Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Predala sam policiji budućeg zeta

Ja sam bila jedan od onih žena koje često padaju niz stepenice ili se udaraju u otvorena vrata kuhinjskog elementa, odnosno ja sam zlostavljana žena koju je muž godinama ponižavao i tukao prije nego što je skupila snagu da to otvoreno prizna, da kaže NE i ostavi ga. Prošla sam tu kalvariju, sve do skrivanja s malim djetetom u anonimnim ženskim kućama. Uz pomoć tamošnjih divnih žena uspjela sam se srediti, krenula sam na tečaj za rad na računalima, s vremenom sam se rastala od muža i preselila u drugi grad, gdje sam pronašla divan posao i započela potpuno novi život. Nisam zaboravila što sam sve pronašla, pa sam idućih godina sve svoje slobodno vrijeme posvećivala dobrotvornom radu u jednoj otvorenoj organizaciji za zaštitu žena i pronalazila im siguran dom u kojem su započinjale novi život. Svaki uspjeh pružao mi je veliko zadovoljstvo.

No kako je vrijeme prolazilo, prestala sam zamjećivati što se događa u mojoj vlastitoj kući. Moja kći Darka bila je dobro dijete, ljupko, poslušno i savjesno, radost svakoj majci. Kada je ušla u pubertet, preko noći se razvila u ljepoticu. No čak je i tada bila realna i nikada nije dopustila da je okolina uvuče u nedoličan i nemoralan način života. Smijala bih se slušajući jadikovanje svojih prijatelja o njihovim tinejdžerima i hormonalnim promjenama zbog kojih se nije moglo živjeti s njima. Ja sam imala savršenu kćer i savršen život. Imala sam sve: krasno dijete i ugodan odnos s muškarcem koji me poštivao. Imala sam puno posla i provodila mnogo vremena u dobrovoljnom radu, ali za sve to bili su zaslužni divni ljudi u mom životu. Posljednjih sam godina imala sreće, život je bio dobar prema meni i svijet mi je bio kao na dlanu, sve dok se u svojoj osamnaestoj godini moja Darka nije zaljubila u “muškarca snova”. Tada sam je gotovo izgubila.

Čak i ja morala sam priznati da je Damir bio predivan muškarac: visok, plavokos, plavih očiju i sportske građe, ali istodobno šarmantan i komunikativan. Nikada neću zaboraviti moj prvi susret s njim. Darka ga je dovela kući. Bila sam iznenađena, ali ne zbog toga što sam vidjela zgodnog muškarca kako je drži za ruku, već zbog iskre u njezinim očima i skakutanje u hodu. Za mene je to bila neka nova Darka, mlada žena koja je bila zaljubljena u ljubav i život. Možda sam upravo zbog te njezine velike sreće potisnula u sebi prirodne nagone i svoje iskustvo koji su me upozoravali na Damira. Dopustila sam da me zavede njegov šarm, zaželjela mu dobrodošlicu u naš dom i našu obitelj. Ignorirala sam hladnoću u njegovim očima uvjeravajući sebe kako sam previše oprezna i previše kritična. Taj je muškarac uvjerio moju kćer da je voli, zbog njega joj je lebdio smiješak na usnama. Željela sam sve najbolje svojoj kćeri i željela sam da je Darka doista pronašla svog princa.

– Čime se baviš? – upitala sam Damira dok ga je Darka s obožavanjem promatrala.

– Nekretninama – odgovorio je kruto razvukavši usne u osmijeh i pokazavši niz bisernobijelih zubi.

– Trenutno sam bez posla, ali proučavam neke ponude – rekao je smiješeći se i dalje, ali bez želje da nastavi razgovor o toj temi.

– Dakle – nastavih -kako ste se upoznali?

– U školi – rekla je Darka i dalje zaljubljeno gledajući u njega.

– U školi? – nisam mogla skriti iznenađenje.

Damir je izgledao kao netko tko je odavno iza sebe ostavio srednjoškolske godine.

