Iz inata nisam progovorio osamnaest godina

Zlatkovo lice je blistalo od radosti. Odjeven u lagano, svečano odijelo, s pomno počešljanom frizurom kroz koju od tone gela ne može ni prstima proći, pružio je ruku prema svojoj zaručnici Emi i čvrsto je zagrlio. Potom joj je nešto tiho šapnuo, osmijehnuo se i utisnuo joj cjelov na obraz. Prostorijom se začuo aplauz. Zlatko je odvojio pogled od Eme, udostojio nazočne pogledom svojih bajnih, plavih očiju, napravio znak rukom i time zamolio da se prestane aplaudirati. Bio sam siguran kako je te poze uvježbavao tijekom prethodnog dana samo kako bi što bolje zadivio svoju publiku. Više od ičega na svijetu uživao je kada bi ga promatrali. Predstavljao se velikim, dobronamjernim, iskrenim čovjekom, velikim ljubiteljem životinja, prirode i svega što ga okružuje, a ništa od toga u stvarnosti nije bio. Kako to znam i jesam li siguran u sve što pišem, znam jer sam mu rođeni brat. I ne, nije ovo tek puka bratska zavist, ovo je istina koju sam proživio uz brata kojem su se uvijek svi klanjali kao da je jedino dijete na svijetu, kao da je princ iz neke dječje bajke.

O bratovom fizičkom izgledu teško bi bilo napisati bilo što drugo osim da je savršen. Na neki način to i nije čudno. Od najranijih dana djetinjstva počeo se baviti sportom, borilačkim vještinama. Kad se toga ostavio, nastavio je svakodnevno pohađati teretanu samo kako bi mu svaki mišić bio upravo onakav kakvog je zamislio. Strogo je pazio na prehranu i prigovarao majci za svaku sitnicu koja mu se ne bi svidjela. Za njega su se od kada pamtim u kuhinji spremali posebni obroci. Ako sam želio kušati nešto od jela kojeg je majka pripremala za njega, udarila bi me po prstima i naglasila kako je to za brata, a ja mogu jesti ono što će jesti ostatak obitelji. Nikada to nisam mogao razumjeti, baš kao ni mnoge druge roditeljske postupke koji su bili potpuno različiti kada smo u pitanju bili nas dvojica.

Zlatko je bio božanstveni sin kojem se nastojalo ugoditi po svakom pitanju, a ja, iako svega dvije godine mlađi, tek dječačić koji ništa ne zna, koji nije nizašto. Mene su uvijek odgurivali u zapečak, a njemu davali sve što su imali. Često puta čak i puno više od toga.

Ne mogu se ni sjetiti koliko su puta roditelji posuđivali novac od imućnijih susjeda samo kako bi njemu omogućili razne ludosti o kojima je učestalo maštao. Dobivao je sve, doslovno sve što bi mu palo na um. Nikoga nije zanimalo što je u svemu bio prosječan, možda čak i ispodprosječan, što je danas želio biti nogometaš, sutra košarkaš, a prekosutra vaterpolist, baviti se golfom i tako bi još u nedogled nastaviti čime se sve želio i pokušavao baviti. Na ničemu se nije dugo zadržao, zapravo ga ništa konkretno nije ni zanimalo. Volio je samo i jedino samoga sebe, te dane provodio pred zrcalom diveći se odrazu u njemu.

Roditelji su svojim postupcima na neki način dobrano pridonijeli njegovoj narcisoidnosti. Uvijek sam pokušavao otkriti zašto se toliko drugačije ponašaju prema bratu i prema meni, te ih zamolio za odgovor. Nikada neću zaboraviti taj dan. Bilo mi je deset godina. Razrednica je s kolegicom iz paralelnog razreda dogovorila izlet u glavni grad. Svi smo trebali do određenog dana uplatiti novac kako bismo mogli ići na izlet. Roditelji su znali za to, jer sam im to u nekoliko navrata ranije rekao. Kako mi nisu dali nikakav konkretan odgovor, strpljivo sam čekao do zadnjeg dana kada je bio rok za uplatiti. Ni mama, ni tata nisu niti jednom riječju dali do znanja kako se sjećaju o čemu sam im govorio. Obzirom su svi osim mene već bili uplatili, razrednica mi je posebno napomenula da je to zadnji dan kada moram dati novac, te sam se, teškom mukom jer sam nekako naslućivao odgovor, odlučio napokon i o tome progovoriti.

