Proklela sam svoje dijete

Obuzela me panika i više nisam čula ništa. Ni svoju majku, ni Borisa, ni moju vjenčanu kumu Elu. Kroz glavu mi je prolazilo da je sve ovo što se događa moja sudbina i da me Bog kažnjava. Doktori su se u bolnici ustrčali oko mene. Kao kroz maglu čula sam da mi govore kako još ima nade za moju bebu, iako će doći na svijet dva mjeseca ranije. Onda sam začula slabašni glasić, osjetila ubod igle i poslije – ništa. Kad sam se probudila, svi su me sažaljivo promatrali. Boris je sjedio tik do mog kreveta i držao me za ruku. Oči su mu bile crvene od plača i ja sam znala da moje bebe više nema…

– Dobili smo djevojčicu, tešku samo jedan kilogram – napokon je izustio. Doktori su je odmah stavili u inkubator, ali nije uspjela poživjeti. Bog ju je uzeo k sebi. Odmori se, ljubavi, ima vremena, mladi smo i zdravi. Možemo imati još djece. Molim te nemoj plakati – rekao je i spustio glavu na moju ruku. Onako iscrpljenoj suze su mi nečujno tekle još neko vrijeme dok nisam zaspala. Kad sam se ponovno probudila i prisjetila se svega, opet sam briznula sam u plač. Nisam mogla vjerovati da čovjek može imati toliko suza. Sjetila sam se svega i bila potpuno neutješna. Znala sam da je ovo što se događa moja krivnja. Ja sam, zapravo, proklela svoje dijete. Misli su mi poletjele dvije godine unatrag.

Boris i ja počeli smo se zabavljati u srednjoj školi. Oboje smo bili naprosto zaluđeni jedno drugim. Jedne siječanjske noći napravili smo i onaj korak više. Bilo je izrazito hladno i mi smo se skupili na zadnjem sjedištu automobila koji je posudio od oca da bi me izveo. Nismo puno razmišljali, bili smo mladi i voljeli smo se. Nakon tog dana često smo se prepuštali svojoj strasti i samo je postalo pitanje vremena kada ću ostati trudna. Ne znam, možda sam to potajno i željela. Škola se bližila kraju, a ja nikada nisam imala ambicija za studiranjem: željela sam stabilan posao, obitelj i dom. Boris je razmišljao malo drugačije – maštao je o upisivanju pravnog fakulteta u Zagrebu. Ni moji ni njegovi nisu bili među imućnijim obiteljima, no Borisa to nije sprečavalo da kuje ozbiljne planove. Pričao mi je kako će studirati uz rad i tako si omogućiti dalje školovanje. Znala sam da bi uspio u tome, bio je nepokolebljiv i ambiciozan dečko, no, ja sam ostala u drugom stanju. Bila sam sretna jer sam slutila da me neće ostaviti. I nije. Odmah me zaprosio. Njegovi su roditelji bili prilično ljuti tim zaokretom u našim životima ali Boris im je objasnio da se volimo i da će uvijek biti vremena za studij. On će naći neki posao za koji mu ne treba fakultet. Glavno je da smo zajedno.

Na jedvite jade roditelji su popustili i priredili nam skromno vjenčanje u crkvi. Istoga dana uselili smo u kućicu u kojoj je živjela moja baka, koja je bila već stara i teško hodala. Njoj je dobro došla naša pomoć, nama je dobro došlo da ne živimo s roditeljima. Boris je ubrzo našao posao u kafiću. Radio je svakodnevno, samo da osigura najpotrebnije za mene i bebu. Ja sam se, s druge strane, često osjećala usamljenom i izgubljenom dok je bio na poslu. U početku smo bili tipični mladenci opijeni ljubavlju, pa je teško točno odrediti kada smo se počeli svađati, ali mislim da je to bilo tri mjeseca nakon vjenčanja. Kao trudnica jako sam se udebljala i nisam bila pokretna kao prije. Gotovo da nisam izlazila iz kuće, pa je Boris sve obavljao sam.

Počela sam mrziti svoje tijelo koje se potpuno izobličilo, ali nije bilo povratka. Znala sam da moj muž radi kod gazde koji zatvara kafić tek iza ponoći i da ne može doći kući ranije, ali postajala sam sve ljubomornijom na društvo koje se tamo okuplja. U glavi su mi se stvarale slike Borisa kako se dobro zabavlja s djevojkama u kafiću i bila sam sve nesretnija. Razum mi je govorio da je on taj posao prihvatio samo zbog mene i bebe, ali strah da ga ne izgubim bio je jači. Vjerojatno sam već tada zapravo osjećala grižnju savjesti jer sam ga na neki način primorala na vjenčanje i uskratila mu ostvarenje snova. Sva njegova uvjeravanja da me voli i da ništa drugo nije važno, nisu me mogla uvjeriti u iskrenost njegovih riječi. U dubini duše znala sam da bi otišao na studij, a onda… Tko zna? Možda bi tamo upoznao neku drugu ljubav svog života, kako je sada govorio meni. Uglavnom, sve češće smo se svađali. Baka me opominjala da ne budem sebična i da pokušam izići u društvo i tako si prikratiti vrijeme, ali nisam imala volje. Borisu ta atmosfera u kući uopće nije prijala – a kome i bi? – pa je sve kasnije i kasnije dolazio kući. Ja sam sve dublje tonula.

Jedne me večeri uhvatila neka loša slutnja, spremila sam se i krenula u kafić gdje radi. Još s ulaznih vrata spazila sam ga kako sjedi za stolom u društvu naših prijatelja iz bivšeg razreda, a ruka mu nonšalantno visi Marini oko vrata. Odmah me opazio i povukao ruku, ali bilo je prekasno. Zalupila sam vratima i otrčala uplakana kući.

Došao je odmah nakon mene i počeo me uvjeravati kako je to bilo nešto sasvim bezazleno, jer se okupilo staro društvo i samo su se dobro zabavljali. Nisam ga htjela čuti. Umislila sam da se moj Boris svaku večer viđa s Marinom i kuje planove za njihovu budućnost nakon što rodim. Stalno sam bila uvjerena da će me ostaviti. Bila sam užasno nesigurna u njegovu ljubav, a zapravo nesigurna u sebe. On me preklinjao da se urazumim, ali nisam htjela.

– Ti se urazumi! – vrištala sam – znam dobro što sam vidjela! Kako si je samo grlio! Misliš da sam glupa? Nema te svaku noć do tri ujutro!

I ja bih trebala povjerovati da samo radiš?

Vidim ja kako ti radiš! Krasan posao, stvarno. Iako bi ti možda htio da sam slijepa, dragi moj, nisam!

Boris me pokušao umiriti. Pomirljivim tonom kazao mi je da ni ja nisam nevinašce, jer se po cijele dane samo izležavam na dvosjedu i tonem u depresije.

– Zamisli kako je meni svaki puta doći doma i susresti se s tvojim negodovanjem. Nisi zadovoljna što god da napravim. Kuća nam je kao svinjac! Baka ne može sve raditi umjesto tebe. Pokreni se malo, uredi se. Nisam ja gad. Pa oženio sam te! Nisam te ostavio na cjedilu!

To mi nije trebao reći. Njegove riječi zapekle su me oko srca. Kao da je pogodio moj najdublji strah: cijelo sam se vrijeme bojala da me ne bi oženio da nisam ostala trudna. Kao da me netko začarao i da sam toga trenutka pala u neki čudni trans, zavrištala sam kako proklinjem njega i sebe, naše dijete i naš brak! Nisam se mogla suzdržati od bijesa. Boris je otvorio usta, gledao me netremice par sekundi, zatim se okrenuo i izišao iz kuće. Danas mi to sve zvuči strašno. Ne znam otkud se stvorila ta silna mržnja u mom srcu? Ali, bilo je prekasno. Čudno je kako čovjek u samo jednoj sekundi nepromišljenosti može upropastiti sve ono što je mjesecima ili godinama mukotrpno gradio…

Boris se tu noć nije vratio kući. Bila sam shrvana. Sve je ružno iz mene izletjelo i osjetila sam se praznom. Bilo mi je žao i molila sam Boga da se vrati. Kada se sutradan oko podneva zaista i vratio, pali smo jedno drugome u zagrljaj. Ispričavali smo se jedno drugome naizmjenično i obećali si da se više nećemo svađati. Naredni tjedan proveli smo kao u bajci: ja sam sva sretna kuhala njegova najdraža jela, a on je svaki slobodni trenutak dotrčao kući, makar da me samo poljubi.

Toga poslijepodneva odlučila sam se javiti Eli, svojoj vjenčanoj kumi od koje sam se protekle mjesece malo udaljila. Oduševljena pozivom pristala mi je doći u goste. Javila se i moja majka koja mi je ispekla najdraži kolač. Došle su gotovo u isti čas: Stela i ja sjele smo u dnevnu sobu, a majka je baki nešto pomagala u kuhinji.

Nakon sat vremena osjetila sam nešto mokro među nogama. Odjednom me obuzeo očaj – puknuo mi je vodenjak! Dva mjeseca ranije! Sva u panici počela sam užurbano hodati po sobi gore-dolje. Govorile su mi da se smirim i legnem, i poslušala sam ih. Mama je otrčala po Borisa u kafić. Uskoro su se pojavili i posjeli me u automobil: mama i Stela također su krenule s nama u bolnicu.

Boris je vozio kao lud i znam da sam se u nekoliko sekundi čak više brinula za njega nego za sebe i dijete. Izgledao je kao na rubu infarkta. Stigli smo u bolnicu i… Izgubila sam svoje dijete.

Kad sam se vratila kući u ušima su mi odzvanjale riječi nade i ohrabrenja liječnika i mojih bližnjih, kako smo mladi i svakako možemo imati još djece. Bila sam par dana dobro, no onda sam ponovno potonula u očaj. Uhvatili su me stari strahovi. Uvjerila sam samu sebe kako me Bog kaznio jer sam svoju curicu proklela dok mi je još bila u trbuhu. Nisam se mogla pomiriti s time. Sate i sate znala sam piljiti u prazno dok su mi se suze nečujno spuštale niz obraze. Majka, baka i Stela jako su se zabrinule za mene, pa čak i Borisovi roditelji koji su se od našeg vjenčanja držali prilično rezervirano. Kao da je svima postalo najvažnije da prebolim depresiju: zvali su me u goste, u kino ili na izlet, i na svaki me način htjeli izvući iz kuće. Nikoga nisam slušala, a oni su vremenom sve manje i manje zvali; jedino je moja majka stalno dolazila.

S Borisom je mjesecima bila “tiha misa”. Nisam to željela naglas priznati, ali cijelo sam vrijeme samo čekala da me ostavi. Mislila sam kako sad, kad sam izgubila dijete, ionako više nema razloga da ostaje sa mnom. U njegova uvjeravanja da me voli nikada nisam do kraja povjerovala. Onda se i to dogodilo.

Jednoga jutra kad smo se probudili još u krevetu mi je kazao kako želi otići na studij. Već dugo razmišlja o tome. Pravo je od djetinjstva bio njegov san, a planira naći neki posao i upisati studij uz rad. Slat će mi novaca koliko bude mogao, no prošli su već mjeseci od onoga tragičnog događaja i ja bih također trebala razmisliti o poslu. Uopće se nisam iznenadila i hladno sam mu rekla neka ode. Ja ću se već snaći. Spakirao se i otišao toga ranog i maglovitoga listopadskog jutra. Na odlasku sam ga jedva poljubila u obraz. Održao je obećanje i slao nešto novaca svaki mjesec, čak se i javljao češće nego sam mislila. U međuvremenu, ja sam dotaknula dno. Više se nisam imala volje uopće dignuti iz kreveta. Dani su prolazili. Polako se približavalo proljeće: budila se prelijepa priroda oko mene, pa je to vjerojatno utjecalo na moje raspoloženje. Kretala sam u sve duže i duže šetnje: ponekad bih otišla do svojih, tu i tamo do njegovih, a najčešće do Ele. Ona je radila u obližnjoj trgovini i uvijek mi je bila usput. Često smo pričale o životu, i njezin optimizam i vjera u budućnost pomalo su mi ulijevale nadu.

Što zbog slabe financijske situacije, što zbog želje za promjenom, pristala sam se javiti na razgovor za posao u kiosku. Primili su me. Rad i odgovornost mojem su životu dali novi smisao i ljepotu. Upoznavala sam nove ljude i bila sretna kada bi netko zastao pokraj kioska da malo porazgovaramo. I Boris je bio oduševljen što sam napokon našla posao. Rekao mi je kako puno radi u jednom kafiću i sprema ispite za ljetni rok, te dolazi da ljeto provedemo skupa.

Moji su osjećaji prema njemu sada bili dvojaki: s jedne strane činilo mi se da mu je stalo do mene jer mi se redovito javlja, no s druge me strane još uvijek mučio crv sumnje da ćemo ikada imati normalan brak i biti sretna obitelj. Osim toga, nisam više željela djecu. Onaj tragični događaj kada sam izgubila svoju curicu potpuno me obeshrabrio.

Živjela sam samo za posao. Početkom lipnja moji su me gazde premjestili iz kioska u ured. Pokazala sam se sposobnom i marljivom, a oni su željeli mladu osobu s iskustvom. Ispunjavala sam sve uvjete. Povisili su mi plaću i povjerili mi posao tajnice njihovog ureda. Bila sam prezadovoljna. Na poslu sam se zbližila s novim ljudima, a najviše s Nenadom. On je bio vrlo zgodan čovjek koji je u našem poduzeću radio kao komercijalist, bio je desetak godina stariji od mene, oženjen i bez djece. Isprva smo se družili samo u uredu, no onda smo počeli odlaziti na kavu u obližnji kafić. Kao dva lopova, odmah smo se krenuli povjeravati jedno drugome: on je meni govorio o svom braku i ženi koja ga ne razumije, ja njemu o svom spontanom pobačaju i Borisu koji je sada na studiju…

Jedne noći prepustili smo se svojim strastima. Možda je moj čin za svaku osudu, ali danas samu sebe tješim kako sam bila mlada i teško podnosila razdvojenost od muža. Boris je trebao doći za tri dana, a ja više nisam ni bila sigurna volim li ga uopće. Imala sam osjećaj da je prošlo deset godina otkako je ono početkom listopada otišao na studij.

Boris se vratio presretan što je dao uvjete za drugu godinu. Pravila sam se da mi je drago zbog njega, ali zapravo mi je bilo svejedno.

U budućnosti ionako nisam računala na njega. Sve sam više razmišljala o Nenadu. U svojoj glupavoj glavi maštala sam kako ostavlja ženu i dolazi po mene da me odvede u neki drugi grad, na neki drugi posao, u drugu sredinu.

Samo što dalje od ovog mjesta i ružnih uspomena! Kako sam bila površna…

Boris je bio sretan zbog mog poslovnog uspjeha, ali primijetio je da nešto ne valja. To ljeto trudio se oko mene više nego ikada. Svakodnevno me vodio na kupanje na obližnje jezero, a po povratku bi se zaustavili u gradu i sjeli na kavu i kolače. U ta dva ljetna mjeseca što je Boris bio doma, čak sam se šest puta uspjela iskrasti iz kuće kako bih se vidjela s Nenadom. S njim mi je bilo puno lakše nego s mužem – nismo imali nikakvu prošlost i bol iza sebe. U svojoj naivnosti mislila sam da je to prava ljubav: blaženi osjećaj kad te ništa ne boli. Grdno sam se prevarila.

Toga poslijepodneva Boris i ja krenuli smo kući s jezera ranije nego obično jer je počelo kišiti. Kad smo po povratku prolazili kroz grad, kao iznebuha naletjeli smo na Nenada i njegovu ženu; izlazili su iz dućana s vrećicama u rukama. Pozdravili smo se i ja sam se skroz zacrvenjela u licu. Situacija je bila zategnuta, no morala sam Borisa upoznati s Nenadom, baš kao što je i on – sav zbunjen – morao odigrati ulogu do kraja i upoznati svoju ženu s Borisom i sa mnom. Njegova je žena bila zaista zgodna crvenokosa tridesetogodišnjakinja koja se ponašala ljubazno i pristojno. Progovorili smo par šturih rečenica i rastali se. Boris me cijelo vrijeme mjerkao ispod oka, a ja nisam mogla prestati crvenjeti.

– Što se događa? – odjednom me hladno upitao. Možda misliš da sam glup, ali vjeruj mi, nisam. Još otkad sam stigao kući, primjećujem da nešto nije u redu. Odsutna si, nestaješ iz kuće na nekoliko sati i nikada nisi raspoložena za moje dodire. Kao da te nerviram… Reci, imaš li drugoga? Neću se ljutiti, samo mi molim te nemoj lagati. Odrasli smo ljudi! Slomila sam se i zajecala. Odveo me u obližnji park na klupu. Malo sam se pribrala.

– Molim te, nemoj me mrziti -napokon sam progovorila – ne znam što da ti kažem. Tebe nije bilo tu i bila sam usamljena. Sada znam da sam pogriješila, ali to se svima može dogoditi. Nenad mi je bio prijatelj u teškim trenucima dok sam bila sama… Svi smo mi od krvi i mesa. Pa nećeš mi valjda reći da ti na fakultetu nisi našao nikoga?

Hladno mi je odgovorio da nije i zagledao mi se duboko u oči.

Ustao je i krenuo. Počela sam vikati za njim neka mi oprosti, ali nije se ni okrenuo. Ostala sam na klupi sama, shrvana i jadna. Prestala sam plakati tek kad sam primijetila kako me ljudi u prolazu čudno gledaju. Ustala sam, otišla do pošte i nazvala Nenada. Rekla sam mu da odmah dođe u glavni gradski park.

Nakon pola sata Nenad je urlao na mene da nisam normalna.

Rekao mi je kako sam luda jer sam mužu sve ispričala i proklinjao dan kada se spetljao sa mnom. Opet sam plakala. Tek sam tada polako shvaćala kako sam se u njemu jako prevarila. On je želio samo avanturu i to je i dobio. Iscijeđena od suza, vratila sam se kući. Borisa nije bilo. Baka je upravo pekla kruh. Kao da je znala što se dogodilo, pogladila me po kosi i rekla mi da sjednem ispred kuće.

Bila je vrela ljetna noć, nakon kiše je zapuhao lagani vjetrić i ja sam se zagledala u nebo posuto bezbrojnim zvijezdama. U svom srcu pokajala sam se zbog svega. Shvatila sam koliko sam bila nepravedna prema sebi, Borisu, svojoj nerođenoj curici i svim bližnjima koji su mi pokušavali pomoći. Na dvorištu se, šepajući, pojavila moja baka.

– Dijete moje – rekla je i sjela pokraj mene – život nije bajka nego dolina puna suza. Svi se mi rodimo na ovoj zemlji iako nas nitko nije pitao želimo li to. I nikome nije lako: neki nemaju roditelje, drugi nemaju ruku ili nogu, treći su sirotinja, četvrti odu na nebo i prije nego su pošteno udahnuli. Svi smo mi Božja djeca i tako se trebamo ponašati. Nije važno što je bilo, važno je što će biti. Najgori grijeh koji si ti počinila nije bio tvoj preljub, nego tvoja oholost i nepouzdanje u Božju providnost.

– Dijete moje, zar nisi znala da providnost upravlja našim putevima? Unatoč svemu, Boris te voli. To znam, iako sam stara i već na odlasku. Vjeruj, dijete, vjeruj srcem! Srce ima svoje putove, koje razum ne poznaje.

Spustila sam glavu u njezino krilo i tiho jecala dok me ona gladila po kosi. Moja najdraža baka koja nam je otpočetka svesrdno pomagala! Na njezinom sam krilu te noći, obasjana mjesecom i zvijezdama, napokon zaspala. Kad me Boris probudio bio je već skoro dan. Baka je nad mojim snom bdjela gotovo čitavu noć. Onda je ustala, pogladila nas po obrazu jedno i drugo i otišla u krevet. Boris je nijemo zurio u mene.

– Ti si moja jedina ljubav – započeo je govoriti kao u bunilu – i nikada nisam mislio da bi nam se ovo moglo dogoditi. Možda sam bio nepravedan, možda sam bio slijep od vjerovanja da ćemo uspjeti… Sada vidim da nije tako. Nitko nema moje srce osim tebe Irena, ali više neću biti s tobom. Previše si me povrijedila. Vrijeme je da da ostaneš sama. To si i htjela. Želim ti dati šansu, kao što sam je i sebi dao: živi novi život sretna i zaboravi na mene. Nikad se ne zna, možda nam se jednoga dana putovi opet susretnu.

Opet sam ga pustila da ode, s tim da sam ovoga puta znala kako ga ne smijem preklinjati da ostane, iako sam to željela. Bio je previše povrijeđen i odlučan da bi ostao uz mene.

Prošlo je 15 godina… Uspjela sam u poslu i imam dosta novaca, ali nikada se nakon Borisa nisam ponovno zaljubila. Nedavno sam napunila 37. godinu i silno želim dijete. Ali, želim samo njegovo dijete jer cijeli život volim samo njega. Kasno sam to shvatila. Nakon one noći nisam ga uopće viđala: došao bi noću i ostajao kod svojih roditelja samo dva, tri dana, a potom se vraćao u grad. Završio je fakultet i postao uspješni odvjetnik. Nije se oženio, to znam, jer mi još uvijek nije poslao papire za rastavu. Ni moja baka već dugo nije sa mnom; umrla je nedugo nakon Borisova odlaska i ostavila mi svoju kućicu.

Često sjednem u dvorište i pod vedrim nebom razmišljam o njezinim riječima… Koliko je samo čudesan ovaj život što nam je poklonjen, a svi ga uzimamo zdravo za gotovo! Umjesto da se bojimo svojih strahova, trebali bismo samo živjeti! Ja sam tome najbolji svjedok: dogodilo mi se sve ono od čega sam potajno strepila. Danas mi se čini kako mi se te ružne stvari u životu možda i ne bi dogodile da sam se pouzdala u Božju providnost, kako mi je one noći rekla baka. Tko zna…? Stiže još jedno ljeto, a jučer sam u dućanu čula da će Boris uskoro doći k svojima na dva tjedna. Nadam se da još nije kasno za nas, jer sam konačno poslušala savjet moje bake. Sada vjerujem srcem.