Bila sam opijena uspjehom i novcem

Bili smo nedodirljiva obitelj: Ivan, naše dvoje djece i ja. Naravno da je i u našem braku dolazilo do sukoba mišljenja. A u kojem ga nema? Kod nas se sve brzo izgladilo običnim razgovorom. Ivan mi je bio vjeran. U to sam bila sigurna. Naša obitelj bila mu je središte života. To je stalno ponavljao, a ja sam mu vjerovala. U tome je i bila moja pogreška.

Sjedili smo u petak navečer pred televizorom i gledali jednu epizodu Ivanove omiljene serije.

– Ugasi, molim te, taj televizor! – rekao je odjednom. – Moram ti reći nešto vrlo važno.

– Baš sada kada je najnapetije. Upravo su ubojici ušli u trag Pazi, ljubavnik ju je ubio.

– Baš mi je svejedno – rekao je, a žila na desnoj strani čela mu je iskočila.

Vrlo opasan znak, svađa je na pomolu, pomislila sam.

– Postoji druga žena u mojem životu, Jelena – rekao je bez uvoda. Mislila sam da me je udario grom. Nisam osjećala svoje srce. Kuca li još uopće?

– Druga žena? – jedva sam izgovorila.

– Da. Jedna očaravajuća, obrazovana žena. Nije tako dobra kućanica kao ti, ali je vrlo privlačna tridesetogodišnjakinja. I osim toga uspješna je u poslu. Tajnica našeg upravitelja. Muškarci su ludi za njom – ponosno mi je objašnjavao Ivan.

Činilo mi se da sam zanijemila. Nisam znala što bih odgovorila. Ništa mi nije padalo na pamet. Izgubila sam se, dobila slom živaca. Jedva sam shvatila da je Ivan pozvao liječnika.

– Što se dogodilo? – upitao je zabrinuto.

Ivan se izvlačio.

– Moja je supruga u posljednje vrijeme previše radila. Kuća, vrt, djeca. Sada se sve skupilo.

Taj bijednik, mislila sam, no bila sam preumorna i toliko ranjena da nisam bila u stanju progovoriti ni riječi. Najradije bih povikala: “On ima drugu! Ja mu više nisam potrebna. Ja sam prepoštena za njega. Onu drugu gledaju svi muškarci!”

Ali šutjela sam. U bolnici sam ostala tri tjedna, a brigu o meni preuzeli su strani i vrlo ljubazni ljudi. Ivan me nije posjetio.

– Moram ići na službeni put u Južnu Ameriku – rekao je bolničkom osoblju. – Na žalost, ne mogu odgoditi put. Puno toga ovisi o tome. Brinite se dobro o mojoj ženi.

Kada sam nakon tri tjedna otpuštena iz bolnice i odvezla se taksijem kući, našla sam prazan stan. Ivan se već bio preselio svojoj ljubavnici. Osjećala sam se iskorištenom i poniženom.

– Morate svoj život uzeti u svoje ruke – savjetovao mi je moj liječnik. – Morate pokušati ići svojim putem i sebi, a i drugima, dokazati da se i sami možete snaći. Preporučit ću vam odličnog psihoterapeuta, doktora Danijela G.

To je bilo lakše reći nego učiniti. Jedno moje dijete imalo je šest godina, drugo četiri, a ja sam bila samohrana majka bez posla. Nimalo lagan zadatak. Liječnik G. obavio je svoj dio posla i ja sam se uhvatila u koštac s novonastalom situacijom. Prvi korak na tom putu bio je traženje posla. Polomila sam noge, kako se kaže, da bih našla dobro plaćen posao.

Svaki dan proučavala sam oglase u novinama, išla u ured za zapošljavanje, ispitivala znance. Bilo je teško doći do posla. Jednog dana sreća mi se osmijehnula. Ljubazna blagajnica u samoposluživanju gdje sam kupovala namirnice rekla je:

– Gospođo, znam da tražite posao. U putničkoj agenciji na trgu traže voditelja putovanja. Možda bi to bilo nešto za vas.

Istog poslijepodneva otišla sam na razgovor. Vlasnik putničke agencije bio je oduševljen što govorim dva strana jezika i nije mi predbacio da izgledam kao prava kućanica, kako je Ivan često govorio. Izvadio je ugovor, koji sam odmah potpisala. Sve je dobro počelo. Moj poslodavac nikada nije bio nestrpljiv ili ljut. Nakon mjesec dana činilo mi se da čitav život nisam ništa drugo radila. Bila sam oduševljena svojim poslom i putovanjima.

