Ispovijest prijateljice noći

Kad sam se tog dana vratila s predavanja, kod kuće me dočekalo veliko iznenađenje. Pred našom kućom koja me uvijek dočekivala u tišini, osamljena na jednom od brežuljaka s kojeg puca vidik na grad što se i dalje širi na sve strane, ovaj put su me dočekala otvorena vrata visoke željezne ograde kojom je bilo ograđeno dvorište naše kuće obraslo zelenilom. U dvorištu su bila parkirana meni nepoznata kola.

Tko je to posjetio moju mamu kad ona u ovom milijunskom gradu nema baš ni jednog prijatelja niti poznanika, proletjelo mi je mislima, podižući garažna vrata da smjestim svog limenog ljubimca.

Često sam se, doduše, pitala, je li moguće da od toliko ljudi doseljenih iz našeg starog kraja u ovaj grad, baš nitko nije dostojan da bude prijatelj mojim roditeljima. Ni sa susjedima koji su naselili pobrđe Medvednice, imućni kao i moji roditelji, nismo bliski. Čak se ne poznajemo međusobno jer i oni, poput nas, žive u svojih kućerinama odvojenima od ostalog svijeta. Iz razmišljanja me trgnuo lavež našeg Akima, ogromnog njemačkog ovčara koji bi me uvijek s radošću dočekao u dvorištu. Sad je bio zatvoren u svom ograđenom prostoru kamo bismo ga sklanjali u slučaju da nam netko dođe. Svojim me lavežom dozivao da ga pustim, što ja naravno nisam učinila dok ne vidim tko je posjetitelj, i dok se ne zatvore dvorišna vrata. Kako bi bilo dobro da se mojoj mami netko od poznanika iz rodnog kraja približi, jer me njena usamljenost doista već brinula. Niti je kamo odlazila, niti joj je tko dolazio pa je život provodila poput zatočenice premda je ona svoje zatočeništvo dobrovoljno izabrala, pristajući da život provodi između četiri zida, iako joj je bila tek četrdeset i druga. Pokraj nje sam se i ja osjećala odvojenom od ostalog svijeta.

ZGODAN FRAJER, TAJ ISTRAŽITELJ

Doduše, družila sam se s kolegicama u srednjoj školi i na fakultetu, ali prijatelja nisam imala. Dapače, cure iz siromašnih obitelji su me izbjegavale, a one slične meni, dolazile bi na predavanja isto u skupim automobilima, ali su mi se činile nepristupačnima. Takav sam dojam i ja ostavljala kod mnogih djevojaka s kojima bih se rado družila, ali su me izbjegavale upravo zbog mog imovinskog statusa. Osim toga, mama mi je savjetovala da kući nikoga ne dovodim, a bez bliskih kontakata, nema ni dubljih prijateljstva.

– Želim svoj mir jer pravih prijatelja ionako nemamo. Kad bih se s nekim i zbližila, zasigurno bi mi kopali po prošlosti, a naši ljudi kojih ima dosta u gradu, iz zavisti što je naš Antonio uspio steći pravo malo bogatstvo, svašta bi izmišljali. Uostalom, to od mene zahtijeva moj muž – odgovarala je mama na moje upite zašto se tako usamila. Takav me majčin odgovor sve više iritirao, jer nikad ne bi upotrijebila riječi kakvima se druge žene obraćaju svojoj djeci kad je riječ o njihovom ocu. Najčešće bi govorila “moj muž” ili “naš Antonio”, a nikad mi nije rekla “tvoj otac”. Iako nisam imala razloga da posumnjam u Antonijevo očinstvo, nisam ga doživljavala kao oca. Nismo se imali prilike zbližiti jer je on uvijek bio negdje daleko. Moja su prva sjećanja vezana uz njegove kratke boravke kod kuće, a kad su mi bile tri godine, sa sobom je odveo i mamu, a ja sam ostala s bakom Alkom čije krilo pamtim kao najtoplije mjesto na ovom svijetu. Bila mi je roditelj i najbolja prijateljica, pa otkad je nema, nemam se kome povjeriti kad mi je i najteže. Moji roditelji misle da su svoju dužnost izvršili jer su mi materijalno osigurali budućnost, a to doista jesu. Doveli su me u taj veliki grad u kojem su mi pružene šanse za stjecanje najvišeg obrazovanja, u elitnom su dijelu grada izgradili kuću i kupili mi automobil za devetnaesti rođendan, na čemu mi zasigurno mnogi kolege na faksu zavide, ali unatoč svega, ne osjećam se sretnom. Tako sam razmišljala potiho ulazeći u kuću, znatiželjna tko je posjetitelj čiji je automobil parkiran u dvorištu.

Za stolom u dnevnom boravku zatekla sam mamu i nepoznatog muškarca u razgovoru kojeg su na moju pojavu odmah prekinuli.

