S milijunašem sam proputovala svijet

Svoj rodni grad, Ljubljanu, napustila sam kad mi je bilo dvadeset i pet godina. Po završetku srednje škole zaposlila sam se u kozmetičkom salonu. Neko sam vrijeme uživala raditi kao kozmetičarka, ali onda sam shvatila da to nije ono čime bih se željela baviti ostatak života. Za bolji posao trebala sam i bolje obrazovanje. Žalila sam što nisam upisala studij, ali sam smatrala kako još uvijek nije prekasno za promjenu. Svoj prijedlog iznijela sam roditeljima.

– Mojca, ne budi smiješna, malo je prekasno za obrazovanje. Trebala si slušati kad smo ti govorili, tvoje je vrijeme prošlo. Pametnije ti je da se prihvatiš posla i da ne zabušavaš. Tko zna, budeš li dobra prema klijenticama, možda jednog dana uspiješ otvoriti svoj kozmetički salon i biti sama svoj gazda – odgovorio je otac i nastavio čitati novine.

– Tata, ne želim više biti kozmetičarka. Dosta mi je ovog posla. Želim se baviti nečim ozbiljnijim. Radit ću toliko dugo dok ne završim studij, a onda ću promijeniti struku. Željela bih studirati ekonomiju u Zagrebu. Znam da mi neće biti lako, ali trudit ću se. Mnogi naši poznanici vanredno su završili studij. Zašto i ja ne bih pokušala? – uvjeravala sam ga.

– U Zagrebu? Želiš studirati u Zagrebu? Zašto? Zar u Ljubljani ne postoji dovoljno dobar studij za tako intelektualno razvijeni mozak? – odložio je novine i otvoreno se izrugivao.

PODBADANJE MOJE OBITELJI

Od onog dana kad sam se umjesto u gimnaziju, upisala u strukovnu školu za kozmetičare, otac me je potpuno otpisao. Sve svoje nade polagao je u dvije godine mlađeg brata. Prema meni se počeo odnositi kao prema osobi koja nije dostojna njegovog društva, kao prema osobi koja ništa ne shvaća, kao prema osobi znatno nižeg ranga. On i mama radili su kao profesori u srednjoj školi. Bake i djedovi također su bili visokoobrazovani ljudi pa je za njega bilo nezamisliva sramota to što ja idem u zanat. Nije čak ni gledao moje svjedodžbe, niti su ga zanimale moje ocjene. Govorio je da bi svaka budala mogla imati izvrstan uspjeh u školi, u kojoj nije potrebno nikakvo znanje. Pokušavala sam ga uvjeriti da to i nije baš tako kao što on pretpostavlja, ali on je bio izrazito krut u svojim stavovima. Nije ga zanimalo što sam najbolja učenica u razredu, što su me hvalile sve profesorice, baš kao ni sve pohvale koje sam primila. Za njega sam bila sramota za cijelu obitelj i to nikada nije skrivao. Pri razgovoru s prijateljima i obitelji spominjao me tek isključivo ako bi tko pitao za mene, a i ti su odgovori bili vrlo kratki i šturi. Za razliku od mene, moj brat potpuno je opravdao njegovo povjerenje. Završio je gimnaziju, a potom studij u rekordnom roku. Kao najboljem studentu odmah mu je ponuđeno radno mjesto asistenta na fakultetu. Otac je cvjetao od ponosa, a kao nagradu za izvrsne uspjehe kupio mu je mali stan u blizini naše kuće. I ja sam se veselila bratovom uspjehu, ali on je od oca preuzeo naviku omalovažavanja moje malenkosti i štogod bih rekla, samo bi se oholo osmjehnuo i odmahnuo rukom. Mama je bila jedina koja je, koliko-toliko, bila na mojoj strani. Doduše, nikada me nije branila od njihovih napada, ali me osobno nikada nije ni omalovažavala. Upravo zbog takvog očevog stava o obrazovanju, bila sam uvjerena kako će me podržati u vezi nastavka školovanja, ali to se nije dogodilo. Mama je stala uz očevo rame i dijelila njegovo mišljenje. Brat me također ismijao kad je čuo kakve su mi želje. Rekao je da je nastavak obrazovanja izvrsna zamisao, ali ne za nekoga poput mene.