Zadovoljni mojim radom, povisili su mi plaću već nakon tri mjeseca. U drugoj godini rada dobila sam čak i tantijeme. Uskoro mi se pružila prilika da kupim i vlastitu kuću. Doduše, ne baš veliku, ali je u njoj bilo i previše mjesta za nas troje. U prekrasnom vrtu iza kuće djeca su se mogla naigrati bezbrižno do mile volje. S putovanja donosila sam djeci prekrasne darove, igračke, odjeću i suvenire. Četiri godine smo prekrasno živjeli. Ja sam bila sretna, ali djeca nisu. Nedostajala sam im.

Na jednom putovanju autobusom po Španjolskoj upoznala sam Marka. On je bio inženjer, dobro je zarađivao i bio nekoliko godina mlađi od mene. Stvarno je bio izuzetan muškarac koji je privlačio poglede mnogih žena na putovanju. Ni ja se tom izazovu nisam mogla oduprijeti, iako sam još jučer mislila da više nikad neću imati ništa ni s jednim muškarcem, a osobito ne s mušterijama naše agencije. Ali ovaj put bilo je drugačije. Znala sam što znače skriveni pogledi koje mi je upućivao.

A kada mi je za jednim ručkom ponudio da prijeđemo na “ti”, shvatila sam da iza toga stoji više nego obično prijateljstvo. Kasno noću, dok su ulice Sevilje mirisale po jasminu, mi smo se vraćali u hotel poslije duge šetnje. Te čarobne večeri Marko me poljubio.

– Zaljubio sam se u tebe, Jelena -priznao je.

Izvukla sam se iz njegova zagrljaja.

– Ima toliko mladih i dražesnih djevojaka u našoj grupi. U usporedbi s njima ja sam stara žena. I osim toga imam dvoje djece – rekla sam bez ustručavanja.

S nevjericom je zurio u mene.

– Da, pa što onda? – sabrao se.

Te noći ostali smo zajedno. Bio je nježan ljubavnik.

Kada sam pred jutro zaspala u njegovom naručju, osjećala sam se kao poštovanja vrijedna, voljena žena. A kada smo se vratili kući, zahvalila sam mu na vremenu koje mi je posvetio i u kojem me zaista usrećio.

– Ja ću ponovno doći – rekao je i čvršće me privio k sebi. – Naša veza neće na ovome završiti, vidjet ćeš – obećao mi je.

I održao je riječ. Došao je opet. Posjetio me u mojoj kući, mene i moju djecu. Proveli smo s Markom nezaboravno poslijepodne.

– Čovječe, on je prvoklasan – oduševljeno je komentirao moj sin Sven kad je Marko otišao. – Udaj se za njega pa nećeš trebati raditi i moći ćeš biti s nama. Tako bismo bili prava obitelj.

Sven je imao jedanaest godina i bio je zabrinut za moju budućnost. Nakon tromjesečnog poznanstva Marko me zaprosio. Svaka druga žena bila bi presretna da dobije takvog muškarca. No ja sam razmišljala nekoliko dana i odustala od udaje.

U to vrijeme poslodavac mi je ponudio da pratim jednu grupu na Daleki istok. Radilo se o zemljama o kojima sam samo sanjala. Već sam marljivo učila kineski i o odustajanju od puta zbog braka i obitelji nije bilo ni govora.

– To ne može nitko od mene tražiti – rekla sam Marku.

Marko je bio vrlo tužan, a djeca su stajala kao dva pokisla psića. Veselili su se zajedničkom životu s Markom.

– Sonja, ti si već dovoljno velika da preuzmeš odgovornost za svoga brata i sebe – objašnjavala sam jednog dana svojoj kćeri.

– Znaš da se gospođa Hajnić preselila u dom za umirovljenike. Pronaći nekog novoga, povjerljivog poput nje, vrlo je teško, a i zbog putovanja ne stignem. Osim toga dovoljno ste odrasli. Snaći ćete se i sami. A ponekad sam i ja s vama čitav tjedan.

Djeci sam prešutjela da se kod kuće ne osjećam baš najbolje. Osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu. Između mene i djece vladala je šutnja. Možda sam sve samo umislila, tješila sam se. Marko je još jedanput svratio.

– Da se možda nisi predomislila, Jelena? – pitao me s tugom u očima. – Doista bih se želio oženiti tobom. I djeca me vole.

– Ne, Marko, ne možeš me na to nagovoriti. Žena u mojem položaju ne smije se udavati. Neki nesputani odnos možemo zadržati.

