koliko te očeva smrt pogodila. Ne moraš preda mnom skrivati svoju tugu. Najlakše ćemo je odbolovati sjećajući se sretnih trenutaka provedenih s našim Domagojem. Stvarnost moramo prihvatiti onakvu kakva jest, jer život teče dalje i ne pitajući za našu tugu. Budi ono što jesi! Isplači se na mom ramenu jer suze najbolje ispiru boli – raširivši ruke, pozivala sam je u zagrljaj.

Samo me tupo pogledala, zatim zaustila da nešto kaže, ali je istog trenutka od tog nauma odustala.

– Reci, kćeri! Bit će ti lakše ako kažeš što ti leži na duši. Možda te pogodilo hladno držanje rodbine? Pa nikad me i nisu prihvatili kao sebi ravnu, ali sam to već davno preboljela. Ti si ovdje odrastala pa imaš svojih prijatelja i život će ti biti ispunjeniji nego što je bio moj. Unatoč što sam se udala za voljenog čovjeka, ponekad sam se osjećala kao biljka presađena na pogrešno tlo…

– Čuj me, majko! Upravo i želim razgovarati o tvom voljenom čovjeku! Vidim da si pogrešno protumačila moju uzdržanost nakon pogreba. Da sam tužna, jesam, i to najviše zbog konačne spoznaje da svog oca nisam uopće poznavala. Ako pak misliš da si ga ti upoznala, reci mi tko je ona žena sa crvenim ružama na tatinom grobu? Čini mi se da su je svi osim tebe zapazili.

– Jesam, Nikolina! Vidjela sam je – odgovorila sam mirno kao da me njena neočekivana pojava i neobično ponašanje nisu iznenadili.

– I, nije te zaintrigiralo da doznaš tko je ona zapravo?

– Vjerujem da mu je to neka prijateljica iz mladosti prije našeg poznanstva – pokušala sam umiriti kćerku.

– Eh, vidiš, ja ne vjerujem! Zato sam otišla za njom da vidim kamo se izgubila prije završnog obreda. I znaš što sam vidjela? Ta zagonetna žena u dubokoj crnini, koja nam čak nije izrazila sućut kao što običaj nalaže, sjela je u auto s registracijom tvog rodnog grada, i odjurila – govorila je, naglašavajući riječ po riječ.

I najcrnija je istina bolja od laži

Slušajući kćerku, sve više me obuzimala neka crna slutnja.

– Upravo je tako kao što sam ti već rekla, zasigurno mu je to neka prijateljica iz mladosti – rekla sam joj.

– Ah, mama, vjerovala bih u tvoju pretpostavku da joj nisam vidjela lice kad je sjela za volan i skinula veo. Ona je suviše mlada da bi bila prijateljica iz tatine mladosti. Tu postoji neka druga veza, ali kakva, to ćemo tek doznati.

– Pusti, Nikolina, ta besmislena nagađanja! – govorila sam i dalje blagim glasom kako bih umirila svoju kćer. No, po njenom napetom držanju vidjela sam da naš razgovor nije gotov.

– Uvijek si mi govorila da je i najcrnja istina bolja od laži i obmane pa ću ti priznati da sam se poigrala isljednika. Zapisala sam registraciju i zamolila Roberta, mog prijatelja što studira kriminalistiku, da dozna ime vlasnika tog auta. Imam njeno ime i prezime, kao i adresu stanovanja…

– Trebala si i ti studirati kriminalistiku, a ne pravo – rekla sam s namjerom da prekinem napetost koja je zavladala u sobi.

– Ta se žena zove Larisa V…, trideset i jedna joj je godina, bivša je prostitutka, a stanuje u neboderu sa svojim petogodišnjim sinom Sašom – izreferirala mi je Nikolina blijeda poput krede.

– To nam još ništa ne govori – rekla sam što sam mirnije mogla, mada mi se iz želuca penjala “knedla” izazivajući nagon za povraćanjem.

– U pravu si, mama! Vjerujem da ćemo istinu doznati, htjeli mi to ili ne! – rekla je Nikolina zabrinuta izraza lica, dok su joj oči plamtjele kao da je u groznici.

