Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

BRAČNE SPLETKE: Zdrav na psihijatriji

Zubima sam zagrizao usne, jako, gotovo do nepodnošljive boli. U meni je sve ključalo. Svaka stanica mog tijela gotovo je vrištala. Jednostavno, još uvijek nisam mogao shvatiti što mi se događa. Da mi je netko ispričao da mu se ovo dogodilo, sigurno bih pomislio da laže ili da ima bujnu maštu. Pogledom sam okružio po bolničkoj sobi koja se nalazila na psihijatriji. Zatvorio sam oči. Nisam mogao podnijeti ni sam pogled na ta odsutna lica, izgubljene poglede i bolne izraze koji su nalikovali na karikature, izobličeno i neprepoznatljivo. Samo da sam mogao pobjeći, sve bih dao! Bio sam u sasvim drugom svijetu koji do prije nekoliko mjeseci za mene nije ni postojao. S čežnjom sam pogledao kroz rešetke.

Ljeto je bilo na izmaku, a jesen je svojim vještim kistom već počela bojati prirodu. Uzdahnuo sam. Zamišljao sam kako bi bilo lijepo izići van i udahnuti svježi zrak punim plućima. Na samu tu pomisao, prijatna toplina počela mi se širiti tijelom. Promeškoljio sam se, okrenuo i zaronio glavu u jastuk. Razmišljao sam. A što sam drugo i mogao ovdje raditi? Vremena sam imao na pretek, ali vrijeme ovdje ništa nije značilo. Svaka je minuta bila poput godine, a tek dani…

Oči su mi se navlažile od suza, lagano me peckajući. Glava mi je bila zarinuta u jastuk, a i da nije, nitko te suze ne bi ni primijetio. One nisu bile znak slabosti, ni kukavičluka, već jedini način na koji sam mogao iz sebe izbaciti sve ono što se s vremenom nataložilo. No to nisam mogao odjednom. Previše se slojeva nakupilo i morat će proći vremena i vremena dok sve to barem djelomično ne nestane. Gdje sam pogriješio? Zašto se nalazim ovdje, na psihijatriji, gdje mi ni u kom slučaju nije mjesto? Postojao je samo jedan odgovor: moja supruga Vesna.

A sve je tako lijepo počelo, prelijepo da bi potrajalo. Vesnu sam sreo kada sam imao gotovo trideset godina. Iza sebe sam imao bezbroj veza, ali me susret s njom pogodio poput groma. U meni su bjesnili osjećaji.

Dovoljan je bio samo jedan pogled da se zaljubim poput nekog tinejdžera. Sam sam sebi bio smiješan, ali mi mozak nije funkcionirao. Slušao sam srce prvi put u životu. Bio sam naprosto opčinjen njome. Bila je tako sitna, krhka poput porculanske lutke, ali predivno građena. Lice joj je bilo srcoliko. Nisam znao u koji bih dio prije pogledao. Pune usne koje su gotovo izazivale na poljubac, ili oči čudne plave boje, ovjenčane dugim trepavicama koje su bacale sjenu na njeno lice. Stajao sam pred ljepotom od koje zastaje dah.

To što sam i ja spadao u zgodniji primjerak muškog roda nije me u tom trenutku nimalo ohrabrilo. Nisam imao snage da joj priđem, što nimalo nije bilo svojstveno meni koji sam bio poznat kao srcelomac. Prišla je ona meni, pružila je svoju njegovanu ruku prema meni, uputivši mi jedan od svojih očaravajućih osmijeha.

– Vesna – jedva čujno je prošaptala.

JA SLUŠAM SRCE, ONO NAJBOLJE ZNA

Prihvatio sam njenu ruku, gotovo ne trepćući. Bio sam toliko zbunjen da sam zaboravio reći svoje ime, što mi se nikada do tada nije dogodilo. Gledao sam u nju kao u vilu. Bila je gotovo nestvarna.

– A ti si? – njeno me pitanje trgnulo.

– Ja sam Vlado – rekao sam čudnim dubokim glasom. Nakašljao sam se da pročistim grlo, još uvijek ne ispuštajući njenu ruku iz svoje. Po njenom sam pogledu vidio da dobro zna kakav je utisak ostavila na mene. lako je izgledala poput anđela, sumnjao sam da joj je i život koji je vodila bio isto anđeoski.

