Borba za sreću

Pet godina živjeli smo u istoj zgradi, susretali se s vremena na vrijeme na stepenicama i to je bilo sve. Kao da me nije primjećivao ili jednostavno nije imao hrabrosti napraviti prvi korak, a moram priznati kako ni ja nisam od onih hrabrih djevojaka koje stvari preuzimaju u svoje ruke. Znala sam sve Veselkove navike, njegov omiljeni parfem kojim bi skrenuo pažnju i svake slučajne prolaznice, a kako ne bi moju – pažnju djevojke koja je dugo priželjkivala nešto više od običnog pozdrava i nekoliko usputnih rečenica. Znala sam sve boje njegovih košulja, kada ustaje, kada navečer liježe u krevet, znala sam da već godinama živi sam, u stanu ispod mog, da je zaposlen u nekoj privatnoj firmi, da ima otprilike trideset i pet godina, da nema baš puno prijatelja, znala sam da nedjeljom obično ide negdje u vrijeme ručka, vjerojatno kod svojih roditelja.

Trudila sam se saznati više, što više, ali to mi nije polazilo za rukom. Susjedi u zgradi znali su isto, ili čak manje, koliko i ja, jer on je jednostavno bio nenametljiv, učtiv i fin mladić. Svakog jutra sam sa svog prozora stana krišom promatrala ga dok je ulazio u svoj auto. Pogledom sam ga ispraćala na posao.

– Opet viriš kroz prozor. Misliš da ćeš nešto s time postići? -upitala me majka jednog jutra -Zašto ti ne preuzmeš prvi korak? Možda je on jednostavno sramežljiv.

– Ma, nisam ja za to! Uostalom, on me više ne zanima.

I moje prijateljice su me svakodnevno ohrabrivale da ga konačno pokušam natjerati da obrati pažnju na mene, barem da se bolje upoznamo.

– Marija, ne možeš se više tako ponašati. Nisi tinejdžerka! – rekla mi je Tanja uz podnevnu kavu koju smo redovito ispijale zajedno. Tanja je već dvije godine bila u braku, kao i većina mojih ostalih prijateljica i bilo mi je jasno kako ne može shvatiti moje pomalo djetinjaste fantazije.

– Znam, Tanja! Ali… Ti znaš… Nisam ni započela svoju misao, a ona me već prekinula: – Nemoj samo da opet slušam istu priču. Prekriži već jednom u svojoj glavi sa strahovima. I ne zaboravi u kojem stoljeću živiš! Kažem ti preuzmi inicijativu. Uostalom, kada bi imala posao, sigurno ne bi razmišljala toliko o svemu tome.

Nakon završetka srednje škole, radila sam kratko vrijeme u jednoj državnoj firmi koja je ubrzo propala i ja sam se, kao i mnogi u ovoj zemlji, našla na ulici. Živjeli smo od mirovine moje majke koja je bila dovoljna da pokrije samo osnovne troškove života. Za sve to vrijeme bila sam uporna u traženjem posla, redovno sam se interesirala na burzi, ali naravno uvijek sam ostajala kratkih rukava. I tako… Bila sam nezaposlena godinama. Već sam bila izgubila svaku nadu da ću ikada naći posao, nisam puno birala, zadovoljila bi se bilo kakvim poslom, ali u malom mjestu poput našeg mogućnosti su jednostavno ograničene.

A zatim jednog dana, jedan moj prijatelj iz srednje škole pozvao me na piće i ponudio mi je upravo ono za čim sam godinama tragala: ponudio mi je posao. Posao je bio u mojoj struci, vođenje knjiga u njegovoj firmi, a plaća koju mi je obećavao bila je odlična.

– Jedino što će malo možda zakomplicirati stvar je to što bi morala preseliti u Osijek. Moja firma je tamo pa bi to značilo da bi morala i ti…

– Znaš, moja mama je bolesna i ja sam joj potrebna. Ne znam… Ne znam kako bi je ostavila samu.

– Pa nije Osijek preko svijeta! Pedeset kilometara! Svakog vikenda bi mogla doći kući.

– Znam, ne želim propustiti veliku šansu, ali morat ću razmisliti. Do kada mi daješ rok?

– Do sljedećeg tjedna. Dakle, imaš sedam dana da se sabereš i odlučiš. Mislim da ćeš pogriješiti ako odbiješ… I sama znaš da posla u ovoj našoj provinciji nema!

– Dogovorili smo se. Ja ću razmisliti i javim ti u ponedjeljak.

– Dogovoreno!

Čim sam došla kući, vijest sam priopćila mami i ona je bila oduševljena. – Što sam ti oduvijek govorila – i nama jednom mora svanuti!

– Nisam baš sigurna… Ne znam da li prihvatiti tu ponudu. Bojim se kako ćeš se ti sama snalaziti, hoću li ja imati vremena baš svakog vikenda dolaziti. Sve izgleda i suviše idealno da bi bilo istinito. Plaća je dobra, pokrila bi i troškove stanovanja, ali…

– Nema tu “ali”! Ti moraš misliti na svoju budućnost. A ja ću se već nekako snaći. Dakle, kada počinješ raditi?

I Tanja je slično reagirala kada smo tog popodneva ispijale kavu:

– Naravno da trebaš prihvatiti taj posao! I ovako ne znaš što ćeš sama sa sobom. Jedino, što će biti s Veselkom, morat ćeš i njega spakirati u kofer!

Nakon ovih Tanjinih riječi prasnule smo u smijeh. Tog dana nisam ni pomislila na njega, bila sam preokupirana razmišljanjima o novom poslu i novom okruženju koje me tamo očekuje. Nisam voljela promjene i oduvijek sam se bojala nepoznatog, ali sam znala da ću sada morati napraviti taj korak, znala sam da sada strahu nema mjesta i sve to je okupiralo moje misli. O Veselku zaista nisam imala vremena razmišljati. Cijelu noć nisam oka sklopila, a već sljedećeg jutra pozvala sam Mladena rekavši mu da nije potrebno čekati tjedan dana, da je odluka pala i da sljedeći tjedan dolazim u Osijek.

– Pa ti si sjajna, oduvijek sam vjerovao u tebe. Dakle, vidimo se u Osijeku! – obradovao se.

– Naravno, možda već tijekom ovog tjedna. Morat ću potražiti stan.

Poslije razgovora s Mladenom, uputila sam se kupiti oglasnik kako bih vidjela kakvi su stanovi u ponudi. Na stepenicama sam susrela dobro poznato lice. Ispred mene, glavom i bradom, stajao je Veselko. Nasmiješila sam se i iz mene je iznenada izletjela bujica riječi:

– Dobro jutro, susjed! Kako smo jutros? U stvari, otkud ti u ovo doba kod kuće? Zar nisi na poslu?

– Ovaj… Ja… Ma, u stvari jesam, nego… Zaboravio sam putni nalog za Osijek, pa sam svratio…

– Osijek? Svi idemo u Osijek?

– Kako to misliš?

– Pa, moram ti se pohvaliti, dobila sam posao u Osijeku i trebala bih se preseliti tamo! A ti, što ti radiš u Osijeku?

I tako sam saznala da Veselko radi u jednoj eksport- import firmi koja je samo ogranak velike firme iz Osijeka i da on često poslom putuje tamo. Tada mi je rekao i da su poslodavci htjeli, s obzirom da su zadovoljni njegovim radom, prebaciti ga u Osijek, ali da on to ne želi jer ga ne privlači buka i vreva velikog grada. Priznao mi je da ne voli promjene, baš kao ni ja.

– Znači, napuštaš nas zauvijek – rekao je osmjehnuvši mi se.

– A ne! Vikendom ću dolaziti kući. Znaš, moja mama je srčani bolesnik i osjećam obavezu prema njoj. Eto mene svakog petka! – pogledala sam ga stidljivo.

– Znaš, ja baš petkom idem najčešće u Osijek, pa ako ti je potreban prijevoz, možeš sa mnom kući. Ja se obično vraćam oko šest popodne. To bi ti sigurno odgovaralo, zar ne? Ako želiš, ostavit ću ti broj svog mobitela, pa se možemo čuti.

– Važi! Onda se čujemo!

Nisam mogla vjerovati kako je naš razgovor tekao spontano, kako se neke stvari u životu jednostavno poklope. Veselko, o kojem sam godinama maštala i koji mi se uvijek činio nekako nedostižnim, mene poziva da se zajedno vraćamo iz Osijeka. Jednostavno nisam mogla vjerovati da se meni to događa.

Već iduće nedjelje ja sam se preselila i započela s poslom, a u slobodno vrijeme maštala sam o vožnji s Veselkom. Po glavi sam prebirala teme o kojima bismo mogli razgovarati tijekom tih sat vremena, razmišljala sam o tome što ću obući, kako da se našminkam… I došao je taj petak, pozvala sam ga telefonom i dogovorili smo se gdje ćemo se naći. Dok smo se vozili, priča je tekla sama od sebe. Tada se potvrdilo daje on zaista odmjeren, pristojan i fin mladić. Pričali smo o svemu i svačemu, o poslu, o svojim interesima, životnim ambicijama… I moram priznati, shvatila sam da mi se još više dopada.

A zatim, kada smo se dovezli do naše zgrade, ušavši u ulaz, svako je ušao u svoj stan i… Jednostavno više nisam mogla izdržati, uputila sam se prema njegovim vratima, pozvonila i bacila mu se u zagrljaj. Nije me odbio, obasuo me poljupcima i ja sam mu se prepustila, uživala sam cijelu večer u njegovim nježnostima, a oko ponoći, kada je zaspao, iskrala sam se i vratila u svoj stan. Mama me je dočekala na vratima, šutjela je, znala je gdje sam provela večer. Sljedećeg dana sam očekivala Veselkov poziv, ali on se nije javio, cijeli dan sam prosjedila pored prozora očekujući da će se on odnekuda pojaviti.

Ali on se nije pojavio ni toga, ni sljedećeg dana. Kao da je u zemlju propao! Nije se ni javio, niti pojavio.

– Pa, što ste se dogovorili? – upitala me je majka brižnim glasom.

– Što bismo se dogovarali? Ništa. Nemoj me ništa pitati! Ja sam naivna glupača, kako sam mogla sebi to dopustiti?

– Možda je hitno otputovao nekamo?

– Ma kako da ne! Ako je tako, mogao se barem javiti!

A zatim sam briznula u plač. Sebi ranije nikada nisam dopuštala takve stvari, a sada sam napravila izuzetak misleći da je Veselko drugačiji od drugih, da je nemoguće da mi takvo što napravi. Taj vikend provela sam kao u bunilu, jedva sam čekala ponedjeljak da pobjegnem u Osijek. Ali bijeg u drugi grad nije mi donio olakšanje. Misao na Veselka nije me napuštala. Razjedalo me je zašto je tako postupio, pokušala sam čak opravdati njegovo ponašanje, uvjeravala sam samu sebe da je imao neki “debeli razlog” za svoj postupak. Potajno sam se nadala da ću ga već sljedeći vikend vidjeti i da ćemo ponovno uživati jedno u drugome. Željela sam ga više od svega. Ali, od njega jednostavno nije bilo ni traga ni glasa.

Tog tjedna dani su se “vukli”, posao mi nije pričinjavao zadovoljstvo, trudila sam se što prije završiti sa svojim obavezama u firmi i otići. No tek nakon radnog vremena nastao bi pakao, šetala sam ulicama grada i umjesto da uživam u svakom trenutku, jer se konačno ostvario moj san, jer konačno sam dobila posao – i to u gradu – ja sam lutala bez cilja, neraspoložena i potpuno okupirana Veselkom.

“Ma, nešto tu meni ne štima. Jednostavno, on meni jednostavno ne sliči na mladića koji bi tako nešto mogao napraviti. A možda on već ima djevojku? Gdje on ide svake nedjelje za vrijeme ručka? Tko zna?” Misli su mi se rojile po glavi.

Sljedećeg vikenda nisam željela ići kući. Jednostavno ga nisam željela vidjeti, nisam željela čuti za njega. Ako je tako već odlučio, neka mu bude. A onda, u subotu rano ujutro zazvonio je telefon. Skočila sam iz kreveta. Pomislila sam da je Veselko. Konačno se udostojio dati mi objašnjenje – pomislila sam i žurno podigla slušalicu.

– Molim?

– Marija, tvojoj mami je pozlilo, hitno su je prebacili u bolnicu. Kada možeš doći? – začula sam uznemireni Tanjin glas.

– Krećem odmah! Budi uz nju, molim te!

Tog trena osjetila sam grižnju savjest jer sam uopće prihvatila taj posao. Da sam ostala kod kuće, ne bi se desilo puno toga, ne bi se desilo ništa od onoga s Veselkom, a također sad bih bila uz majku. Ovako, sada kada sam majci najpotrebnija, ja nisam uz nju – razmišljala sam dok sam na stanici čekala autobus. Jednostavno, mislila sam da bi stvari možda potekle drugim tijekom da sam bila uz nju.

Kada sam stigla, već je bilo kasno. Tanja je sjedila u dnevnoj sobi, bez riječi, njen pogled mi je govorio sve.

– Zar ništa nisu mogli napraviti? – pitala sam.

– Ništa – rekla je zagrlila me.

Zaista, liječnici su sve poduzeli kako bi je održali na životu, ali srce je otkazalo. Sada znam da je tako moralo biti, iako se dugo nisam mogla pomiriti s tom činjenicom.

Tanja mi je puno pomagala da sredim sve što je bilo potrebno za sahranu. Zaista, da nije bilo nje, ne znam kako bi se snašla u svemu tome. Oduvijek sam se bojala kao ću se ja snaći ako kojim slučajem dođe do onog najgoreg. Naravno, na Veselka u svom tom kaosu nisam ni pomislila. Bilo mi je teško što sam u tom trenutku sama, naravno uz voljenu osobu takve stvari se nekako lakše prebrode, ali činilo mi se daje bol za majkom nekako potisnuo Veselka u drugi plan. Od Tanje sam saznala da se on od onog dana nije pojavljivao, ali da je čula kako namjerava otkazati svojim stanodavcima.

Nakon tjedan dana, u mirno nedjeljno jutro spakirala sam stvari da popodne krenem za Osijek kada sam čula neku buku na stepenicama. Otvorila sam vrata stana i vidjela Veselka.

– Bok. Ja sam… Vidio sam osmrtnicu, zaista nisam znao – rekao je zbunjeno.

– U redu je. Došao si po stvari? Čula sam da se seliš. Samo ne znam od čega bježiš.

– Ne bježim, Marija, ja samo…

– Ne znam što sam ti ja to napravila da jednostavno nisi mogao ni objašnjenje mi dati. Ti si jednostavno pobjegao. To je najjednostavnije, zar ne?

– Ovo nije vrijeme ni mjesto da razgovaramo o tome. Ja sam namjeravao popričati s tobom o tome.

– Kada si namjeravao? Ništa ti nisi namjeravao, ti si jedna obična kukavica. Isti si kao i svi ostali muškarci! Sada ću ti reći: pet godina te promatram, maštam o tebi, od trenutka kada si se doselio ja sam željela da budeš moj. Mislila sam da si poseban, a ti… – rekla sam, a zatim sam zajecala.

– Marija, nisi u pravu.Ti me uopće ne poznaješ. Ne znaš ništa o meni. Samo te ne želim povrijediti.

– Želim objašnjenje – rekla sam kroz suze.

– U redu. Objasnit ću ti sve.

Zatim smo ušli u njegov stan.

Sjeli smo na krevet u njegovoj dnevnoj sobi i šutjeli nekoliko trenutaka. Sunce je polako osvajalo sobu, obećavalo je lijepi dan. A meni se činilo da se svijet ruši preda mnom. Gledala sam njegovo lice, očekivajući surovu istinu. Srce je sve jače udaralo, osjećaji su mi bili potpuno zbrkani. Znala sam da ga volim, ali bila sam uvjerena da će nas zauvijek rastaviti ono što mi upravo namjerava reći. Veselko je, sav drhteći, započeo svoju priču:

– Prije nego što sam se doselio ovamo, živio sam s jednom djevojkom. To je bila velika ljubav, prije nego što smo se odlučili na zajednički život, zabavljali smo se četiri godine. Međutim, ubrzo smo ustanovili… – Veselko je napravio pauzu, a oči su mu se zacaklile i svakog trenutka sam pomislila kako će briznuti u plač. – Marija, ja… Ja ne mogu imati djecu – rekao je drhtavim glasom.

Sobu je ispunila tišina. Ona neugodna, nisam znala kako reagirati. Nakon nekoliko trenutaka prekinula sam šutnju.

– I? Što ćeš sada? Do kraja života ćeš se zatvarati između četiri zida i sebe kažnjavati time što ćeš biti sam? – rekla sam gledajući ga ravno u oči.

– Ti me ne razumiješ. Ja te samo ne želim povrijediti, a ti si mlada i trebaš naći muškarca koji će ti moći pružiti sve u životu. Ja neću moći ispuniti tvoje snove i zato nisam smio započinjati ništa s tobom. I ja sam tebe potajno promatrao sve ove godine, samo nikada nisam smogao snage ti prići.

– Veselko – prekinula sam ga i uhvatila njegovu ruku, pa nastavila – moramo pokušati. Ne smijemo bježati od sudbine, stvari moraju teći svojim tijekom. Nisi ti jedini na svijetu koji ima takav problem, mnogi parovi nemaju djecu, pa utjehu nalaze u drugim stvarima.

– Misliš da je to tako jednostavno? Jesi li sigurna da ćeš se moći izboriti s time? – rekao je, ali sada već nekako opuštenije.

– Uspjet ćemo mi to prebroditi -izgovorivši to spustila sam jedan poljubac na njegove vrele obraze, a zatim smo se prepustili jedno drugome.

I uspjeli smo. Od tada je prošlo tri godine, u međuvremenu smo prodali mamin stan i kupili, doduše puno manji, u Osijeku. Veselko je konačno prihvatio posao u Osijeku, a ja još uvijek radim u Mladenovoj firmi. Sretni smo i čini mi se da ne postoji situacija koja bi mogla uništiti naš mali svijet koji smo mi za ovih nekoliko godina izgradili. A tu je i naša Maja, djevojčica koju smo prošle godine usvojili. Ona je naša ljubav.

Vaši komentari