Ljubav u stranoj zemlji

Vraćajući se s posla, pred zgradom u kojoj smo stanovali ugledala sam na parkiralištu bratov automobil pa sam znala da nas je posjetio Marko, što je bila prava rijetkost. Otkad se oženio sa Stefanie dolazio bi samo na izričit poziv roditelja kad bi ga nešto trebali. U prvo su vrijeme dolazili na nedjeljni ručak, ali je i to brzo prestalo jer se našoj snahi nisu sviđala jela što ih je pripremala moja mama. Kad sam se u predsoblju presvlačila, začula sam povišene tonove oca i sina koji su očito o nečem važnom raspravljali. Prepoznavši očev glas, prisluhnula sam o čemu je riječ.

– Neću čekati starost da se u svoju Liku vratim na umiranje. Dovoljno smo priskrbili da možemo tamo pristojno živjeti, tim više što nam je kuća obnovljena. Imamo, hvala Bogu, i lijepe zemlje, kao i prostora za bilo kakvi “gešeft”! Nije Lika više zabačeni kraj kao što je bila prije izgrađenih cesta. Tamo su sada veće mogućnosti nego ovdje. E, vidiš sine, da sam znao kako ćeš se ovdje udomiti, nikada ne bih gradio tako veliku kuću. A ja mislio, oženit ćeš neku našu curu pa će trebati prostora za unuke, a kod tebe niti u tri godine braka nema poroda. Je li ti žena jalova ili ne želite imati potomstvo? – zagrmio je glas mog tate Gorana, nakon čega su se naglo otvorila sobna vrata kroz koja je izletio moj brat Marko, a za njim je izašla i mama. Marko je požurio prema izlazu, a mama Korana je šmrcajući brisala suze s uplakanog lica.

– A ti, Jadranka prisluškuješ! Nisam ni znao da si došla. Najprije sam pozvao sina da mu kažem što smo odlučili, ali se s njim ne može više niti razgovarati. Kod njega sve mora biti onako kako odluči njegova Stefanie. E, da sam znao kakav će papučar biti moj sin, niti mu na vjenčanje ne bih došao – moj je otac i dalje sipao svoj bijes, a što mi je već postalo normalno nakon svakog razgovora oca i sina.

Znači, odlučili su se vratiti u domovinu, razmišljala sam čak i zadovoljna, jer se njihov odlazak poklapa s mojim planovima o udaji. Nisam ih još obavijestila o svojim namjerama, ali ću im svakako reći da ne otkazuju stan jer ću ja u njemu ostati, pa se uskoro i mogu vjenčati s Kristianom. Nadam se da neće imati ništa protiv da živimo odvojeno od njegovih roditelja. Poznavajući Kristiana, znala sam da se o svemu možemo mirno dogovoriti, jer on nije bio eksplozivne naravi kao moj otac i brat.

Poznajemo se još iz osnovne škole, a naše druženje je potrajalo i u pubertetu kad smo spoznali da se volimo. I sada, kad smo već oboje zaposleni, osjećamo da ne možemo jedno bez drugoga. On je elektrotehničar, specijalist za popravak svih mogućih elektroničkih aparata, a ja sam fizioterapeut i radim u bolnici. Budući da su naša zvanja odgovarajuća za privatni biznis, često sanjarimo o vlastitoj kući u kojoj bismo imali poslovni prostor da se možemo viđati čitavog dana, jer nam je svaki trenutak dragocjen. Nas dvoje doista ne možemo jedno bez drugog pa se svakodnevno dočekujemo nakon posla makar zbog jednog poljupca. Mojim je roditeljima bilo poznato da imam dečka Nijemca, ali mi to nikad nisu prigovorili kao mom bratu kad je objavio da se ženi s Njemicom. Tata je doslovce podivljao pronalazeći argumente protiv ženidbe sa Stefanie, a ljubav o kojoj je govorio Marko, tata je naprosto ismijavao.

– Zar ću imati unuke koji neće razumjeti moj jezik, ako ti ova mršavica ikad i rodi dijete! Tebi treba prava žena, sposobna za svaki posao, jer se u Lici ne živi samo od čistog zraka! A što kažeš da se volite, uopće nije problem! Kao što voliš ovu, zavoljet ćeš i neku drugu, ta žensko je žensko! – bio je nemilosrdan otac.

Nas oboje, moj brat i ja, rođeni smo u Njemačkoj, ali materinji jezik govorimo kao i naši roditelji. Bili smo i učenici domovinske škole gdje smo stekli solidno znanje, jer se naši roditelji razlikuju od mnogih drugih koji toj školi nisu pridavali važnost. Mi smo se morali jednako odgovorno odnositi prema dopunskoj, kao i prema glavnoj, njemačkoj nastavi.

Da su se moji roditelji odlučili za povratak dok smo nas dvoje bili još djeca, vjerujem da bismo bez prigovora pošli s njima, ali sad kad je Marko oženjen Njemicom, zaposlen kao majstor tokar u tvornici gdje dobro zarađuje, normalno da mu ne pada na pamet da ide s roditeljima u Liku. Moj se otac ne može pomiriti s mišlju da se bez svog sina vrati na djedovinu, a mene kao kćer nikad nije spominjao. No, kako prema njegovim nazorima žena mora biti uz muža, vjerojatno neće imati ništa protiv da ja ostanem s Kristianom. Tako sam barem ja zamišljala sve do onog dana dok moj otac nije izjavio:

– Ti bi Jadranka trebala dati otkaz na radnom mjestu, jer za mjesec dana selimo! – rekao je hladno, a ja sam ostala toliko zaprepaštena, da u prvom trenutku nisam mogla ni progovoriti.

– Koliko znam, vi se vraćate u domovinu, ali ne razumijem zašto bih ja trebala dati otkaz. Nikada nisi spominjao da se ja vraćam s vama, tim više što se uskoro udajem, a ženi je mjesto pokraj muža! – upotrijebila sam njegovu krilaticu.

– Točno, ženi je mjesto kraj muža! To vrijedi za sav normalan svijet, osim za tvog brata Marka. On sve u životu radi obrnuto. On ostaje sa svojom ženom, jer meni takva snaha kao što je Stefanie i ne bi bila od koristi, pa umjesto sa sinom, vraćam se s kćeri!

– Doista si me iznenadio, oče! Ja nisam ni psihički spremna za život u tom vašem kraju. Čak ne znam čime bih se tamo mogla baviti. Zašto sam završila školu ako taj posao neću u životu i raditi?

– Znači li to da taj naš kraj nije i tvoj? Počinješ govoriti kao i tvoj brat, a ja vas nisam odgajao da više cijenite tuđinu nego svoju zemlju u kojoj su naši korijeni, grobovi naših predaka…

– U pravu si, tata! To je i moj kraj i dobro znaš da mi se tamo sviđa, ali ne mogu ostaviti Kristiana. Upravo smo se dogovorili da ćemo se kroz mjesec-dva vjenčati. Baš sam vas htjela zamoliti da ne odjavljujete stan jer bismo nas dvoje stanovali u njemu.

Sve je to došlo tako iznenada da jednostavno ne znam što i da radim.

– Rekao sam ti, daj otkaz u bolnici. Za posao ne brini. Nabavit ću ti sve potrebne aparate i uređaje pa ćeš raditi privatno. Tamo ima više bolesnih ljudi nego ovdje. Zaposlit ćemo jedno ili dvoje ljudi. Bit ćeš šefica u svom salonu, a mi ćemo konačno biti svoji na svome.

– Sve je to lijepo, ali se ne uklapa u moje planove. Doista si me iznenadio, tata! Nikada nismo razgovarali o tome da ja idem s vama. Kad god si govorio o povratku, spominjao si Marka, ali morate i njega razumjeti. Kao što vi želite u kraj u kojem ste odrasli, tako i on želi ostati među ljudima koje poznaje još iz djetinjstva, u gradu gdje poznaje svaku ulicu i gdje mu se žena osjeća sretnom.

S tatina je lica nestala sva radost. Gledao me kao da me prvi put u životu vidi, kao da mu do svijesti još nisu doprle moje riječi. I dok je sobu ispunjavala teška tišina, mama je u kuhinji užurbano poslovala s hranom oko štednjaka.

Misli su mi strelovito jurile glavom, a gledajući svog oca, bilo mi je jasno kako se osjeća poraženim nakon Markova odbijanja da pođe s njima. Nisam znala kako reći roditeljima da ne mogu odlučivati o mojoj sudbini.

– Da si mi ranije rekao o svojoj namjeri da trebam s vama poći umjesto brata, rekla bih Kristianu da se ne mogu udati za njega. Ta znali ste da imam dečka za kojeg se namjeravam udati. – Znači li to da se zasigurno udaješ, kćeri! Da li se njegovi roditelji slažu da im snaha bude strankinja? Pa mi njega jedva poznajemo, ali ako se namjeravate ženiti, valjda će nam doći u kuću.

– Naravno da će doći i nemoj mi reći da ga ne poznaješ. Sjećaš ga se još iz osnovne škole dok smo stanovali u istoj ulici. Što se tiče njegovih roditelja, ne vjerujem da me smatraju strankinjom.

– Ah, tako! Ako nisi strankinja, onda si Njemica! A, jesi li? Možda za Kristiana i jesi, ali za njegove roditelje… Uostalom, ako se vjenčate prije našeg odlaska, ne mogu zeta Nijemca voditi u svoju domovinu. U tom ćemo ti slučaju ostaviti stan. Samo se pitam za koga sam ja to štedio i gradio kuću u koju se vraćamo samo nas dvoje pred kojima je skora starost. Imanje će nam potpuno propasti, njive zarasti korovom, a dio kuće ću nekome iznajmiti za poslovni prostor kojeg sam namijenio tebi i sinu – govorio je tata sumornim glasom gledajući s puno sjete kroz prozor. Znala sam da mu misli lutaju njegovim rodnim krajem za kojim je istinski čeznuo.

– Ne želim umrijeti u tuđini. Moram se vratiti dok sam još u snazi – obično bi govorio kad bi netko od naših zemljaka, čekajući mirovinu u Njemačkoj, umjesto povratka bio poslan u lijesu. Znala sam da je moj otac donio naglu odluku o povratku nakon jednog takvog ispraćaja pred nekoliko mjeseci, samo što o tome nismo govorili.

– Čuj me, Jadranka, ako se udaš za mjesec dana koliko smo još ovdje, ne možemo te prisiliti da ideš s nama, ali te samu nećemo ostaviti – rekla je i mama, potvrđujući očevo mišljenje.

– Sve ćemo sutra znati nakon razgovora s Kristianovim roditeljima, a onda će doći i k vama da me isprosi – rekla sam kroz smijeh odlazeći u svoju sobu na spavanje. S nestrpljenjem sam čekala sljedeći dan kada će me poslije posla Kristian odvesti svojim roditeljima, da našu vezu i formalno obznanimo kako bismo mogli zakazati vjenčanje. S obzirom da sam njegove roditelje poznavala iz viđenja, nisam se ustručavala doći im u kuću, pa sam tim više bila iznenađena dočekom gospođe Agate.

– Kako mi možeš dovesti nenajavljenu gošću u kuću? – izgovorila je i ne pogledavši me, a ja sam poželjela pobjeći prije bilo kakvog razgovora, jer Agatin neljubazni doček nije ništa dobra obećavao.

Kad je iz sobe došao gospodin otac, još sam se neugodnije osjećala pod njegovim ispitivačkim pogledom. No, on je bio uljudniji pa nas je pozvao u sobu i ponudio da sjednemo.

– Vi poznajete Jadranku pa je ne treba posebno predstavljati – započeo je svoj već pripremljeni govor Kristian.

– Ne trebaš, sine! Sjećam je se još iz osnovne škole. Niti jedna djevojčica nije imala tako crnu kosu kao ona – govorila je Agata kao da nisam prisutna.

– Došli smo vam reći da se nas dvoje namjeravamo vjenčati još ovog mjeseca, jer njeni roditelji odlaze u domovinu – govorio je Kristian brzo kao da i sam želi što prije pobjeći od strogih pogleda roditelja.

– Dakle, vas dvoje ste već odlučili pa nemamo o čemu razgovarati. To su neki novi običaji koje su nam donijeli stranci, ali se ja po njima ne želim ravnati – rekao je njegov tata Konrad uvrijeđeno.

Uslijedila je prepirka iz koje sam mogla razumjeti da im je sin već govorio o našem vjenčanju, jer je na kraju rekao:

– Niste li tražili da Jadranku dovedem, kad sam vam rekao da se nas dvoje namjeravamo ženiti?

– Jesmo, sine! – složila se Agata. – Dakle, naš Kristian kaže da se već dugo volite, i kao što vidim, htjeli biste se za njega udati, a sad žurite s vjenčanjem jer se vaši roditelji vraćaju svojoj kući. Zar ne bi i za vas bilo bolje da odete s njima? Zgodna ste djevojka i dobrog zvanja pa ćete se lako udati za dečka iz svog naroda. Znala sam i do sad da se moj sin zabavlja sa strankinjom, ali nisam vjerovala da će ta veza tako daleko doći. Još se nitko iz naše obitelji nije miješao sa strancima, pa to ne možemo dopustiti ni Kristianu – izgovorila je okrenuta meni, a potom se okrenula svom sinu:

– Mi ne možemo dopustiti ovaj brak. Zato sam i tražila da je dovedeš kako bih joj rekla da na taj brak ne može računati.

– Ali, majko, Jadranka je ovdje rođena! Odrasla je u ovom gradu, školovala se… – uzaludno me branio Kristian. Agata ga je prekinula pokretom ruke, sažalno ga gledajući:

– Smatraš li, sine, da sva ta auslenderska djeca rođena u ovom gradu trebaju i ostati ovdje? O, ne! Bilo bi im najbolje da se vrate sa svojim roditeljima. Uostalom, o čemu mi raspravljamo. Rekli smo ti da strankinju ne želimo za snahu – izgovorila je s toliko zloće da sam se odmah pokupila iz njihove kuće.

Uputila sam se pješice kako bih mogla o svemu razmisliti dok su mi suze nekontrolirano tekle. Nažalost, moji i njegovi roditelji razmišljaju na sličan način pa mi ne preostaje drugo nego se pomiriti sa sudbinom koja mi je dodijelila život u domovini koju dobro i ne poznajem. Ako već ja ne mogu biti sretna jer me Kristianovi roditelji ne prihvaćaju, neka budu barem moji roditelji sretni što ću se s njima vratiti. Oni to doista i zaslužuju, odlučila sam i već trenutačno osjetila veliko olakšanje.

Kristian nije poštovao zabranu svojih roditelja pa me već sljedećeg dana dočekao pred bolnicom. Molio me da ne uzmem k srcu riječi njegovih roditelja jer su “kao” oni ionako zastarjelih nazora, pa se ne bih trebala na njih uopće obazirati.

– Nismo li oboje punoljetni i neovisni pa nam nitko ne može krojiti budućnost? Neka me se odreknu, neka me razbaštine, ali mi tebe neće uzeti. Ti si mi od svega ipak najvrednija, moja draga Jada – nazvao me imenom kojeg je on smislio, skrativši Jadranku. – Vjenčat ćemo se bez njihova blagoslova, samo me nemoj ostaviti jer ne želim živjeti bez tebe! – ponovio je po ne znam koji put u posljednje vrijeme, iako sam osjećala fizičku bol u grudima, bol od tuge i na samu pomisao da ga više nikada neću vidjeti ako odem, ipak nisam mogla pred svojim roditeljima pogaziti datu riječ, da idem s njima. Nakon posjete Kristianovim roditeljima, doista sam se počela osjećati strankinjom, posve slučajno rođenom u ovoj zemlji. Ipak su moji roditelji u pravu kad mi govore da je najljepše biti svoj na svome, a Agata je samo glasno bila izrekla ono što mnogi njeni sunarodnjaci misle.

– Vjeruj mi, Jado, doći ću ti jednoga dana kad me najmanje budeš očekivala – rekao je Kristian na rastanku, samo što ja njegove riječi nisam shvatila ni malo za ozbiljno.

Nisam željela novi život započeti u lažnim nadama i nerealnim snovima. Bez protivljenja sam prihvatila očevu sugestiju da uvezemo potrebne aparate pa sam uskoro i započela s radom kao privatnica, i nasuprot mojim očekivanjima, svakim sam danom imala više pacijenata. Za razliku od mene, koja sam još uvijek tugovala za Kristianom, moji su roditelji izgledali kao preporođeni. Mama mi se činila svakim danom sve mlađa i mlađa, a otac, onako opaljen suncem od boravka izvan kuće, djelovao je snažnije i zadovoljniji nego ikad.

U našem se malom gradiću živjelo mirno, kao uostalom i u čitavom ličkom kraju gdje još uvijek mnogo obnovljenih kuća čeka svoje stanare. Kako je vrijeme prolazilo, postajalo mi je sve jasnije zašto su moji roditelji toliko čeznuli za svojim zavičajem. To je uistinu predivan kraj planinskih masiva i krških polja, bistrih izvora i rijeka koje se čudom prirode gube s lica zemlje ponirući u nepoznate dubine, kraj suprotnosti kamene goleti i bujnog raslinja, sudar tradicije i suvremenog, što je vidljivo na svakom koraku. Zbog novih spoznaja o životu u zavičaju mojih roditelja nisam se kajala zbog našeg povratka, mada mi je Kristian nedostajao svakog dana, a kad sam otkrila da nosim njegovo dijete, moja je čežnja za njim postala neizdrživa. Znala sam da njegovo mjesto u mom srcu nikad neće zauzeti niti jedan drugi muškarac. Nisam očajavala zbog trudnoće i mogućih podsmijeha okoline u kojoj je još uvijek vladao tradicionalni odnos prema vanbračnoj djeci, nazivajući ih pogrdnim nazivima. Čak ni majci nisam otkrila da sam trudna. Imat će vremena saznati kad moja tajna postane vidljiva, promišljala sam bez nelagode.

