Nije me htio dijeliti ni nakon smrti

Primijetila sam da je moj muž Ivan posljednje vrijeme strašno šutljiv. U braku smo bili pet godina i imali smo jedno dijete. Nije to bila ljubav na prvi pogled, kao što je opjevana u mnogim situacijama, niti je to bila ljubav koja me otima od mene same, već je to bila neka vrsta zahvalnosti, mirne luke koja mi je odgovarala u tom trenutku. Ivan je za mene bio uvijek nešto posebno. K njemu me je privukla njegova profinjenost, smirenost, a to mi je u tom trenutku upravo i trebalo. Prekinula sam višegodišnju vezu s Alenom, koja je nakon strasti kakvu nikada više neću osjetiti, počela biti opterećenje. Moj bivši momak me je prevario s jednom od sestara na odjelu i ja sam bez imalo razmišljanja prekinula tu vezu. Nekako u to vrijeme sam upoznala Ivana i sve je nekako spontano krenulo. On je bio melem za moje ranjeno srce, a ja sam svoju ljubav poklonila prvom koji je toga bio barem malo vrijedan. Nikada se nisam pokajala, ali sam osjećala da me brak s njim ne ispunjava onoliko koliko bi trebao. Odavno sam se pomirila s tim.

Ivan je bio moj izbor i sama sam trebala snositi posljedice. Sama činjenica da je od mene bio stariji dvadeset godina stavljala me je u nekakav čudan položaj. On me je obožavao slijepo i ludo. Sve je činio za mene, pa kada bih došla u iskušenje da bilo što uradim, uvijek bih smogla snage i odustala od toga. U posljednje vrijeme znao bi me nazvati Alen, ali sam ja izbjegavala bilo kakav kontakt s njim. To je bilo najmanje što sam mogla učiniti za Ivana. Na taj način sam mu se oduživala, ili što li već, ni sama nisam znala. Skuhala sam kavu i stavila je na stol. Sjela sam nasuprot njega i pogledala ga. Bio je vidljivo mršaviji, a ni boja kože mu nije odisala zdravljem i svježinom. Činilo mi se da je pepeljasto siva i nije nagovještavala ništa dobrog.

– Boli li te što? – upitala sam ga jer mi je već počelo ići na živce to njegovo ponašanje i samosažaljenje u kojem se je neprestano utapao, a nije želio sa mnom to podijeliti.

Gledao je u mene nekoliko trenutaka, a onda su mu se oči napunile suzama. Usne su mu se grčile. Pokušavao mi je nešto reći, ali nije mogao. Potresli su ga snažni jecaji. Nisam znala što da radim. Bila sam potpuno nepripremljena na ovo što se događalo. Ivan je bio čvrst kao stijena, postojan u svakom trenutku, bio mi je uzor u svemu i nisam mogla biti ravnodušna na njegovo ridanje koje je krilo nešto strašno. Istog trenutka sam ustala i došla do njega. Noge su mi se odsjekle od straha. Sva sam se tresla, a zla ruka loše slutnje ščepala me je za srce.

– Što se događa? – upitala sam ga sa suzama u očima.

– Imam rak, Blaženka – rekao je u jednom dahu, jedva izgovorivši između jecaja.

Nekoliko sam trenutaka stajala kao oduzeta. Te riječi nikako nisu mogle doprijeti do mojeg mozga, kao da su naišle na neku blokadu. Rak? Sama ta riječ bila je dovoljno strašna da izazove užas, ali sam se nadala da se to nikada neće dogoditi meni, niti nekom tko je meni blizak. Sažalijevala sam te ljude, pretpostavljala sam kroz kakve patnje prolaze, i smrt bi za njih ponekad bila doista Božja milost koja bi ih izbavila od paklenih bolova koje ni najjači lijekovi nisu mogli ublažiti.

– Reci da to nije istina, molim te – i ja sam počela plakati, jer sam slutila kroz kakav ćemo pakao prolaziti ja, on i naše dijete.

– Kad bih barem mogao – rekao je sav u očaju. – Ništa ti nisam htio govoriti. U posljednje se vrijeme nisam osjećao dobro. Mislio sam da nije ništa lošeg u pitanju, ali… Mnogi iz moje obitelji nisu dočekali starost. Umirali su od tog prokletog raka. Oduvijek sam se čuvao, nadao se, nisam pušio, živio sam mirnim životom, ali nije pomoglo. Zavaravao sam samog sebe, no nisam uspio pobjeći svojim genima koji su unaprijed odredili moju budućnost. Probadalo me u grudima, počeo sam pomalo kašljucati i za svaki slučaj sam otišao provjeriti. Da nisam kojom srećom. Možda je jedino dobro to što je u pitanju rak pluća i što će se on brzo raširiti, pa se moja patnja neće odvući u nedogled, kao što je bio slučaj kod mojeg oca. Bože! – podigao je pogled prema nebu kao da se moli za pomoć, za snagu koja će mu biti potrebna u danima koji su pred njim.

– Možda… – počela sam govoriti, ali nisam imala što reći.

Trebao je utjehu, a ja mu je nisam znala pružiti. Bila sam pogođena u tolikoj mjeri da sam jednostavno šutke suosjećala s njim.

– Nema tu mjesta nikakvom ‘možda’. Sve je već gotovo. Imam najviše šest mjeseci života, šest mjeseci… – ponavljao je, sve više postajući svjestan činjenice koliko je to malo vremena kada se provodi u sreći, a koliko dugo kada se grčiš od bolova.

Vremensko mjerenje u tim situacijama je sasvim različito. Da sam mu i htjela olakšati, to je bilo nemoguće. On je toga bio svjestan. To je bila posebna situacija, teška za oboje. On će je svakako teže podnijeti od mene, ali ni ja neću zaostajati za njim, slutila sam.

– Možda me i nije toliko strah smrti koliko činjenice da tebe i dijete ostavljam same. Najveća mi je želja bila da odgojim svoje dijete, da ga gledam kako plovi kroz život i da jednog dana dočekam unuke. To su samo pusti snovi koji će me proganjati do same smrti. Baš u trenutku kada sam pomislio da imam sve, da sam potpuno sretan, život mi je otvorio vrata pakla. Imam tebe. Obožavam te i beskrajno volim kao što nikada nikoga volio nisam. Ti si nešto najljepše što mi se dogodilo. Bila si proljeće u mojem životu, mirisan cvijet koji me je opijao u svim danima našeg braka. Svaki trenutak proveden s tobom bio je poput raja i zauvijek ću ti biti zahvalan zbog toga. Znam da me nikada nisi voljela onoliko koliko sam ja tebe volio, ali mi to i nije smetalo u tolikoj mjeri da bi narušilo sklad koji je vladao između nas. Poštivala si me, bila si iznad svega osoba sa srcem i ne sumnjam da me voliš, ali to je neka sasvim drugačija vrsta ljubavi od moje. Da si me i u jednom trenutku poželjela napustiti, to bi bio moj kraj. Ne bih to podnio. Previše te volim -priznao mi je ono što sam ja odavno znala, ali nisam uopće ni pomislila da je njegova ljubav velika u tolikoj mjeri.

I u najtežim trenutcima on ju je spominjao. Doista sam bila izuzetne sreće. Živio je za mene, i najmanje što sam mogla učiniti za njega je bilo da budem uz njega sve do posljednjeg trenutka. Bila sam ganuta, istinski ganuta. Mnoge žene sanjaju o ovakvim riječima, a ja sam ih upravo čula. Nije ovo bio trenutak za njih, ali me je činila sretnom činjenica da mu toliko značim. Čak je i u svojoj bolesti mislio na mene, na ljubav koju je osjećao prema meni. Ovako nije pričao ni o našem sinu kojeg je obožavao.

Došla sam do njega i sjela mu u krilo. Zagrlila sam ga i poljubila. Prisnost između nas je s godinama postajala sve veća i veća.’Bili smo kao jedno tijelo, ali dvije duše. Kad jednog dana ode, ništa više neće biti kao prije. Iza sebe će ostaviti pustoš, strašnu pustoš koju nitko neće moći popuniti na način na koji je samo on to znao, stezalo mi se oko srca.

– Naša ljubav je dovoljno jaka da se dogodi čudo – pokušala sam ga ohrabriti, ali je on samo odmahnuo glavom. Nije želio zavaravati samog sebe. Dovoljno je to radio. Nada umire posljednja, a kod njega je umrla prva. Potpuno sam ga razumjela. Nije se imao čemu nadati. Ljubav nije dovoljna da se dogodi čudo, jer smrt ne pita koga i koliko volimo kada dođe. Ona otima i odnosi naše najmilije, ali nam ne može oteti sjećanja, lijepe trenutke koje smo proveli, i ne može nam oteti trag koji voljena osoba ostavi iza sebe. Nikada nisam ni pomislila da ću doći li ovakvu situaciju. Ono najgore se događalo drugima, svi živimo u tom uvjerenju, barem dok se nama nešto takvo ne dogodi.

– Ne vjerujem u čuda – kruto je rekao, glasom koji je pucao od boli.

– Da mogu, poveo bih i tebe sa sobom. Toliko te volim da ni na onom svijetu ne želim biti bez tebe, ali tu je dijete… – rekao je tužno, a što je bilo najtragičnije, činilo mi se da i on misli doslovno ono što mi je rekao.

Ovo je bio još jedan šok, još jedan udarac na kojeg nisam bila pripremljena. Odmaknula sam se od njega i sumnjičavo ga odmjerila.

– Samo sam ti htio pokazati koliko te volim – odmah se je opravdao, ali nije uspio.

– Nije to ljubav, to je bolesna opsesija. Kad nekog voliš, njegova je sreća i tvoja sreća, ali mi se čini da to kod tebe nije slučaj. Previše si posesivan, previše unosiš sebe u te osjećaje, a i previše si ljubomoran bez ikakvog razloga.

Gledao me je u čudu. Nešto u njegovu pogledu bilo mi je potpuno strano. Ljubav nije bila u pitanju, to sam bila sigurna. Činilo mi se da je ljubomora u pitanju, i zato sam imala sasvim logično obrazloženje. On je odlazio. Sjeme smrti nalazilo se u njemu, i za samo nekoliko mjeseci nabujat će u tolikoj mjeri da će otimati i posljednju zdravu stanicu u organizmu. Nije se htio pomiriti s tim, nije ni želio. Još uvijek je bio mlad. Sa svojih četrdeset i osam godina mogao je imati dobar dio života pred sobom. Možda je strah bio toliko jak da mu se činilo da bi i smrt bila lakša kada bih i ja umirala s njim? Tko bi znao kako mozak reagira u tom trenutku? Ja sam ostajala, imala sam život pred sobom, a iz njegove se velike ljubavi rodila ljubomora koja nije imala smisla. Tko zna što je sve zamišljao u svojoj glavi? Znao je da ga nikada nisam voljela onoliko koliko je zasluživao, ali sam se doista trudila. Ljubav koju sam osjećala prema njemu bila je tiha i postojana, bila je najviše što sam mogla pružiti.

Idućih mjesec dana samo se prividno ništa nije promijenilo, ali se osjećala teška šutnja između nas. Ivan se dobro nosio s bolešću koja još i nije uzela toliko maha. Između nas je postojalo nešto nedorečeno i nitko nije želio da to ispliva na vidjelo.

Smrt nas je počela odvajati prije svojeg konačnog ishoda, i svaki dan sam sve teže podnosila njegovu šutnju, ali i mrki i zamišljeni pogled. Znala sam da se bori sam sa sobom, pokušala sam se zamisliti u njegovoj situaciji. Bilo je previše strašno da bih o tome razmišljala. A kako li je tek njemu? A onda su počeli bolovi. U početku se mogla kontrolirati tabletama, no kako je vrijeme odmicalo, to je postajalo nemoguće. Patio je on, ali i svi mi. Ni nama nije bilo lako podnositi njegovu bol, njegove jauke koji su postajali sve učestaliji. Nerijetko sam plakala kada bih ga čula kako se grči, kako ulaže silan napor da me ne probudi, a ja sam već bila budna. Srce mi se cijepalo na komadiće. Htjela sam mu pomoći ali nisam mogla. Postojali su i trenuci kada bi bio sasvim u redu, ali to je bilo sve rjeđe.

Možda su mi najveći problem predstavljali brojni posjetitelji, baš kao i njemu. Iscrpljivali bi ga, a ja ih nisam željela udaljiti od njega. Ako je u početku i bila neprestano puna kuća njegovih prijatelja, vremenom su posjete postale sve rjeđe. Ivan nije bio previše razočaran time, ali ja jesam. Nešto se čudno događalo, a nisam mogla dokučiti što je u pitanju. Eto što su prijatelji. Imaš ih, a nigdje ih nema kada su potrebni. Sve se oko mene zbivalo nešto čudno. Kad god bih otišla u dućan kupiti nešto potrepština za kuću, čula bih šapate gdje god bih prošla. I ono malo ljudi što mi se u početku javljalo, zaobilazilo bi me u širokom krugu. Tražila sam uzrok, ali ga nisam pronašla. Jedno jutro kada sam bila u šetnji, susrela sam svoju nekadašnju prijateljicu. Doista sam bila oduševljena što je vidim. Čim sam došla blizu nje, krenula sam da je poljubim, ali se ona izmaknula. Gledala sam je u čudu. Jednostavno nisam shvaćala njeno ponašanje. Prema meni su se ponašali kao da imam kugu, a ja sam još uvijek bila ista. Ako mi muž i jest bio bolestan, nisam ja.

– Pa, kako si? – Lađa me je upitala, ne gledajući me u oči.

Zbunila me je njena hladnoća. Nekad smo bile prisne u tolikoj mjeri da smo neprestano spavale jedna kod druge, a sada se prema meni ponašala kao da sam joj neprijatelj.

– Dobro – u meni je proradio inat i željela sam da mi kaže ako što nije u redu. – Da popijemo kavu? – pokazala sam joj obližnji kafić.

Pogledala je na sat. Dobro sam znala što to znači. Traži izgovor da pobjegne od mene, a ja sam čvrsto odlučila da saznam što je u pitanju. – Samo nekoliko minuta – nisam se dala smesti. Uvidjela je da nema smisla da se pravda nikakvim izgovorima, pa je napokon pristala, iako nerado. To nije mogla skriti. Na licu joj je bio nekakav neodređen izraz kojeg nisam mogla definirati, ali sam bila čvrsta u odluci da saznam što je u pitanju. Sjele smo i naručile kavu. Da je situacija bila drugačija, ovo bi mi dobro došlo da se opustim, ali sam uz nju bila napetija nego kod kuće. – Što nije u redu? – upitala sam je tiho, na što je ona oborila pogled.

– Muž ti umire – tiho je rekla vrlo čudnim glasom.

– Da, toga sam dobrano svjesna – otpila sam gutljaj kave, promatrajući svaku promjenu na njenom licu koje je iz trenutka u trenutak mijenjalo izraz.

– A tko bi uopće pomislio da bi on… – zastala je, meškoljeći se. – Pa, kako je? – pokušala je promijeniti temu, ali joj ja nisam imala namjeru dozvoliti da to uradi. Nešto je kod nje bilo čudno. Imala sam osjećaj da zna nešto što ja ne znam i da to nastoji skriti. Svi su me izbjegavali, a zašto? Ako mi je muž bolestan, to nije bio razlog da se tako ponašaju. Ako je imao rak, nije imao kugu. Sve to je u meni stvorilo nepovjerenje i odbojnost prema ljudima. Nisu bili u stanju ni pristojno me pozdraviti, a kamoli da nešto od njih i očekujem.

– S obzirom da bolest uzima sve više maha, iz dana u dan je gore.

– Zar te nije strah za dijete? – u čudu me pitala.

– Strah za dijete? – nisam je razumjela. Zašto bih se bojala za dijete? Znala sam da je budućnost neizvjesna, ali i ja sam imala posao, tako da ćemo preživjeti. Možda nećemo biti u izobilju, ali nećemo biti ni jedini. Uvijek ćemo imati za ono osnovno, a čovjek bi već bio pohlepan kada bi želio i nešto više. Za sve ima vremena. – Ja bih na tvom mjestu maknula dijete od njega – bila je direktna, ali je ja još uvijek nisam razumjela.

Izgovorila je mnogo riječi, ali ništa nije rekla. Smiješno je to bilo. Već sam bila na rubu živaca. Ona se sa mnom poigravala.

– Zašto bih to učinila? On mu je otac i želim da uz njega bude što više. Ti i nisi svjesna koliko sve to boli. Ivan se strašno trudi da mu ostane u sjećanju i svaki slobodan trenutak kada ga ne boli, provodi uz njega – bila sam puna ponosa dok sam to izgovarala.

– Ne bojiš se da bi mogao zaraziti i dijete.

– O čemu ti govoriš?- ništa nisam razumjela, ama baš ništa.

– Tvoj muž ima sidu – napokon je rekla ono što ju je mučilo.

Pogledala sam je i prasnula u smijeh, iako mi nije bilo do smijeha. Odakle joj ideja da Ivan ima sidu? Netko je tu gadno pogriješio. Otkud te priče? Da mu nisam vidjela nalaze i da nisam pratila tijek njegove bolesti, možda bih u to i povjerovala, a ovako? Kome je bilo u interesu da takva laž počne kružiti? Otkud nekomu ideja da on ima sidu? Tko je to učinio? Sada mi je postalo jasno zašto su me izbjegavali. Mislili su da je sida poput gripe i da se prenosi samim zrakom. Ova malograđanska sredina nije opraštala takvo nešto.

– Moj muž nema sidu! Jesi li ti pri sebi? Odakle ti to? – skoro sam počela vikati na nju, a ona za to nije snosila nikakvu odgovornost.

Sve se u meni nakupilo tijekom proteklog vremena pa sam pukla.

– On je to rekao, to je poteklo od njega – rekla je tiho. – Svi se čude kako je baš on zaražen sidom, a živio je mirnim životom.

– Tko je rekao? – jednostavno nisam mogla shvatiti.

– On, Blaženka – i ona je počela gubiti živce.

Ovo je bio propao dan. Naravno da ću nastojati razriješiti ovu situaciju. Kako mi se čini, prosuo se lažan glas, a to bi moglo imati nesagledive posljedice. Uskoro sam se pozdravila s njom. U meni je sve kipjelo od bijesa. Zašto me jednostavno ne puste na miru? Meni je doista bilo svega dosta. Zašto bi on rekao da ima sidu? Ništa više nije imalo logike. Čim sam ušla u kuću, krenula sam prema našoj sobi. Ivan je sjedio na krevetu i upravo je ustajao. Bio je blijed, a lice je imalo pepeljasto sivu boju. Bilo mi ga je žao, ali sam trebala žaliti i samu sebe ako je istina ono što sam čula.

– Kruže glasine da imaš sidu, i da je to od tebe poteklo – nisam se mogla suzdržati.

– Kad nemaju posla, ljudi ogovaraju – bio je njegov odgovor koji me ni u kojem slučaju nije mogao zadovoljiti, a po njegovom pogledu sam zaključila da on zna mnogo više o tome nego što želi pokazati.

– Kad to ogovaranje potekne od tebe, onda nije ni čudo. Zanima me razlog – bila sam ustrajna jer sam željela saznati istinu, mada sam je već bila osjetila na svojoj koži.

– Nema razloga da vjeruješ svemu što čuješ – opet je od mene pravio budalu. Trebala sam imati obzira prema njegovoj bolesti, ali ni on nije imao obzira prema mojem životu koji ću živjeti nakon njega. Što je htio postići time? To sam pitanje samoj sebi postavila tko zna koliko puta. Ili sam ja bila preglupa, ili jednostavno nisam dorasla situaciji u kojoj sam se nalazila.

Ako je to poteklo od njega, to je imalo pozadinu o kojoj ja ništa nisam znala. Cijelo vrijeme što sam proživjela uz njega bila sam korektna u svakom pogledu, a čemu onda osveta na taj način? Je li u pitanju bila ljubomora što ja ostajem? On me je bolesno volio, a tko zna što je njegov mozak smislio. Valjda se bojao da ću ga lako preboljeti, a nije ni želio da mi se bilo koji muškarac približi. To je bilo najvjerojatnije. Nakon ovih glasina, da sam nekog i željela imati, to ne bi bilo moguće. Godinama će me svi izbjegavati, a dok se oni uvjere da ja nemam sidu, ja ću već ostariti. Koliko god ljubav može biti lijepa, toliko može biti i ubojita. U mojem je slučaju u pitanju bilo ovo drugo. Nisam shvaćala, nisam i gotovo. Onaj koji me je najviše volio, taj mi je najviše i naštetio. Sve je bilo nekako zbrkano, ama baš sve.

– A kako da objasnim to što me svi zaobilaze u širokom krugu? Tako će biti i s našim sinom. Bit ćemo izolirani od svih, obilježeni za cijeli život. A zbog čega? Zbog tebe i tvojih riječi koje si izgovorio iz nekog sebičnog razloga. Zašto, Ivane? Zašto za Boga miloga? – počela sam plakati.

I dalje je sjedio, ali je ovaj put tupo zurio u pod. Bilo mu je žao, ali možda i nije. Možda je čak likovao u sebi. On nije mogao biti uz mene, a neće ni netko drugi. Čega se on bojao? Kada umre, zar mu neće biti sasvim svejedno? Ja ostajem živjeti, a nakon ovog, činilo mi se da bi i smrt bila ljepša od života koji nas je očekivao.

– Nemam ti što odgovoriti na te tvoje optužbe. Ne bih te mogao razuvjeriti ni na koji način. Osudila si me, a tako mi je žao – oči su mu se napunile suzama. Bilo mi ga je žao. Ja cvilim nac svojom sudbinom… To je bilo sebične na neki način. Nisam znala razlog njegovog ponašanja. Iduća tri mjeseca bili su mnogo gori nego što sam ikada i pomislila da će biti. Ivan je umirao, a nije mogao umrijeti. Bolovi su bili toliko jaki da sam molila Boga da mu prekrati muke. Bilo je tako tužno gledati u što se pretvorio čovjek koji je još uvijek bio mlad. Više mu nije pomagao ni morfij, niti injekcije. Bližio se kraju i bilo je samo pitanje vremena kada će izdahnuti. Neprestano sam bila uz njega. Pokušavala sam mu olakšati, ali mi to nije uspijevalo. Činilo mi se da mu samo odmažem. Nerijetko sam susretala i Alena u bolnici. Ponekad bih s njim popila kavu i prijateljski popričala. Činilo mi se da je on bio jedini koji me nije izbjegavao, možda zato što je on bio jedan od rijetkih koju su znali istinu.

– Ako ti išta zatreba, samo nazovi – bio je izuzetno susretljiv, mada je kraj naše veze bio prava katastrofa. Nijedno od nas dvoje je nije spominjalo. Kao da smo željeli zaboraviti taj neslavan kraj. Život je ipak čudan. Nikada ne bih ni pomislila da će on biti taj koji će mi pomoći u trenucima kada su mi svi okrenuli leđa. Bila sam svjesna samoće koja me je iz dana u dan pritiskala sve više i više.

