Prevarila me najbolja prijateljica

Da je moj butik svakog dana bio pun kao tada, obogatila bih se. Ali, to nisu bili kupci, nego djevojke koje su došle na razgovor za posao. Već sam samoj sebi dosadila ponavljajući svakoj od njih iste riječi.

Radi se šest dana u tjednu, na posao treba doći pola sata prije otvaranja, u 7.30 sati, subotom se radi od 8 do 14 sati, radnim danom cijeli dan, vi radite od 7,30 do 16 sati. Uvijek morate biti nasmijani, ljubazni, raspoloženi i naravno, butik uvijek mora biti besprijekorno čist, a odjeća lijepo složena. –

Sve one su tvrdile da to mogu, sve su bile lijepe, dotjerane, mlade. Čak i previše mlade. Ni jednu od njih nisam mogla zamisliti budnu u sedam ujutro, poslije ludog noćnog provoda, pa još ljubaznu i nasmiješenu. I nijednoj nisam vjerovala da će uz zaljubljenosti i ostale mladenačke a probleme biti odgovorna na poslu. A onda se pojavila jedna nešto starija i ozbiljnija. Na prvi pogled djelovala mi je poznato, ali tek kad se predstavila shvatila sam da je dobro poznajem.

-Dobar dan, ja sam Marija Bregić…” – rekla je, a onda se zbunjeno zagledala u mene.

-Sanja, jesi li to ti? –

-Da, Marija, ja sam! – ustala sam, prišla joj i čvrsto je zagrlila. Bila sam tako sretna što je vidim, jedva sam povjerovala da je to zaista ona. Odrasle smo zajedno, zajedno smo išle u osnovnu i srednju školu… A onda nas je, kao i mnoge druge, razdvojio rat.

Ja sam se s roditeljima i sestrom preselila na more. Za nju sam čula samo da je otišla negdje u inozemstvo. I evo, sada se ponovo srećemo, u mom butiku! Sudbina mi vraća bar jedan djelić sreće iz prošlosti koju mi je rat oduzeo.

Zatvorile smo se u moj ured kako bi na miru popile kavu i ispričale se. Naravno, sve ostale djevojke koje su se prijavile na razgovor za posao sam odbila, bilo je savršeno jasno da će moja najbolja prijateljica iz mladosti dobiti posao.

Uspomene su bile previše bolne

Pričale smo o svemu. O divnim godinama koje smo zajedno provele, o veselim školskim danima, zajedničkim prijateljima koji su sada tko zna gdje. Ali, uspomene su i poslije deset godina za obje bile bolna tema. Vratile smo se u sadašnjost.

-Udala sam se prije pet godina. Imam divnog muža i četverogodišnju kćer Tinu. Nedavno sam otvorila ovaj butik i ponosna sam na njega! – izgovorila sam u jednom dahu. – Moj suprug Vlado je pravnik i radi u dobrostojećoj privatnoj tvrtki. Marijina životna priča bila je mnogo zanimljivija od moje. Ona je proputovala pola Europe: bila je u Italiji, Austriji, Njemačkoj…Najduže je živjela u Švicarskoj. Nikada se nije udavala, ali je uvijek kraj sebe imala bogate i moćne ljubavnike koji su je izdržavali i to mi je otvoreno priznala.

-Ne mogu i ne želim više tako živjeti! – povjerila mi se. – Dosadilo mi je ovisiti o drugima. Želim promijeniti svoj život, raditi i živjeti od svoje plaće! – zvučala je odlučno, ali njene riječi su odudarale od njenog izgleda – otmjene i skupe odjeće, zlatnog nakita, njegovanih ruku koje kao da nikad ništa nisu radile. Još mnogo toga je u njenom izgledu odudaralo od slike o Mariji iz školskih dana. Od ružne, debeljuškaste i iskompleksirane djevojke pretvorila se u pravu ljepoticu. Kao da mi je pročitala misli, nastavila je pričati.

-Možda ti ne izgledam kao netko spreman da vrijedno radi za skromnu plaću, ali zaista ću se truditi. A kad smo već kod izgleda, znaš i sama kakva sam nekad bila.

Ovaj izgled me je skupo koštao! Sve te operacije, zatezanja, liposukcije, silikoni… Ali, vrijedilo je! Konačno sam se oslobodila kompleksa iz djetinjstva. Sjećaš se, nijedan dečko nije htio izaći sa mnom, čak nisam imala s kim plesati na maturalnoj zabavi!

Zaustila sam da nešto kažem, ali sam se predomislila. Dotakle smo se pomalo neprijatne teme. Sjetila sam se da sam joj pred samu maturu, “ukrala” dečka. Nisam ga baš ukrala, on nikada nije pokazao posebno zanimanje za nju, ona je bila ludo zaljubljena u njega. Bila sam i ja, mislila sam daje najvažnija stvar na svijetu za mene osvojiti ga. U dubini duše znala sam da mi to nije oprostila, iako je moja veza sa njim trajala vrlo kratko. Meni ga je “ukrala” neka treća. Darko. Da, zvao se Darko.

– Sjećaš li se Darka? – upitala je kao da mi ponovo čita misli. – Često se pitam što je s njim. Tko zna gdje je sada i što radi… –

Mislila sam da je tužna jer se sjetila naših ludih školskih dana i našeg rodnog grada.

– Nije valjda da još misliš na Darka?” – pitala sam.

– Ma samo ponekad, kao i na sve ostalo iz prošlosti. On je nevažan. Imala sam kasnije puno zgodnije dečke. Nadam se da ću uskoro imati divnog muža i pravu obitelj, kao ti.-

Nije mi bilo dosta što sam joj ponudila posao, primila sam je i u svoju kuću.

Bilo mi je drago što smo raščistile tu malu nesuglasicu iz prošlosti.

– Dobro. Kada možeš početi raditi? – upitala sam je.

– Odmah, čim nađem smještaj. Možeš li mi preporučiti neki dobar hotel? –

– Marija, od plaće u mom butiku nećeš moći plaćati hotel! –

– U pravu si. Ali, samo dok ne nađem neki stan…-

– Dok ne nađeš stan, budi kod mene – velikodušno sam joj ponudila. –

Bilo joj je neugodno

Ne želim smetati…-
– Ne brini se, imam veliku kuću. Pa, i ti bi isto učinila za mene, zar ne? –

Tako se Marija doselila kod nas i ubrzo počela raditi. Nisam se mogla požaliti, bila je vrijedna i odgovorna, puna energije i vječito nasmijana. I kod kuće mi je puno pomagala, naročito oko Tine. Mala je obožavala Mariju jer joj je dozvoljavala da se igra s njenom šminkom, odjećom, nakitom… Moj suprug Vlado se u početku bunio zbog prisustva nepoznate žene u našoj kući, ali je prihvatio situaciju kao privremeno rješenje. A to privremeno potrajalo je mjesecima… I svima je bilo lijepo. Zahvaljivala sam sudbini koja mi je na natječaj za prodavačicu poslala prijateljicu iz djetinjstva. Istina, bilo je nekih nelogičnosti u cijeloj situaciji, ali tada na njih nisam obraćala puno pažnje. Na primjer, Marija se sama preselila kod nas, dok sam ja bila na poslu, jednostavno je uzela taksi i došla, a ja se ne sjećam da sam joj ikad dala adresu. Kao što se ne sjećam ni da sam joj rekla gdje točno moj suprug radi, a ona je i to znala. Tvrdila je da sam joj sve to ja ispričala. Tko zna, možda i jesam, možda sam samo zaboravna.

Postala mi je sumnjiva

Marija je kupila nov auto – rekao mi je Vlado za doručkom.

– Znam, vidjela sam. Krasan auto. –

– I skup! Ti si vlasnica butika pa si ne možeš priuštiti nov auto, koristimo ovaj naš stari. A ona od plaće – može!

– Znaš i sam da ima bogatog i darežljivog prijatelja! – pravdala sam je.

– A zašto onda radi? Ustaje rano svakog jutra, ostaje prekovremeno kad ti ideš po Tinu, stanuje u sobici našeg potkrovlja..? –

– Zato što mi je prijateljica! – to je bio moj odgovor na sva pitanja.

Tada sam već trebala početi razmišljati. ..-Posao u butiku je odlično išao. Sve češće sam išla po novu robu i donosila sve skuplju i kvalitetniju odjeću. Sklopila sam i ekskluzivan ugovor sa jednom stranom modnom kućom. Po njihovu robu sam morala ići na talijansku granicu. Ali to nije bio problem. Kad god sam bila ma putu, Marija je brinula o svemu. Toliko, da sam se čak i ja, onako naivna, zapitala zašto to radi. Odgovor je stigao brzo, brže nego što sam očekivala. Naglo, kao grubo buđenje iz sna.

– Halo, Marija, ti si? – telefonirala sam s talijanske granice.

– Gdje su Vlado i Tina? –

– Tina spava, a Vlado je u radnoj sobi. Je li s tobom sve u redu?- zabrinuto je upitala.

– Da, samo je gužva na granici. Neću stići prije ponoći. Reci Vladi da se ne brine. –

– Dogovoreno. Hoćeš li da radim ujutro umjesto tebe, da se naspavaš?-

– Ne, hvala ti. Moram rano ujutro napraviti popis i unos nove robe. Vidimo se! – zadovoljna što imam tako odanu prijateljicu u koju mogu imati povjerenja, spustila sam slušalicu.

Pola sata nakon ponoći bila sam blizu kući, umorna i željna tople vode i udobnog kreveta. Sva svjetla su bila ugašena pa sam pomislila da svi spavaju. Kada sam ušla u dnevnu sobu i prišla stepenicama koje vode na kat, gdje su spavaće sobe, čula sam neki šum. Nešto me je natjeralo da se prikradem tiho do polovice stepenica i tu pritajim. Kroz polutamu sam vidjela kako se vrata na Vladinoj i mojoj spavaćoj sobi otvaraju i iz sobe izlazi Marija! Išla je lagano, na prstima prema svojoj sobi i bila je više nego oskudno odjevena! Jedva sam se suzdržala da ne vrisnem, a srce mi je počelo udarati tako jako da sam pomislila kako ću se onesvijestiti.. Očajna i potpuno slomljena, vratila sam se u dnevnu sobu i zaplakala. Čitav svijet mi se srušio za samo jedan trenutak. Moj divni suprug i moja najbolja prijateljica! Zašto? Možda sam previše često bila odsutna? Možda su njeni silikoni privlačniji nego što sam mislila? Možda… Ne, nije bilo opravdanja za ovakvu izdaju od dvoje ljudi u koje sam imala najviše povjerenja. Samo me je pomisao na Tinu sprečavala da ne eksplodiram i napravim scenu, izbacim ih iz kuće i polupam sve oko sebe… Zaspala sam u suzama, na dvosjedu u dnevnoj sobi. Prva pomisao, kad sam se probudila, bila je da sam zakasnila otvoriti butik, bilo je već skoro osam. A onda sam se sjetila svega i butik mi više nije bio važan. Ništa više nije bilo važno, osim Tine. Pošla sam prema njenoj sobi, da poljubim svoju djevojčicu, a onda da istjeram onu vješticu iz naše kuće. O Vladi nisam mogla razmišljati, to je bilo previše bolno. Tina je mirno spavala, kao što sam i očekivala. Obično je vrlo čvrsto spavala. Ali, Marije nije bilo u sobi. Nije bilo ni njenih stvari. Sigurno se spakirala i otišla dok sam ja spavala. Samo, zašto? Prije nego što sam se uspjela sabrati, pažnju su mi privukla poluotvorena vrata Vladine radne sobe. Uvijek ih je zaključavao, tu je držao važne dokumente i spise s posla.

Cijelo vrijeme mi se samo željela osvetiti

Prišla sam, otvorila vrata i doživjela, tko zna koje po redu, iznenađenje. Vlado je s knjigom u ruci mirno spavao u svojoj omiljenoj fotelji. Događalo se i ranije da tu zaspi čekajući mene, ali… Što je onda Marija radila u našoj spavaćoj sobi? Je li moguće da je sve sama namjestila, da je sve iscenirala, i zašto bi? Butik – sinulo mi je! Brzo sam probudila Vladu ne objašnjavajući mu ništa.

Zbunjenom i još sanjivom nisam mu se usudila ništa reći osim da pripazi na Tinu jer moram hitno u butik. Odjurila sam u butik i tamo zatekla baš ono što sam i očekivala – Marija me je opljačkala!

Odnijela je sve vrijedne stvari iz butika i sav novac iz sefa.

Inventar je bio ispreturan, a na polici, umjesto uramljene slike moje porodice, koja je polomljena ležala na podu, stajala je poruka:

“Bila si strašno naivna kada si pomislila da možemo biti prijateljice nakon onoga što si mi učinila. Otela si mi jedinog dečka kojeg sam ikada voljela! Nikada ti to nisam oprostila, i neću. Ovo nije kazna kakvu zaslužuješ, ovo je samo opomena. Nije mi sve išlo po planu… Zaista imaš divnog muža koji te mnogo voli. Nije pristao biti sa mnom. Odolio je mojim čarima. Bila sam spremna uništiti ti brak, obitelj, posao, sve! Dugo sam smišljala ovaj plan, pratila te, promatrala… Htjela sam da platiš za moju bol i poniženje iz školskih dana. Kako mi plan do kraja nije uspio, morala sam se poslužiti glumom, tek toliko da osjetiš kako boli prijevara voljenog čovjeka i najbolje prijateljice. Da više nikad ne poželiš nešto što je tuđe. Marija.”

Policija ju nije uspjela pronaći, vjerojatno je pobjegla u inozemstvo. Ja sam jedva uspjela objasniti Vladi što se dogodilo, kako i zašto. A on mi je priznao da ga je Marija pokušala zavesti, samo mi to nije htio odmah reći. Ne bih mu ni vjerovala. Tek sada, poslije nekog vremena, i sama shvaćam neke stvari. Nakon toliko godina, Marija me je pronašla, opsjednuta svojim kompleksima i žudnjom za osvetom. Kad samo pomislim koliko je malo nedostajalo da njen plan uspije, da mi uništi život… Samo kad se sjetim onih trenutaka očaja, one strašne noći na stepenicama našeg doma, straha da je sve izgubljeno… I sreće kada sam shvatila da je to samo glupa igra, neuspjela osveta lažne prijateljice.

Nakon nekoliko tjedana policija je u jednoj napuštenoj hotelskoj sobi pronašla torbu sa stvarima iz mog butika i veću svotu novca koji mi je nestao iz sefa. Sve je bilo tu, ništa nije prisvojila. Još jedan dokaz da joj pljačka nije bila cilj, da joj novac nije potreban. Baš kao što je napisala u poruci – bila je to samo opomena. Zbog mog grijeha iz mladosti koji nije bio vrijedan svega toga. Ili se meni samo tako čini.

Facebook komentari