Zaljubila sam se u zaručnikova djeda!

Prve proljetne zrake sunca obasjale su staru jezgru malenog gradića Schomdorfa. Drago i ja šetali smo ruku pod ruku i uživali stisnuti jedno uz drugo. Uz njega sam osjetila ono što nikada nisam osjetila niti uz jednog muškarca. Drago je bio potpuno drugačiji od svih koje sam poznavala. Iz njega je izbijala neka neobična toplina i zagonetna privlačnost. Svaki njegov pogled, svaki korak, svaka gesta bili su ispunjeni neopisivim osjećajem ljubavi. Sve što je činio, u njegovim je rukama djelovalo neobično lako i jednostavno, a nemoguće stvari bile su lako izvedive i potpuno pojednostavljene. Bila sam neopisivo sretna i ponosna dok sam ovako šetala zagrljena s njim.

Prava je sreća imati takvog čovjeka kao partnera.

– Silvija, nije ti neugodno? – upitao me iznenada, a ja sam ga pogleda s zaprepaštenjem.

– Ne, dobro znaš da mi nikada neće biti neugodno zbog toga – odmah sam znala što misli.

– To kažeš sada, a što će biti za nekoliko godina? – nastavio me ispitivati, unatoč tome što sam mu tisuću puta već sve objasnila. Znala sam da mu je poznat moj odgovor, ali isto tako da ga uvijek i iznova voli čuti. Odlučan, samouvjeren i pouzdan muškarac jedino je kad sam ja bila u pitanju osjećao nesigurnost i strah. Uvijek i iznova trudila sam se ohrabriti ga.

– Za nekoliko, ali i za dvadeset godina, ja ću uvijek govoriti isto. Volim te i bez obzira na sve, ti ćeš uvijek biti moj najljepši i najdraži muškarac. Zbog tebe sam najponosnija supruga na svijetu i ne želim da u to ikada više posumnjaš – odvratila sam i pomilovala ga po obrazu.

Tomislav mi nije dao da radim

Promatram kako te gledaju drugi muškarci. Siguran sam da se pitaju što takva ljepotica radi sa mnom – nastavio je nesigurno, a ja sam u tom trenu stala i privukla ga još bliže k sebi. Strasno sam ga poljubila nasred ulice, namignula mu te ga ponovno vrlo nježno uhvatila za ruku.

– Ovo ti je bilo umjesto odgovora. Nije me briga što misle ostali muškarci. Ja pripadam tebi.

Drago me s osmijehom odmjerio od glave do pete, a u njegovim očima zrcalila se ljubav.

– Vjerujem da me je nebo s tobom nagradilo i zauvijek ću biti zahvalan Bogu na tome.

– Sjeti se toga kad budeš trebao pospremati prljavo posuđe u perilicu – podsjetila sam ga, a potom smo se oboje nasmijali.

U tom trenutku oglasio se njegov mobitel. Drago me značajno pogledao, a osmijeh s njegovog lica je nestao. Odmah sam znala tko je na telefonskoj vezi.

– Tomislave, kako si? – javio se Drago, a drugom rukom čvrsto je stisnuo moju.

Nekoliko minuta slušao je što mu je govorio unuk, a potom bez riječi spremio mobitel u džep.

– Opet me samo vrijeđao. Nije mi dopustio da bilo što kažem. Nikada mi neće oprostiti – bolno je uzdahnuo.

Tuga je prekrila njegovo lice, a u oku sam vidjela suzu koja se izdajnički spremala krenuti niz obraz. Znala sam koliko je Drago volio svog unuka Tomislava, baš kao nekada i on njega. Bili su savršeni primjer djeda i unuka. Voljeli su se neopisivom ljubavlju i imali izvrstan odnos. Sigurna sam da su im na takvoj povezanosti mnogi zavidjeli. Oboje bismo bili presretni da je tako zauvijek i ostalo, ali umiješao se prst sudbine i valjda je tako moralo biti. Često naše živote potresu neobični, neočekivani događaji koji trenutno izazovu mnogo patnje i boli, ali dugoročno gledajući, sigurna sam kako se zbivaju upravo iz razloga kako bismo mi iz njih nešto u životu naučili.

