Majka nas je dovela na rub ludila

Ne, ne i ne! Ne možeš mi to učiniti.

– Ali, kako ne shvaćaš? Nemamo izbora!

– Ako ona dolazi ovamo, ja se selim.

– Zvonko, budi razuman: žena ne može završiti na cesti samo zato što joj mi više ne možemo plaćati dom.

– Ima ona i drugu kćer. Neka ide k njoj!

– Znaš da ne može.

– Ne, ne znam. Zašto ne bi mogla?

– Zato što Ljiljana ima mali stan i zato što nema novca.

– A mi ga imamo?

– Daj, nemoj gnjaviti…

– Ja gnjavim? Radim kao konj, svaki dan dolazim doma mrtav umoran od posla, gušim se u kreditima kojima ne vidim kraja, a sad ću još morati trpjeti i tvoju ludu mamu. Čak joj i vlastiti krevet prepustiti i spavati u dnevnom boravku!

Nije ovo bila prva svađa između Zvonka i mene u dvadeset i pet godina braka, no svakako se ubrajala među one žešće.

U posljednje vrijeme ništa nam nije išlo od ruke. Sve što je moj muž rekao bila je istina: imali smo veliki kredit čijoj se otplati nije nazirao kraj, oboje smo radili do iznemoglosti, odavno si već nismo mogli priuštiti ništa osim onog najnužnijeg, a sada se još dogodilo i ovo: moja sestra Ljiljana, s kojom smo dijelili trošak maminog staračkog doma, ostala je bez posla i nije više mogla plaćati svoj dio. Budući da mi nismo mogli preuzeti sav trošak, ovo je bilo jedino rješenje.

– Ne znam kako si ti to zamislila -mrmljao je Zvonko odmahujući glavom. Kao da sam ja znala! I sama sam se ježila od pomisli na ono što nas je čekalo. Ali, kao što sam rekla, nisam vidjela drugi izlaz.

– I? Kako ćemo to objasniti Ani i Lovri?

Ana i Lovro su naši dvadeset i jednogodišnji dvojajčani blizanci. Nisam shvaćala kakve je to veze imalo s njima.

– Kao da već nisu ionako dovoljno frustrirani što stalno krpamo kraj s krajem, a sada će sve biti još i gore!

Znala sam da je Zvonko u pravu. Naša su djeca zaista odrastala u vječitoj oskudici i morala se svakodnevno miriti s tim da im većinu njihovih želja ne možemo ispuniti. Ipak sam mu se usprotivila.

– Veliki su, nisu više djeca. Moraju znati da odrasli imaju određene odgovornosti. Ona je njihova baka i mora im biti jasno daje ne možemo ostaviti na cesti.

Tako je to vjerojatno trebalo izgledati u nekoj relativno normalnoj, prosječnoj obitelji. No, mi to nismo bili. Naša djeca nisu obožavala svoju baku, kako to unučad običava činiti, niti je ona pokazivala posebnu ljubav prema njima.

– Mrak mi pada na oči kad samo zamislim kako će to izgledati… -sada je u Zvonkovu glasu već prevladavao očaj. – Već je vidim kako maltretira djecu za svaku sitnicu. A bome i nas! Najradije bih nekamo pobjegao!

Znala sam točno kako se osjeća jer mi je i samoj bilo tako. No, kamo bismo nas dvoje mogli uteći i sakriti se? Sutradan prije jedanaest sati trebali smo doći u starački dom po mamu i preseliti je zajedno sa svim njezinim stvarima k nama.

Sad bi netko mogao pomisliti: kakva smo mi to okrutna obitelj koja ne voli svoje stare članove? No, taj netko svakako ne bi poznavao moju mamu. Anđelka je bila žena s kojom nesumnjivo nitko nije želio živjeti ako nije morao: niti njezin muž koji je pobjegao prije više od četrdeset godina, pa tako ni Ljiljana i ja, njezine rođene kćeri.

– Evo, samo se još tu potpišite i to je to – rekla je ljubazno gospođa Zdenka kad su već sve stvari bile spakirane, a mi spremni za polazak.

Uvijek sam se divila toj ženi koja je s toliko strpljenja vodila brigu o mami i prelazila preko njenih bezbrojnih provokacija. Kao onda, na primjer, kad ju je mama optužila za krađu.

– Pokrala me! Ukrala mi je sav novac iz ladice! – vikala je prije otprilike dvije godine upirući prstom u Zdenku čim smo se pojavili na vratima. Lice jadne žene bilo je tamnocrveno od nelagode.

