Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Djede, što si mi to učinio?

Na ekranu su se upravo odvijale završne scene filma kad je oko ponoći zazvonio telefon pa se nisam odmah javila. Neka samo zvoni, jer tko god me zove u to doba noći, nije dobronamjeran, pomislila sam dok nisam prepoznala mamin glas: – Oprosti ako sam te probudila, ali vijest koju ti moram javiti previše je tužna da čeka jutro.

Prije nego je tu vijest izrekla, čuo se jecaj kao od srca otkinut:

– Umro je naš dragi Kruno, tvoj deda koji je s ovog svijeta otišao željan da te vidi! Nakon glasnog plača kojeg sam morala odslušati, mama je nastavila: – Ne znam hoćeš li si ikada moći oprostiti što si ga zapostavila, a upravo je tebe najviše od svih nas volio. Kao da je predosjećao svoj kraj, jučer te spomenuo nekoliko puta okrivljujući sve nas što si se tako otuđila i otišla iz rodnog grada, kao i tvoj ujak, samo da budeš što dalje od nas…

– Baš si našla vrijeme za predbacivanje kakvog sam se već naslušala.

– Ako me namjeravate napadati zbog moje odluke, neću doći ni na pogreb -zaprijetila sam prekinuvši majčine prijekore natopljene suzama za voljenim “taticom”, mojim djedom Krunoslavom, poznatom facom iz društvenog života kojeg mnogi znaju zbog povremenog pojavljivanja na TV-ekranu. Barem je on zamišljao kako je poznat diljem zemlje jer bi se u godini dana nekoliko puta pojavio na televiziji sa svojim dosadnim statističkim izvještajima iz svog područja djelatnosti koje je samo on smatrao jako važnim, čak ni njegovim jedinim obožavateljicama, baki Lidiji i mojoj mami Jadranki, nije bilo jasno o čemu on to govori, već bi nakon njegovog nastupa zaključile kako je “naš Kruno lijepo izgledao i pametno govorio.”

– Kad smo bili mladi, sve su žene u njegovoj firmi bile zaljubljene u moga Krunu, ali me on nikad nije prevario – obično bi prokomentirala baka ponosna na svog muža, mada ja još nisam razumjela što joj to znači. No, kako sam odrastala, uviđala sam da moja baka ne vidi dalje od nosa pa tako nije znala zbog čega sam nesretna što mene djed toliko “voli”, a novinske napise o pedofilima s gađenjem bi odbacivala, govoreći: “Baš ti novinari izmišljaju takve grozne stvari samo da bolje prodaju novine. Koji bi odrasli muškarac posegnuo za djetetom pokraj toliko privlačnih žena koje im se nađu na svakom koraku?” Bakine je stavove podržavala i moja mama ne vjerujući napisima u novinama i vijestima na televiziji. Pogotovo kad je bilo u pitanju obiteljsko nasilje, ljutito bi reagirala: “Zar bi otac nasrnuo na svoju nedoraslu kćer ili djed na unuku? To izmišljaju pokvarene djevojčice kao bi postale važne, jer ne mogu vjerovati da takvi monstrumi žive među nama.” Slušajući je, svoj sam jad i dalje nosila u sebi bojeći se oskvrnuti sliku stvorenu o mom djedu i kad sam postala svjesna svega što mi čini.

Moja je mama obožavala svog oca i uvijek bila na njegovoj strani kad bi mu sin Krešimir prigovorio zbog trošenja novca na održavanje vikend-kuće na moru u kojoj se boravi dva mjeseca u godini, nazivajući je mrtvim kapitalom. Zato je predlagao svom ocu da proda kuću i pomogne mu kupiti stan da može osnovati obitelj kad završi studij, ali to djed Krunoslav nije htio ni čuti, jer je obožavao svoj “dvorac”, kako je nazivao obnovljeno staro zdanje izgrađeno od kamena na morskoj obali. Prva moja sjećanja vezana su uz to mjesto jer sam odrastala kod bake, a svaki vikend, kao i na godišnji odmor, teglili su me sa sobom.

DJEDU SE NISAM ZNALA ODUPRIJETI

Budući da je moja baka bila u invalidskoj mirovini od pedesete, o meni se brinula otkad je mama počela raditi nakon porodiljnog dopusta pa sam baku i djeda doživljavala kao roditelje sve dok nisam toliko odrasla da mi je postalo jasno tko je tko u obitelji.

Moja je mama od svog brata Krešimira bila starija sedam godina i, za razliku od njega, bila je jako privržena tati Krunoslavu, a baka je činila sve da svoju kćerku oslobodi svake brige o meni. Dok smo boravili u gradu, roditelji su me često obilazili pa nisam imala dojam da su me se u potpunosti odrekli, ali kad sam dobila brata Ivora, za mene više nisu imali vremena. Bilo mi je pet godina kad se djed umirovio i veći smo dio godine živjeli u kući na moru.

Tamo nije bilo djece s kojom bih se mogla igrati pa sam se radovala što se sa mnom igrao djed. Vodio me u mirnu uvalu iz koje je pucao pogled na morsku pučinu kojom bi u daljini promicali brodovi. Na obali je sa mnom gradio kule od pijeska i tražio školjke i puževe kućice. Jedino mi se nije sviđalo što me uvijek za toplog vremena skidao do gola, a kad bih se usprotivila, govorio mi je sladunjavim glasom, ljubeći me po čitavom tijelu: “Ti si moja slatkica koju ja volim najviše od svega.”

Do uvale smo se spuštali kamenitom nizbrdicom pa baka nikad nije išla s nama, a mene je djed nosio na ramenima. Kad sam protestirala da me nosi jer sam se smatrala velikom djevojčicom koja može sama hodati niz padinu, on bi čučnuo i naredio mi:

– Zaskoči! Ja sam tvoj nosač jer si ti moja princeza! Ako budeš dobra, deda će ti kupiti kočiju!

Njegovim se željama nisam smjela odupirati jer bi se jako naljutio, a i baka je uvijek bila na njegovoj strani. Svake večeri prije spavanja slijedilo je kupanje koje je djed pretvorio u pravi obred. Skidao mi je odjeću, milujući me rukama i pogledom, čak i na onim za branjenim mjestima, a pri tome mijenjao izraz lica u grimase koje su me u prvo vrijeme zabavljale, a kako se to često ponavljalo, počela me ta njegova igra sve više plašiti. Stidjela sam se požaliti baki jer sam instinktivno shvaćala da mi djed čini nešto nedopustivo pa sam joj jednom pred kupanje rekla:

– Bako, ja sam dosta velika da se mogu i sama okupati! Ne volim kad me deda gleda neobučenu.

Ona se grohotom nasmijala, govoreći: “Što misliš, takva djevojka pa da je deda vidi golu. Kao da ti nije bezbroj puta promijenio pelene kad su nam te dali na čuvanje još kao bebu i zato nemoj izvoditi bijesne gliste nego budi sretna što se tako zdušno brine o tebi! Ja sam mu zahvalna što me zamjenjuje jer mene u kupaonici od vrućine zaboli glava, a kako bi se ti sama oprala, otom-potom.

ODI DJEDU, ON NE VOLI SPAVATI SAM

Baki je bila najveća briga da se ne prehladim pa je djeda uvijek opominjala da me odmah umota ručnikom, a što se događalo u vrijeme kupanja, mislim da je uopće nije zanimalo ili jednostavno nije nikad posumnjala u svoga cijenjenog muža, razmišljala sam mnogo godina kasnije. Ona sigurno nije znala da se i djed kupa sa mnom u kadi posve gol, a mene neprekidno dira i ljubi, i pri tome se čudno ponaša, što je mene najčešće plašilo jer sam bila premalena da shvatim što mi se ustvari događa. Kad bi zapuhala jaka olujna bura ili bi grmjelo, djed me uzimao k sebi u krevet.

– Da se moja djevojčica ne uplaši, deda će je čuvati – govoreći, pritiskao me na svoj ispupčeni trbuh, te me cmakajući ohrabrivao da mi se nikad ništa neće dogoditi dok sam u njegovoj blizini. Ja sam se istinski bojala zavijanja vjetra u dimnjaku našeg velikog kamina, ali unatoč toga sam izbjegavala djedov krevet pa sam u takvim prilikama znala zamoliti baku da legnem kraj nje.

– Umorna sam, dušo, a ne mogu se dobro naspavati ako nisam sama u krevetu! Idi svome dedi jer on ne voli biti sam u krevetu – baka me uvijek ponovno slala djedu u zagrljaj, vjerojatno i ne sluteći zašto ga ja sve više izbjegavam, a ja sam bila premalena da budem svjesna što mi se ustvari događa.

Bila sam najsretnija kad sam pošla u školu, a na tatino inzistiranje, upisali su me na cjelodnevni boravak kako bi djeda i baku oslobodili daljnje brige o meni. Kad bi me mama htjela odvesti preko vikenda ili nekih blagdana k baki i djedu, pronalazila sam sve moguće razloge da ostanem kod kuće. Najčešće sam izmišljala da moram pročitati i napisati lektiru pa sam jedina u razredu imala najviše pročitanih knjiga. Jedino se nisam mogla izvući od susreta s djedom kad smo išli na ljetovanje ili na produljene vikende svi skupa, a onda sam neprekidno bila s mojim bracom Ivorom i tatom Denisom kojega moj djed nije podnosio zato što potječe iz seljačke obitelji, pa nas je izbjegavao.

– Danas me zvao tata i da znaš, jako je tužan što si zaboravila da su te baka i djed othranili. Dok su drugu djecu roditelji ujutro budili i odvodili u jaslice i vrtić, ti si spavala kao princeza, a djed je bio sretan što se može za tebe brinuti. Nemoj nikad zaboraviti da te deda obožava i jako je sretan kad si s njima, a ti, nezahvalno derište, niti ih ne nazoveš. Umjesto da budeš kod njih vikendom, barem preko zime kad su u gradu, ti izmišljaš nekakve obaveze samo da ostaneš doma, a u tome te, nažalost, podržava tvoj otac. Zato sam tati obećala da ćeš kod njih provesti cijelo ljeto jer će Ivor biti kod moje svekrve – rekla je mama kad se bližio kraj škole.

NI DRUGOJ BAKI NISAM SE POVJERILA

Neću djedu ići bez brata. Ako on ne može sa mnom, neću ni ja ići k njima. Dovoljno sam odrasla da budem sama doma – po prvi sam se put usprotivila maminoj želji, što ju je toliko naljutilo da mi je opalila pljusku. Umjesto da mami kažem zašto ne želim k djedu u vikend-kuću, da joj objasnim svoje razloge odbijanja, uplakana sam legla u krevet i zapala u neki košmarni san iz kojeg sam se probudila okupana znojem. Sanjala sam da sam u kadi punoj pjene iz koje izranjaju djedove ruke koje me grabe i privijaju uz svoje nago tijelo. Pokušavam se istrgnuti iz tih ruku koje me sve čvršće stežu, dozvati baku u pomoć, ali mi ništa od toga ne uspijeva pa se budim izmoždena i smalaksala.

Takvi i slični grozomorni snovi otada su me često salijetali kad god bi me mama podsjećala na dužnu zahvalnost prema svojim roditeljima koji su se za mene žrtvovali sve dok nisam pošla u školu. Budući da o svom problemu nisam imala s kime porazgovarati, ponekad bi me zapekla savjest da sam možda nepravedna prema djedu i baki što ih zapostavljam, ali kad bi mi se noću ponovio onaj stravični san, danima bih pod tim dojmom razmišljala reflektira li se stvarnost u snovima ili je možda obrnuto, čak sam pomišljala da možda nisam normalna pa je sve samo plod moje bolesne mašte. No, ipak me mama nije uspjela natjerati na ljetovanje na more jer me druga baka, očeva mama Dunja, s kojom baš nisam bila naročito bliska, pozvala da dođem s Ivorom na selo gdje možemo ostati cijelo ljeto. Naša baka Dunja bila je jednostavna seoska žena koja se nije riječima rasipala, ali je djelima pokazivala veliku ljubav prema svojim unucima.

– Šteta je što te nikad prije nisu dovodili k meni, Kornelija! Očekivala sam da si ti razmažena djevojčica koja voli samo svog djeda Krunoslava i baku Lidiju zato kaj su velika gospoda – rekla je baka Dunja zadovoljna što sam joj pomagala u kuhinjskim poslovima, a s posebnim sam joj veseljem bila glavni asistent kod pravljenja kolača.

Kod bake Dunje nije bilo zabrana gledanja televizijskih emisija, bez obzira o čemu one govorile. Tako smo jedne večeri u kasne sate kad je Ivor već spavao, zajedno gledale emisiju u kojoj je bilo riječi o nasilju nad djecom, seksualnom iskorištavanju djece koje se često događa unutar obitelji, daleko od očiju okoline, pa se najčešće prekasno otkrije da je neki uglađeni gospodin – pedofil. Otada sam se pitala spada li moj djed Krunoslav u takve monstrume, kako je pedofile nazivala baka Dunja. Najviše me mučilo što nisam imala s kime o tome porazgovarati. Mogla sam svoje sumnje reći baki Dunji jer bi me ona jedina s pažnjom saslušala, ali se ipak nisam usudila jer to ona ne bi za sebe zadržala. Vjerojatno bi rekla i mome tati, a onda bi došlo do pravog obiteljskog rasula za koje bi se mene okrivilo, razmišljala sam u svojoj trinaestoj godini poput odrasle osobe.

Očito nam životne prilike određuju doba sazrijevanja, a mene su prisilile da prerano prestanem biti bezbrižnim djetetom, da i najteže odluke donosim sama. Stoga sam tih dana odlučila da svog djeda više nikad ne želim vidjeti, ali i da nikome neću priznati zašto. Naravno da tada još nisam imala pojma kakve će mi posljedice prouzročiti doživljaji iz djetinjstva.

Te sam jeseni pošla u sedmi, razred. To je vrijeme prvih ljubavi, druženja s dječacima, odlazaka u diskače i tome slično, a za mene to sve nije postojalo. Klonila sam se muškog društva, uvlačila se sve više u samoću i virtualni svijet Interneta, pa su me i djevojčice postepeno isključivale iz svog društva smatrajući me čudakinjom, a ja sam se sve više osjećala manje vrijednom od svojih kolegica. Kompjutor kojeg mi je tata kupio za rođendan, postao mi je jedino društvo. Mama se zbog toga često ljutila na mene i na tatu te je sve svoje nade polagala u Ivora, govoreći da je on jedini normalan u našoj obitelji.

ZAŠTO SI SE TAKO UKOČILA?

Po završetku osnovne škole upisala sam se u gimnaziju i svaki svoj slobodni trenutak posvetila učenju. Budući da mi je učenje bila jedina slamka spasa, profesori su nagrađivali moj trud odličnim ocjenama, a meni su godile pohvale nastavnika jer sam na taj način zadobivala poštovanje i onih koji me nisu prihvaćali u svoj prijateljski krug zbog moje povučenosti. Djevojke su me smatrale osobenjakinjom ne znajući da sam ja samo usamljena i nesretna što nemam pred kim otvoriti dušu i iskreno progovoriti o noćnim morama kako me djed od djetinjstva napastuje.

Prolazilo vrijeme a ja sam i dalje uporno odbijala odlazak u kuću djeda Krunoslava, no kad je cijela obitelj trebala otići na proslavu njegovoga osamdesetog rođendana, nisam se mogla izvući.

– Moja me Kornelija više ne voli – rekao je glumeći plačni glas čim smo se pojavili, a kad me zagrlio sva sam se ukočila jedva mu utisnuvši poljubac na njegovo smežurano lice.

– Što si se ukočila kao da smo stranci? Zar se s takvim licem dolazi u posjete baki i djedu koji su te othranili, Kornelija? – prigovorila mi je baka Lidija kad sam je uzdržano pozdravila bez smiješka i trunka radosti.

– Oboje naših unuka izgledaju kao da su ih šibom natjerali da ti dođu čestitati rođendan – nastavila je baka komentirati Ivorovo i moje držanje, jer je bila činjenica da smo doista natjerani da dođemo. Niti naš tata Denis nije lako podnosio prigovore što češće ne dolazimo pa se jedino čulo veselo cvrkutanje moje mame kad je podilazeći svom ocu dijelila komplimente kako dobro izgleda u osamdesetoj.

KARTE SU OTVORENO POLOŽENE NA STOL

Je li moj djed svjestan kako se ja osjećam u njegovoj kući za koju me vežu nelijepe uspomene na djetinjstvo provedeno uz njih, razmišljala sam gledajući sa terase našu, nekad tihu, uvalu. Kao da je pogodio moje misli, počeo se žaliti na izgradnju novih kuća na samoj obali i po obližnjim parcelama.

– Više nigdje nema mira i tišine. Kao što vidite, ovdje niče pravo turističko naselje, a uvala je postala pristanište pa se kupati možete jedino na onoj tamo plaži – pokazivao je na udaljeniju pjeskovitu obalu.

– Hoćeš li se, Kornelija, sa mnom spustiti do obale da se prisjetiš mjesta gdje te deda učio plivati? – predložio mi je najnevinijim glasom, dok je u meni proključao bijes kojeg sam jedva savladavala.

– Ne, neću na obalu, djede, jer mi uspomene na djetinjstvo nisu nimalo drage – govoreći, grubo sam istrgnula svoju ruku iz njegove i demonstrativno otišla s terase.

– Što se to događa s mojom unukom da je postala tako gruba prema meni? – čula sam pitanje upućeno mami Jadranki koja je upravo donosila poslužavnik s voćem.

– Pusti je, tata! Postala je svojeglava i drska kao da joj nitko više nije potreban. Čak se više ne druži s kolegicama, a da ne spominjem dečke. Posve se usamila, a umjesto ljudi, društvo joj čini to prokleto računalo za kojim provodi dane i noći. Doista ne znam kamo je to vodi jer je od dugog sjedenja već dobila nekoliko kilograma viška…

Jedva sam čekala da stigne ujak Krešimir s kojim smo se susretali u rijetkim prilikama jer je nakon studija otišao u vojnu službu usprkos očevog protivljenja. Oženio se jednom svojom kolegicom, vojnikinjom, što je baku toliko ozlojedilo da mu je poručila neka svoju ženu ne dovodi u roditeljsku kuću. No, on ju je ipak doveo na očev rođendan.

– Bit ćemo samo na ručku pa nastavljamo za Opatiju gdje ćemo provesti godišnji odmor – najavio je ujak nakon pozdrava i rođendanskih čestitki ocu, čiji mi se susret činio lišenim svakih emocija. Njegova supruga Eleonora, koju smo kraće zvali Elica, samo se ljupko smiješila i kroz čitavo vrijeme progovorila tek nekoliko riječi.

Baš smo mi neka “sretna” obitelj, pomislih s gorčinom, promatrajući nas za vrijeme ručka kad je tišinu blagovanja narušavalo samo tiho zveckanje pribora za jelo. Kad je poslije jela djed ugasio osam svjećica na torti, za svako desetljeće po jednu, jedina je snaha započela onu poznatu rođendansku pjesmu kojoj se zdušno pridružila samo moja mama, dok smo svi ostali vjerojatno bili zaokupljeni svojim vlastitim mislima, a kad smo pojeli po komadić torte, oglasio se ujak.

– Od srca ti želim, oče, da doživiš još puno rođendana, ali to su samo, nadam se, želje svih nas, jer život ima svoje neumoljive zakonitosti. Rađamo se, živimo svoj život kako nam ga je odredila sudbina, u što ja duboko vjerujem da ipak postoji, a onda jednog dana, najčešće neočekivano, odlazimo. No, kad je nekome osamdeseta kao što je tebi, oče, treba neke stvari srediti kako ne bi iza sebe ostavio sjeme razdora u obitelji – rekao je i načinio stanku pogledavši sve nas nazočne.

Na te se Krešimirove riječi začulo meškoljenje u stolicama, a svi nazočni mu uputiše znatiželjne poglede u očekivanju nastavka koji je odmah i uslijedio:

– Stoga bi bilo s tvoje strane najpametnije da na vrijeme sastaviš testament, ako to već nisi učinio, jer mene konkretno zanima kome će nakon tebe pripasti ova kuća!

Tišina koja nas je poklopila mogla se rezati nožem. Svi smo tupo piljili u stol ispred sebe, osim Elice koja se u nedoumici smješkala prelazeći pogledom po svima nama. Očito je premalo znala o obitelji svog supruga, pa je bila začuđena našim ponašanjem.

– Znam, sine, da bi ti bio sretniji da si mi došao na pogreb nego na proslavu osamdesetog rođendana. Ali, kad si se već potrudio da nas obiđeš nakon tri godine šutnje, zaslužio si traženi odgovor: ovu kuću ostavljam u nasljedstvo svojoj jedinoj unuci, Korneliji, koja je u njoj i odrastala, mada sam se i u njoj razočarao. Otkad je odrasla, zaboravila je svog djeda i baku, no kako je oporuka već davno sastavljena, ne želim je mijenjati – slušala sam uspaničena djedovom izjavom da pokraj svoje dvoje djece, zakonskih nasljednika, kuću kojoj svakog dana raste cijena, ostavlja meni. Zašto, pitala sam se, ako time ne želi oprati savjest što mi je svojim bolesnim užicima uništio djetinjstvo, ako je on toga uopće svjestan.

I dok su pogledi svih oko stola bili uprti u mene, a na majčinom sam licu zapazila pobjedonosni izraz kad je pogledala svog brata, jer je dobro znala što pripadne meni da je to i njeno, strelovitom sam brzinom osmišljavala što ću reći.

– Ne želim ovu kuću! – uzviknula sam i meni samoj neprepoznatljivim piskutavim glasom, nemoćna da svladam osjećaj gađenja kad mi je pogled pao na vrata kupaonice. – Imaš, djede, svoju djecu, sina kojemu do danas nisi ništa dao, pa s pravom pita kome će pripasti kuća kad te jednom više ne bude! Ja sam ti samo unuka… – zaustavila sam se na vrijeme da ne izbacim iz sebe otrov koji se nakupio u godinama djetinjstva kad je moja majka prepustila brigu o svojoj djevojčici nastranom djedu i nerazumnoj baki.

Umjesto radosnog rođendanskog slavlja nastala je unakrsna prepirka, a glasno izgovorene mamine riječi sam najjasnije razabrala:

– Moja kći nije normalna, što već dugo primjećujem – a onda me zgrabila za ramena i počela tresti histerično vičući: – Otkud ti toliko drskosti da se suprostavljaš djedovoj volji? Ako on kaže da kuću ostavlja tebi, možeš mu samo biti duboko zahvalna, a ne odbacivati njegov dar. Takvu uvredu tvoj djed nije zaslužio od tebe, ti balavice jedna bezobrazna…

TI SI BEZOSJEĆAJNA NEZAHVALNICA!

Smiri se, ženo! Možemo biti ponosni na svoju kćer što je toliko razumna pa shvaća i ono što ti nikad nećeš razumjeti. Doista nije uobičajeno da se nasljedstvo prenosi na unuke, a činjenica je da Krešimir do danas od roditelja nije dobio ništa – nastojao je mamu urazumiti moj tata, dok je Krešimir sa ženom izlazio iz kuće.

Djed je ukipljeno sjedio za stolom sleđena izraza lica u kojem nije bilo ni kapi krvi. Sa sinom se nije ni pozdravio, a baka je Lidija ravnodušno pospremala stol i prala posuđe kao da se baš ništa neobičnog nije dogodilo. Moj brat Ivor je u sobi gledao prijenos nogometne utakmice pokušavajući ostati van svih događanja, sve dok ga nismo pozvali da se spremi jer idemo kući. Uzela sam svoju torbu i sjela u auto, a od djeda i bake sam se oprostila samo uz pozdrav.

– Idi se oprostiti s djedom! – naredila je mama prilazeći autu.

– Pozdravila sam se s oboje – odgovorila sam.

– Jesi li poljubila djeda na rastanku?

– Nisam i neću ga više nikad poljubiti! A hoćeš li znati zašto? – rekla sam iznervirana proteklim događajima, tim pravim fijaskom od rođendanskog slavlja, kao i majčinom nezainteresiranošću za razloge takvog mog ponašanja prema djedu.

– Zašto? Zato što si bezosjećajna nezahvalnica, što si zaboravila sve dobro što su ti činili baka i djed. Eto, zato nisu zaslužili da ih poljubiš, a ne pomisliš da svaki naš rastanak može biti i posljednji! – rekla je kroz suze, domahujući baki koja nas je ispratila.

Djed je tih dana doživio moždani udar, što je moju mamu posve izbacilo iz kolotečine, a u našoj obitelji zavladala je napetost i česte svađe roditelja. Mama je za djedov udes okrivljavala ujaka Krešimira i mene jer smo ga nas dvoje povrijedili svojom drskošću. Više ni s posla nije dolazila kući, već u bolnicu ocu u posjete. Nakon završenog liječenja uslijedila je dugotrajna rehabilitacija kad se mama posve preselila roditeljima. No, nas smo se troje dobro snalazili i bez nje, a kad sam preuzela sve kućne poslove, četvrti sam razred gimnazije završila s nešto manje petica, ali ipak s odličnim uspjehom pa sam bez problema mogla upisati željeni studij. Odabrala sam pravo želeći jednog dana postati odvjetnicom i posvetiti se obrani zlostavljane djece, o čemu se sve glasnije počelo govoriti i pisati u svim medijima. Ujedno sam proučavala literaturu iz psihologije želeći doznati kako se odnositi prema djeci koja su doživjela traume poput mojih.

UMJESTO STRASTI – STRAH I JEZA

Na prvoj sam se godini studija zbližila s kolegom Ivicom, koji se po mnogo čemu razlikovao od ostalih mladića koji su djevojkama prilazili privučeni samo fizičkim izgledom. Ivica je bio skroman, tih i povučen poput mene. Da je zaista drukčiji od ostalih, dokazao mi je svojim prijateljskim odnosom i nakon mnogih prilika da mi se približi kao muškarac. Kao da je predosjećao moj strah od bliskosti s muškarcem, i nakon godine dana druženja, prijateljski bi me poljubio samo u obraz, lako sam ga voljela kao čovjeka i prijatelja, svaki njegov bliskiji dodir izazivao bi u meni nešto poput gnušanja koje sam nastojala prikriti. Njegova mi je prijateljska potpora bila potrebna u mnogim teškim trenucima i zato ga nisam smjela izgubiti. Bila sam sretna s njime sve do onog dana kad mi je izjavio da je zaljubljen u mene. Tog sam se trenutka neprekidno pribojavala, ali sam ipak njegovu izjavu primila mirno i čak mu dopustila da me poljubi.

Njegov prvi strastveni zagrljaj, umjesto ugode, u meni je izazvao sjećanja na djedove dodire koji su mi kao djevojčici usadili strah i gađenje. Umjesto uzvraćanja njegovim nježnostima, u njegovom prvom pokušaju bliskosti ukočila sam se i, poprilično grubo ga odgurnuvši, jednostavno pobjegla.

– Oprosti mi, Kornelija, nisam te htio povrijediti. Očekivao sam da ti želiš isto što i ja, misleći da me voliš ne samo kao prijatelja, već i kao muškarca. Poznajemo se već dovoljno dugo pa sam mislio da nije prerano i za krajnju bliskost. No, u svojim sam se očekivanjima prevario – rekao mi je sljedećeg dana poslije predavanja. Očekivala sam da me više neće ni pogledati, ali je on pošao sa mnom prema tramvajskoj postaji kao i do tada.

– Volim te, Ivice, ali ne mogu… zagrcnula sam se u suzama i požurila prema tramvaju što je nailazio. Začudilo me što je i on ušao za mnom i sišao kad i ja, te bez riječi pošao sa mnom prema parku u mom naselju. Sjeli smo na klupu u hladu široke kestenove krošnje i šuteći se pogledavali.

– Kornelija, moramo razgovarati! Mi smo prijatelji, prije svega prijatelji! Slažeš se s mojom tvrdnjom? – pitao je, gledajući me ravno u oči kao da mi želi pročitati i one najskrivenije misli.

– Jesmo, Ivice! Ti si moj jedini prijatelj kojeg ne bih htjela izgubiti, ali ti želiš i više od prijateljstva, kao uostalom i ja, samo što ja još nisam spremna za ljubavnu vezu.

– Tu smo, dakle, Kornelija! Kažeš da me voliš, ali nisi spremna tu ljubav i pokazati? Već odavno znam da si drukčija od mnogih djevojaka koje poznajem i možda te upravo zbog toga toliko i volim. Ako me smatraš pravim prijateljem, očekujem da ćeš mi otkriti problem koji te muči – topao pogled njegovih očiju nije mi dozvolio da mu kažem neka ode jer želim biti sama.

NEĆU TE DOTAKNUTI AKO TO NE ŽELIŠ

Upravo sam se bojala samoće koja me očekuje u stanu jer je bio petak kad su moji roditelji s Ivorom otišli baki i djedu na more. “Moramo razgovarati” zvonile su mi njegove riječi u glavi punoj misli o spoznaji što sam je doživjela prilikom Ivičinog pokušaja da mi se približi. Uostalom, on je student na psihologiji čiji će životni poziv biti takav da pomaže ljudima u nevolji kao što je moja.

Uz to, poznajem ga dobro da pred njim mogu otvoriti dušu i srce pa ako me istinski voli, razumjet će moje odbijanje tjelesnog kontakta nakon proživljenih trauma u djetinjstvu. Stigli smo tako polako šetajući i do ulaza u moju zgradu. – Ne odbijaj prijateljsku namjeru da ti pomognem i nemoj me uvjeravati da ti pomoć nije potrebna. Dopusti da ti pravim društvo dok su ti roditelji odsutni. Obećavam da te neću ni dotaknuti bez tvoje želje – obećao je.

Zajedno smo pripremali ručak izbjegavajući spomenuti naš odnos i razlog njegova dolaska u moj stan. Pojeli smo jagode sa šlagom, popili kapučino i uključili televizor. Moje su misli bile daleko od sadržaja koji su se odvijali na ekranu jer sam bila zaokupljena razmišljanjem o odnosima u svojoj obitelji koji su od nas činili usamljenike, iako smo živjeli između istih zidova. Otkad je djed doživio moždani udar, mama je više brinula o njemu nego o svojoj obitelji, a ja sam se uvukla u svoju ljušturu ogradivši se neprobojnim zidom. Kao što se kaže, da u svakom zlu ima i nešto dobrog, naša je situacija doprinijela zbližavanju tate i sina. Ivor je često odlazio s tatom baki Dunji, skupa su pecali, rekreirali se trčanjem po nasipu uz Savu, posjećivali nogometne utakmice i druge sportske priredbe. Na mene se više nisu ni obazirali jer su znali da učim, a ja sam doista željela što prije završiti studije i potražiti posao što dalje od svog doma.

Prošla je tako čitava večer, a ja nisam smogla snage da započnem razgovor zbog kojeg je Ivica sjedio sa mnom u sobi umjesto da živi život gradske mladeži. Ostao je na ležaju u dnevnoj sobi, a ja sam legla u svoj krevet pokušavajući što prije zaspati, uvjerena da ću ujutro imati više snage i hrabrosti da s prijateljem podijelim svoje probleme.

No, već u prvim trenucima sna zapala sam u već poznati mi košmar u kojem se isprepleće sadašnjost i prošlost, stvarni i nestvarni događaji, a potom je slijedio san koji me naprosto progonio ponavljajući se iz noći u noć: U djedovoj sam kući na moru. Spavam u svom krevetiću u sobi s kaminom, a u dimnjaku urliče vjetar, čujem škripanje poda pod teškim djedovim koracima koji mi se približavaju. Uzima me i prenosi na svoj ležaj, miluje me i ljubi, pritišće me na svoj dlakavi trbuh, a ja počinjem dozivati baku, samo što ne mogu pustiti glasa, kao što to obično biva u snovima.

– Kornelija, probudi se! Vjerojatno nešto ružno sanjaš – nježni dodir Ivičine ruke i zabrinuti njegov glas oslobađaju me mučnih snova. S osjećanjem olakšanja gledam dragog prijatelja nagnutog iznad sebe, uvjeravajući se dodirom njegovih ruku da i to nije samo varljivi san, već stvarno ljudsko biće koje mi briše oznojeno lice.

MOŽDA NAM SE IPAK DOGODI KEMIJA

Vjerovala sam da će me prestati proganjati otkad se našao na rubu života i smrti, ali uzalud. Sanjam ga skoro svake noći – izgovorila sam kroz suze olakšanja kad sam shvatila da nisam sama, a Ivica me bez riječi gledao i dalje mi brišući znoj. Otišao je u kuhinju i donio mi čašu toplog mlijeka koje sam halapljivo popila.

– Možeš mi ispričati svoj san ako ga se još sjećaš, Kornelija – govoreći, sjeo je na stolicu pokraj kreveta, želeći mi dati na znanje da je spreman poslušati me. Više se ni jednom od nas nije spavalo iako je tek svitalo.

– Itekako se dobro sjećam što sam sanjala, jer to i nije baš običan san! To je mora koja me progoni skoro svake noći – započela sam bez sustezanja pričati da u snovima proživljavam sve ono što mi je djed činio kao djevojčici koja se nije imala kome požaliti. Moje pričanje nije prekinuo niti jednim pitanjem pa sam u strahu pomislila da će na kraju ustati sa stolice i zauvijek otići iz mog života. No, on me pustio da govorim, a ja sam se osjećala sretnom što sam smogla hrabrosti da svoj teret konačno s nekim podijelim.

– Shvaćam da te uz djeda vežu ružne uspomene, no dokle god ih ne izvučeš na svjetlost dana i o njima ne progovoriš, nećeš biti spremna pokopati ih i ostaviti u prošlosti, kamo i pripadaju.

Ne smiješ dopustiti da ti traumatična prošlost upropasti sadašnjost i budućnost – savjetovao me prijatelj.

Bit će Ivica dobar psiholog, pomislila sam slušajući ga, a bit će vjerojatno i bolji roditelj nego što su moji. Ne mogu, doduše, zamjerati svom ocu što me prepustio mojoj usamljenosti koju sam dobrovoljno izabrala, ali mami i baki ne mogu oprostiti što nisu htjele čuti moj vapaj. Da sam kojim slučajem ispričala majci što mi se događa u djedovoj kući, ona bi me zasigurno prekorila i optužila da imam pokvarenu maštu, jer je njezin tata bio i ostao nepogrešiv, najbolji otac, muž i djed. Kako bi reagirala baka Lidija da sam joj otvoreno rekla što mi sve deda čini? Odmahnula bi rukom i ismijala me, a možda bi mi nakon toga bilo još gore. Jedino što sam mogla, to sam i učinila – prestala sam odlaziti u djedovu kuću mada sam doživjela njihovu osudu kao nezahvalnica, pogotovo kad sam odbacila nasljedstvo.

Kad sam završila školovanje, našla sam posao daleko od svog rodnog doma i nastojala zaboraviti traumatične događaje iz djetinjstva, u čemu mi je bila neophodna i pomoć stručnjaka. Ivičinu sam bračnu ponudu ipak odbila računajući da je bolje zadržati pravog prijatelja nego steći nezadovoljnog supruga. Kad sam se osjećala dovoljno snažnom za suočavanje s tuđim nesrećama sličnima mojoj, počela sam se pripremati za odvjetnički poziv, a upravo mi je stigla vijest o djedovoj smrti.

Budući da na pogrebe najčešće odlazimo zbog živih, došla sam radi susreta s obitelji, rodbinom i mojim dragim prijateljem Ivicom. Možda ovom prilikom doznam iz kojih se razloga ni on nije oženio, a protječe mu trideset i prva, kao i meni. Ako nam se pri ovom susretu dogodi čudo i proradi “kemija”, bit će rođena i nova priča sa sretnim završetkom.

Vaši komentari