Zazivajući smrt dozvala sam ljubav

Tog jutra suprug je otputovao u Sarajevo. Kao i uvijek kad bi stigao, redovito se javio i obavijestio me da je put bio ugodan i bez problema. Oboje smo imali tu naviku javljanja.

– Vesna, možda ću morati ostati duže nego što sam planirao. Šef mi je natovario još mnoštvo zadataka, koje je nemoguće obaviti u samo dva dana. Bojim se da ću se zadržati do kraja tjedna. Žao mi je što će propasti naš plan za proslavu godišnjice, ali sve ćemo nadoknaditi kad se vratim. Dobro znaš kakav je moj šef, a ja više nisam u cvijetu mladosti i ne smijem si dopustiti odbijanje poslova i odgovornosti. Draga, stvarno mi je jako žao – govorio je Vitko.

– Sve je u redu, ionako se nisam previše veselila. Godišnjica mi je kao i svaki drugi dan, ne vidim razloga zašto bismo svake godine ponovno pravili identičan cirkus – otresla sam se.

– Znao sam da ćeš se ljutiti, ali ja tu ništa ne mogu. Ne mogu odbiti posao – opravdavao se.

– Nikada to od tebe nisam ni tražila. Vitko, razgovarat ćemo o tome kad se vratiš kući.

– Nazvat ću te sutra da čujem kako si provela dan i što ti je okupiralo misli – rekao je.

– U redu, iako nema potrebe da me zoveš svakih par sati. Sjećaš se, odavno sam s tobom u braku i odavno sam se priviknula na samoću – rekla sam s mukom, a potom smo se pozdravili. Odahnula sam kad je napokon prekinuo razgovor. Bili smo u braku gotovo dvadeset godina a što smo duže zajedno živjeli, bivala sam sve nesretnija. Sve više mi se činilo da smo nas dvoje dvije potpuno udaljene planete koje nemaju nikakvih dodirnih putanji, niti točaka. On je živio za svoj posao, a ja sam se iz godine u godinu povlačila sve dublje u sebe i sve čvršće zatvarala vrata svog srca. Iz navike sam obavljala kućanske poslove, iz navike se brinula o njemu, ali to više nije bio čovjek za kojeg bih dala život, za kojim bih uzdisala i kojem bih u ruke predala svoju ogoljelu dušu. Vitko mi je postao rutina, čak više zamor, negoli radost i veselje.

Umorila sam se od silnih iščekivanja njegovih povrataka, dugih telefonskih razgovora, obećanja kako će od idućeg dana sve biti bolje i ljepše, od pustih, praznih priča koje nikada nisu rezultirale nikakvim kvalitetnijim učinkom. Prošla sam četrdeset i petu godinu života, a kada bih danas umrla, iza sebe ne bih ostavila nikakav trag. Sve u što sam ulagala: u kuću, namještaj, nekretnine i pokretnine danas mi nema nikakvu vrijednost. Unatoč raskošno namještenoj kući i iznimno vrijednim antikvitetima, shvaćam da zapravo nemam ništa. Nemam razumijevanje, nemam toplu ruku muškarca koji me voli, već samo prokletu naviku.

DVOJE OČAJNIKA SPOJILA JE STRAST

Vitko i ja nikada nismo imali djece. Uvijek je govorio da ne može razumjeti ljude koji se okruže djecom, a potom kukaju kako ne mogu preživjeti od prvog do prvog u mjesecu. Djeca ga nikada nisu ničime fascinirala, a kao mlada supruga trudila sam se izaći u susret svakoj njegovoj želji i nahođenju. Zbog njegovih razmišljanja odustala sam od iskustva majčinstva, zbog njegovih poslovnih obveza ostajala sam vezana za kuću i kućište, a moj život uzaludno je prolazio. Iako sam završila fakultet, nikada nisam radila, pa tako nisam ostvarila nikakvu karijeru. Nisam imala mogućnosti upoznati nove ljude, iskustva, zemlje, niti kulture i običaje.

