Odbacio nas je kad sam rodila bolesnog sina

Prigušila sam jecaj da ne probudim Marka. Dugo mi je trebalo da konačno odlučim. Gledajući svoga sina kako spava i znajući da mu je san jedino olakšanje u boli, pomislila sam: činim pravu stvar. Moj sinčić više nikada neće patiti. Zaspat će zauvijek, a s njim i ja. Povukla sam rolete i gurnula debeli vuneni pokrivač pod prag. Ugasila sam plamen u plinskoj peći i pustila smrtonosni plin …

Misli su mi odlutale. Zakazala sam u svemu! Zakazala sam kao žena, kao supruga i kao majka. Moji neuspjesi počeli su onoga dana kada sam upoznala svojeg budućeg muža. Zavoljela sam Stjepana već pri našem prvom susretu. Ponašao se kao da sam jedina žena na zabavi. Nekako si drugačija, rekao je. Činilo nam se kao da smo potpuno sami. Otišla sam sa Stjepanom prije završetka tuluma iako sam došla s društvom. Odvezli smo se na plažu i tamo parkirali.

– Ti si moja djevojka – šapnuo mi je na uho. – Znaš li to, je li?

Nasmijala sam se.

– Pa tek smo se upoznali. Ništa o tebi ne znam.

ŽENA MORA BITI AKTIVNA

Privukao me sebi i nježno poljubio. Zagrlio me čvrsto; mogla sam osjetiti njegovu snagu. Njegov dodir je zatim postao nježan.

– Cijeli život čekam na tebe, Lidija – prošaputao je.

Zurila sam u njegove tople oči. Dodirnuta sam mu bradu prstima i šapnula: – I ja tebe čekam.

Dva tjedna kasnije odvezao me kući da upoznam njegove roditelje. Stjepan je bio jedinac. Živjeli su u prekrasnoj kući koja je u usporedbi s mojom izgledala kao dvorac. Obukla sam se najljepše što sam mogla. Znala sam da izgledam dobro, ali ulazeći u njihovu kuću ipak sam se osjećala jadno i nervozno.

U svom žaru dok me predstavljao roditeljima Stjepan nije bio svjestan ledene strave koja me uhvatila pri prvom pogledu na njegovu mamu. Bila je mlada, profinjenih manira i tako sigurna u sebe.

– Lidija, dušo – nasmijala se i uzela moju ruku. – Stjepan nam je puno pričao o tebi. Glas joj je bio topao, ali oči su joj bile hladne dok me odmjeravala.

– Kuća vam je lijepa, gospođo D. – rekla sam tiho, ali ljubazno.

– Zašto ne sjednemo? – predložila je Stjepanova mama. – Stjepane, donesi piće. Lidija i ja se želimo bolje upoznati.

Sjele smo u raskošno namješteni dnevni boravak. Gospođa D. je s ponosom pričala o svom sinu, suprugu i kući.

– Cijelu kuću sam uredila sama – rekla je.

Stjepan je ušao u sobu. – Mama zna sve. Uključujući zbunjivanje ljudi uvjeravajući ih da je moja sestra. Kada kartamo, uvijek nas pobjedi. Kada idemo u ribolov, ulovi najveće ribe. A da ne govorimo kako vješto vozi auto!

Ona se samo smijuljila.Tada se okrenula prema meni.

– Mislim da žena uvijek mora biti aktivna. To je održava čvrstom i uvijek mladom. Prošli sam tjedan u lovu ustrijelila najvećeg vepra -pohvalila se.

– U lovu? – upitala sam ne vjerujući. U cijelom svom životu, nikada nisam ni takla pušku.

Stjepan se nasmijao. – Izgleda da ću te neke stvari morati naučiti, Lidija.

Kasnije mi je Stjepan pokazao cijelu kuću i teren oko nje.

– Mama sve sama radi u kući -rekao je ponosno. – Nikoga ne želi unajmiti da joj pomogne. Kaže da nitko ne može kućanske poslove napraviti tako da to njoj odgovara. Kasnije, kad sam upoznala Stjepanovog oca, odmah sam primijetila da je i on model uspješnog čovjeka. Troje idealnih ljudi, to su bili obitelj D. Osjećala sam da im ne pripadam.
Ona je sama pripremila ručak i prostrla stol u blagovaonici.

– Ne, Lidija, ti si naša gošća -rekla je kada sam se ponudila za pomoć. Stjepanov otac je pripremao pića i zadirkivao sina. – Nadam se da znaš cijeniti slobodan dan koji sam ti dao, dječače.

JA NEMAM RODITELJE

Dodao mi je piće ispričavajući se. – Oprosti ako razgovaramo o poslu, Lidija. Ali Stjepan je moja desna ruka u trgovini s autima.Tada je upitao:

– Kojim se poslom bavi tvoj otac, Lidija?

– Ja, ja nemam roditelje – rekla sam. – Odrasla sam u sirotištu.

– A tako? – glas mu je bio mekan, ali oči oštre. – Mislim da sam te već negdje vidio. Gdje radiš?

Stjepan je odgovorio umjesto mene. – Sigurno si je vidio. Radi na osiguranju, dvije ulice od nas.

