Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Sestra me optužuje za krađu

Odrastala sam u malom Slavonskom selu u velikoj siromašnoj obitelji. Nas četiri sestre i brat, bili smo skromni, ali sretni. Naša sreća i zadovoljstvo nisu se mjerili materijalnim stvarima: onoliko koliko smo imali – to nam je bilo dovoljno. Obroci su nam bili jednostavni, jelo se ono što smo sami uzgojili u vrtu, te nešto malo mesa i mlijeka. Odjeća se prenosila sa starijeg djeteta na mlađe, ali tada nam je to bilo normalno jer za bolje nismo znali. Dijelili smo sve. U našoj obitelji nije moglo biti sebičnosti, veća samo snova i priželjkivanja.

Najstarija od nas zvala se Ana, predzadnja Katarina, potom Branka, ja i najmlađi brat Jozo. Jozo je kao najmlađe dijete bio ljubimac i roditeljima i nama. S obzirom da smo obrađivali zemlju i imali stoku, svi smo vrijedno i naporno radili. Nije bilo vrtića, niti ikakvih dadilja, čuvali smo jedni druge i kao takvi bili smo privrženi jedni drugima. Među nama nije postojalo zavisti, niti mržnje, nego čista i iskrena ljubav i veselje. Kako smo odrastali, svi, osim sestre Branke, završili smo osnovnu školu. Ona je završila i učiteljsku školu na ponos našim roditeljima. U to vrijeme nije bilo lako i raditi i školovati se, no svojom upornošću ona je u tome ipak uspjela.

Kako smo odrastali putevi su nam se počeli razilaziti. Iz roditeljskog doma prva je otišla Ana, nakon što se udala. Sa suprugom Tonijem odselila je u Zagreb. Majka i otac isprva su bili žalosni zbog toga, ali Ana i njezin muž vidjeli su svjetliju budućnost jedino u velikom gradu. Ona se zaposlila kao krojačica, a takve prilike na selu nije bilo. Teško se živjelo samo od poljoprivrede. Ubrzo nakon Anina preseljenja primili smo pismo u kojem me pozivala da i ja doselim u Zagreb. Budući na selu nije bilo baš nekakve perspektive niti za mene, odlučila sam poći. Anin suprug Toni je pročitao oglas u novinama u kojem su tražili prodavačicu za rad u trgovini dječjom obućom. Trgovina se nalazila u kompleksu gdje se nalazila i proizvodnja, pa su se cipele mogle kupiti po povoljnijoj cijeni.

USELILA SAM SE KOD ANE I NJEZINOG MUŽA

Toni se krenuo raspitati imam li uopće šanse da se zaposlim i pri tom susreo jednog svojeg poznanika koji je radio na višem položaju u tvornici. Čovjek mu je obećao da će povući veze i zaposliti me. I tako je moja sudbina bila određena. Bila sam vrlo uzbuđena zbog toga, iščekujući kad će mi napokon javiti jesam li primljena. Jednog jutra, kada sam dobila potvrdan odgovor, bez razmišljanja sam odlučila otputovati. Svoj prvi posao započela sam raditi kao vrlo mlada, imala sam nepunih devetnaest godina.

– Napokon imam priliku zaraditi novac, također i priliku da se naučim osamostaljenju! – pisala sam roditeljima sva ushićena i zadovoljna. Osjećala sam se dobro jer sam napokon činila nešto za svoju budućnost.

– Svima nam silno nedostaješ, Gordana – odgovorila je majka svojim lošim rukopisom, budući je jedva znala pisati.

Kako prvo vrijeme nisam imala gdje stanovati, Ana i njezin suprug primili su me k sebi u kuću. Toni je naslijedio nešto novca od svojih roditelja. Uz to, oboje su puno radili, te su uspjeli sagraditi kuću koja je bila lijepi dom o kakvom sam i ja sama maštala da ću ga jednog dana imati. Budući je obećao mojim roditeljima da će se skrbiti za mene, Toni je bio strog i branio mi kasne večernje izlaske. No, njegova me strogoća nije mogla spriječiti u tome da se zaljubim u svojeg supruga Marka.

Upoznala sam ga na plesnjaku jedne subotnje večeri. Inače sam običavala odlaziti na plesanjake samo subotom, i to s prijateljicom. Toni je inzistirao da se vratim kući točno u određeno vrijeme koje bi on odredio. Isprva mu Marko nije bio po volji ali kako je vrijeme odmicalo njih dvojica su se zbližili i sprijateljili.

VIĐAT ĆEMO SE ČESTO PA NE TUGUJ

Dobar je Marko dečko, pravi je čovjek! Vrijedan i pošten! – govorio bi mi tapšući me po ramenu, ali naravno u onim trenucima kada to Marko to ne bi čuo. To se nikako nije smjelo reći glasno jer bi se u protivnom Toni uvrijedio.

Veza između Marka i mene svakog je dana bivala sve ozbiljnija. Uskoro sam ostala u drugom stanju, te smo se odlučili vjenčati. Toni i Ana su u to vrijeme već dobili svoje drugo dijete. U njihovoj su obitelji vladali sklad i ljubav. Bilo je ugodno stanovati kod njih, tako da mi je bilo žao kad sam morala odseliti.

– Tako mi je žao što odlaziš! Znam da se to moralo dogoditi kad-tad, ali toliko mi znači tvoja pomoć oko moje male kćerkice Dine. Silno ćeš mi nedostajati – govorila je sa suzama u očima.

– Viđat ćemo se često, nemoj biti tužna! Zahvalna sam vam zbog svega što ste učinili za mene, i tebi i Toniju! – uhvatila sam je za ruke pri tom je nježno gledajući.

– Želim ti svu sreću u braku! – zagrlila me baš kako bi starija sestra i trebala.

Marko i ja samo morali započeti naš zajednički život u podstanarstvu. U međuvremenu, druga sestra, Branka, zaposlila se kao učiteljica u Istri i tamo upoznala svog sadašnjeg supruga i udala se. Najmlađa, Katarina, također je pronašla ljubav svog života u Zagrebu i vrlo brzo se udala i zatrudnjela. Njezin suprug Mato živio je u kući svojih prerano preminulih roditelja, tako da su imali riješeno stambeno pitanje. Tako da smo, sve četiri sestre, započele život daleko od svog rodnog doma.

Jedino je brat ostao vjeran svom rodnom kraju. Budući je on bio najmlađi, ostao je uz roditelje. On nikada nije imao želju napustiti naše selo, odlučio se tamo skućiti i oženiti. Nakon smrti naših roditelja on je naslijedio malo imanje i staru kuću. Tamo je izgradio novi dom za svoju obitelj. Svi smo postali zreli ljudi i roditelji s obavezama. No bez obzira na te obaveze redovito smo se viđali i bili u kontaktu. Kako su odrastala, čak su i naša djeca bila vezana i voljela su se. Sve u svemu, bila je to jedna idilična slika šire obitelji. Bilo je pravo bogatstvo držati tako veliku obitelj na okupu.

SVAĐA IZMEĐU SESTRE I MUŽA

Naši su roditelji za svog života bili sretni zbog toga. Čim smo se vjenčali, Marko i ja smo pokušavali uštedjeti svaku kunu ne bi li i mi sebi osigurali dom. Bilo je teško, baš kao i danas, plaćati podstanarstvo i štedjeti. Tada smo imali samo jednu kćer, a uskoro sam saznala da je i druga na putu.

Sestra Katarina mi je iz tog razloga ponudila da neko vrijeme živimo zajedno s njenom obitelji u njihovoj kući kako bismo uštedjeli što više novaca. Trebali smo odsjesti kod njih samo nekoliko mjeseci jer je Marko preko firme u kojoj je radio dobio stan. Ušteđevina nam je bila prijeko potrebna da kupimo namještaj i kućanske aparate. U to vrijeme prednost kod dobivanja stanova imale su obitelji s većim brojem djece, tako da smo morali čekati da se rodi druga kći. U međuvremenu, snalazili smo se u Matinoj i Katarininoj kući kako smo znali i umjeli, zahvalni što su nas primili. Već tih ranih godina, za vrijeme zajedničkog stanovanja, počeli su naši prvi problemi i prepirke. Katarina i Marko jednostavno se nisu podnosili. Oboje tvrdoglavi i jakih karaktera, često su se svađali.

– Ti si pod mojim krovom i učinit ćeš kako ja kažem! Platit ćeš koliko tražim od tebe – običavala je govoriti Marku, želeći mu zapovijedati i odrediti koliko će novca dati u zajedničko kućanstvo. Hvatala sam se za glavu slušajući njihove konstantne svađe i uvrede.

– Ja sam samo privremeno u tvojoj kući i ti mi nećeš naređivati koliko ću dati u kućanstvo. Mi smo se dogovorili za iznos pri useljenju, sjećaš li se? – branio se Marko.

– Promijenila sam mišljenje jer sam vidjela koliko trošiš na sebe – slegnula je ramenima.

– Ne tiče te se na što ja trošim ostatak svojeg novca – pobjesnio je i prijeteći je gledao u oči.

– Gordana nema poštene obuće, a ti kupuješ pribor za pecanje! – napala ga je bez dlake na jeziku misleći da će me na taj način zaštiti. Nisam željela da se miješa u te stvari, ali sam šutjela jer je nisam htjela uvrijediti. Ipak smo mi bili pod njezinim krovom i shvaćala sam da me želi zaštititi.

– To je nešto što se tiče Gordane i mene, a ne tebe. Radije pogledaj svog muža koji svakoga dana odlazi u kafić i tamo ostavlja hrpu novca – ironično joj je dobacio, a ona je pocrvenila kipeći od bijesa. Nije mogla ništa suvislo odgovoriti na tu primjedbu jer je znala da je istinita. Te večeri, njezin muž Mato došao je kući, kao i gotovo svake večeri, pijan.

NEĆU TI PLAĆATI ALKOHOL!

Do kasnih sati slušali smo njihovu svađu. Svojim vikanjem probudili su i djecu. Bilo je vrlo neugodno iz dana u dan slušati njihove prepirke i galamu. Mi nismo mogli dočekati da se napokon odselimo od njih. Bilo je teško pobuniti se u toj kući protiv bilo čega jer smo bili samo gosti. Ja sam uglavnom šutjela ne želeći potpirivati vatru između Marka i Katarine. Izbjegavala sam svađe i svima povlađivala samo kako ne bi bilo ljutnje. Sam Bog zna koliko sam toga pretrpjela samo radi mira u kući, a mira je ionako vrlo rijetko bilo. Jedne od takvih noći, prilikom njihove svađe, čuli smo kako Mato govori Katarini da želi da odemo. Pokušavala ga je stišati, ali on nije mario.

– Želim da napokon odsele odavde, dosta mi ih je! – gunđao je.

– Gordana je moja sestra i ostat će ovdje koliko god bude trebalo – vikala je na njega bez obzira što je prijetio da će je udariti.

– Nije me briga, i ja imam svoju braću i sestre pa ih nisam doveo u našu kuću – pijano je mumljao.

– Gordana je trudna, kako možeš biti takav! – procijedila je nešto tiše, nastojeći ne probuditi cijelo susjedstvo. Ganula me njezina briga, ali istovremno sam bila očajna jer nisam željela da Marko i ja budemo uzrokom njihove svađe. Slijedećeg jutra dok se Mato namrgođeno spuštao stepenicama u prizemlje, povikao je za mnom.

– Hej, kamo ćeš? – zgužvanog me lica gledao drsko.

– U trgovinu, djeca su gladna… – promrmljala sam nesigurna kako bih se trebala ponašati.

– Gdje je Marko? – zahtijevao je znati.

– Na poslu je, gdje bi bio? – rekla sam nemajući više strpljenja za njegove sumnje.

– Čuli ste nas noćas? – pitao je cereći se i otvarajući mi vrata da izađem.

– Ovaj, da, čuli smo… – rekla sam pokušavajući zvučati nehajno.

– I, Gordana? Što planirate poduzeti? – pogurao me prema izlazu iz dvorišta.

– Ne znam na što misliš – nesigurno sam skrenula pogled jer mi je bilo previše neugodno. Osjećala sam se kao u klopci jer sam bila u milosti toga teškog čovjeka.

– Da nemaš tu trbušinu, ne bi ovdje dugo ostali – skupio je oči u kojima sam mogla pročitati mržnju.

– Cijenim tvoju gostoljubivost i zahvalna sam – rekla sam smirenim glasom.

– Ovo je moja kuća, a ti si Katarinina sestra. Ja vas nisam dužan uzdržavati – prostrijelio me pogledom.

– Uzdržavati!? Mi pošteno plaćamo onoliko koliko ste vi tražili! – nisam se mogla načuditi njegovoj bahatosti.

– Ne plaćate niti približno onoliko koliko ste plaćali podstanarstvo. Hajde, daj mi nešto sitno da odem popiti kavu u miru… – pružio je dlan očekujući novac od mene.

– Molim!? Neću ti plaćati alkohol, ne dolazi u obzir – pobunila sam se, iako sam bila silno uplašena. Krenula sam dalje niz ulicu prema trgovini. Kasnije sam sve ispričala Marku a on je, kao što sam i očekivala, pobjesnio. Preklinjala sam ga da zaboravi taj nemili događaj jer nisam željela još jednu svađu. Zažalila sam što sam mu išta govorila.

– Molim te, ostavi to, nije vrijedno još jedne svađe! – prošaputala sam na rubu suza i zbog nemoći.

– Ne mogu podnositi njegove laži i uvrijede. Dosta mi je! Ispada da im nismo platili ni dinara! – bjesnio je.

– Strpi se, još samo malo i odlazimo odavde! – pokušala sam ga utješiti razumnim objašnjenjem. Napokon je uvažio što sam mu govorila i poslušao me, tješeći se i sam mišlju da ćemo ubrzo useliti u svoj novi dom. Teško smo dočekali da proteknu mjeseci koji su nas dijelili do našeg useljenja i do rođenja naše druge djevojčice. Upravo u jednom od tih dana, na svijet je došla naša druga djevojčica. Kod kuće s novorođenčetom, vrijeme mi je još sporije prolazilo. Često sam nailazila na Matino zadirkivanje i negodovanje.

Prošlo je puna tri mjeseca od rođenja naše druge kćeri, kada smo napokon dobili dozvolu za useljenje u stan. Useljavali smo u zgradu od osam katova. Naš se stan nalazio na drugom katu te velike zgrade. Imao je dvije sobe, kupaonicu i veliki balkon. Bili smo zadovoljni prostorom i zato što je u stanu bilo puno svijetla. Saopćila sam Katarini da odlazimo već sljedećeg vikenda. Iskreno sam joj zahvalila na svemu što je učinila za nas i zamolila je da nam ništa ne zamjeri.

TKO JE TU KOME I KOLIKO DUŽAN?

Na odlasku, kad sam je zagrlila, začudilo me ono što mi je rekla:

– Ništa vam ne zamjeram, Gordana. Shvaćam da si tek rodila i da ste u problemima s novcem, ali mogli ste platiti bar nešto u ova posljednja dva mjeseca – uvrijeđeno je rekla. Ostala sam osupnuta njezinim optužbama jer sam bila sigurna da je Marko dao novac Mati. Srećom, Marko nije bio u blizini pa nije čuo te optužbe. Pobunila sam se, a ona me oštro pogledala kao da mi ne vjeruje.

– Mato, reci da smo ti dali novac – molećivo sam pogledala u njega, a potom u nju.

– Ne sjećam se ja da ste dali novac – pretvarao se bezizražajna lica. Besramno je lagao gledajući me u oči.

– Katarina, kunem ti se da je Marko platio Mati – uhvatila sam je za ruke pokušavajući je uvjeriti u istinitost mojih riječi. Bilo mi je jasno da je Mato primio novac od Marka i potrošio ga ne rekavši to Katarini. Pretpostavljala sam da ga je potrošio u kafiću na čašćenje i na pijančevanje. Nisam znala kako da uvjerim Katarinu da govorim istinu, te sam ušutjela. Ona je ionako vjerovala svome mužu, a ne meni. Mogla sam se samo nadati da će povezati činjenice i povjerovati na koncu.

Otišli smo iz njihovog doma s osjećajem nelagode i olakšanja istovremeno. Oprezno sam pitala Marka je li isplatio stanarinu za posljednja dva mjeseca, na što me začuđeno pogledao.

– Kakvo je to pitanje?! Naravno da jesam, oni su posljednji ljudi kojima bih nešto dugovao! – ironično je rekao, a ja sam mu vjerovala. Srećom, uzbuđenje oko useljenja potpuno nas je obuzelo, te smo uglavnom razmišljali o uređenju naša četiri kutka. S radošću smo kupovali namještaj od ušteđenog novca. Rezultat je bio zadovoljavajući, trebalo je još samo urediti dnevni boravak i kupiti štednjak. Sjećam se da sam u prvom periodu kuhala na malom rešou i to samo brza i jednostavna jela. No, nije nam to bilo važno. Već na slijedećoj plaći kupili smo štednjak. Napokon smo bili u svome i započeli normalan život. Više nikome nismo morali polagati račune. Sa sestrama i bratom sam se i dalje viđala redovito. Uvijek smo se okupljali kod jedne od nas. Ponekad smo i ljetovali zajedno i pri tom je bilo divno promatrati našu djecu kako odrastaju u slozi i ljubavi.

Nakon našeg odlaska iz njihova doma, Mato je malo promijenio svoj odnos prema nama, postao je ljubazniji i srdačniji. To je ujedno i bio razlog zašto smo jednog ljeta pristali otići na zajednički odmor s njima. Usprkos zajedničkom ljetovanju i boljim odnosima, često sam zahvaljivala Bogu što više nismo bili pod njegovim krovom. Djeca su se dobro slagala i lijepo igrala, a to mi je bilo najvažnije.

ŠTO TI JE? NISMO NI TAKNULI TAJ PIJESAK

Zbog ljubavi prema Katarini, odlučila sam prihvatiti Matu onakvim kakav je. Po završetku tog istog ljeta, Marko se jednog popodneva vratio kući s posla s neobičnom vijesti. Jedan njegov kolega bio je u stisci s novcem i odlučio je prodati veliko zemljište u Samoborskom gorju. Marko se jako zagrijao i inzistirao je da ga mi kupimo. Kako nismo imali dovoljno novaca, on je predložio da kupimo polovicu zemljišta, a za drugu polovicu je predložio da se proda Katarini i Mati. Njihova je financijska situacija ipak bila bolja od naše, te su odmah pristali.

Zemljište je bilo okruženo zelenilom i bogatim biljnim svijetom. Bilo je više nego prekrasno boraviti tamo! Svi zajedno smo odlučili da ćemo platiti kaparu i geodeta da isparcelira zemljište kako bi se jasno vidjela granica između našeg i njihovog terena. Mjesecima smo maštali kakve ćemo vikendice izgraditi. Napravili smo i idejni projekt uz pomoć jednog arhitekta. Uskoro su sve ideje o vikendici zaživjele. Kako je ulaz na zemljište bio samo na našoj strani, dogovorili smo se da i oni mogu slobodno ulaziti preko našeg zemljišta. Bilo je tako lakše učiniti jer bi se u protivnom trebao praviti novi ulaz s ceste. U priključak za vodu također smo zajedno investirali. Usmeno smo zapečatili naš dogovor o svemu, što se kasnije u životu pokazalo kao velika greška. Na samom početku, prilikom gradnje, pomagali smo jedni druge kako bi što jeftinije sagradili kuće. Sestra Ana i Toni su prilikom jednog posjeta bili toliko oduševljeni prirodom i okolišom, da su i sami odlučili kupiti zemljište i sagraditi vikendicu.

– Bilo bi divno imati vikendicu ovdje! – naglasila je Ana jer je smatrala kako bi bilo lijepo da sve tri imamo kuće tako blizu jedna drugoj. Njihovo je zemljište bilo malo udaljenije od naših. I oni su pomagali prilikom gradnje, a potom smo i mi njima. Svaki je muž znao nešto raditi. Tako je Mato napravio struju, a Marko vodoinstalaterske radove. Toni je pak bio najvičniji u zidanju. Radili smo svi punom parom, te zato na kraju rezultati nisu izostali. Podigli smo katnice koje su gotovo identično izgledale. Svakog smo vikenda dolazili i uređivali, onoliko koliko se moglo s našim skromnim plaćama.

U jednom periodu života, Marko i ja smo imali veliku krizu u braku. Bila sam uvjerena da ćemo se razvesti, no na koncu nismo. U tim trenucima gradnja naše vikendice je stala. Ipak, nakon što smo se ponovno zbližili, uhvatili smo se daljnjeg uređivanja. Za prvu ruku odlučili smo popločiti terasu i stepenice koje su vodile na kat.

Uzeli smo nekoliko dana godišnjeg odmora i boravili u kući danima, ne bi li Marko zalijepio pločice. Jedne subote, pridružili su nam se Katarina i Mato u svojoj obližnjoj kući. Tada nas je Katarina prvi puta optužila da smo potrošili njihov pijesak bez njihove dozvole. To je bilo suludo jer je pred našom kućom stajala jednaka hrpa pijeska kao i pred njihovom. Naravno da smo koristili svoj pjesak za radove ali Katarina je bjesnila kao luda.

– Kradljivci, uzimate naš pjesak bez pitanja, lopovi! Sram vas može biti! – optuživala je.

– Što je tebi, nismo ni taknuli tvoj pijesak! – odmahivala sam glavom sva u čudu, ne vjerujući da nas optužuje za takvu glupost..

– Lažeš, znam da jeste! – nije odustajala, a Mato je stajao pored nje i klimao glavom odobravajući njezine laži.

– Ne vrijeđaj nas, mi nismo lopovi. Imamo isti pjesak kao i vi ispred kuće, pa zašto bismo uzimali vaš!? – umiješao se napokon i Marko.

– Ne samo da kradete, nego ste i najveći lažljivci koje sam ikada upoznala – vikala je sve glasnije i glasnije, a nekoliko je ljudi iz susjedstva znatiželjno provirivalo iz svojih dvorišta.

– Kunem ti se da nismo dirali vaš pjesak! – molećivo sam je pogledala u nadi da će napokon ušutjeti. Njezina narav je bila teška, znala sam to jako dobro, ali da će me za takve nepodopštine optuživati ne bih niti u snu pomislila!

– Ne želim s tobom imati posla dok mi ne priznaš da ste uzimali pijesak – rekla je odlučna u namjeri da se ljuti i do kraja života ako treba, samo da joj priznam ono što je ona u glavi zamislila. Nije dolazilo u obzir da je ona mogla pogriješiti.

– Neću priznati nešto što nisam skrivila, a nije niti moj muž – prasnula sam ljutita.

– Onda od danas više nisi moja sestra – prkosno se okrenula na drugu stranu. Bile su to doista njezine posljednje riječi koje mi je uputila.

SVE SAM TI PLATIO, ZAŠTO SAD LAŽEŠ?

Uskoro se vijest o ukradenom pijesku proširila brijegom među vikendašima, među susjedima i naravno ostatkom obitelji. Ana je također inzistirala da joj priznam da sam uzela taj pijesak.

– Ni ti mi ne vjeruješ? – razočarano sam pitala.

– Ne znam koja od vas dvije izmišlja – slegnula je ramenima.

– Kunem ti se da nikada ništa nisam ukrala od nje – gledala sam je u oči uvjeravajući je u istinitost svojih riječi.

– Ma vjerujem ti, zašto bi uzimala pijesak kad imaš isti takav ispred svoje kuće? – i sama je shvatila koliko su sulude Katarinine optužbe bile.

Ubrzo zatim, krenule su i druge priče između ostalih sestara i brata Joze. Katarini su navodno nedostajale i neke druge stvari iz kuće i šupe, a mi smo bili odgovorni i za tu krađu. Nisam mogla vjerovati da moja rođena sestra umišlja takve stvari. Prisjećala sam se njezine ljutnje i bijesa i s koliko gorčine me optuživala.

Počeli smo izbjegavati odlaske na vikendicu kada bi znali da su i oni tamo. Ako bismo se i susreli, ponovno bismo bili izvrgnuti njezinim napadima i optužbama.

Optuživala bi nas da nismo podmirili dug još iz doba kada smo stanovali kao podstanari kod njih. Potom nas je optužila da nismo platili svoj dio novca kod priključenja vode i niz drugih stvari.

– To nije istina, reci joj Mato da sam ti dao novac za stanarinu! – zahtijevao je Marko da kaže istinu.

– Ne sjećam se da si mi dao – slegnuo je ramenima namjerno lažući.

– A da ne spominjem priključak za vodu! – nadodala je.

– Ma što s tim!? – iznervirano je pitao Marko.

– Ni to niste platili – optužila nas je još energičnije, uvjerena da njen Mato govori istinu.

– Mato, ma kakav si ti to čovjek!? Ja sam sve uredno platio, zašto lažeš? – pitao ga je Marko ne mogavši vjerovati na što smo spali kad se moramo opravdavati poput gubitnika ili lopova.

– Ja vjerujem Mati. Ako ste bili kadri ukrasti pijesak, lopatu, plahtu i kramp, onda ste sigurno izostavili platiti svoj dio priključka za vodu – približila se Mati kako bi je još više podržao, a on je likovao. Tada sam shvatila da se s mojom sestrom nešto događa. Nije mi bilo jasno kako netko odjednom može početi izmišljati takve stvari. Objašnjenje je jedino moglo biti da je to bolest, kako god se ona zvala. Iz nekog razloga, ni Mato ni njezina sada već odrasla djeca, nisu to željeli vidjeti. Bila je opsjednuta mišlju da je netko potkrada. Suludo je bilo i to kako je s vremenom prekinula i svoj odnos s Anom jer joj je ona rekla da mi neće okrenuti leđa jer joj nisam učinila ništa nažao.

– Volim vas obje i neću ni jednu izbjegavati. Vas dvije to morate same riješiti bez da ikoga drugog uvlačite u to – otvoreno i iskreno je pokušala razgovarati s njom. No, Katarina je odlučila da od tog dana više ni Ana nije njezina sestra. Sjećam se da smo i Ana i ja plakale zbog toga. Bilo je to tako žalosno! Naš šogor je šutio i pravio se da je sve što Katarina kaže gola istina. Bilo mu je svejedno hoće li ona s nama komunicirati ili ne. On je ionako bio posvađan sa svojom braćom i sestrama, pa nije vidio razloga zašto i ona ne bi bila s nama.

Godinama su kružile razne priče o tome što smo im sve nažao učinili, a ja nisam mogla da se ne upitam gdje je nestala moja stara sestra. Ona s kojom sam sve dijelila: i dobro i zlo. Što ju je to toliko promjenilo? Zašto su joj odjednom obična plahta, kramp i nekoliko gluposti postali važniji od rođene sestre?

SREĆOM PA RODITELJI NISU VIŠE ŽIVI

Srećom, naši roditelji u to vrijeme više nisu bili živi, pa nisu morali gledati te svađe i sramotu. Katarina nam je okrenula leđa bez namjere da promijeni svoje mišljenje. U dobrim je odnosima ostala jedino s Brankom i s Jozom.

Branka je bila vrlo oprezna kad se radilo o Katarini, kao da je vagala svaku riječ namijenjenu njoj.

Nije joj željela priznati kad bi posjetila Anu ili mene, već je to tajila. Izmotavala se kako se ne želi zamjeriti Katarini da i njoj ne bi okrenula leđa i nje se odrekla.

– Znaš kakva je Katarina, ako sazna da sam bila kod tebe ljutit će se na mene – opravdavala se.

– Nisi joj dužna polagati račune razljutila sam se na nju jer mi se učinila beskičmenjakinjom.

– Slušaj, ona je moja sestra i ja je volim, kakva je takva je! – pokušala me smekšati.

– Znači li to da joj vjeruješ? Misliš da smo Marko i ja lopovi? – pitala sam s oprezom.

– Naravno da ne vjerujem da ste uzeli stvari za koje vas optužuje – zgrozila se.

– A što kaže Jozo na sve to? – pitala sam jer sam znala da su ona i Katarina vikend ranije bili u Slavoniji.

– A što da ti kažem, ne može vjerovati da je ona toliko uporna u svojem nabrajanju. U jednom joj je trenu rekao da ne želi da joj ikada više kaže nešto loše o tebi i Marku. Rekao je da vas izuzetno cijeni i da mu je Marko pomogao kad mu je bilo najteže – prepričavala je događaj koji se odigrao prilikom njihova posjeta u Slavoniji.

– Drago mi je da je bar on na mojoj strani – rekla sam na rubu suza.

– I ja sam na tvojoj strani, rekla sam joj neka me više ne opterećuje tim pričama, ali ona kao da nema namjeru prestati o tome pričati. Bojim se da stvarno nešto nije u redu s njome – zabrinuto je rekla.

NAKON PRIJETNJE SE MALO SMIRILA

I ja mislim tako, ali ona je uvjerena da joj ja činim zlo. Nemoćna sam, ne mogu joj pomoći. Vjeruj mi da sam već umorna od tih njezinih izmišljenih optužbi. Jedan vikend kad smo se susrele na brijegu, zamolila sam je da više ne govori o tome, ali ona se ne može zaustaviti kad je o tome riječ. Više je ne prepoznajem! – nemoćno sam spustila ruke uz tijelo.

– Možda kroz neko vrijeme shvati da nije u pravu – pokušala me utješiti Branka. No, kako je vrijeme prolazilo, Katarina i dalje nije popuštala s optužbama. Kad god bismo se slučajno susrele na vikendici, napala bi nas da joj nedostaju još neke stvari i da smo ih mi uzeli.

Jednom prilikom Marko je izgubio živce i priprijetio da će pozvati policiju, pa neka oni utvrde jesmo li joj nešto ukrali. Nakon te prijetnje malo se smirila i prestala nas je napadati. Ubuduće su, u našoj blizini, i ona i Mato samo šutjeli. To nam je bilo draže u usporedbi sa njezinim histeričnim ispadima koje su mogli čuti svi susjedi u našoj blizini. Kako je vrijeme odmicalo pomirila sam se s tim da me je sestra odbacila. Osim toga, još je jedna nevolja došla u naše živote: Marko se ozbiljno razbolio. Nije mu bilo spasa i bilo je samo pitanje vremena koliko će poživjeti. Obolio je od karcinoma pluća. Moje kćeri i ja proživljavale smo bolnu agoniju nekoliko mjeseci, a onda je jednog nedjeljnog popodneva Marko preminuo. Ostavio je golemu prazninu u svima nama i s tim smo tek morali naučiti živjeti.

Na dan pogreba iskreno sam se nadala da će Katarina doći, ali to se nije dogodilo.

Ignorirala je činjenicu da Marka više nema i dala je do znanja da ga nikada ni malo nije poštovala. To sam još mogla razumijeti, ali što je bilo sa mnom!?

Pa ja sam joj sestra, a izgleda da ona nije mogla pronaći ni zrno savijesti u sebi i doći izraziti mi sućut u tom teškom trenutku. Ili barem mojim kćerima! Ni s njima nije htjela razgovarati, pravila se kao da ne postoje. Tog dana odlučila sam da joj nikada neću oprostiti što nije došla na pogreb. Da sam učinila najcrnji grijeh, nisam zaslužila takvo ponašanje od nje i Mate. Druge su sestre, zajedno s Jozom, bile uz mene. Samo ona nije marila kako mi je, a to ću pamtiti do kraja života. Razočarenje i povrijeđenost koje sam osjećala ne mogu se opisati riječima.

Već je prošlo nekoliko godina od Markove smrti, a mi smo još uvijek u zavadi. Ona nikada nije odustala od svojih umišljenih optužbi. Kako sada više nije mogao biti kriv Marko, optuživala je njegovog nećaka. Tvrdila je da mu je Marko prije smrti dao ključ njihove vikendice i da sada nećak slobodno ulazi i izlazi kad god poželi. Išla je toliko daleko u igranju detektiva da je tvrdila da kao dokaz ima tragove muških cipela. Tada sam shvatila da nije problem u tome što je ona mrzila Marka, već je imala bolesnu potrebu za optuživanjem i opsesiju da je netko potkrada. Žalosno je to, izgubila sam sestru i vjerojatno se nikada nećemo izmiriti. A zašto? Samo zbog nekoliko kubika pijeska koji nikada nismo ni taknuli i zbog nemara njezine obitelji koja odbija vidjeti očitu istinu, a ta je da je njoj potrebna liječnička pomoć. Takvi problemi danas više nisu sramota i daju se izliječiti, no sumnjam da će ona pomoć ikada zatražiti.

Vaši komentari