Optužen za gnjusnu perverziju

Odahnuo sam kad sam u retrovizoru ugledao i zadnju kuću gradića skrivenog usred drvoreda javora. Netaknuta priroda, lijepa stambena arhitektura, baš kao i duga romanička tradicija sakralnih objekata, napokon su bili iza mene. Unatoč tome, što sam u Hildesheimu doživio dosta lijepih i sretnih trenutaka, sada sam bio sretan što ga napokon napuštam.

– Dianne, ne postoje riječi kojima bih opisao sreću zbog ovog putovanja – rekao sam.

– Tomislave, tebe uvijek vesele događaji koji mene rastužuju. Ja sam silno nesretna zbog odlaska. Hildesheim je moj grad. Tu sam se rodila, završila školovanje, osjetila čari prve ljubavi, udala se i rodila našu djecu. Tu ostaju moji roditelji i što se više udaljavamo, nisam sigurna jesmo li pravilno postupili. Kako ću se ja snaći u Hrvatskoj? Ondje nikoga ne poznajem, ne znam vaš jezik, a nisam ni sigurna hoću li ga ikada moći naučiti. Zvuči mi tako komplicirano i čudno. Možda smo se ipak trebali rastati i svatko krenuti svojim putem? – dvojila je.

– Draga, nakon svega što si mi učinila, duguješ nam još jednu priliku da budemo sretni.

– Zar stvarno misliš da je to moguće? Misliš da će tvoje rane zacijeljeti i da ćeš mi oprostiti? – uplašeno me pogledala.

– Već sam ti oprostio, a naša djeca zaslužuju da imaju oba roditelja. Ako već ne zbog nas, tada se moramo potruditi i uspjeti zbog njih. Nemoj unaprijed proklinjati kraj kojeg još ni ne poznaješ. Vidjet ćeš, svidjet će ti se Zadar. Ljudi su ondje drugačiji nego u Hildesheimu – uvjeravao sam je.

– U to sam sigurna. Nadam se samo da neću jako odudarati od njih i da će me prihvatiti – dobacila je, protegnula se na suvozačkom sjedištu i prekrižila svoje duge, prekrasne noge.

– Ne budeš li pripovijedala o neobičnim mjestima i događajima, siguran sam da ćeš se uklopiti. Moj sugrađani su divni, uvijek bi i svakome rado pomogli. Prijateljski su raspoloženi prema svakome, bez obzira bio sugrađanin ili stranac. Siguran sam da će oni učiniti sve da se dobro osjećaš u gradu. Moji daljnji rođaci i prijatelji također će te odmah prihvatiti. Odavno sam im pisao i govorio o tebi. Sigurno jedva čekaju da te upoznaju – uvjeravao sam suprugu.

– Tata, zašto ti toliko voliš Zadar? – sa stražnjeg sjedala javio se naš četverogodišnji sin Ivan.

– Sine, volim Zadar jer je to najljepši grad na svijetu. Budit ćeš se s pogledom na prekrasno Jadransko more, osjetiti miris borova, slušati čaroban zvuk valova i promatrati brodove na pučini. Tko je jednom bio u Zadru, uvijek se onamo vraća. Kad ga upoznate, siguran sam da nitko od vas više neće ni pomisliti na povratak u Hildesheim – govorio sam s oduševljenjem. Dianne se okrenula prema Ivanu i Johanni, te ih opomenula da budu dobri tijekom vožnje. Djeca su se još neko vrijeme šalila i ludirala, a potom su pojeli sendvič i zaspali.

Izgledali su tako blaženo i spokojno, a iste osjećaje dijelio sam i ja. Znao sam da je s Dianne drugačija stvar, ali i shvaćao kako je uznemirena zbog preseljenja i dolaska u jednu potpuno drugačiju sredinu. Iako je nisam želio dodatno oneraspoložiti, bio sam uvjeren da Zadar nije i nikada neće biti grad po njezinoj mjeri. Ona je žena iz drugačijeg svijeta. Njezini roditelji su imućni ljudi, a kako je ona njihova jedinica, odgojili su je u raskoši i svim blagodatima suvremenog svijeta. Dianne je još kao djevojčica odlazila na luksuzne prijeme, te se kao vrlo mlada susrela i sa svim porocima modernog života. Bilo joj je svega dvanaest godina kad je prvi puta imala spolni odnos, a alkohol i razne droge dugo su vremena bile dio njezine svakodnevice.

