Dvostruki život moje supruge

Od najranijeg sam djetinjstva bio fasciniran elektrotehničkim aparatima pa sam, što je i razumljivo, nakon osnovne škole odabrao poziv elektrotehničara.

Iz svog sam rodnog prigorskog gradića otišao na školovanje u Zagreb, te sam se nakon završene škole i odsluženog vojnog roka, te godinu dana traženja zaposlenja koje nisam našao – otisnuo u svijet u potrazi za poslom.

No, sreća nikog ne čeka raširenih ruku nigdje pa tako niti u Njemačkoj, gdje sam iskusio život samca koji nije nimalo jednostavan ni lagan, a pogotovo mi je bilo teško u stranoj zemlji bez poznanika i starih prijatelja.

Od djevojaka koje sam tamo upoznao, bile one Njemice ili cure porijeklom iz moje domovine, niti jedna mi nije ulijevala povjerenje da bi mogla biti dobra i vjerna supruga kakvu želi svaki muškarac. Činile su mi se suviše slobodnog ponašanja, sklone lagodnom životu i trošenju, svakodnevnim izlascima i ludim zabavama, a život je posve nešto drugo, najmanje je zabava.

Možda naš Bojan već ima djevojku

Kad sam o svojoj namjeri, da se želim skrasiti rekao roditeljima prigodom dolaska na godišnji odmor, mama se sva uzjogunila:

– Samo nemoj, sine, oženiti strankinju. Ne mogu zamisliti da sa svojom snahom ne mogu govoriti istim jezikom, a za stupanje u brak jako je važno dobro poznavati i obitelj iz koje potječe budući supružnik – upozoravala me mama.

– Od svih cura koje poznajem, Zrinka bi ti najviše odgovarala, a poznajete se odmalena. Ima svoje zanimanje, marljiva je i vrsna frizerka, povučena i nadasve pristojna i ljubazna prema starijima. Nikad ne prođe pokraj mene a da me ne upita kako sam. Često pita za tebe i pozdravlja te, samo što ja zaboravim to reći kad se čujemo. Ako se namjeravaš ženiti, Bojane, zaprosi Zrinku, jer ljepšu i bolju djevojku nećeš naći u našem gradu.

– Jesi li sigurna, Zorice, da je naša susjeda baš takva kakvom se prikazuje? – upitao je tata Mladen.

– Možda naš Bojan već ima djevojku s kojom se namjerava ženiti, a ti se toliko trudiš pa Zrinku kuješ u zvijezde misleći da je dobro poznaješ samo zato što živimo u istoj ulici – rekao je tata, inače sumnjičav čovjek kojemu je teško prodati ‘rog za svijeću’. On je u svom poslu urara imao prilike spoznati da ljudi nisu baš takvi kakvima se žele prikazati, iako nije imao ništa protiv da se zbližim sa Zrinkom, te da je upoznam kao odraslu osobu, jer je doba našeg djetinjstva kad smo se kao djeca družili i zajedno išli u školu, davno minulo.

Naravno, nisam roditeljima priznao da sam upravo prekinuo vezu s jednom Njemicom zbog njene nevjere pa sam njoj u inat htio sa sobom dovesti ženu iz domovine, a Zrinka mi se oduvijek sviđala iako je ona bila zaljubljena u Borisa, dečka koji je k nama u sedmi razred došao iz Osijeka. I dok sam ja razmišljao kako joj se na brzinu približiti, ona je načinila prvi korak.

Prikrili su izdvajanje iz grupe

Vraćajući se s posla, svratila je k nama da se pozdravimo, te mi ponudila da idemo na koncert našeg poznatog pjevača koji se održavao u Zagrebu.

– Imam kartu viška jer se moja prijateljica Sonja razboljela pa bi bilo dobro da iskoristiš priliku i malo se zabaviš. Sjećaš se Sonjice? Sjedila je u prvoj klupi jer je bila najmanja od nas djevojčica… – započeli smo nizati uspomene na događaje, nastavnike i suučenike koji su nam ostali u sjećanju. O mnogima mi je Zrinka ispričala gdje su i što rade, samo Marka nije spomenula kao da ga je posve zaboravila. Da sam htio biti zločest, podsjetio bih je na maturalno putovanje kad se u Dubrovniku dvoje učenika ‘izgubilo’, a to su slučajno bili Marko i Zrinka. Kako bi prikrili svoje odvajanje od grupe, najprije se vratila ona, a potom i on, tvrdeći da nisu bili zajedno. To mi je sjećanje glavom proletjelo u trenucima kad smo izvlačili zajedničke uspomene o doživljajima iz đačkih dana, naravno, samo one uspomene kojima nismo zadirali u vlastite nestašluke pa iz obazrivosti nisam spomenuo događaj s maturalca. Mada me je zanimalo gdje je završio naš ljepotan Marko, nisam je upitao.

– Znaš da ti zavidim što si otišao u inozemstvo – rekla je Zrinka.

– A ja zavidim tebi što si ostala ovdje i zaposlila se, u čemu ja nisam uspio. Mislim da je ipak najljepše živjeti u svojoj zemlji.

– Možda u nekom velikom gradu gdje se svakog dana nešto događa. Ovdje ti dani pa i godine protiču slični jedan drugome. Kao što vidiš, na koncert moram u Zagreb.

– Ne moraš ako ne želiš, Zrinka! – javila se moja mama koja je, činilo mi se, pomno slušala naš razgovor.

– Moram, teta Zorice! Kad ne bih povremeno ‘napunila baterije’, mislim da bih od dosade ‘pošandrcala’ – upotrijebila je izraz koji već godinama nisam čuo.

– Onda, ideš li Bojane, sa mnom umjesto Sonje? – upitala je uz pogled pun molbe pa nisam mogao odbiti, mada ne volim koncerte takve vrste. Volim slušati tihu glazbu, bila ona klasična ili suvremena, ali koja mi dopire do srca i duše, što se ne može očekivati na takvom rokerskom koncertu. No, dobro, pretrpjet ću zbog Zrinke makar morao staviti vatu u uši, pomislio sam pristajući da idemo, nakon čega je ona veselo odlepršala.

Uvjeravala me da je čekala baš mene

Odlazak na koncert, izgleda da je bio presudni trenutak u mom životu, jer sam se te večeri zbližio sa Zrinkom. Jednostavno me zarazila svojom veselošću, a njezina je toplina i bliskost polako osvajala čitavo moje biće. Osjetivši tih dana vibracije što najavljuju ljubav, pomislio sam da se tako vjerojatno osjećaju ljudi kad nakon mnogo godina pronađu neku najdražu uspomenu na djetinjstvo pa sam se pitao, gdje mi je bila pamet da se već ranije nisam priklonio Zrinki.

Da to nije bio samo trenutni zanos, uvjerio sam se narednih dana pripremajući se za povratak kad se nisam želio vratiti bez voljene žene. Više nisam mogao zamisliti život bez Zrinke pa smo se vjenčali samo u matičnom uredu jer za crkveno vjenčanje nismo imali vremena čekati.

– Kući si došao kao mladić, a vraćaš se kao oženjen čovjek, dragi moj sine! – grleći me na rastanku, rekao je moj otac Mladen tapšući me po ramenu, okrznuvši me sažalnim pogledom kao da sam učinio nešto čemu se nije nadao. Zrinkina nas je majka, Petra ispratila suzama govoreći svojoj kćeri: ‘Budi dobra žena Bojanu jer on to zaslužuje. Oduvijek sam ga željela za zeta, ali si ti čekala princa na bijelom konju’.

Te su me njene riječi pomalo uznemirile jer me Zrinka uvjeravala da je čekala baš mene, da sam ja njezina jedina ljubav još iz osnovne škole pa je živjela u nadi da ću je jednog dana zaprositi kao što se, eto, i dogodilo. Otputovali smo uvjereni da je pred nama sretna budućnost jer nismo odlazili u neizvjesnost. Imao sam u Njemačkoj pristojan stan i priličnu ušteđevinu s kojom smo mogli mirno započeti zajednički život. Budući da je to bilo prvo Zrinkino putovanje u Njemačku, bila je fascinirana izgledom krajolika obavijenih izmaglicom kolovoškog jutra, jer smo od kuće krenuli oko ponoći. Dok sam ja uživao u začuđenom pogledu njenih širom otvorenih predivnih modrozele-nih očiju obrubljenih gustim trepavicama i poluotvorenih senzualnih usana, crvenih i bez šminke, kao i ljupkošću njenog lica kao u djevojčice, posebnu joj je draž davala gusta, prirodno valovita kosa boje bakra.

Zapravo se uopće nismo poznavali

Bila je fascinirana jurnjavom automobila širokim autobanom, uređenim odmorištima, slikama gradova i sela što su se nazirali u daljini.

– Neka naša djeca, osobito ako mi rodiš kćeri, naslijede tvoju ljepotu – izletjelo mi je, promatrajući njen ljupki profil.

– O čemu ti razmišljaš, Bojane! Prije tridesete ne trebamo razmišljati o djeci. Ne bih željela ponoviti sudbinu svoje majke koja je prvo dijete rodila u dvadesetoj čim se udala. Zatim je došlo drugo pa i teče dijete, a ona je svoju mladost potrošila brinući o nama i čekajući muža kod kuće dok se on zabavljao s drugim ženama. Na kraju je ostala bez njega jer je našao mlađu i ljepšu. Moja dva brata i ne pitaju za mamu otkad imaju svoje obitelji pa se ne čudim što mi je usadila odbojnost prema rađanju više djece od jednog. Zato namjeravam proživjeti barem nešto od života prije nego me majčinstvo priveže uz kuću… Očekivao sam da će mi dati prilike kako bih i ja rekao svoje mišljenje, ali je ona nastavila kao da čita iz knjige čiju je novu stranicu okrenula.

– Malo ljudi slijedi svoj ucrtani put u budućnost. Odustaju nadomak cilju kao što se to dogodilo mojoj mami. Umjesto da pobjegne iz našeg učmalog gradića, da nastavi školovanje na nekom od fakulteta u Zagrebu, zaljubila se u ljepotana Gordana, mog odbjeglog oca, koji mi nije niti na vjenčanje došao, te pristala da mu bude robinja i rađa mu djecu o kojoj je sama morala brinuti. Da nam nije bilo djeda i bake, ne znam kako bismo odrastali uz bijednu alimentaciju našeg oca i prihode od mamine cvjećarnice… – nezaustavljivo su kapale riječi gorčine koje su oslikavale događanja u njenoj obitelji zadržana unutar zidova njihova doma, a slušajući je, osjećao sam se pomalo izdanim što tek sada doznajem iz kakvog ‘gnijezda’ dolijeće moja ‘ptičica’.

U glavi mi je zavladao košmar, sudar između novih spoznaja o obitelji svoje supruge i uvjerenja da je dobro poznajem jer, poznajemo se od djetinjstva.

Ustvari se uopće ne poznajemo, pomislio sam. Ako su djeca produkt okoline u kojoj odrastaju, prvenstveno obitelji, zar nedostatak ljubavi između roditelja i tople atmosfere doma ne ostavlja tragove na djeci? Zar svoju ogorčenost prema mužu majka nehotice ne usađuje u dušu svoje kćeri? Hoće li naša ljubav biti dovoljno jaka da prebrodi sve teškoće na koje ćemo naići u našem braku, pitao sam se obuzet nemirom na prvom našem koraku u zajedničku budućnost. No, bio mi je dovoljan samo pogled na moju lijepu suprugu da potisnem sivilo svojih misli.

– To je taj grad, Frankfurt, u koji me vodiš – zadivljeno gledajući iz daljine obrise velegrada, vedrim je glasom prozborila Zrinka, rastjeravši tako moju trenutačnu zabrinutost zbog nekih njenih životnih stavova.

– To je rijeka Maina – rekla je kad smo se našli na mostu jer se potrudila proučiti plan grada još kod kuće.

– Da, rijeka Maina! U svakom gradu što ima rijeku, lakše se snalaziti. Vjerujem da ćeš se uskoro osjećati kao u Zagrebu, u mislima smo se oboje vratili na našu prvu zajedničku večer provedenu u našem glavnom gradu. Svu sam pažnju usmjerio na vožnju u gustom gradskom prometu pa do stana više nismo progovorili.

– Imaš lijep stan. Posebno mi se sviđa pogled na grad s te visine – rekla je oduševljeno kad nas je dizalo donijelo na dvanaesti kat nebodera.

– Ni sanjati nisam mogla da će mi taj veliki grad jednog dana biti pod nogama – njezin je pogled s balkona lutao prostranstvom ponad gradskih krovova, dok se u daljini nazirala rijeka Maina poput sive linije.

– Dok sam još na godišnjem, moramo obaviti formalnosti oko tvog boravka. Najprije ćemo otići na policiju radi prijave stanovanja, kao i promjene mog bračnog statusa. Ako se namjeravaš zaposliti, prijavit ćeš se na ‘Biro za posredovanje u zapošljavanju’. O traženju posla, ako uopće želiš raditi, dogovorit ćemo se kad se prilagodiš novoj sredini…

Odbijala je moje savjete

Naravno da želim raditi. Možda se nađe neki frizerski salon u vlasništvu naših ljudi jer ja njemačkim jezikom ne vladam toliko dobro da bih se mogla snaći u salonu neke Njemice.

– Nisi li mi rekla da si završila tečaj njemačkog strukovne kategorije? – upitao sam pomalo začuđen što želi da joj poslodavci budu naši ljudi, budući da sam bio upućen u loš odnos prema svojim zaposlenicima upravo gastarbajterskih poslodavaca pa prema tome i ljudi iz naše zemlje. U Njemačkoj je najbolje imati šefa Nijemca, nije bilo samo moje mišljenje već i mnogih mojih poznanika pa sam te svoje spoznaje nastojao prenijeti svojoj ženi.

– Ne, ne vjerujem da je to tako kako ti kažeš, Bojane! Uostalom, ti ne trebaš sa svojim aparatima komunicirati, a ja moram s mušterijama voditi najčešće besmislene razgovore. Tvoj je zadatak da mi ishodiš dokumente, a ostalo prepusti meni što se tiče zaposlenja – odgovorila mi je i suviše samosvjesno, mada sam od nje očekivao veliku ovisnost. Nisam imao ništa protiv da moja žena bude samostalna u odlučivanju kod izbora posla, ali da apriori odbija dobronamjerne savjete, a u mišljenje stečeno na osnovu iskustava, ne vjeruje, pomalo me zbunilo.

Naš izlet u Zeleni raj

Dopust koji mi je firma ponudila, a pripadao mi je za ženidbu, iskoristio sam za Zrinkino upoznavanje grada. Obišli smo sve robne kuće u gradu, nakupovali odjeće i drugih raznih sitnica, jer su u to doba velika sniženja, te posjetili neka od kazališta i kina kao i izletišta u okolici. Bilo nam je doista lijepo.

Posljednjeg dana mog dopusta otišli smo u malo udaljenije mjesto da obiđemo jedan grad poznat po srednjevjekovnim građevinama. Mnogi su gradovi u toj zemlji svjedoci promjenljive povijesti koja seže u daleku prošlost, kao što su i nova naselja iz industrijskog doba, kompaktna i privlačna za život suvremenog čovjeka, svjedokom naglog razvoja u poslijeratno doba. Naš su pogled posebno plijenila šarena sela s visokim crkvenim zvonicima i okućnice okićene zlatnim bojama nadolazeće jeseni.

– Uvijek sam mislila da je naša zemlja najljepša na svijetu, a pogotovo naš prigorski kraj kad njegove brežuljke okiti bijeli cvat voćaka u proljeće, ili meni najljepše godišnje doba, jesen, kad iz živica zaplamti boja plamenog grmlja a iz vinograda se širi neodoljivi miris grožđa. Bojala sam se da će mi sve ovo nedostajati, a sad vidim da je i ovdje priroda lijepa kao u našem kraju.

– A vidjet ćeš kakvo je tek izletište kamo ćemo otići nakon obilaska još jednog gradića! Na uzvisini okruženoj šumom smješten je mali obiteljski hotel, a pokraj prostrane terase protječe potok što se spušta s planine. U pregrađenom dijelu potoka praćakaju se pastrve koje gosti sami odabiru za svoj obrok. Podno te uzvisine nadaleko se prostiru livade sve do prvog naselja gdje počinje civilizacija. Bio sam tamo jedanput s prijateljicom Helgom prošle jeseni…

– Znači, ja ti nisam prva djevojka! – zabrzala je, prekinuvši me usred rečenice.

– Pričaj mi o njoj pa i o drugim curama koje si imao.

– Nema se tu što zanimljivog pričati. Bilo pa prošlo. Ti si moja jedina prava cura s kojom želim doživjeti starost. Evo, još koji kilometar pa smo stigli.

Pogledaj ovaj beskraj zelenog tepiha na lijevoj strani! – upozorio sam Zrinku na bajkoviti izgled okoliša kojim smo se približavali izletištu ‘Zeleni raj’, kako bi u prijevodu glasio naziv tog izletišta. Iako je bilo prijepodne, već je mnoštvo izletnika vrvjelo šumom u potrazi za gljivama, dok su drugi igrali golf ili jednostavno na terasi uživali sunčajući se.

Ne znam kako bi se Natko navikao

Većina stolova je bila zauzeta pa smo nas dvoje sjeli za manji stol uz sam rub terase pokraj koje je žuborio potok. Za predjelo smo izabrali po jednu ribu, a potom naručili specijalitet kuće i ne pitajući što je taj specijalitet. Malo me začudilo kad smo dobili jelo pripremljeno na roštilju, tzv. Balkan platu, jer kad sam bio pred godinu dana bila su tipična njemačka jela. No, nisam tome pridavao važnost, dok Zrinka nije postavila pitanje:

– Nisu li možda vlasnici iz naše zemlje, sudeći po ponudi?

– Nije mi uopće važno tko je vlasnik ove ugostiteljske kuće kad su im jela tako ukusna – odgovorio sam, ali je nju i dalje mučila znatiželja. Po povratku iz toaleta, gdje se po mom mišljenju predugo zadržala, rekla je slavodobitno:

– Ipak sam bila u pravu! Nijemac, čije ime stoji u natpisu, vlasnik je kuće, ali restoran vode naši ljudi.

Neobičnog Zrinkinog zanimanja, čemu tih trenutaka nisam pridavao važnost, sjetio sam se mnogo kasnije, kad sam pokušavao dokučiti što je bio glavni cilj njene udaje za mene, kad to nije bila ljubav. Da sam bolje poznavao žene, da sam bio iskusniji u odnosima s djevojkama prije braka, prepoznao bih Zrinkinu hinjenu zaljubljenost i ne bi me uspjela u mjesec dana smotati i odvesti pred matičara. Tada mi nije bilo sumnjivo njeno požurivanje vjenčanja pa i po cijenu odustajanja od crkvenog obreda, kao ni isječak razgovora s njenom prijateljicom Sonjom koji sam posve slučajno čuo pred zatvorenim vratima:

– … ništa neće biti.

Ako ga ne nađem, pomirit ću se sa sudbinom, ali da ne pokušam, čitavog bih se života kajala… Mada sam bio siguran da je to izgovorila Zrinka, kad sam ušao u sobu i ugledao je onako sretnu što me vidi, svojim me poljupcem spriječila da upitam zbog čega bi se to ona čitavog života kajala. Više i nisam bio siguran da to nije govorila Sonja jer im je glas jako sličan, a meni je bilo neprijatno priznati da sam na trenutak prisluhnuo njihov razgovor.

Dugih sedam godina nisam poznavao osobu s kojom sam dijelio svakodnevicu i naš bračni krevet.

Prve sumnje su me počele salijetati tek kad se našem djetetu, sinčiću Natku, bližilo vrijeme za polazak u školu.

– Budući da se do danas nisi zaposlila na neodređeno vrijeme, i preživjet ćemo i bez tvojih povremenih ulijetanja kao pomoćne radne snage. Bit će najbolje da se posvetiš kućanstvu i odgoju djeteta koje ćemo ovog ljeta uzeti od bake Petre i dovesti ga ovamo…

– Ne dolazi u obzir, Bojane! Natko voli svoju baku Petru pa ne znam kako bi se privikao na novu sredinu.

– Tim više je potrebno da ga što prije dovedemo kako bi dijete konačno znalo gdje mu je dom. Osim toga, godinu dana će polaziti vrtić da svlada jezik i bez problema započne školu.

– Jesi li ti u jednoj godini naučio njemački? Zar nije pametnije da ga ostavimo u poznatoj sredini gdje bi, prema dogovoru s mojom mamom, ostao da kraja četvrtog razreda? – usprotivila se Zrinka.

– Ne bi bilo bolje! Osim toga, što su djeca manja, kroz igru brže uče jezik i lakše se privikavaju na promjene. Pa kakva si ti majka da se protiviš, da naše dijete odrasta uz svoje roditelje?!

– A kakav si ti otac kad si pristao da jednogodišnjeg sina ostavimo mojoj mami na brizi?

– Zaboravljaš razloge zbog kojih sam pristao na takvu mogućnost. Mada si rekla da ćemo pričekati koju godinu, ti si zatrudnjela, a što je mene, moram priznati, jako obradovalo. I kad je Natku bila godina dana ukazala ti se prilika za stalni posao pa smo dijete odveli u domovinu, uz dogovor da se tvoja mama i moji roditelji brinu o unuku, ali moja punica ne poštuje nikakve dogovore. Ponaša se kao da je Natko njoj jedinoj povjeren na brigu koju ona dobro naplaćuje, a moji su roditelji željni vidjeti svog unuka jer je on samo rijetki gost u mojoj kući.

Od sada ću ja sama plaćati za svog sina

Ah, tu smo, dakle!? Smeta ti što mami šaljem novac za Natkovo uzdržavanje, jer se njena ljubav i briga za dijete ionako ne može platiti novcem. Znala sam da drhtiš nad svakim novčićem, ali da si tolika škrtica, to tek sad doznajem – izrekla je to s takvim gađenjem da me povrijedila kao nikad do tada.

– Od sada ću ja sama plaćati za svog sina, a ti drži novac u banci – posebno su me pogodile riječi ‘svog sina’, kao da Natko nije i moje dijete, ali sam u tim trenucima prešutio njenu nebuloznu izjavu samo da prekinemo tu našu prvu, ozbiljniju svađu. Kažem prvu, mada je i do tada bilo prepirki oko sitnica koje čine svakodnevni život dvoje ljudi.

Kad sam se u mislima vratio unatrag, u proteklih sedam godina našeg braka, shvatio sam da nas je monotonija života počela nagrizati. U posljednjih pet godina, otkad dijete nije s nama, nismo našli vremena da ponovo obiđemo niti ono izletište koje nas je oboje oduševilo na početku našeg zajedničkog života. Možda je Zrinka u pravu što mi zamjera pohlepu za zaradom, jer sam pokraj redovnog posla preuzeo dostavu i ugađanje programa na računalima kao dodatni rad, a koju zaradu prema dogovoru sa suprugom, stavljam na poseban račun za stambenu štednju. Zrinka je povremeno radila ili se kod kuće dosađivala a ja nisam ni primijetio naše udaljavanje. Kući sam dolazio umoran i odlazio na spavanje dok bi ona ostajala pred televizorom do kasno u noć. Kad bih je pitao kako je provela dan, ona bi odgovarala jednom riječju: dobro, što je meni bilo dovoljno da mirno zaspim.

Tako su prolazile godine; ravnodušnost se sve više uvlačila u naš odnos, a da toga ni svjesni nismo bili do onog dana kad je buknula svađa zbog Natka i one njene izjave da će ona sama plaćati za svog sina.

Misteriozna poruka na njenom mobitelu

U prvi mah nisam pridavao posebnu važnost tim njenim riječima, misleći da se zbog uzrujanosti nespretno izrazila, a možda me namjerno htjela izazvati na daljnju svađu jer sam ja brzo odustajao od svake prepirke. Moje bi sljepilo i dalje trajalo da jednog dana nisam ranije došao s posla, a Zrinke nije bilo doma. Na stolu sam ugledao njen mobitel koji je inače stalno držala uza se, pa čak kad je išla u toalet ili u kupaonicu. Očito ga je zaboravila staviti u torbu kad je odlazila, pomislio sam, držeći tu moćnu stvarčicu u ruci, obuzet iskušenjem da pogledam ima li kakva zanimljiva poruka. Ne, ne bi bilo pošteno da zavirujem u nečiju intimu pa bila to i moja supruga jer, koliko mi je poznato, ona to meni nikad nije činila. Uostalom, u našem braku nije bilo ljubomore i nepovjerenja pa čemu onda kopati po njenom mobitelu, zadovoljan sa sobom što sam pobijedio svoju znatiželju, stavio sam mobitel na časopis što je ležao na stolu i uključio televizor.

Baš bi mi dobro došao neki dobar film da mi vrijeme do Zrinkinog povratka kući brže prođe, pomislivši, posegnuo sam za časopisom u kojem se nalazio TV program. Mobitel je skliznuo, a da ne padne na pod, uhvatio sam ga cijelom šakom, te se na ekranu ukazala posljednja pristigla poruka koju sam nehotično počeo čitati: ‘Tu sam, u gradu, neočekivanim poslom. Čekam te na starom mjestu. Imam vijest koja će nas oboje obradovati.’ Buljio sam u nevjerici dok su mi slova poigravala pred očima, i sručivši se u naslonjač, ponovo aktivirao ugaslu poruku kako bih se uvjerio da to nije bilo samo priviđenje teksta iz kojeg se iščitavalo mnogo više nego što mi se u prvi trenutak učinilo. No, umjesto bijesa prevarenog muža koji možda već godinama živi u iluziji da je njegov brak poput tisuće drugih, s povremenim usponima i padovima, u tim sam trenucima bio lišen svakog osjećanja.

Nisam čak bio iznenađen, niti siguran kako ću reagirati kad se Zrinka pojavi sa svojim lažnim isprikama što me nije dočekala kod kuće. Jedino što sam znao da neću biti nasilan, udariti je i zlostavljati jer, to nije u mojoj naravi usađeno. Više nisam osjećao glad, a niti želju za filmom. Sjedio sam na balkonu promatrajući grad nad kojim se spuštao ljetni suton, a vijugava crta Maine dozvala mi je u sjećanje Zrinkino lice obasjano srećom i ushitom prvog pogleda na grad s ovog balkona.

Djelovala mi je povučenom, odanom, ženom bezgraničnog povjerenja, osobom koja privlači svojom skromnošću, vedrinom i ljupkošću svog djetinjeg lica.

Ohrabrio sam je da mi prizna istinu

Takvu je sliku moje žene danas izmijenila ona, naoko nedužna SMS poruka, i razbila je u sitne komadiće. Odjednom me obuzelo silno nestrpljenje u očekivanju Zrinkinog povratka, u želji da čujem njeno objašnjenje koje će možda rastjerati sumnje rođene u mojoj mašti, sumnju na susretanje s ljubavnikom i bezočne laži kojima je opravdavala svoje izlaske s navodnim prijateljicama dok sam ja, premoren poslom, odlazio na spavanje, zapuštajući tako naš zajednički društveni život. Ne snosim li i ja dio krivnje za našu bračnu monotoniju koja je moju ženu natjerala da potraži izlaz? Nisam li ja perverzno uživao u njenoj slijepoj poslušnosti, nesvjesnom zadovoljstvu njenog bezuspješnog traženja stalnog zaposlenja i donošenju odluka koje je ona bespogovorno slijedila, a kad se po prvi put suprostavila mojoj odluci da dovedemo dijete, ja sam bio uzrok nepodnošljivog muka koji je zavladao u našem domu? Preispitivajući tako vlastitu savjest, sjedeći na balkonu, dočekao sam Zrinkin povratak.

– Dobra večer, Bojane! Danas nisi na dodatnom poslu!? Jesi li jeo? Baš sam danas spremila tvoju omiljenu mesnu štrucu – redala je pitanja, mekanim, gotovo ulagivačkim glasom. Mobitel je bez riječi spustila u svoju torbu očekujući moj odgovor, a kako sam ja i dalje šutio, povišenim je glasom upitala:

– Zar još uvijek šutiš nakon one svađe koju sam ja već zaboravila? Ili se ljutiš što sam s prijateljicom otišla u kino?

– S prijateljicom? Kojom prijateljicom? Je li s onom koja ti je poslala poruku? – upitao sam.

Njene su oči nemirnog pogleda lutale prostorijom. Uzrujana i uplašena, trznula bi se pri svakom mom pokretu kao da očekuje udarac, mada je nikad nisam udario ni u pomisli.

– Kontrolirao si mi mobitel i vidio poruku, zar ne?

– Nisam to namjerno učinio, već kad je skliznuo, uhvatio sam ga da ne padne i nehotično otvorio poruke.

– Ne laži! – proderala se histerično iz sveg glasa kao da sam ja glavni krivac što je ona ostavila mobitel na stolu.

– Napad je najbolja obrana. Još ćeš me okriviti za svoje tajne sastanke koje sam ja do sada tolerirao, uvjeren da mi govoriš istinu. Nismo li se nas dvoje dogovorili na početku našeg zajedničkog života, da lažima u našoj kući nema mjesta? Jesam li ti rekao da mi bez sustezanja kažeš kad me prestaneš voljeti – govorio sam tihim glasom, polako i jednolično, bez pokazivanja uzrujanosti koja me sve više obuzimala.

Svojom sam je mirnoćom nastojao ohrabriti da progovori istinu koju sam naslućivao već dulje vrijeme, da ja nisam muškarac s kojim je ona željela stvoriti dom, da joj je udaja bila proračunati potez kako bi se dokopala određenog cilja, a što je to, želio sam od nje čuti. Licem joj se razlio osmijeh olakšanja kad je sjela i pogledala me ravno u oči, spremna da progovori istinu, znajući koliko mrzim svaku laž, pa bila ona i spasonosna, kakva je još uvijek mogla spasiti naš brak da smo ga željeli održati pošto – poto.

– Sjećaš li se one večeri kad si me zaprosio? – započela je glasom lišenim emocija.

– Bio je to trenutak kad sam morala odlučiti hoću li iskoristiti mogućnost koja mi se pružila da u Njemačkoj potražim svoju izgubljenu ljubav. Sjećaš se Marka, koji je došao u naš razred?

– Sjećam se, naravno. Došao je k nama iz Slavonije, a na maturalcu u Dubrovniku je nekamo zalutao, kao i ti…

– Što da ti pričam kad znaš da su sve cure bile u njega zaljubljene, ali je on odabrao mene. I kad smo se rastali nakon osnovne škole, krenuli svojim životnim stazama i upoznali mnoge druge ljude: on djevojke, a ja mladiće, ipak smo oboje vjerovali u novi susret.

Znala sam da je u Njemačkoj i da s roditeljima radi u ugostiteljstvu, a sve ostalo je slučajnost ili prst sudbine. Kad smo prvih dana nakon mog dolaska ovamo posjetili izletište ‘Zeleni raj’ doznala sam od pipničarke da su ugostitelji koji vode taj restoran iz Hrvatske, a pravi je vlasnik Nijemac čija je kći udana za njihovog sina. No, kad sam se zainteresirala i doznala da su ti ljudi Markovi roditelji, s tugom sam konstatirala da je on oženjen pa sam svoje snove o nekom našem ponovnom susretu nastojala zaboraviti.

Kako to misliš? Pa on je oženjen!

Tada mi je postalo najvažnije sačuvati naš topli emotivni odnos kao zalog za našu zajedničku budućnost… Slušao sam je zatvorenih očiju kao da se ta priča odnosi na neke nepoznate ljude, sve dok mi se nije obratila pitanjem:

– Sjećaš li se promjene mog ponašanja kad sam radila u onom muško-ženskom salonu? Jednog je dana Marko došao u naš salon kao mušterija i kod mene probudio već zamrle osjećaje, te poljuljao moje samopouzdanje pozivom na večeru, čime je i započeo moj dvostruki život skrivan izmišljanjem laži o izlascima s prijateljicama. Moja je ljubav prema Marku postala toliko duboka da sam u posljednje vrijeme postala nesmotrena, o čemu dokazuje i zaboravljeni mobitel na stolu, a poruka koju si slučajno ili namjerno pročitao, razotkrila je moje laži s kojima ja više ne mogu i ne želim živjeti. Oprosti mi, Bojane, što sam iznevjerila tvoja očekivanja, što nisam žena kakvu zaslužuješ pa me ne bi začudilo da zatražiš rastavu braka.

– Čiji je sin Natko? Moj ili Markov? – upitao sam najizravnije, pokušavajući osmijehom ublažiti surovost svog pitanja, ali se moj osmijeh pretvorio u grimasu bola koji sam osjetio u grudima.

– Ne znam! Nisam sigurna u očinstvo niti jednog od vas, jer sam u to vrijeme s obojicom imala redoviti odnos. Za sada je Natko samo moj sin, i neka tako ostane – odgovorila je prkosno me gledajući kao da uživa u mojoj patnji.

– E, neće tako ostati, Zrinkice! Prije rastave ćemo dokazati očinstvo, pa ako je dijete moje, pripast će pod moju skrb. Što se mene tiče, ti možeš i večeras otići svom Marku…

– Ali, kako to misliš, Bojane? Pa on je oženjen čovjek! – izraz lica bio joj je kao u nekoga tko se utapa. Njeno je disanje postalo glasno, a mislima joj je vjerojatno prelijetalo kajanje zbog iskrenosti na koju se odlučila iz inata pa je bilo prekasno da se lažima izvuče iz bezizlazne situacije u koju je zapala.

– Draga moja, na to si morala misliti kad si se odlučila na dvostruki život – izgovorio sam tonom obojenim tugom, kao da su u tim trenucima isparili osjećaji ljutnje i bijesa povrijeđenog muškarca. Da me bilo tko od mojih poznanika vidio te večeri, rekao bi da nisam normalan, jer ni u jednom trenutku nisam povisio glas, dapače, nakon Zrinkine ispovijesti osjećao sam olakšanje jer sam već dugo predosjećao da s
našim brakom nešto ne štima.

Ostali smo živjeti u istom stanu još oko dva mjeseca. Nastojali smo se što manje susretati, što radnim danom nije bio problem jer bismo se nakon povratka s posla povukli u svoje sobe, dok bismo se nedjeljom kretali po stanu usporeno i nesigurno kao da tlo nije tamo gdje bi trebalo biti prema našem očekivanju. Nisam više mogao podnositi tišinu koja je vladala u mom domu, a od svega mi je ostao samo protok vremena do brakorazvodne parnice. Ni sažalne poglede najbliže okoline koja je proniknula u naš odnos, nisam više mogao podnositi. Trebalo mi je osvježenje, boravak u nekom drugom, novom mjestu gdje nikoga ne poznajem, gdje ni mene nitko ne poznaje, te sam potražio radno mjesto u udaljenijem, manjem gradu. Ujedno sam Zrinki ostavio stan iz kojeg ona ionako nije namjeravala otići, a činilo mi se da njoj nisu bili mrski naši svakodnevni susreti jer joj je život kakav je vodila prešao u naviku, a što sam zaključio iz našeg razgovora na rastanku.

Krah našega 8-ogodišnjeg braka

Odlazim da ti ne ometam tvoju slobodu! Uživaj kao da smo već rastavljeni. Vidimo se na sudskoj raspravi! – rekao sam na odlasku.

– Ne znam što ću s tolikom slobodom, Bojane! Voljela bih da ostaneš tu gdje jesi, jer takvog prijatelja više nikad neću imati.

– Ali, imat ćeš muža koga ćeš istinski voljeti! – izrekao sam tonom obojenim predbacivanjem.

– Muža? Zar misliš da bi Marko imao hrabrosti raskinuti brak koji je utemeljen na poslovnom odnosu? Nije on meni ni obećao ništa više osim emocija, a kad one umru i ugasi se plamen strasti, ostat će mi praznina ispunjena gorčinom, razočarenjem i usamljenošću, što je uostalom sudbina svih ljubavnica. Šteta je što se izgovorena riječ i propuštena prilika ne mogu vratiti, a pravu vrijednost onog što smo imali shvatimo tek kad je izgubimo – po prvi sam put slušao Zrinkine riječi proizašle iz dubljeg promišljanja života.

U novom sam se okružju dobro snašao na poslu, a i životni su troškovi bili niži nego u velikom gradu pa sam bio zadovoljan svojom odlukom. S veće sam udaljenosti mogao bolje proniknuti u razloge koji su nas doveli do kraha našeg osmogodišnjeg braka. Ono što sam sebi najviše zamjerao bila je ranodušnost s kojom sam prihvatio Zrinkino priznanje. Nisam se ni pokušao boriti da zadržim ženu koju sam volio, a sina, koji je možda ipak moje biološko dijete, dozvolio sam da mi ga već mnogo prije oduzmu pa sam se ponovo našao sam kao pred osam godina kad sam kući došao s namjerom da se oženim.

Jesam li ja išta učinio da zadobijem Zrinkinu ljubav osim što sam se nakon dodatnog posla kući vraćao kasno i lijegao u krevet umoran i nesposoban za nježnosti potrebne svakoj ženi?

Nisam li je stalno poticao na traženje posla pa je vjerojatno i to jedan od razloga zbog kojih je dijete odvela svojoj majci na čuvanje. Nisam li po prvi put našao za shodno da otvoreno porazgovaramo tek nakon što sam posumnjao u njenu vjernost, a sve ostale probleme smo gurali pod tepih. Protekla su tako tri mjeseca mučnog preispitivanja vlastite savjesti prije nego što smo bili pozvani na brakorazvodnu parnicu.

Trebati bismo jedno drugome oprostiti

Laknulo mi je kad sam vidio da je Zrinka, kao što sam i ja bio, bez odvjetnika. Naš susret je bio prijateljski, za razliku od drugih bračnih parova koji su se neprijetljski odmjeravali, potiho razgovarajući sa svojim odvjetnicima.

– Ja se ne želim rastati, samo kad bi mi ti Bojane, mogao oprostiti – više nego se to riječima može reći, molbu za pomirbom sam iščitavao u njenim širom otvorenim očima na vidno ispaćenom licu.

– Naravno da bismo jedno drugome trebali oprostiti sve ono što smo činili, a nismo smjeli, kao i ono što nismo učinili, a trebali smo – rekao sam, preuzimajući tako svoj dio krivice zbog čega smo se našli ispred sudnice. Tada je Zrinka iz torbe izvadila omotnicu sa žigom poznatog mi laboratorija i, pružajući mi je, rekla:

– Iako sam bila sigurna, neće ti smetati dokaz da je Natko tvoje dijete! Mama će ga ovog tjedna dovesti u Njemačku – dodala je uz osmijeh koji me je vratio u ljepši dio naše prošlosti. Nakon obavljene formalnosti povlačenja zahtjeva za rastavu, ispraćeni pljeskom sutkinje, zagrljeni smo se umiješali u mnoštvo na ulici uvjereni da koračamo prema sretnijoj zajedničkoj budućnosti.