U danima koji su slijedili nastojala sam iz misli isključiti Larisu, tu bivšu “prijateljicu noći”, ne dovodeći je ni u kakvu vezu s mojim pokojnim suprugom. Imala sam tih dana dovoljno briga i bez nje, a ime svog supruga nisam ni u najgorim razmišljanjima povezivala s tom ženom. Jednostavno sam nastojala zaboraviti epizodu s groblja.

Još sam samo čekala ostavinsku raspravu pa da onda obnovim kuću ili je prodamo i preselimo u novogradnju kako je to željela Nikolina. Živjeti s uspomenama ili pobjeći od njih, mučila me dilema. No, prije nego je stigao poziv za ostavinsku, posjetio me obiteljski odvjetnik.

Nakon kraćeg konvencionalnog razgovora, stari je gospodin rekao:

– Gospođo Suzana, došao sam da vam objasnim vaš položaj u vezi pokojnikove ostavštine, kako se ne biste na sudu previše iznenadili.

Začuđena objašnjenjem razloga njegova dolaska, mirno sam rekla:

– Meni je moj položaj jasan i vjerujem da nikakvih problema neće biti. Domagoj je bio jedini nasljednik svojih roditelja, a naša kćerka i ja smo pak jedine njegove nasljednice.

Moja ga ljubav nije spasila od druge

Stari je gospodin maramicom obrisao oznojeno lice spremajući se očito za daljnje objašnjenje koje sam čekala posve ravnodušna.

– Bojim se da stvari nisu baš tako jednostavne kako ih vi vidite, gospođo Suzana! Cjelokupnu nekretninu podijelit ćete sa svojom kćerkom i vanbračnim sinom pokojnika, Sašom V., kojeg je vaš suprug priznao kao svoje zakonito dijete. Upravo sam došao iz tih razloga…

Daljnje njegovo objašnjenje sam jedva razumijevala jer me oblio hladan znoj i obuzela me mučnina kao da će mi utroba iskočiti kroz usta, a odvjetnik je, posve miran, bez imalo uzbuđenja, nastavio čim sam se smirila. – Nemojte to tako tragično shvatiti! Imao sam ja u svojoj praksi mnogo gorih slučajeva. Vaš je pokojni suprug svu ušteđevinu, koja baš i nije mala, ostavio vama i kćerki, s obzirom da niste zaposleni. Vi ste, unatoč svemu, bogata nasljednica, gospođo Suzana!

O, Bože, zar je moguće da taj čovjek u svemu vidi samo materijalno bogatstvo koje sam naslijedila, a emocionalne ruševine, obezvrijeđena ljubav koju sam uložila u naš odnos, vjernost supružnika, za njega i ne postoji…?

Zamolila sam odvjetnika da postupak na sudu provede bez moje nazočnosti, na što mi je on pružio punomoć koju sam potpisala, i uz duboki naklon, otišao. Nakon prvotnog šoka obuzela me potpuna ravnodušnost. Osjećala sam se poraženom, ispražnjenom od svih drugih emocija, kao i dileme što napraviti s kućom. Kako živjeti u kući gdje me svaki kutak podsjeća na Domagoja, kojega eto, moja velika ljubav nije spasila od iskušenja.

Kad se Nikolina vratila s faksa, ispričala sam joj o posjeti odvjetnika, bez srdžbe i ojađenosti, baš kao da joj prepričavam dnevne novinske vijesti.

– Eto, vidiš da su se moje sumnje obistinile. Prisustvo one žene na pogrebu nije slutilo na dobro. To mi je govorio neki unutarnji glas od onog trenutka otkad se pojavila – govorila je Nikolina posve razložno, a olakšanje joj se vidjelo na licu.

– Moram ti priznati da sam i ja posumnjala na svašta, ali ovo ipak nisam očekivala… Domagojevo ime nismo niti jednom spomenule kao da se bojimo oskvrnuti uspomenu na pokojnika.