Sve smo podredili vama djeci

Danas je zadnji dan za uplatu. Moram u školu ponijeti novac, inače ću biti jedini koji neće ići – rekao sam.

– I, što onda ako ćeš biti jedini koji neće ići? Kao da smo tvoja majka i ja išli kamo smo željeli! Sve što imamo i možemo, podredili smo vama djeci kako biste vi sve imali, a koga briga trebamo li i želimo li nas dvoje nešto. Odrekli smo se i osnovnoga samo da vas dvojica lagodno živite. Teško je vrijeme i teško se živi. Nisam još dobio plaću i ne mogu ti dati novac za izlet. Neće ti ništa biti ako jednom nekamo ne odeš. Reci učiteljici da ti ne možeš ići jer toga dana imaš kod kuće obiteljskih obveza – rekao je otac hladno.

Bio sam dječak i nastojao se držati hrabro, ali suze su mi krenule niz obraze. Nikada ništa nisam tražio od roditelja, a više od ičega na svijetu želio sam s prijateljima iz razreda na taj izlet. Ni sam ne znam zašto, ali nadao sam se kako će se ipak dogoditi neko čudo i kako ja uvijek neću biti taj koji nikamo ne može sa svojim prijateljima. Čudo se očito nije dogodilo, a bol koju sam osjetio bila je naprosto neizdrživa.

– Jesam li ja vaš sin, vaša krv? Ako jesam, kako je moguće da me vječito zanemamjete? Zašto se na meni uvijek mora štedjeti, a Zlatko dobije sve što poželi? Zašto meni nikada ne ispunite nijednu želju? – upitao sam.

– Nezahvalno derište! Jesi li samo čula kako mi se obraća? Sramoto jedna, da se barem nikada nisi ni rodio! Proklet bio dana kada je ovo vražje dijete došlo na svijet! Čim progovori uvijek neka glupost izlazi iz njegovih usta. On je ljubomoran na brata, zavidan mu na svemu. Umjesto da se što bolje slaže s bratom, on stalno govori nešto protiv njega. Trebali bismo mu kao psu staviti brnjicu da više prestane trabunjati sve te silne, zavidne i zlobne gluposti – obratio se otac majci.

Ona je samo šutjela, nije rekla ni jednu riječ. Očekivao sam barem jednu rečenicu kojom bi majka stala na moju stranu i pokazala bilo kakvu roditeljsku privrženost prema meni ali to se, nažalost, nije dogodilo. Sva dječja volja, snaga, razigranost i dječačke želje u tom su trenutku nestale u meni. Toga trenutka donio sam veliku, strašnu, previše strašnu odluku.

Ema nije skidala oka sa svog zaručnika. Kako li će joj brzo spasti kruna s glave, kako li će samo brzo uslijediti gorko otrežnjenje; mislio sam i od sveg srca žalio tu divnu, dobronamjernu djevojku.

– Draga obitelji, rodbino i prijatelji, presretan sam što vam mogu najaviti moje skorašnje vjenčanje s najljepšom i najboljom djevojkom na svijetu. Ema je pristala na brak. Naše vjenčanje održat će se za dva mjeseca. Tada ću postati najsretniji muškarac na svijetu. Ema je već prihvatila moj prsten, ali me neko vrijeme držala na ‘tankom ledu’. Srećom po mene, napokon je glasno i jasno izrazila svoj pristanak – govorio je moj brat i uživao u centru pozornosti.

Ponovno se čuo aplauz. Zlatko ga više nije utišavao. Pustio je ljude neka mu se dive, neka uživaju u njegovoj sreći. Promatrao sam ga ispod oka. Većeg licemjera u životu nisam vidio. Samo večer prije vidio sam ga kako se s drugom ljubi u okrilju mraka.