– Naravno – rekao je Stjepanov otac.

Pečeno meso i mladi krumpiri bili su izvrsni. Kolač je bio božanstven. Kava kakvu u životu nisam pila. Kao što je Stjepan rekao, nema stvari koju njegova mama ne zna napraviti bolje od ikog drugog. Te noći, dugo smo razgovarali u njegovom autu parkiranom ispred kućica u nizu gdje sam ja stanovala. Pričala sam mu o godinama provedenim u sirotištu, kada sam svaku večer molila da me posvoji neka bogata obitelj, ali to se nikada nije dogodilo.

– Ti si tako sretan – rekla sam mu. – Imaš roditelje koji te vole, prekrasnu kuću, sve što zaželiš.

Najednom me je privukao k sebi. Grickajući mi uho, rekao je:

– Nešto što želim, još uvijek nemam.

Ljubio mi je lice, čelo, oči, obraze, gotovo sam ga molila da stavi svoje usne na moje. Kada je to konačno učinio, krv mi je udarila u glavu. – Oh, Stjepane – mrmljala sam.

– Lidija, želim te. Moram te imati – šaptao je.

U zadnji čas skliznula sam iz njegovog zagrljaja, dohvatila kvaku i izašla iz auta. – Ne mogu, Stjepane – jedva sam izgovorila. -I ja tebe želim, ali još je prerano. Molim te, nemoj se ljutiti. Pokušaj razumjeti.

Najednom se naljutio, zalupio vratima i odjurio uz škripanje kotača. Te noći nisam mogla zaspati. Sljedeći dan Stjepan me nazvao i ispričao se. Uskoro, iako je imao još nekoliko tako oštrih reakcija, Stjepan me zaprosio. I konačno u svibnju, jedne sunčane subote, mi smo pobjegli.

Blago je reći da su Stjepanovi roditelji bili iznenađeni kada smo ih telefonom nazvali i rekli da smo se vjenčali. Njihovi glasovi, dok su mi zaželjeli sreću, zvučali su kao da mi govore: – Tebi treba čestitati, a ne našem sinu. Ti nisi mogla bolje proći!

MOGLI BISMO SAMI ŽIVJETI

Nismo dopustili da nam njihova mrzovolja pokvari medeni mjesec. Pet dana živjeli smo u raju misleći samo na našu ljubav. U zagrljaju svog muža bila sam sigurna i sretna. A tada smo se spustili na zemlju. Vozeći se kući, ja sam bila zabrinuta. Stjepan me zadirkivao, cerekajući se.

– Oni će te voljeti, isto kao što te i ja volim. Uvijek su željeli kćer! Sada će mama imati dobar razlog za ponovno uređenje cijele kuće. Organizirat će i domjenke kako bi te mogla pokazati svima.

Užasno sam se bojala. Mislila sam da se nikada neću moći uklopiti u okvire onoga što očekuju od žene svoga sina.

– Stjepane – rekla sam. – Mislim da bismo za početak mogli sami živjeti. Ne znam kuhati i održavati kuću tako dobro kao tvoja mama, ali kunem se, trudit ću se najviše što mogu. Mislim da ćemo biti sretniji sami u svojem domu.

– Naravno, zlato – rekao je samo da me smiri.

Njegovi su nas smjestili u spavaću sobu, za goste i sve su učinili da se osjećam dobrodošlom. Ali ja sam iskoristila prvu priliku da sa Stjepanovom mamom razgovaram o našem vlastitom domu.

– Prirodno je da to želiš – rekla je. – Ali otac i ja mislimo da bi bilo zgodno odvojiti par soba u kući i pretvoriti ih u zaseban stan za vas, djeco. A i ja ti mogu biti pri ruci i pomoći ti!

Pokušala sam iznijeti svoje razloge zašto želim imati vlastiti dom, ali do kraja mjeseca naš mali stan je bio dijelom velike kuće obitelji D. Svaki čas sam radila nešto po kući pokušavajući održati stan čistim. Moj stan je morao biti jednako savršen kao i kuća u kojoj je Stjepan odrastao. Odlučila sam postati uzorna žena i kućanica kao što je bila moja svekrva. Ali, to nije bilo lako! Nikada prije nisam kuhala i očito za to nisam imala dara. Nije mi se činilo zabavnim mužu servirati svakakva jela. Jedne večeri kada se sve činilo još gorim nego obično, konačno sam se rasplakala. – Otiđi svojoj mami, Stjepane – gorko sam plakala. – Ona će ti dati pristojno jelo!

Bio je zbunjen. – Slušaj me, Lidija. Na rubu si živčanog sloma, a znaš da bi ti mama rado pomogla.

To sam znala i predobro. Koja korist od njezinih svakodnevnih posjeta? Koja korist od njezinog oštrog pogleda, dok traži nedostatke u mojoj kuhinji ili njenog strogog glasa kada mi govori: – Lidija, da sam na tvojem mjestu…

Bila sam uplašena i nespretna. A ona je bila savršena. Kada bih barem mogla biti kao ona! Stjepan bi bio tako sretan! Tako sam se trudila, ali naš stan nikada nije blistao kao kuća njegovih roditelja. Pod njihovim krovom nikada se nisam osjećala kao u vlastitoj kući. Naš stan je namjestila Stjepanova mama, po svom ukusu.

PONAŠAŠ SE KAO MALO DIJETE

Možda da sam bila nezahvalna, ali nikada ne bi izabrala tako moderan namještaj, tako veliki bračni krevet, tako žive boje zidova i tepiha. No sve to malo bi me smetalo da su moje noći bile sretne. Da sam se u zagrljaju svoga muža osjećala savršenom ženom kakvom sam željela biti. Ali, kako je vrijeme prolazilo, osjećala sam da sam razočarala Stjepana. Polako se počeo hladiti.

– Stjepane, molim te! Daj mi vremena! – molila sam ga, ali ništa nije pomagalo. Noćima, dok je on čvrsto spavao, ja sam močila svoj jastuk suzama. Što nije u redu sa mnom? – pitala sam se. Zašto nisam uspjela? Ponekada sam, da bih se smirila, popila piće i pokušavala se odmoriti. Stjepanova mama je to vjerojatno primijetila jer je, bez kucanja, upala u moju sobu i rekla: – Lidija, ne osjećaš se dobro?

Osjetila sam njezin prezir. Sve ti je pruženo na srebrnom pladnju, govorio je njezin pogled, i još uvijek nisi zadovoljna. Koliko sam puta slušala priču o tome kako je pomogla mužu organizirati trgovinu autima, kako je radila u uredu i uvijek stigla voditi brigu o njihovom sinu. Kako sam ikada mogla pomisliti da bih je mogla zavoljeti?

Sada je govorila: – Treba ti promjena, Lidija. Žena koja je tek stupila u brak ne smije biti mrzovoljna.

Što sam mogla reći u svoju obranu? Ali, možda, ako bismo Stjepan i ja otišli na neko vrijeme sami… Nasmijala sam se.

– Da, možda bi nam dobro došla promjena.

– Dobro! – rekla je gospođa D.

– Onda je sve sređeno. Ti i Stjepan idete u rujnu s nama u lov.

Zatvorila sam oči, poražena. Rujan je došao, a ja sam se cijelo vrijeme osjećala umorno i neraspoloženo. Onog dana kada smo svi krenuli na put osjećala sam vrtoglavicu od nespavanja, ali pretvarala sam se da jedva čekam da krenemo, kao i moj svekar i svekrva. Ogromna limuzina bila je spremna u pet sati ujutro, a Stjepan i njegovi roditelji puni energije. Ne znam kako sam izdržala to putovanje prema planinama. Tata i Stjepan su se izmjenjivali u vožnji. Kada svekar nije vozio, sjedio je otraga sa mnom, pušeći cigare. Taj dim od cigara konačno me slomio. Mučnina je postala nepodnošljiva i morala sam povratiti. Gospođa D. nije mogla sakriti razočaranje i ljutnju zbog zaustavljanja. Stjepan mi je pomogao izaći iz auta.

– Iskreno, Lidija, samo djeca pate od vožnje!

Zbog moje mučnine izgubili su dobrih pola sata, ali ja sam barem mogla udahnuti malo svježeg zraka. Nadala sam se da će mi biti bolje, ali prevarila sam se. Kako smo se penjali, meni je bilo sve gore.

U planinskom domu nije bilo komfora koji sam očekivala. Spavali smo zajedno u sobi s četiri ležaja. Nije bilo čak ni zavjese da Stjepana i mene odvoji od roditelja.

– Biti će joj dobro – rekla je gospođa D. – Vi muški otiđite po stvari i zaključajte auto. Zažmirila sam, ali sam čula kako mi se približava. – Lidija, jesi li trudna?

Nisam ni pomislila na to. – Ne, mislim da nisam – odgovorila sam.

– Jesi li sigurna? – pitala me.

Ponovno sam promislila. – Da, sigurna sam – lagala sam. Ne znam zašto, ali nisam joj se mogla povjeriti.

– Dobro ako si sigurna – rekla je. – Ali moram ti reći da se ponašaš kao malo dijete. Ako si bolesna, posjeti liječnika.

– Da, hoću – promrmljala sam.

– I bolje – rekla je – prije nego Stjepan izgubi strpljenje s tobom. Većina mladih ljudi, zdravih i živahnih kao što je on, ne trpi neurotične i bolesne.

To me potpuno izbacilo iz ravnoteže. Planula sam. – Ostavite me na miru! Molim vas! Bit će mi dobro, ako me ostavite na miru!

Zaprepaštena me gledala, a onda je izašla iz sobe zalupivši vratima. Nešto kasnije je ušao Stjepan i probudio me.
– Lidija, je li ti bolje?

Nije čekao da odgovorim, samo je dodao: – Idem u šetnju s roditeljima prije ručka.

– Bolje mi je – rekla sam. – Popit ću kavu. Možda ću drugi put i ja s vama u šetnju.

TA GLUPAČA JE POBACILA!

Kad su otišli, ustala sam, skuhala kavu i namjestila stol. Imala sam grčeve, bilo mi je sve gore. Kad su se vratili, pokušala sam sakriti bolove od znatiželjnih očiju gospođe D. Nakon večere, uvukla sam se u krevet ukočivši se svaki put kada bi me probadali bolovi. Konačno sam zadrijemala, ali ne zadugo. Probudila sam se od vlastitog krika. Imala sam osjećaj da mi netko nožem probada utrobu. Gospođa D. je upalila svjetlo i pogledala me.

– Gdje te boli, Lidija?

Tada sam osjetila toplu, ljepljivu tekućinu ispod sebe i ponovno kriknula. – Bože! – čula sam kako govori hrapavim glasom. – Ta mala glupača je pobacila, a da nije ni znala da je trudna!

Svega što je poslije slijedilo slabo se sjećam. Samo znam da sam za sat ili dva završila u bolnici. Sljedeće jutro mi je doktor rekao: – Imat ćete vi još djece. Vas dvoje imate još dosta vremena! Nemojte prerano planirati sljedeće dijete. Otiđite kući i barem dva tjedna ostanite u krevetu i mirujte. Morate ojačati, uzimajte vitamine, ali nemojte pretjerivati.

Kada je otišao, nisam mogla izdržati i plač je provalio iz mene. Kasno popodne pokupili su me i krenuli smo kući. Sljedeća dva tjedna pridržavala sam se liječničkih uputa. Ležala sam cijelo vrijeme. Moja svekrva je dolazila svako jutro, čistila stan, brisala prašinu. Što je stan više blistao, ja sam se osjećala lošije. Stjepan, nestrpljiv kao i uvijek, inzistirao je da što prije vodimo ljubav. Kada sam ga podsjetila na doktorovo upozorenje, užasno se naljutio i nisam se usudila više mu to spominjati. Tri mjeseca kasnije, opet sam bila trudna. Gospođa D. odvela me njihovom obiteljskom liječniku, doktoru Klariću, koji je rekao da sam u dobroj kondiciji. Trudila sam se biti pažljiva. Uzimala sam vitamine koje mi je doktor Klarić prepisao, ali sam ipak bila u depresiji.

U petom mjesecu trudnoće, kada sam se već osjećala teškom i nespretnom, Stjepan me nagovorio da idem s njima na zabavu koju su organizirali trgovci automobilima i na kojoj će biti poslovno prijatelji obitelji D. Pristala sam jer sam se u zadnje vrijeme ipak malo bolje osjećala. Uredila sam kosu i obukla trudničku haljinu koju sam nedavno kupila. S malo ruža i rumenila osjećala sam se lijepom i privlačnom, prvi put u nekoliko zadnjih mjeseci.

ŽELIM VIDJETI SVOJE DIJETE!

Čim smo ušli u hotel, osjetila sam kako je Stjepan napet. Zurio je u djevojku koja je upravo ušla, sama. Bila je lijepa, tamne kose, plavih očiju i prekrasnog tena. Imala je jednostavnu ljubičastu haljinu, malo prekratku, i niz lijepih perla. Kada je ugledala Stjepana, lice joj se ozarilo, nasmiješila se i uzviknula: – Hej, ekipa! Kako ste?

Moja svekrva se srdačno nasmijala. – Iva, dušo! Kako si ti?

Stjepan me predstavio. – Iva, ovo je moja supruga – rekao je. -Oženio sam se nekoliko mjeseci nakon što si napustila grad.

Iva me promatrala. Pored nje, osjećala sam se ružnom i nezgrapnom. Požalila sam što nisam ostala kod kuće.

Stjepan se okrenuo prema meni i rekao: – Neće ti smetati ako ostaneš s mamom i tatom, Lidija? Glazba je izvrsna, a ti sigurno u tom stanju ne želiš plesati.

– Ne – šapnula sam. – Neće mi smetati.

Oboje su otišli, tako savršeni zajedno da sam se počela gušiti od te spoznaje. Svekar je samo rekao:

– Ljubav iz djetinjstva.

Toliko koliko sam ja Stjepana tu večer vidjela mogla sam isto tako ostati kod kuće. U ponoć sam se ispričala, uzela taksi i otišla kući. Oko dva ujutro čula sam kako su stigli Stjepanovi roditelji. Svekrva me pozvala:

– Lidija?

– U krevetu sam – odgovorila sam.

– Stvarno? – rekla je hladnim glasom ne trudeći se da otvori moju sobu. – Užasno je bezobrazno od tebe što si se samo tako pokupila sa zabave.

Nisam odgovorila i ona je nastavila: – Stjepan se pridružio prijateljima na jednom tulumu. Ne moraš ga čekati.

Od te večeri, Stjepan je svake večeri izlazio bez mene.

Porod je bio težak. Svekrva je jedina bila sa mnom u bolnici. U tri i petnaest ujutro, moje dijete se rodilo.

– Dječak je, gospođo D. – rekla je bolničarka veselo. Tada sam zaspala u miru. Drugo jutro probudila sam se jako rano. Bolničarka koja mi je donijela doručak veselo je rekla:

– Jutros izgledate izvrsno, gospođo D. Doktor Klarić će uskoro doći pogledati vas.

– Gdje je moja beba? Mogu li je vidjeti? – pitala sam.

– Doktor Klarić je želi prvo pregledati – rekla je bezizražajno.

Za trenutak me to uplašilo, ali bilo je to moje prvo dijete i nisam bila upoznata s bolničkim običajima. Oko pola jedanaest stigao je doktor Klarić. Bila sam uzbuđena.

– Dakle, Lidija, kako se osjećate? – smijao se i usput čavrljao dok me pregledavao. Ni u jednom času nije spomenuo bebu. Konačno, ja više nisam mogla izdržati.

– Doktore Klarić, molim vas! Želim vidjeti svoje dijete!

– Lidija, budite strpljivi! – rekao je smireno. Vidjet ćete sinčića za dan, dva. Smjestio sam ga u izolaciju. Preboljeli ste gripu i ne želimo vaše dijete izložiti infekciji. Nasmijao se i otišao prije nego što sam ga upitala zašto je moje dijete u izolaciji kad sam ja ta koja je preboljela gripu. Bila sam užasno slaba i prestrašena, ali nije preostajalo drugo nego slijediti doktorove upute. Odmarala sam se, pokušavala spavati. Čitavo vrijeme grizao me crv sumnje, je li sve u redu s mojim djetetom?

Stjepan je nazvao u podne. Zabrinuo me čudan prizvuk u njegovom glasu. – Lidija, kako si?

– Dobro, Stjepane. Jesi li već vidio bebu?

– Doći ću u vrijeme kada su dopuštene posjete. Jesi li ti dobro?

Najednom me obuzeo ledeni strah. Što je to Stjepan izbjegavao reći? I tada sam spoznala da nešto nije u redu.

– Stjepane, reci mi! – molila sam ga sva očajna. – Još uvijek nisam vidjela bebu! Što nije u redu?

Napravio je stanku ignorirajući pitanje. – Lidija, mama je ovdje.

Slušalicu je uzela gospođa D. – Moraš oprostiti Stjepanu. Prilično je zbunjen ujutro. Ne postaješ otac svaki dan, znaš!

– Da, znam – rekla sam. – Ali što je s bebom? U izolaciji je, a meni nitko ništa ne govori?

– O, draga, zar ti još nisu rekli? – njezin glas sam osjetila kao ubod nožem. – U pitanju je srce. Ima bolesno srce.

Krv mi je šiknula u glavu. Moja beba, mislila sam, moja beba će umrijeti. Kasno popodne vratio se doktor Klarić.

– Što nije u redu s mojom bebom? – pitala sam.

– Lidija, njegovo srce ne radi normalno, ne dobiva dovoljno kisika u krvotok. Nadamo se poboljšanju, ali trenutačno ne možemo reći ništa određeno.

– Mogao bi umrijeti? – izgovorila sam.

– Da – rekao je doktor nježno. -Nisam vam htio ništa govoriti dok malo ne ojačate.

Spustila sam glavu na jastuk. Suze su našle put niz moje obraze.

– Kada mogu vidjeti svojeg sina, doktore?

SRCE MU JE VRLO BOLESNO

– Možda sutra. Još uvijek nismo izgubili bitku – pogladio me po ruci i otišao. Četiri dana i noći ležala sam kao mrtvac u bolničkom krevetu. Bebu nisam vidjela, a Stjepan, kada je dolazio u posjet, malo je govorio. Kada je Marko imao pet dana, dopustili su mi da ga vidim. Imao je malene ručice, stisnute šake, kao sićušno nerascvalo cvijeće i mršave nožice. Meni je izgledao savršeno. Bolničarka je rekla vedro:

– Sada je puno bolje, gospođo.

– Tako je mali – prošaptala sam.

– Tako je bespomoćan.

Čeznula sam dotaknuti ga, stisnuti ga uz sebe, dati mu toplinu i snagu, ali hladno staklo je bilo između nas.

– O, Bože – molila sam – daj mu život. Daj da ozdravi!

Sljedeći dan Stjepan me odveo kući, a Marko je ostao u bolnici. Svekrva me čekala na vratima.

– Dobro došla kući, Lidija – rekla je. – Doktor Klarić nam je rekao da će i beba uskoro doma. Sigurna sam da će sve biti u redu. Svi ćemo pomoći.

Ali ja sam već odlučila da se moja svekrva neće brinuti o Marku. On je moj i ja ću naučiti kako biti dobra majka. Ali, nisam se trebala brinuti. Kada je Marko konačno došao iz bolnice, oni su jedva opažali njegovo postojanje. Odbacili su ga jer se nije rodio savršen. Imao je grešku. Za mene, moj sin je bio nešto najljepše. Bio je lijepa beba. Imao je velike oči s dugim crnim trepavicama. Kada je plakao bila sam u velikom strahu. Lice mu je bilo u grču i izgledao je kao da pokušava doći do zraka. Promatrala sam ga uplašena čekajući neki znak upozorenja jer me doktor upozorio da beba može trenutačno umrijeti. Spavala sam pored Markove kolijevke. Stjepan je spavao u dnevnom boravku ili kod svojih roditelja. Rijetko sam ga i viđala.

Sve sam manje radila po kući. Rijetki dolasci moje svekrve nisu me više smetali. Prestala sam se truditi da joj ugodim. Marko je bio moja jedina briga. Kada je napunio šest mjeseci, doktor Klarić mi je rekao da ga odvedem specijalistu. Nakon duge i temeljite pretrage, doktor mi je rekao:

– Srce vašeg sina je u ozbiljnom stanju. No operacijom se to može ispraviti.

Na trenutak se u meni probudila nada, ali brzo je nestala kada je doktor nastavio: – Ipak, do sada tako malo dijete nakon operacije nije živjelo duže od dvadeset sati. Dakle, u ovom slučaju ne predlažem operaciju. S pet ili šest godina možda. Ali sada ne.

Stjepan i njegovi roditelji postali su vrlo nervozni zbog moje pretjerane brige za Marka. Jednog dana gospođa D. je došla baš u trenutku kada sam ga kupala. Imao je devet mjeseci i izgledao je kao i sva druga djeca, možda samo malo mršaviji.

– Moram ti reći, draga – rekla je kroz zube – da si ti ovaj stan pretvorila u pravu dječju bolnicu! Ovdje više nema mjesta za tvog muža.

Ljutnja je rasla u meni. Zar ona ne može razumjeti koliko me Marko treba? Hladnim glasom je nastavila: – I ja sam majka, Lidija. Znam kako se osjećaš. Ali ne zaboravi da te i tvoj muž treba. Moj je savjet da pošalješ sina nekamo gdje će imati profesionalnu brigu, puno bolju nego što mu ti možeš pružiti.

Zurila sam u nju, ne vjerujući. U tren je nestalo strahopoštovanje pred njom. – Nikada neću odustati od Marka, gospođo D.

I tada su riječi počele teći. – Vi ne znate što je ljubav! Vi mislite da je Stjepan idealan sin zato što je kao lutka na koncu: napneš konac i pokazuješ ga ljudima! Ali to ne možete raditi s Markom jer on nije unuk o kakvom ste sanjali: velik snažan, zdrav, kao druga djeca. Odlučila sam odgojiti sina da bude čovjek kakav njegov otac nikada neće biti!

DOBRA GOSPOĐA LANDEKA

Ostala je otvorenih usta. – Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom, Lidija. Tko si ti? Nitko i ništa. Nisi u stanju roditi zdravo dijete!

– Van! – gušila sam se. – I recite Stjepanu da sa svojim prigovorima drugi put dođe sam!

Stjepan je bio ljut na mene kada je saznao što se dogodilo, ali mom strpljenju došao je kraj. Rekla sam mu mirno. – Stjepane ja neću odustati od djeteta. I ako želiš rastavu, kao što je tvoja mama natuknula, što se mene tiče, to je u redu!

Skoro nestrpljivo, Stjepan se složio da bi rastava možda bilo najbolje rješenje. – Ne kažem da se slažem s rastavom, Lidija – rekao je – ali mislim da oboje sada trebamo promjenu. Konkretne planove dogovoriti ćemo kasnije.

Ni trena nisam sumnjala da on već ima planove i da je u njih uključena njegova “ljubav iz djetinjstva”. Marko i ja se jednostavno nismo uklopili u sliku koju su Stjepan i njegovi roditelji zamislili. Više mi nije bilo stalo do njega. Sve što sam nekada osjećala prema njemu, bilo je mrtvo.

U roku od tjedan dana našli su stan za mene. Marko i ja smo otišli iz njihove kuće i njihovih života -zauvijek. Vlasnica stana u koji sam uselila, gospođa Landeka, bila je šezdesetogodišnja udovica mekoga i ljubaznog glasa. Zavoljela sam je već pri prvom susretu. Ispričala sam joj svoju priču. Suosjećala je sa mnom.

– Jadna žena! Teško je podići i zdravo dijete sama, a da ne govorim o bolesnom. Jesi li uvjerena da si dobro postupila kada si napustila Markovog oca?

– Da, potpuno, gospođo Landeka – rekla sam ozbiljno. – Markov otac će nas novčano pomagati, iako ću i ja morati naći neki posao. Nešto ću moći raditi u stanu, ako dopuštate?

Gospođa Landeka se nasmijala odobravajući. – Nema koristi od ljudi koji samo leže i dopuštaju da ih brige dotuku. Snaći ćeš se već!

IVAN JE BIO DRAG I LJUBAZAN

Znala sam u njoj da sam dobila dobru prijateljicu. Vjerovala je u mene i bila je pouzdana osoba. Imala je petero djece: tri kćeri koje su već bile udane i živjele u blizini i dva neoženjena, zaposlena sina. Često je govorila o Dragi i Ivanu, svojim sinovima. Drago je bio zaručen, a Ivan, mlađi sin, još je studirao. – Čekaj samo da ga vidiš – rekla je. – Najdivniji mladić na svijetu.

Prolazili su dani i tjedni. Marku nije bilo bolje. Posjetila sam još nekoliko liječnika, ali nitko mi nije ulio novu nadu. Nakon nekog vremena prestala sam ga voditi liječnicima. Kada je Marko navršio tri godine, Stjepan i ja smo se rastali. Ubrzo je oženio Ivu M. Nisam se uopće iznenadila.

Marko je slabo napredovao. Dosta vremena smo provodili vani i malo mu se popravila boja na licu. Na svježem zraku disao je lakše. Igrajući se s drugom djecom dobio je ospice. Doktor Stanković, specijalist, bio je zabrinut kao i ja. Prepisao mu je terapiju. Mislila sam da će penicilin i moja pažnja biti dovoljni da pobijedimo bolest, ali Marko je bio sve bljeđi i slabiji. Doktor Stanković je konačno žalosno rekao:

– Žao mi je. Učinili smo sve što je bilo u našoj moći. Ni vi ne možete više ništa napraviti. Mislim da neće još dugo živjeti…

Pomiriti se s činjenicom da gubim jedino biće koje volim na ovom svijetu? Nikada! Ne bih mogla živjeti bez Marka. Tada sam odlučila: moj sin i ja umrijeti ćemo zajedno. Pustila sam plin i legla pored svog sina. Duboko sam udahnula.

Izdaleka sam čula lupanje. Činilo mi se da čujem glasove. Osjetila sam nalet svježeg zraka kako ulazi u sobu. Promrmljala sam: – Ne! Pustite nas da umremo!

Čvrste ruke su me zgrabile i iznijele iz sobe. Čula sam gospođu Landeka kako govori: – Ja sam uzela Marka, a ti, Ivane, budi pažljiv s Lidijom.

U ušima mi je zatutnjao snažan glas. – Pažljiv sam, mama.

U tom ogromnom čovjeku osjetila sam nježnost. – U bolnici ćemo reći da je to bio nesretan slučaj.

U autu na putu za bolnicu ležala sam na leđima i ukočeno slušala Markovo otežano disanje. Dršćući, postala sam svjesna velikog grijeha koji sam gotovo počinila. Sljedećih deset dana preostalo mi je samo gledati kako se Marko bori za život. Svaki dan bio je na kisiku. Poslije deset dana doktor Stanković je rekao da ga ne može beskonačno držati na aparatima, u bolnici.

– Ako hoće preživjeti – rekao je – mora se priviknuti na normalne uvjete.

Ivan me vozio u bolnicu po Marka. Putem mi je pričao o sebi. Bio je tako neposredan, ljubazan, tako drag. Nije čudo da se gospođa Landeka tako ponosila njime.

– Kako je moguće, Ivane – upitala sam znatiželjno – da vas još nije zgrabila neka sretnica?

– Postoji dobar razlog – nasmijao se. – Još nisam pronašao pravu djevojku.

– Nadam se da hoćete, uskoro – rekla sam iskreno.

NE ŽELIM GA UPROPASTITI

Morala bih biti slijepa i ne primijetiti zadivljujuće poglede koje su mu bolničarke slale. Ali on je previše bio zaokupljen Markom da bi to primijetio. A Marko se zalijepio za njega kao pčela na med. Učinio je nešto što nikada nisam prije vidjela. Svoje mršave ručice stavio je oko Ivanovog vrata i zagrlio ga.

U početku je izgledalo da je Marku bolje. Ali kako su tjedni prolazili, bolest se vraćala u sve težem obliku. Ivan je često dolazio mami. Jednom prilikom pozvala sam ga na večeru.

– Izvrsno kuhaš, Lidija – rekao je nakon što je već drugi put punio tanjur.

Nasmijala sam se. – Sada da, Ivane. Naučila sam od tvoje mame.

Ivan se ogledavao po mom stanu. Primijetio je čiste zavjese, cvijeće u vazi, polirani namještaj.

– Tip koji te ostavio sigurno je lud! – rekao je.

– Oh, Ivane – obrazi su mi pocrvenjeti.

Uhvatio me za ruku i približio k sebi. – Kad bi samo znala što osjećam za tebe – šapnuo mi je.

– Ivane – izustila sam oklijevajući.

Tada me zagrlio i poljubio velikom nježnošću. – Volim te, Lidija -rekao je. – Želim te.

– Ivane, i ja tebe želim! – u meni su se pomiješale radost i tuga. -Tu je i Marko, a ja ne želim da ti na sebe preuzmeš takvu odgovornost.

– Volim vas oboje – rekao je odlučno.

Zakazala sam kod Stjepana, ne samo kao supruga već i kao žena. Kako mogu znati da neću razočarati i Ivana?

– Daj mi malo vremena, Ivane -molila sam ga. Sutradan, kada je Ivan otišao na posao, posjetila sam gospođu Landeka.

– Nešto vam moram reći, ali ne znam kako da počnem.

– Ivan mi je već rekao – nasmijala se. -i meni je jako drago, Lidija.

Iznenađena, zurila sam u nju. -Vi se šalite. Pa ja se ne mogu udati za Ivana. Jednostavno ne mogu!

– A zašto? – pitala me. – Boljeg čovjeka žena si ne može poželjeti!

– Slažem se. Zato i ne želim upropastiti njegov život. Ja nisam žena za njega. Jedan brak mi je već propao; imam neizlječivo bolesnog sina. Ivan zaslužuje najbolje.

Počela sam plakati. Gospođa Landeka me nježno pogladila po kosi.

– Voliš li ga, dijete? – pitala me.

– Da – izgovorila sam šapatom.

– Tada je sve sređeno – rekla je. – Ako te Ivan hoće oženiti i preuzeti odgovornost za obitelj, savjetujem ti da pristaneš. Ne mogu si poželjeti bolju snahu!

Naslonila sam se na njezino rame, nisam znala što da kažem. Te noći Ivan je žurno uletio u sobu.

– Lidija! – zvao je. – Dušo, imam divne vijesti! Razgovarao sam s jednim kardiologom. Pričao mi je o operaciji srca, uspješnoj, koja se sada rutinski obavlja na djeci kao što je Marko.

Zvučalo je kao odgovor na moje molbe, ali previše sam se bojala da bih mogla vjerovati.

MARKOVA BOLEST JE PROŠLOST

Gorko sam mu odgovorila. – Kroz to sam već prolazila. Djeca ne žive dugo nakon operacije, Ivane. To je samo lažna nada.

– Lidija, nije to lažna nada. Prošle su dvije godine otkada si zadnji put bila s Markom kod doktora. Otada su se čuda dogodila u srčanoj kirurgiji.

– Ivane, ne mogu vjerovati – rekla sam slomljeno. – Ne bih mogla podnijeti još jedno razočaranje.

Nasmijao se nježno. – Postoji šansa da se ne razočaraš. Marku treba pružiti takvu priliku.

Ivan je inzistirao i ja sam se složila. Sljedećeg dana odveli smo Marka na pregled. Kako da opišem svoje osjećaje kada mi je, nakon pregleda, doktor rekao: – Da, mislim da možemo ispraviti Markove smetnje. Bilo je sličnih slučajeva. Uvijek postoji rizik, ali je jako mali. Mali postotak djece umre za vrijeme ili odmah nakon operacije. Na vama je odluka. Ja vam samo mogu reći da vaše dijete bez operacije neće još dugo živjeti. Da je to moje dijete, preuzeo bih rizik operacije, za njegovo dobro.

Na putu kući, jedva sam i progovorila s Ivanom. Dok je nosio Marka na rukama, govorio mi je: – Lidija, znam da je to samo tvoja odluka, ali volio bih da sutra otiđeš sa mnom na jedno mjesto. Želio bih da nekoga upoznaš.

– Naravno, ići ću – odgovorila sam odsutno.

Dan je bio kišovit i maglovit. Još se uvijek nisam mogla odlučiti. Parkirali smo pored jedne crkve i ušli unutra.

– Drago mi je da ste došli, Ivane – rekao je svećenik, visok, zgodan čovjek. – Je li to gospođa D.?

– Da – Ivan je odgovorio. – Željeli bismo vam nešto ispričati.

I tada je Ivan ispričao svećeniku o Marku.

– Lidijina briga je i moja briga -završio je Ivan – jer, vidite, ja se želim s njom oženiti. Možete li nam pomoći savjetom, oče?

– Nitko ne može stvarno pomoći majci da donese takvu odluku, no Lidija, pogledajte sve s druge strane. Bog je blagoslovio kirurga znanjem koje može spasiti Markov život. To mu je možda i jedina šansa za život. Razmislite, Bog je već i puno prije mogao uzeti vašeg sina, ali nije. Sigurno ima razloga.

Mjesec dana nakon operacije, Marko je došao kući. Kao da je sam Bog udahnuo život u moje predivno dijete. Još sam danima pazila i promatrala ga. Konačno sam shvatila da su njegovi problemi prošlost. Jedan dan nas je Ivan došao posjetiti i Marku donio novi, crveni tricikl. Smijali smo se Markovim prvim pokušajima. Smijao se i Ivan i zagrlio me.

Sljedeći tjedan smo se vjenčali, a prošle godine dobili prekrasnu kćer Mirtu. Zdrava je i lijepa – savršena. Moja sreća danas nema granica. Ponekad se ipak pitam može li to trajati vječno. Ne mogu zaboraviti moru kroz koju sam prošla sa Stjepanom. Neuspjeh našeg braka sigurno je bio i moj neuspjeh. Sada sam svjesna da sam barem trebala nametnuti svoj stav. Umjesto toga ja sam se bojala vlastite sjene. A ljudi te cijene upravo onoliko koliko ti cijeniš sebe. Sada, kada sam mudrija, vidim koliko vrijedim. Vedrina i nježnost gospođe Landeka i Ivana dali su mi da na život gledam drugim očima. Žao mi je Stjepana i njegove obitelji. Žao mi je što sam dozvolila da me tako dugo ponižavaju, što sam svima dozvolila da me gaze, što sam se bojala tražiti svoja prava. Sretna sam da je sve to sada prošlost.

Sadašnjost je puno ljepša. Okružena sam ljubavlju i srećom, a to se ne može nadomjestiti nikakvim kućama i skupim autima.