Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

PAKAO OD BRAKA: Uvjeravao me da zaslužujem udarce

Bila sam na sedmom nebu onog dana kad sam se udavala za Davida. Činilo mi se kako je on čovjek s kojim ću dotaknuti nebesa. Bio je sve ono što želi svaka mlada, zaljubljena djevojka. Predstavljao se i djelovao bolje i privlačnije od princa iz bajki, ali nije trebalo puno da se uvjerim kako je on samo izvrstan glumac koji svaku ulogu zna perfektno odigrati. Kamo sreće da sam slušala riječi pokojne bake! Ali nisam. Povela sam se za ludim, mladenačkim srcem i vjerujući u slijepu ljubav krenula put pakla. Nikada, čak ni u najružnijim noćnim morama, nisam mogla zamisliti koliko ljudi mogu biti okrutni, koliko se promijeniti i za tren oka pretvoriti se iz anđela u najgore demone. Mladost je odavno prošla, ali tuga nikako. Ima dana kad se gušim u vlastitim osjećajima, kad poželim poput ptice otvoriti prozor i samo odletjeti nebu pod oblake. Nekoliko puta pokušavala sam skončati vlastiti život. Ali najbolje da krenem nekim redoslijedom.

Sjedila sam sklupčana u kutu sobe. Ruka koja je bila prislonjena na čelo, a koju sam upravo pomaknula s istog mjesta, bila je oblivena krvlju. Osjećala sam kako mi se tople kapljice slijevaju i niz oči, nos, obraze. Osim tuge i očaja ne postoje riječi kojima bi se opisalo stanje u kojem sam se nalazila. David je opet poludio što mu je večera bila previše topla. Nisam ga željela razljutiti, upravo suprotno, uvijek sam mu samo željela ugoditi, učiniti ga sretnim čovjekom i sretnim muškarcem. Godine sam posvetila tome.

– Glupačo, koliko puta ti moram reći kako mrzim vruću juhu!

Ostavi je malo neka se ohladi, a potom serviraj. Ako si toliko glupa i to ne možeš zapamtiti, zapiši si negdje pa svakoga dana pogledaj i podsjeti se! Kakvu li sam si samo nevolju navukao na vrat onog dana kad sam te oženio. Mislio sam, sirota djevojka, bit će draga, marljiva i brinuti o svome mužu. Ništa od toga nisi. Ti si moja najveća pogreška. Kada bih barem mogao vratiti vrijeme, nikada se ne bih oženio šupljoglavkom poput tebe – tim je riječima započeo razgovor nakon što je glasno srknuo prvu žlicu juhe.

Zlostavljao me bez kraja i konca

Odmah sam zadrhtala u sebi, znala sam što slijedi i kakav bi mogao biti rasplet započetog razgovora. Prišla sam mu sasvim blizu i pomilovala ga po kosi. Uzela sam žlicu iz njegove ruke i počela miješati juhu u namjeri da je čim prije ohladim i udovoljim mu. Odgurnuo je tanjur s juhom takvom snagom i brzinom preko stola, te se juha razlila po podu, a tanjur razbio u milijun komadića.

Šutjela sam, žurnim se koracima udaljavala od njega i počela skupljati krhotine.

– Ostavi se ćorava posla! Kasnije ćeš to obaviti. Daj mi drugi tanjur i juhu! – zapovijedao je strogo. Nisam ni pomislila ne poslušati ga. Ostavila sam sve na podu, te odmah postavila drugi tanjur ispred njega.

– Što čekaš? Vidiš li koliko je sati? Znaš li kako sam cijeli dan branio glupače poput tebe? Stavljaj mi više tu prokletu juhu u tanjur, gladan sam kao zvijer, srušit ću se od gladi – zaurlao je iz sveg glasa.

