Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Potpisala sam predbračni ugovor

Imala sam svoje snove, baš kao i sve djevojke moje dobi. Ti su snovi bili samo vizija budućnosti kakvu sam željela imati. Odškrinuti vrata bajkovite ljubavi bio je prioritet mojem mladom životu. Sva sam čeznula za ostvarenjem te ideje. Snovi su mi postajali dio svakodnevnice. Sanjala sam zatvorenih očiju. Nisam slutila da se ljubav mojeg života već nalazi blizu moje životne staze. Nakon završene škole, posao sam pronašla preko veze, uostalom kao i većina zaposlenih, jer drugačije i nije moglo biti. Budući da sam govorila dva strana jezika, sa školom koju sam imala bila sam uistinu podobna za poslovnu tajnicu. Kad mi je kum rekao da mi je ugovorio sastanak s prijateljem iz djetinjstva koji je imao nekoliko svojih poduzeća, nisam ni slutila što me sve čeka. Mislila sam da će to biti jedan od onih uštogljenih razgovora, gdje je šef uvijek bio u pravu, ali sam se prevarila. Dovoljan je bio samo jedan pogled na njega da zaboravim zašto sam uopće došla tu. Nikada neću zaboraviti prizor na koji sam naišla.

Čim su me pozvali da uđem, ostala sam bez riječi kad sam vidjela fascinantnu ljepotu sredovječnog muškarca koji je stajao ispred mene. U neprilici sam stajala, prebacujući se s noge na nogu. Dok je on pozorno odmjeravao svaki milimetar na meni, ja sam mijenjala boje kao semafor. Imala sam osjećaj kao da mu je rendgen umjesto očiju i da s njima može prodrijeti i do najdubljih slojeva moje duše.

– Sjednite – pokazao mi je na stolicu. Nekoliko trenutaka sam ukipljeno stajala, a tek onda postala svjesna značenja riječi koju mi je uputio. Uopće ne znam kako sam uspjela sjesti. Sva moja čula bila su izoštrena do savršenstva. Sjela sam, nervozno promatrajući ruke koje su mi bile u krilu.

– Veronika Pekušić? – s nekim čudnim prizvukom je izgovorio moje ime i prezime.

– Ja sam Karlo – pružio je ruku prema meni.

POKRENUO JE OLUJU OSJEĆAJA

Podigla sam pogled. Nekoliko trenutaka sam gledala u tu njegovanu ruku s vitkim prstima, a onda se rukovala s njim. Samo taj bezazlen dodir bio je dovoljan da se u meni pokrene oluja osjećaja. Trgnula sam se kao oparena. Nisam bila spremna na taj orkan koji je bjesnio u meni. Ovakvo nešto premašivalo je i najluđe snove. Kao da se lava počela kotrljati mojim žilama. Već na prvi pogled sam bila zaljubljena preko ušiju. Nešto u njemu bilo je kao… Ni sama nisam znala kako da opišem te osjećaje. Tek sam se u njegovom prisustvu osjećala kao da sam pronašla davno izgubljenu polovicu za koju nisam ni znala da postoji, osjećala sam se tako potpuno i sretno.

– Veronika, mogu li vas tako zvati? – njegov je glas bio poput glazbe za moje uši.

Klimnula sam glavom. Još se uvijek nisam toliko pribrala da bih mu mogla odgovoriti.

– Možete već danas početi. Moja tajnica ide na porodiljni i imamo tek toliko vremena da vas uputimo u sve tajne posla. Vjerujem da ćete biti sposobni barem približno onoliko koliko ste lijepi – dok je govorio, kao da je gledao negdje kroz mene.

Lice mi je oblilo rumenilo. Nisam bila oduševljena njegovim riječima. Bila sam sigurna da je on moju pamet gledao kroz ljepotu, i daje mislio da mi je ona poslužila da završim školu. Na žalost, njegove su riječi bile samo dokaz koliko malo poznaje ljude.

– Kakve veze moj izgled ima s mojom pameću? – bila je prva rečenica koju sam izgovorila, ali je ton bio više nego visok.