– Moja kći Kristina, studentica psihologije – predstavila me svom sugovorniku, a on, pružajući mi ruku izuzetno dugih prstiju kao u pijaniste, izgovorio je svoje ime koje mi ništa nije otkrivalo. Mada sam spadala u visoke djevojke, Kazimir, kako mi se predstavio, bio je za glavu viši od mene. Od prodornog pogleda njegovih tamnih očiju osjetila sam nelagodu, a kad sam za njegovim pojasom ugledala pištolj, zastao mi je dah. Ili je kriminalac, ili pak kriminalist, istražitelj nekoga ili nečega, proletjelo mi je glavom pa sam osjetila još veću neugodnost što se vjerojatno oslikavalo i na mom licu. To mojoj mami nije promaklo kad je našla za shodno da mi objasni: “Gospodin je sa policije, Kristina! Došao je radi nekih podataka zbog čega se ne moraš uzbuđivati. U kuhinji te čeka ručak…”

– Neću vas više smetati, gospođo Korana! Želim vam prijatan ručak, a bude li mi potrebno, bit ću slobodan obratiti vam se – uljudno se pozdravljajući, gospodin istražitelj izgubio se kroz vrata.

– Kakav zgodan frajer taj istražitelj, i uglađen gospodin – rekla sam zapazivši u majčinim, već ugaslim očima, bljesak života.

– Da, samo da ne istražuje poslove našeg Antonija. Znaš da se već dugo pitam otkuda mom mužu i dalje izviru novci, a tek danas doznajem da su njegovi poslovi mutni! A vjerovala sam mu da se opametio. No, sva se ta istraga temelji samo na nagađanjima i sumnjama, barem koliko ja znam… Idemo ručati! – naglo je prekinula mama kao da želi pobjeći od vlastitih misli.

Sjele smo za stol izbjegavajući pogled oči u oči kao da nešto skrivamo jedna pred drugom. Mada ja nisam imala što skrivati, ipak sam se ustručavala postaviti joj neka pitanja koja su me već odavno proganjala. Jer, kad je još baka bila živa, a moja mama me često ostavljala odlazeći u inozemstvo, nikad mi nije odgovarala na postavljena pitanja. Čak nisam znala u kojoj su zemlji moji roditelji zaposleni dok je većina naših susjeda i ostalih ljudi iz našeg kraja bila u Njemačkoj. No, kad bi baka Alka znala upitati svog sina Antonija, kad će se vratiti iz Njemačke, on bi joj odgovarao: “Tko ti kaže da sam u Njemačkoj? Ima me i u Nizozemskoj, Belgiji, Austriji, a ne samo u Njemačkoj! Zato i kažem “inozemstvo”, što je za nas sve ono što je van naše države – tumačio je svojoj staroj majci kad je ona uporno spominjala samo Njemačku.

– Zaboravljaš da ja više nisam “bauštelac”, već gospodin čovjek koji putuje svijetom, kupuje i prodaje robu, što je oduvijek najunosniji posao. Mama nije nikad pričala o poslu kojeg je radila kad je bila kod tate, a kad bi je baka propitivala, ona bi samo odmahnula rukom, govoreći: “Bolje je da se ne prisjećam tog vremena, jer svom mužu nikad neću oprostiti što me odvukao sa sobom umjesto da budem uz svoje dijete.”

ČIME SE TO BAVI “NAŠ ANTONIO”?

Bolje je što si bila s njim, jer je ženi mjesto uz muža, a tvoja je kći odrasla i bez tebe. Kao da ne znaš kolike su žene ostale bez muževa zato što su bili sami u tuđem svijetu, a rijetki su oni muževi što su priskrbili toliko kao moj Antonio možda baš zato što si bila uz njega.

– Bolje je, majko, da o tome ne pričamo jer me užasno nerviraju razgovori o našoj zaradi. Mojem mužu ionako novaca nikad dosta. Nije li mi obećavao da ćemo oboje kući čim sagradimo kuću u našem mjestu, a onda je promijenio mišljenje i ne pitajući me, doveo me na ovo brdo s kojeg mogu samo gledati grad. Da sam znala kako ću ovdje živjeti kao u zatvoru, nikad ne bih pristala da ovdje gradi kuću. Ma, što ja to pričam! Mene moj muž nikad nije pitao ni za što! Samo je naređivao, a ja sam slijepo izvršavala njegove naredbe i ispunjavala mu želje… – u takvim bi se prilikama mama uzbudila od nekog skrivenog bijesa koji bi joj se oslikavao na licu i čitavom njenom biću.

– E, da se nije zaratilo, ne bih ja nikad otišla sa svog ognjišta. Kad staro čeljade odvučete iz njegova doma gdje poznaje svaki kutak, gdje mu je protekla mladost, prve ljubavi, sve radosti i tuge što čine svaki život, isto je kao da ste iščupali stari hrast i presadili ga. Uvenuo bi kao što je uvelo i moje srce u ovoj samoći željno svog krša i mirisa kamena i makije. Srećom pa mi se bliži kraj kad ćete me vratiti mome domu… – govorila je baka Alka suznih očiju kad se posljednji put razboljela od upale pluća s kojom je i završila.

Nakon bakine smrti, moja se mama još više usamila, mada bi tata često svraćao kući te ostao dva-tri dana, samo što ni te kratke posjete mamu nisu radovale. Obuzeta nekom bolesnom ravnodušnošću, više ga nije ni pokušavala nagovarati da ostane, da prekine sa svojim načinom života razapet između svog doma i tuđine.

Iako sam bila već odrasla osoba, nikad se nisam upitala čime se to bavi “naš Antonio”, kao što nisam znala kakav je posao radila mama dok je bila s tatom u inozemstvu. Budući sam znala iz dotadašnjeg iskustva da je to razdoblje našeg života tabu tema, više nikad nisam ni pokušavala navesti razgovor o tome. Nastojala sam odbaciti sve brige o prošlosti i budućnosti. Živjela sam u sadašnjosti posvećena učenju i nastojanju da što prije završim studij i započnem samostalan život daleko od mračne atmosfere u roditeljskoj kući.

POHLEPA ZA NOVCEM GA JE KOŠTALA

Svoje sam slobodno vrijeme provodila uz računalo, a preko interneta komunicirala s virtualnim prijateljima jer stvarnih nisam imala, dok je mama i dalje provodila dane prepuštena svojoj usamljenosti koju je sama izabrala. No, nakon posjete istražitelja Kazimira, zapazila sam na mami promjene koje su me iznenadile. Počela je više pažnje posvećivati svom izgledu pa je čak otišla frizeru. Svoju bujnu dugu kosu više nije vezala u konjski rep ili je plela u pletenicu i smotala oko glave, što joj je, moram priznati, jako dobro pristajalo. Ona je izuzetno lijepa žena, visokog rasta, vitke lijepo oblikovane ženstvene figure, a njenom pravilnom obliku lica posebnu draž daje tamnoputi ten i pune senzualne usne. Otkad je svoje prerane sijede zamaskirala svijetlim pramenovima na moderno oblikovanoj frizuri, i njene su modre oči ljubičastog sjaja došle do izražaja, a najviše me začudila njena unutarnja preobrazba koja se oslikavala u sjaju pogleda i opuštenijem izrazu lica na kojem se na trenutke pojavljivao osmijeh kakvog u moje mame ne pamtim. Nisam joj riječima davala na znanje da primjećujem promjene u njenom izgledu i ponašanju. Samo sam sve češće započinjala razgovore o temama iz mog studija i nisam odmah nakon jela odlazila u svoju sobu kao do tada.

– Možda moja struka psihologa i nije probitačna kao recimo, ekonomija ili pravo, ali me privlači zbog mogućnosti da zavirim u tuđe duše, pronalazim izlaz za posrnule ljude koji se spletom životnih okolnosti nađu s onkraj brave. Naime, namjeravam se zaposliti kao zatvorski psiholog, jer sad na četvrtoj godini već moramo znati svoje opredjeljenje… – raspričala sam se jednog dana poslije večere.

Na spomen zatvora, mama se trgnula kao ubodena iglom, a licem joj je preletio tamni oblak. Svoj je prodorni pogled uperila u mene, pitajući: “Zašto baš kaznionica? Nisu li tamo i oni što su dosegnuli dno sa kojeg nema povratka?”

– Jesu, mama! Upravo me zanima što jednog, naoko normalnog čovjeka, dovodi do tog dna. Zašto netko postaje ubojica, razbojnik, lopov, piroman, pa i diler droge, znajući da je krajnji rezultat njegove djelatnosti nečija smrt! I da ne nabrajam sve moguće zločine što ljudi čine jedni drugima, a ti su isti zločinci rođenjem bili male slatke bebe. Kao odrasli su možda voljeli i bili voljeni… Zanima me što se tim ljudima dogodilo da odjednom odbace ljudsko dostojanstvo i podlegnu porivima zla – glasno sam razmišljala sve dok nisam primijetila majčin ukočeni pogled i bljedilo na uznojenom joj licu.

– Što ti je, mama? Loše izgledaš. Vidim da ti je pozlilo od mojih promišljanja – natočila sam čašu hladne vode i pružila joj zabrinuta da se ne onesvijesti.

Drhtavom je rukom prinijela čašu te ispila izbjegavajući moj pogled.

– Donosim jednu tešku odluku, kćeri moja! Upravo si me podsjetila da je došlo vrijeme kad ti moram podastrijeti istinu o našoj obitelji – izgovorila je promuklim glasom kao da najavljuje smak svijeta, dok sam je ja slušala još uvijek ne razumijevajući njeno uzbuđenje.

– Jučer nas je ponovno posjetio istražitelj Kazimir – započela je od kraja svoje priče kao da ne zna gdje i kako započeti.

– Nije posjetio nas, nego tebe, mama! Ja nisam za tu posjetu ni znala – rekla sam tek da dobije na vremenu.

– Naš je Antonio u zatvoru! – započela je, barem za mene, sa zaprepašćujućom vijesti, jer tako nešto nisam očekivala, mada nam se nije javljao već dosta dugo.

– Znala sam da će ga pohlepa za novcem kad-tad doći glave, ali kad sam ga molila da se vrati kući pa da živimo kao ostali svijet, nije htio ni da čuje. On bi za novac i dušu prodao đavlu pa se ne čudim što je uhvaćen s drogom što ju je prevozio iz jedne u drugu državu, dok je mene uvjeravao da je trgovački predstavnik za prodaju automobila. I ova kuća je izgrađena prokletim novcem, prokletim barem s moje strane.

GUBITAK VOLJENOG ČOVJEKA

Jedino me tješi što smo ovaj komadić zemlje gdje je sagradio kuću u kojoj živim kao zatočenica, platili prodajom njegove i moje djedovine u starom kraju. Sreća je što mu je mama umrla prije nego što je doznala na kakav je način njezin sin dolazio do novca. Uostalom, sama ćeš prosuditi kad čuješ cijelu priču o nama. Ti si prva koja će je čuti, a budući da uskoro biraš svoj životni put, moraš je i znati – imala sam osjećaj da donosi najtežu odluku u životu.

– Bila si još zaigrana djevojčica kad si s bakom otišla iz svog rodnog kraja pa nisi imala prilike spoznati kako je teško biti žensko u našem zaostalom siromašnom kraju. Kad mi je bilo osamnaest godina po prvi sam se put zaljubila u dečka koji se zvao Ratko. Za razliku od Antonija, bio je povučen i skroman momak, pa kad bi dolazio kući iz Zagreba gdje je radio kao građevinski tehničar, kriomice bismo se sastajali jer još nije bio spreman za ženidbu.

– Zaprosit ću te čim uplatim stan da te mogu povesti sa sobom – govorio mi je zanesen planovima o našoj zajedničkoj budućnosti, a ja sam mu vjerovala i odbijala ostale dečke. Jedini koji nije mogao prihvatiti moje odbijanje bio je Antonio, smatrajući sebe mnogo vrednijim od ostalih u selu jer je radio u inozemstvu i bahatio se novcem, na čemu su mu mnogi zavidjeli i čudili mi se što odbijam njegovo javno udvaranje, govoreći: “Cura zrela za udaju, a odbija takvog momka!” Moja mu je zla sudbina u tome pomogla kad je Ratko poginuo u prometnoj nesreći koju je skrivio neki pijani vozač.

Tog smo se ljeta trebali vjenčati pa ni danas ne znam kako sam mogla preboljeti gubitak voljenog čovjeka čije sam dijete nosila u svojoj utrobi. Odjednom sam se našla u sto nevolja, tim više što je naša ljubav bila tajna. Tu je nesretnu okolnost iskoristio Antonio, pa kad sam mu i priznala da sam trudna, “velikodušno” mi je ponudio brak, a ja nesretnica pristala samo da pred svijetom sakrijem sramotu. Čak ni moji roditelji nisu doznali da Antonio nije tvoj otac – izgovorila je zagrcnuta plačem.

– To moraš znati, dijete moje, a da ti to govorim upravo sada, želja mi je da ne patiš što ti je tobožnji otac u zatvoru. Tvom pravom ocu, da je ostao živ, tako se nešto ne bi nikad dogodilo. Vjerujem da bismo živjeli u tom istom gradu, ali sretniji i zadovoljniji, a ja ne bih prošla golgotu kakvu sam proživjela uz Antonija.

Spoznaja da mi Antonio nije pravi otac, nije me nimalo rastužila, ali niti previše iznenadila. Dapače, tek sam tada počela shvaćati zašto je moja mama izbjegavala riječi “tvoj otac”, govoreći “naš Antonio, ili “moj muž”. Kako je majčina priča odmicala, sve sam uspješnije slagala kockice mozaika naših života, shvaćajući sjetu u njenim očima i usamljenost koju je sama izabrala.

– Kad sam rodila sedam mjeseci nakon vjenčanja, bilo je u selu raznih nagađanja, ali nitko nije ni posumnjao da nisi Antonijevo dijete – nastavila je čim se smirila.

– Već pri prvom susretu nakon porođaja pokazao se grubim primitivcem prigovarajući mi što nisam rodila muško, jer da mi možemo utjecati na spol djeteta, u našem se kraju ne bi ni rađala ženska djeca. Nažalost, naši muškarci prođu svijeta, a neki desetljećima žive u kulturnoj sredini ali svoje nazore ne mijenjaju. U takve spada i Antonio, što ćeš i sama zaključiti kad čuješ cijelu priču o mom životu.

NAPORAN RAD U KUHINJI

Prolazilo je vrijeme uz škrto dopisivanje, a njegova majka, baka Alka i ja, obrađivale smo vinograd bez ičije pomoći. On bi ljeti dolazio na godišnji i donosio novac kojim smo podmirivale potrepštine i uvijek prigovarao da puno trošimo.

– Ako budem ovako štedio za kuću koju želim izgraditi, nikad je neću imati. Budući da dijete više ne dojiš, možeš sa mnom poći u Njemačku gdje se možeš zaposliti u ugostiteljstvu, a mama će brinuti o maloj. Eto, zato sam ti javio da pribaviš na vrijeme dokumente. – A kako će mama sama brinuti o djetetu i raditi u polju? – usudila sam se napomenuti jer se meni nije odlazilo od kuće.

– Nemoj mi pametovati! O svemu ja vodim računa – grubo me ušutkao jer je on jedini uvijek bio u pravu, a ja sam morala bez prigovora izvršavati njegove naredbe. Prije odlaska od kuće rekao je majci da je vinograd prodao i stavio novce u banku.

– Sve što činiš, sebi činiš, a meni je bolje da se ne mučim obrađujući ga – bio je bakin jedini komentar, već naviknutoj da poštuje odluke muškarca u kući, bio on muž ili sin.

Na putu do Njemačke jedva smo i razgovarali pa nisam imala pojma što smišlja. Tek kad smo stigli na odredište, u njegov unajmljeni stančić, započeo je iznositi svoje planove.

– U prvo ćeš vrijeme raditi u kuhinji kod naših ljudi, jednog mog dobrog prijatelja što ima restoran usred grada. Usput ćeš učiti njemački jezik. Prijavljena ćeš biti kao posjeta mužu, a nakon tri mjeseca se vraćaš kući. Ostat ćeš tamo oko desetak dana pa ponovo dolaziš ovamo jer ti dozvolu boravka mogu isposlovati samo za tri mjeseca – pojasnio mi je.

Rad u kuhinji je bio naporan, a zarada mizerna, pa se nakon dolaska kući više i nisam željela tamo vraćati. Osim toga, rastanci s tobom su mi teško padali pa sam javila Antoniju da nemam namjeru više dolaziti.

– Ako sam ti ja s djetetom postala teret, vratit ću se roditeljima i tražiti rastavu – rekla sam mu na telefon, na što mi je on zaprijetio glasom od kojeg sam se naježila: “Ne dođeš li prema našem dogovoru, ubit ću tebe i tvoje kopile!” Poznavajući njegovu prijeku narav, vjerovala sam da bi on svoju prijetnju mogao i ostvariti pa sam mu se ipak vratila podvijena repa. Jer, želiš li nad nekim biti nadmoćan, moraš mu utjerati strah u kosti kao što je to meni učinio moj muž. To je Antoniju uspijevalo, i ne samo sa mnom, jer prijetnje i nasilje su bili sadržaj njegova posla, dok je meni glumio uglađenog trgovačkog predstavnika.

NE ISPITUJ ME, VEĆ ME SLUŠAJ!

No, da sam znala što me tamo čeka, ne bih se vratila ni po cijenu života. Umjesto radne dozvole za posao u ugostiteljstvu, smislio je pakleni plan kojim me je osakatio za čitav život. Kad sam shvatila da mom mužu ništa nije sveto osim novca, bilo je prekasno za odustajanje jer sam bila u njegovim rukama. Dočekao me maltene raširenih ruku. Bio je toliko razdragan kad sam se pojavila da sam povjerovala kako će naš život biti ispunjen srećom i zadovoljstvom zajedničkog stjecanja za našu zajedničku budućnost.

– Nećeš više u onu smrdljivu kuhinju kod Stipe. Vrijeme napornog rada je iza tebe, jer ćeš od sada biti dama, što i dolikuje tvojoj ljepoti. Najprije ćeš isprobati garderobu što sam ti je nabavio – govoreći, otvorio je ormar u kojem su visjele prekrasne haljine.

– Pogledaj i probaj ih redom! U ovoj ti je ladici novo donje rublje – rekao je pokazujući gdje je što, sjeo i zapalio cigaretu kao da se sprema na gledanje igrokaza, rekavši mi da počnem od donjeg rublja. Bila sam iznenađena njegovom naklonošću jer mi nikad do tada nije kupovao garderobu. Od svega me najviše začudio izbor donjeg rublja u crvenoj i crnoj boji, ukrašenog čipkama. Pomislila sam da se iz grubijana prometnuo u profinjenog gospodina koji cijeni svoju suprugu i želi da mu bude zavodljiva. Isprobavajući to neobično rublje, toliko sam se oslobodila da sam počela pred njim paradirati kao manekenka na modnoj pisti, što je kod njega izazivalo zadovoljstvo i želju da me odvede u krevet.

– Nisam dugo ni znao kakvo si ti bogatstvo, sve dok se nisam uplašio da se nećeš vratiti! Tada sam s tugom prolistao album s našim slikama i gledajući te u kupaćem kostimu, pomislio da je grehota ne iskoristiti tu ljepotu oblina, ne unovčiti je – slušala sam sa zebnjom njegovo blebetanje o mojoj ljepoti, no ipak sam vjerovala da se šali.

– Znaš da mi posao ide sve slabije. Ljudi sve manje kupuju automobile pa ću morati potražiti novi posao, nešto konkretno – započeo je zaobilazeći prave namjere.

– Misliš preći na građevinu gdje radi najveći broj naših zemljaka?

– Ne pričaj gluposti, ženo! Kakva bauštela! Nisam ja rođen za fizikalca. No, o mom poslu imamo vremena razgovarati jer je tvoj aktualniji. Rekao sam ti da ćeš biti dama, pa kako si već vidjela svoju radnu odjeću, ne trebam te više u to uvjeravati… Obuci ovo što sam ti odabrao. Moraš izgledati otmjeno, jer je ipak velika istina da odijelo čini čovjeka. Vodim te na večeru jer se u ovom kulturnom svijetu svi poslovi sklapaju uz jelo i piće – govorio je zapovjedno izbjegavajući moj pogled.

Nikad si neću oprostiti što sam mu dozvolila da me vodi ko ovcu na klanje pa nisam čak ni pogledala blještavi natpis ugostiteljske kuće u koju smo ušli. Za rezerviranim stolom kamo smo sjeli, pridružio nam se otmjeni gospodin predstavljajući mi se kao glavni šef, zvani Feđo, a koji me od prvog trenutka mjerio pronicljivim pogledom kao robu koja mu se nudi na prodaju. Barem sam se ja tako osjećala, a uskoro mi je dojam potvrdila i njegova laskava izjava: “Mlada je dama doista prava ljepotica, samo joj nedostaje malo više atraktivnosti! Žena mora istaknuti svoje adute dobro krojenom odjećom i šminkom!” – rekao je piljeći u moj zatvoreni dekolte. Ugovarajući moj posao, njih su dvojica razgovarali kao da ja i nisam nazočna, ali sam ipak shvatila da ću u baru posluživati goste kao ispomoć za šankom.

– Ti prijatelju znaš kako moraju izgledati naše djevojke, pa se pobrini da mi sljedećeg tjedna dođe spremna za posao – rekao je gospodin Feđo kad smo odlazili.

Do dolaska u stan nismo prozborili ni riječ kako bi Antonijo ostao mirnih živaca u vožnji gradskom gužvom, jer je vjerojatno očekivao moje protivljenje. Moglo se to naslutiti po njegovom smrknutom licu strogog izgleda kojeg je nabacivao kad god je očekivao moj otpor.

– Lezi i dobro se odmori jer sutra počinješ s pripremom za posao – rekao je kad smo ušli u stan. Poslušala sam ga jer nisam imala hrabrosti postaviti mu bilo kakva pitanja, a razgovor sam ostavila za slijedeći dan.

Čim sam zatvorila oči, imala sam osjećaj da tonem u bezdan, zbog čega bih se trgnula i posve budna buljila u strop osluškujući nejasne glasove televizora iz dnevne sobe, što je značilo da se Antoniju još ne spava, mada je uvijek odlazio u krevet prije mene. U nekakvom sam nemirnom snu ipak dočekala jutro, kad mi je u vrijeme doručka rekao da će me odvesti u kozmetički salon gdje će mi ugovoriti nekoliko tretmana za uljepšavanje.

– Ne znam čemu sve to, Antonio, i zašto za posao na šanku moram imati besprijekorno tanke obrve, kako reče gospodin Feđo kad me ispitivački promatrao kao da kupuje konja za utrke.

– Kao prvo, ne ispituj previše već slijedi moja uputstva ako želiš posao gdje se malo radi a puno zarađuje. I zato se spremi i pođi sa mnom – naredio mi je, a ja sam ga morala poslušati ako sam htjela izbjeći svađu.

ZAR ĆU BITI PROSTITUTKA?

Kad sam nakon nekoliko sati izašla iz salona, nisam mogla samu sebe prepoznati pa sam se pitala što će mi još raditi sljedećeg dana kad su mi već u jednom danu promijenili “lični opis”. No, nakon masaže mirišljivim uljima doista sam se dobro osjećala, a po mišljenju maserki nije mi bilo potrebno kvarcanje zbog moje tamnopute kože kojoj su se one divile. Za prvi odlazak na posao, Antonio mi je sugerirao koju ću haljinu odjenuti, a kako je imala duboki izrez kroz koji su se nazirale moje bujne grudi, negodujući sam rekla mužu:

– Ovako sređena više sličim prostitutki nego radnici za šankom…

– Imaš li nešto protiv prostitutki? Nisu li one žene kao i ti, samo što rade posao kojeg najbolje znaju i dobro naplaćuju od svojih mušterija ono malo radosti što im je pruže?

Nisam željela nastaviti polemizirati o ženama koje sam, unatoč Antonijevog odobravanja njihova “posla” duboko prezirala, pa sam ušutjela da ga ne razbjesnim.

– Dobro me poslušaj, Korana! – rekao mi je prije polaska na posao.

– Nitko osim šefa ne smije znati da sam ti suprug. Za osoblje i goste, ti si moja prijateljica Lela iz Rijeke. Jer, tvoje pravo ime je teško za izgovor, a i čemu se izlagati svojim pravim identitetom! Dobro otvori oči i uključi mozak da shvatiš što se od tebe traži. Ne odbijaj ponuđeno piće ako te netko od gostiju želi počastiti, jer je upravo u tome najveća zarada…

– Ali, Antonio, ja ne podnosim alkohol i bojim se…

– Mani se tih svojih seljačkih manira! Kako ćeš privući gosta u bar ako s njim ne popiješ? Sjeti se da radiš za budućnost svoje kćeri, a i meni duguješ zahvalnost što sam te oženio trudnu s drugim i tvom kopiletu dao svoje prezime. Ni trenutka ne zaboravi da si pristala raditi ovaj posao i nemoj me tjerati da budem grub. Iznevjeriš li moja očekivanja, loše ti se piše – zaprijetio je mračnog pogleda kakav mi je uvijek ulijevao strah.

PREBIO BIH TE KAO MAČKU

Te prve večeri sam uz jednog konobara za šankom točila naručena pića i nastojala što više naučiti, uvjerena da je to moj budući posao. No, kako sam bila novo lice među isto tako dotjeranim ženama u tom lokalu, mnogi su se gosti raspitivali o meni i nudili da s njima nešto popijem, što sam odbijala sve dok se nije pojavio Antonio u društvu dvojice svojih prijatelja.

– Dođi, Lela, da te upoznam s našim zemljacima! – pozvao me za stol naručivši pjenušac. Po njihovom sam govoru zaključila da su stvarno negdje iz našeg kraja, mada smo to prešutjeli, jer smo se zemljacima nazivali svi iz iste države. Nismo stigli pravo ni započeti bilo kakav razgovor, kad su stolu prišle dvije dame ne skrivajući da dobro poznaju mog Antonija i mlađeg muškarca iz našeg društva. Nešto su im došapnule, a njih dvojica pođoše s njima.

– Oprostite, ali ja moram na svoje radno mjesto – rekla sam ne želeći se družiti s nepoznatim sredovječnim muškarcem što je ostao.

– Ma nemoj mi reći! Koliko znam, ti si na svom radnom mjestu, kao i sve tvoje kolegice – rekavši to, pogledom je prešao po sali.

– Ja vas ne razumijem, gospodine! Zar niste vidjeli da radim za šankom? – iznenadila sam se.

– Ma, vidio sam ja da još nemaš mušterije jer si nova pa su te tamo izložili da te bolje vidimo. Ne vjerujem da si početnica pa se nemoj izmotavati! Da mi nije potrebna ženska, ne bih ni platio ovaj skupi pjenušac od kojeg je bolja naša blatina. Ali, što je red, red je! Mora se poštivati, je li tako, Lela? Samo mi reci gdje obavljaš posao i koliko naplaćuješ? Imaš li sobu ili idemo k meni u stan? – slušala sam njegova pitanja ukočena od nelagode kad sam shvatila da me smatra najobičnijom prostitutkom.

– Vi ste, čovječe, doista u zabludi! Ja nisam jedna od njih! Stvarno sam zaposlena kao pipničarka, a što se tiče pjenušca, vratit ću vam novac – rekla sam sa suzama u očima.

– Znači, Antonio me nasamario! “Pogledaj kako je zgodna, a provjerena roba” – ponudio mi je upravo tebe! Doista ne znam tko je tu lud – ustao je čovjek i otišao bez pozdrava.

Pred zatvaranje bara pojavio se Antonio da me vozi kući. Izraz njegova lica nije nagovještavao ništa dobra, ali nije progovorio prije nego smo ušli u stan. Da sam se usudila, sasula bih mu u lice da je čudovište koje nudi svoju vlastitu ženu, mada još uvijek nisam mogla u to povjerovati misleći da je došlo do nekakvog nesporazuma.

– Razočarala si me, Korana! Vjerovao sam da si mnogo inteligentnija. Mislio sam da si shvatila za kakav sam te posao pripremao, ali si ti ostala glupa seljanka kojoj se mora otvoreno reći što treba raditi. Da mi nije dragocjeno tvoje lice kao i čitavo tijelo, sad bih te prebio kao mačku – prosiktao je i drmusajući me bacio na krevet. Da se pogledom može ubiti, mislim da to jutro ne bih preživjela.

MAMINO ZACRVENJENO LICE

Presvuci se i dođi u krevet da te naučim poslu – naredio je skidajući sve sa sebe.

Očito su to bili najteži trenuci u životu moje mame jer ju je izdala snaga. Iz nje je provalio jecaj kao da dolazi iz same utrobe, a rukama je pokrila lice i oči prije nego je nastavila:

– Nemoj mi zamjeriti što ti ne mogu ispričati u detalje njegove postupke kad smo legli, jer se ne kaže uzalud da su tajne bračnog kreveta najdublje zakopane. Nakon poniženja na koja me prisilio, pripremajući me za uspješno obavljanje posla u koji me prijevarom uvukao, progovorio je sladunjavim glasom od kojeg sam se skamenila od gađenja: “Mlada si, uščuvana i zdrava, ljepša od mnogih tamo koje zarađuju u krevetu, a ti bi radije rintala u kuhinji jer ne želiš shvatiti da je to posao kao svaki drugi. A što si ti učinila, ludice moja! Umjesto da ga opelješiš, uzmeš mu pare, ti mu nudiš povrat novca za pjenušac.

Zar ne shvaćaš da ovdje ima mnogo radnika sa svih strana svijeta, a ti se uplašila našeg čovjeka! Muškarcu je potrebna žena i platit će je makar bio gladan. Baš si primitivka, draga moja! Bojiš se posla za koji ti nije potrebno znanje jezika niti diploma, nečeg što svaka prava žena radi bez problema…” Antonijevo me ponašanje i govorenje upućivalo da je drogiran ili lud pa mi je sinula misao da moram što prije od njega pobjeći. No, kao da mi je pročitao misli, odjednom je progovorio ledenim glasom punim prijetnje:

– Ne zavaravaj se mišlju da od mene možeš pobjeći. Pokušaš li, naći ću te makar se sakrila u mišjoj rupi, a onda će ti dijete postati siroče. Nadam se da si razumjela što se od tebe očekuje pa ti je najbolje da se što prije “ušaltaš” u posao, a da ti bude lakše, spojit ću te s Bibom, onom curom što je došla našem stolu. Ona će te uputiti u sve tajne tog unosnog zanimanja, pa kad i ti dometneš svoju zaradu mojoj, moći ćemo ostvariti sve naše snove. A njegov je san bio upravo ova kućerina u kojoj tamnujem otkad sam se vratila. Da, kćeri moja, bila sam prostitutka pod prisilom vlastitog muža koji se očito nikad i nije bavio poštenim poslom.

Svojom me grubom silom i ucjenama onesposobio da ikad više nekoga zavolim, ubio u meni želju za druženjem s ljudima. Možda je većina ljudi dobronamjerna, ali ja ih ipak izbjegavam. Jest da se bojim kako će sve ovo završiti, ali ga je sam Bog kaznio za sve zlo što ga je meni učinio pa je uhvaćen s drogom, zbog čega je završio iza rešetaka. Morala sam ti reći istinu! Ako se dogodi da mu sude i za podvođenje, moglo bi na svjetlo dana isplivati da je i vlastitoj ženi bio makro, a onda nam neka Bog pomogne!

Majčina me ispovijest totalno porazila. Toliko me ružnih istina zapljusnulo da sam se osjećala kao da sam izbačena iz ravnoteže, kao da lebdim svemirom, a majku se nisam usuđivala ni pogledati.

– Jedino je dobro učinio kad je ovu kuću uveo u zemljišne knjige kao majčino vlasništvo pa ju je naslijedio poslije njene smrti. Jer, dođe li do najgoreg… – njeno je nagađanje prekinula zvonjava telefona, a po izrazu njezina lica nisam mogla zaključiti s kim razgovara jer je mama očito bila već istrenirana da ne pokazuje nikome svoje osjećaje.

– Nazvao je istražitelj Kazimir. Telefonom mi ne želi reći vijest koju su upravo primili iz inozemnog zatvora u kojem je zaglavio Antonio, već mi kaže da će nas sutra posjetiti i neka ne budem zabrinuta.

– Neće nas, već tebe, jer sam ja na predavanju. Mislim da će mu biti draže da si sama kod kuće – izrekla sam ležerno, ali sam je u isto vrijeme pažljivo motrila ne bih li ipak zapazila promjenu na njenom licu. Jer, činilo mi se da je Kazimir zanima, ne samo kao istražitelj, već kao muškarac. I, doista, njeno se lice zacrvenilo kao u zaljubljene tinejdžerice, što je meni bila potvrda da bi moja nagađanja mogla biti točna.

– Trebala si, majko, svoj teret ranije podijeliti sa mnom bez straha da ću te osuđivati ili će me bilo što iz tvoje priče pogoditi. Bez obzira što sam tek u dvadeset i četvrtoj, znam da život može zadavati teške udarce od kojih nam ostaju ožiljci za sva vremena, pogotovo ako svoju žuč gutamo sami.

Dobro je što si smogla hrabrosti da mi se povjeriš i na tome sam ti zahvalna, majko. Prišla sam joj i zagrlila je dok su naše suze miješajući se ispirale bol s njenog, još uvijek prelijepog, lica.

KONAČNO ŽIVOT BEZ GORČINE

I ne zaboravi, nisam ti samo kćerka već i prijateljica kojoj se možeš uvijek povjeriti – nastojala sam je ohrabriti prije odlaska na spavanje, mada sam znala da te noći neću ni oka sklopiti. Kakav divan osjećaj što mi Antonio nije pravi otac! – pomislila sam preplavljena mržnjom prema čovjeku koji je mojoj majci od života napravio pakao.

Kad sam se sljedećeg dana vratila s faksa, mamu sam zatekla u crnini. Bez ijedne suze, gotovo s nekim olakšanjem izrekla je vijest od koje sam protrnula: “Antonio je sam sebi presudio. Objesio se u zatvorskoj ćeliji. O tome me danas obavijestio istražitelj” – izrekla je kratko i bez uvijanja kao da daje službenu izjavu.

Na njenom licu nije bilo moguće tih dana zapaziti bilo kakve emocije. Poput automata obavljala je poslove vezane uz muževljev ukop, odnosno polaganje urne što je stigla iz inozemstva, a što je obavljeno u tišini uz prisustvo nas dvije i neizostavnog istražitelja Kazimira.

Unatoč svega što je proživjela uz Antonija, kad smo se nakon pogreba našle u tišini naše prostrane kuće, mama je gorko zaplakala. Nisam je ni pokušavala tješiti znajući da ne plače zbog gubitka muža kakav je bio Antonio. U njenim se suzama vjerojatno slijevala tuga za izgubljenim godinama u kojima je spoznala poniženje, nasilje i strah od prijetnji pred osvetom da će meni nanijeti zlo ako mu odbije poslušnost. No, kao što znamo, protok vremena je jedini melem što liječi i najdublje rane.

Moja se majka oslobodila gorčine koju kao da je pokopala skupa s Antonijem, a naš je život ulazio u novu kolotečinu, oslobođenu sjena prošlosti i straha od osude okoline. Svojim stečenim znanjem nastojala sam najprije mamu vratiti u normalu, da se ponovno smije, uzme od života ono što joj pruža i da prihvaća dobronamjerne ljude kakvim se pokazao Kazimir, naš česti gost u kući. Uvjerena sam da će joj ljubav prema tom izuzetnom muškarcu vratiti sreću kakvu ona doista zaslužuje. Kazimir ne skriva namjeru da želi iskoristiti drugu šansu nakon prvog propalog braka, a koja mu je pružena kad se zaljubio u moju mamu pod neobičnim okolnostima svog posla. Ja im, pak, želim još puno sretnih godina.