Tomislava sam upoznala na fakultetu. Baš poput mene, i on je studirao medicinu, samo je bio dvije godine stariji. Družili smo se preko zajedničkih prijatelja, a potom i prohodali. Tomislav je oduvijek bio zanimljiv, drag i posebno šaljiv. Uvijek je znao ispričati neku šaljivu zgodu i nasmijati me kad god bih bila ozbiljna ili sumorna. Pristala sam hodati s njim upravo zbog te njegove karakteristike. Njegov humor bio je moj najdraži lijek. Često smo zajedno učili i družili se, a nakon što sam i ja diplomirala Tomislav mi je ponudio zajednički život.

Činio se kao izvrsna prilika. Mlad, lijep, imućan, ukratko čovjek kojem se smiješi budućnost. Roditelji su zapljeskali od sreće kada su čuli da mi je ponudio suživot. Željeli su ga za zeta više od bilo kojeg drugog mladića. Mogla sam ih razumjeti, na kraju i meni je bio drag. On je bio moj prvi ozbiljan dečko i dugo vremena nisam bila načisto sa svojim osjećajima. Pretpostavljala sam da je za zajednički život dovoljno ono što sam osjećala za njega, te sam, iako nesigurna, prihvatila njegovu ponudu i uselila se u stan kojeg su mu kupili roditelji.

Tomislav me dočekao otvorenog zagrljaja, ali mi je odmah dao do znanja kako u njegovu stanu vrijede njegova pravila. Imao je svoje navike i običaje i nije ih radi mene želio mijenjati. On se zaposlio odmah nakon što je dobio diplomu, a ja sam neko vrijeme čekala dok mi se ukazala mogućnost da se zaposlim. Sva sretna objavila sam mu kako sam dobila posao.

– Glupost! Ne želim da ti radiš!

Moja supruga ne mora raditi. Ja ću zarađivati dovoljno za oboje i moći ću te uzdržavati. Uostalom, ja sam jedinac u svojih roditelja i oni će nam redovito slati novac da udobnije živimo. Tvoje je da se brineš za kuću i sve u njoj. Osim toga ne želim ženu s podočnjacima na licu.

Ti uvijek moraš biti lijepa, zgodna i dotjerana.

To je tvoj, ženski posao, a meni prepusti da se brinem za sve ostalo. Ja sam muškarac u kući i ja ću se brinuti da nam ništa ne nedostaje. Ti samo budi uvijek tu kad te ja trebam – rekao mi je.

Zbunjeno sam ga gledala i pokušavala uvjeriti kako ja želim raditi, jer što će mi liječnička diploma ako ću sjediti kod kuće. Objašnjavala sam da mi se sviđa mogućnost da pomažem bolesnicima, ali on bi svaki moj argument odbio i završavao s riječima daje on sposoban brinuti se o ženi, te da bi moj posao značio podcjenjivanje njega kao muškarca i glave obitelji.

– Što ti nedostaje u kući? Kad ti je već dosadno, dajem ti u zadatak da isplaniraš naše zaruke. Zamisli kako želiš da to izgleda, sve pomno isplaniraj i nemoj štedjeti. Pozovi koga god želiš i pobrini se da to bude događaj o kojem će govoriti svi naši poznanici i prijatelji. Želim im pokazati tko sam ja, a tako ćeš se i ti zabaviti i više se nećeš baviti mišlju o poslu – rekao je.

Želim da posjetimo mog djeda

Vijest o zarukama me iznenadila te sam mu pohrlila u zagrljaj, zaboravljajući svoje želje.

– Napokon ćemo i mi živjeti kao normalni ljudi. Svi će konačno prestati naklapati kako sam ti samo priležnica. Sada će se svi uvjeriti da sam i ja poštena žena bez obzira što sam s tobom nekoliko mjeseci živjela nevjenčano. Moji roditelji bit će presretni -iskreno sam priznala i slatkim riječima Tomislav me uspio odgovoriti da prihvatim ponudu za posao.

Baš onako kako mi je i rekao, ja sam se posvetila planiranju zaruka i učinila sve da on bude zadovoljan.

Osobno, nikada nisam voljela ceremonije i proslave. Smatrala sam da bi pogotovo zaruke i vjenčanje trebale biti isključivo za najuži krug obitelji, ali Tomislav je svima htio pokazati kolike su njegove mogućnosti. Uživao je kad se njemu pričalo među prijateljima. Kretao se u visokom društvu, družio s kćerima i sinovima poznatih roditelja, iako to sam nije bio.

Njegovi roditelji i djed godinama su radili u inozemstvu i stekli priličnu materijalnu sigurnost. Tomislav je bio siguran da novac sve kupuje te se u skladu s tim razmišljanjem i ponašao. Bio je presretan što je vozio najskuplji automobil od svih prijatelja i imao stan na najelitnijoj lokaciji u gradu. Uvijek se s njima potajno natjecao i uživao kada bi bio pobjednik. Naše zaruke na koncu su se pretvorile u lakrdiju, ali meni je bilo važno da je on zadovoljan. Pred stotinjak uzvanika zaprosio me u velikom stilu i pružio mi skupocjeni prsten kao simbol svoje ljubavi. Prihvatila sam ga i bila sretna kada su konačno svi uzvanici napustili restoran i kad smo sami mogli poći u stan. Željela sam napokon biti malo nasamo s njim, ali on nije prestajao pričati što mu je o zarukama rekao ovaj ili onaj prijatelj. Bio je oduševljen kako je sve ispalo te sam na koncu bila presretna kada sam se konačno smjestila ispod toplog pokrivača.

Već tada sam u sebi razmišljala kako je sve krivo započelo. Činio mi se smiješan način na koji Tomislav planira provesti ostatak života, a istovremeno sam se nadala kako ću ga s vremenom razuvjeriti u mnogim razmišljanjima. Godina dana sporo je odmicala i dok je on radio i družio se s prijateljima, ja sam dotle glumila savršenu zaručnicu. Kuhala sam, prala, glačala, pripremala mu razne slastice i dotjerana ga čekala kad bi dolazio s posla. Nadala sam se da će primjetiti koliko mi je stalo do njega i kako će napokon imati sluha i za moje potrebe, prvenstveno što se tiče želje za zaposlenjem. No, vrijeme je prolazilo, a on je ostajao jednako gluh za sve što se njemu nije sviđalo i što se nije uklapalo u njegov model života. Za njega sam bila savršena žena za prezentaciju i to mu je bilo najvažnije. Polako sam postajala sve tužnija, usamljenija i ogorčenija. Shvatila sam da s njim ne mogu razgovarati i pobijediti ga u dvoboju riječi. On je uvijek isticao da ako nisam uz njega, tada sam protiv njega, a to on ne može dopustiti. Izdaja od strane vlastite zaručnice bila je nedopustiva. Gadilo mi se to njegovo crno-bijelo promatranje svijeta, ali ništa nisam mogla učiniti kako bih ga privoljela da svijet gleda drugačijim očima. Tomislav je bio toliko tvrdoglav i kad bi nešto zamislio i rekao, nije postojao čovjek, niti žena koja bi ga u tome uspjela razuvjeriti. Njegova je riječ uvijek morala biti zadnja, a moje srce sve teže je podnosilo njegove sulude izjave i htijenja.

Jednog dana doslovno je utrčao u naš stan i sav zadihan, obuhvatio me oko struka i poljubio.

– Draga, moj djed se vratio iz Amerike. Želi da mu dođemo u posjet. On je najbolji čovjek na svijetu. Želim da ga napokon upoznaš. Siguran sam da će te oduševiti i da ćeš ga zavoljeti baš kao što ga i ja obožavam. On mi je uzor u životu i ako postignem desetinu od onoga što je on uspio tijekom svog života, bit ću presretan. Djed Drago je naprosto neusporediv s bilo kime, glavna je faca. Odiše mudrošću i iskustvom, pustolov je i avanturist, ali istovremeno najpouzdaniji od svih u obitelji – oduševljeno je govorio i zamolio me da nas spakiram još istog dana, kako bi već idućeg mogli krenuti u posjet njegovom djedu u Njemačku.

Prvi susret sa šarmantnim Dragom

Za razliku od Tomislava nisam toliko bila oduševljena tim putovanjem, ali sam ga na koncu, baš kao i uvijek, poslušala i prihvatila prijedlog. Nadala sam se kako ćemo napokon imati malo vremena za sebe i da će naš odnos imati priliku popraviti se. Željela sam da bude daleko od svojih lažnih prijatelja te pretpostavljala da će se ponovo vratiti onaj stari Tomislav kojeg sam upoznala i koji mi je bio jako drag. S tim mislima krenula sam s njime na putovanje.

Jedanaest sati vožnje od Osijeka do Schomdorfa proteklo je puno prije nego što sam očekivala. Tomislav je cijelo vrijeme bio u euforiji. Govorio je da djeda nije vidio već tri godine. Naime, djed je bio kirurg u mirovini i zadnje je godine provodio lutajući po svijetu, skupljajući raznolika iskustva.

Parkirali smo se ispred velike kuće, a Tomislav je poput luđaka zvonio i lupao po vratima.

Prošlo je nekoliko minuta, a nitko nam nije otvarao vrata. Nastavio je zvoniti i kucati. Tomislav je već polako postajao nervozan kad smo s prozora na katu začuli ugodan glas.

– Uđi. Zašto tako udaraš i bučiš? Otključano je. Zar bih unuka dočekivao zaključanih vrata?

Oboje smo podigli pogled, a ja sam ugledala sijedog muškarca koji nam je srdačno mahao.

– Vidiš, to ti je moj djed! – oduševljeno je klicao Tomislav, a lice mu je poprimilo blag izraz.

Poveo me kroz unutrašnjost kuće, a tada nam se pridružio i njegov djed. Pali su jedan drugome u zagrljaj i tako ostali nekoliko minuta. Bio je to stvarno lijep i dirljiv prizor. Strpljivo sam stajala pored Tomislava i čekala da i mene napokon primijete.

– Djede, ovo je Silvija, moja zaručnica. Naprosto nisam mogao čekati dok se vratiš s putovanja pa se tada zaručiti. Više nego išta, želio bih da si bio na našim zarukama, ali ti si putovao. Zato vjenčanje ne smiješ propustiti ni za što na svijetu. To ti nikada ne bih oprostio. Donio sam ti fotografije sa zaruka. Bilo je prekrasno. Čak su neke fotografije objavljene u novinama. Svi sinčići direktorčića i šefica bili su nazočni i zavidjeli mi. Bez obzira što sam ja sin običnih radnika, zato si ti čovjek s imenom, a ja ću slijediti tvoje stope – uzbuđeno je govorio i netremice promatrao djeda. Što sam ga duže i sama gledala, to mi se unatoč godinama činio sve privlačniji. Sijeda kosa okružila je preplanulo lice, a velike plave oči gledale su me neopisivom bistrinom. Fizički je bio izrazito zgodan, a od dodira njegove ruke i čvrstog stiska osjetila sam čudne trnce koji su mi poletjeli cijelim tijelom. Stidljivo sam spustila glavu. Nikada do tada nisam u sebi osjećala toliku provalu topline te sam bila uvjerena da će iskusan čovjek lako pročitati što se događa u mojoj unutrašnjosti.

– Silvija, drago mi je da smo se upoznali. Jako si lijepa – veselo je rekao Drago, a potom nas poveo u kuhinju, gdje nam je pripremio vrlo ukusnu večeru. Tijekom objeda njih dvojica su razgovarali o Draginom putovanju, Tomislavovu poslu, njegovim roditeljima koji su stanovali nekoliko kilometara dalje od Drage, ali i o mnogim temama o kojima ja nisam imala baš ništa za reći. Osjećala sam se sve gluplje, stoga sam zamolila Dragu da me odvede do sobe kako bih napokon legla i malo se odmorila. Drago je odmah prekinuo razgovor i poveo me uz stube.

– Silvija, ti nisi sretna s mojim unukom, zar ne? – pitao me otvoreno kad me dopratio do sobe.

Nesretna s Tomislavom

Gotovo sam se onesvijestila od njegovog pitanja i ispružila ruku prema vratima kako bih se pridržala da ne padnem. Nikada nisam mislila da je to toliko očigledno i vidljivo.

– Samo sam umorna – naivno sam se pokušala opravdati i skriti svoje iznenađenje pitanjem.

– To nije samo umor. Ja volim Tomislava i sve bih učinio za njega. On je samodopadni, nezreo mladi čovjek. Među vama osjećam silnu napetost. Tuga sijeva iz tvojih očiju i jasno je da je ne možeš skriti. Što duže promatram unuka, jasnije mi je koliko si nesretna.

Njegove riječi bile su stvarno odraz mojih osjećaja i naše situacije. Pitala sam se kako je u samo sat vremena koliko me je poznavao, mogao donijeti tako točan zaključak.

– Svi parovi imaju probleme. Nadam se da ćemo mi naše riješiti – rekla sam i ušla u sobu.

– Odmori se. Ovdje ostajete tri tjedna. Ja ću se potruditi da vam pomognem – brižno je rekao i poželio mi lijepe snove. Bilo me sramota pogledati ga, tim više što sam već u tom trenutku poželjela biti u zagrljaju tako inteligentnog i pronicavog čovjeka.

Kad sam ostala sama u lijepo uređenoj sobi, sjela sam na krevet i tiho zaplakala. Sav jad kao da se skupio u mom srcu. Naslonila sam glavu na jastuk i plačući zaspala. Nekoliko sati kasnije probudio me Tomislav kad je došao na počinak. Bučio je po običaju.

– Kakav je ovo način? Obučena spavaš? Zar se nisi mogla srediti i obući pidžamu? Želiš me osramotiti pred djedom? – ljutito je govorio sve dok nisam otvorila oči i ustala.

Bilo mi je zlo od njegovih prigovora, ali sam ponovno glumila dobru i poslušnu ženicu te se otuširala i presvukla za spavanje. Tomislav je već zaspao kad sam se uvukla u krevet, a i bilo mi je draže da je tako. Sklupčala sam se pored njega, ali više s njegove strane nisam osjećala struju strasti kao nekada. On mi je zapravo postao navika i gospodar na određeni način, a ja sam u sebi kipjela od osjećaja i nemoći, a nikada nisam imala dovoljno hrabrosti udariti šakom o stol i izboriti se za ono što mi je ležalo na srcu. Kukavičluk je zapravo bio moja svakodnevica.

Idućih nekoliko dana slijedila sam ga kamo god bi pošao. Obišli smo njegove roditelje, prijatelje i on se među svima hvalio na sav glas. Njegove priče živcirale su me sve više i jedva sam podnosila tu silnu hvalisavost. Osim što nije odlazio na posao i ovdje je bilo sve isto kao i kad smo bili kod kuće. On se družio, on je uživao, on se smijao, a ja sam bila tek sjena, našminkana, vrhunski dotjerana pratilja koja je slijedila svaku njegovu stopu.

Jednog jutra za doručkom Drago nas je pozvao na izlet. Nikada ranije nisam bila u Njemačkoj i zapravo sam željela upoznati maleni gradić, ali i obližnje gradove i mjesta i njihove znamenitosti. Tomislav je ovdje bio nebrojeno puta i sve što je bilo zanimljivo za vidjeti, odavno je vidio te ga to nije posebno zanimalo. Želio se samo družiti sa starim prijateljima.

– Djede, meni se ne ide ni na kakav izlet. Dogovorio sam se sa sinom tvoga susjeda. Nismo se vidjeli gotovo pet godina. Moram se naći s njim i saznati što ima u njegovom životu – rekao je.

– Pretpostavljam da nemaš ništa protiv da tvoju zaručnicu odvedem u obilazak dvorca Neuschwanstein? Njoj je sigurno dosta tvojih muških prijatelja i vašeg druženja. Pokazat ću joj malo okolicu. Siguran sam kako želiš da i Silvija može pričati kako je bilo lijepo na putovanju? – Drago je razdragano udario Tomislava po ramenu.

S Dragom sam uživala

Tomislav se složio te smo se dogovorili da će mi njegov djed nekoliko dana biti turistički vodič i pokazati mi sve što u okolici vrijedi vidjeti i čime se ponose stanovnici pokrajine.

Nakon što je Tomislav napustio kuću, ja sam zamolila Dragu da mi da nekoliko trenutaka kako bih uzela novčanik, torbu i jaknu. Dok sam išla u našu sobu, za trenutak mi je palo na pamet kako Dragin prijedlog možda i nije toliko dobar kao što mi se prvobitno činio. Naime, što sam više vremena bila u njegovoj blizini, to me više obuzimao neobičan osjećaj blaženstva, uzbuđenosti i ushita. Svaka njegova riječ imala je smisla, svako djelo bilo je učinjeno s valjanim razlogom i opravdanjem. Njegova blizina silno mi je godila i uvijek bih se uz njega osjećala bolje i optimističnije promatrala na život i svagdašnje tegobe.

– Silvija, jesi li gotova? – začula sam njegov glas iz prizemlje i bacila zadnji pogled u ogledalo.

– Evo me! Stižem! – doviknula sam i žurno izvadila ruž za usne te si popravila šminku.

Nisam mogla ne zamijetiti njegov pogled prepun divljenja dok sam silazila niz stube. Dao mi je kompliment, a moje srce je zakucalo s očekivanjem. Neko šesto čulo u meni govorilo mi je da bi to mogao biti dan u kojem će se potpuno promijeniti moj cijeli život.

Neko smo se vrijeme šutke vozili, a potom je Drago započeo priču o medicini. Uživala sam u njegovu monologu, a potom i sama izložila svoja razmišljanja. Pohvalio je moje stavove i obećao mi nekoliko knjiga kako bih nadopunila, svoje znanje. Prije nego što sam to i željela, automobil se zaustavio na mjestu kao iz bajke. Prekrasna priroda i zelenilo, jezero, stari dvorac… Nisam znala kamo bih prije pogledala. Rukama sam protrljala oči kako bih se uvjerila da sve nije tek obični san. Dvorac Neuschwanstein nudio nam se svom svojom ljepotom.

Drago je iskočio iz automobila, a ja sam slijedila njegov primjer. Pridružili smo se grupi turista koji su upravo ulazili u dvorac i slušali što im je objašnjavao vodič. Govorio je da je samo sedam tjedana nakon smrti kralja Ludwiga II. dvorac bio otvoren za posjetitelje. Godišnje ga posjeti oko 1,3 milijuna ljudi i kažu da je upravo taj dvorac jedan od najposjećenijih u Europi. Mnoštvo spavaćih soba, hodnika, dvorana za balove, kuhinja i prekrasna blagovaonica na čijim se stolovima i danas nalazi očaravajući zlatni pribor, zasigurno svakom posjetitelju oduzmu dah. Posebno je fascinantan pogled s Marien-mosta na dvorac. Duhovi starine kao da su i danas živi. Dvorac je zasigurno najljepše mjesto koje sam posjetila i nisam željela skrivati svoje uzbuđenje. Još kad mi je Drago ponudio da se vozimo kočijom, pomislila sam kako se i moji snovi ostvaruju.

Vas dvoje niste jedno za drugo

Sjela sam pored njega, a kad je kočijaš krenuo, položila sam glavu na njegovo rame. Drago je svoje lice prislonio na moju kosu i u nosnicama sam osjećala njegov miris. Naše misli i osjećaji iznenada su se pretočili u jedno i naše usne su se našle. Poljubio me strasnim poljupcem od kojeg je zadrhtalo cijelo moje tijelo. Tijekom cijele vožnje ljubili smo se poput dvoje tinejdžera ne obraćajući pažnju na prirodu, niti ljude oko sebe. U njegovom zagrljaju osjećala sam se sigurnom, voljenom i važnom. Nakon što smo napustili kočiju, zagrljeni smo došli do automobila. Gledali smo se u oči i ja sam u tim trenucima znala da ga volim i da ne želim ostatak života provesti bez njega. Kad smo sjeli u automobil, Drago me značajno pogledao i pomilovao po obrazu.

– Volim te. Bez obzira što će ovo možda zvučati patetično, ali prošao sam svijeta i proživio dosta godina, no nikada nisam sreo ženu poput tebe. Osjećam tvoju toplinu i snagu i želim te za sebe. Stariji sam od tebe gotovo četrdeset godina i ako me ne želiš, ovaj ću dan ponijeti sa sobom u grob. Moj unuk te ne zaslužuje. On je prepotentan čovjek i ne zna cijeniti ono što ima. Znam da ovo nije bilo pošteno prema njemu, ali svidjela si mi se na prvi pogled. Svakog dana sam te potajno promatrao ispod oka dok je moja ljubav buktala. Želim te za sebe i bio bih najsretniji kada bi odlučila odmah i zauvijek ostati pored mene – govorio je s beskrajnom nježnošću od koje mi se topilo srce. Baš poput riječi, milovale su me i njegove ruke i ja sam se prepustila uživanju. Nisu mi bile važne godine, baš kao ni to što će drugi reći. U Dragi sam, iako neočekivano, pronašla muškarca o kakvom sam sanjala još kao mlada djevojka. Bio je pažljiv, obziran, trudio se učiniti sve kako bih se osjećala poput princeze. Taj dan bio je stvarno nezaboravan. Otišli smo u hotel, večerali, a potom i prespavali. Tomislav je nekoliko puta zvao svog djeda, ali Drago se nije javljao. Trebali smo to vrijeme samo i isključivo za sebe. Oboje smo zaslužili uživati u ljubavnim trenucima i romantičnom zanosu…

Idućeg jutra dok smo ulazili u Draginu kuću, Tomislav je poviknuo čim nas je ugledao.

– Gdje ste vi? Što vam se dogodilo? Zar ste tulumarili cijeli dan i noć? – bombardirao nas je pitanjima.

– Tomislave, moramo s tobom ozbiljno razgovarati. Ne bih se baš izrazio “tulumarili”, ali proveli smo zajedno dan i noć. Bilo nam je prekrasno – odlučno je rekao Drago, a ja sam šutke pognula glavu. Dobro sam poznavala Tomislava i znala sam da će poludjeti čim shvati što se zapravo događa.

– Djede, djede! Ti si stvarno stari vragec! Morat ću ubuduće pripaziti s kime puštam Silviju van. Od tebe bi mogla naučiti svašta, što baš nije lijepo za jednu buduću suprugu i damu.

– Tomislave, sjedni! – Drago ga je prekinuo te ga je ovaj poslušao i smjestio se na stolac. – Silvija i ja se volimo. Želim da se uda za mene. Nisam te htio povrijediti, ali ti nisi muškarac za tako dobru i finu ženu. Mlad si, imat ćeš još puno prilika. Vas dvoje ionako ne biste bili sretni. Primijetio sam koliko si loš prema njoj, a ona je za mene princeza koju ću čuvati od svega i svakoga. Naše duše su prepoznale jedna drugu i bez obzira što ti rekao, mi nećemo promijeniti mišljenje. Ostatak svog života želim podijeliti s njom – rekao je odlučno.

Tomislav je problijedio i rukom se uhvatio za rub stola. Stisnuo je zube i pljunuo pored nas.

– Gadovi! To ste vi! Ti si obična, jeftina prostitutka, a ti si stari jadnik. Zar misliš da takvog starkelju može voljeti normalna, mlada žena? Sviđa joj se tvoj novac! Jadnice! Nikad ne bih pomislio da možeš tako nisko pasti. Što ti je nedostajalo uz mene? Brinuo sam se za tebe bolje nego tvoji roditelji. Ološ, to ste vi! – otresao se na nas oboje i izletio iz kuće svog djeda.

Drago i ja nekoliko smo trenutaka šutke gledali za njim, a potom smo se ponovno posvetili jedno drugome.

Znali smo da je Tomislav povrijeđen i pretpostavljali smo da je potrebno neko vrijeme kako bi se oporavio od šoka. Nadali smo se da će se uskoro sve smiriti. Međutim, u tome smo se oboje prevarili. Tomislav je već idućeg dana došao po svoje stvari i ponovno podivljao. Oboje nas je vrijeđao i govorio da smo zaslužili jedno drugo.

– Godinama živiš u inozemstvu. Popustio si pred modernim vremenom. Misliš da si frajer jer imaš dubok džep i mladu djevojku? Ti si stari jarac, a ja odlazim kako vas više nikada ne bih morao gledati. Zaboravio si prave vrijednosti, zaboravio si obitelj i pokleknuo pred malo golišavog, mladog tijela. Tek toliko da znaš, nije neka strasna maca u krevetu. Čak je ispod svakog prosjeka. Razočarao si me i povrijedio. Ona je drolja i uopće nije važna, ali ti, moja krv… Nezamislivo je ovo što si mi učinio. Odlazim u domovinu gdje se još uvijek cijene istinske vrijednosti – urlao je poput luđaka dok je nervozno pakirao svoje stvari.

Ipak je ljubav najvažnija

Pokušavala sam mu objasniti kako ne želim novac njegovog djeda i da bih ga voljela bez i jednog eura na računu. Pokušavala sam mu objasniti da sam u Dragi pronašla sve ono što mi on nije mogao niti želio dati, ali Tomislav je bio previše tvrdoglav, ponosan i povrijeđen da bi nas na miru saslušao i pokušao razumjeti. Ponos mu je bio povrijeđen i on je otišao svojim putem. Razočarani, na koncu smo se i Drago i ja pomirili s tim da je najvažnija naša ljubav, a potom sve ostalo. Bili smo zadovoljni što smo se zavoljeli i bili spremni za ljubav podnijeti svaku žrtvu.

Ne moram ni pričati kako je Tomislav jedva dočekao da dođe u Osijek i posjeti moje roditelje. Svašta im je napričao i nakon što su me roditelji nazvali, osjećala sam se jadno i bijedno. Oni su bili zaprepašteni, razočarani i baš poput Tomislava, nisu mi dopustili da im objasnim koliko sam sretna uz Dragu i sve ono što mi pruža već od prvog dana kad sam ga ugledala.

Prave i istinske ljubavi su toliko rijetke te sam beskrajno sretna što sam pronašla svog Dragu. Nakon što su svi saznali za našu vezu, Drago me dovezao u rodni grad kako bi sredili papire i vjenčali se. Ni njegova djeca, ni unuci, baš kao ni moji roditelji, nisu s nama željeli podijeliti naš najveći dan u životu. Naš brak svi su smatrali ruglom, ali mi smo bili sigurni u svoje osjećaje. Godine nisu važne kad se ljudi slažu, razumiju, poštuju i vole. Vjenčali smo se uz nazočnost moje stare prijateljice i Draginog prijatelja iz Schomdorfa, koji su nam ujedno bili i vjenčani kumovi. Kad sam izrekla svoje sudbonosno “da”, znala sam da sam napravila najpametniji potez u životu. Što bi mi vrijedio mladi muškarac poput Tomislava, kad me nije znao cijeniti, niti ravnopravno dijeliti život i svu sreću, ali ni probleme. Drago je petnaest godina bio udovac i sada napokon oboje istinski uživamo u životu. Spaja nas najuzvišeniji osjećaj na svijetu, a ništa nam više ni ne treba. Riječima je teško opisati dubinu osjećaja.

Unatoč tome što Drago ima visoku mirovinu i priličnu ušteđevinu, pomogao mi je da se zaposlim. Ne radim zbog novaca, ali naravno, plaća mi dobro dođe. Drago shvaća moju ljubav prema liječničkom pozivu. Uz njegovu pomoć izvrsno sam savladala njemački jezik, a uz njegova poznanstva zaposlila sam se u Stuttgartskoj bolnici. Od kada njega znam, život mi se pretvorio u raj na zemlji. Brzo je prošlo naših pet godina braka, ali Tomislav, baš kao ni njegovi roditelji, još uvijek nam nisu oprostili. Tomislav nazove s vremena na vrijeme kako bi nas izvrijeđao, ali već smo se navikli da je to cijena koju smo morali platiti za svoju ljubav.

Schomdorf je gradić naše ljubavi i dok zagrljeni šećemo, shvaćam da ovdje uz Dragu želim provesti ostatak života. Najljepši grad na svijetu nije mjesto gdje si rođen, već ondje gdje ti je srce, a moje će zauvijek kucati i biti tu uz najdražeg muškarca i najboljeg ljubavnika na svijetu kojeg sam pronašla tisuću kilometara daleko od svog rodnog grada.