Zet mi je ubio kćer

Bio je hladan zimski dan. Bura je fijukala krošnjama čempresa, raznoseći vijence i uvelo cvijeće s još svježih grobova. Nisam osjećala hladnoću. Ništa nisam osjećala osim goleme tuge koja me razdirala. Gledajući onaj ugrađeni pretinac na suprugovom grobu u kojeg su upravo položili urnu s pepelom naše kćeri, sjetila sam se njegovih riječi:

– Da je barem vidim prije nego umrem – govorio je moj Milan kad je osjetio da mu se bliži kraj. – Hoće li se ikada vratiti iz tog dalekog svijeta u grad kojeg je toliko voljela? – pitao se od onog dana kad je otišla, a on se razbolio od tuge.

– Vratila ti se, Milane! Sad ste opet zajedno. Samo ste mene ostavili samu da kao ukleta živim život koji mi je samo tegoba – šaptala sam, kao da će njegove kosti i njezin pepeo čuti riječi mog očajanja.

– Idemo, Radojka! Sva si ukočena od hladnoće. Mi tu više ništa ne možemo. Valjda je sudbina tako htjela – govorila mi je moja mlada susjeda, kojoj je moja Marta nedostajala koliko i meni, jer su zaista bile dobre prijateljice.

Odbacujući pomisao da je baš nama sudbina tako nesklona, mučila me zagonetna smrt moje kćeri u dalekoj Argentini. Umjesto njenog najavljenog povratka, stigao mi je telegram da je umrla od srčanog infarkta, a nikada nije bolovala. Dapače, kao učenica viših razreda igrala je rukomet i bila redovito na liječničkim pregledima. Možda ću jednog dana doznati istinu, a možda i neću, ali mi crna slutnja govori da je ova osmrtnica lažna, razmišljala sam.

Vratila sam se s groblja, a vjetar je puhao sve jače lupajući škurama na opustjeloj kući. Sjećanja me vraćaju u dane prvog susreta s ovim primorskim gradom kojeg je moja Marta zavoljela od našeg dolaska. Nenavikla na buru i hladnoću bez snijega kakvog u mojoj Bosni ima cijele zime, često sam rogoborila protiv tog dosadnog vjetra koji obično traje po nekoliko dana.

Baš volim kad puše poigravajući se mojom kosom, a tebi skida maramu s glave zato što je sama nećeš skinuti. Pa nismo više u našem selu – prigovarala mi je na šaljiv način da se nikad nisam mogla na nju naljutiti. Ona se brzo prilagodila novom kraju i sprijateljila se s djevojčicama koje su svakodnevno u naše dvorište dolazile na igru. I moj je Milan često znao govoriti kad se pripremao rat: “Vidiš Radojka, dobro je što smo na vrijeme otišli, jer tko bi danas kupio našu kuću tamo gdje se očekuju razaranja? Imamo opet svoju kućicu, zaposlio sam se bez problema, a naša Marta je ovdje sretna.”

Jedino sam ja, ponekad sa sjetom, mislila na naš stari kraj u šumovitoj Bosni. Ta, rođena sam tamo, odrasla i udala se za mog Milana. On je, doduše tamo radio težak posao drvosječe koji nema radnog vremena, a bije ga kiša i vjetar. Štedio je svaki novčić i sanjao o boljem životu. I, eto, san mu se ostvario! Bio je zadovoljan poslom u brodogradilištu i pristojnom plaćom od koje smo svi troje živjeli. Svoju ljubimicu Martu često je znao obradovati ponekim darom, a ona bi sve primala s oduševljenjem i zahvalom. Nije bila zagrijana za knjigu, ali je bila vrsna sportašica.

– Ne moraju svi završiti fakultete. Ja ću u neku srednju školu da što prije počnem raditi da i tati bude malo lakše – znala nam je reći kad bismo je nagovarali da se potrudi i završi visoke škole.

Nakon završene trgovačke škole, zaposlila se kao blagajnica u brodogradilištu, gdje je većina stanovnika ovog grada i radila. Čim bih ujutro ispratila muža i kćer na posao, odlazila sam na tržnicu i spremala ručak. Rado sam sa susjedama razmjenjivala recepte o pripremanju hrane, one meni dalmatinsku kuhinju, a ja njima neki svoj “bosanski lonac”, pite zeljanice, sirnice, burek i slično.

U ovom sam se gradu ubrzo počela osjećati kao da sam oduvijek u njemu. Bilo nam je i previše lijepo da bi tako moglo potrajati. S televizije, radija, u novinama, najavljivala su se loša vremena, a u naš grad su počeli pristizati ljudi s raznih strana. Tih je dana naša Marta punila devetnaest godina, pa smo nedjeljom priredili rođendansko slavlje. Našao se tu i jedan, meni nepoznat čovjek, kojeg mi je Marta predstavila kao svog prijatelja.

– Znaš, majko, Luka je iz našeg kraja! – rekla je, vjerojatno da me udobrovolji, jer je primijetila da mi se dotični previše ne sviđa. Svojim me izgledom, odijelom, kao i ophođenjem, previše podsjećao na mafijaše u američkim filmovima.

– Poznaje li otac tog tvog prijatelja Luku, kad kažeš da je iz našeg kraja? – upitala sam Martu kad je došla u kuhinju. – Mislim da se ne poznaju od ranije, ali vidiš kako već lijepo razgovaraju, kao stari prijatelji – bilo mi je sumnjivo Martino zadovoljstvo zbog nazočnosti tog tipa, a po njenom sam osmijehu mogla zaključiti da oni nisu samo poznanici. Bilo bi mi mnogo draže da mi je u kuću dovela nekog mladića iz ovog grada, a još bih sretnija bila da izbjegava bilo kakve veze u ova nesigurna vremena. Tek sam se dobrano zabrinula kad me Marta već sljedeće subote upitala može li Luka doći u nedjelju na ručak, objasnivši mi da on ima ozbiljne namjere.

– Veliš, ozbiljne namjere! A što on uopće namjerava, ako smijem znati? – upitala sam ljutito.

– Neka samo dođe da ga bolje upoznamo pa ako dečko doista ima namjeru zaprositi te, da mu možemo reći kako je za tebe prestar – rekao je Milan. – On ima dobrih petnaest više od tebe, Marta, a možda je i oženjen, što bi u njegovim godinama bilo sasvim normalno. Što ti uopće znaš o njemu osim da se bavi trgovinom? Danas se mnogi bave svim i svačim pod izlikom da se bave trgovinom.

– Trgovac je kao i ja i ne znam što oboje imate protiv Luke? Ako ga ne želite primiti u kuću, sastat ćemo se vani, a to mi ne možete zabraniti jer sam punoljetna. Mogu se i udati bez vašeg pristanka jer mi ne možete narediti koga ću voljeti – bila je tvrdoglava.

– Jesi, kćeri, punoljetna, ali s malo godina životnog iskustva, pa te nastojimo upozoriti da se ne zalijećeš, jer je udaja vrlo ozbiljan korak u životu… -pokušali smo joj objasniti.

– Baš vam hvala na podršci! Krasni ste roditelji! – rekla je Marta i, zalupivši vratima, izašla.

– Više ne prepoznajem vlastito dijete!- rekao je Milan zabrinut zbog čudnog ponašanja naše Marte, a ja sam se u potpunosti s njim slagala.

– Bojim se da to neće dobro završiti – predosjećajući da će naša Marta napraviti neku glupost, ispala sam zloguki prorok.

Marta je skoro svakodnevno izlazila s Lukom. Više nismo mogli s njom razgovarati kao nekad jer je među nama zavladala napetost i nepovjerenje. Milan se pokušavao približiti kćeri započinjući razgovore, ali bezuspješno. Kad nas je upitala može li Luku dovesti na nedjeljni ručak, nismo mogli odbiti.

Došla je ta nedjelja, a s njom i Luka s buketom cvijeća za mene i flašom konjaka za Milana. Dok smo nas dvije u kuhinji spremale ručak, dvojica su muškaraca vodila dugi razgovor kojeg su prekinuli tek na poziv za stol. Za vrijeme jela svatko od nas bavio se svojim mislima, a po značajnim pogledima između dvoje mladih, znala sam da se nešto sprema. Kad je poslije ručka na stol stigla kava, Luka je ustao i obratio mi se riječima iz kojih sam mogla prosuditi otkuda je i kakav: – S Milanom sam razgovor obavio kako to i dolikuje, a sad i vas želim obavijestiti da se Marta i ja ženimo!

– Je li to znači da se mene i ne pita za dozvolu? – nisam mogla prešutjeti njegov patrijarhalni ton.

– Koliko znam naše običaje, žene u kući ne odlučuju, Radojka! Nas smo se dvojica dogovorili o svemu.

– Ne znam o čemu ste odlučili, ali mislim da se Marta ne bi još trebala udavati, a nije baš ni vrijeme pogodno…

– Za ženidbu je svako vrijeme pogodno, pogotovo ako cura čeka dijete – grubo me je prekinuo moj budući zet, a moj je Milan i dalje gledao u stol dok se Marta sretno osmjehivala, a potom i rekla:

– Da, mama, ja se želim udati za Luku!

Mada je u meni kipio bijes, nastojala sam što mirnije reći:
– Ako ste već sve odlučili, zašto meni uopće nešto govorite? Očekujete li da kažem kako sam sretna što mi se kćer udaje za neznanca? Ne, nisam zbog toga sretna, ali samo izvolite! Kako prostrete, tako ćete i ležati! -ljutila sam se na muža što je uopće pristao na takav razgovor bez mene, ta nismo više bili u Bosni gdje odlučuju samo muškarci. No, ako je Marta doista trudna, za moju je ljutnju i protivljenje ionako bilo prekasno.

