Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Izvanbračna ljubav: Dao mi je sve osim djeteta

Pogledaj ovo dijete – Roman mi je pokazao prema prekrasnoj djevojčici. Zastala sam na trenutak, pogledavši ga s nadom.

– Zar si se predomislio? – upitala sam ga.

Nada je zaiskrila u mojem pogledu. Kada se potom okrenuo prema meni, zažalila sam zbog svojih riječi.

– Rekao sam ti da se to nikada neće dogoditi. Imam dvoje djece i prestar sam za izigravanje oca, a uskoro bih trebao postati djed – po tko zna koji put mi je ponovio riječi koje nikako nisam željela čuti.

Uzdahnula sam. Opor okus u ustima nije nestajao, ali osjećaji jesu. S Romanom sam bila dvanaest godina i nekako sam se zasitila svega. Jedinu želju koja mi je preostala i koja nije bila ispunjena, bilo je dijete.

– Već sam ti rekao da se ne trebaš nadati. Govorim ti to više od jednog desetljeća – hladnoća iz njegova glasa me je natjerala da se stresem od nekog čudnog i prikrivenog osjećaja.

Zazvonio je mobitel i on je nešto govorio u slušalicu.

– Što je? – upitala sam ga reda radi kada je spustio slušalicu.

– Problemi – ljutito je odgovorio.

– Moram ići – pjenio se.

U posljednje vrijeme bio je nešto tanjih živaca.

– Idi – rekla sam kruto. Promatrala sam ga kako ide prema svojem automobilu. Imao je pedeset i pet godina, bio je u braku gotovo pola svojeg života, a u posljednjih dvanaest godina ja sam ga dijelila sa njegovom suprugom. On mi nikada nije rekao da će se razvesti, niti sam ja to tražila od njega. S njim sam bila iz čiste ljubavi, ali od svega toga i ostala je samo zahvalnost koja nikada neće nestati.

Sjela sam na klupu. Imala sam trideset i dvije godine. Bila sam dovoljno zrela da znam što želim od života, a jedina i neispunjena želja mi je bila dijete, jer sve ostalo sam imala.

Pomno sam pratila djevojčicu. Njena nevina igra kao da je moju želju još više produbila. Oči su mi se napunile suzama. Nisam mogla promatrati taj prizor, niti sam imala snage za to. Jedino što sam željela bilo je otići kući i biti sama. Ta samoća mi je bila potrebna. Nalazila sam se u čudnom raspoloženju. Znala sam da ja i Roman dolazimo do samog kraja. Osjećaji su se razvodnili, nestajali, isparavali. Zasitili smo se jedno drugoga, a ako se i raziđemo, ja ga nikada neću zaboraviti. On mi je jedini pružio ruku koja me je povukla s dna, a nakon toga me je posjeo na prijestolje.

Novi automobil kojeg mi je darovao, pričinjavao mi je pravo zadovoljstvo u vožnji. Moćan motor zabrujao je i nakon kratke vožnje, zaustavila sam se pred svojom trokatnicom. I to mi je on dao, i ne samo to. Kamo god da sam se okrenula, vidjela sam trag kojeg je ostavio u mojem životu. Parkirala sam automobil i ušla u kuću. Sve u njoj bilo je savršeno. Namještaj je bio pomno biran i cijeli jedan kat sam imala samo za sebe, ali i za Romana kada bi došao. Ostala dva kata nisu bila namještena, a u prizemlju su se nalazili poslovni prostori, bazen i sauna, sve ono što je netko mogao poželjeti.

NISAM UČILA NEGO SAM SE ZABAVLJALA

Nisam imala volje ni za što. Skinula sam se i odmah otišla do kreveta. Samo sam se izležavala. Nisam bila umorna i znala sam da neću zaspati. Lagano, misli su mi se vraćale u prošlost, prebirući po uspomenama kao što pijanist prebire po tipkama. Sjetila sam se svojeg djetinjstva…

Oduvijek sam bila svojeglava i buntovna pa moji roditelji sa mnom nikako nisu mogli izići na kraj. Imala sam svoju volju i sprovodila je onako kako sam željela. Uvijek sam mislila da ja imam pravo i ni pred kim se nisam pokoravala. Nekako sam se i slagala s njima sve dok nisam pošla u srednju školu.

