Trošila sam vrijeme na oženjene muškarce

Moj prvi godišnji odmor nakon zaposlenja bio je, na žalost, i moj prvi susret s morem, ako ne računam da sam ga vidjela u vrijeme maturalnog putovanja kad smo se na plaži zadržali samo jedno poslijepodne, jer je naša razrednica bila opsjednuta željom da upoznamo sve povijesne spomenike Dubrovnika. Po čitave smo dane obilazili grad pa je pet dana proletjelo, a nama ostalo pola dana za kupanje. I tada nas većina djevojaka nije niti ušla u vodu jer smo zbog promjene klime dobile mjesečnicu.

Tada sam odlučila da ću svoj prvi godišnji odmor provesti na moru, a da bih tu svoju želju mogla i ostvariti, svakog sam mjeseca štedjela određenu sumu namijenjenu za ljetovanje. Budući da sam prosvjetni radnik, iskoristila bih cijeli sedmi mjesec za boravak na moru, a u kolovozu sam namjeravala obići mamu i sestru, ostati nekoliko dana, te ostatak vremena utrošiti na pripreme za nastavu. Takav mi je bio plan, no hoće li se i ostvariti, vidjet ću tek kasnije.

Kod kuće gdje su živjele moja mama i sestra, bila sam posljednji put te godine na polugodištu. U međuvremenu se moja sestra Katarina i udala, ali mene nisu pozvali u svadbu uz čudno majčino objašnjenje:

“Znaš, Valerija, mladoženja tvoje sestre je nešto mlađi od nje, pa kad bi joj ti bila djeveruša, kako je i običaj kod nas, naše bi susjede vjerojatno komentirale da bi mu ti više odgovarala po godinama nego tvoja sestra. Zato je bolje da ne dođeš, a i čemu da trošiš novce na putovanje kad si tako daleko.”

BILA SAM NEPOŽELJNA NA KATARININOJ SVADBI

Mada sam znala da je Katarina mamina ljubimica, ipak me pogodilo saznanje da sam u njezinoj svadbi nepoželjna.

U prvi mah i nisam znala prave razloge zašto ne mogu barem doći u svatove. A, neka joj bude djeveruša sestrična Lidija, nedorasla djevojčica koja zasigurno neće privlačiti ničiju pažnju, ako se toga bojala moja mama, razmišljala sam. No, bilo kako bilo, majčinu sam želju ispoštovala. Svog šogora nisam upoznala, a niti sam puno znala o njemu, osim da radi u ekipi koja je u našem kraju istraživala nalazišta nafte. Kad su mi na polugodištu pričale o Mladenu, Katarina nije krila svoju zaljubljenost, a mama oduševljenje što je od mnogih djevojaka koje su mu se nametale, izabrao baš Katarinu.

– Očito zna dečko procijeniti da je naša Katarina povučena cura pa će biti siguran da ga neće varati kad ne bude doma, a posao mu je takav da je najviše na terenu. Osim toga, uz vrijednu i za svaki posao sposobnu ženu, može lagodno živjeti, jer smo nas dvije naučile biti bez muške ruke u kući. Moram ti reći, Valerija, da smo mu dale na znanje, kako čitavo imanje poslije mene nasljeđuje njegova žena, jer si ti isplaćena školovanjem – naglasila je mama, iako ona na moje školovanje baš i nije trošila puno jer sam kao odlična učenica dobila od općine stipendiju. Ne bih ja, doduše, nikad ništa ni tražila, ali sam bila pogođena njezinim riječima. Lakše bih prihvatila da mi je rekla istinu, da Katarinu iz nekih razloga jednostavno voli više nego mene, što ja nisam mogla nikako razumjeti jer smo obje bile njene kćeri iako nismo imale istog oca. Naša se mama Evelina, naime, udala za mog tatu Josipa s vanbračnim djetetom. Katarini su bile tri, a kako sam ja rođena godinu dana kasnije, sestra je od mene starija četiri godine, zbog čega se ona prema meni i danas odnosi kao prema balavici. Mislim da je tome kriva mama koja je sa starijom kćeri uvijek imala neke posebne razgovore koje ja nisam smjela slušati, pa sam se osjećala isključenom iz njihova društva. Do moje četrnaeste godine, dok je tata bio živ, nisam se osjećala usamljenom jer me on jako volio i u slobodno se vrijeme mnogo bavio sa mnom. Vodio me u šumu i učio prepoznavanju gljiva i drveća, na peca-nje, igrao sa mnom nogomet, govoreći mi da bolje igram nego dečki, zbog čega se mama na njega ljutila, govoreći da bi mi bolje bilo da učim ručni rad od svoje starije sestre koja ima “zlatne ruke”.

Kad je tata stradao na poslu, osjećala sam se kao da gubim tlo pod nogama. Nisam se dugo mogla pomiriti s gubitkom i u svom sam očajanju svakodnevno odlazila na očev grob dok mi to majka nije zabranila.

– Mrtve ne možemo dići iz groba! Saberi se i prihvati da ga više nema kao što smo to učinile nas dvije, pa se primi učenja jer trebaš završiti nekakvu srednju školu da se što prije zaposliš. Za vas obje nema dovoljno mjesta u ovoj kući, a Katarina ostaje sa mnom, jer ne znam što bih bez njezinih vrijednih ruku. Zato je nisam poslala na nikakvo školovanje, a za tebe je bolje da se što prije osamostališ i zaposliš.

– Slažem se, mama! Baš sam nedavno bila kod školskog psihologa na profesionalnoj orijentaciji pa mi je psihologinja rekla da imam najviše smisla za nastavničko zanimanje. Završit ću bilo koju srednju pa idem na studij… – počela sam joj objašnjavati svoje planove.

POČETKOM JESENI OTIŠLA SAM U ZAGREB

Ma, o čemu ti sanjaš! Kakav studij te spopao? Školovanje košta, draga moja, a ti si po ocu naslijedila tek trećinu polovice našeg imanja, jer je meni prepisao polovinu svega kad sam se udala za njega… – tumačila mi je te imovinske zavrzlame u koje se ja nisam razumjela, ali sam shvatila da nemam sredstava za školovanje van našeg mjesta. Zato sam završila srednju ekonomsku koja je postojala u našem gradu kamo sam mogla odlaziti pješice. No, unatoč mojim lošim uvjetima za učenje, bila sam najbolja učenica u razredu, pa me razrednik pitao o mojim daljnjim namjerama, usput govoreći: “Bila bi šteta da se zadovoljiš srednjom stručnom spremom, dok toliki nesposobnjakovići završavaju fakultete. Koliko znam, ti želiš biti nastavnica, pa ćeš ići na pedagošku akademiju, je li tako?”

– Sumnjam da će mi mama omogućiti daljnje školovanje, jer želi da se što prije zaposlim, gospodine razredniče – rekla sam, već dobrano pomirena sa zlom sudbinom.

– A ti traži stipendiju jer na to imaš pravo kao nadarena učenica, a ove je godine za takve učenike predviđena posebna pomoć u nastavku školovanja. Pitat ću na mjerodavnom mjestu, pa me nazovi ili navrati za koji dan. Bila bi doista šteta da u životu radiš posao kojeg nisi odabrala svojom voljom.

Zahvaljujući mom razredniku, početkom sam jeseni otišla u Zagreb, položila prijamni ispit za upis na Akademiju. U potrazi za što jeftinijim smještajem, upoznala sam Marinu, studenticu ekonomije koja je tražila cimericu u jednosobnom stanu pa sam joj se ponudila.

Od prvog smo se dana lijepo slagale pa smo uskoro postale dobre prijateljice. Ona je bila iz Zagorja, iz dobrostojeće obitelji, ali je ipak pazila na svaki novčić. Često je vikendom odlazila kući i donosila hranu, a u vrijeme praznika bi i mene povela u svoj dom. Tako sam i ljetne ferije najčešće provodila kod nje pomažući njezinim roditeljima u poljskim poslovima. Njezini su me roditelji voljeli više nego moja rođena majka pa sam s radošću boravila u njihovoj kući.

BLAGDANE SAM PROVODILA SAMA

Budući da je moj studij kraće trajao nego ekonomija, a završila sam ga u roku, morala sam napustiti svoju prijateljicu, a radno sam mjesto prihvatila u udaljenijem kraju, u selu, za koje se baš nisu nastavnici otimali, jer nije bilo uz glavnu prometnicu, ali sam ja bila zadovoljna. Za rodnim domom ionako nisam čeznula, ali nisam niti nedostajala mami i sestri, što one nisu ni skrivale. Redovito sam ih nazivala prigodom blagdana, ali me nikad nisu pitale zašto ne dolazim kući, već blagdane provodim sama u nekom, njima nepoznatom selu.

Došla sam kući na polugodištu u vrijeme zimskih školskih praznika. Obišla sam tatin grob i ostala nekoliko dana kad sam i doznala da mi se sestra udaje. Vratila sam se u svoje selo prilično potištena što nisam bila dobrodošla na vjenčanje svojoj polusestri, uzalud pokušavajući opravdati majčinu odluku.

S radošću sam dočekala kraj školske godine jer sam za ljetovanje osigurala mjesto na južnom Jadranu. Bit će to moje prvo, pravo ljetovanje, razmišljala sam pakirajući stvari i knjige koje sam željela pročitati za vlastiti gušt, jer sam tijekom godine morala čitati literaturu iz učeničke lektire. Jedino mi je bilo žao što je Marina morala u srpnju na seminar pa nije mogla sa mnom na ljetovanje.

Prvih sam se dana osjećala nelagodno što sam bila sama pa sam odlazila na usamljena mjesta ne bih li uhvatila pristojnu boju da se mogu pojaviti među preplanulim kupačima koji su vjerojatno svake godine na sunčanju, pa im ni na početku nije koža bila bijela poput sira, kao što je bila moja. Premazana uljem za sunčanje s visokim faktorom zaštite, samoj sebi sam izgledala kao riba pripremljena za gradele, no i pored toga, više sam bila u hladu nego na suncu.

S obzirom na moju, po prirodi tamniju put, brzo sam prebrodila početne probleme, zadovoljna što nisam izgorjela kao neke neoprezne žene čija su leđa izgledala kao vreće sa zakrpama.

Još danas ću ostati nekoliko sati na “svojoj” divljoj plaži, a sutra oblačim novi bikini i ravno među masu na glavnu plažu, razmišljala sam ispružena na kamenoj stijeni, očiju pokrivenih šeširom. Nešto dalje od mene, u moru se brčkala žena s dvoje djece čije me cičanje uveseljavalo, pa sam se bezbrižno prepustila milovanju sunčevih zraka.

– Dobar dan, morska sireno! – prenuo me glas muškarca čija mi je sjena zaklonila dio sunca. Maknula sam šešir s očiju i znatiželjno pogledala došljaka. Sa žablje perspektive iz koje sam ga ugledala, učinio mi se strašno visokim, pa sam sjela, odmjerila ga od glave do stopala i utvrdila da me prvi dojam prevario. Spadao je u muškarce višeg rasta, ali ne i previsoke.

– Zanima vas jesam li osunčan kao vi. Nisam, jer mi je danas prvi dan odmora pa tražim neko skrovitije mjesto, i kad sam pomislio da sam ga našao, vidim da je zauzeto. Vaše se tijelo toliko sljubilo s ovom stijenom da vas nisam ni zapazio. Moram li poći dalje, ili me primate u svoju blizinu? – njegovo mi se pitanje učinilo izlišnim.

– Vaša volja gdje ćete se sunčati! Nisam zakupila obalu, a ubuduće ionako namjeravam ići na glavnu plažu – rekla sam, kao da podsvjesno želim da zna gdje ću biti. Učinio mi se vrlo privlačnim pa bi mi bilo drago da ga koji put sretnem, jer sam se već nakon nekoliko dana osjećala prilično usamljenom. Posvuda oko mene bilo je najviše stranaca, mahom obiteljskih ljudi. Kao da mi je čitao misli, predstavio mi se, i kroz sljedeći sat vremena ugodnog ćaskanja, pobliže smo se upoznali i dogovorili se da ćemo poslije večere prošetati obalom.

Za razliku od mene, on je stanovao u privatnom smještaju pa je predložio da se sretnemo pred hotelom u kojem sam boravila. Tek kad sam se te večeri spremala za izlazak, pomislila sam kako o tom čovjeku ne znam ništa osim da mu je ime Oskar, te da će na ljetovanju biti samo desetak dana, jer je neophodan u firmi gdje radi kao računovođa. Nisam ni trenutka posumnjala da nešto od navedenog nije istinito, ne videći razloga da mi bilo što laže kao i ja njemu. Čak ako naš susret završi kakvom ljubavnom avanturom, zaboravit ću je s odlaskom ljeta, razmišljala sam bezbrižno koračajući uz Oskara prihvaćajući njegovu ponuđenu ruku.

Te prve večeri smo se rastali uz poljubac i obećanje da se sljedećeg dana vidimo na našem skrovitom mjestu gdje smo se upoznali, ni ne sluteći da ćemo već tog dana otkriti magnetizam koji nas neodoljivo privlači. U njegovom sam zagrljaju zaboravila na sva obećanja koja sam dala samoj sebi, da se neću zaljubiti, jer sam već proživjela loše iskustvo u vezi s muškarcem kojeg sam zavoljela svim srcem, dok sam ja njemu bila samo prolazna ljubavna avantura. Bilo je za mene gorko razočarenje kad sam doznala da sam se zaljubila u oženjenog lažova.

NASJELA SAM ŠARMU OŽENJENOG KOLEGE

Dogodilo mi se to u vrijeme studija na putovanju u Češku. Nasjela sam šarmu kolege Branimira i ne znajući da je oženjen. U tjedan dana koji smo proveli u Pragu, proživjela sam predivne trenutke sreće, jer je on bio nježan, pažljiv i zaljubljen koliko i ja. Bio je oličenje muškarca o kakvome sanja svaka žena. U svojoj ludoj zaljubljenosti nisam ni pomišljala da me čeka surovo otrežnjenje koje je došlo ubrzo nakon našeg povratka.

-Ti si Valerija, nešto najljepše što mi se u životu dogodilo. Uz tebe sam spoznao kako život može biti lijep, pa sam poželio da naša veza ne bude samo kratka ljubavna avantura. Uostalom, studiramo u istom gradu pa naša veza ima budućnost. Nisam, doduše, slobodan kao ti, jer ja stanujem kod roditelja i vezan sam putovanjem do mog mjesta, ali to ne mora biti razlog da se češće ne viđamo – govorio je Branimir kad smo se vraćali, dok sam još uvijek osjećala njegove vrele zagrljaje iz proteklih noći. I, doista, naša se idila nastavila i nakon povratka. Susretali smo se nakon predavanja, koristili svaki slobodan trenutak, voljeli se i maštali o zajedničkoj budućnosti.

Došao je tako i dan kad smo primili diplome, a moj Branimir još uvijek nije ništa određeno predlagao u vezi našeg zaposlenja, a niti je spominjao brak što sam ja kao djevojka od njega očekivala. Bila mi je čudna njegova šutnja kad sam prelistavala Školske novine s oglasima o upražnjenim radnim mjestima.

– Pogledaj, u ovoj školi traže upravo matematičara i razrednu nastavu! Nije li to kao naručeno za nas dvoje! – rekla sam s oduševljenjem, pretpostavljajući da je meni prepustio tu brigu.

– Da, bilo bi divno da možemo raditi na istoj školi, ali stvarnost je nešto drugačija od naših želja. Nisam ti rekao da mene čeka radno mjesto u mom selu gdje sam kao učitelj predavao matematiku i fiziku pa su me zato i poslali na studij.

– A zašto mi to nisi nikada prije rekao? – pitala sam očekujući odgovor, a kako je on i dalje šutio, očekivala sam da će mi reći kako je i meni osigurao mjesto na svojoj školi.

– Nisam ti rekao jer bi ti možda tražila posao negdje u blizini, a to bi za mene bilo nezgodno – počeo se izmotavati.

– Kako nezgodno, pa zar se nismo već dogovarali kako ćemo…

– Jesmo, Valerija, dok je sve još bilo u sferi maštanja, ali sad kad je došlo vrijeme odluke, moram ti reći da nisam spreman na rastavu braka. Dok sam se ja spremao da ženi priznam kako sam našao srodnu dušu, ženu koju volim svim svojim bićem kao što nikad do sada nisam nikoga volio, moja me Anja zaskočila viješću o svojoj trudnoći. Kako joj sad mogu okrenuti leđa? – slušala sam sleđena, ne vjerujući vlastitim ušima.