Vjenčanje smo dogovorili za dva tjedna kasnije. I taj mi je dan donio iznenađenje kad se na svadbi nije pojavio baš nitko od Lukine strane. Došao je samo njegov vjenčani kum, njegov drugar, po svemu sličan njemu. Luka je objasnio da ima samo staru majku koja, naravno, nije mogla doći iz mnogo razloga. Ostalu rodbinu i ne poznaje jer je već dugo van svog rodnog kraja.

Na dan svadbe, poslove sam obavljala poput automata, ne razmišljajući ni o čemu, a najmanje o tome da se moja kći udaje za nepoznata, meni antipatičnog čovjeka, dvanaest godina starijeg od sebe. Kad sam svoju Martu ugledala u bijeloj vjenčanici, s onom njenom kovrčavom kestenjastom kosom i očima modrim poput različka, izgledala je poput princeze pokraj nakaze. Kao da sam već tada slutila teško zlo, grunule su mi suze i nezaustavljivo mi se slijevale niz obraze.

– Prestani, Radojka! Ta ne vodimo kćer na groblje, već na vjenčanje. Neka joj to bude najsretniji dan u životu – rekao je moj Milan, mada su i njegove oči bile vlažne od suza.

– Od srca joj to želim, ali se bojim da tu neće biti sreće – rekla sam, uvjerena da sam učinila sve da to vjenčanje spriječim, u čemu nisam uspjela. Čak sam je u posljednji trenutak, kad se u sobi počela odijevati, nagovarala da odustane od svadbe s tim čovjekom.

– Kćeri moja, jesi li dobro promislila? Nisi li se možda požurila zbog trudnoće? Zbog toga se ne moraš vjenčati jer bi mi unuče bila velika radost bez obzira tko mu je otac. Još uvijek možeš odustati od vjenčanja s Lukom. Ovo ti je zadnji čas za promjenu odluke…

– Volim Luku, mama, i želim se udati za njega! Vjerujem da ćemo biti jako sretni. Molim te, budi sretna zbog mene!

– Daj Bože, to vam svim srcem želim, iako se bojim da si premlada za brige koje donosi brak – govorila sam ono što joj ustvari nisam namjeravala reći jer joj nisam htjela zagorčavati taj dan.

Svadba je protekla bez mnogo veselja i buke. Mladenci su otišli u njegovu unajmljenu sobu i nastavili raditi, a nedjeljom su dolazili k nama na ručak. Luka je bio šutljiv, a moja se Marta prestala smijati, što mi je bio prvi znak da ih je mimoišla sreća kojoj se nadala. Pred porođaj su na moje inzistiranje preselili k nama jer je Luka bio često odsutan od kuće, a Marti je ipak trebala pažnja.

Jedne smo večeri nas dvije ostale dulje u kuhinji razgovarati, kad je uletio zet, te se ljutito proderao:

– Dokle ću ja čekati da ti dođeš u krevet!

– Što se ljutiš, zete!? Možeš poslušati naš razgovor, a žena ti je ionako pred porođajem pa možeš mimo zaspati i bez nje – rekla sam.

– Vaši me razgovori ne zanimaju, a hoću li sam zaspati, to se vas, punice, ne tiče! Nisam se oženio da sam liježem u krevet.

Umjesto da se zbog njegove grubosti naljutim ja, sljedećeg je dana moj zet otputovao bez riječi pozdrava, uvrijeđen što se petljam u njegov brak, objasnila mi je Marta.
Marta je rodila u vrijeme Lukina odsustva jer se taj puta nije dugo vratio, a niti se javljao kući. Neka mi Bog oprosti što sam ga vruće molila da se moj zet više ne vrati jer je to bilo početkom rata kad su ljudi nestajali preko noći. No, naš se Luka vratio, i kako mi se činilo, nakon uspješnog posla, jer se prilično razbacivao novcem, tobože sretan što je dobio sina, mada je novorođenu bebu jedva i pogledao. Nakon još jednog uspješnog posla, kad je malom Nini bilo pet mjeseci, Luka je našao stan na drugom dijelu grada kamo su preselili.

– Nemam ništa protiv da imate svoj stan, ali mislim da vam je bilo bolje ostati kod nas pa ste mogli početi štednju za kupnju vlastitog krova nad glavom – rekla sam jednog dana.

– I opet se vi petljate gdje vas ne treba! Da bi Marta mogla postati prava žena i majka, mora se riješiti vašeg tutorstva – odgovorio mi je zet arogantno, bez ijedne riječi zahvale za dotadašnju skrb o njegovoj obitelji. Nisu nam se dugo javljali niti dolazili pa sam otišla u posjetu da vidim svog unuka. Toliko me toga zanimalo, ali s Martom nisam uspjela nasamo progovoriti ni riječ, a po njenom držanju baš i nisam mogla zaključiti da žive u slozi. Jednom, kad Luke nije bilo kod kuće, posjetila nas je u žurbi jer je dijete bila nakratko ostavila susjedi na čuvanje.