– Ma nisam, vjerujte mi… – pokušavala se obraniti, no mama se okomila na nju poput aždaje.

– Što bismo mi vama vjerovali! Stvar je valjda jasna! Nisam ja senilna, ako ste to mislili. Imala sam ovdje u ladici dvjesta kuna, a sada ih više nema! Tko mi ih je osim vas mogao uzeti? Duh?

Mama, pogledaj! – rekla sam podigavši nesta-lu novčanicu u zrak. Još je bila u ladici, ali ju je ona očito bila utaknula u svoj mali molitvenik.

– Tko mi je to tu podmetnuo? Tko je htio sakriti moj novac od mene? – nije se dala urazumiti.

Zvonko i ja razmijenili smo bespomoćne poglede sa Zdenkom i zapravo sam se već tada pribojavala koliko dugo će ta žena imati živaca. Kako se na kraju pokazalo, Zdenki-no strpljenje ipak je bilo postojanije od naših financija. Čak je bila toliko draga da ničim nije pokazala olakšanje što mama odlazi.

– Želim vam sreću – samo je suosjećajno rekla na odlasku. Ona je najbolje znala koliko nam je sreće sada potrebno…

Čim smo došli doma, mama je počela prigovarati. – Što? Ja ću tu spavati? Kakva vam je to soba s tako malim prozorom?

Vidjela sam kako se Zvonko pokušava svladati pa sam je brzo prekinula.

To je samo spavaća soba, mama, za spavanje ti i ne treba veliki prozor. U dnevnom boravku ima dovoljno svjetla, a tamo ćeš ionako provoditi većinu vremena.

– Ja ću vrijeme provoditi gdje želim! Neće meni nitko govoriti što da radim. Nemojte si samo umišljati da ću plesati onako kako vi svirate samo zato što sam kod vas. Nisam vam ja kriva što ste nesposobni i ne možete rođenoj majci osigurati normalne uvjete za život – bila je bezobrazna.

Sa strahom sam bacila pogled na Zvonka koji je sada već bio zelen u licu. Brzo sam ga uhvatila ispod ruke i odvukla iz sobe.

– Ti se samo na miru raspakiraj, mama, pa dođi u sobu na kavu -rekla sam i brzo zatvorila vrata.

– Ma čuješ li ti nju? – Zvonkov je glas bio toliko piskutav da sam ga jedva razumjela. Uvijek je tako ostajao bez glasa kad bi se uzrujao.

– Vještica stara! Nije ni došla, a već komandira!

Brzo sam pohitala do ormara s pićem i izvadila bocu s rakijom koju smo dobili od naših susjeda. Natočila sam jednu čašicu i pružila je Zvonku.

– Evo, popij – rekla sam. To ga je trebalo smiriti. Ali nije. Popio ju je naiskap, no i dalje je nastavio uzrujano hodati gore-dolje po sobi.

– Ovo neće ići… Ovo naprosto neće ići! – mrmljao si je u bradu, bacajući povremeno ljutit pogled prema meni.

– Molim te, strpi se. Što sad imamo od toga da se svađamo? Iz ove kože ne možemo. Ali, sigurna sam da će se uskoro nešto riješiti i onda ćemo…

– Morana! Morana! – mamin glas prekinuo me u pola riječi. Njezino histerično deranje nije trpjelo čekanja.

– Što je bilo? – upitala sam zadihano dojurivši u sobu.

– Što misliš, kamo da ja stavim svoje stvari kad je noćni ormarić još uvijek pun vaše krame!?

Gledala sam je u čudu. I zato se tako derala kao da je netko kolje?

– Evo, mama, sad ću ja to…

Brzo sam otvorila ladice jednu za drugom i sitnice iz njih nabacala u pregaču koja mi je bila zavezana oko struka. Nisam smjela izgubiti živce. Barem ne već prvog dana! Zvonko bi to jedva dočekao i onda bi u kući nastao opći kaos.

– Što imamo za ručak? – upitala me stavljajući svoje stvari u ladice. Pritom me nije ni pogledala.

– Finu povrtnu juhicu i pohahu piletinu.

– Znaš da ne volim piletinu! – viknula je naglo podigavši glavu prema meni.

– Zar me sad misliš terorizirati lošom hranom? Ja ti to neću jesti!

– Ali, mama… – pokušala sam prosvjedovati, no uzalud.

– Rekla sam svoje i gotovo! Valjda se možeš malo potruditi i skuhati nešto normalno!