Postupila sam po naređenju. Nikada nismo jeli u isto vrijeme. Uvijek je zahtijevao da jedem prije ili poslije njega kako bih njega mogla posluživati za vrijeme jela. To mi se u samom početku činilo iznimno smiješnim, ali s godinama sam se priviknula na sve, pa tako i na to da nikada ne objedujemo zajedno. David je ponovno kušao juhu, ali opet nije bio zadovoljan, očito mu je i dalje bila previše topla. Umjesto tanjura ovoga je puta dohvatio mene. Počelo je s pljuskama po licu, potom me srušio na pločice, udarao rukama i nogama gdje god je stigao.

Bol mi je prožimala tijelo, ali odavno sam samoj sebi naredila kako mi on više neće povrijediti dušu, ni srce. Mogao me fizički zlostavljati i ubiti me od udaraca, ali kad god bi se takve scene ponovile, zaklopila bih oči i nastojala razmišljati o nečem lijepom. U glavi bih dozivala scene beskrajnog mora i plavetnilo ljetnog neba, gotovo sam mogla čuti zapljuskivanje valova i šum mora.

Prokleta beštijo, ideš mi na živce!

Da, tako sam ponekad nastojala uvjeriti samu sebe da mi, osim udarcima, David ništa ne može, no bilo je i dana kada, koliko god željela razmišljati o lijepim stvarima, to naprosto nisam mogla. Te večeri srce mi se ponovno kidalo i urlalo iz sveg glasa. Pitala sam se zašto me život tako opako kaznio kad mi je dopustio da se vežem uz njega. Nikada i nikome nisam učinila ništa nažao, nikoga nisam povrijedila, a gotovo svakodnevno sam bila kažnjavana. Nisam izustila niti jednu, jedinu riječ.

– Prokleta beštijo! Koliko sam samo pogriješio s tobom. Svakog mi dana sve više ideš na živce. Morat ću te se riješiti. Ne mogu ni zamisliti da s tobom provedem ostatak života – zaurlao je i napustio kuhinju.

Čula sam njegove korake po hodniku, a potom tresak ulaznih vrata. Znala sam, otišao je, i bila sam presretna zbog toga. To, kamo odlazi i gdje bude nakon nemilih scena koje se događaju u kući, odavno mi je prestalo biti važno. Iskreno, bila sam sretna da ga nema i podnijela bih da je imao milijun ljubavnica samo da me nije fizički i psihički maltretirao. Bila sam presretna što su naša djeca daleko od kuće i ne moraju ponovno nazočiti ovakvom cirkusu. Svjesna sam kako je i njima dosadilo gledati sve što se događalo i da su bili sretni kada su napokon napustili ovu kuću jeze, strave i svakojakih užasa. Nikada od njih nisam tražila neka izaberem stranu koju će podržati. Nas dvoje smo bili njihovi roditelji i držala sam pogrešnim tražiti bilo kakav izbor.

Za razliku od mene, David ih je stalno uvjeravao kako je on izvrstan otac i suprug, samo kako sam ja ta koja ništa ne vrijedi i koja nije zaslužila ni pogled pun sažaljenja. Nisam ih razuvjeravala, pustila sam neka sami donose vlastite zaključke. Kad sam napokon bila sigurna kako se David te večeri više neće vratiti, pošla sam u kupaonicu, skinula sa sebe odjeću, a potom stala ispod tuša. Više od ičega na svijetu željela sam isprati bol i jad iz duše. Zamišljala sam valove i more, ali uzalud. Bol je svakog trenutka bivala sve dublja, sve oštrija, snažnija i nepodnošljivija. Iznenada sam izgubila kontrolu nad sobom.