– Jesi li ti svjesna da moraš položiti prijemni ispit ako želiš studirati? Što osoba tvoga profila zna o matematici, informatici…? Koji strani jezik izvrsno govoriš? – nastavio me podbadati.

SRUŠIO SE CIJELI MOJ SVIJET

Bila sam užasnuta njihovim reakcijama i uvjeravala se kako im je potrebno neko vrijeme dok im se zamisao slegne, ali unatoč danima koji su prolazili, ništa se nije promijenilo. Kad sam shvatila da mi nitko od njih ne daje potporu, odlučila sam biti hrabra i pokušati promijeniti svoj život bez obzira na njihove negativne stavove. Prijavila sam se na studij u Zagrebu i s velikim ushićenjem učila gradivo koje sam mislila da bi mi dobro došlo na ispitu.

Na moju veliku žalost, nisam položila ispit i nisam se uspjela upisati na studij. Imala sam osjećaj da se srušio cijeli moj svijet. Roditelji, ni brat nisu komentirali moj neuspjeh, ali kad god bih ih pogledala u njihovim sam očima mogla pročitati ono dobro poznato “rekli smo ti, nisi ti za studij, vrati se u kozmetički salon.” Postala mi je nepodnošljiva moja soba, kuća, salon u kojem sam radila, klijentice, ljudi s kojima sam se družila, mjesta na koja sam izlazila, Ljubljana i Slovenija, činilo mi se kao da mi je netko isisao zrak iz pluća i da je samo pitanje trenutka kad ću zadnji puta izdahnuti i ugušiti se. U mojim je grudima bila bomba, razornija od atomske i bojala sam se da mi više neće biti pomoći dopustim li joj da eksplodira.

Podigla sam sav ušteđeni novac, dala otkaz u salonu, spakirala nekoliko najosnovnijih stvari u naprtnjaču i odlučila u tuđem, nepoznatom svijetu potražiti novi put i moguću cestu sreće.

Prije polaska s roditeljima sam obavila kraći razgovor. Nije bio ugodan, ali mi nije otkrio ništa novo. Roditelji i ja bili smo poput Sunca i Mjeseca. Imali smo vlastite putanje i slijedili ih. Autobusom sam otputovala u Frankfurt, a potom zrakoplovom u Pariz. Taj divan grad na objema obalama Seine dojmio mi se na prvi pogled. Najprije sam besciljno lutala ulicama velegrada, a kako se približavala noć, postajalo mi je jasno da moram potražiti smještaj. Prvu noć sam unajmila sobu u hotelu, a potom našla malenu sobicu u privatnom smještaju. Cijene stanova u Parizu dostižu takve granice o kojima se nikada ne bih usudila ni sanjati, a pogotovo ih nisam bila u stanju plaćati. Zadovoljila sam se sa sobom i uporabom kupaonice te nekoliko dana obilazila grad i razgledala njegove ljepote. Sve mi je bilo novo, blještavo, a u tom velikom centru svjetske mode, samo da sam imala s čime, mogla sam se potpuno izgubiti.

STRANAC MI JE PONUDIO KUPNJU

Jednog sam jutra, s pecivom u ruci, stala ispred izloga trgovine svjetski poznatog dizajnera. Odjeća koja je bila izložena na lutkama izgledala mi je tako bajno, baš kao nekada kad sam kao dijete s užitkom gledala slike predivnih princeza u slikovnicama. Vrlo lako mogla sam se zamisliti kako ju odijevam i kako mi savršeno pristaje. Sigurno sam imala blaženi izraz lica, baš onako kao što ga svatko od nas ima kad budan sanja i kad je tako daleko, a tako blizu svome snu. Iz sanjarenja me trgnuo ugodan muški glas. Osjećala sam da mi je blizu i da mi se obraća. Kad sam se okrenula ugledala sam zgodnoga mladog muškarca, kojeg nisam razumjela. Na lošem engleskom objasnila sam da nisam Francuskinja i da se ne služim francuskim.