Ivan je umro nakon nekoliko dana. Sprovod i nije bio velik, samo najuži članovi obitelji. Iskreno sam ga oplakala, ali mi je i na neki način laknulo što su napokon njegove muke završile. No, moje su tek počinjale. Bilo je nevjerojatno koliko su ljudi bili svirepi. I dalje su me svi izbjegavali, pa čak i mojeg sina. Valjda su povjerovali u činjenicu da mi je muž imao sidu, a koliko su bili nazadni, mislili su da bi se i samim dodirom mogli zaraziti. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sve prodam i preselim se u sasvim drugi dio grada. To sam i učinila. Dosta mi je bilo svih ljudi koji su me okruživali i koji su mi bili prijatelji dok mi je bilo dobro, a nisu postojali kada mi je sreća okrenula leđa. Za mene i mojeg sina počeo je novi život. Nisam brzala s nikakvim prijateljstvima. Dobro sam znala da je svako poznanstvo dvosjekli mač i da se sve može samo u jednom djeliću sekunde preokrenuti. U tim najtežim trenucima Alen mi je uvijek bio pri ruci. Promijenio se u tolikoj mjeri da ga nisam skoro ni prepoznavali Od nekadašnjeg mladića kojem je na umu bio samo provod, pretvorio se u odgovornog čovjeka koji mi je bio jedini oslonac i prijatelj.

– Čini mi se da si ipak dobro podnijela sve ono što ti je muž napravio – rekao mi je jednog dana dok smo zajedno birali namještaj za sobu mojeg sina. Slegnula sam ramenima. Nikada nisam saznala pravi razlog njegovom ponašanju niti je imalo smisla da kopam po prošlosti i da se opterećujem s tim.

– Možda – ni ja nisam znala pravi odgovor na to pitanje. – Nije bit bila u podnošenju; to nisam mogla zaobići. Nakon onog što mi je učinio shvatila sam koliko ljudi mogu biti svirepi i kako im malo treba da bi okrenuli nekomu leđa. Skupa je to bila škola, ali mislim da sam je uspješno savladala. Ipak, da nije bilo tebe, sve bi mi bilo teže. Čovjek može podnijeti mnogo toga, ali mu ipak treba oslonac na koji će se osloniti. Hvala ti, Alene – rekla sam ganuto.

Jednom sam te izgubio zbog gluposti, no to nastojim popraviti. Tek kada sam ostao bez tebe, shvatio sam koliko si mi značila. Uvjeravao sam sebe da si mi navika, a kad sam shvatio da je ljubav u pitanju, ti si već bila u braku – njegova iskrenost mi je bila kao melem.

– Nisi me izgubio. Svojim si me postupcima vezao za sebe za cijeli život. Da, bila sam udana, ali Ivan nikada nije posjedovao ono što si ti oduvijek imao. Svu ljubav koju sam osjećala prema tebi i dalje sam sačuvala. On je dobivao samo mrvice. Znam da to nije lijepo za reći, ali je bila istina.

On je to znao, i valjda mi se zbog toga i osvetio na način na koji nisam očekivala. Valjda je predosjetio da bi se sve moglo odvijati na ovakav način, jer sam ja bila dovoljno mlada da bih sebi stvorila novi život – i ja sam bila iskrena prema njemu, jer je to bilo najmanje što sam mogla učiniti prema njemu. Ono za što sam mislila da će se razviti u prijateljstvo, razvilo se u ljubav. To sam shvatila tek nakon nekoliko mjeseci, ali sam bila oprezna. Jednom sam se opekla u vezi s njim, ali sam ipak bila spremna riskirati.

Ljudi se mijenjaju i zavrjeđuju šansu da isprave pogrešku, a on je bio jedan od rijetkih kojima bih to dozvolila.

Već godinu dana nakon smrti mojeg muža, ja sam bila ponovno vjenčana. Možda će mi mnogi zamjeriti na tome, ali mi nije bilo važno. To je bio moj život i moja je sreća bila u pitanju. Ivana sam voljela na jedan način, no on je bio dio moje prošlosti koje ću se uvijek sjećati, a ja sam imala i budućnost na koju sam trebala misliti.

Život je ionako prolazan i treba ugrabiti svaki trenutak sreće, a nakon onog što sam proživjela uz Ivana otkad je bio bolestan, to i te kako pokušavam primijeniti u svojem životu.