Laknulo mi je kad je i Nikolina prihvatila stvarnost bez srdžbe i uvreda na očev račun, a svojim je ponašanjem dokazala da je tako nešto i očekivala.

Bilo je dobro što je spremna dočekala udarac pa je iznenađenje izostalo. Razmišljala sam tako gledajući kćerku dok smo sjedile u tišini zabavljene svaka svojim mislima.

Obje smo se zagledale u pravcu Medvednice čiji su obronci bili obavijeni plavičastom sumaglicom predvečerja.

Odlučila sam otkriti istinu

Kupit ćemo stan s pogledom na Sljeme! Neka to bude veza s našom starom kućom -govorila je Nikolina, dok joj je čitavo biće odavalo posvemašnju ravnodušnost.

– Slažem se, kćeri! – rekla sam, zahvalna na njenoj spremnosti da prevlada ogorčenje prema ocu, ili ga barem preda mnom prikriva.

I ja sam se pred kćerkom osjećala sve više krivom za svoj neuspjeli brak. Osjećala sam se kao da smo je prevarili dajući joj lažnu sliku o nama. Vjerojatno se svaka prevarena žena osjeća krivom što nije uspjela zaokupiti suprugovu pažnju i zadržati njegovu ljubav samo za obitelj. Tako je to, na žalost.

Umjesto ljubomore i bijesa prema toj nepoznatoj ženi, pokušavala sam za Domagoja naći opravdanje. Možda je ljubav prema Larisi bila jača od njegove želje da joj se odupre, a on je bio muškarac kakvog je svaka žena mogla poželjeti. Moja je pogreška bila što sam ga previše voljela i vjerovala mu da bih ikada mogla u njega posumnjati. Možda je veza s tom mladom ženom jedan od razloga što je odlučio ostati na brodu do umirovljenja, budući da je odbio ponuđeno mu mjesto u lučkoj kapetaniji. Očito je vrijeme odluke, kamo da se opredijeli, odgađao dok bolest o tome nije odlučila.

Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam prihvaćala činjenicu da Domagoju nisam bila jedina žena u životu. Uostalom, zar ga nisam toliko voljela upravo zato što je posezao za životom kao da mu je svaki trenutak posljednji?

Nakon ostavinske rasprave sam očekivala da će nas Larisa potražiti radi isplate dijela ostavštine njezinu sinu, ali se to nije dogodilo. Vrijeme je prolazilo, a ja nisam mogla dati kuću na prodaju, mada sam već zakaparila novi stan koji je bio u izgradnji. Budući da mi je kćerka prepustila odluku o našoj budućnosti, a nisam joj htjela ometati učenje, izbjegavala sam spominjati bilo kakve probleme te sama donijela odluku da ću potražiti tu ženu radi dogovora.

Bližila se godišnjica otkad nas je Domagoj napustio, a ja sam tijekom te godine bila često na njegovom grobu. Odlazila sam pješice, kao i mnogi drugi muškarci i žene, već dobro poznata lica stalnih posjetitelja u kakve sam i ja spadala.

– Sutra je godišnjica Domagojeve smrti pa bismo mogle zajedno otići na groblje – rekla sam Nikolini, ali se ona ispričala da polaže ispit. Shvatila sam je i otišla sama. Zadubljena u misli ispunjene sjećanjima na košmarni dan ukopa, dolazak na groblje je oživio sliku žene s crnim velom i nemir kojeg je svojom pojavom unijela u naš život. Prišla sam grobu, a na njemu se, u velikoj keramičkoj posudi, raširio aranžman crvenih ruža posutih kapljicama vode. Ma, je li moguće? Nije li to samo projekcija slike iz prošlosti, pitala sam se užasnuta, zatvorivši oči. Kad sam ih otvorila, slika je bila ista. Posve svježe cvijeće obgrlilo je hladni kamen spomenika, a slabašni plamen malo dogorjele svijeće, teško uočljiv zbog sunca, treperio je iza cvijeća.

Žena s crnim velom me preduhitrila, bila mi je prva pomisao koja me istinski zaboljela. Možda me promatra iz nekog sjenovitog mjesta, proletjelo mi je glavom pa sam pogledom pretraživala okoliš ali, osim već poznatih lica, nikoga nisam uočila. Položila sam svoj prigodni buket i upalila svijeću, te se žurnim korakom udaljila, kao da bježim s mjesta bolne spoznaje da je Domagoja i ta žena voljela svim srcem.

– Brzo si se vratila! – dočekala me Nikolina promatrajući me ispitivačkim pogledom.

– A ti si brzo položila ispit! – uzvratila sam.

– Nisam ni polagala. Samo sam željela izbjeći odlazak na groblje.

– Možda bi bolje bilo da ni ja nisam išla – rekla sam još uvijek potresena prizorom na Domagojevu grobu. Ispričala sam joj o neposrednom posjetu grobu prije mog dolaska i rekla svoju konačnu odluku: “Posjetit ću tu ženu! Moram je upoznati, ako ni zbog čega drugog, moram znati što namjerava s pripadajućim nasljedstvom. Hoćeš li sa mnom, Nikolina?”

– Ne bih, mama! Još nisam spremna za taj susret.

– U redu, Nikolina! Otputovat ću sutra pa ću usput obići i mamin grob – rekla sam i počela pakirati stvari.

Susret s ljubaznom ljubavnicom

Krenula sam ranom zorom, a vozila sam mnogo brže nego inače, kao da me tjera želja da što prije vidim tu ženu koja je, očito, jako voljela Domagoja. Iščezla je odjednom i posljednja trunka ljubomore. No, kad sam stigla na domak cilja svog putovanja, parkirala sam kola u obližnjoj ulici da se malo osvježim šminkom. Promatrajući se u ogledalu, zamijetila sam bore koje do tada nisam vidjela i automatski pomislila da Larisa još nema takvih problema. Ta, sedam je godina mlađa, a nakon četrdesete se svaka godina jako primjećuje. Odjednom me spopalo neko suludo uspoređivanje s muževom ljubavnicom, želja da što ljepše izgledam u očima te mlade žene kako me ne bi sažalijevala. Opsjedale su me svakakve misli osim onih koje joj trebam reći pri susretu. Prolazeći poznatim ulicama rodnoga grada, uspomene su navirale, a pogled na more i luku tjerao mi je suze koje sam teškom mukom susprezala.

Kad sam stigla pred zgradu u kojoj je stanovala Larisa, noge su mi otežale, a hrabrost me sve više napuštala. Ta neću sada odustati kad sam stigla na cilj, ohrabrivala sam samu sebe, tražeći kućni broj ulaza u modernu stambenu zgradu u kakvoj sam i sama željela stanovati.

Pritisnuvši na dugme s njenim imenom, javio se zvonki ženski glas, na što sam izgovorila svoje ime i zamolila da me primi u posjetu.

Dočekala me otvorenih vrata na ulazu u stan koji je bio opremljen s mnogo ukusa najsuvremenijim namještajem. Sjele smo u dnevnu sobu s izlazom na terasu s koje je pucao vidik na morsku pučinu. Gledale smo se nekoliko trenutaka bez riječi, dok se u njenim nebesko modrim očima nazirala sjenka neizbrisive tuge i blage nelagode.

– Drago mi je što ste me posjetili, gospođo, Suzana! Kad sam jučer bila u Zagrebu, bavila sam se mišlju da vas potražim, ali nisam smogla dovoljno hrabrosti…

Uto se u sobi pojavio dječak i ljupko se smiješeći sjeo mami na krilo.

– Jesi li mi obećao da ćeš se igrati u svojoj sobi, Saša? Mama mora s tetom razgovarati.

Izvadila sam paketić pripremljen za dijete i pružila mu govoreći: – Izvoli, Saša, jer sigurno voliš čokoladu!