Bilo mi je jedva devetnaest godina kad sam se udala. David je deset godina stariji od mene. Već u to vrijeme on je bio gospodin čovjek. Živio je u gradu, imao svoju kuću, automobil. Upoznali smo se sasvim slučajno jedne subote na gradskoj tržnici, na koju sam došla s bakom. Njegove lijepe oči, rupice na obrazima i vragolasti pogled odmah su me privukli. Pristupio mi je, predstavio se i rekao kako bi me volio povesti na kavu. Baka je odmah odbila tu mogućnost ne dopuštajući mi da joj se suprotstavim. Naravno, pronašla sam način kako mu sugerirati da želim prihvatiti poziv. Čim se baka okrenula prema prodavačici koja je stajala za tezgom, okrenula sam se prema Davidu i dogovorila susret s njime. Nije mu smetalo što nisam iz grada, ni što će se morati voziti po mene na selo. Odgovorio mi je kako jedva čeka naš susret.

Stigao je u točno dogovoreno vrijeme, na dogovoreno mjesto, s velikim buketom crvenih ruža koje mi je donio na poklon. Odvezli smo se do grada, popili kavu, a potom dugo šetali. Imali smo toliko toga jedno drugome reći. Svidjelo mi se što je obrazovan, o svemu informiran, što razgovara potpuno drugačije od svih ljudi koje sam poznavala. Osim toga, njegovom kavalirstvu nije bilo kraja. Nije mu bilo potrebno puno vremena kako bi osvojio moje srce.

Glumio je pred liječnicima u bolnici

Zaprosio me nakon samo tri mjeseca poznanstva. Bila sam na sedmom nebu, uvjerena kako se bajke ostvaruju dobrim djevojkama i u životu. On je bio moj divan princ, ja njegova princeza, uvjerena kako ćemo u radosti i divnom obiteljskom zajedništvu provesti ostatak života. Roditelji, siromašni težaci, bili su također presretni što sam se udavala za tako finog muškarca. Jedino je baka stalno prigovarala i preklinjala roditelje neka mi ne dopuste udaju za njega. Svi smo je držali staromodnom, nitko nije ozbiljno shvaćao njezine riječi. Kamo sreće da sam je poslušala!

Kad sam otvorila oči nalazila sam se u bolesničkoj sobi. Nikoga nije bilo pored mene. Pokušavala sam shvatiti zašto sam tu, a onda sam se počela prisjećati. Prije nego sam se svega i sjetila, u sobu je ušao muškarac mojih godina u bijelom mantilu. Osmjehnuo se kad me je ugledao budnu i obratio mi se.

– Gospođo Mirjana, tako mi je drago vidjeti vas budnu. Znate, silno ste zabrinuli svog supruga – rekao je.

– Supruga? – jedva sam promucala, a u mislima su mi se odmah otvorila sama vrata pakla. Sam spomen supruga odmah je u meni izazvao strah, gađenje i užas. On je bio zadnja osoba koja bi se za mene zabrinula. Naravno, bilo mi je jasno zašto je liječnik u to bio uvjeren. Davidova gluma još jednom je bila na djelu i bila, više nego očito, idealno odglumljena. Bila sam sretna što se nisam probudila i ugledala njega.

– Suprug vas je našao onesviještenu kod kuće. Rekao je, imali ste provalu i valjda su vas provalnici ozlijedili – liječnik mi je ukratko predstavio scenarij koji mu je moj muž izvrsno predstavio i to bez pogreške. Liječnik me obavijestio kako je morao obavijestiti policiju, te kako će me uskoro posjetiti njihovi službenici. Upravo dok mi je to objašnjavao u bolničkoj sobi pojavio se i David s buketom ruža.

– Draga, tako sam sretan što te vidim budnu. Ne brini se, sve će biti u redu – rekao je, prišao mi, pružio mi cvijeće, a potom me poljubio kao da niti jedan jedini trenutak ne može biti daleko od mene. Želudac mi se digao od njegovog poljupca, ali i same njegove blizine. Liječnik nas je ostavio same, a potom su slijedile njegove upute koje moram reći policiji kad me dođu ispitati. Bila sam preumorna da bih mu se suprotstavila, osim toga, nije mi na pamet ni jedan jedini trenutak palo prijaviti ga kao zlostavljača. Previše sam se bojala da bih to učinila. Na osnovu dobivenih instrukcija dala sam lažan iskaz.

Dva dana kasnije otpuštena sam iz bolnice i ponovno se vratila u vlastiti pakao. Poput brižnog supruga David je došao po mene, primio me ispod ruke i gledao me zaljubljeno kao da smo se upoznali svega nekoliko dana ranije. Koliko sam bila očajna zbog njegovog zlostavljanja, toliko sam i još više bila rezignirana njegovom glumom i pokušajima da sve oko sebe uvjeri kako nas dvoje imamo idealan brak. Naravno, čim smo sjeli u automobil gdje nas nitko nije mogao vidjeti, glumac je opet postao zvijer kakva je zapravo i bio. Prosuo je milijun prijetnji i psovki kako mi ne bi palo na um bilo kome ispripovijedati što se stvarno dogodilo te strašne večeri. Uglavnom, on je otišao nekamo na piće. Kod kuće je zaboravio mobitel, te se vratio po njega. Kad me nije zatekao u boravku, otišao je do kupaonice, a ondje me pronašao onesviještenu.

Odvezao me u bolnicu, smislio uvjerljivu priču, a potom se vratio kući i naredio sve kako bi mu dokazi za priču držali vodu.

Naravno, morala sam obećati kako neću reći ni riječ o svemu, te sam tako i učinila.

Moje muke, po prvi puta, počele su samo tri dana nakon svadbe. U posjet nam je došao susjed. Poslužila sam im piće. Odmah sam zamijetila Davidov zaprepašten pogled, ali nisam znala kako bih ga protumačila sve dok susjed nije otišao kući. Tada mi je pojasnio kako se konjak ne poslužuje u takvim čašama, te kako bih barem osnovne stvari oko kuće i kućanstva trebala znati. Pokušala sam mu objasniti kako se u našoj kući živjelo skromno, te kako nisam imala puno izbora, niti mogućnosti za naučiti takve stvari. Umjesto razumijevanja, tada me je prvi puta udario jer sam se usudila suprotstaviti mu, braniti se i objašnjavati nešto, što je po njegovom mišljenju bilo sasvim suvišno. Bio mi je to pravi šok. Gledala sam u njega ne razumijevajući što se događa i zašto me zbog takve sitnice fizički maltretira.

Čekala sam da mi prođu masnice

Nekoliko dana ponašao se prema meni kao da me i ne vidi. Niti je odgovarao na moje upite, niti se pokušavao ispričati što me je povrijedio, nikakve, baš nikakve reakcije naknadno nije bilo na sve što je učinio. Nastojala sam samoj sebi objasniti kako je on bio u pravu, kako sam neuka i kako sam zapravo zaslužila udarce koje mi je dao. Trudila sam se učiti i udovoljavati mu u svemu, ali koliko god sam ja pokušavala, sve je bilo uzalud. David je rijetko kojim postupkom bio zadovoljan, a njegova ruka češće je prema meni letjela kako bi me udarala nego kako bi me milovala. Nakon samo tri mjeseca braka bojala sam ga se kao crnog vraga. Naviknula sam se kako je on gospodar, a ja bijedno biće koje je na svijetu samo kako bi njega učinilo sretnim i zadovoljnim. Nakon što bi se vratio kući s posla, uglavnom bi bio nezadovoljan, maltretirao me, a potom se smjestio u naslonjač s novinama u ruci. Bilo je dana kada je znao biti i dobronamjeran, pažljiv, ali to su bili rijetki petci. Kao ženu me uzimao kada bi mu se prohtjelo, a kad bi zadovoljio svoje potrebe častio me najgorim riječima. Ni sama ne znam kako i zašto sam pristala na takav život, ali takva je valjda bila moja sudbina. Nakon četiri godine braka rodio se sin, a dvije godine kasnije kći. Oni su postali moj centar svijeta. Dala sam im svu svoju ljubav, sve ono što sam mogla i znala dati. Djeca su uvijek bila divna, ali su poput mene i oni živjeli u jednakom paklu. David njih nikada nije zlostavljao. Oni su, svom srećom, i za njega bili svetinja. Ipak, nikada se nije pred njima ustručavao na mene podići ruku. Sina je učio kako se tako postupa prema ženama koje ne znaju usrećiti svog supruga, a kćeri je govorio neka se poučava na mojim greškama kako i ona jednog dana ne bi bila bezvrijedna supruga. Koliko me boljelo sve to nikome ne mogu ni reći. Bez obzira koliko sam voljela da su mi djeca blizu, zapravo sam bila sretna kada su otišla na školovanje i preselila se iz kuće. Pakao koji je tu vladao bio je svakome nepodnošljiv.

Svoju fizičku i psihičku bol ponovno sam nosila u sebi, čekala neka barem zarastu rane i prođu masnice koje sam imala po čitavom tijelu. Nije mi bilo jasno kako liječnik u bolnici nakon pregleda nije shvatio što mi se zapravo događa u životu i kako je mogao povjerovati u Davidovu besmislenu priču. No, nije me iznenadilo to što mu je, uostalom kao i uvijek, sve išlo na ruku. Nakon mjesec dana što sam se vratila kući iz bolnice, nazvala sam sina i kći, obavijestila ih da im stižem u posjet i to bez očeva znanja. Iznenadili su se što sam se tako uopće usudila doći, a posebno kad su čuli kako sam donijela odluku da ću tražiti razvod od njihovog oca. Nisam od njih očekivala nikakvu pomoć, nego samo razumijevanje. Nažalost, nisam ga dobila. Kći mi je rekla kako ću biti kriva za raspad obitelji. Sin je držao ako sam godinama mogla živjeti takvim načinom života, ne vidi razlog radi kojeg bih sad pod stare dane pravila sramotu obitelji.

Vratila sam se kući očajnija nego što sam otišla. Bilo mi je nevjerojatno kako nakon svega što su znali ni sada, niti jedan, jedini puta nisu odlučili dati mi podršku kako bih se oslobodila Davidova jarma. Nekoliko dana, podrazumijeva se uz učestalo Davidovo maltretiranje, još sam nastavila razmišljati o razvodu. Potom sam donijela čvrstu odluku kako mojim mukama jednom zauvijek mora doći kraj. Djeca su me ostavila na cjedilu, nisu me podržala, ali to nije značilo kako ja i dalje moram ostati u paklu od braka i života. Nakon svih muka koje sam prošla, samoj sam sebi odlučila pomoći. Podnijela sam službeni zahtjev za raskid braka. Obzirom da nisam imala kamo otići i dalje sam živjela u Davidovoj kući. Kad je dobio poziv i saznao, poludio, je, ali nije me više fizički udarao. Njegova maltretiranja počela su se bazirati isključivo na psihičkom zlostavljanju.

Kakve li mi je sve smicalice priređivao sramota me i pisati. Pred sutkinjom se, kao i pred svima koje smo poznavali, predstavio kao idealan suprug koji me beskrajno voli i koji se nikako ne može pomiriti s činjenicom da tražim razvod, te da će me izgubiti. Nisam bila ni izbliza vješta manipulaciji riječima kao on. Na kraju je bilo više nego očito kako je i sutkinja na njegovoj strani.

Što god da sam pokušavala kako bih je uvjerila koliko su njegove riječi lažne, on je uvijek bio korak ispred mene. Proces razvoda braka pretvorio se u trakavicu kojoj se nije nazirao kraj.

Moji pokušaji samoubojstva

Prvi puta pokušala sam samoubojstvo prije nego sam imala djecu. Popila sam punu bočicu tableta, ali nije prošlo dovoljno vremena kako bi one počele djelovati. David je stigao kući znatno ranije nego inače, a kad je shvatio što se dogodilo, odvezao me u bolnicu na ispumpavanje želuca. Pri tome me predstavio kao osobu koja povremeno konzumira velike količine alkoholnih pića, a koja kad se rastrijezni zapravo nije svjesna što radi. Uglavnom, ispumpali su mi želudac i pustili me kući. Naravno, svi liječnici i medicinsko osoblje su žalili njega koji ima toliko strpljenja sa ženom teškom alkoholičarkom.

Drugi pokušaj bio je kada sam skočila u nabujalu rijeku uvjerena kako ću napokon skončati život. Ni u tome nisam uspjela. Baš u trenutku kada sam skočila u rijeku, pojavio se mladić koji je vidio što se dogodilo. Profesionalno se bavio plivanjem, bio izvrstan plivač, skočio za mnom i spasio mi život. Treći puta sam se pokušala objesiti, ali mi je pukao konop prije nego sam si uspjela oduzeti život. Nakon toga shvatila sam kako su mi svi pokušaji uzaludni i odustala čak i od tih nakana. Muka i patnja koju sam pri tome prolazila bila je ništa u pogledu svakodnevnog života. O svemu što mi se događa u životu bilo me sramota i govoriti. Svoje tuge i jade nosila sam pokopane duboko u sebi.

Roditeljima nikada nisam spomenula što se događa među zidovima naše kuće. Na Davidov zahtjev glumila sam sretnu ženu, tako da oni nikada i nisu posumnjali kakve muke proživljavam. Jedina koja je vidjela tugu u mojim očima bila je najdraža mi starica, baka.

– Mirjana, što je tebi? Ako je sve tako idealno kakvim David prikazuje, ako ste stvarno toliko sretni i toliko vam dobro ide, zašto su tvoje oči gotovo mrtve? – pitala me baka jednom zgodom kad smo ostale nasamo. Tada sam joj, užasnuta vlastitim životom, otvorila dušu i povjerila sve svoje tuge. Plakala je kao malo dijete nad mojom sudbinom i obećala mi pomoći promijeniti život. Nažalost, umrla je idućeg jutra.

To mi je bio dodatni šok. Osjećala sam se krivom i bila uvjerena da sam joj svojom gorkom pričom i tugom koju sam kod nje izazvala osobno oduzela život. Kamo god da sam se okrenula ništa mi nije išlo na ruku. Nikada nisam radila. Ne stoga što sam bila lijena, nego što David nije dopuštao da njegova žena ide na posao. Govorio je kako je to za žene upitnog morala i one čiji muževi nisu sposobni osigurati im egzistenciju.

Liječnik Mario je ipak sve shvatio

On je zarađivao više nego dovoljno, te nije želio ni čuti da tražim bilo kakav posao. Jedino na što se kod njega nisam mogla požaliti, bilo je to da mi nikada nije uskraćivao novac. Uvijek mi je davao dovoljno koliko mi je trebalo, čak i puno više. Išao bi sa mnom u kupovinu i to ne samo u kupnju najosnovnijih namirnica, nego i kada sam sebi trebala kupiti nešto od odjevnih predmeta. Nikada nije dopuštao da si kupim nešto loše, ni jeftino. Želio je da se fino odijevam, da izgledom plijenim pozornost. O tome je silno vodio računa, ali bi o izgledu zaboravljao čim mu nešto ne bi bilo po volji. Tada mu nije smetalo kako će izgledati masnice na mome licu, rane na tijelu. Uostalom, dobro je znao kako takva neću izlaziti van iz kuće, te da ću učiniti sve kako bih iste skrila od znatiželjnih pogleda.

Nakon što je tog jutra otišao na posao, odjenula sam trenirku i odlučila prošetati pored obližnjeg jezerca. Trebalo mi je svježeg zraka i sunčeve topline. I dok sam tako šetala udubljena u misli, odjednom sam iza sebe začula poznati glas. Nisam bila sigurna kome pripada, ali bio mi je poznat.

Gospođo Mirjana, kamo tako žurno? Možete li me pričekati? Rado bih vas pozdravio – govorio je muški glas. Okrenula sam se i iza sebe ugledala liječnika, koji se brinuo o meni kada sam zadnji puta bila u bolnici. Nije mi bilo do razgovora s njime, ali nisam željela biti nekulturna i nastaviti svojim putem kao da ga ne čujem. Dok sam čekala da mi se pridruži, u sebi sam smišljala kako bih ga se čim prije riješila.

– Dobro vam jutro! Baš lijepo što smo se susreli. Vjerovali ili ne, danima već razmišljam kako bih vas nazvao. Želim s vama razgovarati. Znam, uzimam si previše slobode ali liječnik sam i ne mogu ignorirati ono što sam zamijetio – tim mi se riječima obratio.

Sve u meni je zadrhtalo. Prva i jedina pomisao koja mi se tada javila bila je da sam teško bolesna, te da mi se zasigurno bliži kraj. Iznenada me uhvatio silan strah. Ne, nije to bio strah od smrti, nego od mogućnosti da ču morati žaleći u krevet i biti ovisna o nečijoj pomoći. Nažalost, nisam imala nikoga tko bi to za mene bio spreman učiniti. Djeca su, nakon što su saznala da sam i službeno podnijela zahtjev za raskid braka, poludjela i totalno me odbacila. Znala sam, na njih ne mogu računati. A, o tome što bi mi David sve mogao učiniti kada bih još bila vezana za krevet nisam mogla ni razmišljati. Više od ičega na svijetu tog sam trenutka poželjela urgentnu smrt.

– Gospodine Mario, slobodno mi recite sve što imate. Želite me obavijestiti kako bolujem od neke bolesti?

– Gospođo, strašno mi je neugodno zbog ovog razgovora i nadam se da me nećete pogrešno shvatiti. Vi ste prelijepa žena. Na osnovu onoga koliko sam vas stigao upoznati, uvjeren sam kako ste isto tako divni i dobri kao osoba. Siguran sam da bi svaki muškarac trebao biti sretan što ima takvu suprugu – započeo je.

– Oprostite, ne znam kamo vodi ovaj razgovor, niti što mi želite reći – iskreno sam priznala.

– Znam da su riječi vašeg supruga o napadu u vašoj kući bile lažne. Odmah sam vidio kako se kod vas radi o dugogodišnjem fizičkom zlostavljanju. Želio sam istinu i jedino pravu istinu prijaviti policiji i pomoći vam. Razgovarao sam o vašem slučaju s ravnateljem bolnice, ali on je to odbio. On je jako dobar prijatelj s vašim mužem. Nisam mogao postupati mimo njegovog naređenja. Vaš suprug je možda uspio zavarati i prevariti mnoge, ali mene nije. Gospođo Mirjana, znam da ste vi zlostavljana žena – konačno je izrekao te strašne riječi.

Neko sam vrijeme samo nijemo gledala u njega. Nisam znala bih li mu zahvalila što mi je priznao istinu i pokušala nijekati sve što je rekao ili mu se naprosto bacila oko vrata i glasno zaridala od očaja koji me učestalo gušio. Mario me gledao u oči. Poput mojih, i njegove su se ispunile suzama. Ispružio je ruke prema meni. Instinktivno sam mu se prepustila. Mario me čvrsto, čvrsto stegnuo u zagrljaj.

– Jadna ženo, kako samo uspijevaš opstati tako lijepa i biti tako dobra u tom paklu u kojem živiš? Zašto ga ne prijaviš policiji? Tvoje tijelo je prepuno dokaza onoga što ti kroz godine čini – prošaputao mi je.

Bio me spreman čekati koliko treba

Podnijela sam zahtjev za raskid braka. Pokušavam ga se riješiti, ali ne ide. On ima brojna poznanstva i običan razvod pretvorio se samo u još jedan novi krug pakla – više nisam mogla izdržati nego sam glasno zajecala iz sveg glasa. Mario mi je šaputao na uho lijepe riječi, onakve kakve odavno nisam čula, a koje bi godile čuti svakom ženskom uhu. Kad mi je na uho spustio nježan poljubac osjetila sam kako me zapljuskuje val uzbuđenja. Nastavio mi je ljubiti obraze i oči, a potom je moje usne dotaknuo svojima.

