Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Željela sam ostariti sama

Iako sam prešla trideset i devetu, nisam se udavala. U dvadesetoj godini, zaljubljena do ušiju, zaručila sam se s mladićem kojeg sam upoznala na planinarskom izletu koji je organizirao fakultet na kojem sam studirala. Godinu dana bili smo nerazdvojni, učili skupa, odlazili u duge šetnje prirodom, uživali u dobroj glazbi i plesu. Marljivo smo polagali ispite kako bismo što prije završili fakultet i vjenčali se. On je bio apsolvent a ja na trećoj godini ekonomije.

Jednoga dana dogodila se nesreća koja je zauvijek promijenila čitav moj život.

Vraćali smo se s koncerta poznatog klavirista koji je gostovao u našem gradu. Josip me motorom dovezao do kuće, pred vratima smo još malo popričali i dogovorili se za sutrašnji susret. Na rastanku me nježno poljubio, a ja sam se sretno osmjehivala i mahala mu dok je uz zvuk motora nestajao u noći.

Te večeri, skrećući prema ulici u kojoj je stanovao, udario je u automobil koji je dolazio iz suprotnog smjera i njegov mladi život ugasio se zauvijek. Nikada više nisam vidjela svog Josipa. Osim u mrtvačnici. Kada su zatvorili lijes, zatvorili su i sve naše snove i planove za budućnost. Godine su prolazile. Prva je bila najteža, puna boli i izgubljenosti, bez volje za životom i svim što me okružuje. Uspjela sam nekako završiti fakultet i zaposliti se. Radila sam marljivo, da zaboravim na Josipa i svoju nesretnu sudbinu. Magistrirala sam i polako ali sigurno počela uzimati svoj život u svoje ruke. Nakon nekoliko godina već sam solidno napredovala u tvrtki u kojoj sam radila i često sam išla na službena putovanja u inozemstvo. Bila sam zgodna, mlada žena, uvijek elegantno i ukusno odjevena, ambiciozna i pametna, okružena mnogim poslovnim poznanicima i prijateljima. No to je bila samo vanjština.

Kod kuće, kada bih se sakrila od očiju javnosti, bila sam ono što zapravo jesam: jednostavno i osamljeno ljudsko biće. Moj jedini pravi prijatelj bio je Kiki, veliki trobojni mačak zelenih očiju. Jedino sam se njemu uvijek vraćala. Kada bih prstima prošla kroz njegovu dugu dlaku koja se presijavala u žućkastoj, sivoj i smeđoj boji, imala sam osjećaj da mi nitko više i ne treba.

POVRATAK U DANE DJETINJSTVA

Naravno da sam kroz sve te godine imala i nekoliko intimnih veza ali sve su bile kratkotrajne. Mogla sam se čak i udati za pristojne, dobrostojeće mladiće iz kruga mojih poznanika. No u tim vezama nešto mi je nedostajalo, osjećala sam prazninu i jednostavno se nisam mogla zaljubiti. Zbog toga sam odabrala varijantu za koju sam mislila da je bolja nego nesretan brak: ostala sam stara djevojka.

Često, gotovo svakog tjedna ako nisam bila na putu, posjećivala sam svoju tetu Biserku, 85-godišnju staricu koja nije imala obitelj. Išla sam joj u kupnju, nabavljala drva, brinula se za zimnicu i plaćanje računa. Osim toga, voljela sam navraćati u tu kuću. Bila je stara i neugledna ali tu sam bila rođena i provela svoje uzbudljivo i nezaboravno djetinjstvo. Jednoga ljetnog poslijepodneva, nakon posjeta teti Biserki, na prvom katu srela sam visokog muškarca u laganom, lanenom odjelu.

– Oprostite, gospođo, stanujete li vi ovdje? – upitao me s čudnim naglaskom i prizvukom u glasu.

– Ne stanujem, ali vam mogu pomoći ako nekoga tražite – odgovorila sam uljudno.

– Ja sam tu rođen, ali već gotovo četrdeset godina živim u Americi. Ovdje sam službeno, kao predstavnik svoje tvrtke koja posluje s nekim našim tvrtkama pa sam navratio vidjeti svoju staru kuću.

Promatrala sam ga bez riječi, gotovo bez daha. Bila sam opet mala djevojčica, Anči, s dugačkim plavim pletenicama. Vrata pekare bila su odškrinuta i osjećao se miris kruha. Kao onda, davno.

Stanovali smo visoko, ispod krova zgrade, na mansardi, gdje studen nije imala samilosti, a za ljetnih dana gušili smo se od nesnosne vrućine. Prozori su bili mali, smješteni nisko, gotovo uz drveni pod.

Moj otac bio je pošten i vrijedan čovjek. Živjeli smo dobro i normalno kao i ostale obitelji u gradu. Nije pio, kartao ili krao ali je imao najstrašniju manu za ondašnje okolnosti: nije bio komunist. Unatoč njegovoj stručnosti i marljivosti, uprava ga je pod pritiskom vlasti i policije otpustila. Slijedili su mjeseci bez posla. Na svom se malenom čamcu otiskivao svakodnevno na more da ulovi nešto ribe za izgladnjelu obitelj. Povremeno je u luci uspijevao raditi po nekoliko sati na utovaru ili istovaru tereta. Kada se moja majka udavala nije ni slutila što je čeka. U budućnosti vidjela je veliku i sretnu obitelj, dobro situiranu i poštovanu, a sebe kao vrsnu učiteljicu koja napreduje u poslu. Međutim, gdje god je tražila posao, zatvarali su joj vrata, jer je bila označena kao žena nepoželjnog i opasnog disidenta. Kada je otac i u luci ostao bez posla, prihvatila se posla kućepaziteljice, prala stubište i čistila pekaru u prizemlju. Zauzvrat imali smo besplatan stan i dobivali jedan kruh dnevno. Često je taj kruh morao biti dovoljan za sva tri obroka. Jednog dana dok je majka ribala stube, začula je korake iza sebe. Dvije grube ruke odgurnule su je u stranu, a dva para nogu u crnim ulaštenim čizmama prošla pored nje. Osjetila je strahovitu zebnju, zatvorila je oči i počela se moliti Majci Božjoj da se ocu nešto ne dogodi. Agenti su se pojavili opet, vodeći oca okrvavljenog i u lisičinama. Pod optužbom da ruje protiv vlasti, odveden je na Goli otok, gdje je proveo više od dvije godine.

Vratih se natrag u stvarnost. Čovjek je još uvijek stajao nasuprot mene i čekao.

– Je li možda kućepaziteljica Ana još živa?

– Ne, nije više.

– A što je s njezinom djecom? Imala je dva sina i kćer.

– Sinovi su odselili, jedan u Padovu, drugi u Split.

– A kći, gdje je ona?

Spustila sam pogled.

– Pa, ona još uvijek živi u ovom gradu, ali više ne u ovoj kući.

BISTE LI ME PROVELI PO GRADU?

Počela sam silaziti stubama. On je još neko vrijeme neodlučno stajao, a onda požurio i sustigao me u prizemlju. Pogledao je prema velikim drvenim vratima.

– Je li pekara još uvijek ovdje? Osjećam miris svježe pečenog kruha, kao onda kad sam bio dječak. Upravu tu, u ovom predvorju, mi smo se često okupljali. Moja braća Ivan i Marko bili su stariji dječaci, a Bruno, sin vlasnika kuće i pekare, bio je njihov vršnjak. Ja sam bila najmlađa i pravi mali priljepak. U svojim dječačkim igrama nastojali su se skriti i pobjeći od mene. Ispod stubišta, u jednoj šupi, imali smo svoje skrovište. Tu nam je Bruno donosio pecivo i najfinije kolače iz očeve pekarne. Stisnuti jedno pored drugoga, pričali smo izmišljene priče koje smo najviše voljeli, one pune strave i užasa. Ja bih se tada još više stisnula uz Brunu, jer jedino je on pokazivao razumijevanje. za moj povremeni strah. Brunina majka, gospođa Nada, bila je visoka i mršava, neprivlačna žena. I vrlo zla. Nitko je u pekari i kući nije volio, a svi su se bojali njezinog oštrog jezika. Mi smo za nju bili obična gladna sirotinja i često je vikala na sina braneći mu da se s nama igra. Moju se majku nikada nije udostojila ni pogledati, a kamoli popričati s njome.

Njegov otac, pak, bio je rijetko zgodan i dobar čovjek, za glavu niži od svoje žene, miran i staložen. Uvijek nam je lijepo otpozdravljao, a za blagdane nas darivao novcem, koji nam je bio itekako potreban.

Unatoč zabrani, Bruno je, osim kad je bio u školi ili na satovima klavira, sve vrijeme provodio s nama. Ponekad, kad je bio sam kod kuće, pozvao bi me da slušam kako virtuozno prebire po tipkama klavira, a ja sam uživala u divnoj glazbi koja se širila prostorijom. Morala sam biti na oprezu ako mu se majka ranije vrati kući pa sam zato sjedila na maloj sofi odmah do vrata. Te trenutke nisam nikada zaboravila. A onda je jednoga dana njegova obitelj preko noći nestala. Kasnije smo čuli da je brat njegovog oca također bio ‘neprijatelj sistema’ pa je čitava obitelj emigrirala u Ameriku. Otada nisam čula za nikoga od njih.

Izašli smo iz kućne veže. Sunce nas je gotovo zaslijepilo i vratilo iz dalekih dana u sadašnjost. Tek tada pružio mi je ruku.

– Oprostite, nisam se ni predstavio, ja sam Bruno Nardini.

– Drago mi je, Anica, – promrmljala sam sebi u bradu.

Zagledao se duboko u moje oči i nasmiješio.

– Znate, ne želim biti nametljiv ali puno bi mi značilo ako biste bili tako ljubazni i malo me proveli po gradu.

Prošlo je toliko vremena otkad sam bio tu pa se bojim da se neću snaći. Malo sam se nećkala.

– Pa, ne znam… Dobro, imam poslijepodne malo vremena pa se možemo naći – popustila sam.

IPAK ME PREPOZNAO

Nešto kasnije već smo bezbrižno lutali gradom kao pravi turisti a ja sam mu pokazivala razne znamenitosti. Kad smo došli u stari dio grada, zastao je i sjetno se osmijehnuo.

– Vidite ove stube? Tu smo se često utrkivali moji prijatelji i ja. Sirota Anči, nikada nas nije uspijevala stići – smiješio se.

Šutjela sam i prepuštala se sjećanjima. Uskoro smo ušli u jednu crkvu, u kojoj nas je dočekao ugodan hlad. Polako src se privikavali na polumrak, a zatim krenuli prema najstarijem dijelu crkve. Iza umjetnički izrađenih baroknih vrata nalazilo se svetište s lijepim mramornim oltarom i zidovima urešenim freskama.

– Čini mi se kao da je vrijeme stalo. Kao da nikada nisam ni otišao odavde – izustio je preplavljen osjećajima.

– Znate, i ja ponekad, kad sam umorna od čestih i odgovornih poslova, pobjegnem tu gore da nađem spo-kojstvo i malo duševnog mira. Ali, želimo li vidjeti najljepši zalazak sunca, bolje da požurimo!

Pola sata poslije bili smo na rivi s koje se prostirao pogled na susjedne otoke. Veličanstveni obzor kupao se u purpurnom crvenilu, dok je sunce pomalo nestajalo u moru. Prizor nas je potpuno opčinio.

– Sutra će opet biti lijep dan – rekla sam.

Okrenuo se prema meni, nasmijao i uhvatio me za ruku.

– Da, nadam se da će biti. A sada, mogao bih svoga dražesnog vodiča pozvati na večeru. Vidio sam u blizini lijepo uređen restoran, bila bi šteta da ga ne posjetimo. Slažeš se? Molim te, nemoj me odbiti.

U restoranu s posebno stilski uređenim interijerom nije bilo puno gostiju. Sjeli smo u udobne stolce i počeli se opuštati. Dok smo ispijali svoj aperitiv, Bruno me netremice promatrao. Osjećala sam da počinjem crvenjeti. A onda je opet prihvatio moju ruku i zanio mi se u oči.

– Zahvaljujem ti što si me dovela ovamo. Kao da sam opet proživio svoje najljepše i najbezbrižnije godine života. Tada sam poznavao jednu djevojčicu koja je imala isto takve, gotovo ljubičaste, oči. To si bila ti, Anči.

Čaša mi je zastala u zraku.

– Znači, prepoznao si me? – jedva sam izustila.

– Isprve, na stubama, nisam. Ali čim smo izišli iz kuće, kad sam na suncu ugledao sjaj tvojih ljubičastih očiju, znao sam da si to ti. Zato sam te i zamolio da mi pokažeš grad.

Obuzeo me totalni smijeh.

– Tako znači! A ja sam cijelo vrijeme mislila da me ne prepoznaješ! Dobro si me nasanjkao!

– Ali… Zašto mi nisi odmah htjela reći da si to ti? – čudio se.

– Pa… Htjela sam ti se malo osvetiti.

– Osvetiti? Zašto? – nije mu bilo jasno.

– Da. Otišao si bez riječi pozdrava. Toliko smo te voljeli, bio si nam kao brat, a nikada se nisi javio, nikada pisao.

– Nisam imao pojma da ću te noći otputovati. Roditelji su to držali u najvećoj tajnosti. Znaš kakva su vremena bila… Tri mjeseca trebalo nam je da preko nekih veza stignemo do Amerike. Čim smo stigli i bili na sigurnom, htio sam vam pisati. No otac mi je zabranio. Rekao je da vaša obitelj ima dosta problema i bez toga. Otac je uskoro umro. Majka i ja preselili smo se kod njegovog brata koji nam je puno pomogao. Otvorio je dućan s namještajem koji nas je sve prehranio, a meni omogućio školovanje na najboljim školama. Kasnije mi je majka rekla kako je čula da je cijela tvoja obitelj protjerana a otac ubijen. Bio sam shrvan.

Otvorio je novčanik i izvukao staru požutjelu fotografiju na kojoj su bila tri mršava dječaka i jedna plava djevojčica.

Bila sam duboko ganuta i ruka mi je podrhtavala.

– U veljači ove godine – nastavio je – moja je majka dobila upalu pluća.

Bolovala je tri mjeseca a onda umrla. Bila je već vrlo stara a znam da je imala i nezgodnu ćud. No mene je voljela. Jedne večeri, dok je lijevala jaka kiša, ušao sam u njezinu sobu. Imao sam malo vremena pa sam odlučio srediti dokumente koje je držala u svome pisaćem stolu. Između pisama, kojih nije bilo mnogo, našao sam i pismo gospođe Mlinarić, naše nekadašnje susjede. U njemu je pisalo da ste svi živi i zdravi. Nisam mogao doći k sebi od šoka.

– Pobogu, zašto ti je onda rekla onakvu laž? – stresla sam se.

– Zato što vas nikada nije voljela, pogotovo vašu majku.

– Jadna mama, morala je dočekati očevu smrt da bi joj djeca konačno bila sita a ona radila ono za što se i školovala. Na žalost, on nije dočekao slobodnu Hrvatsku. Umro je od infarkta još petnaest godina prije rata.

S drugog kraja restorana začuli su se zvuci klavira.

– Sjećaš li se kako sam ti svirao? – nasmiješio se.

– Pa to su mi najljepša sjećanja iz onog vremena! Kako se ne bih sjećala?! U onakvoj neimaštini tvoje muziciranje bilo je pomalo nestvarno. Sviraš li još?

– Na žalost, ne. Toliko sam se želio posvetiti glazbi, sanjao sam o tome… Možda i bih da mi nije bilo majke. Čvrsto je odlučila da nastavim stričev posao i jednoga dana preuzmem njegov dućan. No ja se nisam vidio u tome. Kada već nisam mogao biti glazbenik, želio sam biti liječnik. Tako je bilo. Završio sam medicinu i specijalizirao kardiologiju, tako da, moram se malo pohvaliti, slovim kao jedan od najboljih kardiologa u Bostonu.

– Da si barem bio tu kad je otac obolio od srca… – uzdahnula sam.

– Znam, prava šteta. A ti? Imaš li ti srce koje treba izliječiti? – lukavo mi je namignuo.

Zbunjeno sam zatreptala očima.

– Nemoj mi reći da se nisi udavala?! Zar nitko nije uspio osvojiti tvoje srce? – nastavio je.

NEMA DJEVOJAKA DO NAŠIH

Ispričala sam mu o tragediji koja se dogodila Josipu, o svom životu uz mačka Kikija, o poslu… Slušao me s velikim zanimanjem.

– A ti, Bruno? Jesi li se ti oženio?

– O, da. Prije mnogo godina. Cindy sam upoznao na teniskim terenima. Bila je jedna od najljepših djevojaka u tom kraju, visoka, dobro građena, s prekrasnom crvenom kosom. Svi su muškarci ludovali za njom, a kad je ona izabrala mene, bio sam neobično ponosan i pun sebe. Bile su mi dvadeset i četiri godine i mislio sam da je za dobar brak dovoljno da su ljudi zgodni i sviđaju se jedno drugome. Prvu smo godinu nekako izgurali, a onda sam je viđao sve manje. Bavila se manekenstvom i uvijek nekamo putovala. Djecu nije željela. Svaki put kad bih joj to spomenuo, dobivala bi živčani napad. Na jednoj od svojih modnih turneja po Europi upoznala je nekog Francuza, pjevača, i našem je braku došao kraj. Nakon toga imao sam još nekoliko veza ali nije išlo. Sve te žene bile su samo opsjednute karijerom i bogatstvom. U Americi je to prava pošast.

– Pa nisu valjda sve takve?

– Pa valjda nisu ali ja nisam imao sreće. Sjećam se kako mi je stric govorio kako nema cura do naših – zagonetno me pogledao.

– Misliš?

– Anči, toliko mi je drago da te ponovno vidim…

Tu večer dugo smo ostali budni, dopratio me kući a potom smo se dogovorili za vikend otići posjetiti moju braću, koju je jako želio vidjeti. Prvi vikend otišli smo kod Ivana, drugi kod Marka… Ostalo sve došlo je samo po sebi, neplanirano.

Bruno i ja danas živimo u Bostonu sa svojim sinom Filipom. U domovinu dolazimo jednom godišnje. Istina, malo smo postariji roditelji, ali ima u tome i neke draži. Toliko smo pažljivi sa sinom, tolerantni smo, puno razgovaramo i ništa nam nije teško učiniti za njega. Možda je to i bolje nego dobiti dijete kad si sasvim mlad i tek gradiš karijeru, a po glavi ti se mota tisuću nesigurnosti. Ne znam, znam da je nama Filip došao kao Božji dar, iako dijete u toj dobi uopće nismo očekivali. Eto, valjda je providnost tako htjela.

U stalnoj sam vezi sa svojom braćom. Kažem im da ćemo se jednoga dana sigurno vratiti u domovinu. Naći ćemo malu kuću pored mora i opet uživati u najljepšim zalascima sunca na svijetu. Bruno se slaže sa mnom. Još se ponekad moram uštipnuti kako bih samu sebe uvjerila da ne sanjam. Sreća mi se dogodila kada sam je već odavno bila prekrižila…

Vaši komentari