I dalje mi nije bilo jasno što je nedostajalo pohanoj piletini, Ani i Lovri je to bilo omiljeno jelo. A nije baš ni da smo imali novca za teleće odreske.

– Dobro, mama, trudit ću se – rekla sam i šmugnula iz sobe.

– Što je htjela? – Zvonko me dočekao narogušen u dnevnom boravku.
– A ništa – odmahnula sam rukom. – Nije znala kamo da stavi svoje stvari.

Nešto kasnije došli su Lovro i Ana.

– Baka je kod nas – upozorio ih je Zvonko već na vratima, na što su oboje razvukli kisele face.

– Ponašajte se pristojno! – izderala sam se na njih prije nego što su bilo što skrivili. Oboje su me pogledali širom otvorenih očiju, očito ne shvaćajući čime su to zaslužili.

– O, evo nam i mladih – mama se isprva kao obradovala svojim unucima, ali već je sljedećeg trena prešla na svoj uobičajeni način komunikacije.

– Ana, Ana… zašto ne skratiš tu kosurinu? Znaš kako se ono kaže: duga kosa, kratka pamet? -bila je zajedljiva.

Kad njezin komentar nije izazvao nikakvu reakciju osim čuđenja, prešla je na Lovru. – A ti? Što si se tako sav usukao? Izgledaš prije kao neka curica nego kao momak za ženidbu.

– Bako, ja još i nisam za ženidbu – Lovro je nastojao ostati pristojan, ali njegova je baka tjerala mak na konac.

– Bome nisi, a kako mi se čini, nećeš nikada ni biti!

– Mama… – pokušala sam je zaustaviti. Naravno, uzalud.

– Nikakvo čudo, s obzirom na to kakav ti je otac. I njemu bi bilo bolje da se nikad nije ženio. Jabuka ne pada daleko od stabla.

– Mama! – ciknula sam sada tako glasno da je zašutjela. Pogledala sam sa strahom Zvonka i prepala se njegova izgleda: kosa mu je bila nakostriješena kao da ga je stresla struja, a lice mu poprimilo pepeljastu boju.

– Nećemo se svađati i vrijeđati jedni druge, već ćemo lijepo i u miru jesti – rekla sam usiljeno veselim tonom stavljajući jelo na stol. Mir je trajao upravo tako dugo dok mama nije stavila prvu žlicu juhe u usta.

– Nikada nisi bila bogzna kakva kuharica. A kako vidim, ništa se nije promijenilo.

Tako je, dakle, izgledao naš prvi zajednički dan s mojom mamom. No ako smo mislili da je strašan, nismo ništa znali jer oni koji su uslijedili bili su još gori. Tek sada, u njezinoj blizini, shvatili smo koliko je nedostatak novca bio zapravo malen problem u našoj obitelji.

Prije smo barem imali slobodu izbora što ćemo, kada i kako raditi, no to se sada promijenilo. Više nismo mogli gledati ni TV program koji smo htjeli, nismo mogli jesti jela koja volimo, odlaziti kamo želimo – ukratko, preko noći smo izgubili svoju slobodu i duševni mir. A ovako su otprilike izgledale naše svakodnevne razmirice:

– Ne volim ribu! Neću to jesti – ljutito je jedan dan odgurnula tanjur kad sam ispekla pastrve koje nam je donio naš kum, strastveni ribič.

– Mislila sam da ne voliš piletinu. Što sad fali ribi?

– Riba je za Dalmatince! Oni znaju kako to jesti, a ne ja. Hoćeš li da mi zapne kost u grlu pa da se zadavim? Ili…

– Prebaci program, sad mi je serija! – Ali, mama, Zvonko i ja gledamo vijesti.

– Da, a zašto?

– Pa da znamo što se događa u svijetu.

– Ne znam kakve koristi od toga što ćete vas dvoje to znati! Ili…

– Ana, kamo ideš?

– S prijateljicom u kino.

– ‘Ajde mi prije donesi iz ljekarne sirup protiv kašlja. Nešto me grozno guši.

– Ali, bako, zakasnit ću u kino.

– Što? Tebi je važniji nekakav glupi film nego hoću li se ja udaviti od kašlja!

Svi smo bili frustrirani. Jako. U početku je Zvonko najteže podnosio mamin teror, a ja sam uvijek bila tampon zona koja je smirivala situaciju. Međutim, kako se sve lomilo preko mojih leđa, s vremenom su moji živci postajali sve tanji. Jedan dan nazvala sam svoju sestru i zamolila je da se nađemo u gradu. Morala sam razgovarati s njom nasamo.

– Ako se uskoro ne dogodi neko čudo i ona se ne odseli od nas, ja ću poludjeti! – rekla sam pritisnuvši dlanove o sljepoočnice. Ljiljana je bila zabrinuta.

– Znaš da je ja ne mogu uzeti k sebi… – započela je, na što sam je odmah prekinula.

– Znam, to mi je jasno – rekla sam odmahujući glavom. – Samo, ona je toliko nemoguća da će nas sve izludjeti. Zvonko i ja smo na rubu razvoda! Ljiljana me prestrašeno pogledala.

– No dobro, možda sam malo pretjerala, ali samo malo – rekla sam otpivši gutljaj kave. – Nema dana da se ne svađamo. Možeš misliti koliko mi predbacuje. Da je to barem njegova mama, onda bi morao šutjeti. Ovako…

Ovako sam ja bila ta koja je morala sve gutati. To je Ljiljani bilo jasno i bez prevelikog objašnjavanja.

– Trudim se, tražim posao, ali nije lako. Pronašla sam neke honorarne posliće, ali to je tek toliko da preživim. Ne mogu od toga odvajati za dom.
Gledale smo se preko stola, obje potpuno nemoćne pred situacijom u kojoj smo se našle. Obje smo dijelile istu okrutnu sudbinu time što smo imale istu nesnosnu majku. Ljiljana je položila ruku na moju.

– Strpi se još malo. Osjećam da će se ubrzo nešto promijeniti. Čim riješim svoje financijsko pitanje, bit će riješen i tvoj problem…

No prolazili su dani, tjedni i mjeseci, Ljiljana je i dalje pronalazila samo privremene poslove, a mi smo i dalje živjeli u noćnoj mori.

– Mama, kupaonica je opet zaključana! Zakasnit ću na faks! Zašto ona ustaje tako rano kad može u kupaonicu u bilo koje doba dana? – Ana je po tko zna koji put očajno stajala pred zaključanim vratima kupaonice.

– Na zahodu sam! – čulo se iznutra. – Zar se čovjek u ovoj kući ne može na miru ni olakšati?

– Ana… strpi se. Pusti ženu da obavi svoje – pokušala sam umiriti kćer. – Što da je pustim! Pa već je pola sata unutra! Uostalom, ti si uvijek na njenoj strani!

– Da, istina je – i Lovro se složio sa sestrom. – I meni si jučer kvocala da “baku sekira kad slušam glasno glazbu”! Kao da nisi mogla jednostavno reći njoj neka ide u svoju sobu pa joj ne bi ništa smetalo.

Pogledom ispunjenim očajem potražila sam Zvonka, no njegove oči nisu pokazivale ni trunku suosjećanja. Nije rekao ništa, ali po izrazu njegova lica bilo je jasno da se slaže s djecom.

– Mama… možeš li malo požuriti… molim te. Ani se žuri na faks – konačno sam i sama pokucala na vrata kupaonice kako bih dokazala lojalnost prema svojoj obitelji. No, taj sam potez, kao i uvijek, ubrzo platila. Baš kad sam se spremila drugi put zakucati, vrata su se naglo otvorila.

– Lijepo si ih odgojila, svaka ti čast! Mama je stajala na vratima u spavaćici, s uvijačima na glavi. Bilo je upravo nevjerojatno koliko je ta žena pridavala pažnje svom izgledu. U njenim godinama trpjeti cijelu noć uvijače na glavi zbog frizure

– To mi je bilo nepojmljivo. Pa bila sam više od trideset godina mlađa od nje, a već sam danima hodala kao vještica na posao. Niti sam imala novca za frizuru, niti sam imala volje sama nešto poduzeti. Situacija u kući jednostavno mi je ubijala volju za sve.

Cijelog svog života nisam doživjela toliku nepristojnost kao u ovo kratko vrijeme kod vas! – gunđala je dok je propuštala ljutitu Anu u kupaonicu.

– Je li ona to upravo rekla kratko vrijeme? Zvonko i ja upitno smo se pogledali. Prošlo je točno pet mjeseci i trinaest dana otkako je živjela kod nas. I njoj se to činilo malo? Lovro joj to, naravno, nije mogao prešutjeti.

– Bako, već si cijelu vječnost kod nas – rekao je i brzo mahnuvši na pozdrav nestao iz stana.

– Sram te bilo! Neotesanac jedan neotesani! – vikala je u sad već odavno zatvorena vrata.

– Jesi ti vidjela njega, kako je drzak! Sad je bijesno sijevajući očima ponovno gledala u mene. Bespomoćno sam pogledala Zvonka, no u njegovim su očima također sijevale munje. Ne našavši nigdje nikakvo utočište, bez riječi sam se okrenula i otišla u kuhinju. Želudac mi je bio zgrčen i osjećala sam kako bi me svakog trena mogao zgrabiti gastritis. Svi su htjeli nešto od mene, da ih podržim i stanem na njihovu stranu.

No, koliko god se trudila održati ravnotežu u tom općem ludilu, gubila sam konce iz ruku. Svi, i Zvonko, i djeca, i mama lomili su svoju ljutnju preko mene i nitko od njih nije mislio kako je meni. Od mame sam morala slušati kako su mi djeca neodgojena i bezobrazna, djeca su mi predbacivala zašto ih, ne branim od stare vještice, dok se Zvonko sve više ponašao kao stranac u kući. Njegovi uobičajeni izlasci četvrtkom s dečkima na kuglanje sada su se protegnuli na gotovo sva poslijepodneva.

-I ja bih najradije tako: jaknu preko ramena i put pod noge! – vikala sam jedan dan kao izbezumljena kad mi je voda došla do grla. – Misliš da je meni lijepo kod kuće dvoriti sve vas nakon radnog dana? Ne misliš da bih i ja rado izišla s prijateljicama na kavu?

– A tko ti brani? – Zvonko je ravnodušno slegnuo ramenima.

– Nemoj se praviti blesav! -derala sam se histerično ne mareći hoće li me susjedi čuti. – Znaš dobro da se ja ne mogu nikud maknuti. Do večeri mama će barem dvadeset puta nešto tražiti od mene.

– Pa to je tvoja mama – ponovno je hladno slegnuo ramenima i dohvatio kvaku na vratima.

Ovo zaista nije bilo fer od njega. Istina, to je bila moja mama, ali mi smo bili bračni par koji se zakleo da će biti zajedno u dobru i u zlu. Gdje je sada bio on kad su nastupila ta zla vremena?

– Gledaj, Morana – ispustio je kvaku iz ruke i prišao mi korak bliže. – Znam da ti nisam od velike pomoći u svemu ovome… – rekao je, a onda spustivši glas dodao: – Ali, shvati me, ovo je jedini način da ostanem normalan. Moram se maknuti iz kuće jer me ona doslovce izluđuje.

Nisam ga mogla, zapravo nisam ga željela shvatiti. Tko je u tom cirkusu shvaćao mene?

– Morana! Mooorana!

Naš razgovor u hodniku prekinula je vika iz sobe. Tako je to bilo neprestano. Više nismo mogli ni normalno razgovarati. Zvonko me pogledao s mješavinom suosjećanja i krajnjeg nestrpljenja.

– Idem ja – rekao je nervozno i već u sljedećem trenu nestao iz stana. Ni djeca nisu bila doma i ona su se trudila svaki slobodni trenutak provesti izvan kuće. Ponovno smo bile samo nas dvije: mama i ja.

– Mama, zašto si takva? – upitala sam je tog poslijepodneva nakon što sam joj, kako je tražila od mene, skuhala čaj, namazala kruh s maslacem i medom te na kraju pripremila kupku za stopala i odrezala nokte na nogama. Oštro me pogledala. Bio je to tipičan pogled za nju, bez trunke blagosti.

– A kakva to?

Zašto je u meni još uvijek bio taj strah koji mi nije dopuštao da razgovaram s njom kao žena sa ženom? Pretpostavljam da je to bila posljedica strogog odgoja i vječite kritike s kojom sam odrasla. Odavno više nisam bila djevojčica, no pred njom sam se još uvijek tako osjećala.

– Voljela bih da se bolje slažemo -počela sam oprezno dok sam joj navlačila čarape na noge, ne usuđujući je se pritom pogledati u oči.

– Kao da ja ne bih! – rekla je nabusito pljesnuvši pritom rukama. -Ali, što mogu kad ste vi tako čudna obitelj!

Na te riječi i nehotice sam podigla pogled prema njoj. Je li ona to mislila ozbiljno? Gledala sam je u čudu tragajući u tom izboranom licu za tračkom smiješka koji bi mi rekao da se upravo našalila, no tvrdi izraz oko njenih usana jasno je govorio da je smrtno ozbiljna.