Nekulturni balavče! Vrati se i pozdravi!

Ema je bila jedinica iz imućne obitelji, prava prilika o kojoj su zasigurno sanjali mnogi mladići. Bila je obrazovana, inteligentna i stvarno se nisam mogao načuditi kako ga nije uspjela prozrijeti. S druge pak strane, Zlatko je oduvijek bio vješt u obmanama. Sasvim sigurno, da je htio, uspio bi zavarati i crnog vraga.

Ema se na njegove riječi samo dodatno zarumenjela u licu. Svakome, pa sasvim sigurno i njoj, godile su takve riječi.

Zlatko joj se predstavio kao princ na bijelom konju i činio apsolutno sve kako bi je u to uvjerio. Nije štedio ni truda, ni novca kako bi je osvajao. To, odakle je došao do novca bila je sasvim druga životna priča. Zlatko je studirao osam godina, ali ništa nije završio. Nakon godina besposličarenja sa završenom srednjom tekstilnom školom, zaposlio se kao asistent kod poznatog dizajnera. Kako je došao do tog posla nije mi bilo jasno, jer nije znao ni konac uvući u iglu, a kamoli nešto više. Redovita primanja uglavnom je imao, a od njegovih priča o modnim revijama čovjek naprosto nije mogao doći k sebi. Više-manje gotovo svaka priča svodila se na to kako su ga slavni dizajneri preklinjali za savjet, nudili mu posao i bjanko čekove samo da bi postao dio njihovog tima.

Svima se zahvaljivao, odvraćao kako je lojalan poslodavcu s kojim radi i da posao zbog odanosti prema istome ne bi promijenio nizašto na svijetu. Naravno, pričama o tome što bi mu nakon tog odgovora još nudili nikada nije bilo kraja. Roditelji su vjerovali svaku njegovu riječ i gledali u njega kao da je blaženo sunce s nebesa. Kad im je rekao da se namjerava oženiti Emom, ni njihovim pričama nije bilo kraja. Hvalili su se rodbini, prijateljima i susjedima, govorili kako su oduvijek znali da je Zlatko čovjek koji je predodređen za uspjeh i sreću.

Kad je već svima bilo zlo od mojih riječi, odlučio sam kako ću prestati govoriti. Svima njima u inat odlučio sam da više neće imati mogućnosti tužiti se na moje riječi. Obzirom sam ih toliko ljutio i žalostio s rijetkim zamolbama, za koje se inače kod svih roditelja podrazumijevalo da ih ostvare svojoj djeci, pomislio sam kako je za sve najbolje više ih ne dodirivati zvukom vlastitih riječi. Uglavnom, nakon tih očevih riječi samo sam se okrenuo i istrčao van iz kuće. Trčao sam koliko me noge nose ne obazirući se ni na što. U glavi mi je bubnjalo sve što je otac rekao, a u srcu urlao dječački bol. Trčao sam sve do vinograda koji se nalazio na kraju sela. Bio je star i zapušten i upravo u njemu često sam, ležeći u travi, uživao u miru i cvrkutu ptica. Zadihan i pomalo umoran, bacio sam se na travu i zarekao samome sebi kako ću unatoč svim svojim članovima obitelji i dalje biti najbolji učenik u razredu. Obećao sam samome sebi kako neću ostati u selu, kako ću studirati i postati čovjek koji više nikada i nikoga neće morati preklinjati za novac kako bi ostvario vlastite želje.

Tog dana nisam ni otišao u školu, nego sam ostatak dana proveo u prirodi. Vratio sam se kući u uobičajeno vrijeme kao i kada sam stigao iz škole. Zlatka nije bilo, roditelji su sjedili u dvorištu. Prošao sam pored njih kao da prolazim pored groblja, bez ijedne riječi.

– Ivo, kako to prolaziš? Nekulturni balavče! Vrati se ovamo i pozdravi! – čuo sam oca kako se dere.

Vratio sam se, bio sam dijete i moja obveza bila je poslušati ga, doduše, samo sam ga djelomično poslušao. Stao sam kao ukopan ispred njega. Otac je nekoliko puta ponovio neka ih pozdravim.

Šutio sam.

Nakon njega majka me na svoj način pokušala privoljeti na pozdrav. Uzalud. Donio sam odluku i bio spreman držati je se čak i pod cijenu vlastitog, dječačkog života. Kad me ni riječi majke nisu privoljele na pozdrav, otac je ustao iz stolca u kojem je sjedio i izvukao remen iz hlača. Istukao me tako da sam idućih dana imao masnice po nogama. Ni njegova sila, ni kazna nisu me natjerale da progovorim. Idućih dana nitko mi se nije ni obraćao, osim Zlatka koji je čuo što se dogodilo te večeri i koji mi se obraćao jedino kako bi mi se rugao.

Šutnja se nije odnosila samo na članove obitelji, odluka se odnosila na sve. Tako sam već idućeg dana napisao učiteljici na papiru da ne mogu govoriti, te da je molim da mi dopusti da se izražavam samo u pisanom obliku. Ništa joj nije bilo jasno ali pristala je. Na pitanje jesam li donio novac za izlet, na papiru sam joj napisao da sam bolestan i ne mogu s njima ići. Takvo moje ponašanje očito joj je bilo dovoljno i više me ništa nije ni pitala.

Kako možeš Emi bezočno lagati?

Kad su roditelji nakon nekoliko tjedana shvatili da i dalje nisam progovorio ni riječi, odlučili su me odvesti k liječniku. Nisam odgovorio ni na jedan postavljeni upit s liječnikove strane. Poštovao sam zavjet kojeg sam dao samome sebi. U školi sam, kao i uvijek ranije, dobivao najbolje ocjene iz testova, a kada bi se ispitivalo usmeno, učitelj bi me prozvao ispred ploče i postavljao mi pitanja, a ja bih na ploči ispisivao odgovore. Zbog svega toga i roditelji su bili pozvani u školu kod razrednice, ali i kod direktora. Ne znam što su točno govorili o svemu, jer nisam bio nazočan, ali lako je za pretpostaviti.

I, tako su godine prolazile… Završio sam osnovnu, a potom i srednju školu, a da od svoje desete godine nisam progovorio ni riječi. Bio sam najbolji učenik u svim razredima. Knjige i pas Bucko bili su mi jedino i najbolje društvo. Prijemne ispite na dva fakulteta položio sam kao od šale. Obzirom da su roditelji već ionako financirali bratovo ljenčarenje, zatražio sam i dobio stipendiju, upisao oba fakulteta i pronašao posao kao pomoćni djelatnik u restoranu te tako zarađivao kako bih mogao studirati. Roditelji su, na moje veliko čudo, još davnih dana zamolili liječnike neka mi daju potvrdu kojom se potvrđuje da imam zdravstvenih problema što se tiče govora, a oni su to učinili. Svi su smatrali kako je taj moj problem zapravo psihološke naravi, a ja nikoga nisam ni u što uvjeravao. Znao sam o čemu se radi, a nikog drugog ionako nije bila briga za mene. Oduvijek sam na neki način bio prepušten samome sebi. Profesori na fakultetu nisu pravili nikakav problem oko toga da odgovaram pismenim putem i tako sam oba fakulteta: elektrotehnički i pravni, završio u rekordnom roku s najboljim ocjenama.

Kad je aplauz napokon utihnuo, Zlatko je opet odlučio izreći nekoliko rečenica koje je pripremio:

– Voljena moja, cijeli ću život posvetiti isključivo tome da te usrećim. Ništa na svijetu neće mi biti teško samo kako bih svakoga dana, svakog sata i minute gledao taj veličanstveni osmijeh na tvome licu. Ti si jedina sjajna zvijezda na mome nebu, jedina radost koja može obasjati moj život. Bez tebe sam bio i ostao bih tek ljuska od čovjeka koja ne zna i ne poznaje ljubav. Ti si moja zjenica oka, moja jedina i beskrajno voljena – govorio je i gledao Emu pravo u oči. Publika je šutjela, svi su se uživjeli u praćenje uloge glavnog glumca. Ema je rumenjela sve više, a on nastavio govoriti puke laži i nebuloze.