Obećanje koje sam dala Kristianu na odlasku, da ću mu pisati, nisam održala, svjesna da mu ne bih mogla prešutjeti novonastalo stanje, a nisam ga željela uza se vezati na takav način.

Moji su roditelji vjerovali da sam zadovoljna životom u njihovu starom kraju, jer Njemačku više nisam spominjala. Vjerojatno su mislili da sam zaboravila i svoju prvu ljubav, pa su mi počeli pronalaziti potencijalne prasce. Bližio se kraju i četvrti mjesec trudnoće, kada mi je moja prostodušna majka zadovoljno rekla:

– Lijepo si se oporavila na ovom planinskom zraku od naše domaće hrane. No, sad moraš malo pripaziti, jer dobiješ li još koji kilogram, izgubit ćeš struk – zaprijetila mi je prstom i nasmijala se.

– Izgledat ću kao trudnica – rekla sam promatrajući majčinu reakciju. – Nemoj se ni šaliti tim riječima, jer znaš da se ovdje nikada ne bi udala s kopiletom! – uplašeno je prošaputala.

Ne obazirući se na njene riječi o udaji, rekla sam posve mirno:

– Četvrti mjesec mi se bliži kraju, a ti si tek sada primijetila da sam se udebljala. Da, trudna sam, majko!

Pogledala me zaprepašteno kao da sam najavila smak svijeta. Sjela je i brišući znoj s lica progovorila drhtavim glasom nakon kojeg sam mogla očekivati bujicu suza pa sam je brzo nastojala utješiti:

– Ne ljuti se, majko, što ti prije nisam rekla da nosim Kristianovo dijete, vaše prvo unuče kojem se trebaš radovati kao što se i sama radujem. I, nemoj biti zabrinuta! Nije više sramota biti samohrana majka, a mi nismo sirotinja da se bojimo kako ću ga othraniti. Zar ne vidiš da nam je kraj pust, a pogotovo se malo djece rađa u ovim poratnim godinama… – prekinuo me ulazak oca koji je odmah primijetio da se između nas dvije nešto događa.

– Što ste se vas dvije ukipile? Da nije stigla kakva loša vijest od Marka? – upitao je namrštivši obrve.

– Nije, oče! Marko se ne javlja, ali zato ja imam za tebe veselu vijest. Postat ćeš djed! – ispalila sam bez uvijanja, jer sam znala da majka nema hrabrosti to izreći, a i čemu skrivati nešto što se sakriti ne može. – Mama je zabrinuta zbog moje trudnoće – rekla sam, spremna otrpjeti njegovu ljutnju, pa i grube riječi koje bi mogle uslijediti nakon njegovog zaprepaštenja koje mu je lice pretvorilo u masku. Najgore mi je bilo izdržati gluhu tišinu koja nas je pritisnula poput oklopa. Svoga oca nikad nisam vidjela tako zabrinutog i šutljivog. Mislila sam da se u njemu skuplja bijes koji će provaliti iz njega poput oluje, ali na moje ogromno iznenađenje, blagim me glasom upitao: – Jesi li javila svom Nijemcu i kako je reagirao?

– Nisam javila Kristianu jer ga ne želim ucjenjivati svojom trudnoćom. On će jednog dana doći ako to bude želio, a ovo će mi dijete uljepšati život i bez njegova prisustva.

– Nadam se da će i nama uljepšati život naše prvo unuče. S ocem ili bez njega, bit će zbrinuto – ugodno su me iznenadile očeve riječi, nakon kojih se i mamino lice posve razvedrilo, uljepšano osmijehom olakšanja i sreće.

– Bude li muško, a nosit će naše prezime, bit ću doista sretan što nam se “loza” neće zakinuti. Od sada barem znam za koga radim, pa kad mi sin nije dao nasljednika, neka to bude tvoje dijete bilo muško ili žensko – započeo je tata iznositi svoje planove o kupovini zemlje koja je posvuda oko nas neobrađena čekala svoje nezainteresirane vlasnike.

– Oprosti mi, kćeri, što sam zatomila svoju radost. Znaš kako mi je kao majci, kad joj neudana kćer zatrudni, a najviše sam se bojala što će reći otac! Nisam ni znala da živim s tako dobrim čovjekom – raspričala se mama, dok je moje srce treperilo od sreće što imam tako divne roditelje na koje se mogu uvijek osloniti.

Od tog sam ih dana gledala novim očima i zahvaljivala Bogu što me moja nesuđena svekrva Agata onog dana “isprašila” iz svoje kuće. Da sam ostala u Njemačkoj, unesrećila bih ovo dvoje nesebičnih ljudi, često mi je padalo na pamet kad su me u trudnoći čuvali kao kap vode na dlanu. Svaka njihova gesta je bila tim vrednija što nisam očekivala toliko njihove brige o mom sigurnom porođaju. Već u petom mjesecu mi je otac zabranio raditi u salonu za masažu pa smo putem oglasa zaposlili jednog slabovidnog mladića kao masera, a koji je kod nas pronašao svoj topli dom.

Te je godine naš kraj zatrpao snijeg već početkom prosinca, a s Velebita šibala oštra bura, čineći visoke zapuhe s kojima se borila zimska služba da osposobi ceste za promet, kao i gradske ulice koje su posebno oživjele pred božićne blagdane. I ovdje su ljudi pohrlili u trgovine kako bi blagdanski stolovi bili puni.

Tih sam se dana s nostalgijom prisjećala Njemačke i obilazaka velikih robnih kuća u potrazi za darovima, a na svaku pomisao na Kristiana, čitavim bi mi bićem prostrujao bolni grč. Ako se sudbina sa mnom tako grubo poigrala, uzevši mi voljenog čovjeka samo zato što ne pripadamo istom narodu, ipak mi je darovala dio njega što će pripadati samo meni, moje dijete za koje mu nikada neću priznati da je njegovo, razmišljala sam milujući trbuh u kojem se micao novi život. Bili su to trenuci malodušja kad bih i Kristiana okrivljavala što mi se ne javlja, a niti dolazi kako mi je na rastanku obećao. Budući da nije došao za lijepa vremena, zimi ga, u Lici zatrpanoj snijegom, ne mogu ni očekivati, razmišljala sam pet dana pred Božić promatrajući kroz prozor svoje tople sobe kako uporno i ravnomjerno sipi bez prestanka.

I te me je noći, kao i mnogih do tada, razdirala čežnja za Kristianom, neodoljiva želja da ga zagrlim, da mi njegova ruka pomiluje trbuh, prevelik za šestomjesečnu trudnoću po maminu mišljenju. Bože, da ne nosim dvojčeke, pomislila sam, prekoravajući se što nisam otišla na ultrazvučni pregled u neki veći grad prije nego je zapao tako dubok snijeg. Budući da sam se dobro osjećala, primalja me uvjeravala da ne trebam biti zabrinuta, pa sam mirno čekala porođaj.

Te sam noći nemirno spavala pa me pravi san uhvatio negdje pred samo jutro. Probudila sam se kad je kroz prozor već uvelike navirao dan, a iz prizemlja mi je do ušiju dopirala neobična živost. Često otvaranje i zatvaranje vrata, izmjene maminog i očevog glasa, ali bez razumijevanja riječi, a onda mi se učinilo kao da čujem tatu kako s nekim razgovara njemačkim jezikom. Vjerojatno je netko zapeo u snijegu, a ne bih se čudila da se to dogodi nekome od njemačkih turista, jer oni čitave godine putuju na Jadran i ne obazirući se na vremenske prilike. Da ipak vidim što se to događa u prizemlju, zagrnula sam kućnu haljinu i polako silazila stepeništem s kojeg se dobro vidjela čitava blagovaonica. Dobro da se nisam onesvijestila kad sam ugledala prizor koji mi je više sličio na priviđenje nego na stvarnost koja se odvijala pred mojim očima.

Za našim velikim stolom sjedili su tata i Kristian, a mama, zajapurena od topline štednjaka i uzbuđenja, točila im je vruću kavu čiji se ugodni miris širio cijelom prostorijom.

Morala sam se uštinuti za obraz kako bih se uvjerila da to što vidim, ipak nije san, a niti fikcija proizašla iz moje prevelike želje.

Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati buru osjećaja što su se zakovitlali čitavim mojim bićem.

Suviše su glasno pričali da bi mogli čuti tihu škripu pod mojim koracima, a kad su me ugledali, u nedostatku pogodnih riječi koje bih mogla u tom trenutku izgovoriti, pokušala sam se našaliti:

– Vi blagujete, a mene ste zaboravili!

– Nismo, dušo! Došla bih ja tebe probuditi čim podvorim muškarce – ispričavala se mama dok mi je Kristian prilazio raširenih ruku.

– Jesam li ti rekao da ću doći kad me najmanje budeš očekivala?

– Po ovakvom te vremenu zasigurno nisam mogla očekivati! Kako si se uspio probiti po ovim zaleđenim cestama? Ili ja možda ipak samo sanjam da si tu, pokraj mene, Kristiane! – zagnjurivši lice na njegovo rame, zajecala sam od silnog uzbuđenja koje me potresalo.

– Ne sanjaš, draga moja! Kad sam saznao da čekaš bebu, ništa me više nije moglo spriječiti, pa niti ovaj duboki snijeg koji me pratio čitave noći. Kakav bi to Božić bio bez tebe – milujući me svojim toplim pogledom, bojažljivo je dodirnuo i moj trbuh, o čemu sam upravo bila maštala protekle noći.

Tata se blaženo smiješio točeći rakiju, a mama je užurbano poslovala po kuhinji, kriomice nas pogledavajući, kao da i ona još uvijek ne vjeruje da je ovo što vidi stvarnost.

Ona jedina nije vjerovala da bi Kristian došao odmah kad bi saznao da sam trudna, no ja ga nisam pozvala. I prije nego mi je Kristian priznao, znala sam da mu je vijest o mojoj trudnoći javio moj tata Goran.

– Zašto mi nisi javila, draga, već si takvu brigu priredila svojim roditeljima? -prigovorio mi je Kristian čim smo ostali sami. – Znaš dobro da bih odmah došao, jer neću dozvoliti da se moje dijete rodi bez oca. Naći ćemo veći stan čim dođemo tamo, jer ni ja više ne stanujem kod roditelja. Preselio sam u tvoju bivšu četvrt jer znam da ti je draga kao i meni, iako me u njoj svaka ulica podsjećala na tebe pa mi je vrijeme sporo prolazilo čekajući proljeće da te dovedem. Budući da nisam znao da će nas biti troje, za sada sam u dvosobnom stanu. Želiš li da se vjenčamo ovdje ili tamo?

Mislio sam na to i donio potrebne dokumente. Bit ćemo sretni, obećajem ti, ljubavi moja – raspričao se Kristian, uvjeren kako sam čekala da dođe po mene.

Nije on ni slutio da se ne namjeravam vraćati u Njemačku. I moji su se roditelji već pomirili sa sudbinom da ću ih napustiti. To se moglo pročitati na njihovim snuždenim licima otkad je Kristian došao. O tome se nije razgovaralo tih dana kako ne bismo pokvarili blagdansko raspoloženje, znajući da im budući zet može ostati do kraja mjeseca.

Božić smo slavili po običajima našega kraja što ja za mene, a pogotovo za Kristiana, bilo nešto posve novo. Kad je otac na Badnje veće donio u kuću slamu, te izgovorio božićnu čestitku, svi smo bili ganuti.

Kristian je bio oduševljen našim običajima, kolačima i jelima spremljenim na starinski način, kao i našim lijepim krajolikom zaspalim pod debelim snježnim pokrivačem. Posebno je bio fasciniran visovima Velebita što se mjestimično uzdiže poput zida što nas dijeli od Jadrana kojeg je on bolje poznavao od nas troje.

– Ovdje život može biti prava bajka. Na moru se kupaš, a na planini skijaš usred ljeta – neprekidno je maštao, čudeći se što ljudi iz tog kraja troše svoje živote po prenapučenim gradovima tuđih zemalja.

Dani su jurili, a Kristianov se dopust bližio kraju. Svatko od nas je bio zaokupljen svojim mislima. Tata je bio zamišljen i tih, a mamine su oči često bile crvene od plača kojeg je pred nama skrivala, a razgovor o našoj skoroj budućnosti smo i dalje izbjegavali. Dan prije odlaska, Kristian je konačno progovorio:

– Ovdje među vama, osjećam se mnogo bolje nego u rodnoj kući, pa mi je i vrijeme brzo proletjelo, a da se nismo ni o čemu dogovorili. S obzirom na tvoje stanje, nadam se da nećeš odbiti moju molbu da se udaš za mene, a vjenčanje moramo obaviti što prije, je li tako, draga? Dakle, naći ću odgovarajući stan, nabaviti sve što je potrebno za naš novi dom u kojeg te vodim kad se vjenčamo. Za sve ovo dovoljno mi je mjesec dana kad ću se vratiti, a vas Korana i Gorane, molim da nam pripremite pravu svadbu po običajima vašeg kraja. Za dio troškova ću vam ostaviti novac, a ostalo…

– O čemu ti, Kristiane pričaš? Pa mi udajemo kćer, a sam si predložio da to bude svadba po našim običajima, pa prema tome ti ne brini o troškovima. Kad se vjenčate, o vašem daljnjem životu odlučujete sami – blagim, ali odlučnim riječima prekinuo ga otac u izlaganju.

– Mogu li i ja nešto reći? – konačno sam odlučila izreći ono o čemu sam tih dana najviše razmišljala. – Nitko od vas troje nije me upitao gdje bih ja željela živjeti nakon vjenčanja i gdje želim stvoriti dom svom djetetu. Nemoj se ljutiti Kristiane, ako ti kažem, da najljepši i najtopliji dom za nas i naše dijete može biti samo pod ovim krovom.

Tri para očiju su me znatiželjno pogledala, a ja sam nastavila kao da govorim naučenu ulogu na pozornici.

– Vjerujem da moji roditelji ne žele ostati sami, pa ako me doista voliš, ostat ćeš uz mene u mom domu kao što sam ja bila spremna ostati s tobom u tvojoj zemlji. To je moja konačna odluka – u Njemačku se ne vraćam – rekla sam odlučnim glasom.

– A slažu li se tvoji roditelji da pod svoj krov prime zeta stranca? – lebdjelo je njegovo pitanje dok se tati nije povratio dar govora, što sam zaključila po njegovu izrazu lica na kojem se očitovala nevjerica u ono što je čuo od svoje kćeri, s kojom se već u mislima nebrojeno puta rastajao proteklih dana.

– Ti si otac našeg unuka i ako voliš našu kćer, ti nama nisi stranac! Ako vas dvoje želite živjeti ovdje, nitko neće biti sretniji od nas dvoje. Je li tako, ženo? – drhtavim je glasom tražio maminu potvrdu.

Možda sam trebala roditelje prije upoznati sa svojom odlukom, ali ni sama nisam do kraja bila sigurna što želim, sve dok nisam postala svjesna da ću ponovno živjeti u gradu gdje ću susretati gospođu Agatu, koja me nikad neće prihvatiti za snahu. Uz to sam vidjela i osjećala da se mojim roditeljima srce kida i od same pomisli na moj odlazak iz kuće u koju smo se tek vratili.

– Ako se slažeš, zete, da ti od sada živiš u našoj zemlji, za vjenčani dar dajem vam polovicu kuće i cjelokupnog imanja, jer je ipak najljepše biti svoj na svome – raznježio se moj dobri otac Goran, ponavljajući svoju omiljenu uzrečicu.

Kristian je bio zatečen očevom ponudom kao i mojim odbijanjem da se vratim u Njemačku, jer ništa od toga nije očekivao. Više nije mirno sjedio za stolom, već je izašao na dvorište i žustrim korakom hodao prtinom do ceste pogleda uperena prema planini na čijim su vrhuncima počivali tmasti oblaci.

– Ovo je doista divan kraj kakvog u mojoj zemlji nema, a tu su i mogućnosti za razne poslove jer se mjesto tek počinje razvijati. To je genijalna ideja, Jada! Ovdje ćemo doista sretno živjeti, tata Gorane – uzviknuo je oduševljeno kad se vratio u kuću sav zajapuren od hladnoće i uzbuđenja koje ga je obuzelo.

Mjesec dana kasnije Kristian se doselio u naš dom i postao mještanin Like o čemu nikad ni sanjati nije mogao. Naše se vjenčanje pretvorilo u slavlje cijelog mjesta. U crkvi su se okupili znatiželjnici koji do posljednjeg trenutka nisu vjerovali da će im Nijemac postati susjed.

– Svojim brakom kojeg upravo sklapaju, Jadranka i Kristian dokazuju da prava ljubav ne poznaje granice, da različitost vjere i nacionalne pripadnosti nisu zapreka za ostvarenje sreće… – razlijegao se župnikov glas, dok se na licima prisutnih očitovalo odobravanje. Šteta što te riječi nije čula Kristianova majka koja nije htjela doći na vjenčanje svom jedinom sinu. Tri mjeseca kasnije, naša se obitelj povećala za dva člana: djevojčicu i dječaka, upravo kako sam i priželjkivala doznavši da nosim dvojke, a koliku su radost unijeli u život mojih roditelja, teško bi se moglo riječima opisati. Naših šest godina skladnog braka, obiteljska sloga i uspješnost u poslovima, dokaz su da je za sreću potrebna istinska ljubav, a ona doista ne poznaje nacionalnosti i granice.