– Bio je to moj sretan dan – rekao je Damir široko se smiješeći. – Navratio sam da vidim prijatelja i upoznao vašu božanstvenu kćer.

Prijatelja? Zašto bi se muškarac koji je davno prošao dvadesete družio s nekim srednjoškolcem? Shvatila sam da je prerano za zaključke.

– Baš divno – rekla sam ljubazno. Damir i Darka otišli su brzo pošto je zamro naš razgovor i ostatak večeri provela sam nervozno koračajući po kući. Nisam se mogla smiriti niti usredotočiti na nešto drugo.

– Pričaj mi o Damiru – zamolila sam je idućeg jutra za doručkom.

– Što bi željela znati?

– Ne znam. Činilo mi se da je malo okolišao u jučerašnjem razgovoru.

– Okolišao, ne razumijem – rekla je Darka jedva prikrivajući oštar ton u glasu.

NIJE ŽELJELA DA JE IŠTA ISPITUJEM

– O svom poslu. Traži li posao i što konkretno znači ono “proučava neke ponude”?

– Ne brini se, mama – rekla je moja kći hladno. – Damir je vrlo pametan i nadaren. Dobro će proći u svakom poslu kojim se bude bavio.

– Sigurna sam da hoće, Darka – odgovarala sam polako umirujućim tonom. Pružila sam ruke da je zagrlim, ali se odmaknula.

– Znaš da ti želim samo najbolje. Možda sam pretjerano oprezna.

– Ne brini se, mama. Damiru je dobro. A što on radi, nije tvoja briga.

Zagledala sam se u nju zaprepaštena. Nikada, u njezinih osamnaest godina nije tako razgovarala sa mnom. Umjesto da me utješi, njezino hladno razuvjeravanje natjeralo me da se tek sada uplašim toga čovjeka. Prvi puta nisam znala što da učinim. Moja jedina nada bila je da će Darkina veza s Damirom biti kratka vijeka. Za nekoliko će mjeseci maturirati, a potom će krenuti na studij i biti stotinjak kilometara daleko od našeg grada. Ako preživi do tada, njezina će veza vjerojatno umrijeti prirodnom smrću. No do tada moram šutjeti, a znala sam da to neće biti lako.

Tako sam slijedećih nekoliko mjeseci bespomoćno gledala kako Damir otima moju kćer. Darka je neprestano govorila o njemu, ali mi nije otkrivala mnogo, već samo to da je divan. Kada bih pokušavala saznati nešto više, Darka bi se povlačila. Rijetko su provodili vrijeme u našoj kući, a kada bi i navratili, nisam uspijevala šutjeti. Damirove nemilosrdne, hladne oči navele bi me na ispitivanje o njegovu životu i obitelji. No ni jednom nisam dobila izravan odgovor, a uvijek bi izazvala bijes kod kćeri.

– Dosta mi je tog tvog ispitivanja! – vikala bi. – Prestani ili…

– Ili što? – upitala sam tresući se od uzbuđenja.

– Ili više nikada nećemo doći k tebi. Ili još gore…

Nikada nisam vidjela svoju kćer tako bijesnu. Znala sam da sam prešla granicu i morala sam se obuzdati, ali nešto me kod Damira mučilo. Nakon njihovog odlaska često bih nervozno koračala po kući, a kada bi napokon došla u rane sate, još bi ležala budna. Nisam se mogla otresti svojih strahova.

Sredinom srpnja počela sam lakše disati. Za dva mjeseca Darka će otići na studij, a Damir će ostati ovdje. Darka je bila tako mlada, naivna i neiskusna. Studirajući otkrit će novi svijet, pronaći nove izazove, nove prijatelje i iskustva koja će je poučiti o velikom svijetu, o opasnostima koje vrebaju od plitkih i grabežljivih muškaraca poput Damira. No već sljedećeg tjedna srušio se moj svijet. Nikada to neću zaboraviti. Darka me čekala u dnevnoj sobi da dođem kući s posla. Odmah sam znala da ima loše vijesti.