– Nije li te sramota? Kako samo možeš Emu gledati u oči i tako bezočno lagati? Nemaš li ti nimalo dostojanstva u sebi, ni mrvicu iskrenosti i poštenja? Nije li te strah od Boga? – naprosto je na sav glas izletjelo iz mene.

Brat je iznenada prestao biti centar pozornosti. Sve su se glave okrenule u mome pravcu. Mama je zaplakala, a otac bio toliko iznenađen da u tome trenutku nije uspio izustiti ni jednu jedinu riječ. Nakon što sam promotrio izraze njihovih lica, pogledao sam bratu ravno u oči. Iz njih su sijevale munje.

– Što je tebi, mutavče jedan? Progovorio si nakon tolikih godina, jesi li zaboravio značenje riječi? Jesi li uopće svjestan svega što si upravo izrekao? Ispričaj se! Odmah se ispričaj i to ne meni, nego mojoj voljenoj i našim roditeljima. To što si zaboravio što koja riječ znači, ne znači da zbog tvoje gluposti svi moramo ispaštati!

Odmah se ispričaj ili ću te sravniti sa zemljom! Ovakve ispade neću dopustiti čak ni bratu. Ema je moja svetinja i nitko joj na ovakav veliki dan neće priuštiti ovakvu tugu i sramotu. Ispričaj se, odmah se ispričaj prokleti mutavče! – Zlatko je iste sekunde bio spreman na protuudar, i to takvim tonom od kojega bi se svakom normalnom biću na svijetu podigla kosa na glavi. Mislio je, žestina je njegov adut.

– Nisam ja taj koji bi se ikome i za bilo što trebao ispričati. Nisam ni mutav, ni lud, niti sam zaboravio značenje riječi. Svaka riječ kojom si želio ugoditi Emi je bila lažna i ti to znaš. Odlučio sam progovoriti jer ne mogu dopustiti da nevina, divna djevojka strada od takvog pokvarenjaka kao što si ti! Sinoć sam te vidio gdje se ljubakaš s drugom, a nije to ni prvi puta. Iskorištavaš sve i svakoga oko sebe!

Pas mi je bio najvjerniji od svih

Ema je dobra i nije zaslužila biti samo još jednom žrtvom u tvome nizu. Želim da zna tko si zapravo, a ako te i nakon toga bude željela, tada će moja savjest biti na mjestu! Ema, znam mnoge žene u čijim je krevetima uživao proteklih dana i rado ću ti, budeš li željela, otkriti o kome se radi. Ne očekujem da mi povjeruješ na riječ. Sve što kažem, možeš osobno provjeriti. Žao mi je, iskreno žao što sam ti pokvario ovaj dan, ali bolje ovaj dan nego da sam svojom šutnjom uzrokovao katastrofu u cijelom tvome budućem životu – obratio sam se njegovoj zaručnici.

Ema je odgurnula mog brata od sebe. Suze su joj klizile niz obraze. Njezini roditelji su joj pritrčali, uhvatili je za ruke i pokušavali je izvesti van iz prostorije. Učinila je nekoliko koraka naprijed, a potom se okrenula prema meni, zazvala me imenom i zamolila me neka krenem s njom van. Učinio sam nekoliko koraka prema njoj, a tada me bratova šaka pogodila točno posred lica. Vrisnuo sam od bola.

Kao izvrsnom studentu, nekoliko velikih, poznatih tvrtki poslalo mi je ponude za zaposlenje. Nije ih čak smetalo ni to što nisam govorio. Razmotrio sam ponude i prihvatio posao u uredu kao diplomirani inženjer elektrotehnike. Za posao kojeg sam radio govorno izražavanje ionako nije bilo važno. Rado bih pomagao kolegama kada bi mi se obratili s problemom i često ostajao raditi prekovremeno.

Uživao sam u poslu, davao sve od sebe. Osim toga, zbog moje šutnje godinama nisam imao pravih prijatelja. Svi su me na neki način držali čudakom, osobom koja je nedostojna njihove pozornosti. Nikada se nikome nisam želio nametati. Ako me nisu željeli, nisam ni ja trebao njih.

Kad je pas kojeg sam imao u obiteljskom domu uginuo, kupio sam drugoga. On je godinama bio moj vjerni pratilac, živio je sa mnom u stanu. Nakon što bih se vratio kući s posla, običavao sam malo odmoriti, potom kuhati večeru, a nakon večere izvesti psa u šetnju.

Dramatičan obrat situacije

Dok bih sve to obavio već bi bilo prilično kasno i vrijeme za krevet. I tako su nekako tekli moji dani. O ljubavi se nikada nisam usudio ni sanjati. Lagao bih kada bih rekao da mi se nikada niti jedna djevojka nije svidjela, ali kako sam već rekao, za sve sam bio čudak. Veliki broj djevojaka u današnje vrijeme su prilično licemjerne i nerealne. Sebe uzdižu do neba, traže muškarca koji je bogat, naočit i inteligentan, a istovremeno većina njih je zapravo prazna iznutra i samo sanjaju kako bi uživale u nečijim materijalnim blagostanjima, a da se za ništa ne moraju potruditi. Nikada mi se nisu sviđale takve djevojke.

Maštao sam, jednom će se, baš kao u bajci, pojaviti neka dobra i draga djevojka koja će mi ukrasti srce i voljeti me onakvog kakav jesam. Pred njom se neću morati pretvarati, njoj ću otvoriti dušu i ispripovijedati zašto sam donio tu strašnu odluku. Često sam razmišljao kako je moja odluka o šutnji bila možda velika pogreška kojom nisam naškodio nikome drugom osim samome sebi i kako sam zbog te odluke možda izgubio mnoge stvari i prijatelje koje sam mogao imati. No, što sam učinio i što je bilo u prošlosti nemoguće je mijenjati. Negdje u dnu duše uvijek sam znao, jednom će doći trenutak kada ću ponovno progovoriti, ponovno naglas reći vlastite misli, čuti kako uopće nakon toliko godina i zvuči moj glas.

Zateturao sam i pao na pod. Vidio sam brata kako se saginje, te osjetio kako me ponovno udara. Sada to više nisu bili udarci samo u lice, nego je prestao birati mjesto na koje će udariti. Na svome tijelu osjetio sam i njegove ruke i noge, snažne udarce koji su se na mene stropoštali poput snažnih, kamenih stijena.

Izgubio sam svijest. Kad sam došao k sebi, iznad sebe sam ugledao Emino lice. Njezina topla, nježna ruka milovala mi je obraz. Svojim prekrasnim očima boje vedrog neba gledala je pravo u moje oči.

– Ivo, jesi li dobro? Što te boli? Hajde, odmah popij ovu tabletu. Čim počne djelovati odmah će ti biti bolje. Oprosti, žao mi je što ti se ovo dogodilo zbog mene.

Hajde, popij tabletu – govorila je i papirnatim rupčićem brisala krv i znoj s mog lica.

U jednom je moj brat imao pravo, ona je stvarno bila predivna djevojka, prava zvijezda, pravi nebeski anđeo. Šutio sam nekoliko trenutaka i to ne zato što nisam mogao govoriti, nego zato što sam naprosto uživao u pogledu ta dva, divna oka, u milovanju njezinih ruku. Bojao sam se, progovorim li, nestat će sva ta čarolija, a ja ću se probuditi i shvatiti kako je sve bio samo san.

– U redu, daj tu tabletu ovamo – nastojao sam se nasmiješiti, ali bolni grč sasjekao mi je osmijeh u startu.

– Nemoj se mrdati. Zlatko te je stvarno sredio. Silno mi je žao zbog svega, oprosti – ispričavala se.

– Ema, ako se itko treba ispričati, tada to nisi ti, nego ja. Ja sam bio taj koji je tebi pokvario ovaj veliki dan, kako ga je nazvao Zlatko. Oprosti, ali nisam mogao dopustiti da te i dalje vara i pravi ludu od tebe.

– Ivo, sve što si ti rekao, ja sam naslućivala, ali ga nikako nisam uspijevala uhvatiti konkretno na djelu. Pokušavala sam nekoliko puta, no i sam znaš kako je on vješt u prijevarama svih vrsta. Možda ti neki nisu povjerovali, ali ja jesam. Znam da nakon tolikih godina šutnje ne bi progovorio laži. Boli me sve što si rekao, ali bolje da se dogodilo sada, nego da smo se vjenčali i imali djecu, a potom da sam sve uspjela razotkriti. Tuga će me proći nakon nekog vremena, a iskreno se nadam kako ću jednom naći muškarca koji me neće varati i koji će me iskreno voljeti zbog toga kakva sam, a ne zbog imetka mojih roditelja.

– Drago mi je što si pametna djevojka i što mi ne zamjeraš ovaj postupak – prošaputao sam.

– Učinio si to radi moje sreće, bila bih luda kada bih ti to zamjerila. Da si samo vidio kakvo je komešanje nastalo kada su te moj otac i stric iznijeli iz prostorije ovamo. Svi su poluglasno razmjenjivali mišljenja o tvom iznenadnom daru za govor. Kakvih li je samo komentara bilo, ne možeš ni zamisliti! – rekla je.

– U pravu si, ne mogu zamisliti, a možda je i bolje da ne znam. Kako su reagirali moji roditelji? – pitao sam.

Bolje bi bilo da nisi ni progovorio

Ema je spustila pogled, vidjelo se da sam postavio pitanje na koje joj je neugodno dati odgovor.

– Slobodno mi reci. Ništa loše što dolazi od strane mojih roditelja nije mi neobično – potaknuo sam je.

– Tvoj otac je rekao kako bi bilo bolje da i nisi progovorio kad si progovorio sušte gluposti. Svima je počeo s pričom kako ti nisi normalan, kako ti nedostaju daske u glavi i sve tako u tome stilu…

– Upravo to je i slično mome ocu. Nikada me nije volio, nikada me nije cijenio, nikada ni u čemu podržao. On i majka vidjeli su samo Zlatka; ja sam bio taj koji im je uvijek bio tek lijevo smetalo.

U tom se trenutku začulo kucanje s druge strane vrata. Bio sam zbunjen, nisam znao koga očekivati. Ema je pošla k vratima, otvorila ih, a potom se pozdravila s gospodinom kojeg je oslovila kao liječnika. Zamolio je Emu neka izađe van, a ona ja tako i učinila. Liječnik mi se predstavio i zamolio me neka mu objasnim što se dogodilo. Ukratko sam dao svoju verziju događaja. Nakon toga me pregledao i konstatirao kako nemam značajnih povreda osim udaraca koji će me zasigurno još neko vrijeme boljeti. Prepisao mi je tablete protiv bolova i rekao neka ih slobodno pijem dokle god osjećam tegobe. Kad me on napustio, k meni se ponovno vratila Ema. Rekla je, razgovarala je vani s liječnikom i sretna je što neću imati posljedica od svega što mi je brat učinio. I ja sam bio sretan zbog toga, kao i zahvalan njezinom ocu i stricu što su me uspjeli istrgnuti iz ralja ljutite zvijeri zvane moj brat.

Stvarno je čudno da nas dvojica imamo istu krv. Često sam o tome razmišljao i dolazio u napast provjeriti jesmo li nas dvojica stvarno braća. Više od sat vremena Ema je sjedila uz mene i ugodno smo razgovarali. Činilo se kao da se poznajemo stotinu godina. S njom je bilo tako lako komunicirati, tako lako joj se diviti i vidjeti u njoj sve najbolje što itko u sebi može imati.

S vama nemam o čemu razgovarati

Dobrota je naprosto progovarala iz njezinog oka, iz njezinog osmijeha i iz svake riječi.

Nakon što sam popio tabletu koju mi je Ema dala, ubrzo sam zaspao. Probudio sam se idućeg jutra. Prvo što sam ugledao bila je Ema koja je zaspala na stolcu pored mene. U sebi sam prošaputao tihu molitvu.

Nekoliko trenutaka kasnije i ona je otvorila oči. Donijela mi je doručak, dala mi lijek, a potom me odvezla u moj stan i pomogla mi da se smjestim na krevet. Ostala je još malo kod mene, a potom pošla svojoj kući. Ponovno sam zaspao, s mislima na najljepše oči koje sam ikada u životu vidio.

Iz sna me prenuo zvuk telefona. Jedva sam se odvukao do aparata. Godinama je ionako stajao izvan upotrebe i samo sam plaćao račun za njega. Napokon je došlo vrijeme da progovorim i tim putem.

– Prokleti stvore! Baš si našao trenutak kada ćeš progovoriti! Ivo, što je tebi? Zašto mrziš nas, svoju obitelj? Zašto je sve što činiš uvijek i isključivo usmjereno protiv nas? Ne bi li barem jednom mogao biti odani i lojalan pripadnik svojoj obitelji? Proklet bio dan kada si došao na svijet! – urlao je otac iz slušalice.

– Oče, čemu tvoje godine? Ništa se nisi naučio, uzalud si živio. Oduvijek ste me držali smetalom, uvijek uzvisivali brata, uvijek pokrivali njegove grijehe. Progovorio sam jer nisam želio da brat uništi još jedan život i nikada se neću kajati zbog toga. Zbog njega sam vjerovao kako je moj život propao, ali sada sam se opametio. Dosta mi je i vašeg i njegovog terora. I, najiskrenije, vječno ću žaliti što sam ikada bio pripadnik takve obitelji u kojoj se poticalo i voljelo onog lošeg, a omalovažavalo onog dobrog dječaka. Dugo sam se pitao zašto ste majka i ti takvi, ali više mi nije važno. Kad dođete k sebi, kad shvatite što ste mi činili cijeloga života, tada me možete ponovno potražiti. Do tada s vama nemam o čemu razgovarati – rekao sam i prekinuo vezu.

Ema i ja kao ljubavni par

Nakon toliko godina šutnje, tuge, ljutnje i jada koji su se godinama u meni gomilali, sada kad sam ocu sve rekao osjećao sam ogromno olakšanje. Osjetio sam se kao da sam ponovno rođen. Odvukao sam se do kupaonice, dugo se tuširao mlazom hladne vode i osjetio koliko mi je bolje.

Kad sam se vratio u boravak, nazvao sam Emu i zahvalio joj na svemu što je učinila za mene. Idućeg dana nazvao sam na posao i zamolio nekoliko dana godišnjeg dok mi rane ne zarastu. Kako li se šef samo iznenadio kad mi je čuo glas, naravno i svi kolege kad sam došao raditi! Objasnio sam im samo da više nemam govornih problema, te počeo komunicirati na način kako su to činili i svi ostali. Brat i roditelji više nisu željeli ni čuti za mene, no to me stvarno nije smetalo. Ako ikada shvate što sam im rekao, možda će se situacija i promijeniti, a ako ne, i bolje mi je bez njih takvih kakvi jesu.

Ema i ja počeli smo izlaziti. Za sada hodamo i lijepo nam je zajedno. Ne žurimo se nikamo, tako smo se dogovorili otpočetka. Znam, nije lijepo što sam zavolio bivšu bratovu zaručnicu i da će mi mnogi koji nas poznaju to zamjeriti, ali srcu naprosto ne možeš zapovijedati. Da je cijeli moj život bio drugačiji možda se sve to ne bi ni dogodilo. No, što je – tu je. Uživam u ljubavi, u svakom trenutku s voljenom ženom, u poslu koji sada radim, a više ni ne tražim, niti očekujem. Vrijeme inata i šutnje je zauvijek iza mene i tako će sasvim sigurno i ostati.