– Uvjeren sam da bi vam odjeća iz izloga izvrsno pristajala, čini mi se kao da je kreirana upravo za vas. Bila bi prava šteta da odjeću kupi netko kome ona neće dobro pristajati. Dođite, idemo u trgovinu, isprobat ćete imam li pravo – odgovorio je izvrsnim engleskim jezikom, primio me za ruku i doslovno uvukao u prekrasnu trgovinu. Bila sam potpuno zbunjena. Slijedila sam ga poput poslušnog psića, iako mi je u glavi zvonio znak za uzbunu.

Roditelji su me još kao malenu poučili da ne smijem slijediti neznanca, ali sve se dogodilo tako brzo i neočekivano, a ja sam bila nespremna na bilo kakvu suvislu reakciju. Kad su nas prodavačice ugledale, osmijeh im je obasjao lice. Pozdravljale su ga s toliko srdačnosti i oslovljavale imenom Andrej. Neko je vrijeme razgovarao s njima, a potom im rukom pokazao prema meni. Gospođe dotjerane kao da su upravo sišle s modnih pista, odmjeravale su me od glave te ponudile nas neka se smjestimo u udobnim naslonjačima. Znala sam da se odjeća koju sam imala na sebi nikako ne uklapa u ovakvu trgovinu, a isto tako nisam mogla ne zamijetiti reakciju prodavačica koje su me odmjeravale od glave do pete.

ŽELJELA SAM PRONAĆI POSAO

Ovo je pogrešno. Nisam trebala ovamo doći. Nemam novca za ovakvu odjeću. Samo sam razgledala. Oprostite, ni vas ne poznajem i ne znam zašto ste me doveli ovamo. Moram otići iz ove trgovine. Osjećam se nelagodno. Oprostite, pogriješila sam promucala sam i ustala.

– Niste pogriješili. Ja ću vam kupiti ovu odjeću. Kao što već ranije rekoh, siguran sam da će vam modeli iz izloga izvrsno pristajati. Bila bi prava šteta da ih nemate. Oprostite, nisam se predstavio. Zovem se Andrej, a vi? Niste mi rekli čak ni odakle dolazite? – bio je tako pristojan i šarmantan.

Glas mu je bio pomalo promukao, a plave oči nije skidao s mog lica. Svidio mi se, ali sam još uvijek bila previše zbunjena da bih u tome trenutku o njemu mogla razmišljati kao o muškarcu. Predstavila sam mu se i još jednom ga obavijestila da ne mogu prihvatiti takav dar.

– Mojca, zašto ne možeš primiti moj dar? Ne darujem ja tebe, već ćeš ti svojim izgledom nagraditi mene – objašnjavao mi je, a u tom trenutku osjetila sam snažan grč u trbuhu.

– Pogriješili ste. Ja nisam prostitutka i ne skidam se i ne odijevam za novac -promucala sam kroz zube, a potom opet ustala.

Andrej je također ustao i ponovno me žurno primio za ruku.

– Oprosti, nisam tako mislio. Na tebi se vidi da si fina djevojka. Nisam te htio uvrijediti.

– Zašto ste me onda doveli ovamo? Što sam vam učinila? Samo sam stajala ispred izloga.

– Htio sam ti ispuniti želju. Izgledala si poput Pepeljuge iz bajke kad sam te ugledao – rekao je.

Svidio mi se njegov odgovor. Bio je nježan, romantičan, a opet vedar na neki neobičan način. Unatoč tome što mi je došlo da ga zagrlim, morala sam pokazati kako ja nisam laka žena.

– Zašto biste neznanki ispunjavali želje? Zašto biste mi kupovali odjeću na kojoj čak nema ni cijene? Ja sam tek siromašna Slovenka i pitanje je hoću li ikada u životu zaraditi za takav komad odjeće. Sigurna sam da ta haljina košta više nego što sam ja zaradila od dana kada sam počela raditi – objašnjavala sam aspekt s kojeg sam ja gledala na ovu našu situaciju.

– Zato što su jednoga davnog dana i mom ocu pomogli na sličan način. Iz siromašnog haljetka uskočio je u zlatne cipele. Unatoč bogatstvu koje je stekao, ostao je pošten čovjek. Otac je umro, a nije imao mogućnost vratiti svoj dug “svemiru”. Osim silnog bogatstva, u naslijeđe mi je ostavio da jednog dana pomognem onome za koga smatram da mu je pomoć potrebna. Po vašem pogledu zaključio sam koliko čeznete za odjećom iz izloga- odvratio je.

– Tu ste u pravu. Odjeća me stvarno fascinirala, ali ako mi već želite pomoći kao što ste naglasili, ako ste u mogućnosti, molila bih vas da mi pronađete bilo kakav posao. Kozmetičarka sam po struci, ali naučit ću raditi što god bude potrebno. Sa skupim krpicama neću moći platiti svoju sobicu, niti će mi što vrijediti kad budem gladna – u jednom mi se trenutku učinilo da je možda Bog napokon obratio i svoj pogled na moju malenkost.

– Odsjeli ste i namjeravate ostati u Parizu? Rado ću vam pomoći – rekao je i ponovno me odveo do naslonjača u kojem sam sjedila. Tada su se pojavile prodavačice i manekenka koja je ispred nas pronijela dvadesetak kreacija. Bile su predivne. Andrej mi je rekao neka slobodno kažem koje mi se sviđaju te su prodavačice donijele veličinu koja bi mi mogla odgovarati. S jedne strane, nisam pred njim željela glumiti manekenku na pisti, a s druge pak, nisam imala ništa protiv toga da to učinim. Osim toga, zanimalo me kako bi mi odjeća pristajala i kako je to na sebi imati neki tako skupi odjevni predmet. Ustala sam i stala se preodijevati. Andrej je bio u pravu, odjeća kao da je bila rađena po mojoj mjeri.

Nakon što sam završila s isprobavanjem, pomno sam na vješalicu složila svaki pojedini komad. Kad sam se vratila k Andreju, samo me potapšao po leđima i rekao da bih prošla kao manekenka na svakoj svjetskoj modnoj pisti. Nasmijala sam se, godio mi je kompliment. Andrej je izvadio karticu, platio račun od kojeg mi se zavrtjelo u glavi, a potom mu je prodavačica u ruke stavila nekoliko velikih, papirnatih vrećica. Pozdravio je, a potom smo napustili trgovinu.

ZAR BIH JA ŽENAMA MORAO PLAĆATI?

Ponovno me primio pod ruku, kao da smo stari prijatelji, a potom odveo do prekrasnog automobila. U njega je odložio kupljene komade odjeće, a potom me pozvao na ručak u restoran. Dvojila sam trebam li prihvatiti prijedlog ili ne, ali neki glasić u meni govorio je da mu mogu vjerovati. Bio je drugačiji od svih ostalih muškaraca koje sam poznavala.

Smjestila sam se u luksuznom automobilu na suvozačkom sjedištu i prepustila se u Andrejeve ruke.

Vozio je luđački. Istina, imao je i snažan automobil i bila sam sigurna da bi mi pozavidjele sve kolegice kad bi znale na kakvog sam muškarca naletjela sasvim slučajno. Prije nego sam se i pribrala, Andrej se zaustavio. Iskočio je iz automobila, dobacio ključeve djelatniku koji je očito parkirao automobile hotelskih gostiju, te me pozvao da mu se pridružim.

Restoran hotela bio je predivan i to je još najružnija riječ kojom ga mogu opisati. Andrej je naručio ručak i vino, a potom me ispitivao kada sam i zašto doputovala u Pariz, čula sam samu sebe kako mu pripovijedam sve pojedinosti svog života.

Povjerila sam mu koliko su me roditelji razočarali, ali i zov koji sam osjetila da napustim Sloveniju, lako smo bili potpuni stranci, nakon samo nekoliko sati koje smo proveli zajedno osjećala sam kao da ga poznajem cijeli život. Bio je tako drag, sa zanimanjem je slušao moju priču, a kad sam završila, ponudio mi je neobičan prijedlog. Za nešto tako ludo nisam čak čula ni u filmovima, čudila sam se.