– Kad se samo sjetim koliko sam truda uložila u tvoj i Ljiljanin odgoj, a što sad imam od toga! Niti jedna od vas dvije nije ništa postigla u životu. Ona je barem bila toliko pametna pa se rastala od onog svog, za razliku od tebe.

Osjećala sam kako me steže u grudima i kako gubim dah. Bože, pa neće me valjda sad udariti infarkt, pomislila sam dok mi se odjednom tupa bol počela spuštati niz lijevu ruku.

– Da, da, dobro si me čula: to što si se udala za tog nesposobnog Zvonka tvoja je najveća pogreška. A i djeca su, na žalost, na njega… Htjela sam je moliti da zašuti, no ona je mljela i mljela bez prestanka, ne osvrćući se na to kako se osjećam. Kad je bol postala neizdrživa, nekako sam oteturala do hodnika i uzela kaput s vješalice.

– Morana? Morana! Kamo si krenula? Dolazi ovamo! Nisam ti još rekla sve što mislim o…

Nisam je više čula jer sam izišla i zatvorila za sobom vrata. Hitno mi je trebao svježi zrak. Na trenutak sam zastala duboko udišući prohladni jesenski zrak, a kad je bol u grudima popustila polako sam krenula niz ulicu. Isprva sam lutala bez da onda sam se sjetila kamo bih mogla otići…

– Više se ne mogu vratiti onamo -rekla sam svojoj sestrični Branki. Budući da je ona vrlo dobro poznavala moju mamu, nisam joj trebala puno objašnjavati zašto su mi živci popustili.

– Najgore od svega je što nemam nikakvu podršku svoje obitelji – jadala sam joj se. – Umjesto da mi pomognu, oni se još ljute na mene kao da sam ja kriva za cijelu ovu situaciju.

– Pusti ih neka malo probaju izaći na kraj sami, bez tebe. Kod mene možeš ostati koliko god hoćeš -savjetovala mi je i velikodušno mi ponudila gostoprimstvo.

– Misliš da bi to bilo dobro? – zbunjeno sam je pogledala. Nikad mi ne bi palo na pamet da napustim obitelj, ali sad kad je to spomenula…

– Naravno! Ti se trudiš svima ugoditi i svi uzimaju tvoju brigu zdravo za gotovo. Treba ih malo pustiti da osjete kako je to bez tebe – rekla je. Iskreno, njezina mi se ideja sviđala i zahvalno sam je prihvatila. Uostalom, trebalo mi je malo mira jer su mi živci bili sasvim pri kraju.

Nije potrajalo dugo prije nego što je u našoj kući zavladala panika. Još iste večeri na mobitel mi je počeo stizati poziv za pozivom. Najprije me uspaničeno zvao Zvonko, a potom jedno za drugim moje dvoje djece. Svi su imali isto pitanje za mene: gdje si i kada dolaziš kući? Kad sam im rekla da me neće biti nekoliko dana, u glasu sam im mogla čuti strah i očaj. Branka je samo kimala glavom dajući mi tako prešutnu podršku.

Vikend proveden bez mene natjerao je cijelu moju obitelj u očaj. U nedjelju navečer na Brankinim vratima pojavio se Zvonko. Bio je ljutit i bilo je očito da se namjerava svađati, no kad je vidio moj smireni izraz, ustuknuo je.

– Vi ste svi bježali od kuće, a sad je red na meni. Sad sam ja ta koja kažem: dosta mi je svega!

Uglavnom, molili su, kumili i nakon tri dana me ponovno uspjeli namamiti doma. Na moje veliko iznenađenje, ovdje je sada vladala sasvim drukčija atmosfera od one u kakvoj sam s gotovo predinfarktnim stanjem pobjegla od kuće. Zvonko je bio med i mlijeko, djeca su bila pristojna, a čak se i moja mama suzdržavala od svojih otrovnih komentara. Nakon dugih mjeseci nesnosne situacije u kojoj je svatko režao na svakoga, ovo sada činilo se pravim rajem. Znači, može se, pomislila sam zadovoljno, ali i iznenađena dok sam gledala njihova odjednom ljubazna lica.

Ipak, kad me nepunih mjesec dana kasnije nazvala Ljiljana i javila mi sretnu vijest da je dobila izvrstan i siguran posao, skočila sam od veselja. To je značilo da moja draga mama može natrag u svoj dom za kojim je cijelo vrijeme toliko kukala. A mi ćemo konačno ponovno imati normalan život.