U to vrijeme sam imala osjećaj kao da sam dobila krila. Više sam bila oko škole nego u školi, i umjesto da učim, ja sam se zabavljala sa muškarcima. U početku to je bila iluzija da sam u vezi, a kasnije, spavala sam sa svima koji su to željeli. Naježila sam se od tih sjećanja. U to vrijeme sam mislila da ću dobiti ono što želim, ako i oni dobiju željeno. Kako sam se samo varala! Davala sam tijelo za prijevoz, za sendvič, ponekad sam to činila iz čiste dosade.

Do dvadesete godine sam već bila na lošem glasu koji me je pratio poput sjene.

Djevojke su izbjegavale družiti se sa mnom kako ne bi došle na loš glas, a muškarci su koristili moju samoću. Meni u to vrijeme ni do čega nije bilo stalo. Ni o čemu nisam razmišljala. Živjela sam od trenutka do trenutka, i tako iz dana u dan. Iznajmila sam sobicu, povremeno radeći. Moji se nisu veselili kada bi me vidjeli. U meni su vidjeli sve svoje propuste, sve ono u čemu su zakazali. Ali to nije bila istina. Nisu mi mogli sasjeći krila i ja sam se vinula u slobodu, opijena nečim lažnim, nečim od čega sam se kasnije grozila. Ni za čije me mišljenje nije bilo briga. Moj život je bio samo moj, i na taj način sam živjela.

Počela sam se mijenjati kada sam upoznala Romana. Trebala sam obaviti jedan posao za njega, i… Privlačnost se nije mogla ne osjetiti. Znala sam da je oženjen i da ima djecu ali meni to nije nikada smetalo. Ako je njemu stalo do njegovog braka, onda neće ništa započeti, uvijek sam mislila. A oni čiji je brak bio samo farsa, tražili su avanture sa strane.

POZVAO ME NA VEČERU

Znala sam da izgledam lijepo, no moja ljepota je i bila ta koja me je odvela na stranputicu. Kada sam bila gotova sa poslom, Roman je držao novac u ruci, neprestano me promatrajući.

– Što nije u redu? – upitala sam.

– Ništa. Samo se divim onom što vidim pred sobom – izrekao je to na tako lijep način da sam zastala u pola pokreta. Nitko prema meni nije bio nježan. Ponašali su se kao da sam stvar, a ne ljudsko biće. Bila sam poput ranjene ptice i trebao mi je zagrljaj, a ne vođenje ljubavi, trebala mi je lijepa riječ, a ne samo plaćeno piće. Zar je on shvatio ono što sam i ja shvatila u tom trenutku?

– Nemojte – po prvi put sam osjećala sram. Za mene je to bio gotovo nepoznat osjećaj.

– Znam kakav te glas prati, Marsela. Teško je povjerovati da tako mlada djevojka ne može kontrolirati svoje ponašanje. Daješ ljudima, a ne dobivaš ništa. I ja imam kći, i ne bih volio da ona jednog dana bude…

– Kao ja? – otvoreno sam upitala.

– Ni za što te ne krivim – izrekao je s mnogo truda. – Ako želiš nekoga da te sasluša, mogli bismo večeras na večeru – pogledao me je svojim toplim smeđim očima. Znala sam da pred sobom imam muškarca koji ima masku na licu. Isto tako sam znala da će ta maska već te večeri pasti ako pristanem na izlazak. Slegnula sam ramenima. Željela sam pristati, ali jedan dio mene kao da se opirao da to i izgovorim.

– Ne trebam milostinju – uzvratila sam.

– Na to nisam ni pomislio – izgledao je zaprepašten. – Niti sam ja od onih koji milostinju daju. Čak i ne mislim da ti ona treba. Mislim da je tvoja vanjština samo obrambeni bedem koji skriva još uvijek djetinju dušu.

Tijelo nam može biti načeto, ali duša ne mora. Mnogo toga sam proživio prije nego što sam postao ovo što danas jesam. Novac ne mijenja ljude, nego ih pokazuje u svjetlu istine. Nadam se da mene obasjava svjetlo od kojeg ne trebam bježati u tamu. Onda? – upitno me je pogledao.

Nekoliko trenutaka sam dvojila. Njegove riječi su me natjerale da se zamislim. Svi su iz mene pokušavala istjerati vraga, ako sam se tako mogla izraziti, a nitko nije želio otkriti postoji li anđeo u meni.