Dobrim dijelom za učmalost i dosadu krivila sam njega, teško si dopuštajući da i sebi natovarim dio krivice. Uostalom, uvijek je lakše opravdavati vlastite postupke i drugoga kriviti za pogreške. Čini mi se da sam s godinama jedino to dovela do perfekcije.

Krenula sam u kupaonicu, odvrnula slavinu i pustila vodu. Namjeravala sam svoje neraspoloženje utopiti u vodi, ali taman kad sam zatvorila slavinu, oglasilo se zvono na vratima. Opsovala sam iz sveg glasa, ali i s radoznalošću krenula prema vratima. Na njima je stajao Vitkov prijatelj Marko. Čovjek koji je uvijek bio iznimno dotjeran u odjeću poznatih modnih marki, sada je ispred mene stajao u potrganom, prljavom, radnom mantilu.

– Vesna, smijem li ući? – pitao je glasom očajnika, te sam samo potvrdno kimnula glavom i propustila ga da prođe pored mene. Kad se smjestio u naslonjaču i prihvatio piće koje sam mu ponudila, nisam mogla izdržati a da ga ne upitam što se to s njim događa. Čovjek ispred mene nije bio Marko kojeg sam godinama znala i poznavala, već potpuno druga osoba.

– Nećeš vjerovati što se dogodilo. Sjedni pored mene i čvrsto se primi za naslon – rekao je.

– Nije valjda nešto toliko strašno? Vitko je dobro, zar ne? Nije mu se ništa dogodilo? – sada sam se stvarno uplašila i nisam mogla dočekati kako bih konačno saznala o čemu se radi.

– Nemam pojma kako je Vitko, valjda je dobro. Oprosti što sam došao k tebi. Nisam imao kamo. Ubit ću se. Dozlogrdio mi je ovakav život. Više ništa nema smisla – jauknuo je.

– Reci mi napokon o čemu govoriš! Srce će mi prepuknuti od straha – opomenula sam ga.

– Žena me prevarila. Ima drugog muškarca, petnaest godina je mlađi od mene. Rekla je da sam neuredan, nemam stila i ne znam je cijeniti. Uglavnom, sve najgore. Bez nje ne znam živjeti. Poludio sam i zbog nje se ovako unakazio. Cijelog sam života činio sve što se njoj sviđalo. Nosio sam odijela kakva su se njoj sviđala, boje koje je ona voljela. Sve što sam činio radio sam samo kako bi ona bila zadovoljna, a ona me odbacila poput iznošenih cipela. Preklinjao sam je i molio da mi se vrati, ali ona se samo prezrivo smješkala. Očajan sam, ne mogu i ne znam živjeti bez nje. Vesna, daj mi pištolj da se ubijem! – zaplakao je iz sveg glasa.

Nikada do tada nisam vidjela odraslog muškarca kako plače i prilično me potresao taj prizor. Njegov očaj nekako me samo još više podsjetio na moj i nisam znala mogu li ja biti osoba koja bi mu na bilo koji način uspjela pomoći. Marko je nastavio s očajavanjem, a mene je boljela svaka njegova riječ. Njegovu sam situaciju projicirala na vlastiti život i shvatila da smo oboje utopljenici kojima nedostaje tek sekunda do ružne, ali sasvim sigurne smrti. Ni sama ne znam kako se to dogodilo, ali moje su se ruke našle na njegovim ramenima, moje usne na njegovima, a potom njegovo tijelo na mome. Dvoje očajnika tražilo je spas…

SMRTI, DOĐI PO MENE! ČEKAM TE!

Idućeg jutra kad smo se probudili u mom bračnom krevetu, Marko je ponovno zaplakao.

– Oprosti mi, oprosti zbog svega što se sinoć dogodilo. Pogriješili smo – rekao je, a potom žurno ustao, odjenuo svoje dronjke i nestao glavom bez obzira. Za razliku od njega, koji je mislio da smo pogriješili, ja sam se osjećala prilično dobro sve dokle on nije spomenuo pogrešku. Nakon dugo godina ponovno sam osjetila da sam žena i da sam još uvijek živa. Njegove riječi silno su me povrijedile, te sam bez razmišljanja pošla u dnevni boravak i otvorila ladicu u kojoj sam držala lijekove. Uzela sam bočiču, istresla na dlan sav njezin sadržaj, uzela čašu vode, vratila se natrag u krevet, a potom jednu po jednu, popila sve tablete. Bilo mi je dosta samoće i toga da me nitko ne želi i ne treba, da nitko ne vapi za mnom.

