Jesam li skrivila očev infarkt?

Dok sam se s posla vraćala kući, primijetila sam da je u cijelom susjedstvu procvjetalo proljeće. U normalnim okolnostima me je to radovalo, ali bila sam previše potištena zbog situacije u kojoj smo se našli moj muž Janko i ja.

Naš prvi susret mogu zahvaliti prijateljici koja je uživala u povezivanju slobodnih muškaraca i žena. Od samog me početka fascinirala Jankova srdačnost i smisao za humor. Činjenica da je uz to bio i zgodan još je dodatno povećala moje zanimanje. Kad me pozvao na večeru, nisam oklijevala ni sekundu. Otišli smo u talijanski restorančić gdje smo izvrsno jeli i mnogo se smijali. Otad smo se redovito viđali i ja sam osjećala da sam se prvi put u životu iskreno zaljubila. Kad me jednog dana Janko upitao hoću li se udati za njega, nisam se dvoumila nego odmah pristala. Ipak, moj je uvjet bio da se vjenčamo u tišini kako nam moj otac ne bi poremetio planove.

Moj je strah bio opravdan. Kad je saznao da sam se udala, otac je pobjesnio. No s vremenom se ipak smirio shvativši da više ništa ne može promijeniti. Ipak, zahtijevao je da živimo u njegovom susjedstvu. Tu je stanovao i moj brat Miro sa svojom ženom Verom. Kako ne bi ugrozili obiteljski mir, Janko i ja pristali smo ispuniti mu želju.

Moj je muž brzo naučio ne obazirati se na očeva uplitanja pa je naš brak bio sretan. Barem do onog dana kada je Jankova tvrtka otišla u stečaj i on je izgubio svoj dobro plaćen posao. U početku je Janko bio pun optimizma.

– Ne brini. Uskoro ću naći novi posao – rekao je samouvjereno.

No u našem je gradiću bilo mnogo nezaposlenih, a malo slobodnih radnih mjesta. Naša ušteđevina brzo se topila i tako smo na kraju živjeli od socijalne pomoći i novca koji sam zarađivala radeći četiri sata dnevno u jednoj maloj knjižari. Janku je bila nepodnošljiva i sama pomisao da ćemo morati posuditi novac od mog oca.

Kad sam stigla kući, ugledala sam Jankov auto. To je značilo da je već stigao doma. Otvorila sam ulazna vrata i osjetila kako divno miriše umak od rajčica. Moj je suprug upravo završavao ručak. Namjestila sam osmijeh pretpostavljajući da je sigurno potišten nakon još jedne bezuspješne potrage za poslom. No, kada je okrenuo glavu prema meni, vragolasto mi se nasmiješio.

– Našao si posao! – preduhitrila sam ga.

– Na neki način – okolišao je.

Zgrabila sam ga za ruku.

– Što to znači na neki način? -upitala sam pomalo nesigurno.

– Draga, sjećaš li se Ivana Komića koji je nekada radio u firmi?

Razmislila sam. – Onaj debeli s bradom?

– Da. Sada radi u Rijeci. Njegovo je poduzeće upravo potpisalo ugovor za veliki posao. Zato moraju zaposliti još ljudi. Ivan je danas bio ovdje da pomogne oko selidbe svojoj obitelji. Predložio mi je da se javim na natječaj.

VAŠEG AUTA NEMA CIJELI DAN

Moje veselje je splasnulo jednako brzo kako je došlo. Jankov novi posao mogao je biti i na Mjesecu. Preseljenje u Rijeku nije dolazilo u obzir. Janko je primijetio moje razočaranje pa mi je prišao i zagrlio me.

– Znam da ti neće biti lako odvojiti se od obitelji, ali već ćeš se nekako naviknuti. U to ne sumnjam.

– Što misliš, kako će reagirati moj otac kad sazna da odlazimo?

– Poznavajući tvog tatu vjerojatno će se baciti pod kotače kamiona kojim ćemo prevoziti naše stvari- odgovorio je i jedva se suzdržao da ne prasne u smijeh.

Meni nije bilo do smijeha jer je moj otac bio sposoban baš za nešto takvo drastično. Da je moja majka poživjela, sigurno bi bio drugačiji i ne bi se toliko vezao za nas djecu. Ali tu se, na žalost, više ništa nije moglo promijeniti.

– Leda, ti ćeš biti na mojoj strani, zar ne? – odjednom me pomalo nesigurnim glasom upitao Janko.

Beskrajno sam voljela Janka i ni u kojem slučaju ga nisam željela ostaviti na cjedilu. – Da, svakako – spontano sam rekla.

Slijedećeg smo dana rano ustali kako bi Janko stigao na vrijeme krenuti u Rijeku. Dok sam ga ljubila na odlasku, pitala sam se koliko će se naš život promijeniti u budućnosti. Sreća je što sam morala otići na posao i usredotočiti se na druge stvari. Ipak sam bila prilično nervozna i sve vrijeme sam razmišljala o Rijeci.

Navečer sam pojela ostatke od ručka, potom napunila kadu toplom vodom i mirišljavim solima. Kupala sam se dulje od sat vremena, nakon čega sam se osjećala veličanstveno i mnogo opuštenije. Telefon je zazvonio upravo kada sam izašla iz kupaonice. Bio je to, naravno, moj otac.

– Leda, što se događa? – u njegovom sam glasu prepoznala prebacivanje.

– Što bi se trebalo događati? -trudila sam se zadržati mirnoću.

– Vašeg auta nema cijeli dan. Kad sam malo prije prošao pored vaše kuće, još ga uvijek nije bilo. Što to znači? Gdje je Janko?

Jednim udarcem nestao je u meni onaj predivan osjećaj opuštenosti.

– Ti nas prilično pomno promatraš – prijetila sam pomalo ljutito.

– Pa to je neizbježno. Uvijek moram proći pored vaše kuće ako nekamo idem – rekao je mirno.

Namjeravala sam mu reći za Jankov posao tek kad budemo sigurni da ga je dobio. Na žalost, više se nisam mogla držati tog plana.

– Tata, moraš se na nešto pripremiti. Janko je jutros otišao u Rijeku da se raspita za jedan posao. Ako ga uspije dobiti, mi ćemo uskoro odseliti.

NEĆEŠ GA SE LAKO OSLOBODITI

S druge strane žice zavladala je mrtvačka tišina. Kad je moj otac konačno progovorio, glas mu je bio potpuno smiren.

– Vas dvoje ste puni iznenađenja. Priznajem da me ova novost nije usrećila. No, muškarac može raditi jedino tamo gdje nađe posao – rekao je.

Nikada ranije nisam osjetila toliku ljubav prema ocu kao u tom trenutku. I to sam mu rekla. Nakon što smo se pozdravili otišla sam u krevet i odmah zaspala. Sljedećeg jutra, upravo dok sam doručkovala, na vratima mi se pojavio moj brat Miro. On je bio nešto poput crne ovce u obitelji. Odbio je preuzeti od oca obiteljski posao jer je još od malih nogu maštao o tome da će jednog dana studirati i postati profesor. Zbog te odluke nije mu bilo nimalo lako. Kao vrhunac svega, tjedan dana nakon što je diplomirao, tajno se vjenčao Verom. Tog jutra izgledao je prilično zabrinuto. Uz šalicu kave priznao mi je što ga muči.

– Tata je nazvao jučer navečer i ispričao mi da ti i Janko namjeravate preseliti u Rijeku.

– Samo ako Janko dobije posao. No čini se da ima velike šanse – objasnila sam.

– Neće ti biti lako osloboditi se. Ja to već pokušavam godinama, ali bez većeg uspjeha – rekao je Miro.

– Ali tata je vrlo mirno primio vijest – pobunila sam se.

Miro me začuđeno pogledao.

– Poznaješ tatu jednako kao i ja. Kladim se da neće tako lako prijeći preko svega.

Bojazan mog brata nije me ostavila ravnodušnom, no nakon što je otišao, trudila sam se izbaciti iz glave neugodan predosjećaj. Tog sam dana imala još mnogo posla. Odmah sam se bacila na pospremanje kuće. Rano poslijepodne konačno je nazvao Janko.

– Kako je najljepša crvenokosa u gradu? – upitao me dobro raspoložen.

– Ako time misliš na svoju jadnu, iscrpljenu ženu, tada ti moram reći da joj užasno nedostaješ.

– Dušo, i ti meni nedostaješ. Ali imam i jednu dobru vijest. Leda, sve je dogovoreno, dobit ću posao!

Dok sam mu čestitala, dala sam sve od sebe da djelujem veselo.

– Draga, mislim da će nam biti jako lijepo. Već sam u potrazi za stanom. Poduzeće mi daje na raspolaganje kamionet za preseljenje. Doći ću s njim ovog vikenda – radosno mi je rekao.

Moje je srce počelo ubrzano kucati. Ako je moj brat u pravu, čeka nas teško razdoblje.

– Rekla sam ocu za naše planove. Raspitivao se gdje je naš auto pa sam mu morala sve priznati.

– Je li pobjesnio? – oprezno je upitao Janko.

– Ne, nimalo. Čak je rekao da moram živjeti tamo gdje si ti možeš naći posao – odgovorila sam.

– Možda se čuda ipak događaju – bio je Jankov komentar.

– Da – rekla sam tiho i spustila slušalicu. Tada sam polako krenula pakirati neke stvari. U to se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Pred njima je stajao moj otac s buketićem cvijeća iz svog vrta.

– Donio sam ti mali poklon – rekao je i pružio mi cvijeće.

– Hvala ti, prekrasno je. Zar nećeš ući na tren?

Buljio je u kartonske kutije razbacane po podu dnevnog boravka.

– Izgleda da je ipak dobio posao – rekao je zabrinutim glasom.

– Da, i ja sam to tek malo prije saznala. Selit ćemo se ovog vikenda – rekla sam ne gledajući ga.

Tata mi je prišao i zagrlio me. -Nedostajat ćeš mi. Svima ćeš nam nedostajati.

Osjetila sam knedlu u grlu i jedva sam uspjela progovoriti.

– Pa ne odlazimo na drugi planet. Moći ćeš nas posjećivati kad god poželiš.

– Znam, znam. Ali to nije isto kao kad živiš u istoj ulici.

“Gdje me uvijek možeš imati na oku”, pomislila sam i rekla:

– Pa ostaju ti Miro i Andro.

– Točno, i oni mi mnogo znače, ali ne mogu mi tebe nadomjestiti.

– Tata, pa nećeš me izgubiti. Naviknut ćeš se na to. Osim toga, jednog dana ćemo se vratiti. Nemoj biti toliko nestrpljiv.

OSJEĆALA SAM BIJES I OČAJ

– Vjerojatno si u pravu. No dobro, idem natrag na posao. No htio bih te pozvati na ručak sutra. Hoćeš li doći? – upitao me nekako potišteno.

– Naravno – pomilovala sam ga po obrazu i gledala za njim dok je odlazio iz našeg dvorišta. Te noći, oko pola dva, nazvao me Andro iz bolnice.

– Leda, tata je doživio infarkt. Neprestano pita za tebe.

Na trenutak sam pomislila da je u pitanju noćna mora. No previše sam drhtala da bi se radilo o snu. Podsjetila sam Andru da nemam auto.

– Odmah ću doći po tebe – brzo je rekao.

Žurno sam izvukla neke stvari iz ormara i odjenula se. Moj je otac prije nekoliko godina već doživio infarkt, ali srećom otad više nije imao problema sa srcem. Užasno me pekla savjest jer sam znala da sam ja kriva za taj napad. Cijelim putem do bolnice molila sam u sebi Boga da ne dopusti da moj otac umre. Kad sam konačno stigla, dežurna sestra nije nas pustila u njegovu sobu.

– Gospodinu Trumbiću sam upravo dala lijekove. Do sutra će spavati – rekla je odlučnim glasom.

– Žao mi je što sam te nepotrebno uznemiravao – rekao je Andro dok smo hodali dugim bolničkim hodnikom. – No, sve vrijeme je pitao za tebe. Hajde, odmah ću te odvesti kući.

Tijekom noći naizmjence sam osjećala bijes i očaj. Sto da sad radim? Nisam mogla ostaviti oca dok je tako teško bolestan. Kad je svanula zora, izgubila sam nadu da ću uspjeti zaspati pa sam radije nazvala Janka u njegov hotel.

– Dušo, nešto se dogodilo? -upitao me zabrinuto.

– Da, u pitanju je moj tata. Imao je infarkt.

Čuo se duboki uzdah s druge strane žice.

– Janko, jesi li još tu? – nervozno sam upitala.

– Da, još kratko.

Pitala sam se što s time želi reći. Vjerojatno se još nije razbudio.

– Morat ćemo odgoditi našu selidbu – rekla sam.

– Kako? U ponedjeljak počinjem raditi, a upravo sam platio polugodišnju najamninu za stan.

– Onda možeš sam preseliti, a ja ću ti se kasnije pridružiti.

– Kada? – ljutio je upitao.

– To još ne znam – rekla sam nestrpljivo.

– Oprosti. Mislio sam da si mi ti supruga.

– Naravno da sam ti supruga – bijesno sam odgovorila.

– Tada me ponovno nazovi kad se odlučiš tako ponašati – rekao je i prekinuo vezu.

ODLUKU MORAŠ SAMA DONIJETI

Potpuno smetena otišla sam u kuhinju da si skuham kavu. U to je netko pozvonio. Bio je to Miro.

– Andro me upravo nazvao i rekao mi za tatu. Kako si ti?

Borila sam se sa suzama. – Na što ciljaš tim pitanjem?

– Slutim da prebacuješ sebi za nešto na što ne možeš utjecati. Zar se nisi začudila zašto ja nisam došao u bolnicu?

Bila sam toliko izvan sebe da se uopće nisam sjetila Mire. Značajno me pogledao.

– Još ti ništa nije jasno, zar ne?

– Što bi mi trebalo biti jasno? -zbunjeno sam upitala.

– Nisam bio u bolnici jer me nitko nije obavijestio. Taj infarkt nije bio odglumljen zbog mene već zbog tebe.

Odglumljen! Nisam mogla vjerovati ono što mi je brat govorio.

– Leda, razmisli još jednom. Razmisli dobro! Kada je tata doživio prvi napad?

Sjetila sam se da je to bilo kada je Miro maturirao.

– Tata je doživio prvi infarkt onog dana kad sam mu rekao da želim biti profesor i da nemam namjeru preuzeti njegov posao – podsjetio me Miro.

Značenje njegovih riječi pogodilo me kao grom. Umalo mi je ispala šalica iz ruke. Prvi put shvatila sam na što je sve spreman moj otac da bi mogao upravljati životima svoje djece.

– Ali ti si ipak studirao – rekla sam zamišljeno.

– Da, a tata je bio previše zdrav i nestrpljiv da bi pod izlikom bolesti dugo vremena ostao u krevetu.

– Pa što da radim?

– Odluku moraš sama donijeti. Ne zaboravi pritom da imaš muža koji sigurno računa na tebe.

Sjetila sam se Janka i koliko sam ga razočarala.

– Ako hoćeš, večeras ću te odvesti u bolnicu. Naravno, ako ga već nisu izbacili od tamo – rekao je Miro.

Nisam se baš radovala susretu sa ocem jer nisam znala što ću mu točno reći. Ipak sam ga voljela. U mnogočemu je bio slab, plašljiv muškarac. Izmisliti infarkt da bi proveo svoju volju bio je nesumnjivo čin čistog očaja. No, postojao je netko koga sam svakako željela vidjeti. Morala sam stupiti u vezu s njim da bi mogao za vikend doći doma.

Janko nije skrivao oduševljenje kada sam mu rekla da sam se predomislila i da ću s njim preseliti bez problema u Rijeku. U vrijeme ručka nazvao je tata.

– Htio sam ti samo reći da sam opet kod kuće. Nije se radilo o težem napadu. Ako malo pripazim na sebe, sve će ubrzo biti dobro.

ZAR ĆETE SE IPAK PRESELITI?

– Nadam se da ćeš uspjeti – rekla sam bez uobičajenog sarkazma.

– Možeš li ti navratiti k meni i pomoći Andri oko večere? – upitao me.

Od mog vjenčanja Andro je pripremao večeru za mog oca i to mu je prilično dobro polazilo za rukom. Shvatila sam da je moj otac uvjeren kako i mene ima u šaci i da ću za njega sve učiniti.

– Naravno da ću ti rado skuhati večeru – rekla sam slatkastim glasom. – Vjerojatno je to i posljednja prilika da malo dulje popričamo.

– Zar nisi odustala od preseljenja? – ogorčeno je upitao. – Pa pred sat vremena su me otpustili iz bolnice – zaigrao je na kartu mog suosjećanja.

– Ti ćeš brzo ozdraviti. Osim toga, znaš da ne mogu promijeniti naše planove. Uostalom, i sam si rekao da je u pitanju blaži napad -rekla sam ne obazirući se na njegov tužan glas.

– Oduvijek si bila sebična – zaurlao je. – Ako odeš u Rijeku, više se nikada ne moraš pojaviti ovdje… Nikada!

Prije no što sam stigla još nešto reći, spustio je slušalicu. Do prije nekoliko dana ja bih se rasplakala i popustila čak i kada bih time upropastila svoj brak. Ali konačno sam se opametila. Miro se prvi suprotstavio mom ocu, a i ja sam ipak smogla hrabrosti da sama krojim svoju sudbinu.

Kad je Janko došao, Miro i Vera su nam pomogli s utovarom stvari.

– Ponosna sam na tebe – rekla je Vera. – Možda će se i Miro uskoro odvažiti i konačno se potpuno osloboditi utjecaja oca. Bilo bi krajnje vrijeme da to učini jer ovako ne možemo normalno živjeti. Stalno nam je za vratom.

– Znam kako vam je – rekla sam.

Dok smo se opraštali, Miro me čvrsto zagrlio.

– Ništa ne brini. Tata će brzo zaboraviti na svoj bijes.

Vragolasto se nasmiješio i dodao: – Bolje ti je da što prije urediš sobu za goste.

Šutke sam zgrabila brata. Već je bilo vrijeme da krenemo. Dok smo izlazili iz grada, Janko se okrenuo prema meni.

– I, je li sve u redu? – upitao je.

– Ja sam odlično – rekla sam i položila ruku na njegovo koljeno. To sam iskreno mislila. Prvi put u životu osjetila sam se zaista slobodnom.