– Vi to ozbiljno? Toliki novac ćete mi platiti samo da s vama putujem oko svijeta? Nećete tražiti nikakve usluge koje ne budem željela dati? Samo prijateljstvo? -zaprepastila sam se.

– Upravo tako kako si čula. Zar misliš da ženama moram plaćati kako bi bile sa mnom? – nasmijao se, a ja sam morala priznati da je u pravu. Bio je imućan, ugodan i inteligentan i bila sam sigurna da na svijetu postoji vrlo mali broj žena koje ga ne bi htjele.

Andrejeva ponuda zvučala je poput neke priče iz slikovnice. Pripadao je u elitni krug ljudi. Nakon očeve smrti naslijedio je milijunsko carstvo po cijelome svijetu. Mjesecima bi bio ozbiljan, poslovni čovjek, a onda bi uzimao vrijeme isključivo za sebe. Grupa ljudi, sličnih njemu, organizirali su utrke po svijetu. Našli bi se u restoranu, dogovorili početno i krajnje odredište, a potom luđački vozili kako bi prvi stigli na cilj. Njihove rute prolazile su kroz mnoge gradove i države. Vozili bi po autoputu, ali i po lokalnim cestama. Svaki od njih imao je takav automobil koji se izrađivao u samo nekoliko primjeraka u svijetu. Bili su to moćni strojevi, a oni moćni, poslovni ljudi. Jedino zadovoljstvo pružala im je brza vožnja. Prekršili bi sva pravila prometa, ali to im nije smetalo. Gdje god bi ih policija zaustavila, plaćali bi kaznu i ponovno stiskali papučicu gasa. Bili su divlji kada je u pitanju bila trka i pobjeda. Već nekoliko godina za redom i Andrej je bio sudionik takve utrke. Ponudio mi je da će mi dati plaću i platiti sve troškove, samo da mu budem suputnica.

Najprije sam odbila tu ponudu, činila mi se previše ludom da bi bila istinita, a onda kao da je u meni progovorilo neko drugo moje ja. Željela sam vidjeti svijet, doživjeti poneku avanturu, a ionako nisam imala pametnije planove. Kad mi se već nudila takva mogućnost, odlučila sam iskoristiti je. Naravno, postojao je i ogroman rizik, ali tko ga ne prihvati, zauvijek ostaje na istom mjestu.

DOSADA U MILIJUNAŠEVOJ KUĆI

Andrej je uskliknuo od radosti kad sam prihvatila ponudu. Odvezao me do moje sobice, sačekao dok sam spakirala stvari, a potom odvezao u dvorac koji je nazivao svojom kućom. Smjestio me u prekrasnu sobu, koja je bila ljepša od mnogih koje sam gledala na filmovima, a potom mi donio odjeću koju mi je kupio. Upoznao me sa ženama koje su radile u njegovoj kući i rekao neka im se slobodno obratim budem li imala kakvu želju.

Idućih dana besposleno sam lutala po njegovoj velikoj kući i parku ispred nje, a nas dvoje susretali bismo se jedino navečer kad bi se Andrej vratio kući s posla. Zajedno bismo večerali, a potom mi je objašnjavao koje su sve dionice i zemlje kojima ćemo putovati. Dok je govorio o toj suludoj utrci, oči su mu blistale nekim posebnim sjajem. Bilo je očito da uživa u tome i da je to nešto, čega se nikada u životu ne namjerava odreći. Imao je trideset i pet godina, ali je još uvijek bio neoženjen. Rekao je da još uvijek ne planira zasnovati obitelj, a nije siguran ni hoće li to ikada i htjeti. On je zaista živio potpuno drugačijim životom nego svi ljudi koje sam prije poznavala… Trka je doslovno bila luda. Prvih nekoliko dana stalno sam pila tablete protiv mučnine, ali sam se kasnije naviknula. Proputovali smo mnoge zemlje. Razne policijske patrole zaustavile su nas više desetaka puta, ali Andrej bi skrušeno priznao svoj grijeh, platio kaznu i nastavljao dalje. U nekoliko godina i nekoliko različitih utrka, s Andrejem sam proputovala gotovo cijeli svijet.