– Smrti, dođi po mene. Čekam te, željno te iščekujem. Ja nemam više razloga za život. Uzmi me i povedi svojim tamnim prostranstvima. Mene nitko ne treba, nitko me ne želi. Nitko neće ni primijetiti da me više nema. Smrti, dođi po mene! – vapila sam, nemirna u svojim mislima. Očni kapci postajali su mi sve teži i teži, a tada sam utonula u svojevrstan blaženi san.

Kad sam idući puta otvorila oči, jarko sunce zabljesnulo je moje vidno polje, te sam trepnula.

– Vesna, tako se veselim što si napokon otvorila oči. Bio sam jako zabrinut za tebe. Uplašila si me. Draga, sve će biti u redu. Važno je da si bolje – čula sam suprugov glas i osjetila dodir njegove ruke na svome obrazu. Ponovno sam otvorila oči, a kad sam ugledala bolničku sobu, prisjetila sam se što se dogodilo. Nisam znala što bih rekla. Sram je prohujao mojim bićem.

– Vitko, ne znam što bih rekla. Žao mi je – zaplakala sam i čvrsto ga uhvatila za ruku.

– Sve će doći na svoje, samo se pobrini da te što prije otpuste iz bolnice – govorio je.

Šest tjedana sam ostala u bolnici, a psihijatri koji su me svakodnevno posjećivali postavljali su mi takva pitanja od kojih mi se dizala kosa na glavi. Znala sam da sam pogriješila s pokušajem samoubojstva, ali nisam trebala njih kako bi mi objasnili da je suicid pogrešan. Kad su me konačno pustili kući, valjalo je Vitku objasniti što sam točno i zašto učinila.

– Sva je sreća što sam kod kuće zaboravio relevantne dokumente i vratio se tog jutra. Da nisam, danas više ne bi bila sa mnom. Vesna, možda sam svih ovih godina bio sebičan, ali nije mi jasno zašto si u smrti pokušavala pronaći rješenje. Siguran sam da nas dvoje skupa ipak sve možemo riješiti.

PRESELJENJE U KUĆU NA SELU

Još dok sam bila u bolnici, razmišljala sam kako ću mu objasniti i što učiniti kako bih promijenila svoj život. Po prvi puta, odlučila sam hrabro podići glavu i pokušati promijeniti sve ono što mi se odavno nije sviđalo. Vitko je bio prvi s kojim sam željela razriješiti situaciju. Shvatila sam da nakon noći provedene s Markom nemam više što tražiti u braku s Vitkom. Ne zato što sam tada silno voljela Marka, već stoga što sam uz njega ponovno osjetila kako je to kad si živ. Znala sam kako će Vitka zateći moje riječi, ali kad sam već ostala živa, valjda je za to postojao i dublji razlog. Morala sam napokon pronaći samu sebe.

– Vitko, nas dvoje sve možemo riješiti samo na jedan način.

Zahvalna sam ti što si mi spasio život, ali više ne želim živjeti s tobom.

Moramo se rastati i svatko zakoračiti vlastitim putem.

– Nemoj tako govoriti. Sjećaš se, obećali smo si u dobru i u zlu? – rekao je i primio me za ruku. Njegov dodir nije mi bio ugodan i više nisam osjećala niti trunčicu dvojbe. Morala sam biti uporna i izboriti se za naše živote. Nastavak braka bio bi samo produženje agonije, a to više ne bih mogla podnijeti. Previše dana u životu proživjela sam uzaludno. Priznala sam mu da sam s Markom provela jednu noć i da je to najljepša noć koju sam doživjela s muškarcem. Naravno, bio je povrijeđen, ali istodobno i spreman oprostiti mi preljub. Nisam odustajala i godinu dana kasnije postala sam razvedena žena.

Napustila sam dotadašnji dom i vratila se na selo, u kuću koju sam naslijedila nakon smrti mojih roditelja. Znala sam da su susjedi prepuni tračeva o mome životu, ali si nisam dopustila da mi to bude prva prepreka na novom putu.

Kako sam uz kuću naslijedila i priličan komad zemlje koji je do tada bio zapušten, odlučila sam raskrčiti korov i baviti se uzgojem lješnjaka. Nije mi bilo lako. Nisam ništa znala o tome poslu, ali sam s novcem kojeg sam dobila nakon razvoda, morala pokrenuti nekakav posao s kojim bih si mogla osigurati egzistenciju. Kako me suseljani nisu rado viđali u svome društvu, kupila sam računalo i putem Interneta stala istraživati nove mogućnosti. Tim putem upoznala sam i Zorku iz Sarajeva. Ona mi je objasnila da se njezin brat bavi uzgojem lješnjaka i do u tančine me uputila u posao. Vrlo brzo postale smo jako dobre prijateljice, te sam je nakon nekog vremena pozvala da me posjeti.

Zorka je s oduševljenjem prihvatila poziv i stigla mi u goste. Nakon dugoga, ženskog čavrljanja, Zorka mi je priznala da je imala vezu s muškarcem iz Hrvatske. Potanko mi ga je opisivala, a dok sam slušala, njezine su mi riječi bile poznate.

– Često je dolazio u Sarajevo. Njegova tvrtka surađivala je s jednom iz mog rodnog grada. Govorio je da me voli i da ne može zamisliti život bez mene, a onda me jednog dana nazvao i rekao da je našoj vezi kraj. Znala sam da je oženjen, te sam pretpostavila da se vratio ženi. Zamisli, rekao je da njegova supruga nije saznala za njegovu nevjeru, ali da ona želi razvod braka. Pripovijedao mi je kako je pokušala suicid i kako je shvatio koliko je voli tek kad je u krevetu pronašao njezino tijelo bez svijesti. Rekao je da sam ja pogreška, a unatoč razvodu, da će ostatak života voljeti samo svoju ženu – govorila je sa suzama u očima dok se prisjećala.

– Zorka, od danas vjerujem da se ništa na svijetu ne događa slučajno. Čovjek o kojem si mi pripovijedala je moj suprug, a ta luda žena sam ja. Tvoj dragi se zove Vitko, zar ne?

Zorka me gledala širom otvorenih očiju. Baš kao ni ja, nije mogla vjerovati da nas je sudbina spojila na ovakav neobičan način. Zagrlile smo se i obje dugo, dugo plakale…

Idućih dana u posjet mi je stigao i Zorkin brat, koji me uputio u novi posao i pomogao mi s mladim sadnicama. Nakon kratkog boravka kod mene, gosti su se vratili u svoju domovinu, a ja sam se potpuno posvetila novom poslu i silnim obvezama kojima do tada nisam bila vična. Moje nježne ruke iz dana u dan nalikovale su sve više težačkim rukama. Nabavila sam kokoši, svinje, koze i jednu kravu. Posla je bilo preko glave. Ustajala sam ranom zorom i jedva čekala da padne noć kako bih mogla ući u kuću i malo po njoj pospremati. Nakon poslova mrtva umorna bih se bacila u krevet i zaspala tek što bih se uvukla pod pokrivač.

POZIV BIVŠEM MUŽU

Dugo sam razmišljala o svemu što mi je Zorka ispripovijedala. Iako mi Vitko nije spomenuo svoju nevjeru, nekako me nije iznenadilo to otkriće. Sada, kad sam ju upoznala, čak sam mogla shvatiti zašto mu je uz nju bilo lijepo i ugodno. Za razliku od mene, Zorka je uvijek bila vesela, nasmijana, pozitivna i svaki problem okretala na šalu. Bila je jako ugodno društvo i u potpunosti posvećivala pozornost osobi s kojom bi se družila.

Sjećala sam se s koliko je oduševljenja pripovijedala o Vitku i u trenutku osjetila silnu čežnju za njim. Prošlo je više od dvije godine kako se nismo ni čuli, ni vidjeli. Pohitala sam k telefonu i okrenula broj na kojeg sam se nekada najčešće upravo ja javljala. Telefon je dugo zvonio.

– Molim? – već kad sam htjela prekinuti, začula sam dobro poznat, pomalo promukao glas.

– Bog! Vesna ovdje. Samo sam ti htjela čuti glas – rekla sam ne znajući što mogu očekivati.

– Vesna, jesi li dobro? Nešto se dogodilo? – boja njegovog glasa iznenada se promijenila.

– Ništa loše nije se dogodilo. Razmišljala sam o tebi i odlučila te nazvati. Ako ti smetam, mogu prekinuti vezu i ispričati se što te ometam – rekla sam i čekala njegovu reakciju.

– Ne smetaš mi. Naprotiv, drago mi je što te čujem. Brinuo sam se za tebe – priznao je, a u tom trenutku moje je srce poskočilo kao nikada do tada. Sjetila sam se dana kad smo bili mladi, ludi i zaljubljeni. Iznenada sam shvatila da je on bio jedini muškarac kojeg sam voljela. Noć s Markom prštala je od strasti, ali strast i duboki osjećaji ne mogu se nikako usporediti.

Marko je razbio moju dosadu, dotaknuo me na drugačiji način nego što je to činio suprug, a u raspoloženju kakvom sam bila, to je bilo više nego dovoljno da me zavara. Vatreni dodir ne može se usporediti s nježnim milovanjima. Bila sam luda i razvodom počinila najveću pogrešku, a nepoznata žena iz Bosne morala me uvjeriti u veliku ljubav bivšeg supruga.

– Vitko, postoji li mogućnost da se vidimo? Znam kako više nemam nikakvih prava, ali voljela bih kad bi me posjetio. Dođi za vikend u kuću mojih roditelja na selo – pozvala sam ga.

– Rado ću doći. Jesi li se sredila? – bilo je očito da je sretan i ne zna što bi rekao od sreće.

– Sve ćeš vidjeti. Onda, mogu li te očekivati u subotu? Pripremit ću janjetinu i vrelu juhu od gljiva, onako kako voliš. Ispeći ću i tvoj najdraži kolač od jabuka – rekla sam ushićeno i već kovala planove za nadolazeće dane. Sjećala sam se svega što voli i time ga odlučila počastiti kad dođe u moj novi dom.

Te smo večeri razgovarali duže nego ikada ranije. Pretresli smo mnoštvo raznovrsnih tema, a idućih dana Vitko me počeo redovito nazivati. U petak me je obavijestio kako će idućeg jutra krenuti vrlo rano, samo kako bi se što prije vidjeli. Nakon dugo vremena ponovno sam se dobro osjećala. Ushit me nije napuštao, baš kao ni nada da je još uvijek moguće popraviti naše razbijene lončiće. Živjela sam za subotu i vikend koji je bio pred nama. No, čovjek snuje, a Bog određuje, kaže jedna stara, ali svima nam vrlo dobro poznata izreka.

IZNENADNI MARKOV DOLAZAK

Tog jutra ustala sam ranije nego ikada. Namirila sam stoku, a potom se vratila u kuću i završila Vitkov omiljeni kolač. Nakon što sam sve priredila, otuširala sam se i uredila najbolje što sam znala. Odjenula sam haljinu koju mi je Vitko poklonio prije nekoliko godina, našminkala se i namirisala te s nestrpljenjem očekivala njegov dolazak. Sati su sporo prolazili. Stiglo je i podne, a Vitko još uvijek nije stigao. Prošlo je i poslijepodne, stigla je večer, a Vitku ni traga, ni glasa. Moje nade i silna iščekivanja iznenada su ugasnuli. Bila sam sigurna kako je Vitko o svemu bolje promislio i donio odluku o svom nedolasku.

Ljutita, uzela sam pripremljena jela i pobacala ih u napoj. Prekorila sam samu sebe zbog svih pogreški koje sam učinila, svukla haljinu, navukla staru pidžamu i u suzama se ubacila u krevet. Taman kad sam ugasila svjetlo, oglasilo se zvono. Srce mi je vrisnulo od radosti, pronalazilo opravdanja za Vitkovo kašnjenje i, naravno, sve mu već oprostilo. Bosonoga sam potrčala u dvorište, a kad sam otvorila kapiju, na vratima sam ugledala Marka. Od one noći, koja je strašću spojila naša tijela, nismo se ni čuli, niti vidjeli. Iako sam u početku zbog toga bila silno povrijeđena i ogorčena, kasnije sam shvatila da je tako i najbolje. On je ionako bio samo slučajni prolaznik u mom životu i nije bilo razloga da kopam po nečemu, što je odavno pripadalo prošlosti.

– Što želiš i kako si znao gdje živim? – pitala sam neljubazno i nisam ga namjeravala pustiti u kuću. Jedna pogreška s njim bila mi je dovoljna za ostatak života i vječnost.

– Oprosti, nisam te htio uznemiriti. Vitko mi je rekao da ti dolazi u posjet – tiho je rekao.

– Da, očekivala sam Vitka i nije mi jasno zašto gledam tebe? Nije te valjda on poslao? – i dalje sam bila gruba s njim.

– Ne, nije me poslao. Došao sam sam. Smijem li ući u kuću? – upitao je i promatrao me.

– Nema potrebe za ulaskom. Reci što želiš i odlazi! Jednom si iskoristio moju ranjivost, ali više nećeš. Uzalud si došao. Sada sam pametnija i ne trebam te – rekla sam samouvjereno.

NEOPISIV ŽAR SNAŽNE LJUBAVI

Vesna, nosim ti ružne vijesti. Molim te, pusti me u kuću – govorio je, a oči su mu se, baš kao i onda, napunile suzama. U tom sam trenutku potpuno poludjela i eksplodirala.

– Više neću pasti na taj pogled prepun suza. Odlazi! – viknula sam i snažno ga gurnula.

– Vitko je imao prometnu nesreću. U bolnici je. Nakratko je došao k sebi i samo spominje tvoje ime – rekao je dok je teturao, a potom se spotaknuo i pao u kanal pored ceste.

Ruke i noge su mi zadrhtale, a ružne vijesti obuzele mi misli, dušu i srce. U trenutku sam mu postavljala stotinu pitanja i zahtijevala odgovore. Pomogla sam mu da ustane iz kanala, a potom pohitala u kuću, presvukla se i s Markom krenula put bolnice. Cijelo to vrijeme ponovno sam u sebi zazivala smrt. Molila sam je da, ako već mora, uzme mene, a ne Vitka. Preklinjala sam smrt da meni naplati sve pogreške, a Vitka ostavi na životu. Put do bolnice činio mi se kao put do vječnosti.

Kad smo napokon stigli, slagala sam kako sam mu supruga samo da bi me pustili k njemu u bolničku sobu. Vitko je bio bez svijesti, priključen na aparate, a liječnici nisu imali dobre prognoze. Danima sam sjedila pored njega, zaboravljajući na svoju kućicu, životinje i obveze na selu. Jedina želja bila mi je da ugledam njegov lijepi osmijeh i otvorene oči. Kad bih morala napustiti bolnicu odlazila sam u našu nekadašnju kuću i prisjećala se svega što sam imala i odbacila. Kuća je bila ista kao nekada. Vitko čak nije uklonio ni naše zajedničke fotografije. Iako sam bila sretna zbog toga, jedino sam željela da dođe k svijesti i da mu se zdravstveno stanje napokon poboljša. Zasigurno ne zbog mojih zasluga, ali Bog je uslišao moju želju. Nakon tri mjeseca Vitko se počeo oporavljati, a kad je shvatio da sjedim pored njega, zaplakao je i čvrsto me uhvatio za ruku. Plakala sam zajedno s njim.

U tom trenutku osjetila sam neopisiv žar naše snažne ljubavi, koja je možda bila zametnuta nekamo postrani, ali njezin silan plamen nikada nije do kraja ugasnuo, već strpljivo tinjao.

– Vesna, obećaj mi da me više nikada nećeš ostaviti – jedva je promucao, a ja sam ga poljubila.