– Vjerujem da je moja diploma dovoljna garancija moje kvalitete, jer sam je zaslužila učeći, a ne skačući iz jednog kreveta u drugi. Ako imalo sumnjate u moje sposobnosti, ja vam se samo mogu zahvaliti na oduzetom vremenu i otići onako kako sam i došla – moj je bijes već počeo izmicati kontroli.

Umjesto ljutnje koju sam očekivala, grohotan smijeh me naprosto ostavio bez teksta. Tek mi tada ništa nije bilo jasno. Mislila sam da će me se jedva čekati riješiti, a on se smijao kao da sam mu ispričala najduhovitiji vic koji sam znala.

– Vrijeme je moje jedino mjerilo koje će pokazati koliko je netko kvalitetan. Nikada nisam nikoga olako podcjenjivao jer nisam ekspert u vaganju nečijeg znanja i sposobnosti. Lijepo je znati da postoji netko prema kome je priroda bila izdašna u svakom pogledu, ali vjeruj mi, prečesto sam viđao da postoji bezbroj maski zbog kojih je teško doći do onog što netko posjeduje. Tek kad sve maske padnu, onda se ljudi pokazuju u pravom svjetlu, postaju ono što jesu. Iznad svega cijenim otvorenost i iskrenost, mada sam skupo plaćao takav stav. Ovaj svijet nije stvoren za te osjećaje, on se sastoji od samih laži i prijetvornosti.

NEĆETE SE POKAJATI

Nisam se složila s njim ali sam mudro šutjela. To je ipak bilo samo njegovo mišljenje. Ja sam ovamo došla zbog posla, a ne da se prepirem s njim i da ga kritiziram. Nitko ne voli kada se prevrši mjera, a meni je i te kako bilo stalo do posla. Moji roditelji su bili na rubu bankrota, jer ih je moje višegodišnje školovanje preskupo koštalo. Napokon je došao dan da im se barem na neki način odužim, i da im olakšam barem malo.

– Ovaj bi svijet bolje prolazio da radi, nego da se bavi sa svim i svačim – rekla sam samo da nešto kažem, jer se šutnja predugo zadržala, a ja je nikada nisam voljela.

– Slažem se – rekao je kratko. Podigao je slušalicu i zovnuo svoju tajnicu. Obavijestio ju je da ću doći do nje i da me pokuša u idućih mjesec dana osposobiti da samostalno radim. Nisam mogla vjerovati svojim vlastitim ušima. Srce mi je zaigralo od radosti. Zahvalnost koju sam osjetila prema njemu natjerala mi je suze u oči.

– Nećete se pokajati – obećala sam mu. Ja ću se doista truditi opravdati vaše povjerenje.

NISAM BILA PRAZNOGLAVA LUTKA

Karlo je samo klimnuo glavom. To je bio znak da je vrijeme da napustim njegovu kancelariju i ja sam to vrlo rado napravila. U njegovom se prisustvu nisam osjećala ugodno. U meni je probudio ženu, kao nijedan muškarac do sada. Gotovo sam se zasramila svojih osjećaja. I sama sam bila svjesna koliko to nema nikakve osnove, a ni budućnosti. On je ipak bio muškarac zrelih godina i skoro mi je mogao biti otac. Izišla sam i otišla do Sanje. Ona je bila sitna i ugodna žena, a samo joj je njen zaobljen trbuh kvario skladnu figuru. Lice joj je bilo doista neobično. Kad bi se nasmiješila, smijeh joj je dopirao do očiju. Svidjela mi se istog trena. Imala je ono nešto što naprosto plijeni i dotiče ljudska srca.

Taj, i idućih nekoliko dana, Karla gotovo da i nisam viđala. Neprestano sam radila sa Sanjom, svojski se trudeći da shvatim sve što mi je ona objašnjavala. Činilo mi se da doista dobro sve savladavam, i ona me je neprestano hvalila. Kako je vrijeme odmicalo, postale smo i dobre prijateljice.

– Drago mi je što si baš ti na mojem mjestu – povjerila mi se tog dana na kavi koju smo gotovo ritualno ispijale u obližnjem kafiću nakon posla.

– I meni je drago. Ovaj mi posao toliko znači. Napokon ću imati svoj novac i moći ću pomoći roditeljima. Dovoljno dugo sam živjela na njihovoj grbači. Zahvalna sam im što su mi pružili uvjete za školovanje, iako su se odrekli gotovo svega zbog toga.

– To im je ipak bila najpametnija investicija – njen osmijeh me natjerao da se i ja nasmiješim

– Nešto me zanima – gotovo je bojažljivo rekla.

– Što? – osmijeh je naglo splasnuo s mog lica.

Po boji njenog tona osjetila sam da nije u pitanju samo posao, i da ona pažljivo smišlja riječi kojima bi se izrazila.

– U početku sam doista bila sumnjičava prema tebi. Činilo mi se da si samo praznoglava lutka koja je posao dobila samo zato što je šef muškarac. Gotovo sam prasnula u smijeh kad mi je:rekao da te ja obučim. Mislila sam da će to biti nemoguća misija, što se na moju sreću pokazalo da nije – napravila je malenu stanku.

– To nije ono što te muči – namjerno sam je poticala da napokon kaže ono što misli.

– Ne. Muči me Karlov odnos prema tebi. On… Kao da te ignorira. Sigurno je i on sumnjičav, ali ga čeka iznenađenje. Ja sam mu rekla da napreduješ puževim korakom, i da će moje dijete prije prohodati nego ti shvatiti ovaj posao. Trebala si mu vidjeti lice. Ono je bilo priča za sebe. Kao da mu je na njemu pisalo: ’Znao sam’ – Sanja se neprestano smijala. Meni u tom trenutku nije bilo nimalo do smijeha. Da nisam poznavala njezin odnos prema Karlu, doista bih se naljutila.

– Ne brini se. Već sutra će shvatiti da sam se samo našalila – otpila je maleni gutljaj kave, a oči su joj sjale poput najsjajnijih zvjezdica.

– Što će shvatiti? – nikada nisam voljela rješavati nikakve zagonetke, a njeno je ponašanje bilo poput noćne more.

– Sutra moram na pregled – značajno me je pogledala.

– Što? – užasnuto sam upitala.

– Čega se bojiš? Ti možeš samostalno raditi.

– Znam, ali se bojim da nešto ne napravim krivo. Ti znaš da jedna greška može prouzročiti pravu katastrofu.

– Zašto sumnjaš u sebe?

– Nisam sigurna. Istina je da mi je sve jasno, ali čini mi se da je ipak prerano da se osamostalim, i da je to odgovornost kojoj nisam dorasla. Kad si ti sa mnom, sve je drugačije – pokušala sam joj obrazložiti svoj strah.

Sanja se značajno nasmiješila.

– Preživjet ćeš – sa sigurnošću je rekla.

– Nadam se – to je bilo sve što sam uspjela reći.

IDEŠ LI SA MNOM NA RUČAK?

Cijelo to poslijepodne provela sam u čudnom strahu. Bojala sam se. Voljela sam posao kojim sam se bavila i nisam ga nikako željela izgubiti. Napokon je osvanuo i taj dan. Srce mi je treperilo od uzbuđenja, a dlanovi su se obilato znojili. Hrabrila sam samu sebe. Svi su strahovi nestali kad sam počela raditi. Karlo je navraćao svako malo, i jedino me je to dekoncentriralo.

– Ako ti bude trebala pomoć, ne ustručavaj se potražiti je – sumnjičavo je promatrao moj rad.

Dao mi je cjelodnevni program, kojeg sam ja vrlo brzo zgotovila. Odnijela sam mu sve što je tražio. S nestrpljenjem sam očekivala kritiku za koju sam bila sigurna da će je pronaći.