Odsjedala sam u najluksuznijim hotelima, jela neopisive specijalitete, nosila odjeću najpoznatijih modnih marki, a za sve to još sam bila i plaćena. Andrej se držao svog obećanja. Nikada od mene nije tražio nikakvu nemoralnu radnju. Bio mi je pravi prijatelj i govorio je da uživa u mome društvu, smijehu, šalama i pričama. Kad bismo se vratili s putovanja, uvijek bih odsjedala u njegovoj kući i strpljivo čekala iduću utrku, lako Andrej niti iz jedne nije izišao kao pobjednik, bio je uporan i strastven u svojoj brzoj, suludoj vožnji i želji za pobjedom. Uživala sam u lagodnom životu, ali sam postajala sve nemirnija, štedjela sam novac kojeg mi je Andrej davao, roditeljima i bratu slala skupe darove, ali oni mi se nikada nisu javljali, lako sam bila okružena bogatstvom, postajalo mi je sve dosadnije. Prvobitna zaljubljenost u predivnog princa potpuno me očarala, ali sam brzo shvatila da od veze s Andrejem neće biti ništa. Pomirila sam se s tim da ćemo biti samo prijatelji i nakon četiri godine boravka u Parizu, dosadilo mi je sjediti u kući milijunaša i ništa ne raditi.

NAS DVIJE ZAMIJENILE SMO NOSILJKE!

Jedne večeri spomenula sam Andreju kako tako ne mogu nastaviti ostatak života. Imao je spreman odgovor.

– Moja sestra ima malenog sina. Želiš li biti njegova dadilja? – ponudio je, a kako još ni sama nisam znala što bih, odlučila sam pokušati. Znala sam da ću sada tijekom dana imati prilično obveza. Nikada se nisam bavila djecom, ali znala sam da se sve može naučiti.

Andrejeva sestra stanovala je na drugom kraju gradu. Primila me je pod svoj krov, a obzirom mi je tako bilo jednostavnije, zahvalila sam Andreju, pozdravila se i otišla. Michelle – Andrejeva sestra -očekivala je da se znam brinuti o malenoj djeci. Začudila se kad je vidjela da ne znam promijeniti ni pelene. Nekoliko me dana poučavala osnovnim stvarima, ali je objema bilo jasno da baš nisam spretna u tome poslu. Trudila sam se, stvarno davala sve od sebe, ali kad jedno radiš, a drugo razmišljaš, od tog posla nema koristi.

Dogodilo se da sam tog jutra s dječakom otišla u trgovinu. Maleni se više od svega volio voziti u automobilu. Odmah me podsjetio na svog ujaka Andreja, čije je i ime nosio. Tepala sam mu da će, kad odraste, biti isti ujak i nastojala činiti sve, kako maleni Andrej ne bi imao razloga za plač. Parkirala sam automobil, uzela nosiljku u kojoj je bio Andrej i otišla u trgovinu. Baš pored police s dječjim, higijenskim potrepštinama, srela sam gospođu koja je imala identičnu nosiljku poput one u kojoj se nalazio Andrej. I ona i ja kupovale smo pelene te na trenutak odložile nosiljke s djecom. Žurno smo uzele pelene, a potom je svaka posegnula za nosiljkom. Tijekom boravka u trgovini uvijek sam radoznalo razgledala police, a kako se Andrej nije javljao, nosila sam nosiljku i nisam obraćala pozornost na njega. Platila sam račun i napustila trgovinu, čim sam izišla iz trgovine primijetila sam prometnog policajca kako stoji pored mog automobila. Znala sam da sam parkirala na pogrešnom mjestu, ali sam se nadala da neće naići za tako kratko vrijeme.

Otključala sam automobil, žurno smjestila nosiljku po propisu, a potom policajcu pokazala samo pelene koje sam kupila i preklinjala ga da mi oprosti prekršaj. Policajac je bio neumoljiv i bez obzira na moje zamolbe, napisao mi je novčanu kaznu. Sjela sam u automobil, ovlaš pogledala u nosiljku i vidjela da dijete spava. Barem mi nešto ide u prilog – pomislila sam u sebi i stala se voziti natrag prema Michellinoj kući. Čim sam u dvorištu parkirala automobil, ugledala sam Michelle. Pokazala sam joj da bude tihom jer dijete spava. Lagano je otvorila vrata automobila, posegnula za nosiljkom, a potom vrisnula.

– Mojca, što je ovo? Gdje je moje dijete? Tko je ovo? – zaplakala je i zaurlala iz sveg glasa.

Zbunjeno sam ju pogledala. Nije mi bilo jasno njezino pitanje, ali mi se nije svidio njezin plač.

– Ovo nije moj Andrej! Što si učinila s mojim djetetom? Zašto sam te uopće uzela za dadilju? Ubit ću te! Gdje je moje dijete? – odložila je nosiljku s djetetom na travu, rukama prekrila lica i bolno plakala. Stresla sam se, još uvijek ništa ne shvaćajući. Cijeli mi se prizor nije sviđao, a kad sam i sama izišla iz automobila, pogledala sam u nosiljku. Dijete u njoj zaista nije bio Andrej!

Noge kao da su mi se ukopale na licu mjesta. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. U trgovini smo nepoznata gospođa i ja zamijenile nosiljke pa tako i djecu. Sada sam mogla shvatiti očaj Andrejeve majke. Žurno sam joj sve objasnila, a potom smo se obje s tuđim djetetom uputile u trgovinu. U međuvremenu probudilo se i nepoznato dijete i plakalo iz sveg glasa. Michelle ga je pokušavala smiriti, a ja sam, unatoč kazni koju sam ranije dobila, vozila poput luđakinje, čim sam otvorila vrata trgovine, ugledala sam gospođu s identičnom nosiljkom. Ona je ranije shvatila svoju zabunu nego ja. Michelle je brižno preuzela svoje dijete i drugoj majci predala njezino. Putem do kuće Michelle je bila toliko sretna što se sve dobro završilo te se igrala s Andrejem i plakala od sreće.

VRIJEME JE DA STANEM NA NOGE

Pokušavala sam se ispričati, ali ona na mene nije obraćala pozornost. Andrej je bio centar njezinog svijeta. Kad smo stigle kući, odnijela je dječaka u njegovu sobu, a mene zamolila da ju pričekam. Vratila se tek kad je Andrej zaspao. Uzela je čašu i natočila si sok od jagode. To je uvijek pila za smirenje.

– Mojca, žao mi je, ali ti više ne možeš raditi za mene – rekla je, platila mi ono što mi je bila dužna i rekla da sam slobodna otići kamo želim. Nisam joj zamjerila, da sam bila na njezinom mjestu zasigurno bih i sama tako postupila. I dok sam se pakirala pojavio se Andrej. Michelle ga je vjerojatno obavijestila o ružnom događaju zamjene djece koji mi se dogodio.

– Nije to posao za tebe. Zamijeniti djecu? Stvarno si pretjerala – našalio se i čvrsto me zagrlio.

Andrej mi je nudio da se ponovno vratim u njegovu kuću, ali nisam to željela. Bilo mi je dosta Pariza i besciljnih putovanja po svijetu. Provela sam nekoliko lagodnih godina, upoznala svijet i još uštedjela prilično novca. Došlo je vrijeme za povratak u Ljubljanu. Kako se s roditeljima nisam dugo čula, znala sam da nema smisla vratiti se u njihovu kuću. Odlučila sam najprije unajmiti stan, a potom obići kuće i kupiti jednu u kojoj bih mogla otvoriti svoj lokal. Sada sam imala previše godina da bih razmišljala o studiranju, a i moj posao kozmetičarke već mi je odavno počeo nedostajati.

S Andrejem sam upoznala svijet o kakvom nikada nisam mogla ni sanjati, stekla ušteđevinu i sada je došlo vrijeme da napokon stanem na svoje noge i nešto učinim s vlastitim životom. Sjela sam u zrakoplov i vratila se kući.

ŽELIŠ LI DA VAS ‘SLUČAJNO’ SPOJIM?

Prvo što sam kupila bile su novine. Listala sam oglasnike i vrlo brzo mi se posrećilo, te sam se istog dana s nekoliko kovčega u ruci uselila u unajmljeni stan. Idućih dana javila sam se roditeljima, obavijestila ih o svojim planovima i nastavila s potragom za odgovarajućom kućom. Ponovno sam imala sreće i uskoro pronašla kuću, kakvu sam željela. Poduzela sam sve korake i uskoro otvorila kozmetički salon. U početku sam zaposlila još samo jednu djelatnicu, a kasnije kad je posao krenuo, još četiri, činilo mi se da mi je napokon krenulo. Upoznala sam neke nove ljude, ali se isto tako družila sa starim poznanicima, često sam izlazila i vapila za muškarcem s kojim bih se mogla skrasiti. Pokušavala sam pronaći onog pravog, ali ljubav kao da nije htjela k meni. Svi oni koji su me htjeli, nisu mi se sviđali. Svi oni koje sam ja htjela, nisu obraćali pozornost na mene.

Unatoč tome što me je posao ispunjavao, postajala sam sve nesretnija. Sve moje kolegice su se poudale i zasnovale obitelji, jedino ja sam bila sama i iskreno, iz dubine duše, zavidjela im na njihovoj sreći. S roditeljima sam polako ponovno zasnovala kakav-takav odnos i jednog jutra sam se potužila mami.

– Mojca, ti si oduvijek drugačija od svih nas. Ja stvarno ne znam što je tebi. Jesi li slijepa kraj zdravih očiju? Koliko puta je kod tebe u salonu bio bratov prijatelj Marko? -pitala me mama.

– Ne znam, ali dolazi vrlo često. On je stvarno jedan od rijetkih muškaraca koji drži do sebe.

– Ne, on ne dolazi k tebi zato što treba tvoje kozmetičarske usluge, već zato što mu se sviđaš. Sjećaš se onog dana kad si nas prvi puta posjetila nakon povratka iz Pariza? On je bio kod nas i čim te ugledao, priznao je tvom bratu da se zaljubio. Znaš kakav ti je brat, on se ne bavi takvim pričama, ali to mi je rekao. Marko bi želio ozbiljno hodati s tobom. On je izvrsna prilika. Doktor je znanosti, ima svoju kuću u Zagrebu i jako je dobar čovjek. Postoji samo jedan problem, a to je što se on uskoro vraća u Zagreb na sveučilište. Želiš li da ja kod nas organiziram vaš tobože slučajni susret pa ćemo vidjeti što će se dogoditi? – pitala me i već se uživjela u tu ulogu. Nije mi se sviđala ta njezina zamisao, ali nisam imala što izgubiti pa sam pristala.

SMIRILA SAM SVOJE NEMIRNO SRCE

Mama je imala pravo, Marko je stvarno bio dobra prilika, iako ga nikada ranije nisam tako gledala. Pri tom maminom slučajnom susretu dogovorili smo se za izlazak, a kasnije se sve događalo kao na filmskoj vrpci. Iskra je planula, a dva usamljena srca pronašla su put jedno do drugoga. Zaljubila sam se u njega, prihvatila zaručnički prsten i ponovno planirala preseljenje. Kako je mama taman došla u mirovinu, dogovorile smo se da neću prodati salon, već da će ga ona voditi, a ja sam u Zagrebu, u suprugovoj kući, otvorila drugi, još veći.

U samo osam mjeseci život mi se potpuno promijenio. Moj Marko nije milijunaš poput Andreja, ali zato me voli svim srcem. Upoznala sam mnoge imućne ljude, ali niti jedan od njih se ne može mjeriti s Markom. To je jedan drugačiji svijet. Nije mi žao što sam ga upoznala, ali sam sigurna da se u njemu nikada ne bih dobro osjećala. Bilo je zanimljivo dok je trajalo, pa ipak više nemam želju ponovno mu se približiti. Još uvijek se ponekad čujem s Andrejem, a sigurna sam da će tako biti i u budućnosti. On je bio moja odskočna daska u životne promjene i nikada neću zaboraviti sve što je učinio za mene. Proputovala sam svijet, smirila nemirno srce i u voljenom čovjeku pronašla više nego u svim milijunašima i svjetskim metropolama.