– Zašto mi nisi rekao da si oženjen? – moje je pitanje dugo lebdjelo u zraku jer mi se Branimir činio posve odsutan duhom.

– Zato što me ne bi mogla voljeti da si znala da pripadam drugoj! Znam da ne postoji opravdanje za moj postupak, ali osjećaji koje si ti pobudila u meni, bili su jači i od moje savjesti, osjećaja odgovornosti prema mojoj ženi koju, doduše, nikad nisam volio kao tebe – konačno je odgovorio i dalje buljeći u nekakvu nepostojeću točku, da bi potom izrekao nešto što me duboko povrijedilo:

– Znam školu blizu mog mjesta gdje možeš raditi pa se nas dvoje i dalje možemo voljeti, naravno, pod uvjetom da našu vezu moramo skrivati pred okolinom.

MOJ BIJEG NA DRUGI KRAJ ZEMLJE

Da ti budem ljubavnica, lažove pokvareni! Nakon ovog što sam s tobom doživjela, otići ću što dalje da te više nikad ne sretnem, da zaboravim na tvoje postojanje – nastojala sam iz sebe izbaciti bijes koji mi je trovao dušu. Budući da me za roditeljski dom nisu vezali osjećaji bliskosti, doista sam otišla u službu na drugi kraj zemlje.

U godinu dana “isposničkog” života, vjerojatno sam se bila i zaželjela muškog društva pa sam prihvatila Oskarovo udvaranje, mada nisam očekivala da ću se zaljubiti.

Proveli smo nezaboravnih desetak dana, a kad se bližio rastanak, oboje smo postali šutljivi, bojeći se jedno drugome pogledati u oči. Nisam željela pokazati tugu koja me je obuzimala i od same pomisli da ga možda više nikada u životu neću vidjeti, a svako sam se jutro počela buditi s njegovim likom pred očima, što je značilo da sam zaljubljena. Vjerujem da će me posjetiti u mojem mjestu službovanja kako mi je i obećao kad je tražio moju adresu, razmišljala sam tješeći se da lakše prebrodim rastanak koji je i prebrzo stigao. On nije muškarac od velikih riječi i obećanja, ali vidim da je osjećajan pa mu vjerujem da me voli koliko i ja njega, bile su misli kojima sam ga ispratila. Nakon njegova odlaska, moje se ljetovanje pretvorilo u dosadu pa sam jedva čekala kraj mjeseca da se vratim i posjetim mamu i sestru. Nadala sam se da ću konačno upoznati i sestrinog muža, posjetiti rođake i prijateljicu Marinu, te otići na tatin grob.

Mama i sestra su me jedva prepoznale onako pocrnjelu, što se njima, naravno nije sviđalo, pa mi je mama odmah rekla što misli o mojoj divnoj bakrenoj boji.

– Dragi Bože, izgledaš kao da si došla iz ciganske čerge. Zar si zbog toga potrošila svoju cjelogodišnju ušteđevinu!

– Jesi li našla kakvog dečka? – upitala me Katarina. – Ove moje kolegice idu na more samo radi provoda pa se nadam da si se i ti dobro zabavila – znatiželjno je očekivala moj odgovor, smješkajući se slavodobitno što je ona svoj problem udaje, riješila.

– Mladen mi je obećao da će me sljedećeg ljeta odvesti na more, jer ove godine nema godišnji ljeti. I sad je na terenu pa ga opet nećeš vidjeti – izgovorila je kao da sam ja došla samo iz znatiželje da upoznam njenog muža. – I neka ti bude žao što nisi bila na mojem vjenčanju! Bilo je veselo i jako lijepo. Evo, pokazat ću ti slike pa sama zaključi – govorila je kao da nema pojma da mi je mama rekla neka ne dođem na svadbu.

U MENE SE UVUKAO NEKI NEJASAN NEMIR

Najprije mi je dala skupnu svatovsku sliku na kojoj se teško prepoznavalo pojedina lica jer je slikano iz daljine zbog mnogobrojnih gostiju, ali kad mi je u ruke stigla njihova slika u dvoje, zastao mi je dah. Njezin mladoženja Mladen je toliko sličio Oskaru kao jaje jajetu. No, kad sam pogledala malo pažljivije, primijetila sam da je Mladenova kosa tamna i kovrčava, a Oskarova ravna i prošarana svijetlim pramenovima. Tek tada sam zapazila da Mladen ima i brkove, posve mi je odlanulo, jer me prvotna sličnost naprosto zaprepastila.

– Vidiš, Valerija, kako je naša Katarina našla lijepog muža! Doduše, nije ona njega našla nego on nju! Otkad ga je moj Braco doveo prvi put u našu kuću, cura mu se svidjela i uskoro ju je zaprosio.

– Ali, da nije bilo ujaka, ja ne bih Mladena mogla upoznati! Sve mi se čini da si se ti sa svojim bratom dogovorila da ga dovede. Priznaj, mama da je tako bilo!

– Je li ti žao što si se udala, ili si možda željela ostati usidjelica, kao što se to najčešće događa učiteljicama. One se prave finima i ne gledaju seoske dečke, a rijetkost je da naiđe takav kao što je moj zet, obrazovan i usto zgodan muškarac – pokušavala me mama barem nečim “pecnuti”.

– Samo se ti, majko, ponosi svojim zetom Mladenom, a mogla bi se iznenaditi ako i ja nađem sličnog njemu! Meni je iskreno drago ako je moja sestra sretna s njim, bez obzira je li zgodan ili nije.

U onih nekoliko dana što sam provela kod kuće, još sam jedanput pažljivo pregledala slike, i što sam ih više gledala, u mene se počeo uvlačiti neki nejasam nemir. Isto čelo, nos, usta, brada, kao da su u najmanju ruku, blizanci.

– Kod tvog mi se Mladena najviše sviđa njegova kovrčava kosa. Nadam se da će i vaša djeca naslijediti tu očevu osobinu.

– Nije mu kosa prirodno takva. To su mu za vjenčanje napravili posebnu frizuru kod naše frizerke. Valjda ti je poznato da i muškarci idu na frizure. Sad mu je kosa posve drukčija, a pomalo mu je izblijedila od sunca – komentirala je moja sestra.

– U svakom mu slučaju lijepo pristaje – izgovorila sam posve uznemirena spoznajom, da je i ta razlika između Oskara i Mladena otklonjena, a što se brkova tiče, može ih obrijati ili pustiti da narastu kad god poželi.

Kamo ovo razmišljanje vodi, upitala sam se s prijekorom, gledajući svoju sestru kako se od sreće preobrazila u privlačnu, mladu ženu koja s radošću i nestrpljivo očekuje suprugov povratak kući, a da je u njega zaljubljena čita joj se iz očiju, izraza lica i tajanstvenog osmijeha čim se spomene njegovo ime.

– Zaboravila si mi pokazati na slici Mladenove roditelje – rekla sam sestri, jer me crv sumnje ponovno počeo kopkati, pa sam tražila izliku da još jednom pogledam fotografije sa svadbe.

– Nema on roditelje! Odnosno, ne poznaje ih jer je odrastao u domu. Zato od prvog dana našu mamu zove majkom.

– To mi je kod njega najdirljivije, jer on to izgovara na poseban način. Mladen naprosto čezne za toplinom pravog, roditeljskog doma kakvog je našao u ovoj kući – rekla je s oduševljenjem mama.

– Kad ćeš nam ponovno doći? -pitala je sestra, grleći me na rastanku, čineći mi se mnogo bliskijom nego do tada. Ljubav ju je preobrazila u osobu kakvu sam oduvijek željela da bude moja sestra, nježna, ljupka i bliska prema meni. Zato sam i povjerovala kako iskreno želi da dođem u što skorije vrijeme, mada smo obje znale da me prije polugodišta ni u kojem slučaju neće biti.

Možda se i kod mene promijeni situacija, ako mi dođe Oskar u posjete’ kako je obećao, maštala sam očekujući barem njegov poziv ili pismo. No, kako je vrijeme prolazilo, zaokupljena poslom, polako sam gubila svaku nadu, sve uvjereni ja da je naš susret za njega bila samo ljetna avantura.

U neprekidnom očekivanju vrijeme mi je proletjelo kao odneseno vjetrom, pa sam za novogodišnje blagdane putovala kući otkuda mi je bilo mnogo bliže do glavnog grada gdje se održavao zimski seminar za nastavnike. Ujedno me vukla želja da budem u krugu obitelji u kojoj je vladala toplija atmosfera otkad se Katarina udala. Vjerovala sam da ni mamu više neće smetati moje prisustvo, jer su kuću proširili dogradnjom.

ŠTO JE BILO S NJIM? JESTE OSTALI U VEZI?

Sestra me ushićeno dočekala i blaženo se smiješeći milovala svoj trbuh, govoreći:

– Za tri mjeseca ćeš postati teta, draga moja Valerija! Tako se radujem što si došla pa ćeš konačno upoznati i Mladena. Samo što nije došao iz trgovine.

Uskoro se pojavio otresući snijeg s obuće i zatrpan vrećicama, banuo u kuću. No, kad me ugledao, nestao mu je smiješak s lica, a ja nisam imala snage ustati sa stolice da se pozdravimo. Katarina je u isto vrijeme, ne opažajući promjene na licu svog supruga i moju ukočenost, govorila:

– Moja sestra Valerija, koja te već dugo želi upoznati. Nije nam bila u svadbi spriječena službom, jer kako sam ti već rekla, ona je nastavnica. Ljeti kad je bila doma, ti si bio odsutan… – brbljala je kao da nikad neće prestati.

– Ja sam Mladen! – izgovorio je pružajući mi ruku uznojenih dlanova kao što su bili i moji. Njegovu je nervnu napetost vjerojatno izazivao strah da će mu se u trenutku, ako progovorim, život okrenuti naglavačke, a ja sam se teškom mukom suzdržavala da ga ne nazovem Oskarom i otkrijem njegove laži. Više nije bilo sumnje da su Oskar i Mladen ista osoba, a da mu napakostim, započela sam razgovor kojim sam ga “pekla” na tihoj vatri, iako nisam željela istjerati istinu na svjetlost dana, da moja sestra ne spozna s kakvim čovjekom živi.

– Znaš, sestro, nisam ti ljetos ispričala da sam na mom upoznala dečka u kojeg sam se zaljubila poput šiparice. Sad sam se sjetila jer me tvoj Mladen u mnogočemu podsjeća na tog Oskara. Sličniji su nego nas dvije koje je rodila ista majka…

– I, što je bilo s tim dečkom? Jeste li ostali u vezi? – pitala je znatiželjno Katarina.

– Ne znam što je s njim, jer mi se nije javio kako je obećao. Možda je čovjek i oženjen pa je na mom potražio oduška, jer muškarci i bračna vjernost su dva različita pojma…

– Nemoj tako govoriti, Valerija! – prekinula me sestra. – Nisu ni oni svi isti, jer tako nešto se mom Mladenu ne bi moglo dogoditi. Osim toga, on je čitavo ljeto radio dok su drugi plandovali po moru i po svijetu. Je li tako, ljubavi? – pogledala ga je očima privrženog psa, pogleda punog neizrecive ljubavi i vjere.

Tog sam trenutka odustala od daljnjeg izazivanja nelagode u Mladena, kao i od istjerivanja istine, jer ona baš nikome ne bi koristila, osim što bi razorila brak moje sestre, a to sam najmanje željela. Na kraju krajeva, je li istina onakva kakvom je mi doživljavamo, ili je samo fikcija, fatamorgana, projekcija naših neostvarivih želja? Zar nije bolje prepustiti svoju sestru iluziji da ima vjernog muža, da uživa u “sretnom” braku, nego joj napraviti ruševinu od života, pitala sam se, donoseći odluku da otputujem što prije pod bilo kakvim opravdanjem. Poželjela sam se što prije sresti s Marinom, jer u toj mojoj situaciji bila mi je potrebna prava prijateljska riječ i razumijevanje, što mi je mi je mogla pružiti jedino bliska prijateljica pred kojom nisam imala tajni. Prijateljstvo stvoreno među nama u vrijeme studija, ostalo je neokrnjeno iako se nismo vidjele otkad sam otišla na službu. Samo bismo se povremeno čule telefonom pa smo se tako dogovorile da ćemo se sresti za vrijeme mog boravka na seminaru jer ću novogodišnje blagdane provesti sa sestrom i mamom u svom roditeljskom domu. Pred desetak dana još uvijek sam bila uvjerena da imam svoj roditeljski dom u kojem me čekaju majka, sestra i njezin muž kojeg još nisam upoznala, pa sam s njima namjeravala provesti nekoliko dana. No, tad sam spoznala gorku istinu da za mene tamo više nema mjesta, pa mi je jedina želja bila što prije otići i nikad ne vratiti.

GDJE SI, IZGUBLJENA PRIJATELJICE?

Gdje si, Valerija, moja “izgubljena” prijateljice! Upravo razmišljam s kim ću dočekati Novu godinu jer kući nisam otišla zbog spremanja ispita. Da mi dođeš? Pa to je najljepša vijest koju sam mogla doživjeti – odgovorila je na moju ponudu da joj dođem nešto prije ugovorenog dana.

Spakirala sam stvari u putnu torbu i poslužila se lažnim objašnjenjem zbog iznenadnog odlaska, jer nisam mogla reći istinu, da mi svaki pogled na Mladena izaziva mučninu.

– Nisam ni očekivala da ćeš ostati s nama -rekla je Katarina, a ja nisam mogla odgonetnuti je li s olakšanjem ili žalom što odlazim, dok se mama nije izjašnjavala iako ju je odavao bljesak sreće u očima kad me ispraćala iz kuće.

Kako je malo potrebno za sreću, pomislila sam s gorčinom, pozdravljajući se s majkom koja me niti jednom riječju nije pokušavala zadržati.

Grleći Marinu koja me dočekala na Glavnom kolodvoru, nastojala sam potisnuti svoju tjeskobu i prepustiti se radosti susreta s dragom i bliskom prijateljicom, jedinom koju imam u životu.

– Imam za tebe jedno veliko iznenađenje za tebe Valerija – rekla mi je kad smo izlazile iz taksija pred kućom koje sam se s nostalgijom sjećala, jer je studentsko kao i đačko doba ipak najljepše razdoblje u našem životu.

U bivšem zajedničkom studentskom stanu dočekao nas je njezin brat Tomica, kojeg nisam imala prilike upoznati dok smo skupa stanovale i studirale. Kad god sam bila kod Marininih roditelja, Tomica je uvijek bio odsutan, jer je kao trgovački predstavnik jedne od naših poznatih firmi bio negdje u inozemstvu.

– Došao je kasno sinoć, nakon našeg razgovora pa ti nisam imala prilike reći tu radosnu vijest – pojasnila mi je prijateljica. – Nisam ga vidjela već godinu dana, a nisam znala da dolazi za blagdane – objašnjavala mi je, upoznavajući nas.

– Toliko sam lijepih stvari čuo o vama od moje sestre, da sam vas cijelo vrijeme želio upoznati! – rekao je Tomica uz stisak ruke i prekrasan iskren osmijeh. – Sad vas vodim na nezaboravnu večeru, a sutra ujutro putujemo našoj kući, zar ne, sestrice! Sad se više ne možeš izgovarati da ćeš preko blagdana učiti jer ti je došla prijateljica koja će se bolje osjećati u našem domu nego u ovom jadnom stančiću – govorio je Tomica dok su mu u očima poigravale malene iskrice zadovoljstva.

Znala sam da joj brat radi u inozemstvu u nekom našem trgovačkom predstavništvu, ali dalje od toga me nije ništa ni zanimalo dok ga nisam ugledala i zaključila kako joj je brat privlačan i drag čovjek. Istog sam se trenutka upitala je li i on oženjen, budući da sam imala posebnu “sreću” trošiti vrijeme i emocije na oženjene muškarce.

Sljedećeg smo Silvestarskog jutra krenuli svi troje prema snijegom zatrpanom kraju u njihov dom, gdje sam pronašla toplinu kakve nikad neće biti u mojoj rodnoj kući.

– Nisu ni muškarci svi isti – često se sjetim riječi sestre Katarine, slušajući priznanje svog supruga Tomice, kako me zavolio prije nego smo se vidjeli i sreli, a zahvaljujući po pričanju svoje sestre o prijateljici čije fotografije je pronalazio u sestrinu albumu.