– Ovdje je tako bučno. Da odemo na neko mirnije mjesto? – preuzela je inicijativu. Pustio sam joj ruku. Čudno sam je pogledao. Za ženu, njeno je ponašanje bilo doista neuobičajeno. Bez sumnje, imala je neke svoje planove, ili što već, ni sam nisam znao što da mislim. Bio sam sretan, a sve ostalo je bilo sporedno.

– Samo da se javim prijateljima -izgovorio sam u jednom dahu. Krenuo sam, pa zastao. Pogledao sam je. Nisam bio siguran da će me čekati kada se vratim.

– Idem s tobom. Ja se nemam kome javljati – rekla je kao da mi je pročitala misli. Njenom iskusnom oku sigurno nije promakla moja neodlučnost. Pažljivo sam je pogledao, iako je na prvi pogled djelovala kao djevojčica, to ni u kom smislu nije bila. Imala je možda koju godinu manje od mene, što su svjedočile sitne fine borice koje su splele mrežu oko njenih očiju, a dolazile su do izražaja kada bi se smiješila.

– Naravno. Baš sam se zatekao kako razmišljam da od mene nimalo ne bi bilo ukusno da te ostavim samu. Ja takvo što nikada ne radim – pokušao sam se opravdati više zbog sebe, nego zbog nje.

– Za nešto uvijek postoji prvi put. Ja slušam srce, a ono najbolje zna izabrati kada se dogodi nekakva kemija.

Brecnuo sam se. Krenuo sam prema društvu i oprostio se. Nisam im ništa morao objašnjavati. Vesnino je prisustvo bilo dovoljno rječito. Dok smo izlazili, pokušavao sam je okarakterizirati kao osobu, ali bezuspješno. Nisam znao što da mislim. Ponašala se preslobodno. Je li ona inače takva, ili je bila u lovu na muškarce? Došla je sama, a to je dovoljno govorilo o njoj. Meni, kao muškarcu, bilo bi neugodno negdje se pojaviti sam, a kamoli ne ženi. Prišla je ona meni. Znam da su se vrijednosti i vremena promijenila, da su žene preuzele ulogu muškaraca, ali to je ponekad bilo doista neshvatljivo.

U takvim situacijama se gubi draž osvajanja, neizvjesnost, makar i ovakav pristup ima svojih prednosti. Olakšava ti put do željenog, ako je situacija kao što je ova večeras. Dok smo koračali prema vani, Vesna se sve više pripijala uz mene. Došli smo do mog automobila. Nije mi promaknuo njen zadovoljan osmijeh. Očito joj se sviđao moj novi Citroen Xsara, činilo mi se, i mnogo više nego što se sviđao meni. Ona je sigurno znala što želi od života – materijalna sigurnost joj je bila prioritet. Sjela je i zadovoljno zatvorila oči. Nisam znao što želi od mene, ni kako da započnem razgovor s tom zgodnom neznankom.

– Gdje ćemo? – taktički sam upitao. Nadao sam se da će njen odgovor biti povoljan za mene.

– Kod mene ili kod tebe? – bila je direktna. Iznenađeno sam je pogledao ispod oka.

– Ti izaberi – prepustio sam joj odluku.

– Kod tebe – rekla je kao da je to nešto najnormalnije.

ZAR BI ME ODMAH ODVEO U KREVET?!

Zadovoljno sam se osmjehnuo. Okrenuo sam ključ. Motor je tiho zabrujao, a lagani zvuci muzike ispunili su unutrašnjost automobila. Krenuo sam. Tijelo mi je bilo napeto od slatkog iščekivanja. Nakon samo nekoliko minuta, stigli smo do mojeg stana. Bez riječi smo se popeli do njega. Otvorio sam vrata i propustio je. Ponudio sam je pićem kojeg je sa zadovoljstvom prihvatila. Otišao sam do bara i ulio dva konjaka. Dok sam iz zamrzivača vadio led, ona je pozorno promatrala svaku pojedinost. Donio sam čaše i sjeo do nje. Ruku sam joj stavio na bedro. Ljutito ju je maknula.