NISAM ŽELJELA DA SE PRESELI K DAMIRU

– Moramo razgovarati – tiho je prozborila.

– Dobro – rekla sam oprezno i sjela.

– Danas sam otišla do više škole -rekla je misleći na novu školu otvorenu lani u našem gradu.

– Zašto? – upitala sam neslušajući baš njen odgovor. – Već si se bila upisala na studij. Čak smo i odjeću počele pakirati.

– Ne mogu, mama. Ne mogu se odseliti tako daleko.

– Stvar je u Damiru, zar ne?

Klimnula je potvrdno.

– Kako ti je to mogao učiniti? Kako je to mogao tražiti od tebe?

– Ja sam to predložila, mama.

– Nisi, to je njegovo maslo.

– Znala sam da nećeš razumjeti. Nema koristi od razgovora s tobom.

– Stani, Darka. Hajdemo barem razgovarati o tome.

– Ne razumiješ, mama. Nikada me nećeš razumjeti. Volim Damira i ne mogu ga napustiti.

Progutala sam knedlu u grlu, uzela zrak i progovorila. – Razumijem te, Darka. Vjerovala ili ne, znam kako je biti zaljubljen. Znam i što je prva ljubav. Toliko je jaka i divna da je teško vidjeti dalje od osjećaja. Udala sam se za prvog muškarca u kojeg sam se zaljubila i bila je to moja najgora pogreška u životu. Godinama sam to skupo otplaćivala.

– Ovo nije isto, uopće ne shvaćaš. Damir je muškarac s kojim želim provesti ostatak života. O tome nema dvojbe.

– Dobro, to prihvaćam – rekoh boreći se da zadržim kontrolu nad sobom. – Ali kada je riječ o pravoj ljubavi, ništa je ne može uništiti. Jesi li ikada čula za izreku: “Ako me voliš, pustit ćeš me da odem”?

Darka je odahnula glavom.

– To znači da, ako doista voliš nekoga, moraš mu dati prostora da se razvija, dati mu mogućnost da ostvari svoj maksimum. Ako je ljubav istina, tada će preživjeti odvojenost, preživjet će sve. Hoću reći, ako te Damir doista voli, tada će te čekati. Trebao bi te poticati da studiraš i dobiješ obrazovanje kakvo želiš.

Duboko sam udahnula i uputila joj pogled pun nade.

– Mama, nisam prekinula školovanje. Samo sam promijenila školu. Ne znam zašto ti je toliko stalo do toga -dobacila mi je nervozno lupkajući nogom.

– Ali sveučilište je drugi svijet, Darka. Živjela bi u studentskom domu, imala nove prijatelje.

– Mogu se odseliti ako te to brine – nestrpljivo me prekinula.

– Naravno da to nije posrijedi. Drago mi je što si sa mnom – odgovorila sam brzo jer me obuzela panika na pomisao da bi se Darka mogla preseliti Damiru.

– Dobro, tada je dogovoreno. Sve će biti uredu, mama. To je sve što želim i sretna sam što se slažeš.

Ovlaš me je potapšala po obrazu i nestala u svoju sobu. Ostala sam sjedeći u dnevnom boravku, ukočena zbog razgovora. Moja je kći postala manipulator, a da to nisam ni primjetila. Gdje li je samo naučila stavljati svoje riječi u moja usta? Odgovor je bio samo jedan – Damir. Morala sam se, dakle, pomiriti s činjenicom da će Damir biti dio Darki-nog života i moje stvarnosti.

– Barem nije govorila o braku i zajedničkom životu s njim – rekao je Velimir, moja ljubav.

Život se lagano pretvorio u krhko primirje. Darka je održala svoju riječ i redovito pohađala predavanja na višoj školi. Čak je nastavila trenirati košarku, koja joj je bila velika ljubav, ali veći dio slobodnog vremena provodila je s Damirom. Međutim, predavanja su trajala tek mjesec dana kada sam počela primjećivati promjenu na Darki. Prvo sam uvidjela da nije onako prpošna i sretna kao prije nekoliko mjeseci. Kako su prolazili tjedni, postala je sve turobnija. Rijetko kad bi se nasmijala, a njezine su oči počeli okruživati crni podočnjaci.

– Osjećaš li se dobro? – pitala sam je jednog jutra kada mi se činila posebno umornom. Bila je blijeda i kosa joj je bila neuredna.

– Dobro sam – odgovorila je obrambenim tonom.

– Izgledaš mi umorno – rekla sam naizgled mirno. – Spavaš li dovoljno?

– Rekla sam ti da sam dobro – odvratila je glasno i osorno, te naglo napustila sobu.

Nakon toga neprestano sam se brinula zbog Darke. Primijetila sam da gubi na težini i da šepa dok hoda. No svaki put kada bih je pokušala ispitivati, reagirala bi nasilno i ljuto napuštajući sobu. Uskoro smo prestale razgovarati i rijetko smo se viđale. Bilo je očito da me izbjegava.

DARKA UOPĆE NIJE IŠLA NA TRENINGE

Tada sam jednog vikenda otkrila da je moj strah opravdan. Tog poslijepodneva nisam imala pojma da je Darka u kući. Bila sam zaposlena kućnim poslovima i nosila gomilu čistog rublja u sobe. Kada sam otvorila vrata njezine sobe, oboje smo se trgnule i pogledi su nam se sreli u velikom ogledalu pred kojim je stajala kao ukočena. Darka je bila gola i tada sam prvi put vidjela koliko je njezino tijelo propalo. No to me nije toliko zaprepastilo koliko masnice po leđima i grudima. Nije to bila samo jedna ili dvije masnice, već cijelo mnoštvo ljubičastih mrlja, neke očito svježe, a neke u različitim nijansama zelene i žute. Darka je izgledala kao da je doživjela groznu nesreću ili kao da je divljački pretučena.

Ostala sam bez daha, ruka mi je automatski prišla usnama, a suze su mi navrle na oči.

– Bože moj! – viknula sam – Darka, što ti je to učinio?

– Što radiš ovdje? – vrisnula je. -Nemaš pravo zabadati nos u moj život!

– Mislim da je vrijeme da netko zabije nos u tvoj život! – vratila sam vikom. – Pogledaj se, treba ti pomoć!

– To mi je od košarke – rekla je Darka. – Oduvijek sam bila šeprtlja. Ti to dobro znaš.

– Ne vjerujem ti. Nitko ne može dobiti toliko masnica igrajući košarku.

– Sad znaš da može i gubi se iz moje sobe! Darka se dotad već omotala u ogrtač i prikrila užasne ožiljke na svojem tijelu. Tresla sam se. Trkom sam izašla iz stana, otišla do auta, za nekoliko minuta bila kod Velimira i plakala u njegovim rukama.

– Nazvat ćemo sportski centar -rekoh. – Baš me briga što Darka kaže.

Bila je subota i nikoga nije bilo na telefonskoj centrali niti u upravi, ali smo se na moje inzistiranje odvezli do sportske dvorane, koja je bila otvorena zbog subotnjih aktivnosti. Nakon kraćeg raspitivanja uspjeli smo pronaći trenera.

– Darka…hmm – zamišljeno je promumljao. – Darka se prijavila za moje treninge, ali je ubrzo prestala dolaziti i nakon tri tjedna izostanaka, morao sam je izbrisati iz grupe. Šteta, bila je talentirana djevojka.

– Naravno da je prestala dolaziti na košarku – rekao je Velimir dok smo se vraćali prema autu. – Nije se mogla razodjenuti pred ostalim djevojkama. Ako su joj ruke doista pune masnica, kako kažeš, onda ih nije mogla sakriti u maj čama kratkih rukava, čak i da se potajice presvlačila.

– Odvedi me na policiju – rekoh tmurno.

– Ana, možda bismo prije trebali porazgovarati s Darkom.

– Znaš da ne želi razgovarati sa mnom. Moram nešto poduzeti. Što prije, to bolje – bila sam odlučna u namjeri.

Velimir je znao sve o meni, shvaćao je moje osjećaje vezane uz zlostavljanje i nije se prepirao sa mnom.

– Gospođo, ako vaša kći ne podnese tužbu, ne možemo ništa učiniti, a čini se da ona ne želi priznati da je njezin zaručnik tuče. Bez njezine suradnje ruke su nam vezane.

Policajac je bio pun suosjećanja, ali odlučan.

– Hoćete li barem otići do naše kuće i razgovarati s njom? Možda će tada shvatiti i priznati da joj je potrebna pomoć.

– Nažalost naše mogućnosti pružanja zaštite su ograničene. Pa vi biste to trebali znati, gospođo, jer radite sa zlostavljanim osobama. Znam da takvi momci ne odustaju. Čini se da Damir drži osjećaje vaše kćeri u šaci.

Policajac je zvučao gotovo jednako isfrustrirano kao i ja.

– Nešto moram učiniti – rekla sam. – Ne mogu samo promatrati i gubiti svoje dijete.

– Pokušajte razgovarati s njom -rekao je blago policajac. – Ako pristane na pomoć, učinit ćemo sve što je u našoj moći.

SHVATILA SAM ŠTO TREBAM UČINITI

Velimir i ja polako smo se odvezli kući pokušavajući osmisliti plan za spašavanje Darke.

No čim smo ušli u kuću, znala sam da je prekasno. Zidovi su odzvanjali tišinom, a moje su se najgore more obistinile. Darka je otišla s tim čudovištem.

“Više ne mogu podnositi tvoja pitanja i sumnje”, napisala je. “Znam što radim i bit će sve u redu. Ne brini se.”

Plakala sam zbog ironije sadržane u posljednjoj rečenici.

– Moja je curica pobjegla sa sadističkim manijakom i kaže mi da se ne brinem – rekla sam ljutito.

– Što da radim, Velimire? Osjećam se tako bespomoćno.

– Možemo ponovno razgovarati s policijom – rekao je tužno.

I tako je započelo dugo i mučno iščekivanje. Velimirova je podrška pomagala. Bila sam mu zahvalna što me je svake noći držao u naručju dok sam pokušavala zaspati kako bih obuzdala divlju maštu koja je zamišljala strahove što se događaju mojoj kćeri.

Napokon je došao dan kada je Darka nazvala. Dobro joj je, rekla je, premda mi je napetost u njezinom glasu odavala da to nije točno. Ona i Damir unajmili su mali stan u zabačenom dijelu grada, a ona je radila kao konobarica u obližnjem kafiću.

– Gdje si sada? – pitala sam jer se u pozadini čula prometna buka.

– U telefonskoj govornici – odvratila je. – Nemamo telefon pa te nisam prije nazvala.

– Mogu li te doći vidjeti?

– Ne! – Darkin je glas bio obojen panikom. – Damir to ne bi dopustio. Vrlo je ljut.

– I ja sam – rekoh.

– Moram ići, mama. Stanka mi traje samo deset minuta.

– Hoćeš li me ponovno nazvati?

– Naravno – rekla je neuvjerljivo. – Mama…

– Što je? – upitala sam očajnički ne želeći prekinuti vezu.

– Volim te, mama.

Veza se prekinula.

Spustila sam slušalicu jecajući. Bio je to, znala sam, poziv u pomoć. Darka je bila nesretna. Njezin mi je glas odao da živi u strahu i bez sreće. No što sam mogla učiniti?

Sinulo mi je usred noći. Pokušavala sam smisliti način kako da izvučem Darku iz zatvora u kojem ju je Damir držao. Odgovor se činio toliko jednostavan da sam ga trebala odavno pronaći. Znala sam iz vlastitog iskustva da je bilo gotovo nemoguće napustiti nasilnog muškarca. Nekoliko je žena imalo tu sreću da pobjegnu i započnu život iznova, no mnoge nisu preživjele taj raskid, a mnoge su ga platile i životom. Znala sam da razdvajanje Damira od moje kćeri neće proći samo s masnicom na oku i pokojim slomljenim rebrom. Znala sam da moram biti brza.

POJAVILA SAM MU SE NA VRATIMA

Sljedećeg sam jutra nazvala ug-11 leđnu agenciju za privatna istraživanja. Riskirala sam iako sam znala da će me to stajati dosta novca. Angažirala sam agenciju kako bih saznala nešto o prošlosti čovjeka koji je držao moju kćer.

Trebalo im je gotovo tri tjedna da sastave izvještaj. No isplatili su se svi sati napetog iščekivanja i sav novac koji sam uložila. Pokazalo se da je Damir imao barem tri lažna imena te da je policijski dosje pratio njegove kriminalne aktivnosti diljem zemlje. Bio je osumnjičen za krađe i šverc automobilima, za prevare i utaje te, što je najgore, za pljačku i pokušaj ubojstva. Nikada mu ništa čvrsto nisu mogli dokazati, jer je lanac bio suviše dobro organiziran s mnogo moćnih ljudi u igri. No zatim je nestao i zameo mu se trag. Prikrio se, očito, u naručju moje zaluđene kćeri.

– Što ćeš sada? – upitao je Velimir dok smo zajedno te večeri listali Damirov doje. – Znam da želiš osvetu, ali promisli prije nego što učiniš neku glupost. Pusti da se policija bavi time.

– I hoću. Ali prije toga se moram suočiti s Damirom. Moram to učiniti i pomoći im da ga na dugo godina smjeste u zatvor.

Velimir je otišao nezadovoljan, ali sam znala da će se pomiriti s mojim stavom. U međuvremenu sam zakazala sastanak s policijom.

– Previše je opasno. Ne možemo vas pustiti da to radite.

Policajac je stajao iznad mene ruku postavljenih preko grudi, pokazivajući mi da je razgovor gotov.

– Morate mi to dopustiti. Zabit ću zadnji čavlić u Damirov mrtvački kovčeg. Snimit ćemo ga i tako se neće moći izvući. Izvući ću iz njega priznanje i tada ga možete spakirati u uredne paketiće i poslati u zatvor sve dok ne bude prestar i preumoran za nove zločine. Možda neću do kraja uspjeti, jer je premazan svim mastima, ali vrijedi pokušati. Želim se suočiti s gadom zbog sebe, zbog Darke, zbog svih tih žena čije je živote uništio neki Damir.

Policajac je uzdahnuo. – Pokušat ću nagovoriti našeg šefa – rekao je napokon.

Toga poslijepodneva pakirala sam auto ispred Damirovog i Darkinog stana. Znala sam da je Darka na poslu, a Damir nije. Nije radio otkada je upoznao moju kćer. Diskretno sam mahnula prema neoznačenom autu parkiranom s druge strane ceste. Rekli su mi da je sve uredu, ali ipak me utješila prisutnost policijskog auta koji je bio parkiran u blizini. Nosila sam prisluškivač kako bi policija slušala moj razgovor s Damirom.

Čula sam mumljanje i psovanje prije no što je Damir napokon otvorio vrata otrcanog stana. Kada smo se napokon pogledali oči u oči, ni jedno od nas nije progovorilo: Damir od iznenađenja što pred sobom vidi Darkinu majku, a ja od gađenja. Damir je bio prljav, neobrijan, krvavih očiju, s bocom piva u ruci. Stan je bio prepun boca od alkohola i zamagljen dimom cigareta.

– Damire – rekoh hladno, napokon prekidajući šutnju.

– Što hoćete? – upitao je. Darke nema kod kuće.

– Nisam došla vidjeti Darku. Želim razgovarati s tobom.

– A što biste vi sa mnom razgovarali?

– Pusti me da uđem i reći ću ti.

Možda zbog šoka, možda i zbog radoznalosti, Damir me propustio u stan. Smrad je u stanu bio strašan i šokirano sam prelazila pogledom po prljavom i nepospremljenom madracu na podu, te po prljavom sudu i razbacanoj odjeći. Kako je Darka mogla ovako živjeti? Teško mi je bilo zamisliti da je ovako odvratno stvorenje moglo držati Darku uza se. Za to je moralo postojati neko objašnjenje. Vjerojatno joj je isprao mozak. No uskoro ću je, uz malo sreće, osloboditi sužanjstva.

Pronašla sam čistu točku na trosjedu i sjela. Pokušavala sam zadržati ravnotežu izraza na licu mirno promatrajući Damira, koji me je prijeteći gledao.

– Ako ste došli da odvedete Darku, zaboravite na to. Ona voli biti ovdje. Drago joj je što je pobjegla iz vašeg ograničenoga života.

– Da – rekoh s porugom u glasu – a ovo ovdje uopće nije ograničeno.

– Zašto je jednostavno ne pustite na miru? Gubite se odavde!

Damir je ljutitim korakom krenuo prema meni.

– Neću otići dok ne čuješ što ti imam reći.

– Od razgovora nema koristi.

DALA SAM MU VRLO JASAN ULTIMATUM

– Možda bi bilo bolje da baciš pogled na ovo – dodala sam mu svežanj papira koji sam nosila sa sobom: cjeloviti izvještaj privatnog istražitelja, papire sa suda, izreske iz novina, cijelu dokumentaciju o njegovim kriminalnim aktivnostima.

– Otkud vam ovo?! – viknuo je kad je proučio tek nekoliko stranica.

– Angažirala sam privatnog istražitelja. To su samo fotokopije pa se ne moraš truditi da ih uništiš.

Damir je nastavio prekapati po dokumentima, a lice mu se crvenilo od bijesa. – Što ćete učiniti s ovim?

– To ovisi o tebi – rekoh. – Jesi li spreman priznati da si učinio ono za što te optužuju?

– Možda jesam, a možda nisam. Kakve to ima veze s vama?

– Ne želim da moja kći živi s kriminalcem. To je moj problem.

– Vašoj dragoj kćerkici je svejedno. Zaljubljena je u mene i sviđa joj se to što joj radim.

Čvrsto sam stisnula šake kako mu ne bih skočila za vrat.

– Zna li Darka išta o tvojim kriminalnim djelima?

– Darka nema pojma ni o čemu. Jedina joj je briga da me usreći. Dakle, griješite ako mislite da će vam se vratiti kad joj pokažete ove papire.

– Ne namjeravam joj to pokazati.

– Što onda želite?

– Hoću da nestaneš iz njezina života. Hoću da je odmah napustiš i da se nikada više ne vratiš.

– U protivnom?

– U protivnom ću otići na policiju.

Gledali smo se bez riječi. – Možda uopće nisam kriv za sve ovo -mahnuo je papirima pred mojim licem.

– Ako je tako, tada se ne moraš brinuti, zar ne?

– Možda bih se mogao pobrinuti da ne izađeš živa iz ovog stana – opako se cerio i znala sam da se ne šali.

– To bi bilo glupo – rekoh hrabro. Znajući da je policija vani i da je svakog trenutka spremna priskočiti.

– Kopije ovih papira nalaze se u mom sefu, a ostavila sam upute da ih se otvori u slučaju moje iznenadne smrti.

– Znate da se samo šalim – rekao je uz neiskren smiješak.

– Naravno.

– Ne ostavljate mi mnogo izbora?

– Ne. Hoću da se spakiraš i nestaneš odavde u roku od jednog sata. U protivnom idem na policiju.

Klimnuo je zvjerkajući po razbacanom stanu.

– Zanima me samo još nešto. Kako ti je uspjelo, kako si mogao napraviti cijeli niz zločina, a da te nisu uhvatili?

Damir se prezirno smijao. – Žene su glupe, znate – rekao je. – Uvijek sam uspio pronaći neku glupaču koja bi me uzdržavala. Nisam se smio zaposliti jer bi me odmah uhvatili. Ali ako ženama date ono što žele, napustit će svoju obitelj i raditi kao crv samo da bi muškarac bio sretan.

Ponovno sam se morala obuzdati.

– Vaša kći, na primjer – nastavio je – dobra je u krevetu i radi sve što joj se kaže. No ipak sam razmišljao da je se riješim. U posljednje vrijeme ne pazi na sebe. Smršavjela je i izgleda kao krpa, a tako se i ponaša. Ne bi mi bilo teško pronaći zamjenu.

MAMA, ZAŠTO ME NISI UPOZORILA?

Umjesto da mu rukama iskopam oči, ustala sam i krenula prema vratima. – Jedan sat, ni minutu duže – rekla sam i izašla.

Možda se nikada neću moći dovoljno osvetiti tipovima poput njega, no znala sam da će uskoro shvatiti koliki sam mu neprijatelj. To mi je pružalo zadovoljstvo.

Na stepenicama sam srela dvojcu policajaca. – Dobro sam – rekla sam. – I ne zaboravite naš dogovor: mora se spakirati i izaći iz stana prije no što ga uhitite.

Moja će kći možda jednog dana saznati sve o njegovoj prošlosti, ali sad želim da zna jedino to da ju je napustio. Telefonski poziv stigao je već te večeri. Darka je plakala – Ostavio me, mama. Damir je otišao, što da radim.

– Reci mi gdje si i doći ću po tebe.

Da sam Darku slučajno srela na ulici, nisam sigurna da bih je prepoznala. Otrcana joj je odjeća visjela na mršavom tijelu, lice joj je bilo umorno i iscrpljeno, a kosa u masnim pramenovima. Kada sam je ugledala iz auta, tresla se od hladnoće stojeći ispred svog stana. Bez riječi se skutrila na suvozačevom sjedalu.

Čim smo došle doma, natjerala sam je pod vrući tuš, odjenula joj pidžamu i ugurala je u meki krevet. Darka je s prekidima spavala tri dana. U onim kratkim trenutcima kada je bila budna, davala sam joj pileću juhu, pire od krumpira i svu njezinu omiljenu hranu. Četvrtog dana pojavila se iz svoje sobe, gladna i poletna.

– Teško mi je priznati – rekla je grickajući kruh i džem od marelica -no divno je opet biti kod kuće.

Zagrlila sam je i obje smo proplakale od sreće. Darka je s vremenom saznala da je Damir u zatvoru, ali tada joj više nije bilo stalo.

– Ne mogu vjerovati koliko sam bila glupa – napokon je priznala gledajući svoj svježi i zdravi odraz u ogledalu. – Zašto me nisi upozorila?

Otvorila sam usta kako bih reagirala, ali sam tada ugledala osmijeh na njezinom licu.

Nadam se da Darka nikada neće saznati tko je zaslužan za to što je Damir u zatvoru, premda sam sigurna da to ne bi utjecalo na naš odnos.

Otad su prošle tri godine i Darka je procvjetala u snažnu, samouvjerenu ženu. Trenutno je zaljubljena u divnog mladića, koji je obožava i poštuje. Odlučila je da veza ide polako kako bi bila sigurna da opet ne griješi. Ipak, iskra u njezinim očima govori mi da će vjenčanje biti u uskoro. Velimir i ja također razmišljamo o braku. Kaže da se sada činim sretnijom i znam da je u pravu. Premda sam svjesna da na svijetu ima još mnogo muškaraca poput Damira, ipak se osjećam kao pobjednik jer sam uspjela zaustaviti barem jedno čudovište.


Ukoliko smatrate da je mojasudbina.net zanimljiva web stranica, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari

Tags: