Polubrat je napokon dio obitelji

Mirna – glas moje majke bio je ozbiljan, a oči tužne, što je prava rijetkost kada je ona bila u pitanju. Nisam skidala pogled s njenog lica. Osjećala sam da mi neće reći neku dobru vijest, jer je njeno lice bilo pravi vjesnik onog što će uslijediti. – Umro je otac – napokon je izgovorila riječi koje me nisu nimalo pogodile.

– Tek onako – bila sam iznenađena, ali ne i tužna.

– Sprovod mi moramo organizirati. On nema nikoga – obrisala je suzu koja joj je kanula iz oka, no ja je nikako nisam mogla razumjeti.

– Sam je kriv što je to tako.

– O mrtvima se govori sve najbolje – napomenula mi je, što opet nisam razumjela.

– Smrću nije dobio epitet heroja. On je bio sve, samo ne ono što je trebao biti. Nije bio dobar otac, nije bio dobar muž, a k tome je napravio pakao od života malom Marku.

– Marko je u domu – majka je branila ono što nije mogla obraniti.

– U domu? Lijepo djetinjstvo za osmogodišnjeg dječaka. Kad mu je majka umrla, ili ju je on ubio, što me ne bi nimalo začudilo, riješio ga se na taj način – nisam skrivala ljutnju koja se godinama taložila u meni.

Moja majka se prekrižila. Ona kao da nije mogla vjerovati da čuje riječi koje je čula.

– Bio ti je otac.

– Bio mi je otac, ali samo biološki, a sve ostalo što nam je radio nazvala bih monstruoznim, a ne očinskim. Žao mi je dječaka i idem u dom kod njega. Dijete nije moglo birati oca, isto kao što to ni mi nismo mogli. Bio je toliko svirep da ga se u potpunosti nije želio odreći da ga netko posvoji, ili da ga dovede k nama, što smo ga bezbroj puta molili. Nije imao ni srca – ustala sam, ne obazirući se na začuđen pogled svoje majke kojim me je ispratila.

ZAR SVOJE DIJETE ŠALJEŠ U DOM?

Kao što sam i rekla, odmah sam krenula prema domu. Imala sam samo jedan cilj: da svojeg polubrata dovedem kući, ali sam znala da sva ta procedura može trajati godinama, a sve to samo zato što je moj otac bio previše sebičan. On kao da je živio samo zato da uništava sve čega se dotakne. Dok sam koračala, razmišljala sam o svojoj prošlosti, o djetinjstvu kojeg sam se sjećala s neskrivenim užasom. Moj otac je pio i bio je sklon lakim ženama, a što je bilo najgore, on je jednostavno bio slabić u duši, te je sve svoje komplekse rješavao ponašanjem koje je graničilo s ludilom. Nerijetko bi majku tukao, izbacivao nas sve napolje na hladnu zimsku noć, a dok bi se mi smrzavali, on bi spavao poput djeteta na krevetu na kojem smo mi trebali spavati. Ne, nikada mu to ne bih mogla oprostiti.

On je uništavao naše živote; od njega smo dobili sve što nismo trebali, ali ni zrnce ljubavi koju nam je trebao pružiti.

Godinama smo sve to trpjeli, a onda se moj brat Luka razbolio, što je majku trgnulo. Izbacila je oca iz stana u kojem smo stanovali. Ja sam joj zamjerala što to nije napravila i ranije, jer je stan bio njeno nasljedstvo. Trebala se dogoditi skoro tragedija da ona shvati kako nešto mora poduzeti.

Nikada je nisam razumjela, niti sam mogla shvatiti ljubav koju je osjećala prema ocu.

Bila je to čudna ljubav, ovisnost koju je još i danas osjećala.

Gledajući u oca, nije mi ni padalo na pamet da se vežem za nekog. Za mene su svi muškarci bili isti, mada sam znala dosta primjera koji su me trebali razuvjeriti, ali nisu, jer nisam dozvolila da sve to utječe na mene. Nakon što je bio izbačen, počeo je živjeti s ženom koja je bila nekoliko godina starija od njega. Uskoro se rodio i Marko, ali on je i dalje nastavljao po starom. Nerijetko bi kucao na naša vrata, ali ga ja nikada nisam željela vidjeti. Kad je Marku umrla majka doista mi je bilo žao tog djeteta. Prvi put otkad je otišao posjetila sam ga sa bijelom . zastavicom primirja, ali kad sam ga vidjela imala sam osjećaj da će misija koju sam sebi odredila doživjeti neuspjeh, što se na kraju ispostavilo kao istina. Otac nije htio ni čuti da nam ustupi svojeg sina. Smatrao je da je to nekakav plan kojeg smo smislile kako bismo mu se osvetile.

– Samo mu želimo pružiti topli dom i ljubav. Ništa više… – nisam odustajala u nagovaranju.

– Dom? – pogledao me je podrugljivo. – To je moj sin, a ne sin tvoje majke. Ako se ne budem mogao brinuti za njega, poslat ću ga u dom. Ondje će mu biti ljepše nego kod vas. Ondje neće biti maltretiran kao ja – govorio je o mojoj obitelji kao da ja nisam živjela ondje.

On je sebe smatrao žrtvom, a jedine žrtve smo mi bili. Mrzila sam ljude koje su pokušavali izobličiti istinu: Moj je otac bio u tome pravi ekspert.

– Dijete šalješ u dom? – nisam se mogla načuditi. – Logično. Oduvijek si izbjegavao odgovornost, pa bi bilo čudno da je se sada prihvatiš. Zašto bi se ti brinuo, kada to može netko drugi umjesto tebe? – podbola sam ga. – Idi odakle si i došla. Moj sin ima oca – bijesno je rekao.

– Ima oca? – u čudu sam ga pogledala. – Imamo istog, a ja mogu slobodno reći kako ga nikad nisam imala. Ponudila sam pomoć, ali ne zbog tebe, nego zbog djeteta – okrenula sam se i otišla.

Bila sam tako bijena. Nisam imala nikakva očekivanja, ali sam ipak bila razočarana. Dijete je ostalo bez majke, a bolje bi bilo da je ostalo bez oca. Manje bi osjetio sve nedaće koje će ga snaći.

VRATIT ĆU SE PO TEBE, OBEĆAVAM!

Godine su prolazile, a ja sam redovno posjećivala Marka. Trudila sam se da mu kupim sve što sam mogla. Marko je bio neodoljivo dijete, povučeno u sebe, ali sam s njim ipak imala poseban odnos. Doista me je volio, i ja sam mu bila jedina osoba kojoj je bilo stalo do njega. Bila sam mu majka i otac, bila sam mu sve.

Nisam prema njemu osjećala samo sažaljenje. Osjećala sam ljubav, beskrajnu ljubav koja me je potpuno obuzela. Razumjela sam kako se to nemoćno biće osjeća. Bilo je napušteno od svih. Imalo je oca samo na papiru, no ni to nije bilo ono najlošije što mu se moglo dogoditi. Puno gore bi bilo da je ostao živjeti s njim, tada bi tek dijete osjetilo što je pravi pakao, onakav kakvog sam i ja prolazila u svojem djetinjstvu. Jedini melem kojeg sam imala je bila moja majka, te mi je sve to bilo donekle ublaženo.

Cijelim putem sam razmišljala ali mi se činilo da to nije bilo dostatno da mi sve životne epizode iziđu iz sjećanja. Kad sam došla u dom, Markovo lice se ozarilo kada me je vidio. Sve brige kao da su nestale u tom trenutku. Majka mi je nerijetko prigovarala zbog ljubavi koju sam osjećala prema njemu, ali sam ja bila ustrajna. Jednostavno sam ga voljela i to mi nitko nije mogao zabraniti. Privinula sam ga u zagrljaj, mrseći njegovu prelijepu kosicu.

– Danas nije dan posjeta – vidjelo se koliko je ugodno iznenađen.

– Nije – rekla sam šapatom.

Nisam znala zna li da mu je otac umro, a ja mu to nisam htjela reći, jer nisam željela da tu vijest čuje od mene. Bio je previše osjetljiv, i to s razlogom. Možda je počeo živjeti tek kada je došao u dom, jer uz onakve roditelje nikako nije mogao. Bio je godinama zanemarivan, što je ostavilo traga na njemu. Ja sam se doista trudila da izbrišem te ružne uspomene koje je on imao, ali nisam bila sigurna da mi to baš najbolje polazi za rukom. Rane su mu možda zacijelile, ali su ožiljci nesumnjivo ostali, što me nimalo nije začuđivalo. Bio mi je polubrat, ali i više od toga.

– Idemo li na kolače? – odmaknula sam se od njega.

Možda on nije ni slutio, ali sam ja bila sigurna da je ovo dan koji bi mogao biti prekretnica u našim životima.

Cijelo poslijepodne sam provela s njim. Bio je to prelijep dan koji će mi zauvijek ostati u sjećanju, a kojeg nikada nisam ni željela zaboraviti. Ali je to bio i dan koji je označavao početak bitke za njegovo skrbništvo. Doista sam željela da on bude dio naše obitelji, to bi me učinilo neizmjerno sretnom. Kad sam ga vratila u dom, pogledao je u mene suznim očima.

– Vratit ću se po tebe, obećavam – poljubila sam ga, prisiljavajući se da ne pokažem osjećaje koji su se nagomilali u meni.

KAKO ĆU NAGOVORITI MAMU?

Uvijek sam teško podnosila naš rastanak. Znala sam da nas povezuje nedostatak očeve ljubavi, i kad bih jednog dana imala svoje dijete, sumnjala sam da bih ga voljela više nego što njega volim. On je bio dijete patnje, što je uvijek iz mene izmamljivalo najdivnije osjećaje koje sam nosila u sebi.

Otišla sam s novom nadom i vjerom kako bi moj polubrat uskoro mogao biti s nama. Idući dan je bio sprovod. Nisam pustila niti jednu suzu, smatrala sam da nemam razloga plakati za nekim tko nije zaslužio ni cvijet na grobu zbog svog načina života. Umjesto tuge sam osjećala olakšanje. Za razliku od mene, moja majka je bila slomljena. Koliko god da sam se trudila da je razumijem, u tome nikada nisam uspijevala.

Činilo mi se da je spadala u onu skupinu žena koje su više voljele muškarca što su bile više ponižavane, jer ga je oplakala kao da je bio najbolji muž na svijetu. Čak joj je došlo i loše tijekom sprovoda. Bila sam uz nju, iako je i ona znala da sam na taj sprovod došla samo zbog nje, a ne zbog oca. Kad je napokon sve bilo iza nas, i kad smo došli kući, skinula sam crninu istog trenutka. To joj se nimalo nije svidjelo.

– Ipak ti je bio otac – prokomentirala je moj postupak.

– Na žalost – odmahnula sam rukom. – Ne mogu dijeliti tugu s tobom, probaj me razumjeti. Potpuno sam ravnodušna – rekla sam tiho, iako sam znala da će je moje riječi povrijediti.

– Znam. Tebi je jedino važno da ti je put do Marka sada otvoren. Više nema njega da bi ti branio da ga udomimo, a to je jedino što želiš u ovom trenutku. Ta tvoja ljubav prema njemu nije nimalo zdrava – rekla je plačnim glasom.

– Ni tvoja ljubav prema mojem ocu nije bila nimalo zdrava. Ona je bila tvoje uništenje, ali ti to nikada ne bi priznala. On je za tebe bio oličenje najboljeg, i u braku si se ponašala kao da si potpuno slijepa. Njegovo piće, druge žene, batine koje si dobivala, poniženja koja je svima priuštio… Ništa nije moglo uništiti ljubav koju si osjećala prema njemu. Zato mi nemaš ni zbog čega prigovarati. Ja to dijete volim i bit će dio ove obitelji, makar mi to bilo posljednje što ću učiniti u svojem životu. Ako si voljela oca onoliko koliko tvrdiš da si ga voljela, onda ti njegovo dijete neće ni najmanje smetati.

– To dijete nije moje – još uvijek je bila protiv moje ideje.

– Ne poznaješ ga, a kad bi sebi dala priliku, bila bi potpuno razoružana – uvjeravala sam je, iako sam dobro znala da ću ja biti ta koja će izvojevati pobjedu kada je moj polubrat u pitanju. – Ujedno, to je dijete njegovo, a to je dovoljan razlog da ga prihvatiš, ili će te ono samo podsjećati na izdaju koju si doživjela od njega. Marko ništa nije kriv – odmahnula sam glavom, i sama uviđajući kako nije sposobna u tom trenutku prepoznati kakvu svrhu imaju moje riječi.

IZA NAS OSTAJU SAMO DOBRA DJELA

Radi kako želiš – rekla je kruto. – Navikla sam da me svi izdaju, pa zašto ne bi i ti? – svoju bol iskalila je bijesom koji je bio potpuno bezrazložan.

– Nije to izdaja – rekla sam na odlasku. – Ponašam se onako kako mi moja savjest nalaže, a na taj osjećaj sam i te kako ponosna. Čovjek se po djelima poznaje, a ne po ispraznim riječima. Ovo sigurno nisam naslijedila od oca – nisam mogla odoljeti a da je ne bocnem, iako sam znala da su sve te moje posljednje riječi doista bile suvišne, i izrečene u pogrešnom trenutku.

Nisam ni dočekala njezinu reakciju, a već sam bila vani. Izišla sam u šetnju. Trebala sam pronaći način na koji sam mogla izbaciti sav onaj bijes koji se nataložio u meni, a bila je to jedna velika nakupina bijesa. Činilo mi se da satima hodam, ali se nisam osjećala nimalo bolje. Sjela sam na uzvisinu iznad svoje kuće. Pokušala sam trezveno razmisliti o svemu, ali mi to nije polazilo za rukom. Misli su mi bile kaotične, isto onoliko koliko je bio kaotičan i moj život. Pokušala sam se usredotočiti na prirodu koja me je okruživala. To sam često radila kad sam bila tužna i uvijek bi mi pomagalo, premda mi se činilo da ovaj put taj prokušani recept neće imati nimalo uspjeha. Odmahnula sam glavom i pogledala prema stablu koje se nalazilo s moje lijeve strane. Tog je trenutka vjetar otkinuo list koji se lagano počeo spuštati prema dnu. Pratila sam njegov pad, a kad se napokon našao na dnu, jednostavno se izgubio, stopivši se sa ostalim listovima koji su se nalazili na dnu. No, ja nisam željela biti kao taj list. Nisam željela biti dio bezlične mase i nisam željela da netko o meni razmišlja na način na koji sam ja razmišljala o svojem ocu. Taj list prije samo par mjeseci bio je tako zelen i krasio je krošnju na kojoj je bio, a sada kada je njegova uloga završena, pao je na pod da drugi gaze po njemu, kao što je otac gazio po mojoj majci. Ako se moja majka mogla pomiriti da bude kao taj list, meni to nije bilo ni na kraj pameti.

Ionako je ljudski život prekratak, a kada umremo iza nas ostaju samo dobra djela. Ipak, Marka nisam željela pored sebe da bi drugi o meni pozitivno mislili, već sam ga željela zato što sam ga istinski voljela. Zašto svoju ulogu i na ovom svijetu ne bih odigrala najbolje što mogu? Ništa me u tome nije sprječavalo, ništa osim zakonskih prepreka koje ću bez sumnje savladati, jer sam doista bila uporna kada bih nešto željela, a ja sam to dijete željela pod svaku cijenu. On će biti cvijet na stablu mojeg života! Neizmjerno me činilo sretnom kad god bih vidjela osmijeh na njegovu licu, kad god bih vidjela s koliko me ljubavi i povjerenja promatra. Činila me sretnom ta njegova sreća, a činjenica da se i on tako osjeća, samo me je uvjeravala da je moj put ispravan i da ga želim privesti kraju na način koji sam sama izabrala.

Bez majčine pomoći teško da bih u tome uspjela, znala sam, i na to sam je još trebala privoljeti. Postojao je samo jedan način na koji sam to mogla učiniti: trebala sam Marka dovesti k njoj, a pošto se ona nalazila u jako osjetljivom razdoblju mislila sam da neće moći odoljeti šarmu kojeg je on imao u izobilju. Uostalom, tko bi mogao odoljeti pogledu njegovih prelijepih plavih očiju koje su gledale s toliko povjerenja? Imao je iste oči kao i naš otac, što je u presudnom trenutku moglo biti ono što će prevagnuti kada majka bude donosila odluku o udomljenju, a kasnije o posvojenju, ako budemo imali prilike. Nitko Marku ne bi mogao pružiti dom kakav bismo mu nas dvije pružile, pogotovo jer od živućih rođaka nije imao nikoga. Nikoga osim nas.

Ako itko ima ikakvih zakonskih privilegija, to smo nas dvije trebale biti, na to sam polagala i najviše nade. Moja majka se nije slagala s mojim zamislima, ali to nije značilo da neće promijeniti svoje mišljenje. Kad upozna Marka, kad ga upozna… Osmijeh mi se ukazao na licu, osmijeh koji je bio pun nade. Ako mi je otac bio bezosjećajan, ona nije, a koliko je voljela mojeg oca, to je dokazala ovih dana, kao i tijekom cijelog svojeg braka. Dugovala mi je to, i ja sam bila sigurna da ću već pronaći način da pristane na ono što želim.

LJUBAV JE VELIKA U PRAŠTANJU

Kad sam se vratila kući, bila sam mnogo mirnija. Za razliku od prije nekoliko sati, imala sam plan, što me je neizmjerno uveseljavalo. Bila sam mnogo mirnija i sposobnija da realnije razlučim osjećaje, te donekle shvatim kako se moja majka osjeća u tom trenutku. Izgubila je jedinu osobu koju je možda voljela svim svojim srcem, a ljubav je umanjivala sve ono što joj je on radio. Uvijek je imala opravdanja za njegove postupke, zato sam samoj sebi rekla da je ne bih smjela osuđivati dok ne upoznam ljubav kakvu je ona osjećala prema njemu. Malo ću ja popustiti, malo ona, i to će na kraju ispasti onako kako sam zamislila da bi trebalo. Za cilj kojeg sam imala bila sam u stanju sve učiniti, i to je bila jedna vrsta ljubavi koja mi se činila mnogo važnijom od one koju je ona osjećala prema mojem ocu. Ja sam ga mogla samo osuđivati, ali je ona tražila način da mu oprosti.

Bila je to velikodušnost na kojoj sam joj trebala pozavidjeti i od nje sam mogla mnogo toga naučiti.

Ljubav je velika u praštanju, i ja sam nakon tog poslijepodnevnog razmišljanja bila doista spremna oprostiti svojem ocu. Moj bijes kao da je netragom nestao. Bila sam svjesna da se prošlost ne može promijeniti, ali nisam željela da sve to utječe na moju budućnost i da svoje srce hranim mržnjom.

TI TO DIJETE DOISTA VOLIŠ?

Krenula sam prema sobi. Kad sam otvorila vrata, majka me je u čudu pogledala. Pružila sam joj šalicu kave, gledajući je u oči. Ruka kojom je prihvatila šalicu, nekontrolirano se tresla.

– Oprosti. Možda sam doista bila pomalo nepravedna. Nadam se da ćeš shvatiti moj bijes – rekla sam glasom koji je i meni samoj bio neprepoznatljiv. – Gotovo da cijeli život nisam imala oca, a onda je tako iznenada otišao – pokazala sam joj svoje osjećaje, na što je ona odložila šalicu i privinula me u zagrljaj.

– On te nije mrzio. Volio je tebe i tvojeg brata, ali na način na koji je jedino znao. On se jednostavno izgubio u životu. Nisu svi ljudi isti. Neki se jednostavno ne snalaze, a on je bio jedan od tih. Neki ne znaju pokazati ljubav, neki sve skrivaju u sebi, a jedina istina je ona koju ja znam. Premladi smo ušli u brak. Naša ljubav je bila prevelika i kod njega je jednostavno brzo sagorjela, što kod mene nije bio slučaj. On nikada nije mogao podnijeti teret obaveze i to ga je na kraju i dotuklo. Ja sam ga uvijek voljela i uvijek ću ga voljeti. Vjerujem da je i on za mene osjećao isto, kao i za tebe i tvojeg brata.

– Ako si ga voljela toliko, onda bi trebala barem razmisliti o tome da udomimo Marka. Trebaš ga vidjeti, samo to tražim od tebe – molila sam je.

– U redu. Dovedi ga – napokon sam imala saveznicu u njoj.

Ustala sam i kriknula od sreće. Počela sam se vrtjeti po sobi.

– Ti to dijete doista voliš? – govorila je riječi koje su i mene začudile, jer mi se činilo da se ponaša kao da se tek tog trenutka probudila iz sna u kojem je bila nekoliko godina.

– I ti ćeš ga zavoljeti – kroz suze sam rekla.

– Ako će te to usrećiti, učinit ću sve da se tvoje želje ispune. Možda je to način da ti se iskupim za sve ono što si prošla u djetinjstvu.

Iako ne razumijem tvoje osjećaje, ipak ću ti pomoći.

Ti nisi mogla birati oca, ali ja muža jesam.

Bio je moja najveća greška, ali sam tu grešku neizmjerno voljela – govorila je kao da se pravda zbog ljubavi koju je osjećala prema ocu.

– A mogla bi voljeti i njegovo dijete. Sigurna sam da će to biti tako. Neodoljiv je. On je tako… – nisam znala kojim riječima da opišem Marka, jer mi se činilo da je naš rječnik previše siromašan da bih njime uspjela opisati sve ono što je moj polubrat bio.

SUSRET MAME I MOG POLUBRATA

Kao što sam majci obećala, Marka sam dovela doma već idućeg dana. Nisam imala problema da ga uzmem iz doma, jer su me tamo dobro poznavali. Marku nisam rekla kamo idemo, ali sam imala osjećaj da sluti o čemu se radi. Bio je bistar i inteligentan, jednom riječju, bio je najsavršenije dijete koje sam poznavala. Dok smo išli prema mojem stanu, nije progovorio ni jedne riječi. Ja sam pričala, zabavljala ga, ali on kao da te moje riječi nije ni čuo.

– Vodiš me svojoj kući? – pokazao je koliko je zreo za svoje godine.

– Ako želiš – upitala sam ga sa strahom.

– Želim… – pogledao me je svojim plavim očima koje su bile modre kao potočnice. Nisam odoljela. Sagnula sam se i poljubila ga.

– Ne želim ti raspirivati nadu, ali mislim da ćeš uskoro živjeti sa mnom i s mojom majkom – rekla sam napokon ono što me tištalo u posljednje vrijeme.

– Ozbiljno? – bio je zapanjen, toliko začuđen da su mu usta ostala otvorena od čuda. – Mislim da hoćeš – potvrdila sam svoje riječi.

– Znaš, Mirna, ti si jedina osoba koju volim. Jedina si koja me je cijelo vrijeme posjećivala. Otkad je umrla moja majka, nisam imao nikog osim tebe. Toliko sam želio da me povedeš sa sobom …

Oči su mi se napunile suzama. Možda je to bio trenutak u kojem sam došla do spoznaje koliko sam zapravo u životu imala sreće. Imala sam majku, koju on nije imao. Imala sam brata, a on ga nije imao. Imao je samo mene. Nikako nisam mogla zaustaviti suze koje su mi nijemo klizile niz lice. Znala sam da zna za oca, ali se ponašao kao da mu ne nedostaje. Vjerovala sam da ne glumi. Otac ga skoro nije ni posjećivao. U posljednje vrijeme bio je neprestano pijan, a piće ga je na kraju i ubilo. Da nije bilo mene, Marko bi bio potpuno sam i izgubljen.

Doista sam bila sretna što mu mogu pomoći. Vjerovala sam kako će i moja majka osjećati isto kada ga upozna. U tom smo trenutku stigli pred stan. Otključala sam vrata i uvela ga unutra. Bojažljivo je promatrao sve oko sebe.

Pogled mu se zadržavao na svakoj stvarčici i bila sam sigurna da mu ništa nije moglo promaknuti.

– Imam iznenađenje za tebe – povela sam ga prema kuhinji.

Na stolu su se nalazili njegovi omiljeni kolači, a ručak je bio gotov.

– Ali, prije toga bi trebao nekoga upoznati: moju majku – rekla sam, a moja je majka tog trenutka ušla u prostoriju.

Nekoliko trenutaka je stajala kao oduzeta. S nevjericom je odmahivala glavom. Sličnost koju je Marko imao s našim ocem bila je naprosto frapantna, to je bilo prvo što je primijetila. Iste plave oči, iste crte lica… No, to je bilo jedino što je od njega naslijedio. Sve ostalo je sigurno dobio od majke, jer moj otac nije imao osobine koje su njega krasile.

– Majko, ovo je Marko – pokazala sam joj prema njemu, ali je ona i dalje stajala kao da je oduzeta, što je i mene zapanjilo.

Majka nije bila od onih osoba koje bi ostale bez riječi i znala se snaći u svakoj situaciji, osim ove, kako sam primijetila. Marko je pogledao prema meni. U očima mu se nazirao strah koji je bio sasvim razumljiv. Bojao se da će opet živjeti u domu, a ja sam mu obećala da će se uskoro sve promijeniti.

– Marko? – napokon se osmijeh ukazao na njenom licu.

Prišla mu je i sagnula se. Znala sam da i dalje gleda sličnost koju je imao s našim ocem, te da je jednostavno očarana njime. Njezin voljeni muž će nastaviti živjeti kroz to dijete… Gotovo sam bila sigurna da razmišlja na taj način.

– Ti si već odrastao dječak – rekla je uz smiješak, a prstima je promrsila njegovu kosu.

Znala sam da sam dobila ovu bitku i da će se Marko uskoro preseliti kod nas. Moja majka se nije ni trudila skriti svoje osjećaje. To bi dijete moglo biti nova svjetlost u našim životima, osoba koja će unijeti više radosti nego smo je ikada imali, razmišljala sam.

Sjela sam. Moja majka je neprestano bila uz Marka. Servirala mu je ručak i sjela odmah do njega. Osjećala sam se sretno zapostavljenom, jer sam bila svjedok neke nove ljubavi koja je buknula između njih.

MARKO JE ZAISTA PREDIVNO DIJETE…

Bilo je to predivno poslijepodne. Majku gotovo da nisam mogla ni prepoznati. Nikada je nisam vidjela toliko opuštenu, ni toliko sretnu. Kad sam odlazila s Markom, vidjela sam koliko joj je žao. Nitko u tom trenutku nije bio sretniji od mene. Znala sam da će Marko uskoro biti dio naše obitelji i da će, kad jednom dođe, postati dio nje, ali zauvijek. Kad sam ga ostavila, srce mi se cijepalo. Za razliku od prošlih rastanaka, ovaj je bio s nadom, ali i vjerom da ga uskoro neću ostavljati u domu.

Kad sam se vratila kući, majka je i dalje sjedila za istim stolom.

– Bila si u pravu. To je dijete doista neodoljivo. Nikada nisam bila osvojena potpuno u tako kratkom vremenu. Čak ni njegov otac nije svojedobno ostavio takav utisak na mene. Doista si bila u pravu. On je jedno prekrasno dijete, a kod nas ima mjesta. Doista bi bio veliki grijeh da ga ne dovedemo ovdje. Sigurna sam da ćemo se jako dobro slagati, doista sam sigurna – bila je kratka, ali nije mogla biti jasnija.

Moj je plan dobio zeleno svjetlo. Moj polubrat je napokon postao dio obitelji, iako se još nije pravno doselio kod nas. Od toga su nas dijelile pravne prepreke, ali sam znala da će i one kad-tad biti savladane. Bio je voljen i prihvaćen, što je bilo najvažnije, koliko za nas, toliko i za njega.

– Ja ću mu urediti sobu – ponudila sam se.

– Uvijek dobiješ ono što želiš – majka mi je rekla uz osmijeh.

– Tek sada razumijem tvoju opčinjenost njime. On je doista predivno dijete. I slažem se da tvoj otac i nije baš obilovao osjećajima kada ga je ostavio u domu. Marko je rođen da bude voljen, a ovdje mu te ljubavi neće nedostajati.

Njene riječi su bile pravi melem za moje uši. Nasmiješila sam se. Bio je to osmijeh koji je nagovještavao sreću zbog dolaska jednog novog člana u našu obitelj, zbog dolaska koji će se uskoro dogoditi. Doista sam vjerovala da će to biti uskoro, jer da sam drugačije razmišljala, osjetila bih tugu.

On je već bio dio naše obitelji, dio naših srca, a ono malo vremena što nas je dijelilo do njegovog useljenja u naš dom, bilo je zanemarivo i nisam željela misliti na to. Željela sam vjerovati i vjerujem da će to biti uskoro, a do tada će Marko biti redovno kod nas, kao što i priliči nekom tko je već dio naše obitelji u našim srcima. I da moja majka zaista ima veliko srce!