Suprugu sam dala drugu šansu

Ivora sam upoznala kad mi je bilo sedamnaest godina, a njemu osamnaest. Budući da sam rođena Slavonka, a on je rodom iz Bjelovara, stanovali smo oboje u đačkom domu u Zagrebu gdje smo se i školovali. Prvi put sam ga ugledala na tulumu, u domu, kojeg je organizirao naš tadašnji zajednički prijatelj Tomislav. Bila sam oduševljena kad sam upoznala Ivora, a isto tako i on.

– Lucija – pružila sam mu ruku i namjestila svoj najljepši osmijeh koji sam mogla u tom trenutku. Piljio je u mene ne skrivajući svoje divljenje i zadržao mi ruku u svojoj nešto dulje nego li je bilo potrebno.

– A ti? – pitala sam jer je šutio. – Kako se ti zoveš? – skrenula sam pogled poput plahe djevojčice.

– Ah, da, Ivor! Ivor se zovem – iznenada je povukao ruku i lupio se po čelu. Izgledao je nespretno i smiješno, no meni je bio najljepši na svijetu.

– Odakle si, Ivore? Kako to da te prije nisam vidjela? – pitala sam znatiželjno proučavajući neobične ožiljke na njegovom licu.

Od čega su ovi ožiljci?

– Iz Bjelovara, doselio sam u dom prije dva dana – nasmiješio se.

– A gdje si prije stanovao? – nisam mogla sakriti svoju znatiželju.

– U drugom domu, u ovom nije bilo mjesta, ali sad se napokon jedno oslobodilo. Odavde mi je bliže škola – pročistio je grlo.

– Super! Nadam se da ćemo se bolje upoznati – rekla sam oduševljeno i ukorila se zbog svoje napadnosti. No teško sam se mogla zaustaviti jer mi se silno dopadao. Bila je to ljubav na prvi pogled. Nije trebalo dugo da nam se putovi ponovno spoje budući smo stanovali toliko blizu.

– Želiš li sa mnom u šetnju? – rekao mi je jednog popodneva Tomislav dok sam pokrivena do grla učila za sutrašnji ispit u školi.

– Znaš što, imam puno za učiti, ne znam, nemam sad vremena… Otkada ti voliš šetati? Koliko te ja poznajem, tebi je samo do tuluma i do pijančevanja – nisam se snubila biti iskrena. Iznenada je iza Tomislava provirila Ivorova glava.

– U stvari, ja sam predložio tu šetnju – rekao je nesigurnim glasom. Od iznenađenja nisam mogla izustiti niti riječi. Ustala sam kao automatizirana i krenula po jaknu.

– No dobro, onda vam ja ne trebam!? – bila je to više Tomislavova konstatacija nego pitanje. I Ivor i ja smo se nasmiješili zbog čega mi je laknulo. Više se nisam trebala pretvarati jer sam sada bila sigurna da su simpatije obostrane.

Isprva je Ivor bio ukočen i šutljiv tako da sam samo ja neprestano brbljala.

– I onda, od čega su ti ožiljci na tvom licu? – nisam mogla odoljeti svojoj znatiželji.

– Stvarno si direktna – nasmiješio se.

– Primijetila sam ih još na tulumu. Neka nesreća? – navaljivala sam.

– Kad sam prošle godine bio u Bjelovaru, uzeo sam tatin auto… – zastao je na tren i jedva primjetno se stresao.

– Ma daj!? – prokomentirala sam naivno djevojački, smatrajući ga frajerom zbog toga.

– Da, bilo bi super da se nisam zaletio u najveće drvo pred kućom. Ne moram ti reći da mi tata poslije više nije htio dati auto.

– Već imaš vozačku dozvolu? – začudila sam se.

– Da, imam. No tada je još nisam imao.

Bio je to početak jedne lijepe i duge romanse koja je već nakon nepune četiri godine završila brakom. Doduše, netko nas je malo požurio, no ionako smo bili mladi i zaljubljeni. Bilo nam je bitno samo to da smo zajedno.

Za mene je najava dolaska naše prve kćeri na svijet bio poput blagoslova. Dok smo željno iščekivali prvorođenu, nismo niti slutili što nas očekuje. Ivor je i dalje nastavio lumpati kao da se ništa nije promijenilo. Bilo mu je najvažnije da izađe s Tomislavom i da se napiju. To me tada još nije brinulo jer mi se činilo da je najvažnije od svega da me on voli. Za razliku od njega ja sam mogla razumjeti da će se naši životi promijeniti iz temelja i da nećemo moći izlaziti i ostajati budni do ranih jutarnjih sati. Naš zajednički život započeli smo u kući njegovih roditelja. Njegova majka je srećom bila dobra i razumna žena i puno nam je pomagala. Usput je bila prepuna dobronamjernih savjeta, što me tada prilično živciralo. Tek kasnije, kad sam i sama postala majka, shvatila sam da nam je željela dobro.

