Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Bol jedne majke: Sve u meni je umrlo

Kada čovjek u životu stekne sve glatko, on se prepusti bujici radosti, ne pitajući se u takvim trenutcima čime je zaslužio sreću. Ali kada krenu oni loši i crni dani, svatko se od nas zapita zašto se baš njemu sve to događa i čije to grijehe ispašta. Meni je na žalost, veći dio života prošao u hrvanju s nevoljama, a ni dan-danas nisam uspjela odgonetnuti čime sam ih izazvala i zaslužila.

Djetinjstvo i mladost su mi bili obojeni tugom i sivilom jer sam rano ostala bez roditelja, ali zahvaljujući svojoj vedroj prirodi i zdravlju, uspjela sam savladati sve životne nedaće. Kada sam završila srednju školu, zaposlila sam se kao učiteljica. Svojeg supruga, koji je radio u školskoj biblioteci, upoznala sam na radnom mjestu. Bio je stariji od mene četrnaest godina, ali mi to nije smetalo jer sam uz njega osjećala sigurnost i toplinu. Prvih deset godina braka živjeli smo kao podstanari, mirno i harmonično. Ali sjenka tuge nadvila se nad naš dom jer nikako nismo uspijevali dobiti dijete. Stanko, moj muž, nije puno tugovao radi toga, ali ja se nisam uspjela pomiriti s činjenicom da nikada neću postati majka. On se ponekad ljutio na mene, kada bih nekada otišla u posjet gatarama. Uglavnom, nekim čudom sam uspjela ostvariti svoju želju. U međuvremenu smo dobili stan preko naše škole, pa smo s radošću čekali da toliko željeni dječji plač ispuni naš novi dom.

OSTAO MI JE SAMO BOJAN

Na Božić se rodio i naš krupni, lijepi Bojan. Porod je bio težak te su me liječnici savjetovali da se ne naprežem suviše i da ozbiljno počnem voditi računa o sebi. Rekli su mi da je beba izuzetno vitalna i snažna te da nema potrebe da se opterećujem, da mu za početak pružim samo osnovnu njegu. Ali pored toga, ja sam stalno bila uz Bojana. Čim bi se promeškoljio u snu, ja sam već bila na nogama spremna da mu dam što mu sve zatreba. Stanko me je u početku grdio, ali budući da se i sam radovao rođenju sina, njegove kritike uvijek su bile popraćene osmijehom.

Taj lijep i miran period moga života trajao je sve dok Stanka iznenada nije izdalo srce. Kao da je nešto predosjećao, nekoliko dana prije svoje smrti, rekao mi je da ne smijem toliko popuštati našem sinu. Mada ni on sam nije bio pretjerano strog prema našem jedincu, kada je zatrebalo znao je viknuti na njega. Često me je podsjećao da će on budući da je stariji od mene prije umrijeti, uporno mi ponavljajući kako strahuje da bi mi Bojan mogao zagorčati starost. Uvijek sam govorila da je Bojan dobro dijete i da će s vremenom sazrijeti u vrijednog i poštenog čovjeka. Tada nisam ni slutila koliko je moj suprug bio u pravu i koliko su njegove strepnje bile opravdane.

Nakon muževe smrti, Bojan je ostao moje jedino blago i nikada nisam žalila da se odreknem bilo čega samo da bih njemu mogla pružiti što više. Zaslijepljena majčinskom ljubavlju, nisam primjećivala da se on polako, ali sigurno pretvara u monstruma. Od najranijeg djetinjstva imao je napade bijesa koje je ispoljavao uglavnom kada smo nas dvoje bili sami u kući. To sam sakrivala od svih, čak i od muža. Ali intenzitet njegovog bijesa je postajao sve jači i jači. S nepunih jedanaest godina mi je nanio prve ozbiljnije ozljede jer mu nisam mogla kupiti željenu i vrlo skupu igračku. Pokušavala sam mu objasniti da imam dugova vezanih uz troškove sahrane, kao i to da će naša financijska situacija biti malo lošija pošto ćemo morati od sada živjeti samo od moje plaće.

ZAHTJEVNIJI I AGRESIVNIJI

Počeo je histerično vikati na mene, govoreći da sam ja kriva jer sam se udala za starog čovjeka pa sada on mora trpjeti. Zaboljelo me jer priča takvo što o svojem pokojnom ocu koji se cijelog života trudio da mu pruži što više može. Pokušala sam nešto reći, ali su me ušutkali njegovi udarci po mojim leđima. Dok sam došla sebi, on je već izašao iz stana. Vratio se tek nakon nekoliko sati. Na moje pitanje gdje je bio, nije odgovorio. Bijesno je zalupio vratima svoje sobe i danima nakon toga nije razgovarao sa mnom. Odobrovoljio se tek nakon što sam mu dala traženi novac, koji sam posudila od susjeda. Upravo tada je počeo pravi pakao u mojem životu. Sve što bi Bogdan zamislio, morala sam mu stvoriti. Nije ga zanimalo hoće li ostati nešto i za mene.

Od Stankove smrti sebi nisam kupila ni najmanji dio odjeće, ali sam se trudila da uvijek budem čista i ispeglana. Često sam dolazila u školu s modricama na licu, tako da nitko nije mario za moju staromodnu i izblijedjelu odjeću. Jela sam samo njegove ostatke i ono što se njemu nije sviđalo. Ponekad bi i to pokupio i odnio susjedima za njihova psa, a ja bi se zadovoljila koricom suhog kruha.

Njegovi su udarci postajali sve jači, a ja sam se nadala da će s vremenom postati bolji čovjek. Srećom, nije počeo piti ili ne daj Bože da se drogirao. Nisam shvatila da je njegova agresivnost i ludilo urođeno. Nekoliko puta je moja najbolja kolegica pokušala razgovarati sa mnom ali nisam joj mogla otvoriti svoju dušu. Zaboljelo me je kada je rekla da smo mi prosvjetni radnici loši roditelji svojoj djeci. Znala sam da se to odnosi na mene, ali sam prešutjela.

Kada je Bojan navršio osamnaest, ništa se nije promijenilo, usprkos nadanjima. Jedino je postao još zahtjevniji i agresivniji. Svakodnevno je dovodio društvo u naš stan zahtijevajući da im uvijek omogućim dovoljno hrane i pića.

A onda se zaljubio. Mislila sam da će ta ljubav otopiti led s njegova srca i da ću konačno i sama osjetiti barem mrvicu njegove ljubavi i pažnje. Djevojka koja je uspjela privući njegovu pažnju, bila je godinu dana starija od njega. U početku mi se činila pametnom i finom, ali što je njihova veza bivala ozbiljnija sve više je počela pokazivati svoje pravo lice. Zabavljali su se godinu dana i nakon toga su se odlučili vjenčati.

Natašini roditelji su bili prilično imućni i mada su bili razvedeni moja snaha u materijalnom smislu nikada nije žalila. Radovala sam se jer je moj sin jedinac stasao za ženidbu nadajući se da ću ubrzo dobiti unučiće. Nataša i Bogdan nisu željeli klasičnu svadbu, a mene naravno nisu ni pitali za mišljenje. Novi udarac je uslijedio kada su me obavijestili da neće živjeti u našem stanu, već u iznajmljenom. Isplanirali su da troškove podijelimo Natašini roditelji i ja.To je značilo da će skoro moja cijela plaća ići na plaćanje njihovih režija, ali to me nije smetalo jer sam navikla s godinama na sebe trošiti minimalno, a da bi dopunila budžet, planirala sam susjedima čuvati djecu u svojem stanu.

Prvih mjeseci nakon vjenčanja Bojan i Nataša su rijetko navraćali kod mene, uvijek bi mi pokupili zadnje novce. Usprkos tome, uvijek sam ih željno očekivala da dođu. Nisam ih smjela pitati hoće li uskoro imati prinovu te sam se potajno zagledala u Natašin trbuh. Na žalost nisam primijetila promjene.

TUKAO ME KAO ZVIJER

Susjedi su bili zadovoljni mojim radom s njihovom djecom, a novac koji su mi davali kao naknadu značio mi je puno. Jednoga dana, Bojan je došao kod mene sam. Po njegovom nervoznom ponašanju sam shvatila da ima nešto u planu. Nije puno okolišao, nego mi je rekao da je najbolje da prodam stan i isplatim mu njegov dio. Kao razlog naveo je da nije u redu da ih uzdržavaju Natašini roditelji, te da bi s novcima od prodaje stana njih dvoje mogli započeti neki posao.

Bojala sam se da će novac potrošiti i da ćemo na kraju oboje završiti na ulici pa sam mu oprezno rekla da ćemo se o svemu raspitati i dogovoriti. U njegovim očima je sijevnuo meni dobro poznat bijes koji je najavljivao oluju. Pošto su i susjedova djeca bila kod nas u stanu, ponadala sam se da se neće usuditi dići ruku na mene. Na žalost, nisam bila u pravu. Udarao me je žestoko kao nikada do tada, ali kada me je uspio baciti na pod, počeo me je bijesno šutirati nogama. Gubeći svijest, čula sam jedino dječji plač. Kada sam se osvijestila, moj je sin već bio otišao, a pored mene je bila samo moja susjeda. Djecu mi više nije povjeravala na čuvanje, a bilo mi je teško i radi toga što je bila svjedok mojih muka i što su njena djeca doživjela šok i stres.

Znala sam da moj sin neće tako lagano odustati od svoje lude ideje te sam oporavivši se, krenula do agencije za nekretnine, planirajući da svoj stan zamijenim za garsonijeru u periferiji, a da ostatak novca dam njemu. Mislila sam da će ga to oraspoložiti i jedva sam čekala da dođe. Usprkos svemu, nedostajao mi je. Došao je kasnije jedne večeri, lako sam već legla u krevet, skočila sam iz kreveta i otključala mu vrata. Nikada ga nisam vidjela toliko bijesnog. Krenula sam se obući, da popričam s njim o prodaji stana, ali nisam uspjela izustiti niti jednu riječ jer me je počeo udarati i šutirati. U očima svojeg sina vidjela sam ubojičin sjaj. Neprestano je ponavljao da sam mu ja upropastila život i da sam ja kriva za sve. Iz njegovih nepovezanih riječi, nekako sam uspjela shvatiti da ga je Nataša napustila. Nisam se branila kao što to nisam nikada niti činila do sada, jedino sam pokušala rukama zaštititi lice.

Žestoki udarci su pljuštali po mojem tijelu. Ponovno sam izgubila svijest. Probudila sam se u bolnici, gdje su mi doktori priopćili da imam nekoliko prijeloma i hematoma. Da susjedi nisu pozvali policiju, ovaj put vjerojatno ne bih preživjela. Sljedećeg dana je došao inspektor uzeti moju izjavu. Nisam mu ni riječi prozborila, suze koje su se kotrljale niz moje lice su govorile sve. A što bi i mogla reći jedna majka koja se cijeli život žrtvovala za svojeg sina jedinca, a zauzvrat je dobila ono najgore? Znam da svatko svoju majku smatra najtežom, ali ne postoji ni jedna gora majka od one koja tuče svoje dijete. Moj Bojan je trenutno smješten na psihijatriji, a mene su prošli tjedan otpustili iz bolnice. Nikakvih želja nemam, kao da je sve umrlo u meni. Jedino se pitam zašto se baš meni sve ovo trebalo dogoditi?!

Vaši komentari