– Mario, što to činimo? Ponašamo se kao djeca. Jutro je, netko bi nas mogao vidjeti – šapnula sam.

– Rastavljen sam, slobodan muškarac. Mogu sa svojim životom činiti što me volja, ali u pravu si. Zbog tebe ne bi bilo lijepo da nas tko vidi. Mogu zamisliti što bi učinio tvoj suprug kada bi saznao za ovo. Dođi, stanujem u blizini. Idemo k meni – predložio je.

Više od ičega na svijetu željela sam poći s njime. Odavno me nitko nije gledao s ushitom i oduševljenjem s kojim me on promatrao. Unatoč godinama, ipak sam bila žena, a više od svega bila sam željna ljubavi i romantičnog odnosa. Ipak, odbila sam tu mogućnost.

– Nikada i nikoga nisam prevarila, unatoč svemu mi smo još uvijek u braku – promucala sam.

– Mirjana, spreman sam čekati koliko god budeš željela. Dat ću ti vrijeme kako bi odlučila što želiš. Nisam balavac, niti sam ikada vjerovao da se u našim godinama može dogoditi ljubav na prvi pogled, a upravo to mi se dogodilo kad sam te ugledao. Da sam tijekom života imao uza se ženu poput tebe, bio bih najsretniji muškarac na svijetu. Želim te usrećiti i pružiti ti sve ono što nikada nisi imala – rekao je.

Svaka njegova riječ usjekla mi se u srce. Napokon me, osim sunčeve, ugrijala još jedna vrsta topline. Još smo neko vrijeme razgovarali, a potom smo svatko krenuli svojoj kući. Nastavili smo se viđati gotovo svakog dana pored malenog jezerca. Osjećala sam se kao da se budim iz nekog sna. Odjednom mi se sve činilo nekako ljepše, drugačije. Nakon nekog vremena otišla sam k njemu u stan. Mario mi je pokazao što znači voditi ljubav i koliko ljubav može biti divna i veličanstvena u svom zanosu. Tri mjeseca kasnije, iako još uvijek nisam bila službeno rastavljena, napustila sam Davidovu kuću i preselila se k Mariju. Više nisam bila sama, imala sam podršku. Mario mi je pomogao svojim utjecajem, te sam se napokon uspjela i službeno rastati.

Djeca su me u potpunosti odbacila. Davidov utjecaj na njih bio je više nego očigledan. Ne mogu reći kako me ne boli njihovo ponašanje, ali nakon toliko vremena shvatila sam kako i ja, unatoč njima svima, imam pravo na vlastiti život, pravo na izbor za vlastitom srećom. Mario je divan muškarac. Zahvaljujem Bogu svakog dana što sam ga upoznala i što sam mu se svidjela.

Uz njega svijet ima drugačiji sjaj, nudi znatno drugačije mogućnosti. Proširili su mi se horizonti i napokon osjećam što znači biti sretan. Ljubav je divan osjećaj, prije svega nema veze s egoizmom i željama samo jednog partnera. Mario stalno vodi brigu o meni, razveseljava me kako sitnicama, tako i velikim gestama ljubavi. Neki dan me je zaprosio, a ja sam prihvatila njegov prsten. Za godinu dana službeno ćemo ozakoniti našu vezu.

Kažu, ‘sve se u životu događa s razlogom’. Nakon svega što sam proživjela, vjerujem u tu izreku. Kad su me svi ostavili i odbacili, pojavio se Mario. On je moja ljubav, radost i sreća. Dok mi djeca ne oproste i ponovno me ne prihvate, nikada neću biti istinski i do kraja sretna, ali uz Marijevu ljubav i podršku lakše je podnositi čekanje i udaljenost od njih. Iskreno se molim i nadam kako će se to uskoro dogoditi.