Vratio se, metastazirao

– I ti i Ivor ste mladi. Kao žena ženu, moram te savjetovati da ti Ivora uzmeš “pod svoje”, inače ćete imati buran život – negodovala je.

– Kako to mislite da ga ja uzmem pod svoje? – čudila sam se.

– Kao prvo moraš zahtijevati od njega da smanji svoje izlaske i pijančevanje. Dijete ne smije odrastati u takvom okruženju – pogledala me ispod oka kako bi se uvjerila da ima moju pozornost.

– Zašto ga vi niste uzeli “pod svoje” na vrijeme!? – drsko sam joj odbrusila.

– Ja ti ne želim zlo – utihnula je na tren. – Znaš, imaš pravo, i ja sam pogriješila u puno toga kad se radi o Ivoru, ali više ne mogu to popraviti… – zamišljeno se zapiljila ispred sebe, a ja sam primijetila da je beskrajno tužna.

– Ne razumijem – zanimalo me što se krije ispod tog tugaljivog pogleda.

– Razumjet ćeš kad za to dođe vrijeme. Nemoj me krivo shvatiti, ja volim svog sina najviše na svijetu, ali njegovo ponašanje nije baš najbolje. Puno smo tu pogriješili i njegov otac Marko i ja… – ispričavala se.

– Zašto mi to sada sve govorite? – pitala sam je otvoreno.

– Ja neću živjeti vječno, ostat ćeš mu jedino ti – suznih očiju me pogledala i na silu se nasmiješila.

– Plačete li vi zato što će se vaš sin oženiti mnome? Imate nešto protiv mene? – prasnula sam ljutito.

– Sačuvaj Bože, ti si dobra djevojka, žena – ispravila se.

– Recite što vas muči – osjetila sam suosjećanje prema njoj i krivnju što sam bila toliko usredotočena samo na sebe da nisam primijetila kako ona kopni.

– Ma ionako ćete oboje uskoro saznati. Imam karcinom u poodmakloj fazi, ne znam hoću li poživjeti toliko da bar vidim svoje unuče – iz nje je krenula bujica sputavanih suza, a ja sam tek tada primijetila njezino ispijeno lice i tamne podočnjake. Do tada sam prolazila pored nje ne primjećujući ništa.

– Žao mi je – nisam znala što bih drugo rekla.

– Ne brini, Marko će se pobrinuti da se što prije odselite. Ne bih željela da me gledate i pamtite u najgorem izdanju.

– Zar se ne može ništa učiniti? Zar nema načina? – pitala sam s nadom u glasu.

– Ne, prekasno je. Ovo je već drugi put. Vratio se, metastazirao – za stala je i progutala svoju bol. – Ne bih te htjela više opterećivati time.

Ne mogu je sad nositi

Osjetila sam mučninu i grč od te šokantne vijesti. Premda mi nije bila bliska, bila mi je draga. Znala sam koliko je Ivor voli i neizmjerno cijeni. Nikada ga nije sputavala u ničemu, možda je čak i pretjerivala u tom, te je sad od mene tražila da ga ja obuzdam. Da ja preuzmem zadatak u kojem je ona kao majka posustala. Na neki način razumjela sam da nije imala snage, ali bilo mi je suludo povjerovati da bih ja mogla utjecati na Ivora u toj mjeri da se on odluči ostaviti svojih noćnih izlazaka.

Isto tako znala sam da moram to početi zahtijevati što prije. Počela sam mu nježnije prigovarati i moliti ga sve češće da ostane uz mene. Umilnim i lijepim riječima uspijevala sam ga sve više pridobiti na svoju stranu i naivno sam vjerovala da će tako biti stalno. Bila sam sretna jer je Tomislav bar privremeno pao u drugi plan.

Kako su i obećali, Ivorovi roditelji su nam uredili kuću koju su posjedovali u Zagrebu. Jedan kat pripadao je Ivorovu bratu Denisu, a drugi je pripao nama. Svekrvine posljednje dane nismo bili uz nju jer je ona tako zahtijevala. Prije nego što je umrla, Ivor ju je nekoliko puta posjetio, ali samo na kratko. Uvijek ga je požurivala da se vrati meni, uvjeravajući ga da me ne smije nikako ostavljati samu. Nije željela da itko osim njezinog muža gleda agoniju kroz koju je prolazila. Ivor je nakon takvih susreta bio duboko potresen, ali uvijek bi ga oraspoložila činjenica da će postati otac. Ja sam se trudila u tim teškim trenucima biti mu podrška i tješiti ga. Kad sam bila već u poodmakloj trudnoći, Ivorova majka je umrla. Bila sam iskreno tužna zbog toga, a Ivor je bio beskrajno nesretan kad je izgubio majku. Nadala sam se da će mu rođenje naše djevojčice izbrisati tu tugu i da će onda biti bolje. Imala sam pravo.

Petra se rodila jednog zimskog jutra u cik zore. Srećom, u to vrijeme Ivor je već bio zaposlen i imao je dobru plaću. S veseljem sam se uhvatila svoje nove uloge majke i uživala u njoj, no nije bilo lako bez pomoći. U tim trenucima poželjela sam daje Ivorova majka živa. Moja je majka kratko vrijeme ostala kod nas, ali kako sam imala mlađeg brata ubrzo se morala vratiti u Slavoniju. Iako sam bila mlada i neiskusna ozbiljno sam shvaćala svoje obaveze, za razliku od Ivora. Tražila sam od njega da se i on uključi u svakodnevne poslove, a on je bio totalno nezreo i ljutio se zbog mojih zahtijeva tvrdeći da su nerazumni.

– Što bi ti htjela? Ja odlazim na posao svakog dana, a ti si cijeli dan kod kuće – zanovijetao je.

– Samo te molim da mi pomogneš bilo što, barem se pozabavi malenom dok ja počistim ovaj nered – govorila bih mu.

– Umoran sam, ne mogu je sad nositi, bole me noge – izmotavao se.

Petra kao da je osjećala njegovu nezainteresiranost, neprestano je htjela biti samo uz mene. U iznenadnim trenucima, kada bi ih ostavila same, Ivor je bio izgubljen, a Petra bi me najčešće dočekala u suzama. Bila sam očajna zbog toga i jedva sam čekala da Petra malo odraste. Nekoliko mjeseci nakon Petrinog rođenja, Ivor me obavijestio da je unaprijeđen na poslu. Taj posao je na sreću dobio zahvaljujući svom ocu koji je bio odličan i omiljen liječnik. Bio je izuzetno zadovoljan tim svojim novim poslom. Kad je Petra navršila tri godine i ja sam se zaposlila, što mi je donijelo ogromno olakšanje. Budući je jako bila vezana za mene to mi je isprva predstavljalo problem, no odlaskom u vrtić sve se počelo mijenjati. Ona je sve više zahtijevala društvo svojih vršnjaka, što me izuzetno veselilo. Ivor se i dalje držao distancirano i nimalo nalik očinskoj figuri. Ipak, barem je poštovao moju želju da ne izlazi do ranih jutarnjih sati vikendom, ali zato je predložio da Tomislav ponekad dođe kod nas kako bi kartali. Pristala sam nastojeći razumjeti tu njegovu potrebu za društvom.

Nije valjda da kockaš?

Uskoro se to pretvorilo u uobičajene vikend sjedaljke koje bi završile pijančevanjem. Uz to, kod nas bi se spustio i brat Denis i njih trojica bi kartali i pili do jutra. Ivor se znao toliko napiti da nije znao za sebe. Bojala sam se kako će to sve završiti. Razmišljala sam čak i da bi bilo pametno okončati naš brak, ali nisam imala hrabrosti niti dovoljno novaca da bih krenula dalje sama. Osim toga i dalje sam ga voljela, ali on nikako nije htio odrasti i prihvatiti odgovornosti. Jedne večeri saopćio je da ipak izlazi s društvom, a ja mu nisam prigovorila jer mi je trebao odmor od tih burnih sjeđeljki. Od te večeri nanovo su krenuli njegovi izlasci i lumpanje. Tako sam jednog nedjeljnog jutra dok je on tumarao po kući i mrzovoljno prigovarao zbog neprospavane noći, pronašla u džepu njegova sakoa pozamašan snop novčanica.

– Odakle ti toliko novca? – pitala sam uspaničeno i nevjerici.

– Ne sjećam se – odgovorio je tobože nehajno.

– Ne sjećaš se!? Ne budi smiješan. Jesi li ih nekome ukrao? – pitala sam naivno.

– Ukrao? Tko još nosi toliko novac uz sebe? – narugao mi se, gledavši me drsko u oči.

– Pa nije valjda da kockaš? – jedva sam uspjela izustiti, a on je šutio.

– A što se žališ, nisam ništa izgubio – rekao je nervozno.

– Za sada nisi! Ma koliko dugo uopće to radiš? – vikala sam.

– Ti mi nisi mama i prestani se tako ponašati! Nećeš mi određivati što smijem a što ne smijem – odbrusio mi je. – Dosta mi je toga da mi stalno netko zapovijeda!
Bio je to vrhunac svih gluposti koje je učinio i odlučila sam ga napustiti. Tako bi i bilo da nisam doznala da sam ponovno trudna. Bila sam na sto muka što ću učiniti, ali nisam imala srca pobaciti. Kad sam mu saopćila, Ivor je bio presretan ni ne sluteći da sam ga planirala ostaviti. Zbog moje trudnoće uslijedio je period u kojem se on napokon smirio. Sve je postalo bolje tako da sam zahvaljivala Bogu što ga nisam napustila. Postao je obazriviji, prorijedio izlaske i više se posvetio Petri. Bilo je prekrasno gledati ih zajedno u igri i kako se napokon zbližavaju.

Ivor je bio zapostavljen

Petra je dobro reagirala na njega jer sada je bila veća djevojčica. Imala je pet godina i voljela je pjevati. Ivor je također lijepo pjevao, bilo ih je milina slušati kako zajedno smišljaju i pjevaju pjesmice. Činilo se da je on napokon preuzeo ulogu ocu, a ja sam vjerovala da se smirio.

Kroz nekoliko mjeseci rodila sam zdravog dječaka kojeg smo nazvali Dalibor. Ivor je čak uzeo nekoliko dana godišnjeg odmora i nije nas ostavljao ni minute same. Dok je Petra bila u vrtiću, pokušavao je obaviti sve ono što sam inače radila sama. lako je to bilo pomalo nespretno izvedeno, izuzetno sam cijenila njegov trud i hvalila ga glasno. Bili smo ponovno poput zaljubljenih golupčića i ugađali jedno drugome. No čim je Dalibor navršio godinu dana i ja sam počela raditi, Ivor se više nije toliko trudio i sve obaveze ponovno su pale na moja leđa. Nisam imala vremena za gotovo ništa osim za djecu. Zbog toga se Ivor osjećao zapostavljenim i vječito mi je prigovarao da za njega nemam vremena. Bio je poput ljubomornog djeteta.

– Sve si posvetila djeci, a gdje smo tu mi? – pitao bi Ijutito, a ja ga nisam shvaćala dovoljno ozbiljno. Nisam uviđala da je želio da budemo bliski. Stoga je ponovno počeo izlaziti i kockati. Dugovi su se gomilali, a ja nisam imala pojma o tom.

Kad su narasli toliko da ih više nije mogao plaćati, odlučio mi je reći.

– I samo tako mi kažeš da duguješ toliko? Jesi li ti poludio, ponašaš se kao da si sam a ne da odgajaš dvoje djece! Što je s planovima o njihovoj budućnosti, o tome kako ćemo im sačuvati novac za školovanje jednog dana? – bjesnila sam ne mogavši vjerovati da je prodao vrijednosne dionice koje smo mjesecima otplaćivali. Ivor je šutio, sam Bog zna što se kuhalo u njegovoj glavi. Izgledao je kao da se nimalo ne kaje, niti mu je žao što je tako profućkao novac. U nekoliko mjeseci potrošio je ono što smo štedjeli godinama. Bila sam očajna i danima nisam razgovarala s njim. Ponovno sam počela razmišljati o tom da ga napustim, no kada sam zamolila svoje roditelje za pomoć odbili su me.

– To nije rješenje, znaš da ne možeš sama s dvoje djece. Kako ćete preživljavati? – govorila je moja “požrtvovna” majka koja je ionako pretrpjela sve i svašta u svojem lošem braku. Uvijek se izvlačila na nas djecu i na neimaštinu, a istina je bila da nije bila dovoljno jaka da napusti oca.

– Što će selo reći? Kakva će nam biti budućnost ako ostanemo sami? – plakala je jednog popodneva nakon što ju je otac ponovno istukao. Prisjećajući se tog nemilog događaja pomislila sam kako sam i sama slaba i kako je to moje nasljedno prokletstvo. Voljela sam muškarca koji je bio sebičan i neodgovoran čovjek, mislio je samo na svoje užitke i na sebe. Ostala sam i dalje s njim, svjesna da se možda nikada neće promijeniti.

Nemamo dovoljno novca!

Godine su prolazila, a ja sam sve više venula uz njega. Djeca su već bila dovoljno velika da shvate kakav im je otac. Još kao malena djevojčica obećala sam samoj sebi da nikada svoju djecu neću petljati u odnos s mužem, kao što je to činila moja majka. Trošila sam puno energije dok sam ih pokušavala zaštititi od njega i uštedjeti svaki dinar da bi im priuštila ono što žele. Tako je Petra silno željela naučiti svirati klavir, a ja sam joj to omogućila. Kad sam to saopćila Ivoru posprdno me pogledao i nacerio se.

– To je bacanje novca, znaš da nemamo dovoljno da bi plaćali glazbenu školu – obrecnuo se na mene. – Osim toga, nije li ona prevelika da sada uči svirati klavir? – pitao je.

– Nemamo novaca da platimo glazbenu školu, ali možemo joj priuštiti nekoliko privatnih satova. Studentice često daju oglase za poduku pa sam mislila nazvati neku -predložila sam mu.

– Kako hoćeš – slegnuo je flegmatično ramenima i kao i uvijek prepustio meni odluku. Učinila sam kako sam i rekla, zaposlila sam mladu studenticu s muzičke akademije koja je dolazila podučavati Petru dva puta tjedno. Petra je bila oduševljena i dobro joj je išlo. Doduše, svirala je na klavioli koju smo posudili od Ivorova brata Denisa, no to joj nije bilo bitno. Glazba ju je oduševljavala. Studentica je isprva bila više tiha i povučena, no njih dvije su se ubrzo sprijateljile. Zvala se Andrea i nakon nekoliko tjedana ponudila je još jedan sat poduke tjedno, ali besplatno. Nisam to smatrala čudnim, dapače, vjerovala sam da je tako odlučila zbog prijateljstva.

U tom uvjerenju sam živjela mjesecima, a tada sam saznala da je postala Ivorova ljubavnica. Bilo je to najšoknatnije otkriće! Vjerojatno nikada ne bih povjerovala u to da je sama nisam zatekla u našoj kući kada sam iznenada navratila s posla.

– Što ti radiš ovdje? – pitala sam je vidno zbunjenu i crvenu u licu.

– Ovaj, došla sam radi Petre – mucala je.

– Danas nemate sat, nešto si pobrkala. Tko te je pustio u kuću? -pitala sam sumnjičavo.

Ti si kriva za sve

– Ivor me pustio – pročistila je grlo, a on se upravo pojavio s bocom vina i dvjema čašama u rukama. Izraz nevjerice i iznenađenja na njegovu licu sve mi je otkrio. Nasmijala sam se ironično i oboje ih promotrila. Andreina kosa bila je raščupana i bila je bosa, a Ivor bez majice.

– Mogu ti objasniti – počeo je Ivor, a ja sam histerično počela vikati na oboje. Izvrijeđala sam ih nadjenuvši im sva moguća najgora imena. Andrea je bez imalo pritiska priznala istinu i ostavila nas same. Izjurila je u suzama, očito osjećajući veliku krivicu.

– Gubi se, odlazi iz ove kuće! -rekla sam Ivoru potpuno slomljena.

– Čekaj, daj se smiri, ma nije bilo ništa strašno. Malo smo se zabavili, pa što!? – nudio je svoja plitka objašnjenja.

– Ne želim te više nikada vidjeti! – rekla sam u naletu nesavladivog bijesa.

– Daj molim te, ta mala mi ništa ne znači – uvjeravao me.

– Gadiš mi se! – bila sam na rubu suza, povrijeđena i duboko nesretna. Najveća ironija bila je to što sam ih ja upoznala! Pitala sam se kakve li još mračne tajne on skriva od mene. Nekoliko je dana u kući bila apsolutna tišina, a onda je Ivor saopćio da odlazi jer ja tako želim. Ni sama ne znam kako sam preživjela taj trenutak u kojem se opraštao od mene. Znala sam da je zaslužio sve ono najgore, no još sam uvijek bila slaba na njega.

– Htio sam ti reći da si i ti kriva za sve što se dogodilo. Znaš, ja ne želim polovičnu vezu. Želim pravu vezu, pravu ljubav, a ne ovo što mi imamo, zato sam se zaljubio u Andreu – saopćio je hladnokrvno.

– Da, znam, kriva sam za mnogo toga, sada znam. Kriva sam što te odavno nisam napustila, do sada bih te preboljela – okrenula sam glavu u stranu osjećajući se potpuno poraženom i poniženom.

– Da kažeš samo jednu riječ, ja bih ostao – priznao je iznenada, a moje je zgaženo srce ovoga puta odlučilo šutjeti, umjesto njega je progovorio razum.

– Molim te samo da pričekaš djecu da se probude i da im ti kažeš da odlaziš! – rekla sam trudeći se ne otkriti ono što zaista osjećam.

– Ne želim, ti im reci, ti si ta koja ne želi da ostanem! – narugao se posprdnim glasom. Kad je otišao ne znam ni sama koliko sam dugo sjedila i plakala. Osjećala sam se kao da mi je netko otrgnuo komadić duše, bila sam sama i ogoljena.

Ne znam objasniti koji mi je osjećaj teže padao: samoća, poniženje ili ljubav prema suprugu koji me ničim nije zaslužio. Predložila sam mu da se razvedemo papirnato, no on nije htio niti čuti. Smatrao je bespotrebnim mučiti se oko raspodijele imovine. Na neki način je bio u pravu, trebalo je puno novaca i za pokretanje razvoda. Povlačenje po sudovima bila bi mi noćna mora, tako da sam prvo vrijeme pristala na to.

Susret s ljubavnicom

Naravno, u meni je tinjala ona mrva nade da ćemo ponovno biti skupa. Svo to vrijeme sam tražila utjehu u druženju s raznim prijateljicama.Nebrojeni razgovori s njima i s Denisovom ženom nisu mi pomogli da se osjećam bolje. I dalje sam željela tvora kraj sebe, bez obzira što mi je nanio toliko boli. Denis mi je rekao da je iznajmio stan i da živi s Andreom. Bila je to dodatna sol na moju ranu. Nadala sam se da ju je osjećaj krivnje natjerao da ga ostavi, ali izgleda da nije bilo tako. Mogla sam ih samo mrziti jer su sretni i zaljubljeni kao što smo to nekada bili Ivor i ja. S vremenom sam naučila živjeti sa svojom boli i prihvatila sam da više ne živi s nama. Redovito se javljao djeci i dogovarao s njima susrete. Bilo mi je drago da bar do njih drži i da ih nije zaboravio. Nikada ga se nisam usudila pitati bilo što više od onoga što se ticalo djece. Nisam znala da li je još uvijek s Andreom, a onda nekim čudom, kao da čita moje misli, ona me nazvala.

– Odakle ti moj broj? – pitala sam čim se predstavila.

– Iz Ivorovog mobitela – rekla je drhtavim glasom i odmah me stala preklinjati da se nađem s njom za kavom.

– Ma o čemu bi nas dvije još mogle razgovarati? – pitala sam više sebe nego nju, no ona je bila ustrajna.

– Radi se o Ivoru, molim vas… – zavapila je plačnim glasom, lako sam bila ispunjena osvetom i mržnjom prema toj mladoj djevojci, nisam je mogla optužiti zato što se naš brak raspao. Bilo bi to prejednostvano reći, ona je bila samo još jedna od okolnosti koje su dopriniele takvom razvoju situacije. Već kad sam joj se približavala, vidjela sam da je u očajnom stanju, bila je vidno uznemirena i uplakana. Šutke smo sjele u obližnji kafić i naručile piće. Čekala sam da ona prva započne govoriti.

– Znate, meni je jako žao, zbog svega… – zamuckivala je.

– Sad ti je žao!? O tome si trebala razmisliti prvi put kad te je moj muž dodirnuo – ironično sam odbrusila.

– Nisam se došla s vama svađati, došla sam se ispričati – zvučala je iskreno.

– Jel’ ti mene čuješ, mene tvoja isprika ne zanima. Radije reci što imaš da svaka krene svojim putem!

– Ivor me sinoć istjerao iz našeg stana – tupo je gledala u pod, a ja sam na trenutak zanijemila.

– Rekao je da me više ne želi vidjeti i da je pogriješio što vas je napustio – napokon je podigla glavu i pogledala me.

– Ionako je sada prekasno – rekla sam uzdahnuvši. Odjednom sam osjetila sažaljenje prema toj mladoj djevojci koju je iskoristio. Premda je učinila lošu stvar, bila je mlada.

– Valjda je tako bolje, za vas, za tebe sigurno! – pokušala sam je utješiti.

– Ali ja ga volim, ja ne mogu… – ponovno je počela plakati.

– Mlada si, još će netko naići. Ivor nije muškarac koji bi te usrećio – pogladila sam je po ruci i shvatila kako sam ulogu napadateljice zamijenila ulogom tješiteljice prema ženi koja to nije zaslužila.

– Tako mi je žao, zbog svega -ponavljala je.

– Čuj, ja sad stvarno moram ići. Ne vidim kako bih ti ja mogla pomoći, ni sama nisam znala izaći s Ivorom na kraj… – objašnjavala sam joj, a ona me prekinula.

– Cijelo vrijeme našeg zajedničkog života on me uspoređivao s vama. Stalno sam slušala hvalospjeve o njegovoj najboljoj ženici – prostrijelila me pogledom, a ja sam ostala začuđena.

– Što vi to imate a da mu ja ne mogu pružiti? – nastavila je, pomalo me napadajući.

– Ovaj razgovor više nema smisla – rekla sam i ustala da ću otići. Više me nije pokušavala zaustaviti. Neprestano su mi bile u glavi njezine riječi o tome kako me Ivor hvalio i kako je požalio što nas je napustio. Ali zašto se onda nije pokušao vratiti!? – pitala sam se, no vrlo brzo sam prestala razbijati glavu s tim stvarima. Činilo se da povratka više nema, Ivor je bio izgubljen zauvijek.

Tokom slijedećeg tjedna Denis mi je saopćio da im je preminuo otac. Ponudila sam svoju pomoć, no rekao je da su već sami sve obavili. Na dan pogreba mislila sam da ću zateći Ivora prkosnog i nesalomljivog, no ono što sam zatekla potpuno me iznenadilo. Bio je suprotno tome, potpuno slomljen. Plakao je poput malenog djeteta. Grlio je Dalibora i Petru kao da ih nije vidio godinama. Oprezno sam se približila i dodirnula mu rame kako bi mu izrazila sućut. Podigao je svoj izmučen pogled i na tren sam ugledala onaj stari sjaj u njegovim očima.

– Mislio sam da nećeš doći -promrmljao je pomalo posramljeno.

– Ovo nije situacija u kojoj bi se trebali ljutiti i svađati, dapače podsjeća nas kako je život krhak – zastala sam kako bih progutala emocije koje su me obuzele.

Vidjela sam se s Andreom

– Možeš li me molim te zagrliti? -pitao je poput malenog djeteta.

– Naravno – prišla sam i nespretno ga uhvatila svojim rukama, a on me čvršće stisnuo k sebi.

– Bože, kako si mi nedostajala. Već sam gotovo zaboravio kako mirišeš – prošaputao je, a ja se nisam usudila niti disati.
– Ivore, ja… – zaustila sam.

– Ne govori ništa, samo budi danas uz mene. Ništa te više neću tražiti, obećavam – rekao je kroz osmijeh koji je uspio navući preko lica.

– U redu – složila sam se i stvarno se trudila biti kraj njega kad god me zatrebao tog dana. Srce mi se slamalo pri svakom pogledu na njega. Nikada ga nisam vidjela da toliko pati. Nakon karmina, kad su se svi razišli, zamolio me da ostanem još malo.

– Sjećaš li se kad se Petra rodila, kako sam bježao od vas? – pitao je iznenada a ja sam ostala začuđena.

– Sjećam se da si izbjegavao ostati na samo s njom.

– Istina je da sam umirao od straha jer sam postao otac – nasmijao se i nastavio. – A sada kad se osvrnem, ona i Dalibor su ono najbolje što mi se dogodilo u životu. Znam da ti to sada zvuči kao otrcana fraza, ali doista tako mislim -nasmiješio se blago.

– I ja sam se bojala kao i ti, ali nisam imala izbora – morala sam nadodati.

– Nikada to nisi pokazivala – pogledao me zadivljeno.

– Nikada me nisi pitao – slegnula sam ramenima.

– Uvijek si bila tako snažna – pogledao me s ljubavlju.

– Ma čemu sad sve ovo!? Nemojmo započinjati nešto što je odavno završeno – pobunila sam se jer sam osjećala da bih mogla pokleknuti pred njegovim šarmom.

– Imaš pravo, oprosti, valjda sam ranjiv zbog svega što se dogodilo posljednjih dana – provukao je ruke kroz kosu.

– Da, vodiš buran život – prokomentirala sam pomalo otrovno.

– Kako to misliš?

– Tako, imaš ljubavni život, ženu koja te voli. U stvari, više je nemaš -zastala sam i pogledala ga.

Ironično se nacerio i okrenuo glavu u stranu.

– Rugaš mi se, valjda sam to i zaslužio.

– Ne, vidjela sam se s Andreom -rekla sam oklijevajući.

– Molim!?

– Zahtijevala je da me vidi – naglasila sam.

– Glupača! Je li te gnjavila? – prokomentirao je.

– Nije glupa, samo je mlada i zaljubljena u tebe, kao što sam ja nekoć bila – prisjetila sam se sa sjetom tih sretnih dana.

– To mi i treba kad se petljam s balavicama – dodao je samoprijekorno.

– Nemoj tako, i mi imamo kći koja će jednom biti djevojka.

Zatišje pred buru

– Volio bih da si ti ta koja je još uvijek zaljubljena u mene – pogledao me nježno, a ja nisam mogla izdržati taj pogled.

– Moram ići, nadam se da ćeš uskoro biti bolje. Ako nešto trebaš, slobodno se javi – ustala sam i zgrabila kvaku obližnjih vrata. Čula sam kako mi prilazi s leđa i odjednom sam osjetila njegove ruke oko svojih ramena. Nekoliko sam trenutaka žmirila i udisala njegov poznati muževni miris. Zadrhtala sam od čežnje za njim. Silno mi je nedostajao!

– Ostani noćas – molio me, a ja sam niječno odmahnula glavom.

– Neka to bude naša posljednja noć, ne ostavljaj me samog. Svakakve gluposti mi se motaju po glavi, ne želiš valjda biti odgovorna ako nešto pođe po zlu – praktički me ucjenjivao.

– Mislim da previše voliš samog sebe da bi si naudio na bilo koji način – narugala sam se.

– Stvarno te ne mogu nagovoriti da ostaneš?

– Žao mi je, imam drugi dogovor – slagala sam u nedostatku bolje izmišljotine.

– S kim? – pitao je odjednom vidno uzrujan, što mi je izuzetno godilo. Nastavila sam uživati u svojoj maloj laži i rekla mu da se nalazim s nekim muškarcem. Izbečio je oči potpuno razočarano.

– Ne vjerujem ti!

– Ne moraš mi vjerovati – napokon sam otvorila vrata i krenula s uzdahom olakšanja iz kuće njegovih roditelja. Djeca su me čekala u autu i napokon smo krenuli našoj kući. Drhtala sam dok sam vozila. Nakon toliko mnogo godina još uvijek nisam bila ravnodušna na dodire svog supruga, i dalje sam ga silno željela. A toliko loših stvari je učinio! Bilo je suludo što sam mu nakon toliko vremena bila i dalje spremna sve oprostiti i pružiti mu novu šansu.

Činilo se da se nakon pogreba primirio, no to je bilo samo zatišje pred buru. Počeo mi je slati cvijeće i neprestano me molio da se pomirimo. Znala sam da ću na koncu popustiti jer nisam još dugo mogla glumiti da se nalazim s nepostojećim muškarcem. Propitkivao je djecu tko je on, na što su ga oni začuđeno gledali. Uplela sam se u mrežu vlastitih laži koje sam pod hitno morala otpetljati. Kako sam mogla reći djeci da sam izmislila nepoznatog kako ne bih pokleknula pred njihovim ocem i primila ga natrag. Njega je čini se izluđivala pomisao da bih mogla pripasti nekomu drugom. Govorio mi je da me voli i neka mu oprostim, da ne zna živjeti bez mene. Da je shvatio što je nesreća tek kad se odselio iz našeg doma.

Nije mi bilo lako odolijevati, ali odlučila sam ga neko vrijeme držati u neizvjesnosti. Bio je to moj ispit njegovoj ljubavi, na neki način ultimatum. Mislila sam, ako bude dovoljno dugo uporan, primit ću ga natrag. Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam priznati istinu. Bilo je dovoljno da kažem djeci. Odmah su mu ispričali da sam lagala. Ivora je to toliko oduševilo da je počeo još više inzistirati na našem pomirenju. Bio je to proces, trebalo je puno vremena da mu ponovno poklonim povjerenje, ali isplatilo se. Jednom je u razgovoru napomeno kako već dugo nije imao tako dobar razlog da ustraje i da se bori. Iznenadilo me što sam taj razlog bila upravo ja jer se morao ponovno potruditi da me osvoji i zadobije moju ljubav…

Facebook komentari