– Obećajem, nikada te više neću ostaviti.

Bila sam luda i ohola, ali sam se promijenila – rekla sam i bila neopisivo sretna kad su ga liječnici napokon otpustili iz bolnice. Dovezla sam ga kući i stala se brinuti za njegov što brži oporavak. Jednog popodneva dok smo sjedili u vrtu, sjetila sam se svoje kućice na selu i vrisnula iz sveg glasa. Vitko se strašno uplašio.

– Što ti je? Što se dogodilo? Nešto te ugrizlo? – pitao je i brižno stao skakutati oko mene.

– Nije me ništa ugrizlo, ali će me ugristi po džepu. Onog dana kad sam saznala da si stradao, otišla sam od kuće i ondje sve ostavila. Nisam zvala susjede, niti ih zamolila da se brinu za moju kuću i domaće životinje. Sigurno me proklinje cijelo selo, a životinje su odavno uginule od gladi. Na njih sam potpuno zaboravila – sinulo mi je, a Vitko se stao smijati od sveg srca.

– Zašto se smiješ? To nije smiješno! U tu kuću, zemljište i životinje sam uložila sav novac kojeg si mi dao od rastave. Nemam više niti, niti novčića. Propast ću – jadikovala sam.

– Ne brini se. Marko se za sve pobrinuo. On je razgovarao s tvojim susjedima i zamolio ih da se za sve brinu dok se ne vratiš, čak im je i platio za njihov trud – odvratio je smireno.

– Kako je moguće da si, nakon svega, još uvijek dobar prijatelj s Markom? – zanimalo me.

– Svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Svi smo pogriješili i imamo pravo na novi pokušaj. Zašto bi se Marko razlikovao od svih nas? Osim toga, on te nije puškom tjerao na preljub – bocnuo me.

– U pravu si, nije me tjerao. Bila sam strašno usamljena i umorna od ispunjavanja tvojih težnji i želja. Kad sam ga vidjela onako očajnog, posegnula sam za njim, a on mi je uzvratio. Tisuću puta sam ti se ispričala zbog toga i molila za oprost – rekla sam, prisjećajući se te lude noći.

ŽELIM BITI SAMO S TOBOM

Vesna, znam da sam mislio samo na sebe. Trebalo se dogoditi toliko loših stvari da bih to shvatio. Srećom, sada smo oboje progledali. Još uvijek te volim i želim biti s tobom, jedino uz tebe mi srce treperi, jedino uz tebe imam sjaj u oku i vidim smisao za ostatak života. Bez tebe, ništa mi ne vrijedi. Niti jedna žena na svijetu ne može zauzeti mjesto koje je za tebe rezervirano u mome srcu.

Bi li se ponovno i nakon svega udala za mene? – zatekao me bračnom ponudom, a prije negoli sam mu odgovorila, moje su usne dale potvrdu najiskreniju mog srca.

Kad se Vitko potpuno oporavio od nesreće, napokon smo stigli na selo. Moj prvi susjed vrlo je dobro o svemu brinuo, tako da su mi životinjice lijepo napredovale, a i oko nasada lješnjaka razumio se puno bolje od mene. Vitko je bio iznenađen mojim malim, poljoprivrednim gospodarstvom.

– Nisam znao da imaš smisla za takve poslove, ali sam silno ponosan na tvoj uspjeh – rekao je s beskrajnim oduševljenjem i nastavio me hvaliti. Lagala bih kad bih rekla da mi pohvale nisu godile. Na neki način i sama sam bila ponosna što sam napokon vidjela trud svojih ruku. U dugom razgovoru s Vitkom, složili smo se da bismo se trebali preseliti na selo i nastaviti se baviti započetim poslom. Ovdje, u selu, sve je nekako drugačije i smirenije. Nema gradske vreve, niti svakodnevnih gužvi, a ljudi su opušteniji, srdačniji i daju si vremena za sitna, svakodnevna zadovoljstva kao što je, primjerice, ispijanje kave sa susjedima. Vitko se sa svima jako dobro složio i, za razliku od mene, njega su jako dobro prihvatili.

ISPREPLETENE KARTE SUDBINE

U mom selu, uz prednosti koje sam nabrojila, još uvijek vlada ono tradicionalno razmišljanje, a to je da su žene za štednjak i kuću. Srećom, moj Vitko više nije takvog mišljenja. Oboje smo se promijenili, a našu drugu svadbu odlučili smo proslaviti ovdje na selu. No, prije svadbe, željela sam s Vitkom razgovarati o još nečemu, čega se nikada do tada nismo dotaknuli.

– Želim da pokušamo usvojiti dijete. Znam da smo u kasnim godinama, ali željela bih da barem pokušamo. Ne mora to biti maleno dijete. Možemo posvojiti i dijete od nekoliko godina. Moj biološki sat je otkucao, ali želim osjetiti što znači biti roditelj – odlučno sam rekla, a Vitko se nije protivio mojoj zamisli. Složili smo se da ćemo dati sve od sebe …

– Vitko, želim s tobom razgovarati o svojoj vjenčanoj kumi. Ne bih željela da se iznenadiš kad je ugledaš. S njom sam sve dogovorila. Ona je pristala biti svjedokinjom naše ljubavi. Mislim da na svijetu ne postoji osoba koja bi bila bolja i podobnija kuma od nje – priopćila sam mu.

– Govoriš tako kao da ćeš za kumu zvati neku poznatu, slavnu ličnost – nasmijao se.

– Ne radi se o slavnoj, ali o tebi jako dobro poznatoj osobi – rekla sam i malo ga mučila prije nego što sam napokon rekla koga sam odabrala za svoju svjedokinju pred matičarkom.

– Sigurno je to neka od tvojih prijateljica. Nemam ništa protiv. Neka ti kuma bude upravo ona, koju si sama poželjela. Ja bih rado da Marko bude moj kum, ako se slažeš? – rekao je.

U tom trenutku nisam odoljela, već sam prasnula u luđački smijeh. Život je ponekad stvarno neshvatljiv i tragikomičan na svoj neobičan način. Uostalom, zar je normalno da svjedoci bračnog zavjeta budu bivša ljubavnica i bivši ljubavnik za jednu noć? No, valjda se ni Vitko, ni ja ne ubrajamo u normalne ljude, pa nam je onda ova situacija zapravo normalna.

– Zašto se smiješ? Mislio sam da si prešla preko svega što se dogodilo s Markom? – čudio se.

– Naravno, odavno sam na to zaboravila. Pitam se samo hoćeš li ti preći preko toga što će mi Zorka biti vjenčana kuma? – rekla sam, nikako ne uspijevajući suzdržati silan smijeh.

– Koja Zorka? Vesna, ja ne znam o čemu ti govoriš – bilo je očigledno koliko je zbunjen.

– Vitko, da nije bilo Zorke, ti i ja nikada ne bismo ponovno planirali put prema oltaru – rekla sam mu.

Vitko je spustio pogled, nervozno lomio prste i očito smišljao što i kako mi reći za bivšu aferu.

– Draga, ne znam kako si upoznala Zorku. Žao mi je zbog preljuba koji sam počinio. Oprosti i vjeruj da se nikada više neće ponoviti – govorio je, a u glasu mu se osjetilo pokajanje.

Tada sam mu ispričala kako sam upoznala Zorku i kako su se ispreplele karte naših sudbina. Kad je sve čuo, nije imao ništa protiv da mi Zorka bude kuma, a najbolje od svega bilo je što je Zorka na našem vjenčanju upoznala Marka, svog budućeg supruga.

Nakon što su nama bili svjedoci, njih dvoje su se vjenčali sedam mjeseci kasnije. Marko se preselio k njoj u Sarajevo, a na veliko čuđenje svih susjeda, pa čak i nas samih, Vitko i ja smo uspjeli posvojiti četverogodišnju djevojčicu. Sretni smo kao nikada ranije, ja posebno. A kako i ne bih bila, kad sam zazivajući smrt uspjela dozvati pravu, veliku, beskrajnu, predivnu ljubav. Sreća pa smrt onoga dana nije došla po mene … ♥️