– Gle, mama, tu je i veliko kinder jaje! – obradovao se dječak, i zahvalivši mi, otišao u svoju sobu vidjeti što se nalazi u jajetu. Osmotrivši mališana, zapazila sam frapantnu sličnost s ocem, što me ganulo do suza. Bila sam isuviše uzbuđena da bih mogla mirno govoriti kao moja suparnica, ta lijepa mlada žena na koju se nisam mogla ljutiti unatoč toga što mi je, vjerojatno nehotice, uništila vjeru u ljubav.

– Već dugo vas želim upoznati – začula sam svoj nesigurni glas. – Ustvari, od Domagojeva pogreba.

– Ah, Domagoj! – izgovorila je to ime s toliko emocionalnog naboja da sam do kosti zadrhtala.

– Voljeli ste ga, Larisa!?

– Da, mnogo i za sva vremena!

– I ja sam ga voljela! I vjerovala mu, pa me jako pogodila spoznaja da voli drugu ženu.

– Vjerujem, Suzana! Domagoj je bio divan čovjek i privlačan muškarac pa bi svakoj ženi bilo teško prihvatiti da ga dijeli s drugom.

Životna priča koja mi je otvorila oči

Bila sam preneražena njenim mirnim obrazloženjem. Tog sam trenutka odustala od zajedljivih primjedbi koje sam smišljala u ljutnji.

– Upoznala sam vas iz Domagojevih pričanja – nastavila je ona. – Volio je vas i kćerku Nikolinu, i vjerujte, nikada vas ne bi napustio – i ne znajući, Larisa je odgovorila na pitanje koje nisam imala snage postaviti. Znači, namjeravao je ostati s nama, pomislila sam, ipak zadovoljna.

– Nije li ta razapetost između dvije obitelji pospješila i njegov kraj? – pitala sam više sebe nego Larisu.

– Vjerujem da jest. No, znam da se jednako radovao susretu sa mnom i svojim sinom, kao što je oduševljen odlazio k vama i kćerki. Bio je Domagoj izuzetan čovjek i otkad ga nema, za mene je život samo monotono nizanje dana iz kojih je iščezla svjetlost.

– Nemojte tako, Larisa! Vi ste lijepa mlada žena i život je još pred vama! Tuga je loš drug u životu. Što god da nam se dogodi, sunce se ponovo rađa, a vašem sinu, kao i mojoj Nikolini, potrebna je radost kakvu je upravo nama pružao Domagoj – tješila sam je sažalivši se zbog njene duboke tuge.

Bože, jesam li ja normalna žena, zavapila je moja nutrina. Došla sam s namjerom da se hrabro suočimo, a ja trošim vrijeme i snagu na tješenje ljubavnice svog muža! Moram se što prije pokupiti odavde, pomislih. Još me jedino zanima kako su se upoznali, pa sam joj konačno postavila i to bolno pitanje.

– Samo da pripremim zakusku jer osjećam neutaživu glad, a i vama je potrebno da prezalogajite, Suzana! – oslovila me samo imenom, kao staru poznanicu, i vrativši se s punim pladnjem u sobu, rekla:

– Ništa vam neću prešutjeti! Vama kao nikome drugome dugujem pravu istinu – naglasila je prije nego je započela svoju priču o susretu s mojim voljenim Domagojem.

– Bilo je to prije desetak godina, kad sam napustila svoju rodnu Ukrajinu i našla se u ovom gradu. Bez sredstava za život, te iznevjerenih obećanja zbog kojih sam došla, počela sam se baviti najstarijim zanimanjem na svijetu, kako ljudi to kažu za prostituciju. Najčešće smo u luci dočekivale strane brodove s našim mušterijama. Jednog smo se dana, pred sedam godina, kao i obično našle u luci kad je stigao veliki putnički brod. Prišao mi je mornar iz posade i na grub me i neotesan način počeo vrijeđati što nisam htjela poći s njim, pa je naša prepirka privukla pažnju i oko nas se počela skupljati rulja. Iz neugodne me situacije spasio časnik s tog istog broda.

“Ostavi gospođicu na miru, čovječe! Zar ne vidiš da mene čeka?” – rekao je razjarenom mornaru koji se bez protesta povukao. Bila sam neizmjerno zahvalna tom časniku koji me odveo iz luke i ponudio večerom. Pretpostavljate, taj je časnik bio Domagoj. Unatoč tome što sam do tada upoznala mnogo zgodnih muškaraca, u Domagoja sam se zaljubila iste večeri. Zarobila me njegova muževnost, ali ponajviše način na koji mi je prišao i dobrota kad mi je ponudio pomoć da prekinem s poslom kojim sam se bavila. Prihvatila sam njegovu pomoć i on je otada postao jedini muškarac u mom životu. Svojom sam ga bezgraničnom ljubavlju vezala uza se, a otkad je rođen Saša, o nama se brinuo kao pravi otac…

Govorila je širom otvorenih očiju, pogleda uprta prema morskoj pučini kao da očekuje Domagojev brod, a ja sam je slušala zapanjena silinom njenih osjećaja. Kad me pogledala svjesna moje prisutnosti, izgovorila je riječi kojih ću se uvijek sjećati:

– Unatoč toga što je Saša Domagojev sin, nisam ga pokušala odvući od njegove obitelji, nikad ne zaboravljajući riječi koje mi je rekao pri prvom našem susretu: “Imam divnu ženu i kćerku koje iznad svega volim, i ne želim ih žrtvovati zbog ljubavi niti jedne žene na svijetu!”

– Vjerujte mi, Suzana, za Domagojevu oporuku nisam znala u vrijeme njegova života i ne mogu prihvatiti nasljedstvo koje nam je namijenio. O tome sam dala službenu izjavu kod javnog bilježnika i poslala sam je sudu. Za budućnost svog djeteta pobrinuo se kad mi je pomogao osnovati turističku agenciju koja čisto pristojno posluje. Dakle, odrekla sam se dijela nekretnina koje su po oporuci pripale mom Saši, pa raspolažite s kućom po vašoj slobodnoj volji.

Crvene ruže za Domagoja

Hvala vam Larisa na iskrenosti i vašoj nesebičnosti po pitanju nasljedstva. O tome ćemo još razgovarati kad nas posjetite u Zagrebu.

Kući sam se vraćala smirena, kao oslobođena teške noćne more. Domagojevu vezu s ovom lijepom ženom više nisam doživljavala kao nevjeru, jer je nju ta veza spasila da ne potone do dna gdje obično završavaju žene takvog zanimanja.

Moja je Nikolina sa znatiželjom poslušala priču koju sam joj prenijela iste večeri po povratku, a koja je potrajala dugo u noć. Sa strepnjom sam čekala njenu reakciju, dok je ona, odlazeći u svoju sobu, tihim glasom rekla: “Ovo moram prespavati!”

– Danas ne mogu ići na predavanje jer noćas nisam ni oka sklopila – dočekala me sljedećeg jutra. U njenom glasu više nije bilo ljutnje kakvom me ispratila na put.

– Možda ćeš se začuditi, mama, no vjerujem da tati mogu oprostiti što nije imao hrabrosti priznati nam istinu, jer se vjerojatno bojao da nas ne izgubi. I, da ti iskreno kažem, radujem se što imam brata.

Kad sam prodala našu – već derutnu – vilu, isplatila sam naš novi stan, a uz pristanak moje kćeri, pripadajuću trećinu, unatoč velikodušnom Larisinom odricanju, naslijedio je Saša.

Larisa i njen dječak posjetili su Domagojev grob na Dan mrtvih, a mi smo obje bile dirnute toplinom susreta brata i sestre. Tako je i posljednja kockica mozaika dvostrukog života jednog nesebičnog čovjeka bila stavljena na svoje mjesto.

– Samo mi još nešto objasni, Larisa – rekla sam joj kad smo se vraćale s groblja. – Zašto uvijek donosiš crvene ruže?

Pogledala me svojim velikim plavim očima u kojima su se još uvijek nazirali tragovi tuge.

– Kad me Domagoj prvi puta posjetio, donio mi je buket crvenih ruža s kojima je započeo moj novi život – odgovorila je sjetnim glasom u kojem se osjećala zahvalnost.

Vaši komentari