Ne, nikada nije bila tipična narkomanka i ovisnica, barem ne od kada ju ja poznajem. Uvijek je govorila da su to samo rekreativna i opuštajuća sredstva, kojima vikendom bježi od učmale svakodnevice. Ni sam ne znam zašto, ali sam joj povjerovao. Kad sam prije šest godina, kao mladi galeb, došao u tuđi grad, trebao sam na sebe staviti natpis na kojem će pisati: čuvajte se djevojčice i djevojke! Bio sam jako mlad i jako lud.

GLUPA OKLADA S PRIJATELJIMA

U ostalom, koji bi normalan muškarac, samo oklade radi, otputovao kilometrima daleko kako bi dokazao da može učiniti sve što je obećao? Unatoč tome što znam da postoje mnogi otkačeni mladići, ne poznajem nikoga tko je poput mene bio spreman na razne ludosti.

Cijela luda zgoda započela je jedne lijepe, ljetne večeri. Zajedno s prijateljima sjedio sam u konobi, ispijao hladnu pivu i uživao u živoj glazbi koja je pjevala domaće pjesme.

– Tomislave, vidiš li onu žensku pored štanda s drangulijama? – upitao me prijatelj.

– Koju? Misliš na onu bajnu ljepoticu duge, plave kose koja upravo nešto kupuje? – pitao sam ga.

– Ne, na onu pored nje. Ima na sebi kratku, crnu haljinicu i noge poput stupova – objasnio je.

– Ha, ha! Baš ću gledati takve rugobe. Pogledaj samo kolika je! Što bih s takvom? Ta bi me ili pojela za doručak ili mi polomila sve kosti kad bi mi sjela u krilo – grohotom sam se nasmijao.

– Vidite li vi, dečki moji, kako li se on samo uobrazio? Misli da je najljepši i najzgodniji od svih nas. Uvjeren je kako će njemu pripasti najljepša djevojka na svijetu i da dotična još neće biti dostojna njegove bajne ljepote. Dragi moj, nije u izgledu sve – govorio je prijatelj.

– Nije, u pravu si. Ima nešto i u njezinom novčaniku – nastavio sam se smijati i šaliti.

– Tomislave, kad si takav frajer, dokaži nam da možeš imati bilo koju djevojku – bockao me.

– Naravno, samo mi prstom pokaži koju želiš – naivno sam nasjeo na njegovu provokaciju.

– Siguran sam da ne možeš osvojiti ni onu koju sam ti maloprije pokazao – cinički je rekao i nasmijao se od srca.

– Misliš na onu debeljucu? Zašto bih uopće osvajao takvu djevojku? Nikada ne bih mogao biti s takvom ženom. Pokaži bilo koju drugu i za pola sata vidjet ćeš kako to radi pravi majstor.

– Stari, dosta je! Svojim izmotavanjem si nam sve rekao. I sam si svjestan činjenice da ne možeš osvojiti ni tu debeljucu, a da ne govorim o nekoj zgodnijoj mački – dražio me i dalje.

– Nisi u pravu. Naravno da mogu osvojiti dotičnu djevojku. Za takvu će mi biti dosta i pet minuta. Rastopit će se čim joj pristupim, samo ne vidim svrhu u osvajanju takve djevojke…

– Svrha je da nam dokažeš svoje riječi. Evo, ako je ostatak društva za, možemo se i kladiti u tvoj uspjeh. Ja prvi dajem stotinu kuna i kladim se u tvoj neuspjeh – rekao je i izvadio novac.

Njegov primjer slijedili su i ostali mladići iz društva. Za razliku od njih, jedino ja nisam imao dovoljno novca kako bih se kladio na samoga sebe, te sam ih upitao kako ćemo riješiti taj problem. Prijatelji su ustali od stola, nekoliko minuta se došaptavali, a potom mi rekli odluku.

– Tomislave, slušaj naš plan. Osvojiš li dotičnu gospođicu, sav ovaj novac ide tebi, častimo te putovanjem u Italiju na nogometnu utakmicu i još ćemo te častiti ostatak večeri svime što popiješ. Ne uspiješ li, a obzirom da nemaš novac za klađenje, moraš za kaznu otputovati u Njemačku.

– U Njemačku? Baš ste našli kamo ću otputovati! Pravi ste mi vi prijatelji. Znate da mi je mama umrla pri rođenju, a otac poginuo u Njemačkoj i sad bi me tamo poslali? – viknuo sam.

– To ti je kazna, jer si suviše siguran u sebe. Osim toga, ako ne sumnjaš u svoj uspjeh, zašto se pribojavaš? Ja imam rodbinu u Hildesheimu. Zamolit ću bratića da te ondje dočeka. Moraš mjesec dana ondje živjeti. Moj bratić će ti dati sobu za spavanje, a za ostalo se moraš snaći – objasnio mi je.

– Krasnog li plana! Odakle vam samo na pamet padaju takve sulude zamisli? – negodovao sam.

– Bojiš se kako se ondje ne bi mogao snaći i kako ti tvoje galebarske vještine u tuđem svijetu ne bi pomogle? Jadan si ti galeb – zadirkivali su me i dalje i ismijavali od sveg srca.

Njihov suludi plan bio mi je glup i smiješan, ali nisam sumnjao u svoje sposobnosti osvajanja, pa sam pristao na okladu.

– U redu. Prihvaćam vašu igru. Ne bojim se da ću zbog izgubljene oklade uskoro posjetit Njemačku.

Moje lijepe oči, taman ten i naočita figura zasigurno će očarati debelu djevojku. Samo pozorno promatrajte što radim. Za nekoliko minuta jest će mi iz ruke i učiniti sve što poželim. Gledajte me i učite kako se to radi, ionako ste svi vi nesposobni po tom pitanju. Jadnih li vaših roditelja, a posebno majki! Prat će vam i kuhati dok su žive – smijao sam se, a potom ustao i pogledom stao tražiti djevojku o kojoj smo upravo razgovarali. Dečki su za mnom još koješta dovikivali, ali ja ih više nisam slušao, već se usredotočio na svoj cilj.

KOŠARICA ODBOJNE ŽENE-ZMIJE

Žurnim koracima krenuo sam prema dotičnoj djevojci. Zajedno s kolegicom još uvijek je stajala ispred štanda i gledala bižuteriju. Odlučio sam joj se obratiti u trenutku kad je u ruke uzela ogrlicu s krupnim, crno-srebrnim perlama. Nisam se razumio u modu, ali mi to ni nije bilo pretjerano važno. Znao sam što djevojke žele čuti, te sam se vodio ustaljenim navikama.

– Siguran sam da bi ti lijepo pristajale. Tamne perle izvrsno bi išle uz boju tvojih očiju – rekao sam.

U tom su se trenutku obje djevojke okrenule prema meni. Prijateljica moje debeljuce izgledala je vrlo lijepo, ali je zato debeljuca bila pravi primjer ružnoće. Ne, ne volim se i nikome ne želim rugati, ali tako ružnu djevojku nisam vidio tijekom cijelog svog života.

– Kako ti znaš da bi mi ogrlica lijepo pristajala? Uostalom, što si ti? Modni stilist? – odbrusila je takvim reskim glasom od kojeg mi se digla sva kosa na glavi.

Zgrozio sam se. U sebi sam opsovao prijateljima, ali i samome sebi što sam prihvatio ovako glupavu okladu. – Nisam stilist, ali znam procijeniti lijepe stvari. Siguran sam da će ti lijepo pristajati – ponovio sam, a debela djevojka nastavila me promatrati od glave do pete svojim buljavim očima. Bože, izgleda kao ružno, odvratno, bodljikavo prase, pomislio sam u sebi.

– Zar te netko pitao za mišljenje i zašto misliš da mi je stalo do tvojih komplimenata? Gdje bih bila kad bih na njih nasjedala? – bila je iznimno cinična, a ja se nisam mogao načuditi kako je uopće moguće da postoji takva djevojka. Ništa na njoj nije bilo drago, simpatično, lijepo, niti ženstveno. I najobičniji kamen u usporedbi s njom bio je božanstveno lijep i očaravajuć.

– Oprosti, pogriješio sam. Trebao sam se najprije predstaviti. Zovem se Tomislav i nije istina da sam ti samo želio udijeliti kompliment – pružio sam ruku prema njoj, ali ona nije uzvratila.

– Sad si se predstavio, rekao što si želio i možeš šetati – odvratila je, a ja sam se šokirao. Da se nisam kladio s prijateljima, odavno bih je poslao k vragu i rekao joj u lice sve što je ide.

– Želio sam te, ako si slobodna, pozvati na piće – nastojao sam se smiriti i biti ljubazan.

– Nisam slobodna. Jesi li ćorav? Ne vidiš da šećem s prijateljicom? – nastavila se otresati.

– Mare, ja ionako moram ići. Slobodno idi s Tomislavom na piće. Imam nekih obveza na koje sam potpunu zaboravila. Vidjet ćemo se sutra – sada se javila i njezina lijepa kolegica.

Sada sam bar saznao kako se debeljuca zove, a osim što je bila puno ljepša i draža od nje, njezina kolegica očito je bila i puno inteligentnija. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da su moji prijatelji izabrali nju, umjesto ove rugobe od djevojke. Mahnula je i ostavila nas same.

– Imaš i lijepo ime. Onda, može jedno piće? – nasmiješio sam se najljepše kako sam znao.

– Tomislave, što želiš od mene?

O kakvom piću ti govoriš? Zašto bih s tobom išla nešto popiti? Ni ne poznajem te. Zašto mi dosađuješ? Otjerao si mi kolegicu, a sada idi i pusti me na miru. Nisam žedna i ne želim nikamo ići s tobom. Ne znam zašto si me napao – rekla je.

– Zar to nije očito? Sviđaš mi se. Želio bih da se bolje upoznamo, a to ne možemo ako se ne želiš družiti sa mnom. Što je u tome loše? – s mukom sam izgovorio svaku riječ.

– Slušaj me dobro,- stari moj. Ja imam kod kuće ogledalo i jako dobro znam kako izgledam. Dok te promatram, sigurna sam da ti se nikada ne bi svidjela djevojka poput mene. Pretpostavit ću da je riječ o nekoj glupavoj šali ili možda okladi, a ja tu ne želim sudjelovati…

Gotovo sam se srušio kad sam čuo njezine riječi. Ipak nije bila glupa kako mi se učinila.

– Mare, varaš se. Promatrao sam te tijekom cijele večeri. Ne znam zašto imaš tako loše mišljenje o sebi. Sviđaš mi se. Oprosti, nisam znao da si ti zabranjeno voće – glumio sam uvrijeđenost.

Želio sam pošto-poto dobiti okladu s prijateljima. Pomisao da moram otputovati u prokletu Njemačku, k nepoznatom čovjeku, nije mi se učinila nimalo privlačnom.

– Nisam zabranjeno voće, ali ako sam debela i ružna, nisam glupa. Gubi se – otresla se. Iako sam bio na rubu živaca, još uvijek nisam odustao. Progutao sam sav svoj ponos, nastavio dijeliti komplimente i lijepe riječi, ali Mare je bila upornija od mene. Na kraju sam odustao i vratio se k prijateljima podvijenog repa. Smijali su mi se cijelu večer, ali i narednih deset dana, posebno dok sam se pozdravljao s njima i kretao na put k prijateljevom bratiću.

– Nisu mi tu čista posla. Cijela mi je ta situacija prilično sumnjiva. Izgubio sam okladu i kako bih vam pokazao da držim do svoje riječi, putujem u Hildesheim. Ipak, nije mi jasno kako ste bili tako sigurni da Mare neće izići sa mnom? – nisam mogao da ih na kraju svega iskreno ne upitam.

– To je moja sestrična iz Švedske. Vrag je za nju jako umiljat i drag. Otrovnija je od svih zmija otrovnica koje puze po ovom našem svijetu. Bilo je lijepo gledati kako se mučiš – napokon se nasmijao. Odmahnuo sam rukom i krenuo na putovanje koje mi je promijenilo ostatak života. Kad bismo znali što nas čeka iza ugla, zasigurno nikada tamo ne bismo pošli, a isto je tako bilo i sa mnom. Da sam znao što ću sve doživjeti u Hildesheimu, možda bih radije pogazio svoju riječ nego nastavio glumiti frajera, čast i poštenjačinu.

ODLAZAK U HILDESHEIM

Toga ranog jutra stigao sam u Hildesheim. Tada sam mislio da je najgore od svega bilo to što sam danonoćno morao raditi kod prijateljevog oca u restoranu kako bih zaradio za putovanje. Igor, bratić mog prijatelja, dočekao me na dogovorenom mjestu i poveo u svoj stan. Dao mi je sobu, pokazao gdje se nalaze pekarnica i trgovina, objasnio da on nema vremena baviti se našim ludostima i otišao svojim putem.

Prva dva dana besciljno sam lutao i kupovao tek najnužnije prehrambene proizvode. Promatrao sam izloge, nepoznate ljude i slušao njihove priče u kojima nisam razumio niti jedne jedine riječi. Kako su dani prolazili, moja bijedna situacija u novčaniku svakim je danom postajala sve jadnija. Kad sam potrošio i zadnji novčić, shvatio sam da moram nešto zaraditi kako bih se uopće mogao vratiti natrag u Hrvatsku. Zamolio sam Igora da mi nađe bilo kakav posao i na moju veliku sreću, počeo raditi dva dana kasnije. Čistio sam pogone i radne strojeve. Naravno, to nije bio posao o kakvom sam sanjao, ali sam bio sretan već kad sam pomislio da ću nešto zaraditi, a tako mi je i vrijeme brže prolazilo. Polako, ali sigurno, učio sam i njemački jezik. Prošao je mjesec, dva, a tako na kraju i godina dana.

Nisam razmišljao o povratku. U Zadru me ionako nije čekao nikakav posao. Igor i ja smo se sprijateljili i često nakon posla zajedno izlazili u noćni život. Što sam duže živio u Hildesheimu, to sam trezvenije razmišljao. Prestao sam biti ponosan i lijeni galeb te više razmišljao o budućnosti. Za razliku od primanja koja sam povremeno dobivao u rodnom gradu, ovdje sam sasvim pristojno zarađivao. U jednom trenutku donio sam plan da ću ostati onoliko dugo, dok ne zaradim toliko da u rodnom gradu mogu otvoriti vlastiti hotelčić. S Igorom sam sve češće izlazio i u jednom od takvih ludih izlazaka upoznao sam Dianne.

POZNANSTVO S BOGATOM DIANNE

Ja sam sjedio za šankom, ispijao svoje pivo i promatrao zanimljive djevojke koje su svoja mlada, vitka tijela njihale u ritmu glazbe. Ona je naručivala viski, a kad je primila čašu, rasula je tu skupocjenu tekućinu po mojoj bijeloj košulji. Zaprepašteno sam je promatrao, a ona se stala smijati kao da je pala s nekog drugog planeta. Opsovao sam u sebi i prostrijelio je pogledom. Očekivao sam da će mi se barem ispričati, ali njoj to očito nije palo na pamet. Naručila je još jedan viski, a potom ponovno alkohol prosula po mojoj košulji. Poludio sam. Žurno sam ustao s barskog stolca i objema je rukama uhvatio za ramena. Došlo mi je da joj zavmem vratom, ali kad sam malo bolje pogledao njezinu naočitu figuru, predomislio sam se.

– Što je tebi? Zar je moguće da tako skup viski namjerno prolijevaš po mojoj košulji? – bijesno sam sijevao očima.

– Moguće je, moguće. U današnjem ludom svijetu sve je moguće. Što znači jedna ludost manje ili više? – odgovorila je smješkajući se i mjerkajući me od glave do pete.

– Sad mogu baciti moju bijelu košulju – uzdahnuo sam ne znajući što bih uopće mislio.

– Ionako izgleda vrlo jeftino. Takve su košulje kod nas odavno izišle iz mode – nasmijala se.

Oh, svašta sam u životu mogao podnijeti ali ne i da me ismijava jedna pijana djevojka, pa bez obzira na to koliko dobro izgledala. Ni sam ne znam zašto sam tako postupio, ali uhvatio sam je za ruku. Ona se nije otimala, a ja sam u svojoj velikoj ruci osjetio njezinu malenu i nježnu.

– Ne cijenim ljude koji druge procjenjuju po njihovim odijelima – vrisnuo sam joj na uho.

– Odijela su dokaz njihovoga materijalnog stanja. Materijalno stanje govori koliko je čovjek snalažljiv u životu – opet se nasmijala i ponovno naručila viski. Bila je stvarno neobična žena.

– Nadam se da me nećeš zaliti još jednom – upitao sam kad je ponovno uzela čašu u ruku.

– Neću. Sada ću ove vatrene gutljaje podijeliti s najvatrenijim muškarcem kojeg sam upoznala…

– Kako ti možeš suditi o mojoj vatrenosti? – morao sam se nasmijati, iako su mi godile njezine riječi. Odmah je bilo jasno da je to djevojka potpuno drugačija od svih djevojaka koje sam poznavao. Otpila je gutljaj, ponudila čašu meni, a kad sam i ja otpio, stala me strasno ljubiti. Tako je počela moja veza s njom.

ZOOLOŠKI VRT U NAŠEM DOMU

Od te večeri počeli smo se redovito viđati, a Dianne je svakim svojim postupkom dokazivala koliko se razlikuje od svih. Nakon nekoliko mjeseci druženja, Dianne je došla u moju sobu. U ruci je nosila šarenu kutijicu s velikom vrpcom.

– Što je to? Nisi mi valjda donijela poklon? – upitao sam u šali nakon što sam je pozdravio.

– Možda jesam, a možda i nisam. Otvori i pogledaj a onda ćemo razgovarati – odvratila je.

Žurno sam razmotao vrpcu i papir. U kutiji su se nalazili ključevi skupocjenog automobila.

– Dianne, što ovo treba značiti? – zbunjeno sam podigao ključeve u zrak i čekao odgovor.

– To je znak moje bračne ponude. Hoćeš li se oženiti za mene? – pitala je bez ustručavanja.

Do toga dana, o ženidbi nikada nisam ni razmišljao. Vjerovao sam kako sam premlad i da za to uvijek ima vremena. Posebno nikada nisam razmišljao o tome da ću ja biti zaprošen.

– Hoću, oženit ću te – začuo sam samoga sebe gdje govorim.

Ni danas mi nije jasno zašto sam donio takvu odluku, ali kad sam je jednom donio, smatrao sam neozbiljnim da je mijenjam. Uostalom, ne mogu reći da mi se Dianne nije sviđala. Stvarno je bila posebna i čak sam se zaljubio u nju, ali sam od prvog dana sumnjao da s takvom ženom mogu ostvariti uspješniju vezu kao što je brak. No, ipak sam pristao i na opće čuđenje njezinih roditelja i prijatelja, ona se udala za siromašnog Hrvata. Nakon vjenčanja preselio sam se u njezin stan, a potom me punac zaposlio u svom poduzeću.

Kako nisam bio pretjerano obrazovan, započeo sam s lakšim poslovima i polako napredovao. Što je vrijeme više odmicalo, sve mi se više činilo da se bolje slažem s njezinim roditeljima nego s njom. Dianne je imala stvarno čudne navike. Bila je prava razmažena bogataška kći. Urlala je za svaku pojedinost koja joj se ne bi svidjela. Izlazila bi gotovo svakog dana u tjednu i dolazila kući u sitne, jutarnje sate. Često je izbivala s posla, ali kako joj je otac bio šef, to je nije previše opterećivalo.

Imala je ludo društvo kojemu ništa ljudsko nije bilo strano. Poznavali su svijet alkohola, droge, prostitucije i raznih perverzija. Što sam je bolje poznavao, to sam joj se više čudio. Bilo je dana kada nismo progovorili ni jedne jedine riječi, ali i dana kada smo se izvrsno slagali. Njezin otac rekao mi je da tako funkcionira svaki brak i da se oboje moramo truditi da budemo sretni. Učio sam se kompromisima, a onda me jednog jutra Dianne dočekala s prekrasnim vijestima.

– Bila sam kod liječnika i sve mi je objasnio. Od danas će se naš život potpuno promijeniti – rekla je.

Ledeni trnci prostrujali su mi tijelom. Pretpostavio sam da je teško bolesna i stao je tješiti.

– Ne brini se, sve će biti u redu. Ja ću biti uz tebe i truditi se da ti sve olakšam – šaputao sam.

– Naravno da ćeš se truditi. Ti si najveći krivac mome stanju – rekla je s osmijehom na licu. Ni tada nisam shvatio o čemu se radi, već sam i dalje brižno birao utješne riječi. – Dragi moj, vidim ja da si ti mene potpuno krivo shvatio. Nisam ja bolesna, ne brini, već ćeš ti postati otac – zacvrkutala je.

Bila je to najljepša vijest koju mi je mogla priopćiti. Skakutao sam i trčao po stanu lud od sreće.

Idućih devet mjeseci naš brak je bio idiličan u svakom pogledu. Dianne je prestala izlaziti, konzumirati alkohol i droge i potpuno se posvetila brizi i budućem rođenju djeteta. Kad je na svijet donijela Ivana bili smo najsretniji ljudi na svijetu. Bila je jako dobra majka i ja sam se divio njezinoj promijeni. Isto je bilo i kad je ponovno ostala u drugom stanju i rodila Johannu. Bio sam siguran da su je prošle mladenačke ludosti i da razmišlja na drugačiji način. Dok sam ja radio, supruga je s djecom znala često odlaziti u roditeljsku kuću. Ponekad bi djecu ostavljala na brigu baki, a ona s prijateljicama otišla u grad na ručak ili na kavu. Nisam se tome protivio, već shvaćao da i ona treba malo vremena i prostora za sebe. Često sam ih i sam znao čuvati dok nje ne bi bilo. Dianne je silno voljela našu djecu, te je često znala pretjerivati kod kupovine dječjih stvarčica.

Jednom je tako kupila mačku, psa i malu ovčicu. Bio sam užasnut i gotovo se onesvijestio kad sam po povratku s posla zatekao živu ovcu u kući. Znao sam kako se djeci zasigurno svidjela pa Dianne nije mogla odoljeti kupnji.

– Koji je ovo vrag? Zar ćemo u stanu imati zoološki vrt? Gdje si samo pronašla ovcu? – poviknuo sam.

– Ne psuj pred djecom! Išla sam kod seljaka kod kojih mama uvijek kupuje meso i mlijeko. Ondje sam vidjela malenu ovčicu, a kako su djeca stalno trčala za njom, odlučila sam je kupiti. Ne vidim što je loše u tome da djeci ispunim želju? Pogledaj samo kako trče za njom.

– Draga, mi nemamo dvorište. Ovo je zlostavljanje životinja i ne znam koliko je zdravo da u stanu živimo svi zajedno – pokušavao sam protestirati i urazumiti suprugu, ali uzalud. I, tako su prolazili dani. Djeca su se s novom ‘igračkom’ igrala kratko vrijeme, a tada bi poželjela nešto drugo. Dianne nije štedjela, tako smo u stan dobili i nove sustanare.

Kupila im je kanarinca, papagaja i zamorca. Sva moja protivljenja na kraju bi nestajala kada bih ugledao djecu s životinjicama u ruci i velikim osmijehom na licu. Najgore od svega bilo je to što je u stanu vladao vječiti nered, a gospođa koja je održavala naš stan, samo je uzalud gubila vrijeme spremajući ga. Djeca i životinjice koje trče na sve strane činili su svoje.

SVE JE POGREŠNO SHVATILA…

Tog je jutra Dianne otišla na druženje s prijateljicama. Kako sam imao slobodan dan, odlučio sam s njima provesti ugodno vrijeme. Međutim, nekoliko minuta nakon Dianninog odlaska, nazvala je njezina mama i zamolila me da dođe po djecu te s njima ode u obližnji zabavni park. Pokušavao sam joj objasniti da to mogu i sam učiniti, ali ona je bila toliko uporna, te sam na kraju popustio i dopustio da odvede djecu. Kad sam ostao sam, umoran od posla, ali i vječite buke u našem stanu, pošao sam u kupaonicu i napunio kadu vodom. Taman kad sam se izvalio, sjetio sam se kako sam zaboravio ponijeti mobitel i telefon sa sobom. Onako nag, izišao sam iz kupaonice, a kako mi se na putu našla ovca, pokušavao sam je zaobići i doći do telefona. Naša ovčica Mimi kao da je poludjela, stalno mi se petljala pod noge. Poludio sam, uzeo je u ruke i podigao. Baš u tom trenutku u kuću je ušla Dianne i vrisnula čim me ugledala.

– Tomislave, što to radiš s našom Mimi? Zar je moguće? Nastran si i zadovoljavaš se sa životinjama! Jadna ja! Kako li sam samo bila glupa i nisam shvatila što mi se događa ispred nosa? Gdje su moja djeca? Bludničiš pred njima! Ubit ću te! Prokletniče! – vrištala je iz sveg glasa. Pokušavao sam je urazumiti i objasniti joj što se dogodilo, ali svaka moja riječ samo ju je još više raspalila. Sjetila se kad me našla gotovo u identičnoj pozi. Naime, pas je ušao u sobu taman dok sam se presvlačio, a kako sam mrzio životinje pored sebe, uzeo sam ga i krenuo izbaciti iz sobe. I tada je naišla Dianne i već tada me optužila za zoofiliju, ali sam je tada uspio uvjeriti u jedinu istinu. Ovaj puta to mi nije pošlo za rukom.

DOSTA MI JE NJEMAČKE ZAUVIJEK

Osim toga, moja se supruga dugo kretala u društvu gdje su bile moguće svakakve perverzije, pa joj na neki način čak i nisam mogao zamjeriti što me tako optuživala. Nakon silne svađe i očaja, Dianne je svoju optužbu ispripovijedala svojoj majci, ocu, prijateljima.

Bio sam ljutit, te sam zatražio razvod braka.

Želio sam napokon pobjeći iz Njemačke i vratiti se tamo gdje su ljudi normalniji i ne razmišljaju o odvratnim perverzijama. Ta moja gesta samo je produbila Dianninu sumnju. Svađali smo se, raspravljali, objašnjavali, i ja sam se na kraju odselio od nje. U trenutku kada sam došao dati otkaz kod njezinog oca, punac me potapšao po ramenu.

– Zete, nemojte si tako uništiti život. Ja znam da to nije istina. Ti ni ne možeš zamisliti u kakvom se društvu ona kretala i što je sve njima bilo normalno. Ti si pametniji, oprosti joj. Ako već ne zbog nje, onda zbog djece. Ponovno sam Dianne vidio s jednom prijateljicom iz starog društva. To neće dobro završiti. Odvedi je u svoj rodni kraj i ondje pokušajte ponovno. Ovdje bi se, unatoč djeci, svašta moglo dogoditi – savjetovao mi je punac, a nakon što sam malo bolje razmislio, odlučio sam ga poslušati.

Uz svesrdnu pomoć punca i punice, Dianne je odustala od prijave za zoofiliju i odlučila sa mnom poći u najljepši grad na svijetu, u Zadar. Znao sam da nam neće biti lako, ali zbog djece bio sam spreman na svaki ustupak.

Naše preseljenje pokazalo se punim pogotkom za sve. Dianne je na prvi pogled zavoljela moj grad, a srdačnost mojih prijatelja i susjeda samo su nam išli u prilog. Snašla se puno bolje nego što sam to ikada i mogao zamisliti. Uz kuću koju sam naslijedio, moju ušteđevinu, ali i novčanu pomoć njezinih roditelja, sagradili smo takvu kuću s apartmanima, kraj koje često zastaju mnogi imućni inozemni turisti i dive joj se. Naravno, svoj bračni problem i priču sa zoofilijom nikada nikome nisam spomenuo.

Oboje se bavimo turizmom, a naša djeca žive u normalnom okruženju. Ponekad, najčešće za blagdane, odemo u posjet baki i djedu u Njemačku, ali nikada se ondje ne zadržavamo duže od tri dana. Dosta mi je Njemačke za cijeli život, ali zbog djece sam ipak pogazio riječ da se ondje više nikada neću vratiti. Da nije bilo jedne lude oklade i luckastog mladića, ne bi bilo problema sa zoofilijom, ali ni moje prekrasne dječice. Kad bolje razmislim, valjda se sve dogodilo upravo onako kako se i trebalo dogoditi, a osmijehe i sretna lica moje djece i supruge, danas ne bih mijenjao nizašto na svijetu. Dianne i ja danas se često smijemo toj zgodi sa zoofilijom i siguran sam da se takva optužba s njezine strane više nikada ne bi ponovila. Zadar nas je zbližio i otvorio jedno prema drugome.