Vidoviti RadomirSpajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.Pozivi iz Srbije: 🇷🇸 065 3651 913 ili 064 3161 083 Pozivi iz inostranstva: +381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život! |
Sve se vraća, sve se plaća
Nedjeljno je jutro nagovještavalo lijep jesenski dan. Mada je sunce tek obasjalo nepreglednu slavonsku ravnicu, mog Marka više nije bilo u krevetu. I dok sam leškareći razmišljala kako bi bilo dobro da ustanem i biciklom se provozam do jezera gdje je moj suprug na pecanju, zazvonio je telefon.
– Ja sam, Katarina! – prepoznala sam glas svog brata Slavena i odmah sam se posve razbudila znajući da me brat ne bi zvao bez prijeke potrebe. – Je li stari kod tebe? – pitao je, misleći na našeg oca kojeg je on tako zvao uza sve moje negodovanje.
– Ako misliš na tatu, nije kod mene! I, upamti već jednom da on za nas nije stari, već naš otac – nisam izdržala da mu ne predbacim. – Čudi me tvoje pitanje, jer kako bi bio kod mene kad ti dobro znaš da se tata strogo pridržava dogovorenog rasporeda…
– Upravo zato što je po rasporedu ovog mjeseca kod mene, čudi me što ga nema u njegovoj sobi. Jednostavno je nestao kao da je u zemlju propao. Jučer kad smo odlazili u nabavu potrepština u trgovački centar, vidio sam ga na balkonu, a kad smo se vratili kasno poslijepodne, mislio sam da spava u svojoj sobi. Zatim sam otišao prijatelju pomoći betonirati deku na garaži, a kad sam došao umoran kao pas, legao sam i ne pomišljajući da kontroliram je li stari u svojoj sobi. Naime, jutros mi Robert kaže da dida nije prespavao u kući pa me to malo zabrinulo. Kamo je mogao odlunjati, ako nije kod tebe? – ljutito je pitao Slaven, dok sam ja već sva drhturila i od same pomisli što se moglo dogoditi s mojim starim ocem.
– Što kaže tvoja Julija? Je li tata bio na večeri?
BILO MI JE ŽAO NAŠEG OCA
Znaš ti moju Juliju! Ona je najsretnija kad ga ne vidi, pa ako i nije večerao, ona puno ne brine. Ona je bila uvjerena da je starac kod vas prespavao kako bi jutros sa zetom išao na pecanje. I, da znaš, sestro, imali smo božji mir dok ga nije bilo. Onaj mjesec kad je kod nas moja je žena sva živčana, a kad je kod tebe, mjesec prebrzo prođe. Bilo bi najbolje da je ostao u Njemačkoj, jer je uvijek i govorio da će raditi do pune mirovine. Sad mu je dosadno i ne zna što bi sa sobom pa misli da moramo mi ispaštati…
– Baš si nepravedan, Slavene! Da je mama živa, sigurno se ne bi još vratio. Zar ne vidiš kako je izgubljen otkad je ostao bez žene, a budući je stekao prvi uvjet za mirovinu, više nema volje raditi. Na kraju krajeva, došao je živjeti u kuću koju je gradio čitavog svog radnog vijeka. Sigurno je vjerovao da pored nas neće biti sam, a mi smo ga oboje iznevjerili – preuzela sam spremno svoj dio krivice zbog očeve usamljenosti.
– Mene okrivljuješ za očeva iznevjerena očekivanja zato što sam u kući koju je on sagradio? – pitao je uvrijeđeno Slaven, spreman na svađu.
– Sad je dosta, Slavene! – poviknula sam. – Nije vrijeme za našu prepirku kad ne znamo gdje nam je otac. Ako ga nema od jučer, moramo nestanak prijaviti policiji.
– Prijavi, Katarina! Ja ga ionako ne namjeravam tražiti! – izderao se moj brat i spustio mi slušalicu.
Nisam se naljutila na njega jer sam znala kako se osjeća, te da ne misli onako kako govori. Naše su prepirke često tako završavale ali bismo već pri prvom susretu sve zaboravili jer smo, unatoč njegovoj eksplozivnoj naravi, bili emotivno povezani.