– Što ovo znači? – glasno sam je upitao. Najprije se ponašala kao laka ženska, a sada glumila anđela.

– To bih ja tebe trebala pitati na moje pitanje je uzvratila pitanjem. Zbunio sam se. činilo mi se da u njenom prisustvu sve radim pogrešno. Kao da je namjerno izokretala svaki moj postupak.

– A kako da shvatim sve ovo? -začuđeno sam je upitao. Da bih zaposlio ruke, uzeo sam čašu sa zlatnožutom tekućinom, nervozno je okrećući. Kockice leda neravnomjerno su udarale po staklu.

– A koje? – glumila je naivnost.

– Htjela si doći u moj stan.

– Pa? Ti si to protumačio onako kako tebi najbolje odgovara. Ja ti ništa nisam obećala. Moja jedina želja je bila da se što bolje upoznamo, a to na onako bučnom mjestu ni u kom slučaju nije moguće. Neću poreći da mi se sviđaš, ali ti mora biti jasno da ja nisam jedna od onih koje uskaču u svačiji krevet. Svi su muškarci isti – rekla je ogorčenim glasom.

Njene se riječi nisu uklapale u njeno ponašanje. I dalje je, kao slučajno, pokazivala svoje najjače atribute. Preznojavao sam se. Želio sam je do ludila, ali se i bojao pokušati bilo što. Najgore što se muškarcu moglo dogoditi jest da bude odbijen. Kada se to dogodi, onda ga izjedaju sumnje koje znaju biti jako neugodne.

– Idem! – ustala je odjednom.

Bio sam zaprepašten. Ovaj nagli obrat situacije ostavio me je bez teksta. Nisam se ni snašao, a ona je već oblačila jaknu. Nisam skidao pogled s njene savršene figure. Trgnuo sam se. Odložio sam čašu, ustajući. U samo nekoliko koraka našao sam se pored nje. Stao sam, nijemo je promatrajući.

– Bolje je da idem. Ja nisam ono što si mislio da jesam. Ako nešto nije kako treba, onda je bolje izbjegavati bilo kakav početak – govorila je, pravdajući se.

– Možda jesam bio nespretan i iznenađen razvojem situacije, ali to ne znači da ne bismo trebali pokušati. Jedna si od rijetkih žena koje doista želim upoznati -bio sam otvoren.

– Želim i ja tebe – slegnula je ramenima.

– Što te sprječava u tome? – upitao sam u jednom dahu.

– Ti. Ne dozvoljavaš da sve ide svojim tijekom. Preskočio bi sve i odveo me u krevet. Gdje je tu draž upoznavanja? Nema ga. Kao i svi ostali, želiš samo provod. Nisam ja nikakva maramica za jednokratnu uporabu, koju ćeš nakon upotrebe odbaciti. Ja sam žena i imam svoje osjećaje. Ti osjećaji nisu nimalo zanemarivi. Ne želim biti ničija marioneta s kojom će se poigravati.

– Dobro – rekao sam samo da nešto kažem. – Ako želiš da se viđamo, bilo bi mi drago. Tebi ću prepustiti da određuješ pravila – nisam je želio izgubiti i zato sam to predložio.

Ona je zagolicala moju maštu, a njeno ju je ponašanje još više raspirivalo. Za mene je ona bila poput džungle, divlja, neistražena, i puna iznenađenja. Jednom riječju, bila je izazov kojem nikako nisam mogao odoljeti.

– Slažem se – rekla je nakon nekoliko dugih trenutaka.

PRIHVATIO SAM VESNINU IGRU

Nisam mogao sakriti osmijeh. Inzistirala je na odlasku, ali smo se dogovorili za izlazak iduću večer. Kad su se vrata zatvorila za njom, i dalje sam nepomično stajao. Zatvorio sam oči, udišući oblak blagog parfema koji je bio jedini svjedok da Vesna nije bila samo plod moje mašte. Pokrenuo sam se i sjeo na naslonjač. Bio sam sretan i tužan istovremeno. Nastavio sam piti konjak. Upao sam u čudnu vrstu melankoličnog raspoloženja. Nisam imao volje ponovno izići. Samoća mi je tog trenutka jako odgovarala.

Naša se veza nastavila. Bila je od samog početka neobična. Vesna je bila tako nepredvidiva. Baš kad sam mislio da je imam, ona bi se izolirala i nikada mi nije bila dalje. Dovodila me do ruba ludila, ali i vraćala natrag. Poigravala se sa mnom kao s lopticom, no ja nisam imao izbora. Previše mi je bilo stalo do nje, da bih riskirao bilo kakav prekid, a i nastojao sam se pridržavati dogovora od prve večeri. Kad je ona bila u pitanju, nikada nisam znao što stvarno osjeća. Ponekad sam mislio da me voli, a opet, ponekad mi se činilo da je sa mnom iz samo njoj znanih razloga.

Što se materijalnog stanja tiče, nisam bio prebogat, ali ni siromašan. Imao sam dovoljno za pristojan život, a mogao sam sebi priuštiti i poneki luksuz. Nakon nekoliko mjeseci hodanja, odlučio sam je zaprositi. Bio sam ushićen poput školarca. Spremio sam svečanu večeru, upalio svijeće, a u džepu sam nervozno stiskao zaručnički prsten koji je koštao pravo maleno bogatstvo. U dubini duše sam se nadao da će joj se svidjeti i da će pristati učiniti me najsretnijim čovjekom na svijetu. Kad je pozvonila na vratima, još jednom sam se okrenuo da se uvjerim kako je sve u redu. Srce mi je kucalo kao ludo.

– Ljubavi – opčinjeno sam rekao čim sam je ugledao. Privio sam je čvrsto uz sebe, ljubeći je. Odgovarala mi je na poljupce, iako nije bila sasvim opuštena. Ponašala se kao da očekuje da bi joj majka svakog trenutka mogla upasti u stan. Vječito je bila oprezna, a ponekad tako hladna i daleka. – Uđi – napokon sam je pustio.

Prihvatio sam njenu laganu jaknu i objesio je. Odveo sam je do stola, odmaknuvši stolicu. Možda je bila iznenađena, ali to nikakvom gestom nije pokazivala. Lice joj je bilo poput maske. Pažljivo je promatrala svaku pojedinost.

– Ovo bi nešto trebalo značiti? -muklo je upitala.

– Naravno – veselo sam joj odgovorio.

Došao sam do nje i uhvatio je za ruke. Dugo sam je gledao.

TO ŠTO TRAŽIŠ JE NEMOGUĆE

Gubio sam se u prekrasnom plavetnilu njenih očiju.

– Volim te, Vesna. Udaj se za mene – nespretno sam rekao. Pustio sam joj ruke i izvadio kutijicu iz džepa. Svečano sam je otvorio, mada sam pokušao skriti drhtanje svojih ruku. Ni sam nisam znao zašto je sve ovo tako djelovalo na mene. Pri prigušenom svjetlu svijeća, oveći safir bljesnuo je u svoj svojoj ljepoti.

– Pravi je, zar ne? – ushićeno je uzela prsten.

– Da – jedva sam izustio, čekao sam odgovor na svoje pitanje, ali ona je bila zanesena promatranjem prstena iz svih uglova. Bila je potpuno očarana njegovom ljepotom i sjajem.

– I? – s nestrpljenjem sam je poticao.

– Što? – trgnula se kao da se prenula iz sna.

– Još nisam čuo odgovor na svoju prosidbu.

– Ah, to – odmahnula je rukom kao da sam je upozorio da je zaboravila neku nevažnu sitnicu.

– Udat ću se za tebe. Naravno da je odgovor potvrdan. Zar si sumnjao da ću pristati? – u očima joj se pojavio vragolast smiješak.

Kriknuo sam i čvrsto je zagrlio. Tog sam trenutka bio najsretniji čovjek na svijetu.

Uskoro je uslijedilo vjenčanje. Udovoljio sam njenoj želji, te napravio doista veliki pir po uzoru na bogataše o kakvima je ona čitala s nekom vrstom opsjednutosti. Činilo mi se da je na piru bilo pola grada, a da ja gotovo nikoga nisam ni poznavao. Gledano iz ove perspektive, Vesna me nikada nije ni voljela. Ona nije ni bila u stanju voljeti nikog osim sebe i bogatstva. Ništa joj nije bilo važno osim udovoljavana sebi i svojim hirovima.

Prvih nekoliko mjeseci se barem trudila glumiti da joj je stalo do mene, no onda je postajala sve hladnija i udaljenija. Začahurila se i nikada joj se nisam uspio u potpunosti približiti. Potrošio sam silno bogatstvo da joj udovoljim, no čim se moj račun na banci smanjio, počela je pokazivati svoje pravo lice. Valjda je mislila da je novac kvasac i da raste, a ne da se topi. Jednostavno se nije mogla pomiriti s tim da je za haljinu previše dati nekoliko tisuća kuna. Ja nisam bio tajkun i morao sam držati balans kako ne bismo ostali siromašni poput crkvenih miševa.

– Shvati, Vesna, to što tražiš je nemoguće – pjenio sam se od bijesa, ne shvaćajući njenu nerazumnost.

– Ali, zašto? – njene su se plave oči napunile suzama.

U meni se vodila borba između srca i razuma. Kada bih je vidio u takvom stanju, tužnu i nekako nezaštićenu, bio sam joj kadar udovoljiti u svemu. Zatvorila je oči, a djelići suza ostali su po trepavicama čineći blještavu krunu oko njenih očiju. Došao sam do nje i zagrlio je. Milovao sam njenu mekanu košiću, a iz grudi mi se oteo tužan uzdah. Silno sam joj željo udovoljiti, pa ipak to je bilo gotovo nemoguće.

– Ti mene ne voliš! – kroz jecaje je uzviknula.

– Kakve veze ima financijsko stanje s ljubavlju? – obuhvatio sam joj lice, netremice je gledajući u oči.

– Da me voliš…

– Nikada nemoj posumnjati u moje osjećaje! Kako ne možeš shvatiti? Sve ono što su mi roditelji ostavili i ono što sam uspio uštedjeti, većim dijelom je potrošeno, a ni sam ne znam u što. Moja primanja neće biti dostatna za život na kakav si naviknula. Tvoja odjeća s potpisom nije nam neophodna, imaš je dovoljno, a i ne želim se pokazivati tamo gdje mi nije mjesto i tratiti vrijeme uzalud -govorio sam aludirajući na njene proboje u elitu.

Svim silama se trudila da uvijek bude tamo gdje se nešto događalo, ali među elitnim društvom, ne među “običnom rajom”. Za nju su moji prijatelji bili niža klasa i sve ih je udaljila od mene. Vodila me je poput krpene lutke, od prijema do prijema, šutio sam samo zato što nisam želio izazivati svađu.

– Ako mi ti ne možeš pružiti ono što želim, pružit će netko drugi – govorila je s ledenom hladnoćom u glasu.

TI SI DOBIO ONO ŠTO SI ŽELIO, A JA NISAM

Zaprepašteno sam je promatrao. Nekoliko trenutaka nisam mogao doći do riječi od šoka, mada nisam trebao biti šokiran. Bio sam svjestan njenog flertovanja s gotovio svim muškarcima, ali sam tada mislio da je to samo bezazleno koketiranje koje je godilo njenoj ženskoj sujeti. Znala je da je prelijepa, zgodna i da bi joj malo koji muškarac mogao odoljeti. Vulkan ljubomore naprosto je eksplodirao u mom tijelu. Lice mi se zažarilo poput užarene kugle.

– Da se nisi usudila! – prosiktao sam bijesno.

– A tko me to može spriječiti? likovala je.

– Pa… Ti si udana.

– Udana? Pod okriljem braka događa se svašta. Vi muškarci ste tako… Ne znam kako da se izrazim. Svi ste vi isti. Dajete sve dok ne dobijete ono što želite, a onda zamišljate da ste s potpisom dobili samo svoju robinju. Nisam luda da pristanem na takav život – iz nje je govorila osoba koju nisam poznavao.

– Imam osjećaj da te nimalo ne poznajem – u nemoći sam izrekao.

– Mene nitko ne poznaje – uz osmijeh je odgovorila.

– A zašto si se onda udavala? – bio sam istinski začuđen.

– Razlozi uopće nisu važni. Za tebe je samo bitno da si dobio ono što si želio, a ja to sigurno nisam.

Nisam je razumio.

Od tog dana ništa više nije bilo isto. Pokrenuo se kamenčić koji je izazivao sve veću lavinu. Vesna se mijenjala. Kad god sam joj prišao, odbijala me. Lagano me je ubijala psihički, ali i fizički. Ni u čemu joj nisam bio ravan, a pogotovo ne u prepredenosti i hladnoći koja je isijavala iz svake njezine pore. Nisam mogao ne primjetiti nove komade odjeće i nakita. Počeo sam sumnjati da me vara, ili bolje rečeno, bio sam gotovo siguran u to. Neko sam vrijeme šutio, ali sve ima svoje granice. Smetalo me to što je izlazila gotovo svaku večer, vraćajući se u rane jutarnje sate. Ponašala se kao da ne postojim, bez ikakvog objašnjenja.

– Večeras nećeš izići – rekao sam joj jednu večer. Stao sam ispred nje, odlučan da sve ovo privedem kraju.

– Dosta je bilo. Ponižavaš me, a ja to nisam zaslužio, što radiš vani? Ne možeš se ponašati tako slobodno… – nisam ni dovršio rečenicu, a ona me snažno pljusnula. Ustuknuo sam. Još se nisam ni snašao, a ona je počela vrištati, razbijajući sve do čega je mogla doći. Počela je kidati svoju haljinu, mahnito se udarajući po tijelu. Kosu je raščupala, a zatim je došla do mene udarajući me šakama. Nisam se branio. Bio sam previše šokiran. Umjesto slatke i umiljate Vesne, preda mnom je stajala neuračunljiva luđakinja. Kad se donekle smirila, uzela je slušalicu i nazvala policiju. Ne znam kako sam došao do stolice. Sjeo sam, tupo zureći u jednu točku. Prošla scena izgledala je poput ružnog sna, ali je nered koji je vladao svuda po stanu bio svjedok zbilje.

SHVATIO SAM DA MI JE BOLJE DA ŠUTIM

Kad je stigla policija, ja sam još uvijek stajao na istom mjestu. Sa zaprepaštenjem sam slušao kako Vesna laže, glumeći nemoćnu žrtvu. Da nisam bio svjedok njenog ponašanja, i ja bih joj povjerovao. Doista je bila uvjerljiva, a njena pokidana haljina i crvenilo kože koje će se za nekoliko sati pretvoriti u modrice, govorili su joj u prilog.

– On… Htio me je ubiti! – jecala je. -Jednostavno mi je dosta njegovih napadaja ljubomore i bijesa. Ovo se ponavlja već mjesecima, a ja ne mogu više. Volim ga i nadala sam se da će se promijeniti. Kako sam se samo zavaravala? Bojim se. Njemu treba pomoć. Jednog će mi dana njegova ruka presuditi, a ja to ne želim. Pomozite mi, molim vas – molećivo je gledala u dvojicu uniformiranih policajaca.

– Gospođo, čini mi se da je i vama potrebna pomoć – rekao je glasom punim razumijevanja.

– Moje će ozljede proći. Ovaj put nije ništa strašno. On… – prstom je pokazala prema meni.

– Njemu je potrebna pomoć. On treba na liječenje. Na psihijatriji…

Policajac je pozvao prvu pomoć, šutio sam, a što sam i mogao reći? Tko bi mi vjerovao? Bio sam van sebe, nesposoban za donošenje bilo kakve odluke, a još manje da im se suprotstavim.

– Pogledajte ga! Izgleda miran kao janje, a prije samo pola sata ponašao se kao razjarena životinja – ponovo je počela jecati. Kao sluča jno, naramenica koju je pokidala pala je pokazujući dobar dio njenih bujnih grudi. Gledao sam je i nisam se mogao načuditi. Doista sam oženio pravu glumicu, i uz to ženu koja osim fascinantne ljepote ima obilje zla i pokvarenosti u sebi. Tog sam trenutka shvatio koliko sam bio naivan. Ja nisam bio njen muž, već bankovni konto koji je izgubio na vrijednosti kada se stanjio. Upotrijebila me i odbacila kao opušak, ali to nije bilo sve. lako sam za nju bio bezvrijedan, očito je imala paklene planove za mene, premda nisam znao kakve. S lisicama na rukama dočekao sam dolazak doktora. Izveli su me iz mojeg stana kao posljednjeg kriminalca. Nisam se bunio. Naivno sam mislio da će me pustiti još iste večeri, jer istina je bila na mojoj strani.

Kako sam se samo grdno prevario! Na sve sam to gledao kao s neke visine, dok mi nisu odredili psihijatrijsko liječenje. Dok su me vodili na odjel, otimao sam se, psovao, vikao, bjesnio s razlogom, a to mi je samo odmoglo. Išlo je Vesni u prilog, dokazujući da su njene riječi istinite, okarakterizirajući me kao nasilnika. Nisam im dozvoljavao da me svladaju, pa su primijenili silu i vezali me za krevet. Nemoćno sam se otimao, a onda sam osjetio ubod igle. Ne mogu reći da me je ta injekcija smirila. Ona je samo otupila moje osjećaje i pomutila mi zdravo rasuđivanje. Kad god bih došao k sebi, vikao sam da sam greškom zatvoren, ali uzalud. Svi su bili gluhi na moje molbe.

S vremenom sam naučio da mi je bolje da šutim. Odvezali su me, ali su me redovno kljukali tabletama koje je doktor Zoranić odredio kao redovnu terapiju. Sve to vrijeme Vesnu sam vidio svega dva puta, ali mi se nije ni obratila. Bila je u društvu doktora, prisno ga držeći pod ruku. Gledao sam je i nisam osjećao ništa osim mržnje, beskrajne mržnje i želje za osvetom. Mrzio sam je istim intenzitetom kojim sam je do prije nekoliko mjeseci volio. Nikada nisam vjerovao da je između ljubavi i mržnje tako tanka granica koju je vrlo lako prijeći, a sada sam to osjetio na vlastitoj koži. Išao sam iz krajnosti u krajnost. Žena koju sam nekad obožavao, potrudila se da mi uništi život. Bila je temeljita i okrutna. Uništila me je u samo jednom trenutku, i to samo zato što joj se prohtjelo, ili zato što sam joj bio smetnja u pokušaju da je spriječim da živi raskalašenim životom, a na to sam imao pravo. Pa što sam trebao učiniti? Dozvoliti joj da se ponaša kao prostitutka pod okriljem braka. Ne!

Mjesecima sam ležao na odjelu. U meni je umrla svaka nada da će se nešto promijeniti. Svaki dan mi je bio pakao, i pored svega, bio sam sretan jer nisam bolestan poput ostalih. A tu sam se nagledao svega: gola tijela bila su svakodnevna pojava, a cigaretu nikada ne bih mogao popušiti do kraja – ako ne paziš, netko bi ti je ukrao. Tu su dominirali samo primitivni porivi i bilo je tako bolno žalosno gledati toliko mladih ljudi s kojima se priroda poigrala na najokrutniji način; s nekima priroda, a s nekima život.

NAPOKON VRATA PREMA SLOBODI

Jednog jutra, kada sam se najmanje nadao, pozvan sam na razgovor. Očekujući doktora Zoranića, nemalo sam se iznenadio kada sam ugledao postarije lice simpatičnog doktora. Nekoliko me trenutaka nijemo promatrao, a onda se nasmiješio, pokazujući mi rukom na stolicu. U meni se počela buditi nada koju sam pokušavao zatomiti. Nisam želio još jedno razočarenje. Nakon što mi se predstavio, počeo je ugodan razgovor i ja sam se opustio. Sa zanimanjem sam pratio njegovo vješto prelaženje s teme na temu.

– Zašto sam pozvan? – upitao sam usred razgovora. Jednostavno više nisam mogao izdržati neizvjesnost.

– Zbog ovog – pružio mi je nekakve fotografije. Listao sam ih, a jagodice su me gotovo pekle dok sam ih držao u ruci. Na njima je bila Vesna i dr. Zoranić. Bez sumnje su slike pokazivale da je njihov odnos sve samo ne poslovan. – Žrtva ste zavjere, i meni je doista žao što je naš uposlenik upleten u to. On je dao ideju, a vaša ju je žena sprovela u djelo. Vješto su uklonili prepreku koja im se ispriječila u njihovoj vezi. Niste samo vi žrtvovani, već i njegova žena. Da nije bilo nje, ne znam kako bi sve ovo završilo. Ljudi su ponekad čudni kada se zaljube, izgube moć zdravog rasuđivanja. I njegova žena radi ovdje, i trebala je biti slijepa da ne posumnja. Vaš im je stan bio idealno utočište, a glasine koje su kružile, došle su i do nje. Iznajmila je detektiva, a rezultat je u vašim rukama. Žao mi je zbog ovog. Volio bih čuti detalje, to će nam pomoći u istrazi.

Srce mi je poskočilo. Napokon su se otvorila vrata prema slobodi. Doktoru sam ispričao sve, ne izostavljajući ni najmanju pojedinost. Kao da je s riječima koje sam izgovarao nestajala gorčina i mržnja iz mojeg tijela. Osjećao sam se predivno, gotovo nestvarno. Nakon višemjesečne monotonije, događaji su se nizali jedan za drugim, kao na nekom ubrzanom filmu. Ništa mi nije bilo važno osim činjenice da ću napokon izići. Bože, kako je samo bio lijep osjećaj kročiti preko izlaznih vrata! Da sam imao krila, poletio bih, a ovako sam napravio samo nekoliko koraka i sjeo na prvu slobodnu klupu. Zatvorio sam oči, dopuštajući da me ugodna sunčeva toplina miluje po licu. Pluća su mi se nadimala od sreće i svježeg zraka. Ništa više nije bilo isto. Nije se promijenio svijet, već ja, i moji pogledi na njega.

Uputio sam se u svoj stan. Kad sam stigao, bio je prazan. Osjetio sam olakšanje. Skuhao sam kavu, dugo uživajući u njenom opojnom mirisu i predivnom okusu. Razmišljao sam o svom dosadašnjem životu. Bio sam sam na novom početku. Nisam imao nijednog prijatelja, svi su me napustili mnogo prije mojeg odlaska na psihijatriju i nitko me od njih nije ni posjetio. Cijeli moj dosadašnji život bio je samo puko zavaravanje. Sada sam na sve gledao iz sasvim druge perspektive, a možda mi je ovo i bilo potrebno da spoznam što su prave vrijednosti. Odlučio sam promijeniti svoj život iz temelja. Nakon ovog događaja shvatio sam da se iz nečeg lošeg uvijek može izvući dobra pouka. Nije me bilo briga što će biti s Vesnom. Bez sumnje, je jurila prema dnu, a najvjerojatnije će tamo i ostati. U neku ruku čak mi je bilo žao zbog toga, ali sama je odabrala taj put.

Sada imam toliko planova za budućnost! S ovo malo novca pokušat ću osnovati samostalan posao i siguran sam da ću sa svojim znanjem i sposobnošću uspjeti. A što se tiče braka, vjerujem da ću jednog dana susresti ženu koja će mi moći pružiti sve ono što ću i ja njoj: topao dom, djecu, ljubav i razumijevanje. Imam jedno vrlo loše iskustvo, ali nisam izgubio vjeru.

Ipak je svijet pun dobrih ljudi. Možda je ovako i bolje. Najprije sam upoznao zlo, da bih mogao cijeniti svako dobro koje ću u budućnosti doživjeti. Nisam čovjek bez vjere i nade, takve sam ljude ostavio na psihijatriji. Oni se jadnici nikada ne bi ni snašli u ovom okrutnom svijetu, ali na svu sreću, ja nisam jedan od njih. Nakon svega mogu reći da sam sretan, presretan čovjek, jer za sreću ponekad nam je potrebno malo, tako malo. Gadno je samo što sve čovjek mora proći da bi to spoznao!