– Ne mogu vjerovati – napokon je rekao. Sanja me je prevarila. A što sam drugo i mogao očekivati od nje -smiješak je odavao zadovoljstvo, a ne ljutnju.

– Ovo moramo proslaviti. Ideš sa mnom na ručak?- to je bilo više naređenje, nego pitanje da li ja to želim.

– Dobro. Nemam ništa protiv – rekla sam što sam hladnije mogla.

Nisam željela da on primijeti da se u njegovom društvu osjećam kao malena djevojčica. Mislila sam da su se moji osjećaji stišali, jer ga nisam često viđala, ali sam se prevarila. Oni su sada isplivali na površinu u još jačem intenzitetu.

– U jedan budi spremna – rekao je i okrenuo se prema svom kompjutoru. Izišla sam. Korak mi je bio lak. Lebdjela sam na krilima iluzija, za koje sam znala da su samo plod moje mašte. O Karlu sam znala tek nešto malo. Bio je razveden, bez djece i živio je životom koji se povezivao za bezbroj poznatih ženskih lica. Bilo bi ludo da se ičemu nadam, ali nadu nisam mogla ubiti. Ona je itekako živjela u meni i nije mi davala mira. Od njegovog poziva na ručak, nisam napravila skoro ništa. Jedva sam dočekala da prođe dan. Što se vrijeme više približavalo, ja sam postajala sve nestrpljivija i nervoznija. Neprestano sam pogledavala na sat. Svaka mi se minuta činila dužom od vječnosti. Ovako nisam bila uzbuđena čak ni na prvom ljubavnom sastanku. Sve mi je nekako bilo nestvarno i pomalo čudno. Možda tu ne bi bilo ničeg neobičnog da se tu nisu umiješali moji osjećaji. Morala sam samoj sebi priznat da je Karlo bio prelijep muškarac. Bio je mnogo stariji od mene, ali mi to ništa nije značilo. On je odisao muževnošću, a to je ono za čim je svaka žena potajno čeznula. Godine nisu ostavile trag na njegovom licu i tijelu, samo su mu dale pečat zrelosti, i neku magnetnu privlačnost. Ako su ženama godine bile smrtni neprijatelji, muškarcima sigurno nisu.

Krenula sam prema ogledalu, još jednom provjerivši postoji li koji nedostatak koji bi mogao poljuljati moju samouvjerenost. Nisam ga našla. Naizgled, lice mi je bilo sasvim mirno, a ono malo šminke što se nalazila na njemu samo je isticalo ono što je bilo najljepše.

ZALJUBLJENA KAO ŠIPARICA

Točno u jedan, Karlo je pokucao na vrata mojeg ureda. Uputio mi je smiješak koji me doslovno oborio s nogu. Obrisala sam znojne prste o suknju, pokušavajući prikriti nervozu koja je neprestano rasla.

– Idemo li? – njegovo kratko pitanje izrečeno je s tolfko šarma, da bi mu i najbolji glumci pozavidjeli na njemu. Klimnula sam glavom u znak pristanka. Nemalo sam se iznenadila kad me je uhvatio pod ruku. Kao da je na neki način označavao svoje vlasništvo, a to mi nije bilo nimalo drago. Čudni pogledi ostalih zaposlenika nisu mi baš odgovarali. Skoro da sam mogla zamisliti kakve im misli kolaju glavom. Ali, što sam mogla? Odveo me u obližnji restoran. Nisam znala ni kako da se ponašam. Moj skroman život nije mi dozvoljavao takav luksuz da izlazim na takva mjesta. Dok smo naručivali, Karlo mi je savjetovao što da uzmem, kao da je razumio u kakvoj se situaciji nalazim.

– Imaj povjerenja u moj izbor – savjetovao mi je. Nadam se da ti nisi jedna od onih koje ne vole meso i koje žive samo na nekakvim salaticama. Nasmijala sam se na te njegove riječi. Ja doista nikada nisam imala problema s kilogramima. Jela sam sve što mi se prohtjelo, ali sam i dalje bila vitka.

– Na svu sreću da me nikada nisi vidio kako jedem Vrlo brzo bi promijenio mišljenje o meni – riječi sam popratila nervoznih smiješkom.

To kao da je razbilo napetost koja je bila još uvijek prisutna između nas. Kao nekim čudom, razgovor je krenuo. Smjenjivali smo temu za temom i gotovo da nisam ni primijetila kako je vrijeme naprosto proletjelo. Kad sam pogledala na sat, bilo je skoro tri. Trgnula sam se.

– Čini mi se da smo zakasnili na posao – rekla sam ne razmišljajući. Čudno me pogledao. Nekoliko trenutaka nije skidao pogled s mene, a onda je odmahnuo rukom.

– Petak je. Ono što si trebala, sigurno si napravila. Vrijeme je za odmor – rekao je tihim glasom.

Dok je govorio, rukama je crtao nekakve šare po stolnjaku. Kad je vidio da sam primijetila što radi, naglo je povukao ruku.

– Hoćeš li večeras izići sa mnom? – njegovo je pitanje bilo iznenađenje koje ni u snu nisam očekivala. Poziv na ručak nekako sam i mogla objasniti, ali izlazak navečer?!

ALI, TI SI IPAK MOJ ŠEF!?

Nekako mi je to bilo sumnjivo. Nisam ga poznavala toliko da bih mogla prozrijeti njegove namjere. Pažljivo sam ga odmjerila, pokušavajući dokučiti smisao njegovog poziva. Nisam ništa rekla, a nisam ni znala što da mu kažem. Njegov je poziv mogao značiti mnogo toga, a nije morao značiti ništa.

– Baš sam budala – prstima se lupnuo po čelu. Na trenutak sam zaboravio da među nama postoji velika razlika u godinama i gotovo sam siguran da si ti u nekoj vezi. Jednostavno sam zaboravio na sve. Bio sam ono što sam želio biti: muškarac sa prelijepom ženom – pokušao se opravdati.

– Nisam zauzeta, ali to ništa ne mijenja. Ti si za mene moj šef i najbolje bi bilo da tu granicu poštujemo – i ja sam pravdala svoju šutnju.

– Poštivat ćemo je na poslu – njegove su riječi postigle sasvim suprotan efekt od onog kojeg su trebale.

– Kako da shvatim te riječi? – odlučila sam biti otvorena. Ako misliš da ću poći s tobom u krevet samo zato da bih zadržala posao, varaš se. I ja imam svoj ponos – planula sam.

– Ja sam te pozvao van, a ne u krevet – njegova je šala ponovno stišala moj bijes. – To je samo prvi korak koji vodi uvijek na isto mjesto – odvratila sam mu.

– Ti poznaješ te korake? – podigao je desnu obrvu, izražavajući čuđenje. Pocrvenila sam poput maka.

– Možda – bila sam neodređena, iako sam znala da me pročitao kao otvorenu knjigu. Gotovo sam mrzila svoju sramežljivost.

– A čega se bojiš? Mene?

– Ne bojim se ja ničega – napokon sam se malo smirila.

– Zašto onda ne bi izišli? Vjeruj mi, nemam nikakve skrivene namjere – njegovo uvjeravanje je potpalilo sumnju u meni.

– Ali zato imaš bezbroj telefonskih brojeva koje možeš okrenuti u svako doba. Zašto baš želiš da ja iziđem s tobom?

– Ljubomora je u pitanju? Te riječi bude nadu. Ne možeš poreći da ti se sviđam kao muškarac, a da budem iskren, ja sam u potrazi za životnom družicom. Zašto ne bi pokušali? Ako bude išlo, lako ćemo ozakoniti našu vezu, a ako ne… – slegnuo je ramenima.

– Doista nema razloga – nisam znala što da mu kažem.

Na njegovu sam otvorenost odgovorila otvorenošću.

Od tog dana, naši su izlasci postajali sve učestaliji. S vremenom sam shvatila da je on sasvim jednostavan čovjek koji nije imao sreće u životu kada su žene bile u pitanju. Njegova prva žena bila je s njim samo zbog novca. Nije mu htjela roditi djecu, a prilikom razvoda odnijela je veći dio imovine koju je on mukotrpno stekao. Godinama se oporavljao od toga, i sada, kad je napokon uspio, rekao je da se neće ženiti bez pred-bračnog ugovora.

– Sasvim logično – podržala sam ga. Ako te netko voli, voljet će te zbog onog što jesi, a ne zbog onog što imaš – obrazložila sam mu svoj odgovor.

– Jedan od rijetko dobrih odgovora koje sam u posljednje vrijeme čuo. Nadam se da tako i misliš – još uvijek nije mogao pobijediti svoju sumnjičavost.

– Naravno – rekla sam gotovo uvrijeđeno.

– Mislila sam da si me dovoljno upoznao da bi mogao razlikovati istinu od laži. Ja ti nemam razloga lagati. Nije mi ni na kraj pameti da bih ja mogla ući u uži izbor – vjerovala sam u ono što sam govorila.

Karlo me značajno pogledao. Ništa nije rekao.

– Ti i nisi u užem izboru – na njegove sam se riječi trgnula.

– Znam – rekla sam s tugom u glasu.

– Ti si jedina koja može biti izabrana – smiješkom je pokušao prikriti nervozu koja je i njega po prvi put zahvatila.

UDAJ SE ZA MENE

S nevjericom sam ga promatrala. Oči su mi se raširile od iznenađenja. – Volim te, Veronika – ta je izjava s njegovih usana bila kao kupnja karte za put u raj. Oči su mi se napunile suzama.

– Ali…

Kao nekom magijom, u ruci mu se našla kutijica s nakitom. Kad mi ju je pružio, otvorila sam je. Zatečeno sam gledala u prekrasan prsten.

-Udaj se za mene – rekao je gotovo šapatom.

Suze sreće nahrupile su mi u oči. Tog sam trenutka bila najsretnija žena na svijetu. Imala sam sve ono o čemu sam maštala.

– Reci nešto – njegov se osmijeh gotovo smrznuo na licu.

– Naravno da ću se udati za tebe – jedva sam promucala.

– Ne sumnjam u tvoju ljubav, doista ne, ali me moraš shvatiti. Predbračni ugovor je moje osiguranje. Ne želim se još jednom naći u situaciji u koju sam svojom krivicom dospio. Ako nisi spremna na taj način dokazati svoju bezuvjetnu ljubav, reci mi odmah. Ne želim se radovati prije nego što bih trebao – nervozno je zapalio cigaretu.

Gledala sam ga kroz lelujavu zavjesu dima. Sve mi je ovo još uvijek bilo nestvarno.

– Naravno da ću ga potpisati. Što bi meni trebao značiti novac ako izgubim tebe? Sigurna sam da znaš da te volim, a taj papir meni nije nikakva prepreka, mada bi ga netko možda mogao pogrešno protumačiti. Zbog toga želim da se on potpiše i da zaboravimo na njega. Nitko ne treba ni znati za tu našu tajnu.

Laknulo mu je. Izvadio je prsten iz kutijice i stavio ga na moj prst.

– Nećeš se pokajati – obećao je uz suze koje je uporno pokušavao skriti slijeganjem glave.

I nisam. Nakon samo dva mjeseca, udala sam se za njega ali s potpisanim predbračnim ugovorom. Shvatio je da nisam bila u lovu na novac, već na ljubav, a on mi ju je nesebično pružao svaki dan. Nikada se neću pokajati zbog svog postupka. Nije bilo razloga da tražim skrivene razloge tog ugovora. Ja sam ga u potpunosti shvaćala. Jednom je bio izigran, a onaj koga zmija ugrize i guštera se boji, isto kao i on.

Ja i dalje radim na istom radnom mjestu i ništa se nije promijenilo osim mojeg prezimena i činjenice da je uz mene čovjek kojeg volim više od ičega na svijetu.


Ukoliko smatrate da mojasudbina.net ima zanimljiv sadržaj, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari