Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Majci sam otela muža

Znaš… – majka me je pogledala u grudi. Znala sam da nema hrabrosti podići pogled i susresti se sa mojim. Čim je imala takav nastup, nešto mi je važno imala za reći, a tih njenih važnih odluka mi je već bilo preko glave.

– Što je? – upitala sam je nabusito.

– Ja i Marin… – opet je zastala.

– Opet idete na neko putovanje? – upitala sam je ljutito.

– Ne, nego… – njeno prekidanje rečenica mi je išlo na živce. Išla mi je i ona. Iako mi je bila majka, nisam je osobito voljela. Njeni postupci su me na to natjerali. Na ovom svijetu je postojala samo ona i jedino je sebi bila važna. Svoj užitak je stavljala na prvo mjesto, a gdje smo bili ja i moj brat? Negdje u pozadini, negdje gdje njen pogled ni ruke nisu imale pristup. Koliko smo joj bili važni? Gotovo ništa, tako se barem ponašala. Odgojila nas je dadilja i jedino smo nju i imali. Majka je oca potjerala, doslovno. Otišao je bez ičega, a cijelo bogatstvo prepustio je majci. Nikada joj to nisam oprostila, nikada i neću. Još mi je pred očima lebdjela očeva slika na odlasku, pognutih ramena, s vrećicom u rukama, otišao je i nikada se više nije javio. Zašto? To je bio misterij kojeg nikada nisam dokučila. U jedno sam bila sigurna. Majka ga je ucijenila i ona je znala kako to najbolje učiniti. Očito joj je smetao. Bio je prepreka na putu njenim užicima.

– Što? – planula sam.

– Nisam te tako odgajala – majka je povisila ton.

– Ti me i nisi odgajala – nisam mogla odoljeti a da joj ne kažem ono što mislim. – Prepustila si nas dadilji. I ne očitavaj mi bukvice – ustala sam.

MAJKU NISAM NIKAKO SHVAĆALA

Imaš dvadeset godina, Lidija – majka me je upozorila. – Obratila sam ti se onako kako se obraća žena ženi. Htjela sam ti reći da ćemo se ja i Marin vjenčati – napravila je grimasu koja je trebala biti osmijeh, ali to je bilo sve samo ne ono što je ona namjeravala da bude.

– Ah! – podrugljivo sam uzviknula. – Očito mu odgovara netko poput tebe. Imaš novca, a on je došao sa ulice. Starija si od njega više od deset godina – upozorila sam je.

– Ali ne izgledam tako – majka me je upozorila na moje riječi.

– Zahvaljujući estetskoj kirurgiji – nisam imala milosti prema njoj. Namjeravala sam se odseliti ali me je ona čvrsto držala uza se. Ja nisam mogla pronaći posao, a za nju nisam željela raditi. Ograničavala me je u svakom pogledu. Davala mi je novac na kapaljku ali je zato prema Marinu bila više nego izdašna.

– Bore mi ne trebaju – majka je ustala. – I ne želim ih. Prava su pošast. Treba ih ukloniti odmah, a ne čekati da se lice pretvori u neprepoznatljivu smežuranu loptu. Mladost ima svojih prednosti, ali ih mi ne znamo iskoristiti.

– Ne želim to slušati – odmahnula sam rukom. – I ne moram – izišla sam. Bila sam tako ljutita. Iako mi je bila majka, neke njene postupke nisam mogla ničim opravdati. Ponašala se kao da je ostala bez zdravog razuma. Zar nije vidjela što Marin namjerava? To je bilo tako očito; on svoje namjere nije ni skrivao. Imao je skupocjeni automobil, a moj jedva da je i vozio. Imao je markiranu odjeću, a ja sam svoju kupovala po kineskim dućanima. Da sam bila manje buntovna, i ja sam mogla imati sve, ali ja svoj ponos ni zbog čega nisam željela ugušiti. Nisam bila od onih koji su se ponašali onako kako je ona željela. Imala sam svoj razum, svoja uvjerenja, ali i svoje stare rane kojih ona nije ni bila svjesna. Ponekad sam uživala mučiti je. Uvijek sam govorila suprotno od onog što je ona željela.

Ograničavala me je, a znala sam i zašto. Ja ću potražiti oca kad-tad, no za to mi je trebao novac kojeg nisam imala. A kada ga nađem, saznat ću istinu. Ona me je najviše zanimala. Isto tako me je zanimalo zašto se otac svih proteklih godina nije javio. Mogao je pronaći bezbroj načina, ali nije. Zašto? To. pitanje sam samoj sebi postavila milijune puta, a odgovor se nije nazirao.

SKOVALA SAM PLAN ZA OSVETU

Kad smo već kod ženidbe, želim znati gdje je moj otac – vratila sam se da joj postavim to pitanje.

– Otac? – majka je odmahnula rukom.

– Vi nemate oca – jednostavno je rekla. – Moja ste djeca, a onaj kojeg smatraš ocem, to ti nije.

– Ne razumijem – odmahnula sam glavom.

– Nisam željela imati nikakve komplikacije sa bivšim muževima. Otišla sam u banku sperme i sve sam to riješila na jednostavniji način. Ni ja ne znam tko vam je otac. Oboje ste začeti u Njemačkoj. Sada si dovoljno odrasla da saznaš istinu i da me napokon prestaneš kriviti za odlazak svojeg oca.

– Moj brat mi nije brat, nego polubrat? – skamenjeno sam je upitala.

– Tako je – majka je jednostavno rekla. Koljena su mi zaklecala. Ne znam kako sam izišla iz prostorije. To je bilo tipično za moju majku. Ona se s ljudskim životima naprosto poigravala. Od nje sam nešto trebala naučiti. Bila sam toliko povrijeđena da sam se grcala u suzama. Ona se ni na koga nije obazirala, ništa njoj nije bilo sveto. Njena djeca… Kako joj je samo palo na um podlost kao što je začeće na način na koji je ona to učinila?

Sve ono o čemu sam sanjala, sve se raspršilo. Hvatala sam se za svaku slamku poput utopljenika, ali niti jednu nisam vidjela na pomolu.

Pokušala sam trezveno razmišljati, ali kako pronaći suvislu misao u svom tom kaosu? Na žalost, bila sam svjesna sve okrutnosti koja se događala oko mene, ali i sa mnom. Bila sam igračka svoje majke, ona kojom se ona poigrala, ne obazirući se na osjećaje.

Nije me zanimalo njeno bogatstvo. Nikada nisam bila od onih osoba koje su veliku važnost davale novcu. On je za mene bio samo sredstvo za život, i ništa više.

Kada sam se malo pribrala, počela sam kovati planove za osvetu. Nikada nisam ništa toliko željela kao što sam se željela osvetiti u tom trenutku. Obećala sam samoj sebi da ću sve podrediti tome. Kako se osvetiti, i na koji način?

To još uvijek nisam znala. Moja se majka i za što nije vezala. Marin? Da, ako je barem malo želim povrijediti, trebala bih joj njega oteti. Smučila mi se i sama pomisao na to, ali… Marin nikako nije bio ono što bih ja željela. Sjetila sam se njegova lisičjeg lica i pogleda koji je bio proračunat onoliko koliko je i njegov um bio. Njemu je moć bila na prvom mjestu, sumnjam da je volio moju majku. No sve dok se ne doseli kod nas, ja sam bila nemoćna.

Kovala sam planove i razrađivala ih do najsitnijih detalja. Dok se moja majka spremala za vjenčanje, moje misli su išle u nekom sasvim drugačijem smjeru. Iako naši odnosi nikada nisu bili topli, u posljednje vrijeme je došlo do potpune hladnoće, udaljenosti koja nas je tjerala da izbjegavamo jedna drugu. Njoj to i nije bio problem. Većinu vremena je provodila sa Marinom, a ja? Prepustila sam se mašti, povlačila sam se u osamu i bila bolno svjesna kako nemam niti jednu pouzdanu osobu u svojem životu. Moja se majka potrudila da me izolira, a ja se nisam protivila. Došlo je vrijeme da se i to promijeni. Ako imam i malo njenih gena, a čak ni u to nisam bila sigurna, onda će moj osvetnički pohod biti i te kako uspješan.

Vjenčanje je prošlo. Na njemu se dalo vidjeti sva raskoš bogatstva, majka je naprosto sjajila. Bilo je očito da.joj je stalo do Marina, a ta je spoznaja meni davala moćno oružje u ruke. Trebala sam izigravati zavodnicu, a s obzirom na moje neiskustvo, to će mi teško poći za rukom. Ipak, znala sam da imam mnogo prednosti na svojoj strani. Bila sam mlada, čvrstog tijela, lijepa, čak i ljepša od majke. No, ona je imala iskustvo, novac, a ovo zadnje moglo je biti i presudno. Igrala sam na kartu da je Marin samo muškarac, onaj koji će podleći porivu i izazovu. To mi je bila posljednja nada. Da je moja majka i slutila što smjeram, drugačije bi se ponašala. No, ona je bila opuštena. Kada su se vratili sa medenog mjeseca, počela sam sa svojim igricama. Koristila sam svaki mogući trenutak da Marinu pokažem dio tijela, da ga izazovem, ali se on ponašao kao da ništa ne vidi. Shvatila sam da trebam biti strpljiva, a u tim trenutcima to mi se činilo kao hodanje kroz vječnost.

REKAO MI JE DA VOLI MOJU MAJKU

Moje nevine igrice su trajale nekoliko mjeseci. Onda je Marin počeo pokazivati prve znakove zainteresiranosti. Bili su to jedva primjetni znakovi, kao što je sjaj u očima, ali i stajanje posred rečenice. Ponekad sam imala dojam da je zbunjen, a mislila sam da je nemoguće da se to njemu dogodi.

– Što smjeraš? – upitao me je jednom kada sam u donjem rublju izišla iz kupatila.

– Molim? – nevino sam ga pogledala. – Na što misliš? – moj osmijeh je trebao biti nevin isto kao i moje riječi.

– Lidija… – uhvatio me je za ruku. Promatrao me je ravno u oči.

– Nemoj misliti da ja ne primjećujem tvoje igrice – rekao je kruto.

– Ne razumijem – pokušala sam se istrgnuti iz njegovog stiska.

– A ovo? – pokazao je na moje tijelo koje je bilo izloženo njegovom pogledu. – Što ovo treba značiti? – znala sam da njega ne mogu prevariti. On je imao iskustva, upravo ono ga je i dovelo na tron pored moje majke, a to nikako nisam mogla zanemariti. Ako ga podcijenim, moja bitka je unaprijed osuđena na propast. Bila sam žena, mlada žena i izazov za njega. Promatrala sam njegovu Adamovu jabučicu kako podrhtava. Mogao je glumiti što hoće, ali ga je odavao govor tijela.

– Što? – upitala sam ga uz grimasu.

– Znam što smjeraš – rekao je uz samozadovoljan osmijeh.

– Onda i meni reci da i ja budem upućena – odlično sam glumila naivku.

– Volim tvoju majku – rekao je neuvjerljivo. Prasnula sam u smijeh. Kada je vidio moju reakciju, pustio mi je ruku.

– To je istina – uvjeravao me je.

– Ne sumnjam – pokušala sam zvučati ravnodušno. – I ja je volim, ali… – pogledom sam kliznula po njegovom tijelu. – Ali… – jezikom sam obliznula suhe usne. – Više volim sebe. Svjesna sam prolaznosti života i činjenice da neke stvari treba staviti ispred roditeljske ljubavi, ‘oče’ – podrugljivo sam rekla.

Vidjela sam kako se izraz njegovog lica mijenja. Mišići su mu se zategnuli, a oči mu zasjale. Pogledom je klizio po mojem tijelu. Znala sam da sam dobila prvu malenu bitku i da je onaj trenutak koji će biti presudan sve bliži i bliži. Punina mojih grudi bila mu je dostupna pogledu. Promatrao ih je sa čežnjom, željom koja je postajala sve uočljivija.

– Idem – okrenula sam se i pošla u svoju sobu. Kad sam ušla u nju, zatvorila sam vrata i naslonila se na njih.

Moja igra je bila opasna, ali i pored te spoznaje, nisam imala namjeru odustati. Marin nije bio tip muškarca koji bi mene privukao.

Bio je previše proračunat, a i ja sam se trudila takva postati. Ne ide to preko noći, pomislila sam. Ipak, morala sam samoj sebi priznati da je zgodan. Moja majka je godinama čekala onog pravog, i dočekala ga je, barem je ona mislila da je to tako. Možda je u podsvijesti znala da je on s njom zbog novca, ali je tu misao sigurno skrivala u tajnim pretincima svojih moždanih vijuga. Svi volimo misliti da smo posebni i voljeni zbog nas samih, pa koliko god ona hladna bila, ipak je popustila pred osjećajima. Ponekad sam imala dojam da joj muž služi kao trofej. Imati pored sebe nekog tko izgleda kao Marin, očito joj je laskalo.

Kad sam se pribrala, odjenula sam se. Majka se uskoro vraćala s posla, a ona nije smjela ništa primijetiti, barem ne dok ne budem sigurna da sam joj otela jedino ono do čega joj je stalo. Već sam počela likovati, unaprijed se radujući onom što će uslijediti. Ona je povrijedila mene, ja ću nju, a na posljedice nisam htjela ni misliti.

ŽELIM LI IĆI S NJIM DO KRAJA?

Znala sam koliko je velik ulog. Ako se dogodi ono što sam planirala, bit ću izbačena na ulicu. Neće imati milosti prema meni. Zato sam se trebala potruditi da pronađem posao, bilo kakav posao. Obećala sam samoj sebi da ću se dati u potragu.

Između mene i Marina zavladala je nekakva šutnja. Imala sam dojam da me izbjegava i taj me osjećaj nije prevario. Činio je sve da me mimoiđe. Ako sam ja bila u kuhinji, on je odlazio u sobu, bazen ili u kupaonicu. Bilo je trenutaka kada sam doista mislila da voli moju majku, ali nikada je nije promatrao sa strašću koju sam vidjela onog dana kada sam u donjem rublju stala preda njega. U njegovu pogledu to nisam uočavala dok je klizio pogledom po njenom tijelu. Gotovo sam bila sigurna da nas uspoređuje, naravno, na štetu moje majke. Godine su na njenom tijelu ostavile traga. Koliko god da se ona trudila da održi vitkost i formu, to tijelo je izgubilo onu mladenačku čvrstinu koja se ničim ne može vratiti. Ako se k tome pridoda da je imala i dva poroda, onda sam ja bila u velikoj prednosti. Novcem možemo kupiti muškarca, ali ne i njegovu vjernost. To je svima dobro poznato. Koliko god da je imala iskustva, to isto iskustvo ponekad položi oružje pred naivnošću.

Nisam se dala odgovoriti od svojeg nauma. Jednom sam vidjela trag vatre u njegovim očima i znala sam da će se vratiti. Dokle sam željela ići? Do kraja, ili ga samo dovesti u situaciju da ga moja majka zatekne sa mnom u nepriličnom položaju? Još sam o tome trebala razmisliti. Igra koju sam igrala sve više mi se počinjala sviđati. Lijep je bio osjećaj upravljati nečijom sudbinom. Znala sam da se tako i moja majka osjećala dok je to činila ostalim ljudima.

Meni Marin ništa nije skrivio, ali je mojoj majci stalo do njega, i to je bio dovoljan razlog da se preko njega osvetim njoj. A i dosadilo mi je da se ponašam kao da ne vidim njegovo šepurenje. Možda bih se i ja tako ponašala na njegovom mjestu. Sve je dobio servirano i imao je mnogo više od mene.

ZASLUŽILI SMO KAVU I OPUŠTANJE

Lidija! – čula sam majku kako me zove. – Moram na posao, a treba otići u mjesečnu nabavku namirnica. Neka te Marin odvede – žurila je, inače nikada nikomu ne bi povjerila kupnju mjesečne zalihe hrane. Kada je otišla, okrenula sam se prema Marinu. Moj osmijeh sve je govorio. Vidjela sam kako me promatra.

– Požuri – rekao je hladno.- Popis je dugačak, a ja ne želim gubiti vrijeme.

– Moram se spremiti – rekla sam mimo. Zabavljala me je njegova nervoza. Bilo je očito da pokušava izbjeći ono što se moglo dogoditi. Nije mi vjerovao, ali to nije bilo ono najgore, jer je sebi vjerovao još manje.

– Požuri – ponovio mi je.

– Ne glumi mi oca – odbrusila sam mu. – Ti to nikako nisi – rekla sam podrugljivo.

– Idi – samo je odmahnuo rukom. Otišla sam, ne skidajući osmijeh sa lica. Igra je počela i nastavit će se. On mi je postao jedina zabava. S našim igricama sam razbijala monotoniju svojeg života. Sviđalo se to Marinu ili ne, imala sam namjeru i dovršiti ono što sam započela. Do tog trenutka ništa se nije dogodilo osim pogleda koji sam ja protumačila onako kako je meni odgovaralo. Ipak sam se nadala da se nisam prevarila i da sam u stanju zapaliti plamen u njegovom tijelu. A u srcu?

Nisam bila sigurna da ga je i imao. Osmjehnula sam se i prišla ogledalu. Tko god da mi je bio otac, dao mi je gene koji su rezultirali ljepotom. Doista sam imala lijepo lice, pravilne crte, ali to nikada nisam naglašavala. Kosa mi je uvijek bila spuštena, tako da ono nije ni dolazilo do izražaja. Odlučila sam i to promijeniti. Uzela sam šminku i diskretno se našminkala. Kada sam bila gotova, imala sam dojam da sam nadmašila samu sebe. Kosu sam skupila i moj prozračan ten došao je do izražaja. Oči su mi sjale od uzbuđenja, od iščekivanja onoga očekivanog. Odjenula sam usku i pripijenu odjeću. Moje obline jasno su se nazirale ispod tankog materijala. Kada sam sišla, Marin nije skidao pogleda sa mene. Učinak koji sam željela, sam i dobila.

– To je previše izazovno – upozorio me je.

– Ako ti smeta, ne gledaj me – odbrusila sam mu. Moje je samopouzdanje raslo.

– Nije da mi smeta… – spustio je pogled.

– Ali… Ostali muškarci… – bio je zbunjen.

Imala sam dojam da u njegovu glasu čujem tračak ljubomore. Osmjehnula sam mu se. Trebala sam biti oprezna. Ako se uljuljam u sigurnost sve je moglo otići u vjetar.

– Ne brini ti za njih. Dok si ti uz mene, mogu samo promatrati – rekla sam mirno.

– Nadam se – Marin je bio vidljivo neraspoložen.

Kupnja je trajala djelo poslijepodne. Marin me je pratio u stopu. Kada smo bili gotovi, okrenula sam se prema njemu.

– Zaslužili smo kavu, opuštanje nakon svega ovog – pogledala sam prema prepunim kolicima.

– Majka će ti se ljutiti – Marin je pokušao održati distancu.

– Neće – rekla sam tiho. – Ona zna da sam ja nespretna – svoje sam riječi popratila osmijehom.

– Mogla bi posumnjati… – Marin je zastao. Nisam komentirala njegove riječi. Ipak me je poslušao i otišli smo na kavu. Kada je ona donesena pred nas na stol, Marin je neprestano buljio u šalicu kao da će u njoj pronaći odgovore na pitanja koja je postavljao samom sebi. Bila sam iznenađena njegovim ponašanjem. Zar sam pogriješila kada je on bio u pitanju? Imala sam dojam da je preda mnom stidljiv muškarac, ni nalik na onog kakvog sam ga zamišljala. Možda sam ga prerano osudila, i naravno, krivo sam to učinila.

– Marine – stavila sam ruku na njegovu. Povukao ju je kao opečen. – Lidija – izgovorio je moje ime tiho. – Igraš se s vatrom, a meni se ne vadi golim rukama žeravica iz nje. Znam da odnos između tebe i majke nije nimalo idiličan, ali ne bi trebala koristiti mene da bi joj se osvetila – govorio je razgovijetno i tiho, ali mu se u glasu čula opasnost.

– Što ako griješiš? – upitala sam ga. – Što ako mi se sviđaš? – igru sam nastavila, iako nevoljko.

– Nisam ja za tebe – Marin je oprezno rekao. – Ne izazivaj me – glas mu je postao gotovo molećiv.

– Sviđaš mi se – rekla sam samouvjereno. Kada sam vidjela kako on reagira, gotovo sam požalila zbog svojih riječi. – Ali… – iznenada sam promijenila odluku. – Želim biti iskrena prema tebi. Istina je da mi je ovo u početku bila samo igra, ali se bojim da to sada prerasta u nešto drugo. Imaš pravo – donijela sam odluku da odustanem. – Možda sam se samo željela osvetiti majci, dokazati joj da boli kada se netko prema tebi ponaša kao da ne postojiš. Očito sam izabrala krivi način.

MOJE TI SE TIJELO I SRCE PRIBLIŽILO

Žao mi je – slegnula sam ramenima. – U stanju sam pomisliti da doista voliš moju majku. Neka vam je sa srećom. Ja ću se uskoro iseliti – rekla sam odlučno.

Znala sam da ne želim nastaviti ovu igricu. Ona je postala previše opasna za mene. Upala sam u vlastitu klopku. Želja za osvetom nestala je. Marina sam promatrala na drugačiji način i opasnost se krila upravo u tome.

– Nije važno – Marin je rekao tiho. – Žao mi je zbog tvojeg narušenog odnosa sa majkom. Znaš… – pogledao me je sa zagonetnim smiješkom. – Mogla si i uspjeti. Nisam stijena, i ne samo da je moje tijelo reagiralo na tebe, čini mi se da mu se i srce pridružilo. Možda sam pogriješio… Ma nije važno – odmahnuo je rukom.

– U čemu si pogriješio? – bila sam radoznala.

– Idemo li? – Marin je ustao.

– Da – pošla sam za njim.

Putem do kuće oboje smo šutjeli. Šutnja nam je odgovarala. U to nimalo nisam sumnjala. On je bio zaokupljen svojim mislima, a ja svojim. Kao što sam i planirala, uskoro sam pronašla posao u nekom kafiću i počela stanovati sa svojom kolegicom. S majkom sam izgubila gotovo svaki kontakt. Njen bijes zbog mojeg odlaska nije jenjavao. S Marinom se tjednima nisam čula, a onda je jednu večer došao pred samo zatvaranje. Zastala sam kada sam ga vidjela. Osjetila sam pravu oluju u sebi. Sve proteklo vrijeme sam se trudila da ne mislim na njega, a da je sve bilo uzalud, shvatila sam čim sam ga pogledala. Iako je izgledao veličanstveno, očaj u njegovom pogledu nisam mogla ne primijetiti.

– Moramo razgovarati – šapnuo mi je kada sam mu prišla.

– O čemu? – upitala sam ga sa strahom.

– Ne znam. Zbunjen sam – prošao je rukom kroz kosu. – Možda mi samo treba netko tko će me saslušati – uzdahnuo je.

– Za pola sata sam gotova – rekla sam. – Čekaj me ispred ulaza – pokazala sam rukom prema vratima.

– Dobro – rekao je pokunjeno. Dok sam obavljala posljednje pripreme, bila sam zabrinuta. Nisam znala što se događa ali nešto jest, i to nije bilo nimalo bezazleno. Kada sam izišla, osjetila sam hladnoću koja mi je dopirala do samih kostiju.

– Tu sam – Marin mi je prišao.

– Što se dogodilo?

Majka će poludjeti što nisi kod kuće – sa strahom sam rekla.

– Već je poludjela.

Ne može više. Osjetila je da sam se promijenio. To je bilo dovoljno da izbaci ljutnju kao što vulkan izbacuje lavu. I sama znaš koliko je ona teška kada nešto nije onako kako ona zamisli da bi trebalo biti.

– Zašto si se promijenio? – privila sam krajeve jakne bliže tijelu.

– Zbog tebe – Marin je s oklijevanjem rekao. – Već sam ti rekao da nisam stijena. Mislio sam da je tvoja majka sve što želim, ali si mi ti pokazala da to nije istina. Neke stvari prekasno spoznamo. Što sada? Što da radim? Na koji god način da razmišljam? Imam dojam da ulazim u labirint iz kojeg nema izlaza. Dok promatram nju, vidim tebe. Trebao sam ti biti očuh, a moje namjere nisu nimalo očinske. Zaludila si me. Ušla si u svaku stanicu mojeg uma i ni na što ne mogu misliti osim na tebe. Lebdim u neizvjesnosti. To nije nimalo lijep osjećaj.

– Priberi se – na moje čuđenje, nisam osjećala okus pobjede, nego tihu sreću koja je punila moje srce.

– Nije li brak s mojom majkom ono što si želio? – upitala sam ga.

– Sada sumnjam u to – Marin je u tim svojim riječima pokazao ogromnu količinu očaja. Trebala sam suosjećati s njim, i jesam, ali sam ujedno i likovala zbog majke.

– Što se promijenilo? – došli smo do klupe koja je bila u zaklonici. Sjeli smo na nju. Marin je šutio.

– Izgubio sam se. Mislio sam da tvoja majka meni može dati sve ono što mi treba. I dala mi je, ali to nije ispunilo moje srce. Vjeruj mi, da mogu vratiti vrijeme, sve bih promijenio. Ali ne mogu, i to je ono što boli sve ljude. Ni ja nisam izuzetak. Laskalo mi je što mi je poklanjala pažnju. Ona zna biti vrlo poželjna i zavodljiva. Upao sam u zamku koju mi je postavila. Dala mi je novac, ali ga ne trošim, niti mi to pričinjava zadovoljstvo. Sretniji sam s tobom na klupi, nego s njom u krevetu. Ne mogu više, ne mogu se boriti protiv sebe – njegove su se riječi pretvorile u jedva čujan šapat.

Šutjela sam. Nisam znala što bih rekla. Bila mi je namjera razdvojiti ih, a to sam postigla u trenutku kada sam odustala od svog plana. Koliko god da sam se trudila sve to razumjeti, nije mi polazilo za rukom. Igra je imala ozbiljne posljedice.

MARIN MI JE BIO SVJETLO U TAMI

Počela sam igru bez ikakvih pravila, a to mi se na kraju obilo o glavu. Bilo mi je žao što sam mu dala nadu, što sam započela paklenu igru pa odustala.

– Proći će te to – pokušala sam ga umiriti.

– Neće – odmahnuo je glavom.

– Ja dovoljno poznajem samog sebe. Nikada moje srce nije nadvladalo razum. Nikada ono nije bilo na prvom mjestu. Sada jest. Ne zanima me novac, ništa me ne zanima osim tebe. Živio bih s tobom na ulici ako treba, ali bih bio sretan – objasnio mi je.

– Ali… – sve ono što sam namjeravala reći, sve se izgubilo u tom trenutku. Imala sam dojam da je vrijeme stalo. Više nisam željela osvetu, nego Marina. Nije se samo on promijenio, nego i ja. On nije bio lovac na novac, kako sam ga voljela zvati, već je bio samo nesretan čovjek koji je išao za svojim snovima, a dobio je pljusku stvarnosti. Pogriješio je, a iskrenost u njegovom glasu me je natjerala da nimalo ne sumnjam u njegove riječi.

– Mogli bismo uspjeti zajedno – nada se nazirala u njegovom glasu.

– Ne – odmahnula sam glavom. – Ne želim cijeli život bježati od bijesa svoje majke. I sam znaš kakva je ona. Ne bi nam nikada oprostila – podsjetila sam ga.

– Ni ja sebi ne bih oprostio ako bih tebe izgubio. Lidija… – pokušao me je pogledati u oči, ali je tama bila toliko jaka da mu to nije polazilo za rukom. – Volim te. Po prvi put mislim i vjerujem da je to istina. Znam da je sve komplicirano, da… A što ti osjećaš prema meni? – upitao me je tiho.

Zastala sam u pola pokreta. Ni sama nisam mogla definirati svoje osjećaje. Bojala sam se da ne pogriješim onako kako je on pogriješio. Istina je da sam o njemu maštala, da sam se zanosila, no kako da budem sigurna da je u pitanju ljubav, a ne samo nešto prolazno? Na tom području sam bila potpuno neiskusna, ljubav je za mene bila poput tame, a je li Marin predstavljao svjetlo ili samo svijeću koja će se ugasiti pred prvom naletu vjetra? Između nas je stmjalo nešto neobjašnjivo, ili sam ja to samo umišljala? Ako je on bio izgubljen, ja sam potpuno izgubila kompas u svemu.

– Trebam razmisliti – rekla sam šturo. – Treba mi vremena – zaključila sam nakon nekoliko trenutaka šutnje.

– To je ono što nemamo – Marin je želio odgovor odmah.

– Ako ne budem imala vremena, nećemo imati ni budućnosti – pokušala sam ga prizemljiti. – Ne mogu bez tebe ni trenutak – uvjeravao me je.

– Da, ali zaboravljaš da još uvijek mirišeš na moju majku. Da bih ostala s tobom, trebali bismo otići u neku drugu državu, jer bi nam ova postala pretijesna. Ja se ne želim okretati iza sebe. Moja majka zna biti okrutna, a to što sam joj kći neće je spriječiti u toj okrutnosti.

– Jasno mi je – Marin je ustao. Otišao je. Korak mu je bio spor, a ramena povijena. Izgledao je kao čovjek koji na njima nosi sav teret ovog svijeta. I ja sam ostala skamenjena. Je li moguće da sam majci otela muža, a da nije bio moj? I to je bilo moguće. Trebala sam mu dati samo malo nade i između njih bi sve bilo gotovo, a po svemu sudeći, već je i bilo.

Muškarci? Nikako ih nisam razumjela, niti sam se trudila shvatiti ih. Nisam shvaćala postupke čovjeka za kojeg sam mislila da je moj otac. Kako je mogao otići i nikada se ne javiti? Kako je Marin mogao misliti da će sa mnom biti sretan, kada bi prošlost uvijek stajala između nas? Ne bi išlo, nikako ne bi, zaključila sam. Ako je on pogriješio, onda neka i ispašta za tu svoju pogrešku. Moja je savjest bila mirna. Pokazala sam mu onoliko tijela koliko sam željela. Toliko sam pokazivala i na plaži nepoznatim ljudima, pa nitko to nije pogrešno shvatio. Ustala sam i krenula u svoj stan. Nisam ni došla do vrata, a majka me je nazvala.

ZAROBILA SAM NJEGOVO SRCE TRAJNO

– Sve znam – vrištala je. – Zavela si mi muža! – govorila je kroz plač.

– Ja ništa nisam učinila – rekla sam istinu.

– Daj mi Marina na telefon! – i dalje se derala. – Reci mu da su mu stvari ispred kuće. Neka ih pokupi! I ne želim vas nikada više vidjeti!!! – vrištala je.

– I nećeš – naglo sam donijela odluku. Nisam gubila vrijeme. Odmah sam nazvala Marina. Moje dvojbe su nestale. Ako sam griješila, ja ću tu pogrešku i ispaštati.

– Što je? – Marin mi se javio.

– Imaš li nešto novca? – upitala sam ga.

– Imam svoj račun koji nije zanemariv – rekao je odsutno.

– Onda pobjegnimo – predložila sam mu.

– Što? – nije shvaćao.

– Večer je kao stvorena za bijeg. Ja iza sebe ne ostavljam ništa nego brata, a s njim ću lako stupiti u kontakt. A ti… Ako ti je stalo do mene, sada to pokaži – izazvala sam ga. Već te večeri smo bili u njegovom automobilu. Mogla sam se pokajati zbog svojeg postupka, no još više bih se kajala da to nisam učinila. Iskušavala sam sreću s nekim tko nije trebao biti moj, ali će biti. Nikada se ne zna, tješila sam tada samu sebe, možda nam i uspije…

Sada, dvije godine kasnije, uvjerila sam se da nisam pogriješila. Nemoguće je postalo moguće. Marin se razveo, dijete je bilo na putu, a prošlost? Ona kao da nije ni postojala. Sjećam se one večeri kada smo pobjegli i pošli u susret sudbini. Nitko ne zna kakvi su njeni planovi, a možda je tako i bolje. Nisam Marina opterećivala prošlošću. Moja je majka u moj život dovela muškarca koji me je usrećio. Ako je to tako trebalo biti, nisam se imala pravo buniti. Sreća ima svoju cijenu, a grijeh iz prošlosti pretvorio se u prednost.

Rijetko mislim o majci. Nisam se pokajala, jer da jesam, to bi značilo da sam pogriješila. Nije ni Marin. Dala sam mu svoje srce, a to mu je dovoljno. Vidim to na njegovom licu koje zrači srećom. Majka je kupila njegovo tijelo privremeno, a ja sam zarobila njegovo srce trajno. Vjerujem da će se moje posljednje misli i obistiniti. No nitko nema garanciju za sreću u nikome. Tko zna što nam svima nosi sutra?