Oboje smo rođeni u Njemačkoj gdje smo skupa odrastali u obitelji gdje se vrlo rijetko čula koja povišena riječ. Naši su roditelji došli u Njemačku kao mladi bračni par i, mada oboje zaposleni, za nas su uvijek našli vremena i strpljenja. Dugo mi nije bilo jasno zašto oboje toliko čeznu za svojom rodnom Slavonijom, a dobrovoljno su je napustili. Tek sam odrastajući shvatila da ih je u daleki svijet odvukla želja za dobrom zaradom kojom će sebi i svojoj djeci osigurati bolju budućnost. Kao i većina naših zemljaka, nisu se namjeravali vratiti u domovinu do mirovine. Naš je otac radio na građevini kao dizaličar, a mama u ugostiteljstvu pa su dobro zarađivali. Na nama, djeci, nikad nisu štedjeli ali na sebi jesu. Mama je za sebe garderobu kupovala na rasprodajama, nije išla frizerima ni kozmetičaru, a i stanovali smo u skromnom stanu kakve iznajmljuje grad uz povoljniju stanarinu. Tata je radio prekovremeno jer je bio stručnjak za rad na dizalici, što ne može raditi bilo tko. No, vikende je provodio sa svojom obitelji i često nas odvodio na poznata izletišta.
– Čovjek mora upoznati zemlju u kojoj živi, a vama je ova zemlja druga domovina jer ste u njoj rođeni – govorio bi nam. Isto se tako ponašao kad bismo u pravoj domovini provodili godišnji odmor pa nas je učiteljica na dopunskoj nastavi uvijek hvalila kad bismo se isticali svojim poznavanjem prirodnih ljepota i kulturno-povijesnih znamenitosti Hrvatske.
NIGDJE NIJE LIJEPO KAO DOMA
Slaven je nakon završene srednje škole, u kojoj je izučio za preciznog mehaničara, otišao u domovinu na odsluženje vojske, upoznao svoju Juliju i oženio se. Nastanio se na katu upravo dovršene roditeljske kuće sagrađene u manjem mjestu nadomak grada u istočnoj Slavoniji gdje je namjeravao otvoriti obrt za popravak kućanskih aparata.
– Zar ti ne bi bilo prikladnije stanovati u prizemlju gdje ćeš imati i “gešeft”, a nama ostaviti prvi kat gdje bi s nama bila i tvoja sestra Katarina dok se ne uda? – pokušavao je otac urazumiti Slavena koji se ponašao kao da mu je čitava kuća na raspolaganju.
– Ima dovoljno mjesta za vas dvoje na katu i u prizemlju, a Katarina će ionako stanovati u gradu kad se zaposli, jer u selu nema dječjih vrtića gdje bi ona mogla raditi – bilo je prvo nesuglasje između oca i sina čim se oženio.
Dvije godine kasnije, udala sam se za nastavnika Marka, što sam ga upoznala na bratovoj svadbi pa su nam njegovi i moji roditelji pomogli kupiti stan u gradu gdje je on radio u osnovnoj školi. I ja sam se uspjela zaposliti u istom gradu pa sam bila sretna što sam blizu roditeljske kuće i brata s kojim sam se uvijek lijepo slagala. Moja šogorica Julija nije krila svoju radost što su sami ostali u kući, jer do povratka naših roditelja trebalo je čekati barem još desetak godina.
– Sretan sam što ste oboje našli svoje mjesto pod suncem u svojoj zemlji, jer nigdje nije lijepo kao doma – govorio je naš otac Ivan nazdravljajući svom prvorođenom unuku Robertu kad smo se okupili na krstitkama. Naš je otac doista bio širokogrudan čovjek. Kad je vidio da mu je sin zaposjeo čitavo prizemlje, otvorivši trgovinu kućanskih aparata, umjesto ljutnje i prigovora, pomirljivo je izjavio:
– Razumijem, sine, da se od posla na popravcima teže živi nego od trgovine. Bude li trebalo, možemo mi kuću i dograditi, je li tako Agata? – pitao je mamu.
JULIJA NIJE SAKRIVALA NEZADOVOLJSTVO
Neka naš Slaven samo dobro posluje, a za nas će se naći neki kutak. Samo da dočekam dan povratka… – rekla je mama, prihvaćajući kao i uvijek muževo mišljenje.
Vrijeme je prolazilo, a naši su roditelji i dalje radili i štedjeli, mada su nas iškolovali i materijalno osigurali. Unuku Robertu i mojoj djevojčici Marti otvorili su štedne knjižice za njihovo školovanje, pa iako smo bili zaposleni, pomagali su nam kod kupovine novih automobila. Nas dvoje smo šutke primali njihovu muku i ne pitajući se što oni imaju od života. Čak nismo primjećivali da nam je mama sve slabija, a da nas ne zabrinjava, skrivala je pred nama da ima karcinom dojke. Umrla je u pedeset i osmoj ne dočekavši mirovinu i toliko željeni povratak svojoj kući. Otac je bio totalno slomljen tugom pa je nakon duljeg bolovanja zatražio umirovljenje.
– Najljepše godine života uz moju Agatu, kao i ono najteže kad se razboljela i umirala pred mojim očima, je iza mene. Uz svoju djecu i unuke lakše ću dočekati vrijeme kad ću joj se pridružiti – govorio je otac, najavljujući povratak kući.
– Ne treba meni stan niti kuća. Bit će mi dovoljna jedna soba u kući koju smo gradili s toliko ljubavi i nadanja kako ćemo zajedno provoditi dane naše starosti – rekao je tata useljavajući se u sobu koju mu je odredila snaha.
– Najnormalnije je da želiš živjeti u toj kući, a ni mi ti nismo daleko, pa kad nas se poželiš, slobodno dođi – rekla sam da brat i njegova žena mogu računati i na nas.
– Baš vas je lijepo slušati kako mi krojite budućnost! Ja ću kuhati, prati i brinuti se o starcu kad se razboli, a kvarna će dolaziti kad se poželi finog društva – izrekla je Julija sarkastično, ne skrivajući svoje nezadovoljstvo. – Ako već govorimo o tome što je normalno, onda bi se kćer trebala brinuti o svom starom ocu, a ne snaha! – “podučila” me šogorica, pokazujući svoje pravo lice.
TATINO SELJAKANJE MEĐU DVIJE KUĆE
Ne želim ja nikome biti na teret. Imam dobru mirovinu i mogu otići u bilo koji privatni dom za umirovljenike, no ja svoje posljednje godine želim proživjeti uz svoju djecu, u kući koja me podsjeća na moju Agatu, gdje mi je i njezin grob blizu da joj mogu odnijeti kiticu cvijeća – rekao je otac drhtavim glasom skrivajući suze koje od velike tuge samo što nisu kanule.
– Razumijem tvoje želje, oče, ali ne mogu svojoj ženi narediti da se brine o tebi jer ona nije uzela k nama ni svoju majku koja je isto ostala sama. Smjestili smo je u starački dom i zadovoljna je.
Potom se brat obratio meni, ignorirajući očevu nazočnost.
– Uostalom, kad se već tako dogodilo da je stari ostao sam, nije on samo moja briga, već i tvoja, sestro! Zato predlažem da mjesec dana bude kod jednog, a sljedeći mjesec kod drugog od nas dvoje. Iako mi imamo više prostora, i vi imate jednu slobodnu sobu. Samo iz nje maknite štapove za ribičiju i kompjutor – izrekao je s primjesom zluradosti, a ja više nisam mogla u Slavenu prepoznati svog brata.
Zavladala je mučna tišina jer smo svi bili iznenađeni Slavenovim prijedlogom. Glavom su mi jurnule misli koje sam trebala uobličiti u riječi koje bi mog brata pogodile jače od kamenja, ali sam nastojala izbjeći grubost i svađu pa sam šutjela.
– Zašto ne, nama odgovara Slavenov prijedlog, je li tako Katarina? – javio se moj Marko svojim ležernim glasom.
– Ako to odgovara našem tati, odgovara i meni – jedva sam procijedila.
– Kako god se vi, djeco, dogovorite, ja ću biti zadovoljan – pomiren da mi je to sudbina – rekao je tata.
– Morat će najprije k vama jer je soba koju je izabrao, nenamještena. Neka si kupi krevet, ormar i stol kad je namještaj u Njemačkoj poklonio, umjesto da ga je ovamo dopremio – rekla je Julija ne pogledavši svekra.
Znala sam da mu je namjerno odredila sobu bez namještaja kako bi izbjegla kupovinu stvari koje će na kraju ostati u njezinoj kući, pa sam već zaustila da joj to kažem, ali me Marko zaustavio jer je uvijek točno pogađao moje misli.
– Pusti, Katarina, ostani na svom nivou – opomenuo me, jer on nije podnosio prepirke, a nikad ih nije ni izazivao.
– Idemo, Ivane! Ako požurimo, još stignemo upecati koju ribicu – pozvao je moj suprug tatu, posjednuvši ga na suvozačevo mjesto, dok su nas brat i šogorica ispraćali podrugljivim pogledima samo zato što prema ocu postupamo s poštovanjem. Srećom pa su bili ljetni praznici kad je moj suprug Marko imao vremena, te je tati obavljao sve poslove vezane uz povratak…
Kad je istekao mjesec dana boravka, ponudili smo ocu da ne mora od nas ići k sinu, ali je on smatrao da ima moralno pravo boraviti u svojoj kući. Otada je između moje i bratove obitelji zavladalo zahlađenje. Viđali smo se samo prilikom očevog prelaska, ali ni tada nismo imali što jedni drugima reći. Umjesto da nas tatin povratak zbliži, dogodilo se obrnuto. Jedino su se, više nego do tada, družili Robert i Marta, jer su dolazili svom djedu gdje god da je bio, a on se uz svoje unuke polako vraćao u život.
Robert je bio šesnaestogodišnjak kojega su neobično zanimali automobili pa je sa svojim djedom uvijek pronalazio teme za razgovor, dok je naša trinaestogodišnja Marta svog djeda učila radu na kompjutoru. Sa zetom bi često odlazio na pecanje, vozio bicikl ili bi odlazio na duge šetnje pa je već izgledao mnogo bolje nego kad se vratio iz Njemačke.
Prošle su tako dvije godine tatinog seljakanja, a da ga nikad nismo upitali kako se on osjeća zbog toga. Ni unuci nisu više imali vremena za svog djeda kao u prvoj godini. Marta je polazila srednju školu, a Robert je po čitave dane bio odsutan, što u školi, što na praksi učeći za automehaničara. Moj otac više nije bio onakav čovjek kakvog sam poznavala iz djetinjstva, vedar i veseo, a niti smo se mi sastajali prigodom rođendanskih proslava i blagdana. Tata nikad više nije zapjevao, što je ranije često volio jer je imao ugodan glas i u društvu bi poveo pjesmu zbog čega je bio omiljeni gost u svakoj kući. Zaokupljen nekim svojim mislima, najčešće je šutio, a ja sam njegovo ponašanje tumačila žalošću za mamom. Tih je dana prije prelaska k sinu, na svojoj stranici u Martinom računalu napisao: “Što god da nam se dogodi, život teče dalje, a sutra je uvijek novi dan!”
STARČEV BIJEG DALEKO OD NAS
U njegovim je zapisima poznatih narodnih poslovica što ih je želio prenijeti svojoj unuci, bilo mnogo mudrih misli koje su bile plod njegovog uma. Bilo je tu i kratkih pričica iz života naše obitelji, događaja koje sam posve zaboravila, a da je imao poticaja sa naše strane, možda bi napisao i roman o svima nama. Nažalost, nisam imala vremena za svog oca da ga bolje upoznam pa nisam ni znala za njegovu spisateljsku sklonost.
O tome sam doznala tek kad je nestao, a Marta je pretraživala djedove zapise ne bi li po njima mogli zaključiti kamo je smjerao.
– Samo da si nešto nije napravio! – ponavljala sam u strahu za očev život nakon što se policija već uključila u potragu, ali niti u dva dana pretraživanja okolice nisu ništa pronašli. Da sam barem sjela sa svojim ocem i porazgovarala, dala mu mogućnost da mi otvori dušu i srce, sigurno ga sada ne bi tražila policija, razmišljala sam pokušavajući se staviti u njegov položaj kad ga svakih mjesec dana premještamo kao suvišni predmet. Vjerojatno je i njemu doprlo do ušiju da se njegova snaha žali po selu kako joj svekrovo prisustvo unosi u kuću nervozu i nemir u brak.
– Za starce je starački dom, i neka tamo čekaju svoj kraj, a ne da mladima zagorčavaju život – bila je omiljena besjeda moje šogorice kad god bismo dopratili oca.
I moj je Marko počeo razmišljati je li to dobro rješenje što ga je osmislio moj brat Slaven.
– Da su meni roditelji sagradili takvu kuću, ugađao bih im do kraja života, a žena koja se ne bi htjela brinuti o mojim roditeljima ne bi dugo ostala pod mojim krovom. Uostalom, tata Ivan nije bespomoćni starac o kojem treba brinuti. Nije mi jasno zašto mu ne dozvoljavaju da im pomogne u trgovini, već jednostavno ignoriraju njegovo postojanje. Unatoč žalosti koja ga je promijenila, on je bistar i još uvijek okretan. Budem li ja takav u šezdesetosmoj, bit ću zadovoljan sa sobom – razglabao je moj suprug jer se već i u nas osjećala napetost u kući pri svakom preseljenju. – Da se razumijemo, meni tata ne smeta, ali moram reći da je to loše rješenje…
Kao da je predosjećao naše raspoloženje, moj je otac nestao tjedan dana prije nego je trebao doći k nama, što je mene posebno pogodilo, a kad je i policijska potraga ostala bez uspjeha, uhvatila me panika. Šogorica Julija je konačno priznala da se sa starim porječkala, kako je ona nazivala svoja zabadanja.
– Budući da se starac naljutio, nisam ni zavirila u njegovu sobu kad je trebao doći na večeru, a ja sam mu samo rekla da svaki pametan čovjek misli kao će provesti starost dok je još mlad. Kad je Robert u nedjelju ujutro otišao djedu u sobu i vidio prazan krevet, bila sam uvjerena da je otišao k vama – opravdavala se Julija osjećajući se i dalje nedužnom.
Oko pet dana kasnije, policija nas je izvijestila da su tatu pronašli u jednom privatnom staračkom domu podalje od našeg mjesta. Meni je laknulo kao da su mi s leđa skinuli teški teret, dok je moj brat bjesnio ne birajući riječi.
– Kako mi je mogao napraviti tu sramotu, taj ludi starac! Zar mi nije mogao reći da želi u dom? Pa, nama bi to bila prava glazba za uši, jer ionako nismo više mogli podnositi njegove prijekorne poglede i to neprekidno dolaženje i odlaženje.
– Nisi u pravu, Slavene, ali sada ne bismo o tome! Trebamo ga posjetiti i vidjeti kako mu je u domu, te na kraju krajeva čuti od njega zašto je otišao bez riječi.
– Da, svakako ću ga posjetiti, ali ne zato što ga želim vidjeti i čuti njegova naklapanja. Mora mi gruntovno prenijeti vlasništvo nad kućom jer sam do sada previše novca i truda utrošio u nju, a da je jednog dana s nekim dijelim – otvorio je karte moj brat.
SNAHINA STALNA VRIJEĐANJA
Nisam zapravo nikad do tada ni razmišljala o kući u kojoj živi moj brat, da ona još uvijek glasi na mog oca. To ustvari i nije trebalo mog brata zabrinjavati, jer smo nas dvoje jedini nasljednici, a ja sam svoj dio dobila kupovinom stana. Telefonski sam provjerila u upravi navedenog doma za umirovljenike je li naš otac tamo, pa kad su mi potvrdno odgovorili, najavila sam našu posjetu.
– Poznat mi je taj kraj, kao i to mjesto gdje je netko pametan napravio dom za umirovljenike rekao je Marko pokazujući ga na karti, unaprijed se radujući putovanju u taj bregoviti kraj naše prekrasne ravne Slavonije.
– Ovaj put idemo samo sestra i ja, jer ovo što se dogodilo samo je naša stvar, Marko! – rekao je Slaven, znajući da mu se nas dvoje nećemo usprotiviti.
Tatu smo zatekli u apartmanu, za moj pojam vrlo luksuzno opremljenom, s prostranom osunčanom terasom s pogledom na pitomu dolinu i naselja u njoj. Naš je otac djelovao mnogo opuštenije nego što sam očekivala pa ga ni naša posjeta nije mnogo uzbudila.
– Nisam se nadao tako brzoj posjeti, jer da ste me željeli gledati, ostao bih kod vas do kraja života – pecnuo nas je žaokom koja me duboko dirnula, iako to nisam htjela pokazati, dok je Slaven šuteći gledao u daljinu na obazirući se na očeve riječi.
– Ovo je doista ugodan ambijent. Nimalo ne podsjeća na mjesto za umiranje, kao što o staračkim domovima neki misle – govorila sam tek da razbijem nastalu tišinu.
– Molim vas da mi oprostite što sam otišao tako iznenada i nenajavljeno. Možda ste se čak i zabrinuli, iako je snahi laknulo što me više ne mora gledati. Napravio sam molbu za ovaj dom čim sam primijetio da vam remetim vaše živote, i htio sam vas o tome izvijestiti te otići kao razumni čovjek. No, kad me snaha izvrijeđala kao posljednju propalicu, otišao sam.
TEBI ĆE OSTATI KUĆA
Stara priča, svekar i snaha – grubo je Slaven prekinuo tatino pričanje. – Nisam prevalio toliki put da slušam o vašem prepucavanju s Julijom. S obzirom da si otišao iz kuće dobrovoljno, bilo bi dobro da konačno sredimo vlasništvo. Moram znati je li kuća samo moja, ili još nešto dugujem sestri – u potpunosti se razgolitio moj brat.
– Ah, sine moj, pomislio sam da si došao vidjeti kako mi je i da čuješ zašto sam otišao na takav način. Što se pak kuće tiče, još uvijek glasi samo na mene, a kad me jednom više ne bude, podijelite se kako zakon nalaže. Sve to stoji u oporuci koja je pohranjena kod mog odvjetnika, ali se nadam da za njeno ostvarenje još uvijek ima vremena. Sad se zaista dobro osjećam. Dakle, sad si doznao ono zbog čega si došao! – osmijehnuo se.
Sa lica mog brata nestala je i posljednja kapljica krvi. Bio je blijed kao kreda dok mu je vilica podrhtavala od ljutnje. Na vratima se začulo tiho kucanje. U sobu je ušla žena maminih godina.
– Čula sam da su te posjetila tvoja djeca, Ivane! Sigurno su se jako zabrinuli kad su te već posjetili! – iz svake joj je riječi izbijala ironija dok se obraćala ocu.
Glas te žene mi se učinio jako poznatim, pa kad sam je malo bolje pogledala, prepoznala sam ženu očevog poznanika iz Njemačke. Bilo je to davno da smo se družili u vrijeme blagdana na zabavama naših zemljaka, ali sam ipak prepoznala gospođu Marijanu sa čijim sam djevojčicama plesala u folklornoj grupi domovinske škole.
– Oprostite ako sam vas prekinula u razgovoru! Došla sam Ivanu reći da ćemo šetnju odgoditi za poslijepodne jer je došla frizerka pa moram dotjerati frizuru. Da ti ne bude dosadno, Matija te čeka za šah – rekla je ocu, i uz još jedno izvinjenje na smetnji, odlepršala živahnim korakom iz sobe, pa je nisam stigla ni upitati za njezine kćeri. Gledajući zadovoljni osmijeh na licu svog oca, proletjelo mi je glavom kako mi nikada nismo imali vremena za njega, a niti previše želje za druženjem, osim moje kćeri. Uvijek sam s napetošću iščekivala njegov dolazak i odlazak, a on je ustvari bio usamljen i nesretan.
Odjednom mi je nešto mračno i teško počelo pritiskivati grudi, a svijetla prozračna soba s terasom s koje se vidjela čitava okolica, postala mi je pretijesnom.
Poželjela sam što prije otići da moj otac može na šah, dok je moj namršteni brat samo čekao moj poziv.
Odbili smo ponuđeni nam ručak i otišli uz obećanje da ćemo ga opet posjetiti. Slaven je vozio šutke piljeći u cestu ispred sebe, a ja sam u mislima proživljavala sve one sretne trenutke djetinjstva i mladosti provedene pod okriljem naših brižnih roditelja, vrijednih poštovanja koje smo im nas dvoje uskratili.
– Sljedeći put kad idemo tati u posjetu, povest ćemo i Martu i Roberta. Znaš koliko ih dida voli pa se ovaj put nisam usudila ni spomenuti ih, bojeći se da bi mogao zaplakati. Vjerojatno je odlučio pred nama sakriti svoje emocije jer nije ni pitao za unuke – bile su prve riječi što sam ih progovorila otkad smo sjeli u kola.
– Sljedećeg puta neće biti, barem što se mene tiče! Ne želim više vidjeti starog, kao ni njegove prijatelje koji su ga zasigurno odvukli u dom. Izgleda da je to škvadra iz njegovih mladih dana, jer si jedino penzići iz inozemstva mogu priuštiti takav luksuzni smještaj.
– Nemoj mi samo reći da ti je žao što otac više nije kod tebe, a da ne spominjem kako je tvojoj ženi pala sjekira u med što joj je svekar otišao. Budi barem prema sebi iskren jer se ionako dobro znamo. Vidim, nisi mogao sakriti ljutnju otkad je tata spomenuo oporuku. Ne brini, brate! Nisam gramzljiva kao ti i neću ništa više tražiti, pa će ipak tebi ostati cijela kuća – nastojala sam ga umiriti tako da nas čitave doveze doma.
Već dva tjedna kasnije, tati sam u posjetu vodila svoju obitelj i ponudila Robertu da ide s nama, čime sam izazvala buru negodovanja njegovih roditelja.
– Imam pravo posjetiti svog djeda – rekao je odlučno Robert, mladić na pragu punoljetnosti koji je već jako dobro znao razlikovati dobre od loših postupaka. Kad im je zaprijetio da će otići javnim prijevozom ako ne ide s nama, onda su i oni popustili.
SAMOĆA UBIJA VIŠE OD BOLESTI
Kako je samo moj otac bio sretan kad nas je ugledao! Predstavljajući nas svojim domskim drugarima, svakog od nas je oslikavao najljepšim bojama, a bilo ga je užitak slušati i gledati njegovo ponosno držanje. Ne sjećam se kad sam posljednjih godina bila tako bezbrižna kao tada, gledajući svog oca sretnog u društvu starih i novostečenih prijatelja koji su se međusobno uvažavali, radujući se svakom novom danu svoje jeseni života. Čak i više od toga. Nisu skrivali međusobne simpatije, a bilo je i onih zaljubljenih, mada je uvriježeno mišljenje da ljubav pripada samo mladima. I na svom sam ocu primijetila posebno ozareno lice kad bi se u blizini našla gospođa Marijana, pa sam bila znatiželjna u kakvom je odnosu sa svojim kćerkama koje sam poznavala u nekom, već dalekom djetinjstvu.
– Dolaze li vam često Ida i Beri, gospođo Marijana? – upotrijebivši njihova imena kojih sam se jedva sjetila, htjela sam je navesti da mi ispriča zašto je izabrala dom umirovljenika kao svoje utočište.
– Vidiš, dušo, kako je svijet malen. Još se sjećaš njihovih imena! Vjerojatno te zanima zašto nisam ostala u Njemačkoj, uz svoje kćeri i unučad. Mislim da su djeca, a i starci, sretniji kad žive odvojeno, a uz to, moji su zetovi Nijemci – naglasila je tu posljednju riječ kao da ona sama po sebi dovoljno govori. – Nemam ja ništa protiv njih, ali mi je njihova udaja dala na znanje da se nemam s kim vratiti u domovinu gdje smo, kao i tvoji roditelji, u gradnju kuće moj pokojni Mijo i ja uložili svoj život. Međutim, kuća traži slugu, a ne gospodara! Bila si premalena da se sjećaš mog Mije. Veseljak, kao i tvoj otac, rado viđen u svakom društvu. Stradao je na poslu još dok su tvoji roditelji bili tamo. I, što mi je preostalo kad sam se sama vratila nego da prodam kuću jer u njoj nema tko živjeti. A kuća bez ljudi je najtužnije mjesto na svijetu. Ovdje mi je dobro i drago mi je što me tvoj otac poslušao jer ovdje nikad nitko nije sam. Samoća, draga moja Katarina, ubija više od bolesti – raspričala se Marijana pa se tek tada sjetila mog pitanja. – Nisu me još posjetile i ne znam kada će. Možda jednog dana ako dođu u Hrvatsku na ljetovanje…
A ČIJA JE OVO KUĆA, MOJ OČE?
Život se nastavio uz povremene susrete s ocem, a naša je Marta dorasla za upis na fakultet, što nam je bila velika briga. Sklona knjizi, htjela je upisati književnost i jezike, a mi joj nismo mogli omogućiti skupi boravak u glavnom gradu. Naš kućni budžet to nije mogao podnijeti, pa je proljeće pred maturu prolazilo u svakodnevnim razgovorima o istom problemu, ali sam sve više sumnjala u ostvarenje Martine želje.
Moj nećak Robert stasao je u samosvjesnog, zgodnog mladića te uspješno završio školu za svoj životni poziv kojeg je najviše volio, automehaničarski zanat, pa otišao na odsluženje vojnog roka. Za prvomajske smo praznike oca posjetile samo nas dvije, unuka i kći.
– Kamo namjerava moja Marta nakon mature? – pitao je djed svoju unuku.
– Upisat ću se na studij književnosti i njemačkog jezika – odgovorila je kao iz puške. – Za prvu godinu imam ušteđevinu koju ste mi ti i baka stavljali na knjižicu, a za dalje ćemo vidjeti – rekla je Marta, kriomice me pogledavajući.
– Mislim da je bolje ne započinjati nešto za što nisi sigurna da ćeš i završiti, jer ti mi sa svojim plaćama ne možemo osigurati školovanje koje je danas vrlo skupo – po prvi sam put pred ocem priznala da materijalno ne stojimo dobro.
– Samo se ti, dušo, upiši na studije, a financije će biti moja briga. Nisam ja bez ušteđevine, samo što nisam dozvolio da mi je sin i snaha potroše do posljednjeg novčića pa sam o tome šutio. Kad jednog dana završiš školovanje, bit će mi to najveća nagrada – odao je svoju malu tajnu tata Ivan.
– Ako namjeravaš studirati u Zagrebu, možeš stanovati u mom stanu kojeg sam uplatila još dok su moje kćeri bile djevojčice. Mislila sam da će im jednog dana možda trebati, ali ni jedna od njih nije voljela učiti kao ti – ponudila je Marijana koja se više i nije odvajala od našega “starog”. Svake godine ga iznajmljujem studentima, a tebi ću stanovanje pokloniti jer ćeš možda uskoro postati i moja unuka – zagrlivši Ivana, dodala je glumeći povrijeđenost: – Brak najčešće objavljuje mladoženja ali se naš Ivan izgleda ustručava, pa to moram sama obznaniti.
Tako je moj najveći problem bio riješen, a vijest o tatinoj ponovnoj ženidbi me, nije nimalo izbacila iz kolotečine. Dapače, moj je otac zaslužio da bude sretan, a sudeći prema viđenom, bila sam sigurna da mu zadovoljstvo uz Marijanu može samo produžiti život.
Kad su nam stigle pozivnice za vjenčanje, moj je brat danima bjesnio. Izgovorio je takvih ružnih riječi na račun očeve ženidbe, uglavnom prostote, da ih uistinu ne bi ni papir podnio. Bila je to treća svadba u tom domu otkad postoji, a otvoren je pred pet godina. Nas troje i Robert sa svojom djevojkom Kristinom, koju je upoznao u gradu gdje je služio vojsku, bili smo jedini svati izvan doma, mada su se slavlju priključili i posjetitelji koji su se tu našli. Tog dana, ispunjenog suzama i smijehom, radošću i tugom, promatrajući te stare ljude kako se znaju radovati tuđoj sreći, a svoj još jedan darovani dan ispuniti pjesmom i veseljem, shvatila sam, kao nikad ranije, punu vrijednost života. Pod tim sam dojmom provela to ljeto, posljednje pred Martin odlazak u Zagreb.
Naše je ljetovanje na moru te godine bilo posebno sadržajno. Trudila sam se da bez trauma prihvatim odrastanje svog djeteta u odraslu osobu čije se mišljenje mora uvažavati. Uostalom, moj je posao pedagoškog usmjerenja, jer je rad u dječjem vrtiću itekako odgovorna dužnost.
Robert se nakon deset mjeseci vratio iz vojske, te smo nakon duge šutnje bili pozvani u bratovu kuću na piknik upriličen za sinovljev povratak iz vojske. Tog je dana Robert svečano objavio svojim roditeljima da se već te jeseni ženi. Oba su se roditelja, zaprepašteni onim što su čuli, usprotivila, govoreći da za ženidbu uvijek ima vremena.
– Ne pitam vas za dozvolu ni mišljenje, već vas samo obavještavam o svojoj namjeri. Ako želite upoznati moju djevojku prije vjenčanja, možemo upriličiti zaruke pa ćete upoznati i njene roditelje – rekao je Robert odlučnošću pravog muškarca, u kakvog se bio prometnuo u proteklih godinu dana.
– Odlučio si, kažeš, sine! Samo mi reci kamo ćeš dovesti tu svoju odabranicu, jer u ovoj kući nema mjesta za snahu – rekla je Julija, zaboravljajući kako su nju s ljubavlju primili moji roditelji kad ju je Slaven doveo bez ikakvih dogovora.
– A čija je ovo kuća u kojoj nema mjesta za moju ženu? – upitao je mladić uzrujan izjavom svoje majke.
– Zna se čija je! I tvoja je dok se ne oženiš – javio se Slaven podržavajući svoju ženu.
SVE KAD-TAD DOĐE NA NAPLATU
Žao mi je, oče, što si me isprovocirao pa ti moram reći nešto čemu se nećeš obradovati. Djed Ivan mi je za osamnaesti rođendan uručio darovnicu na pola ove kuće, upravo onaj dio kojeg ste njemu oteli. Kad jednom vas ne bude, naslijedit ću i drugu polovinu! Upravo tako piše u oporuci.
Darovnica i oporuka su pohranjene na sigurnom mjestu. Moj djed Ivan očito dobro zna da ti nisi samo loš sin, već i sebičan otac.
– O čemu ti to sine, bulazniš? Zašto mi to nisi odmah rekao, ako je već onaj ludi starac napravio takvu glupost. Očeve uvijek nasljeđuju sinovi, a ne unuci. Jedino ja mogu biti njegov nasljednik, razumiješ li ti glupane koji ne poznaješ zakone kao ni tvoj djed?! – zaurlao je Slaven, hvatajući sina za prsa.
– Hajde, udari me! Neću ti uzvratiti jer si mi otac, ali uvrede kojima se nabacuješ na mog djeda, neću više slušati – zaprijetio je Robert, ustajući sa stolice i natkrilio se nad ocem za glavu viši.
Njihova je prepirka postajala sve žešćom, pa je to bio kraj proslave zbog povratka kući u kojoj sreća već odavno nije stanovala. U kakvog se to čovjeka prometnuo moj brat, pitala sam se ožalošćena sukobom oca i sina, jer sam ih obojicu, unatoč svemu, još uvijek voljela.
– Drago mi je što Marta nije došla na proslavu koja je tako neslavno završila – rekla sam Marku, dok je on tiho pjevušio: “Sve se vraća, sve se plaća, svaki stari grijeh…”