– Zašto nam nisi dovela Ninu? Milan ga nije vidio otkad ste odselili! – prigovorila sam kćeri, a ona je samo potiho odgrnula svoju bluzu i pokazala mi masnice od udaraca.

– To je bio odgovor mog muža na molbu da vas posjetimo – lakonski mi je sve objasnila.

– I ti dozvoljavaš da te taj manijak tuče? – zavapio je Milan. – Prijavit ću ga policiji zbog tog – zaprijetio je izvan sebe od bijesa.

– Nemoj, tata! Bit će mi još gore.

– On je u stanju svašta učiniti. Jednom mi je prilikom zaprijetio da će me ubiti ako ga ne budem slušala. I nemoj mi više dolaziti nenajavljena jer je zadnji put pobjesnio zbog tvoje posjete. Skoknula bih ja do vas češće kad ga nema doma, ali nikad ne znam kad će se vratiti, a malenog vam ne mogu dovesti jer bi me dijete odalo. Odrast će da vas neće niti poznavati ako se štogod ne promijeni – na brzinu mi je Marta ispričala svoju situaciju, da bi na kraju rekla kako više neće raditi nakon porodiljnog dopusta.

– Želiš li se spasiti od zla u koje si upala, moraš se pod hitno rastati od tog gada – rekla sam joj kroz suze.

– Rastati?! Već mi je zaprijetio, pokušam li od njega pobjeći, da će me naći pa makar se sakrila u mišju rupu. “A onda znaš što slijedi!” – zamahnuo mi je pištoljem ispred nosa. – No, budite bez brige! Izdržat ću ja jer nam i nije tako loše. Moj muž ima novaca pa ni u čemu ne oskudijevamo ni sin ni ja. Prošlo je tako punih pet godina da smo se kriomice susretale, a unuka sam mogla vidjeti samo na daljinu kad bi ga Marta dovela na igralište. Moj je Milan u međuvremenu umirovljen i živjeli bismo u zadovoljstvu da nam ga nije kvarila neprekidna zabrinutost za našu kćer, a kad god bismo se srele, tješila me, vjerojatno lažima, kako se Luka popravio.

Otkad su prestala ratna događanja, izgledalo je da se i moj zet smirio, a otkad je otvorio trgovinu mješovitom robom čak je izgledao zadovoljan. Počeli smo se i posjećivati, obnavljajući kakve-takve obiteljske odnose. Unuk je proslavio deseti rođendan i bio već pravi momak, kako je govorio njegov otac. Posebno su mu dobro išli strani jezici pa je uz očevo nastojanje privatno učio španjolski, a engleski u redovnoj nastavi. Tako smo se ponovo svi skupa počeli radovati svakom novom danu, vjerujući da su brige i strahovi iza nas, sve dok se na našem vedrom nebu nisu počeli gomilati crni oblaci. Jednog je dana došla Marta uznemirena i vrlo zabrinutog lica.

– Hajde, reci brzo što te muči! Znaš, kad se teret podijeli, lakše ga je nositi -pokušala sam se našaliti.

– Bojim se da ovaj teret nećemo moći podijeliti. Luka kaže da nam je trgovina pred bankrotom, pa da izbjegnemo potpuni gubitak, našao je kupca, a za nas će potražiti neko drugo rješenje. Bojim se da nešto potajno sprema jer vidim da je i Nini izvadio putne isprave.

– Što god da sprema, ti se s djetetom možeš uvijek vratiti svom domu. Preživjet ćemo dok se ne zaposliš, a danas više i nije teško naći posao, pogotovo u turističkoj sezoni.

– Najprije moram znati što smjera moj muž, a onda ću vidjeti kako dalje – rekla je Marta zamišljeno prelazeći pogledom po kući, dodajući kako je bila najsretnija u tom našem dvorištu.

Tada ni slutiti nisam mogla da je to njen posljednji susret s roditeljskim domom i najdražim joj dvorištem. Kad me dva dana kasnije nazvala, njezina me vijest zaprepastila:

– Pakiramo stvari jer prekosutra putujemo za Ameriku! – doživjela sam to kao grom iz vedra neba. Doslovce sam ostala bez riječi.

– Ma koju Ameriku, dijete moje? Molim te nemoj me plašiti jer će mi srce otkazati. Ionako je već slabo…

– Mislim da je rekao u Južnu Ameriku, samo nisam upamtila u koju državu -nastavila mi je kći govoriti.

– Je li se ti šališ sa svojom majkom, Marta? Ne zanima me nikakva Amerika! Uzmi dijete i dođi kući, a on neka ide na kraj svijeta ako hoće. I daj Bože da ga moje oči nikad više ne vide.

– Tebi je to lakše reći nego meni bilo što napraviti. Vidiš da me stavio pred gotov čin. Već imamo putne karte, a ja se prije putovanja ne smijem maknuti iz stana. Budno prati svaki moj pokret, a sad je pod tušem… – naglo je prekinula razgovor.

– O, Gospode, što se to događa našoj kćeri, Milane! – očajavala sam obnevidjela od suza dok je moj muž zanijemio slušajući što mu pričam.

Te smo cijele noći nas dvoje pokušavali doći do rješenja kako spriječiti Luku da nam odvede kćer i unuka, no osim neprospavane noći, ništa nismo postigli. Kome god da smo se obratili za pomoć, smatrali bi nas blesavim starcima koji žele upravljati brakom svoje kćeri. Onakve, unezvjerene od brige, sljedećeg su nas dana posjetili svi troje. Tek što su ušli, riječ je preuzeo Luka, nasmijan od uha do uha, kao da je upravo dobio glavni lutrijski dobitak.

– Ne znam je li vam Marta rekla da sutra odlazimo u Argentinu. To je u Južnoj Americi, ako niste znali – nastavljao je ne očekujući odgovor.

– Konačno se i nama nasmiješila sreća jer ovdje više ne znam kakav posao započeti. Prijašnji poslovi kojima sam se bavio više ne idu, a trgovina nam je propala. To valjda znate. Martu sam teško nagovorio, ali je konačno pristala kad joj je proradio “kliker” da ćemo tamo živjeti neuporedivo bolje nego ovdje.

– Ako nam vi odete, mi stari više nemamo za koga živjeti – jedva sam izgovorila od navale suza, pomislivši da možda posljednji put gledam svoje dijete i malenog unuka. – Zar si doista pristala na odlazak, kćeri moja? Ako jednom odeš, nikada se više nećeš vratiti, a nas dvoje ćemo poumirati od tuge…

– Nemojte ni pokušavati s vašim žalopojkama jer više ne možemo odustati i da želimo, a vašoj je kćeri mjesto uz muža i dijete.

– Nemoj se žalostiti, mama! Ako nam ne bude dobro, mi ćemo se vratiti, a bude li sve onako kako kaže Luka, svake ćemo vas godine posjetiti.

– Ne brini, bako, otkad postoje avioni, svijet je postao mnogo manji. Doći ćemo mi na naš Jadran svakog ljeta, je li tako, tata? – tješio nas je i naš unuk, petoškolac, koji je znao mnogo više od svih nas. – Kad se obogatimo, doći ćete i vi k nama. Moj otac zna što radi – rekao je ponosno Nino.

Slijedila je još jedna neprospavana noć jer moj Milan nije ni lijegao u krevet. Sjedio je u kuhinji i buljio u jednu točku, a za razgovor nismo imali snage. lako su nam rekli da ih ne dolazimo ispratiti, u zračnu luku je sa mnom išla Emica, jedina od Martinih prijateljica koja je znala za njezin odlazak, a Milan čak nije ni imao snage za bolni rastanak kojeg sam jedva preživjela. Sa zetom sam se najlakše oprostila, ali kad sam zagrlila unuka, osjećala sam bol kao da mi srce čupaju iz grudi. No, kad me zagrlila moja Marta, mislila sam da se poda mnom otvara zemlja, a ja tonem sve dublje, bespomoćna i shrvana, uvjerena da se tako osjećaju umirući. Više nisam imala ni suza, a niti riječi koje bih joj uputila.

– Čuvaj se, dijete! – bilo je jedino što sam uspjela izgovoriti, osjećajući da je to najvažnije što joj moram reći jer me crna slutnja od opasnosti koja joj prijeti nikako nije napuštala.

Martino blijedo lice i valovita kosa, što je lepršala na laganom povjetarcu, posljednja je slika koju nosim u sjećanju na živu kćerku.

Slijedili su turobni i prazni dani slični jedan drugome. Moj Milan je venuo kao biljka bez vode. Naprosto se topio. Sjedeći nepokretno i gledajući u nepostojeću točku, čekao je da vrijeme proteče. Ja sam se hrvala s tugom obavljajući kućne poslove, a često bi me posjetila i Emica pa mi je vrijeme nekako prolazilo. Obje smo nestrpljivo očekivale pismo od Marte koje je napokon stiglo. “Sretno smo stigli i dobro se smjestili” pisalo je kratko, uz pozdrave svima.

Nas dvoje staraca, čija je jedina radost odletjela u nepoznate daljine, nastavili smo čekati sljedeće, opširnije kćerino pismo, ali ga Milan nije dočekao. Jednog sam ga jutra našla mrtvog u krevetu. Jednostavno je zaspao i zauvijek se riješio tuge i svih problema kao da je pobjegao pred nadolazećom tragedijom. lako sam znala da ne može doći na pogreb, ipak sam Marti poslala brzojav da joj je umro otac.

Oko dva mjeseca kasnije, stiglo mi je dugo očekivano pismo, ali u njemu niti riječi o tatinoj smrti, a već i prema naslovu u pismu, zaključila sam da Marta nije primila brzojav o očevoj smrti.

“Trebala sam poslušati vaš savjet, ali je sad prekasno za kajanje. Ne znam što se događa s mojim mužem, ali mi se čini da je upao u neko loše društvo i da će jednog dana zbog svojih takozvanih poslova završiti u zatvoru. Kad ga opominjem da se makne iz svog društva i da nađemo pošten posao, on mi prijeti. Smislila sam na koji se način mogu s djetetom vratiti, što ću i učiniti u najskorije vrijeme…” -pismo je završila pozdravima, uz nadu za skoro viđenje.

Laknulo mi je. Moja će se Marta vratiti! Sva uzbuđena zbog predivne vijesti, otišla sam Emici i pokazala sam joj pismo. Nakon što ga je pročitala, duboko se zamislila, i jedino što je rekla: “Neka joj Bog bude u pomoći”, i moje je oduševljenje polako splašnjavalo. Shvatila sam da mi je kći u nekoj teškoj nevolji kad me upozorava da joj ne odgovaram na pismo. No, ipak me nada nije napuštala. Pametna je moja Marta, doći će ona kad uspije u svom naumu, vjerovala sam da od nekoga očekuje pomoć, mada nisam imala pojma od koga.

Na svaku sam zvonjavu na vratima skakala očekujući da ću je ugledati na kućnom pragu. Prošla su tako i tri tjedna napetog iščekivanja, kad je zazvonilo na vratima prema kojima sam poletjela u besmislenoj nadi da je Marta stigla. No, umjesto nje, stajao je poštar pružajući mi papir za potpis prijema pošiljke, dao mi omotnicu i otišao. Vjerojatno želi da je dočekam pa mi javlja vrijeme svog dolaska, proletjelo mi je mislima prije nego sam omotnicu i otvorila. Uzmem nož za papir i tek tada zamijetim da je omotnica obrubljena crnim rubom. Sigurno je netko od rodbine umro, jer to ne može biti iz Amerike, sva uzdrhtala tražila sam naočale da pogledam žig. Odjednom mi je omotnica otežala kao olovo. Pogledam s naočalama, a pošiljka je iz Amerike. Otvorim je i čitam, a ne vjerujem svojim očima. U tekstu je doslovce pisalo: “Preuzmite urnu s posmrtnim ostacima Marte N…”, a sve ono dalje napisano nisam ni pročitala, osjetivši da nestajem u bezdanu. Osvijestivši se, iznad sebe sam ugledala Emičino lice i osjetila ocat.

– Čula sam vaš vrisak i dotrčala. Očekivala sam da ću ugledati Martu, a našla sam vas na podu bez svijesti. Tupo smo se gledale, sve dok nisam na stolu opazila kobnu omotnicu i zamolila je da mi pročita cijeli tekst. Pročitala je isto što sam već znala, i uz to broj leta i datum kad “pošiljka” stiže.

– Ja u to ne vjerujem! To je nečija gruba šala, bezobrazluk nekoga tko me želi dokrajčiti da svoju Martu ne dočekam živa – blebetala sam gluposti dok me Emica sućutno gledala očima punim suza.

U nedostatku riječi, zagrlile smo se i zajedno zaridale.

Sve ono što se dalje događalo obavljala sam uz pomoć prijatelja, ali potpuno otupjela od boli više nisam spustila niti suzu. Kao da su se negdje duboko u meni pretvorile u led, čak sam oko srca osjećala hladnoću. Dočekali smo naznačeni zrakoplov na onom istom mjestu odakle sam pred nepunu godinu dana ispratila Martu. Na urni četvrtastog oblika bila je ugravirana njezina slika te ispisano ime. I službeni popratni dokumenti odnosili su se na moju Martu, ali ja još uvijek nisam mogla povjerovati da je to stvarno baš njezin pepeo. Tek kad sam kod kuće otvorila posebnu omotnicu s fotografijama pogreba prije kremiranja, na kojima se vidi moja kći na odru, umrla je i moja posljednja nada da je moguća bilo kakva varka.

– O, Bože, što su to učinili mojoj Marti, činilo mi se da urlam, dok sam bez riječi, obamrla od tuge, sjedila pokraj odra u mrtvačnici iz koje sam pred nekoliko mjeseci ispratila pokojnog supruga.

Ne sjećam se kako sam dospjela do Milanovog groba, gdje smo i Martu sahranili, niti riječi svećenika što ih je izgovorio na ispraćaju. Iz obamrlosti me probudio tek fijuk bure u krošnjama čempresa i dodir Emičine ruke, koja je jedina sa mnom dijelila istinsku tugu.

Prošlo je dosta vremena dok sam se ponovno vratila u svakodnevicu, iako mi do života više nije bilo stalo. Ponovno sam iščitavala Martinu osmrtnicu, i naravno, nikad nisam povjerovala u njenu istinitost, jer sam imala i njezino pismo iz kojeg je bilo vidljivo da je namjeravala pobjeći od opasnosti što joj je prijetila, a ja sam najbolje znala i od koga joj je najveća opasnost prijetila.

– Neka mu je proklet svaki dan – proklinjala sam svog zeta, znajući da je on jedini glavni krivac za smrt moje kćeri, a posredno i mog Milana koji nije mogao preboljeti njezin odlazak.

– Budući da postoji Martino pismo, mogli biste ga upotrijebiti kao dokaz i provesti istragu o njezinoj smrti – predlagala mi je Emica jer ona očito mog zeta nije poznavala tako dobro kao ja.

Kad sam ga prvi put ugledala pomislila sam da je rođeni kriminalac, a moje uvjerenje su potvrdili svi daljnji događaji, samo, kad se netko jednom uplete u njihovu mrežu kao što se to dogodilo mojoj Marti, teško je naći izlaza.

– U posljednje si vrijeme jako oslabila, Radojka! Jedi da se ne razboliš jer se od tuge ne živi – govorila mi je Emica koja mi je postala bliskom poput kćeri.

– Nemam ja za koga više živjeti! Kamo li sreće da zauvijek zaspim već ove noći i pridružim se svojima kćeri i suprugu! – rekla sam.

– Nemaš za koga, kažeš!? A tvoj unuk Nino? Na njega si zaboravila? Ne zaboravi da je on dio tvoje Marte, a čak joj i sliči.

– Ali, dušo draga, on je u Argentini, u pandžama svog oca kriminalca – odgovarala sam s gorčinom.

– Otkuda znaš da te jednog dana unuk neće trebati, ali živu! Zato ti kažem, čuvaj zdravlje, a dokle god živimo i nada postoji – bodrila me moja mlada prijateljica. Previše sam se prepustila očaju i beznađu pa mi je vrijeme prolazilo beskorisno, kao da i nisam postojala. Prošlo je već pola godine u mojim jadikovkama, a da se nisam zapitala kako je mom unuku bez majke dok me nije na to podsjetila Emica. Razmišljajući o našem razgovoru, morala sam samu sebe prekoriti. Od tog sam trenutka osmišljavala pismo koje ću napisati svom unuku, ako uopće dođe u njegove ruke.

Nisam baš vična pisanju pisama pa je to trajalo nekoliko dana, jer što bih god napisala, činilo mi se besmislenim. Njemu nisu potrebne nikakve prazne riječi, već da samo ono što nosim u srcu stavim na papir, došla sam do konačnog zaključka, sjela i napisala. Među ostalim sam mu napisala: “Dragi moj Nino, tvoja baka često misli na tebe. Sjećaš li se svog obećanja da ćeš me svake godine posjećivati, a ti mi se uopće ne javljaš? Dođi u rodni dom svoje majke jer je to i tvoj jedini, pravi dom. U njemu te čeka baka koja te neizmjerno voli.” Pismo sam poslala preporučeno, pa iako nije punoljetan, poštar mu je dužan predati pismo u ruke. Nakon tog sam se pisma osjećala mnogo bolje jer sam zasadila nadu koja će me krijepiti barem u prvo vrijeme dok budem čekala odgovor. Prolazili su dani, tjedni, pa i mjeseci. Kad sam već prestala poštara zapitkivati ima li za mene pošte, nakon tri i pol mjeseca, donio mi je željeni odgovor, a kako nisam mogla predvidjeti hoće li me obradovati ili ražalostiti, odugovlačila sam s otvaranjem.

Već mi je prva unukova rečenica potvrdila opravdanost mog poteza na kojeg me ponukao razgovor sa Emicom.

“Hvala ti, bako, što me nisi zaboravila! Nisam ti se javljao jer mi je otac rekao da si umrla, pa je ovo tvoje pismo nešto najljepše što mi se dogodilo otkad sam ostao sam. Kao što znaš, mama mi je iznenada umrla, a otac je u zatvoru, osuđen na petnaest godina, pa o meni brine socijalna služba. Nitko ne bi bio sretniji od mene da se vratim kako me i pozivaš, samo moraš napraviti …” – slijedilo je objašnjenje službenog postupka i institucija kojima se trebam obratiti da se može vratiti u svoju zemlju. Nakon toliko prolivenih suza tuge i bola, po prvi su mi put niz lice kapale suze radosnice, zbog čega sam morala prekinuti čitanje. Zar je moguće da će mi se ostvariti moja posljednja i najveća želja, da će se u ovu kuću vratiti život i radost? Tolikoj se sreći nisam mogla nadati niti u najljepšim snovima! Ipak ima božje pravde kad se Luka našao tamo gdje mu je i mjesto, jer da je na slobodi, nikada mi se unuk ne bi vratio.