PORED NJEGA BILA SAM KAO PEPELJUGA

Roman je bio prvi koji se prema meni ponašao kao da sam ljudsko biće. To me je oborilo s nogu, osvojilo je moje srce, i trenutak kasnije više nisam dvojila:

– U redu – pristala sam, mada sam mislila da možda to i nije najpametnija stvar koju sam učinila, ali sigurno nije bila ni najluđa. – Samo večera? – upitala sam ga.

– Da – odmah je odgovorio, bez imalo oklijevanja. Pružio mi je novac koji je držao u ruci. – Gdje da dođem po tebe? – upitao je.

– Čekat ću te ispred robne kuće u osam, ako ti odgovara – nisam ni bila svjesna da mu više ne persiram.

– Bit ću točan. Doviđenja – rekao je jednostavno.

Kada sam izišla, nisam znala što da mislim. Pristajala sam i na izlaske koji nisu zagolicali niti moje tijelo, ni misli, kamoli srce, pa zašto ne bih na ovaj? Nisam znala što bih mogla od njega očekivati. Je li on bio muškarac kao i svi koje sam upoznala? Nekako sam imala dojam da nije ali sam se lako mogla i prevariti. Malo kada sam i mogla procijeniti nekog onako kako sam željela. Moja najveća mana je bila da nisam imala očekivanja, tako da se nisam mogla ni razočarati. A sada su se i ona pojavila. Bila sam pomalo zbunjena.

Znala sam da on ima svoju tvornicu i da je bogat, no to meni ništa nije trebalo značiti. Ja sam jedva spajala kraj sa krajem. Bilo je dana kada ništa nisam jela, jer nisam imala za hranu. U tim trenucima sam bila spremna sve učiniti za jedan obrok.

Cijeli dan sam provela ležeći. Ništa mi se nije dalo. Čak ni razmišljati nisam mogla. Kupila sam malo hrane i to mi je bilo dostatno barem za dva dana. Ostatak novca sam ljubomorno čuvala. Za desetak dana sam trebala platiti svoju sobu i mada u pitanju nije bio velik iznos, znala sam da neću imati sve. Dat ću barem dio, a ostatak… Gazdarica će me pričekati, jer je to već bezbroj puta učinila.

Kada sam vidjela da je sedam sati, ustala sam. Nije mi se dalo ići vani, ali nisam mogla ne ispuniti obećano. I sama sam uvidjela da razmišljam drugačije, mada je to i meni samoj bilo čudno. Odjenula sam se. Od odjeće sam imala samo minice koje su isticale moje duge noge, i majice koje su se pripijale uz moje tijelo. Sve što sam imala bilo je izazovno i kupljeno da istakne moj seksepil. Pronašla sam neke stare hlače i njih odjenula. Nekako sam se osjećala ljepše u njima. Pošla sam prema robnoj kući. Roman me je već čekao. Ne samo da je došao na vrijeme, nego je i uranio. Zastala sam kada sam vidjela njegov automobil. A što sam drugo i mogla očekivati? Posljednji model sportskog automobila naprosto me je fascinirao. Voljela sam automobile. San da ću i ja jednom imati nekakav kakav sam željela, ostat će samo san. To mi je bilo jasno.

– Bok – rekla sam kada je izišao iz automobila.

– Točna si – pomno je promatrao moju odjeću. Znala sam da je navikao na glamuroznu odjeću, a ja sam se pored njega osjećala poput Pepeljuge.

– Naravno – rekla sam, pokušavajući se osmjehnuti.

– Idemo li? – otvorio je vrata automobila, ponašajući se prema meni kao prema dami. Otišli smo u restoran. Jelo koje sam naručila bilo je tako ukusno da sam sa žaljenjem promatrala tanjur koji je bio prazan.

– Želiš li desert? – Roman me je upitao.

– Da – rekla sam s oklijevanjem. Pričali smo. Zanimalo ga je sve o mojem životu. Tražio je da mu ispričam svaku sitnicu, razlog zbog kojeg sam prekinula školovanje, kao i zbog čega sam napustila dom. Bila sam iskrena prema njemu.

– Zašto ne bi nastavila školovanje? – upitao me je.

– Kako? – pogledala sam ga u čudu. Meni nije bilo ni na kraj pameti pomisliti na takvo nešto. To sam razdoblje smatrala svojom prošlošću.

– Ljudi se cijene po onom što jesu – Roman je rekao trezveno.

– Ja svoju djecu podržavam. Nimalo ne sumnjam da će oni otići na neki prestižni koledž van zemlje. Ambiciozni su, a ja to i očekujem od njih. Njihov jedini posao je da uče, a za sve ostalo se ja brinem. Ništa im ne fali, a tako će biti i ubuduće. Kako tako lijepa djevojka može kupiti mrvice, a zaslužuje sve najbolje? – pogledao me je sa nerazumijevanjem.

NIJE MI U INTERESU SAMO SEKS S TOBOM

Nije važno – odmahnula sam mu rukom. Znala sam da će doći trenutak kada će on reći i razlog zbog kojeg me je pozvao van. A taj trenutak se nalazio upravo preda mnom.

– Važno je – pjenio se. – Želim da napokon uvidiš da zavrjeđuješ mnogo više nego što dobivaš – rekao je tiho. Uhvatio me je za ruku. Nisam je povukla. Račun za večeru će mi ispostaviti kada ostanemo sami. U to nisam nimalo sumnjala. Bio je muškarac, isti kao i svi ostali, samo što je njegov pristup bio drugačiji.

– Ne ide baš svima u životu sve po zaslugama – rekla sam kiselo.

– A moglo bi ići – rekao je tiho. Kada smo došli u njegov automobil, očekivala sam da će me pokušati poljubiti, dodirnuti, no on to nije učinio. Odveo me je na mjesto na kojem smo se i našli i izišao da mi otvori vrata. Kada sam izišla, stao je ispred mene.

– Da se opet nađemo? Bila je ovo izrazito ugodna večer. Drago mi je da se nisam prevario u tebi – rekao je uz osmijeh. – Sutra u isto vrijeme? – pogledao me je na način na koji me niti jedan muškarac do tog trenutka nije pogledao. Samo sam klimnula glavom u znak pristanka.

– Naši izlasci su se nastavili. Mjesecima sa mnom ništa nije pokušao. Ponašao se kao da mi je otac, prijatelj; u mojoj bi prisutnosti zatomio muškarca u sebi. Istina, financijski mi je pomagao, a koliko god da sam se trudila da to ne čini, on je znao pronaći način na koji će sprovesti svoju volju. Pod njegovim utjecajem sam se zainteresirala za nastavak školovanja. Mijenjala sam se. U početku je ta promjena bila gotovo neznatna, a s vremenom sam postala gotovo neprepoznatljiva. Nisam izlazila ni s kim, osim sa Romanom. Sobicu sam zamijenila udobnim stanom, a on je stanarinu platio godinu dana unaprijed, tako da sam s te strane bila u potpunosti mirna.

– Što je? – upitala sam ga jednog dana kad mi je došao u posjet.

– Znaš… – prošao je rukom kroz kosu. – Meni je stalo do tebe. Nije mi u interesu samo spavati sa tobom, ali što ti mogu ponuditi? Što? – očajno me je upitao. – Oženjen sam i nemam se namjeru razvesti. Ne želim da se nadaš i da zbog toga dođe do nekog nesporazuma. Ja sam te pokušao upoznati kao osobu i ono što sam vidio je prekrasno. Bolja si od većeg dijela ljudi i zaista zaslužuješ pomoć koju ti dajem. Znam što si mislila prvu večer. Vidio sam u tvojem pogledu da očekuješ da ću tražiti ono što svi traže, ali meni to tada nije bilo ni na kraj pameti. Svjestan sam da sam te zavolio – zastao je.

Očito mu je bilo teško izreći ono što je govorio. Muškarci vole djelima pokazivati, a žene su sasvim drugačije. On je djelima i pokazivao da mu je stalo, a svojom strpljivošću osvojio je moje srce do kojeg nitko do tog trenutka nije dopro.

– I ja sam tebe zavoljela – rekla sam, promatrajući ga u oči. – Pored tebe se osjećam kao ljudsko biće i ne strahujem od tvojih postupaka. Opuštena sam, ne postoji onaj grč koji se godinama nalazio u mojoj nutrini. Ne bojim se sutrašnjice, ti si se za nju pobrinuo. Postoji li bolja osoba kojoj bih mogla pokloniti svoju ljubav, tijelo, dušu i srce? Mislim da ne postoji – rekla sam vjerujući da je to istina. –

– Ti si tako mlada – uzdahnuo je.

– Ponekad mislim da je grijeh posegnuti za tobom.

ŽELIM BITI TVOJA. I NE ZBOG NOVCA

Bio si strpljiv – uhvatila sam ga za ruku. Nikada niti jednog muškarca nisam voljela, nikog osim njega. Nitko se nije ni potrudio da zagrebe ispod površine. Svi su na mene gledali kao na trofej, a mnogi su zbog Romana ostali uskraćeni. Bože, pomislila sam. Doista sam imala sreće. Kamo bi moj život krenuo da ga nisam upoznala? Završila bih jednog dana s onim jadnim ženama na ulici. Nisam imala ambicija, perspektive. Ništa me nije zanimalo. Roman je sve to promijenio.

– I znam da se nećeš razvesti – rekla sam tiho. – Ni jedan muškarac se ne razvodi zbog ljubavnice.

– Nije stvar u razvodu – upozorio me. – Imam djecu. Želim zadržati privid obitelji. Ne želim ih ni na koji način zakinuti. Između mene i moje supruge nestalo je ljubavi. Ostalo je samo prijateljstvo ili nešto nalik njemu. Živimo u istom stanu, ali u odvojenim sobama. Da nije tako, ne bih… – pokazao je prema meni. – Ne bih samog sebe dovodio u ovaj položaj. Ona zna za tebe, ali joj je sasvim svejedno. Otvoreno smo razgovarali i dogovorili se. Razvoda nema.

Ona ima dovoljno novca i ne radi. Može sebi ispuniti svaki hir. Koliko god naša situacija bila čudna, oboje smo svjesni da imamo djecu i da ćemo biti zajedno zbog njih.

– Da – rekla sam tiho. – Razumijem – uzdahnula sam. – To i ne tražim od tebe. Jednostavno ti želim uzvratiti dobrotu.

– Ne želim da mi uzvratiš – Roman se pobunio. – Želim da me voliš, samo to želim. Želim osjetiti da je nekome stalo do mene, a ne da je sa mnom iz zahvalnosti ili zbog novca. Novac mi ništa ne znači. Nikada mi i nije značio onoliko koliko bi možda trebao. Ja sam svoj život osigurao, kao i živote svoje djece. Koliko ljudi to može reći? Što meni znači šaka novca kojeg tebi dajem? Ništa. Drago mi je da ti mogu pomoći; to me čini sretnim. Nemam toliko da bih sve zadržao za sebe. Jedan dio novca trebam i podijeliti, a vidim koliko je to tebe usrećilo.

Uzdahnula sam. Suze su mi se slijevale niz lice.

– Ne zaboravi, ja sam oženjen. Ovo je malena sredina koja će te osuditi.

– Ne bi bilo prvi put. Navikli su na to od mene. Ne zanima me tuđe mišljenje. Nitko od njih mi nije pružio ruku kada sam pala. Bacili bi kamen na mene prije nego što bi mi pomogli. Zar bi mi do njihovog mišljenja trebalo biti stalo? Ne – odmahnula sam glavom. – Želim biti tvoja. Ne zbog novca – rekla sam s nadom da će povjerovati u moje riječi jer su dolazile iz dubine moje duše.

– Želim te zato jer te volim. Nikada ove riječi nisam izgovorila, niti sam imala prilike za to. Nitko od mene nije ni očekivalo da ih kažem. Ti si me promijenio. Hvala ti na trudu, na povjerenju i na vjeri koju si imao u mene.

POTEKLE SU MI SUZE RADOSNICE

Roman me je zagrlio. Tu je večer proveo kod mene. Bila sam gotovo šokirana kada sam shvatila što znači voditi ljubav, davati i dobivati, nuditi i tražiti. Razlika u godinama se nije osjećala. Imala sam dojam kao da sam prvi put s muškarcem. Sve mi je bilo strano, nepoznato, a osjećaji koji su se nalazili u meni, taj čin su učinili posebnim. Nismo skrivali svoju vezu. Ne bi imalo smisla da smo to činili. Ja sam nastavila sa školovanjem i uspješno ga završila. Za kraj školovanja, Roman mi je poklonio zemljište. Već pet godina smo bili zajedno, i kada me je doveo na njega, ništa nisam shvaćala.

– Što ovo znači? – upitala sam ga.

– Ovo je tvoje – rekao je, držeći ruku oko mojeg struka. – Za svaki tvoj napredak, bit ćeš nagrađena. I to nije sve – rekao je s izrazom lica koje sam samo kod djece susretala. – Uskoro će ovdje početi gradnja kuće. Želim znati što želiš. Javit će ti se arhitekt i sve ćeš mu reći – stisak mu se pojačao.

Počela sam plakati. Nisam ni slutila što se događa oko mene. Nisam znala za njegove planove. Od one raskalašene izgubljene cure, pretvorila sam se u ženu koja voli i koja sa užitkom daje svoju ljubav. Pomirila sam se s tim da on neće nikada biti moj onako kako sam ja to željela. Imao je obitelj u koju nisam zadirala. Razgovarali smo o njegovoj djeci, ali njegov razvod nisam tražila, niti mi je to bila namjera.

Ponekad se trebamo zadovoljiti s malim, a ja sam dobivala mnogo, čak previše.

– Želim vidjeti osmijeh na tvojem licu. Ja znam koliko si se ti promijenila. Ako je to zbog mene…

– Nego zbog koga? – uspjela sam ga upitati između suza. – Prema meni su se ponašali kao prema kamenu na cesti. Nitko nije ni pomislio da ja imam osjećaje. Sve što imam dajem ti, ali isto tako sam svjesna da ti zavrjeđuješ mnogo više. Bila sam na rubu ponora, a ti si mi jedni pružio ruku. Ništa nisi tražio, a davao si mi sve. Ponašao si se prema meni kao da sam princeza.

Svi su me željeli ukrotiti a ti si jedini u tome uspio. Nisi me vezao riječima i prijekorima, nego djelima. Težim da jednog dana budem poput tebe. Ti si mi uzor, sve si ono što jednom želim biti. Sagnuo si se i uzeo ranjenu pticu, zaliječio si joj rane i pustio je iz krletke, ali ta ptica nikada neće iz nje otići. Na koji način sam ja zavrijedila tvoju ljubav? – upitala sam ga.

– Kupio sam ti i automobil. Onaj kojeg sam ti dao prije nekoliko godina je dotrajao – rekao je. Sjela sam. Dlanovima sam prekrila lice. Snažni jecaji potresli su mi tijelo.

– Ni zbog koga ne trebaš lijevati suze. Ne želim ih vidjeti na tvojem licu.

– Ovo su suze sreće – pokušala sam mu objasniti.

– Ni njih ne želim vidjeti – Roman mi je pružio ruku i ja sam ustala.

– Zaslužila si sve ovo. Ljudima treba dati priliku da isprave grešku. Mladi ljudi griješe iz neznanja. Otvaraju im se vrata svijeta, a oni žele sve i odmah, a najdraže im je ono što je zabranjeno. I ja bih volio da netko tako postupi prema mojem djetetu, ako bi za to bilo potrebe. Nikada ne radim ono što ne bih želio da se meni radi. Novac kojeg sam dao tebi mene je usrećio više od svega što imam. Da je bio na banci, ne bih ni obraćao pažnju na njega, a ovako… Ja ne osjećam da ga nemam, ti si sretna, a ja sam miran jer znam da, ako se ikada posvađamo, ti nećeš biti u situaciji u kakvoj si nekad bila. To je ono što želim. Bit ćeš svoj na svome. Imat ćeš svoje, a to je ono što je najvažnije.

– Ja ovo nisam zaslužila – rekla sam tiho.

– Jesi. Učinila si me sretnim, a to mi je dovoljno.

– Kada kuća bude gotova, još samo želim dijete – rekla sam tiho.

– Ali ne moje, nikako moje – Roman se trgnuo. – Marsela… – uzdahnuo je. – Onog trenutka kada poželiš biti majka, reci mi. To će biti kraj između nas. Neću svoje mišljenje promijeniti ni zbog čega ni zbog koga, pa čak ni zbog tebe. Ne želim svojoj djeci to učiniti. Volim djecu i imam ih. Već su na pragu odrastanja. Uskoro bih trebao držati unuče u rukama, a ne svoje dijete. Prestar sam ja za to.

RADOVALA SAM SE SVAKOJ CIGLI

Slegnula sam ramenima. Željela sam njegovo dijete. Na taj način bi njegovo, ono što je meni dano, ostalo na njegovom prezimenu. A željela sam to dijete i iz ljubavi. Voljela sam ga. Znala sam da je moja ljubav sve veća i veća, da raste iz dana u dan. Željela sam dio njega za sebe, a ne samo ono što mi je davao.

– U redu – pomirila sam se s njegovim riječima. Znala sam da nemam izbora. On mi je jasno stavljao do znanja što da očekujem. Nikada, ama baš nikada nije pogazio svoju riječ. Ono što bi rekao, to bi i ostvario. Znao je kako doprijeti do nekog, znao je postići da taj netko ogoli svoju dušu, a ja sam to učinila davno.

– Ništa od djeteta – pomirljivo sam rekla. – No ne bi me trebao kriviti što se nadam. I sam si mi rekao da nadu u sebi trebamo njegovati.

– U redu je – Roman me je tješio.

– Nećeš misliti na dijete. Pred tobom je veliki posao. Nadgledat ćeš radove, paziti da sve bude u redu, a ja ionako nemam vremena za to. To će ti odvratiti misli od djeteta. Imaš toliko stvari kojima bi se trebala radovati. Život je pred tobom, ali preda mnom nije.

– Ne govori to – pobunila sam se.

– Ja želim biti s tobom zauvijek – rekla sam odlučno.

Roman je slegnuo ramenima. – I ja s tobom, ali život ima svoje putove. Naši su se ukrstili, a hoće li se razdvojiti i kada, to nitko ne zna. Dok sam u snazi mogu biti sa tobom, a kasnije ti ne želim biti na teret – njegove su me riječi povrijedile.

– Ti mi to nikada ne bi bio – bila sam ljutita.

– To je budućnost, a mi živimo u sadašnjosti – podsjetio me je.

Kuća je lagano napredovala. Radovala sam se svakoj cigli koja je stavljena na nju. Znala sam što to za mene znači. Bit ću ona koja će živjeti u svome. Neće biti gazdarice da mi određenog datuma pokuca na vrata, neće biti naređenja da budem tiša, da smanjim muziku, neće biti obaveze da napustim stan jer se nekom ne sviđa što Roman dolazi do mene. Kada je sve bilo gotovo i kada sam se preselila, tek onda sam se opustila i uživala u svakom trenutku. Roman mi je u poslovnom prostoru otvorio obrt i ja sam se potpuno posvetila poslu. Kao što je i rekao, nisam mislila na dijete. Željela sam mu se dokazati, kao i sebi, željela sam pokazati da se mogu brinuti o poslu, da mogu biti sposobna i uspješna.

Godinama se između nas ništa nije mijenjalo. Gotovo smo živjeli skupa, ali dijete? Njega nisam ni spominjala, jer sam znala kakav ću odgovor dobiti. A sada?

On je to prvi učinio, on je spomenuo ono što je bilo zabranjeno nekim nijemim sporazumom. Probudio je nadu u meni, a zatim ju je okrutno ubio. Oboje smo primijetili da se između nas nešto mijenja. Osjećaji kao da su se razvodnili. I dalje sam mu bila odana, voljela sam ga, ali strasti kao da je nestalo. Vrijeme je učinilo svoje i sve više sam uviđala da smo došli do raskrižja na kojem će se naši putovi razdvojiti. Ako je njegova supruga čekala naš prekid, načekala se je, ali će ga i dočekati, pomislila sam.

Kakav će mi biti život bez njega? Na to nisam ni mislila. Ako ode iz mojeg života, u njemu će se pojaviti praznina koju ću trebati popuniti, ali na koji način? Bojala sam se samoće. Nakon toliko godina, pomisao na nju mi nije bila ugodna. Ja više nisam bila ona Marsela koju je onomad upoznao. Pomogao mi je da sa dna dođem na vrh. Oni koji su me nekad sažalijevali, sada su mi se obraćali s poštovanjem. Ako su u početku priče i kružile, prestale su. Ljubav iz interesa ne postoji, barem ne kada sam ja bila u pitanju. Voljela sam ga iskreno, svim svojim srcem, a činilo mi se da je došlo vrijeme da on to srce vrati natrag.

ŽIVOT JE PRED TOBOM, UŽIVAJ!

Odlučila sam razgovarati s njim. Učinit ću to već idućeg dana, obećala sam samoj sebi. Zaspala sam. Probudio me je lavež pasa. Ustala sam i kada sam vidjela Romana samo sam se osmjehnula.

– Stigao si? – upitala sam ga.

– Moramo razgovarati – prošao je rukom kroz svoju već potpuno sijedu kosu.

– Slažem se – uzvratila sam.

– Znaš – Roman me je uhvatio za ruku. – Došlo je vrijeme da svatko krene svojim putem – rekao je s oklijevanjem.

Pomno me je promatrao. – Ja ću te i dalje posjećivati. Možemo ostati prijatelji, ali to je sve – šaputao je uz grimasu.

– Ne tješi me – iako sam znala da je to neminovno, ipak me je sve ovo zaboljelo.

– Ti si divna žena. Usreći nekog muškarca onako kako si mene usrećila. Osjećam da se sve promijenilo. To traje već neko vrijeme. Ja imam iskustva. Te promjene su dolazile postupno. Ima ih i kod mene, ali i kod tebe. Ne žali za ničim. Sretan sam bio, i uvijek ću biti sretan što si mi poklonila dio svojeg života.

– A kuća? – upitala sam ga.

– Sve ovo je tvoje – okružio je rukom oko sebe.

– Još si mlada, Marsela.

– Ne osjećam se tako – osjetila sam kako mi suze klize niz lice.

– Život je pred tobom. Samo to sam ti želio reći. Sve ovo je tvoje. Nikakvu obavezu nemaš prema meni. Nikada nemoj ni pomisliti da bi drugačije moglo biti. Sve je na tvoje ime. Sada… – progutao je knedlu koja mu je zapela u grlu. Bilo je očito da ni njemu nije lako, nimalo. Bili smo dvoje odraslih, razumnih ljudi koji su bili svjesni stvarnosti i kraja koji se polagano uvukao između nas. Još je nedostajala samo jedna točka da nas u potpunosti razdvoji.

– Trebao bih otići – pokušao je izgovoriti, a koliko mu je bilo teško, odali su krupni grašci znoja na njegovu licu. – Trebao bih, ali ne mogu. Još večeras budi moja, samo još večeras – molio me je. Samo me je držao u zagrljaju kao nekakvu dragocjenost. Bila je to noć koju ću zauvijek pamtiti, ona koja je sve o njemu govorila. Želio je mene kao osobu, a ne moje tijelo. Dao mi je sve, doslovno sve, ali ne i ono što sam željela iznad svega: dijete. Znala sam što radi. Odriče me se da bih ja bila sretna. Koliko me taj čovjek voli? Djelima je dokazao veličinu svoje ljubavi, a i nastavio je.

NOVI POČETAK NAKON DVANAEST GODINA

Kad smo ustali, popio je kavu. On je bio osoba koja se voljela šaliti od ranog jutra, ali je to jutro bio izrazito tih.

– Žao mi je – rekao je ne gledajući me. – Nije da te ne volim, ali nešto nam nedostaje – pokušao je opravdati svoje postupke. – Samo želim da budeš sretna – muklo je rekao. – I da imaš dijete, mnogo djece – pokušao se našaliti. – Idem – rekao je tiho.

Nije me imao hrabrosti niti pogledati. Razumjela sam ga. Srce mi se slamalo, kao i njegovo.

– Hvala ti na svemu – uhvatila sam ga za ruku.

– Samo budi sretna – rekao je tiho. Kada je otišao, znala sam da počinje novo razdoblje u mojem životu. Dvanaest godina nikoga nisam imala osim njega. Kada prođe vrijeme tuge, nadala sam se, upoznat ću nekoga tko će ga zamijeniti, nekoga tko će biti dostojan njegovog mjesta.

Tješim samu sebe da je sve ovako trebalo biti. Živim u nadi da me sreća neće napustiti i da ću za koju godinu imati djecu, mnogo djece, kao i voljenu osobu pored sebe, jer mi samo to nedostaje da sve bude idealno u mom životu. Znam da nisam igrala po pravilima ali sam barem igrala sa srcem, to je sigurno. Romanu sam obećala da ću biti sretna, a imam namjeru to obećanje i izvršiti.


Ukoliko smatrate da mojasudbina.net ima zanimljiv sadržaj, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari