Ne mogu oprostiti bratu

Razumnom čovjeku nisu potrebne krupne riječi da shvati kako je suvišan. Postupci kojima sam bila izbačena iz obiteljskog doma bili su puno bolniji od bilo kakvih riječi i svađa. One prave razloge za to znali su drugi. Ali i od goreg je postojalo još gore, pa se na kraju dogodi da ispašta onaj koji je šutio, mudrovao i podrivao tuđe živote ne bi li sve dograbio za sebe. Ali, krenimo redom.

Stjepan je bio moj šest godina stariji brat, moj zaštitnik, moj ponos i dika. Gledala sam u njega kao u ikonu i voljela kao što ga može samo sestra voljeti. Bili smo primjer složne, uspješne i imućne obitelji, sve dok nismo izgubili one najmilije, one koji su nas stvorili, školovali, držali na okupu, učili kako treba voljeti i poštovati jedni druge.

Nikada neću zaboraviti dan kada su nam javili da su nam roditelji nastradali u prometnoj nesreći. Njihova smrt je odnijela sve. Mada sam se godinu dana trudila sačuvati ono jedino što mi je ostalo od obitelji, svojeg Stjepana, ipak nisam uspjela u tome. Nisam, zato jer on nije želio sačuvati mene.

Iza naših roditelja je ostala samo velika obiteljska kuća i jedan manji stan na periferiji grada. Onako utučena i slomljena, nisam mogla razmišljati o praktičnoj strani života. Naprosto sam smatrala da nije pravo vrijeme dijeliti imovinu s bratom. Živjea sam od uspomena, budila bi se i prelistavala obiteljske slike, vjerujući kako moram živjeti samo za svog brata.

Tada mi je bilo dvadeset godina. Stjepan je u to vrijeme bio oženjen i otac dvogodišnjeg sina. Naravno, on je svu svoju pažnju usmjerio na dijete, a ja sam se kao krpelj zakačila za svoju snahu Olgicu. Ne znam koliko je mogla razumjeti moju bol, ali znam da se trudila, ako ni zbog čega drugog, barem je znala da ja nikada nisam bila protiv njihovog braka. Mene nije pogađalo to što je moj brat zavolio baš nju, djevojku iz Doma za nezbrinutu djecu, koja nije imala nikoga. Naši su roditelji razmišljali drugačije. Često su govorili Stjepanu da je pravi rizik osnovati obitelj s nekim tko ne zna svoje korijene. Međutim, ja sam bila na njegovoj strani, branila sam njegovu ljubav i to je bila jedina stvar koju smo zajedničkim snagama učinili protiv volje svojih roditelja. Ali vrijeme i blizina neminovno čine svoje. Ne znam jesu li je zavoljeli kao drugu kći, ali su je na kraju ipak prihvatili, a ja sam je čak puno više poštovala i voljela nakon nesreće svojih roditelja.

Skromno vjenčanje

Tri godine kasnije, kada je Olgica rodila i drugog sina, otkrila sam da sam u drugom stanju. S Dejanom sam bila u vezi pune dvije godine, bila je to prava, iskrena ljubav, a naše vjenčanje niti jednog trenutka nije dovedeno u pitanje. Ipak, bila sam sigurna u to da, da su nam roditelji ostali živi, da bi se ponovila ista priča kao i kada se Stjepan ženio. Doduše, moj Dejan nije odrastao u domu, ali je bio veoma lošeg imovinskog stanja. Osim stare kuće i bolesne majke, ni u čiju pomoć nismo mogli računati, nije imao gotovo ništa. Ne znam bi li Stjepan branio moju ljubav kao što sam ja njegovu nekada, uglavnom, žalila sam jer nam roditelji nisu živi, a ja bih se za svoju ljubav već nekako izborila.

Bilo je to skromno, ali sasvim pristojno slavlje, nakon kojega smo ja i Dejan otišli u već iznajmljeni stan. lako smo željeli početi zajednički život samostalno i bez ičije pomoći, ipak mi je bilo krivo jer me moj stariji brat nikada nije pitao je li nam nešto potrebno. Naravno, znala sam da imam pravo na polovinu svega što su naši roditelji ostavili iza sebe, ali sam smatrala da ima vremena za podjelu, pretpostavljajući da i moj brat o tome razmišlja isto kao i ja. Međutim, to je vrijeme došlo puno brže nego sam mogla pretpostaviti. Naša Anđela imala je samo pet mjeseci kada smo dobili otkaz i od drugog stanodavca pa sam bila prisiljena obratiti se bratu za pomoć.

– Pa koji je tvoj prijedlog? – upitao me prilično nervozno.

– Ti znaš da sam skromna. Imaš dva sina i ja iz ove kuće ne želim iznijeti niti jednu stvarčicu. Nama je sasvim dovoljan onaj stan.

– Ne, stan ne dolazi u obzir. Mario je krenuo u školu, uskoro će i Marko, naše plaće nisu toliko velike, i… Ne znam jesam li ti to rekao – na trenutak je pogledao u Olgicu – mi smo taj stan dali u najam i to je jedino što nam pruža neku sigurnost.

“A pitaš li kakvu sigurnost ima moja obitelj?” – pomislih. Tada sam prvi put progutala knedlu. Nisam se željela posvađati s bratom i bila sam zadovoljna jer nas je primio na verandu naše kuće. No ne mogu vjerovati da je od samog početka krenulo sve naopako. Nismo živjeli loše, i zaista nije bilo razloga da se gledamo preko ramena, ali nismo ni pomagali jedni drugima. Držali smo se onog: ‘Sa svojim jedi i pij, ali posao ne radi’, to je nekako i funkcioniralo, ali samo do onoga trenutka dok Stjepan nije počeo rasipati i ono što je pripadalo meni te pokazivati ljubomoru koju ranije nije nikada pokazivao.

Naime, još dok je bio mladić, Stjepan je sa društvom volio odigrati partiju pokera. Igrali su u sitan novac, u rundu pića ili neku okladu, i dok je moj otac govorio da će njegovi uložiš vremenom postajati sve veći, ja sam se smijala braneći brata.

– Tata, zaboga, pa to je kao kada se mi okupimo i igramo Monopoly.

– Nije Ivana, nije tako. Zapravo, tako se počinje, a završava na ulici. Iskreno se nadam da neću doživjeti taj trenutak da gledam kako mi rastura kuću – govorio je otac, kao da je predosjećao svoj kraj i vidio Stjepana kako gubi ono što je on krvavo stekao u životu. A Stjepan je zaista gubio na kocki. Izgubio je, ni manje ni više, nego onaj stan. Bila sam van sebe kada sam čula.

– Stjepane, kako si mogao?! -pitala sam ga.

– Što se tebe tiče što ja radim?!

– Tiče me se jer si prokockao i moj dio!

– Molim? Koji tvoj dio?

– Koji?! Hajde reci mi ti da čujem!

Ne mogu ovo podnositi

Nije ništa rekao. Bijesno je udario šakom o stol i izašao iz kuhinje. Od toga dana, naši odnosi su zahladili. Doduše, nismo se svađali i nastavili smo život pod istim krovom. On je prestao kockati, ali je zauvijek izgubio ono što mu je ‘pružalo sigurnost’. Poduzeće u kojem je Olgica radila, otišlo je u stečaj i tako je nastupio period njihova velikog financijskog pada. Dejan i ja smo i dalje živjeli skromno. O nekoj velikoj ušteđevini koja će nam jednog dana omogućiti da imamo samo svoj krov nad glavom, nije bilo niti spominjanja, ali smo barem u to vrijeme imali više od Stjepana i Olgice. Jedno dijete manje i jedna plaća više učinili su da se moj brat i moja snaha osjete ugroženima. Zapravo, put je krenuo nizbrdo nakon našeg prvoga odlaska na more.

– Vama je baš krenulo – rekao je Stjepan odmah po našem povratku.

– Pa bilo je i vrijeme da naše dijete vidi more – rekao je Dejan.

– Ali zar to nije veliki trošak?

– Ma, to je preko Dejanove firme. Znaš ono, ono na rate. Odbijat će mu od plaće sve do Nove godine -rekla sam.

– A izlasci? – upitala je Olgica.

– Ma koji večernji izlasci? – odmahnuh rukom.

Dejan je poveo Anđelu na mansardu, a meni je ta kava ‘dobrodošlice’ sve više zastajala u grlu. Razum mi je govorio da me sve više provociraju, ali sestrinsko srce nije moglo prihvatiti činjenicu da joj je brat zavidan. Na žalost, Stjepanu već odavno nije bilo važno kako se osjećam.

Ništa više nije bilo kao nekada. Telefon, struja i voda, odjednom su ‘drastično poskupjeli’. Dejan i ja smo plaćali režije duplo više nego ranije, a svi računi i priznanice su se ‘gubili’, tako da nismo mogli provjeriti pravu istinu. Zajednički ulaz je postao pretijesan, Dejanov krš od ‘jugića ‘počeo je ispuštati izuzetno opasne i otrovne plinove’ i više se nije smio parkirati u dvorištu, a psetance koje sam dobila na poklon za Anđelu, nemilosrdno je gazilo samo njihovo cvijeće i travu.

Točnije, ono što je nekada bilo zajedničko, sada je pripadalo samo njima. Ponašali su se gore od bilo kojeg stanodavca, a mi smo morali biti zahvalni jer su nam uopće dopustili da živimo na verandi.

– Ne mogu ovo više podnositi -rekla sam Dejanu plačući. – Mislim da je bolje da potražimo neki stan.

Dejan nije ništa rekao. Znao je koliko sam vezana za brata i koliko mi to sve teško pada, ali je pretpostavljao da je bolje da se maknemo negdje dok još ne izgubimo strpljenje.

Stjepan je također šutio. Nije rekao da trebamo otići, ali ni da ostanemo. Naprosto, želio je iz svega toga izaći ‘čista obraza’, tako da jednog dana može reći da je to isključivo bila naša volja. Kada je kamion otišao po naše stvari, ni Stjepan ni Olgica se nisu ponudili pomoći nam. Bolio me je svaki djelić tijela. Bolio me Anđelin pogled, njeno pitanje zašto ostavljamo ujaka i ujnu, boljelo me je to da moj stariji brat stoji iza zavjese i naslađuje se mojom mukom, boljela me je ona suza susjede Vesne i njenih riječi: ‘Eh dijete moje, ne bi bilo ovako da su vam roditelji živi. Znam ja koliko sestra može voljeti brata i koliko može praštati’.

Još jednom se okrenuh i pogledah u kuću. Tu smo se rodili, voljeli, odrasli i živjeli sretno. “Bože, oprosti mu, ne zna što radi” – pomislih i obrisah suze. A srce mi je htjelo puknuti od tuge.

Prolazile su godine. Dejan i ja smo mijenjali stanove, negdje smo ostajali duže, negdje kraće, nekada sam plakala, a nekada se mirila sa svojom sudbinom. S bratom i snahom nisam kontaktirala. Možda sam im mogla i oprostiti, kao što to svaka sestra radi. Međutim, smatrala sam da Stjepan nije zaslužio da ja poduzmem prvi korak. Možda gaje bilo sramota posjetiti me i potražiti, da vidi kako živim ili ga moj život uopće nije interesirao, nisam znala barem u to vrijeme. Ipak, nisam željela da se takvo što dogodi našoj djeci.

Uzmi ono što ti pripada

Anđela je veoma voljela Marija i Marka i uvijek ih je dočekala raširenih ruku. Oni su dolazili samo neko vrijeme nakon našeg odlaska, potom su posjete postajale sve rjeđe. Da li su ih roditelji ‘trovali’ protiv nas ili su ih stigle one godine kada im posjete rodbini više nisu bile interesantne, tek i Anđela je počela patiti kao i ja.

Tako su se pokidale sve niti među nama, ali izgleda da ovaj svijet nema tajni i ne može se ništa sakriti. Stjepanu i Olgici odjednom je ‘krenulo’. Nisam znala kako, ali što sam drugo mogla zaključiti kada je Anđela neprekidno dobivala razglednice od Marija i Marka. Za razliku od njih, mene su ta njihova maratonska ljetovanja i zimovanja na neki način veselila. Smatrala sam da moj brat više nema razloga biti ljubomoran na nas i tako sam silno željela da zakuca na naša vrata i zagrli me kao nekada. Nažalost, nisam dočekala, barem ne u vrijeme kada sam još uvijek bila spremna oprostiti mu.

– Ivana, kćeri, jesi li to ti? – teta Vesna me je jednog jutra srela na placu. – Pa zašto si toliko smršavila, jedva sam te prepoznala.

– Pazim na liniju – nasmiješih se.

– Šalim se, ja sam odavno mršava, ali nas dvije se nismo dugo vidjele -zagrlih je i poljubih u ispijeni obraz.

– A kako se vi borite s vašom reumom? Što ima novog?

– Eh, reuma je popularna u mojim godinama i to nije ništa novo -nasmiješila se, a potom je duboko uzdahnula. – Nisam znala koga pitati za tvoju adresu. Možda se ne trebam miješati u tuđe stvari, ali bih te željela posavjetovati kao majka – povukla me je za rukav, a potom rekla tiho, ali odlučno:

– Uzmi ono što ti pripada i ne čekaj više ni minute.

– Ako ste mi željeli reći da su Stjepan i Olgica dali u najam onu verandu, onda to nije ništa novo. Tako je bilo isto s onim stanom koji je on izgubio na kocki.

– Nisu je dali u najam, nego je daju kako kome treba.

– Ne razumijem.

– Ne znam kako se to zove, nekakva razmjena, oni tu verandu ustupaju ljudima kod kojih ljetuju i zimuju. Prvo odlaze samo oni, potom momci, a ja se ni ne sjećam tko je sve koristio tu verandu. Naravno, zato su morali prvo vas potjerati. Eh, gdje će mu duša i je li pomislio da ‘Onaj gore’ sve vidi i čuje? – zastala je da premjesti ceker u drugu ruku, a potom dodala:

– Idi dijete svojim poslom, idi, ali ne zaboravi učiniti ono što sam ti rekla.

Znam da ti je teško

Okrenula sam se i totalno zbunjena krenula k izlazu s placa. Rasplinjavale su se boje voća i povrća, vidjela sam samo gomilu izobličenih lica koja mi se cere u lice, gubila sam zrak i na trenutak sam pomislila kako mi je kucnuo sudnji čas. Pitala sam se jesam li toliko grešna da skončam na takav način? Sama, kao pas lutalica, između štandova na placu. Ali ja nisam bila grešna. Bog je već ‘odrezao’ svakom po zasluzi.

Blago je reći da sam se osjećala užasno. Nisu me boljeli ti kvadrati koje su drugi koristili, a koji su pripadali meni. Boljela me je bratova izdaja. Sjetila sam se dana kada se nad humkom naših roditelja zakleo da ih nikada neće iznevjeriti i da ga ništa na svijetu neće razdvojiti od mene. Nije ispoštovao svoju zakletvu, a ja sam shvatila da je teta Vera bila u pravu i da je došlo krajnje vrijeme da uzmem ono što mi pripada.

Dejan je prvi puta govorio o tome.

– Ivana, znam da ti je teško, ali mislim da to trebaš prepustiti ljudima koji su plaćeni za to. Stjepan je oduvijek računao na tvoju emotivnost, znao je koliko ga voliš i koliko si mu spremna praštati.

Nisam ga poslušala. Zakucala sam na bratova vrata uvjerena da je vrijeme učinilo svoje i da ću mirnim razgovorom postići puno više. Uzet ću manje nego što mi zakonski pripada, ali ću ipak sačuvati svojeg brata. On ima samo mene, a ja imam samo njega i nije u redu da se tužakamo i razvlačimo po sudovima. Nažalost, on nije mislio kao ja. Nije me čak ni pustio u kuću. Otvorio je vrata tek toliko da mi kaže da sam kučka, da sam namjerno došla u nevrijeme, da mi opsuje sve živo i da me otjera sa kućnog praga.

Sada znam da sam najviše vremena izgubila razmišljajući kakvo ga je “nevrijeme” snašlo. Zapravo, vrag je sam došao po svoje, a ja mu se nisam htjela pridružiti.

Ti to meni predbacuješ?

Ideja o razmjeni stanova i sklapanje prijateljstva, uglavnom površnih i lažnih, samo je unijelo poremećaj u njihov dom. Naime, uspostavilo se da je Olgica s razlogom njegovala ‘prijateljstvo’, te se dogodilo to da je jedno ljeto Stjepan došao sa ljetovanja bez nje. Zvao je, tražio, molio da se vrati, ali ona se više nikada nije vratila. I dok je ona na obali mora proživljavala svoju mladost, Mario je nešto ‘zabrljao’ na Krku te je jedan od tatinih poznanika zakucao na vrata ostavivši mu svoju maloljetnu kćer koja je bila u trećem mjesecu trudnoće. Tako je Stjepan ostao bez žene, a Mario je dobio ženu i sina.

Naredne godine Marko se također oženio svojom djevojkom i dječica su se rađala jedna za drugim. Tada sam bila sasvim sigurna da u toj kući više nema mjesta za mene i moju obitelj i da bi proces oko podjele imovine bio suviše dug i mučan. Čak mi je bilo drago što se Mario i Marko lijepo slažu i nisam htjela kvariti njihovu sreću, jer djeca ne trebaju ispaštati radi grijeha svojih roditelja. Ponovno je oživio dom mojih roditelja u kojem sam se rodila. Ponovno su djeca trčala po dvorištu i živjelo se po principu da kuća nije tijesna ako čeljad nije bijesna. Ipak, netko je bio suvišan. Moj brat. Zakucao je na moja vrata nakon petnaest godina. Nisam se puno iznenadila kada sam ga ugledala na svojem pragu. Znala sam da će jednom doći te sam se bez riječi pomaknula u stranu i pustila ga da uđe.

– Eh, sestro moja, što su ti djeca – rekao je više za sebe i zapalio cigaretu. – Stvoriš ih, školuješ, voliš, napraviš ljude od njih, a oni te sabiju u mišju rupu. Ništa ne govore, a jedva čekaju da ti vide leđa.

– Znam, Stjepane, znam. Poznat mi je taj osjećaj. Boli, zar ne?

– Boli – odmahnu glavom, a potom spusti pogled. – A kako ti živiš?- upita.

– Kako moram. Kao i svaki čovjek kojeg sabiju u mišju rupu dok se ne osjeti suvišan. Ali čovjek se navikne na sve.

– Ti to meni nešto prebacuješ?

– Ne, ne, Bože sačuvaj – nisam mogla vjerovati da ima toliko drskosti da mi postavi to pitanje.

– Mislim, nije u redu da jedno drugo grizemo pod stare dane.

– Naravno. Najzad, ti imaš svoj život, ja imam svoj, ne sjedimo za istim stolom, nitko nikog ne dira i tu nema ujedanja.

Stjepan je nevoljko ustao. Nije mu se išlo. Znam da je očekivao da ću mu reći da sjedne, jedino nije znao koliko gorčine nosim u sebi i koliko me je upravo on učinio drugačijom. Već je stajao na vratima kada me je pokušao zadnji put ganuti U sestrinsko srce.

Željela sam plakati

– Znaš, potražit ću neku samačku sobicu. Ako sretnem neku gospođu da podijelim starost, mislim da ću nakon penzije otići s njom u starački dom. Zapravo, već sam odlučio da ću tamo otići – gledao me je ravno u oči.

– Ako, Stjepane, ako. Tamo će ti biti najbolje. Imat ćeš medicinsku njegu i nećeš biti sam.

Nije smio izustiti ono: ‘Zar pored vas živih?’. Znao je dobro da si je sam iskovao sreću i nesreću, da se željezo odavno ohladilo i da je kasno da se bilo što promijeni.

Zatvorila sam vrata i sjela na stolicu. Željela sam plakati, ali nisam mogla. Umjesto tereta, osjećala sam prazninu. A sestrinsko srce? Ne, nije me zaboljelo. Ali se pitam zašto se uvijek spominje samo sestrinska ljubav? Zar ženska strana uvijek mora biti ta koja pati i prašta? Ja sam to činila predugo. Toliko dugo da se sve u meni skamenilo pa sa zaboravila koliko sestra može voljeti brata.

Facebook komentari