Bilo je to previše radosti koju, kao i tugu, moramo podijeliti s drugima, pa sam pozvala svojih nekoliko susjeda koje su mi kroz sve proteklo vrijeme pomagale da prebrodim najteže trenutke. S njima sam podijelila radost zbog dobre vijesti, a pravo ćemo slavlje napraviti kad mi se unuk vrati, razmišljala sam. Navikla na nevolje što su me u životu pratile, još uvijek sam strepila da se što nepredviđeno ne dogodi. Sve potrebne papire sam podnijela pa mi je preostalo još samo čekanje, ali čekanje ispunjeno realnom nadom za ostvarenje moje životne želje. Zahvaljujući dobrim i odgovornim socijalnim radnicima, sve su zakonske formalnosti bile ispunjene u najkraćem mogućem roku, pa sam svog unuka dočekala kroz nešto više od mjesec dana. Mojoj sreći doista nije bilo kraja. Ponovo sam poželjela dug život kako bi svog unuka postavila na vlastite noge, kako to kaže naš narod. Kad se konačno našao u svom domu, potekle su mi riječi dobrodošlice u kojima su bile utkane sve moje želje odsanjane svih proteklih godina.

– Neka tvoj dolazak oživi ovaj tužni i prazni dom tvoje majke. S nama će se radovati i ona, kao i tvoj djed Milan koji je umro od tuge za vama. S nama će i oni ponovno živjeti, jer ljudi ne umiru odlaskom s ovog svijeta, dokle god ih se ima tko sjećati.

Često sam Ninu odvodila na groblje, pričala mu o djetinjstvu njegove mame, o sretnom životu naše obitelji prije njezine udaje, a kako je odrastao, otkrivala sam mu sve više istine o njegovu ocu, prijetnjama kojima je prisilio Martu na odlazak u neizvjesnost obećavajući joj basnoslovno bogatstvo…

– Koliko sam mogla zaključiti iz pisma tvoje mame, bili ste i gladni?

– Jesi li sačuvala koje mamino pismo? – izbjegao je odgovor. – Tako bih ga rado pročitao – samu sam sebe dovela u neugodnu situaciju, jer mu Martino pismo nisam namjeravala dati do punoljetnosti. Bojala sam se da ga ne opteretim sumnjama o krivici njegovog oca za majčinu smrt, a kakve mene nisu prestale opsjedati upravo na osnovu tih pisama.

– Jesam, dušo, sjetit ću se kamo sam ih stavila – pokušala sam ga zavarati misleći da će zaboraviti taj naš razgovor.

– Nije to nikakva tajna, iako sam bio dvanaestogodišnji dječak, vidio sam da živimo bijedno, daleko od onog što nam je tata obećavao. A on je bio nemoguć, neprekidno pod nekakvim pritiskom, a kad bi ga mama bilo što upitala, najčešće bi joj odgovarao pljuskom. I ja sam ga se bojao pa sam po čitave dane provodio s dječurlijom u našoj ulici siromaha. Kad mi je mama jednom rekla da ćemo se možda vratiti u domovinu, ali da o tome šutim pred ocem, osjećao sam da nešto nije u redu, a čim bi se tata pojavio na vratima, mami su ruke podrhtavale. Znam da ga se bojala mada nisam znao zašto. Otkad je tata odveden u zatvor, često sam razmišljao o događajima vezanim uz onaj dan kad je umrla mama. Ponekad mi se čini da me otac namjerno odveo u dječji kamp nakon jedne njihove žestoke svađe, da bi dva dana kasnije došao po mene jer mi je umrla mama. Što se više udaljujem od tog događaja, sve više zapažam detalje koji me navode na sumnju… – naglo je prekinuo kao da se i sam uplašio te svoje sumnje, pa smo prešli na druge, veselije teme razgovora.

Dovoljno je bilo što sam se uvjerila da sam bila u pravu sumnjajući na zeta da je ubio moju kćer, ali najmanje sam željela da moj unuk sumnja kako mu je otac ubojica. Nikada mu neću dati ono mamino pismo, niti kad navrši osamnaestu. Neka svoje roditelje zadrži u što ljepšim sjećanjima – i samoj mi je bilo lakše nakon te odluke. Moram biti zahvalna sudbini što sam doživjela povratak svog unuka, a svoje ću ogorčenje pokušati potisnuti u najdublji kutak zaborava, odlučila sam.

Kad sam sljedećeg jutra išla na tržnicu, prolazeći pokraj parka u kojem se kao djevojčica igrala moja Marta, ponovno sam s radošću slušala zviždanje bure u krošnjama borova, a pred mojim se očima javila slika djevojčice čijim se kovrčama poigrava vjetar.