Oženjeni muškarac osvojio je moje srce

Miroslav, Miroslav… Ponavljala sam mjesecima. Bio je slika i prilika frajera kakvog sam godinama sanjala. Neću lagati. Prvo sam primijetila njegov fizički izgled.

Visok, zgodan, markantan tip smiješio mi se jednog davnoga jesenjeg jutra dok sam u torbi prepunoj gluposti tražila sitniš za novine. Znala sam da kasnim na posao i bila sam bijesna na sebe što već peti dan u radnom tjednu ponavljam isti scenarij pred kioskom. I psovka mi se omakla. Ispričavajući se ženi koja je strpljivo čekala da joj dam novac, nisam prestajala kopati po torbi.

– Dozvolite da platim umjesto vas – rekao je stasiti muškarac.

– Nema potrebe… – izgovorila sam gledajući čovjeka koji je stajao do mene.

***

Munjevito sam ga „skenirala”. Crna kosa, smeđe oči, pravilan nos, pune usne, široka ramena i nezanemariva kompletna “konstrukcija”. Zamalo mi je vilica pala kada je ponovo prozborio:

– Bit će mi zadovoljstvo platiti umjesto vas.

Nisam željela izgledati kao neka patnica koja je na prvi pogled „otkinula“ za nepoznatim frajerom pa sam pribrano, koliko sam mogla, rekla:

– Sama plaćam sve što mi treba. Ako želite glumiti kavalira, morat ćete izabrati drugu djevojku.

– Gospođice, samo sam pokušao biti uljudan. Ako hoćete znati, stajao sam ovdje prije vas. Kopate po torbi već deset minuta i umjesto da mi se ispričate što ste uzeli novine preko reda, još mi spočitavate da glumim kavalira.

Bilo mi je neugodno, ali nazad nisam mogla.

Bez razmišljanja sam ponudila rješenje:

– Pristajem da mi kupite novine ako dozvolite da vas kasnije odvedem na piće. Do popodneva ću, nadam se, pronaći novčanik.

Nasmijao se i zavukao ruku u unutrašnji džep sakoa.

– Dogovoreno – rekao je plaćajući svoje i moje novine.

Od kioska smo krenuli u istom smjeru. Nisam ni primijetila kojom smo brzinom prepješačili moju uobičajenu marš- rutu do posla. Dobro je što sam uopće prepoznala zgradu u kojoj radim s obzirom na to da sam sve vrijeme gledala u Miroslava. Prije nego što smo se pozdravili, razmijenili smo brojeve telefona. Kada se sjetim da mi je trebalo dva dana da skupim hrabrost i nazovem ga… No kada sam i taj prvi poziv pregrmila, sve drugo trebalo je biti lakše.

***

Nakon dva izlaska tijekom kojih sam ga više gledala nego slušala, Miroslav i ja postali smo par. Prvih mjeseci željela sam svaki slobodan trenutak provoditi s njim. Pa ipak, nisam bila tinejdžerka da bih se na radnom mjestu ponašala kao u školi. Nisam mogla pobjeći s posla i istovremeno od Miroslava zahtijevati da učini isto kako bismo ukrali još koji sat… Samo za nas.

Morala sam zaraditi plaću. Za razliku od mene, shvatila sam to kasnije, Miroslav uopće nije morao raditi. Imao je odvjetnički ured u koji je povremeno navraćao. Da sam bila manje zaslijepljena ili, bolje reći, manje gluha, sve to bilo bi mi jasno mnogo ranije, ovako… Svega sam postala svjesna tek poslije pola godine. Pitanje je bih li i tada shvatila s kakvim sam čovjekom da me Miroslav nije odveo k svojim roditeljima na upoznavanje i ručak.

Kada je spomenuo da bismo vikend mogli provesti izvan grada, pomislila sam kako me namjerava odvesti na planinu ili jezero, pa sam prihvatila prijedlog. Međutim, kada se u subotu ujutro pojavio pred mojom zgradom zatekavši me kako sjedim na koferu, izašao je iz automobila i glasno se nasmijao.

– Ništa nije smiješno. Kasniš deset minuta – rekla sam prkosno, iako mi je njegov smijeh bio kao najljepši koncert.

– Pa… Ne vjerujem… Šta će ti tolika koferčina kad idemo do Zaprešića?

– Do Zaprešića? Što ćemo tamo? – zvučala sam pomalo razočarano.

– Tamo žive moji roditelji. Rekao sam ti bar sto puta dosad. Idemo na ručak. Nisam planirao da tamo prenoćimo.

– Sačekaj da vratim kofer u stan – bila sam smetena količinom informacija koja je najednom probila moj “zvučni zid”.

– Nemoj ga vraćati. Strpat ćemo ga u gepek, pa tko zna… Ako ti se svidi tamo, ostat ćemo.

– Nema potrebe …

– To si rekla i kada smo se upoznali pa se ispostavilo da je bilo potrebe.

– Drugo je to. Mislim da još nisam spremna …

– Opusti se – rekao je sjedajući za volan. – Moji su pristojni ljudi, vidjet ćeš.

– Ne sumnjam.

– Onda nema problema – izgovorio je milujući me pogledom.

Zavaljena na suvozačevom sjedištu, pažljivo sam slušala svaku riječ koju je izgovorio. Čulo sluha, za koje sam mjesecima bila ozbiljno zabrinuta, najednom je bilo sasvim izoštreno. Primijetila sam kako moje voljeno biće u glasu ima nekoliko nijansi koje su se mijenjale ovisno o temi.

***

Stigavši do obiteljske kuće u kojoj je moj Miroslav odrastao, prvo sam primijetila ogromno dvorište “presvučeno” uredno podšišanom engleskom travom. Uokolo su zasađeni borovi koji su širili opojni miris. Udisala sam tu ljepotu i miomirise kada su iz kuće izašli stariji muškarac i žena.

– Ovo je Vesna, moja ljepša polovica – predstavio me ljubazno Miroslav.

– Drago mi je, ja sam Verica – njegova majka me je nježno zagrlila, dok mi je stariji gospodin pružio ruku i – poželjevši mi dobrodošlicu, upitao:

– Gdje si se krila svih ovih godina?

Zbunjena njegovim pitanjem, okrenula sam se k Miroslavu. Odmah je razumio da treba uskočiti i pripomoći.

– Nije se krila, Zlatko, nego ja dugo nisam išao okulisti. Otkad sam dobio odgovarajuće leće, sve mi je bistrije.

– ‘Ajde, neka se i to desilo! — nasmijao se Miroslavov otac propustivši me da uđem u kuću. Prostrana, suncem okupana dnevna soba mirisala je na omekšivač za rublje i svježe pečene kiflice.

– Divno vam je ovdje. Sve je tako toplo, ušuškano… – izgovorila sam, oduševljena prostorom i mirisom.

– Badava što je toplo kad sam tri prijevoza morao mijenjati tokom studentskih dana – našalio se Miroslav.

– Bojim se da ti je nešto falilo – nadovezala se Verica. – Imao si redovne obroke, sve ti je bilo ispeglano i pod konac sređeno… Ni o čemu nisi brinuo. Onda si se odlučio osamostaliti i eto ti sad. Tko zna kad si pojeo nešto kuhano…

Nisam razumjela njezine riječi. Jesu li bile upućene meni ili je to bio samo razgovor između majke i sina? To pitanje vrzmalo mi se po glavi čak i kada su promijenili temu. Napokon, kada smo svi četvero sjeli za trpezarijski stol i počeli se služiti specijalitetima koje je Verica spremila, uključila sam se u razgovor.

– Podsjećate me na moju mamu – rekla sam Verici. – Ona je, kao i vi, u stanju za jedno prijepodne napraviti hranu za čitavo selo.

– Takve smo mi, majke starog kova… – zadovoljno je zaključila Verica.

– Pusti priču, mama, ohladit će nam se juha – javio se Miroslav.

– Pa što sam rekla? – začuđeno je upitala. – Samo sam spomenula kakve su prave majke. Ni riječ nisam rekla o tvojoj supruzi.

– Oprostite – rekla sam osjetivši se prozvanom – možda vas Miroslav nije o tome obavijestio, ali nas dvoje nismo vjenčani. Zapravo, još nismo ni pričali o tome.

Zavladala je neugodna tišina koju je Zlatko presjekao riječima:

– Ne govori Verica o tebi, nego o svojoj službenoj snahi.

Tijesto iz juhe zastalo mi je između grla i želuca.

***

Kada sam se malo pribrala, zahvalila sam im na gostoprimstvu i rekla kako moram krenuti. Nisam željela u tuđoj kući raspravljati o nečemu što sam od početka naše veze morala znati. Ne bih rekla da sam bila iznenađena, više sam bila poražena. Najprije zbog činjenice da ni slutila nisam kako je “čovjek mog života” zauzet. Šest mjeseci živjela sam u neznanju zahvaljujući vlastitoj zaslijepljenosti ili vještom prikrivanju mog dečka. Što god da je bilo u pitanju, ishod je bio jednako odvratan, pogotovo stoga jer sam oduvijek bježala od zauzetih i oženjenih tipova. Nevolja je bila u tome što sam se u Miroslava zaljubila prije nego što sam saznala bilo što.

Na putu do grada pitao me zašto sam šutljiva. Nikada nisam bila ratoborna, ali tog trenutka poželjela sam ga opaliti po glavi, pa makar završili u nekom kanalu. Umjesto da odgovorim, otvorila sam prozor i – nalaktivši se na njega – oslonila dlan na čelo.

Šutjela sam sve do Zagreba. Tada me je Miroslav upitao:

– Što te muči?

– Muči me to što volim oženjenog čovjeka – odgovorila sam.

– Kako to odjednom?

– Nije odjednom. Prvo sam se zaljubila, a onda je zaljubljenost prerasla u ljubav – trudila sam se objasniti.

– To mi je jasno, nego ne razumijem kako te je odjednom počelo smetati to što sam oženjen. Nisi se bunila do sada, pa ne znam što je današnji ručak promijenio?

– Promijenio je to što sam tek danas saznala da si u braku. Nisam znala dosad! – izgovorila sam histerično.

– Kako nisi znala kad sam ti odmah rekao?

– Nisi mi rekao! Da jesi, ne bih bila s tobom! – vrištala sam.

– Rekao sam ti, ali si se pretvarala da ne čuješ. Uostalom, ne znam zašto šiziš kad sam ti objasnio da s njom nemam ništa osim vjenčanog lista.

– Pa i vjenčani list je nešto! I da se razumijemo: ništa mi nisi objasnio! Stani ovdje, ići ću busom do kuće! – rekla sam bijesno.

– Kako me živciraš kad počneš histerizirati bez potrebe! Neću stati! Zaboravila si da je u gepeku koferčina koju bi morala tegliti …

– Nije važno. Bolje da teglim, nego da se vozim s lažljivcem! – vrištala sam.

Naglo je zaustavio automobil. Odmah sam odvezala pojas i baš sam htjela otvoriti vrata kad me je naglim pokretom ruke zaustavio. Nije me udario, ali me je prikucao za sjedalo.

– Pogledaj me – rekao je normalnim glasom. S obzirom na to da se nisam htjela ni za milimetar okrenuti, ponovio je oštrije:

– Vesna, pogledaj me!

– Gledam te! – vrisnula sam.

– Ne gledaš me, urlaš.

– Sad te gledam – rekla sam okrenuvši se prema Miroslavu.

– Ne znam što ti trenutačno prolazi kroz glavu, ali te molim da se prisjetiš početka naše veze. Lijepo sam ti rekao da sam formalno oženjen i zbog čega. Odlično znaš da moj odvjetnički ured ne bi postojao da mi supruga nije sutkinja.

– To već ne znam.

– Nisi me slušala, zato ne znaš – rekao je ponovo pokrećući automobil. Morala sam se pogledati u zrcalo.

***

Slijepa od bijesa, jedva sam čekala da stignemo do moje zgrade. Mislila sam da ću izlaskom iz auta i jednim “zbogom” zaboraviti i Miroslava, i našu vezu, i njegov brak… Mnogo toga sam mislila da ću izbrisati iz glave, ali nisam računala na “crnu rupu” koja je progutala sve značajne razgovore iz prethodnih mjeseci. Jedino sam se mogla osloniti na emocije i varljivo sjećanje na vrijeme koje smo Miroslav i ja zajedno proveli.

U trenucima očaja krivila sam Miroslava zbog kraja naše ljubavi. Mjesec dana uvjeravala sam sebe kako sam imala posla s lažljivcem. No kad me je prvi nalet bijesa prošao, počela sam trezvenije razmišljati. Sasvim je vjerojatno da mi je Miroslav odmah sve rekao, ali kako moje čulo sluha u prvih nekoliko mjeseci naše veze nije funkcioniralo, moguće je da zato ništa nisam čula. Kao što je bilo moguće da sam podsvjesno izabrala zanemariti sve što mi je govorio. Uostalom, lakše je bilo uživati u njegovu društvu zatvorenih ušiju nego se od početka opterećivati njegovim brakom i ženom.

***

Skoro pa sigurno bilo je da sam svjesno ili podsvjesno neke stvari potpuno zanemarila. Izabrala sam vjerovati u ono što mi se činilo najboljim u tom trenutku. Čovjeka u koga sam se zaljubila smjestila sam u okvir koji je meni odgovarao jer bi mi mnogo teže bilo da sam sve promatrala realno, onako kako je bilo. Zatrpavajući istinu lažnom slikom o savršenom, slobodnom muškarcu, sve se činilo mnogo jednostavnije. Tada nisam znala kako i to zatrpavanje mora prije ili kasnije prestati. Tako sam po okončanju veze s Miroslavom, jednostavno rečeno, „pukla na živce“.

Dok sam njega krivila za naš prekid, još sam se nekako držala. No čim sam sklopila “kockice” u glavi i pravog krivca pogledala u oči, u mom slučaju u ogledalo, naprosto sam se izgubila.

Poslije dva tjedna preispitivanja obratila sam se stručnjaku. Dovoljno je bilo da mu ispričam sve o svojoj bivšoj ljubavi te spomenem nekoliko detalja iz svog djetinjstva, pa da mi čovjek objasni kako sam u Miroslavu vidjela kopiju svog oca koji je s mojom majkom bio u idealnoj vezi. Po šabloni, reklo bi se, vezala sam se za nekoga tko mi je ulijevao povjerenje, zanemarujući sve što nije išlo u prilog mojoj viziji pravog muškarca.

Jedno od pitanja na koje sam morala naći odgovor glasilo je:

– Što vam prvo padne na pamet kada se sjetite svoje ljubavi?

– Sigurnost – rekla sam poslije kraćeg razmišljanja.

– Pa jeste li se osjećali sigurnom kada ste dozvolili sebi trezveno sagledati vašu vezu?

– Ni najmanje – odgovorila sam.

– Zašto onda o njemu razmišljate kao o čovjeku koji vam donosi sigurnost?

– Ne znam – slegnula sam ramenima.

– To nije odgovor.

– Bolji ne mogu naći – rekla sam najiskrenije.

***

Morala sam zaroniti duboko u sebe, a to je bilo teže nego bilo što što sam u životu učinila. Trebalo sam sama proniknuti u razlog blokiranja svog razuma. Najzad, kada sam shvatila o čemu je riječ, vratila sam se stručnjaku i rekla mu ovako:

– Oduvijek sam se divila svojoj mami. Htjela sam biti kao ona. Udala se s nepunih dvadeset godina, a mene je rodila u dvadeset i prvoj. Budući da sam ja na pragu tridesete, pretpostavljam kako sam se namjerno blokirala da bih bar na nekoj razini bila slična njoj.

– Hoćete reći kako ste se uplašili zato što niste u istim godinama kao vaša majka doživjeli veliku ljubav?

– Pretpostavljam.

– Morate razumjeti da se svi razlikujemo. Shvaćam kako u svojoj majci vidite idola, ali isto tako vjerujem da se i ona divi vama. Ne možete na silu ponoviti povijest. Kada je ljubav u pitanju, preslikavanje ne postoji. Svaka je po nečemu posebna i neponovljiva. Važno je samo to da je budete svjesni cijelim bićem. Ako žmirite kako biste oponašali savršenu vezu, sigurno je da ćete ponovno naletjeti na gospodina pogrešnog. Suština priče je u tome da savršene veze ne postoje. Sve imaju svoje uspone i padove, ali kada gledate sa strane, ne vidite i ne osjećate te turbulencije.

– Znači li to kako trebam ponovno pokušati s Miroslavom iako znam da naša veza nema nikakvu budućnost? – upitala sam.

– Sami kažete da je ta veza bez budućnosti, pa ne vidim zašto biste tapkali u mjestu. Otvorite oči i hrabro koračajte u susret novim iskustvima… To je jedini savjet.

– Hvala vam – rekla sam iskreno.

***

Kada sam se vratila u stan, prvo sam nazvala mamu. Iznenadila se kad sam je upitala ima li vremena, jer sam željela duže popričati s njom.

– Naravno, za tebe uvijek imam vremena.

– Nešto me zanima… Zašto si se udala za tatu?

– Zato što sam ga voljela -spremno je odgovorila.

– Dobro, voljela si ga. Ali kako si znala da je on pravi? Kako si znala da ćete biti savršen par?

– Nije valjda da misliš da smo nas dvoje savršeni?

– Mislim.

– Pa, kćeri, moram ti reći kako si nas precijenila. Daleko smo mi od savršenstva.

– Kako onda opstajete svih ovih godina?

– Najvažnije je poštovanje. Ljubav dođe i prođe, ali ako poštovanja nema, ništa ne pomaže… Što te još zanima? Tvoj otac me zove da mu izmasiram leđa, pa ovaj razgovor možemo nastaviti sutra.

– Poljubi tatu – odložila sam telefon.

Iste večeri nazvala sam Miroslava da mu se ispričam.

– Auuuu – rekao je – što bi ovo trebalo značiti? Dva mjeseca se ne javljaš i ne odgovaraš na moje pozive. Da neće snijeg pasti usred srpnja?

– Nadam se da neće. Zovem da ti se ispričam.

– Zbog čega?

– Zbog toga što sam te idealizirala, a kasnije sam ti to nabijala na nos.

– Ne znam što da ti kažem -bio je iskreno iznenađen.

– Za početak bi dovoljno bilo da prihvatiš ispriku.

– Prihvaćam, naravno. Nego, šta radiš sutra?

– Što god da radim, to ne uključuje izlaske i hodanje sa zauzetim tipovima – izrecitirala sam.

– Odlično, jer od prije mjesec dana ni formalno više nisam u braku – rekao je.

Tresnula sam mobitelom nekoliko puta po dlanu.

– Oprosti, ali nisam sigurna da sam te dobro čula. Ako nije problem, voljela bih da mi objasniš …

– Razveo sam se …

– Nije valjda zbog mene?

– Ne, razveo sam se iz vrlo sebičnih razloga. Volim drugu i ne želim je povrijediti svojim, makar i formalnim brakom.

– Smije li se znati tko je ta sretnica?

– Ti si ta, šašavice! Pitanje je samo da li me još uvijek želiš?

Zavrtjelo mi se u glavi.

– Kako ne bi bilo zabune, moram ponoviti: razveo si se i pitaš me da li te još uvijek želim?

– Baš tako.

– Više nego ikada – odgovorila sam.

Kada smo se ponovno sreli, svi „senzori” bili su mi uključeni. Od tada ih ne gasim, a naš vjenčani list iz kolovoza prošle godine potvrđuje kako, ovoga puta, u vezi s Miroslavom baš ništa nisam umislila.

Facebook komentari