– Želio bih imati obitelj. Tvoju djecu volim, ali bih želio imati i svoje dijete.

Moj je smijeh zvučao lažno, ali njime sam htjela pokazati kako mi smiješno zvuči njegov prijedlog. Bojala sam se da ću opet proživjeti isti pakao kao sa svojim bivšim suprugom i možda jednom biti opet ostavljena s djecom i bez posla.

– Dijete je posljednja stvar koju bih sada željela – govorila sam. – Ne, hvala. Dosta mi je što ih imam dvoje. Odlučila sam se za drugačiji život, Marko. Odreći ću se svega što mi stoji na putu.

Marko me samo žalosno pogledao. Uistinu me volio.

– Jelena, mogu te samo žaliti. Požalit ćeš zbog svog egoizma i straha. Djeca će jednog dana napustiti kuću i možda zaboraviti da su nekada imala majku koja se jedva brinula o njima. Bit ćeš sasvim sama. A to je vrlo gorko.

Nisam shvatila Markove riječi ozbiljno. Baš me bilo briga što će biti poslije. Željela sam živjeti sada, a moja su djeca bila pametna i tolerantna.

Moji planovi za posjet Dalekom istoku su se ispunili. Strani ljudi, strana kultura, sve me to neizrecivo očaralo. Kada sam se vratila, sretna i iscrpljena istodobno, kod kuće je vladao potpuni kaos. Vrt je bio zapušten, gotovo uništen, a ni stan nije izgledao puno bolje. Prigovarala sam Sonji.

– Ne mogu sve stići, mama. I škola je još tu. Moje ocjene nisu više tako dobre kao prije. A Sven me ne sluša. Radi što ga je volja – opravdavala se Sonja.

Pomislila sam kako se bliže božićni blagdani te ću to vrijeme provesti s djecom i posvetiti im malo više pažnje. No nekoliko tjedana prije Božića završio je san o ugodnim blagdanima. U nedjelju ujutro nazvao je moj poslodavac.

– Moramo nekako ugurati putovanje u Svetu zemlju, Jelena. Drugačije ne ide. Mi smo to putovanje uvrstili u program za samce i nismo vjerovali da će pobuditi takvo zanimanje. Sve je rasprodano. Veoma ste nam potrebni. Uvijek ste nam stajali na raspolaganju kada smo vas trebali. Odužit ću vam se. Prihvatila sam. Nisam imala grižnju savjesti zbog svoje djece. Putovanje je bilo posebno dobro plaćeno, a tim novcem Svenu sam mogla kupiti računalo, koje je već dugo želio.

Putovanje u Svetu zemlju bilo je pun pogodak i za organizatora i za mene.

– Vi ste savršena, Jelena – hvalio me poslodavac. – Povisit ću vam plaću – rekao je.

S tom povišicom mogu ispuniti posebne želje, pomislila sam, premda još nisam znala kakve.

Kada su djeca imala uskrsne blagdane, mogla sam se i ja malo odmoriti. Dobila sam godišnji dopust. Poželjela sam djeci nadoknaditi sve što smo propustila proteklih godina. Budući da su se oboje već osamostalili i stanovali samostalno u iznajmljenim stanovima, odlučila sam ih pozvati na nedjeljni ručak i iznenaditi prijedlogom o zajedničkim blagdanima. Kada sam ih zamolila da odemo sami, nas troje, na moje veliko zaprepaštenje – odbili su moju ponudu.

– Nije zanimljivo, imam drugačije planove – odgovorio je Sven.

– Ja imam svoj krug prijatelja. Svi su divni. Uskrs ću provesti s njima -rekla je Sonja.

Bila sam vrlo ljutita. Godinama sam se mučila za svoju djecu, a sada takvo razočaranje! Uskrs sam provela sama.

Sonja mi je bila privrženija od Svena. Ponekad bi svratila, nije zaboravljala moje rođendane i uvijek bi mi donosila nešto od ručnog rada. Voljela se time baviti. Za mene je napravila pulover i jedan čipkasti stolnjak. Pokušala sam otkriti njezinu ljubav prema meni u tim mrtvim predmetima jer je Sonja uvijek bila vrlo hladna i nepristupačna. Postala je prelijepa djevojka.

– Imaš li već dečka? – upitala sam kad je jedanput svratila.

– Što se to tebe tiče, mama. Ti se ionako nikada nisi brinula o mojim potrebama i mojoj intimi, izuzimajući hranu i odjeću. Što ti sada najedanput smetaju moji prijatelji ili te zanima moj ljubavni život? To se tebe ne tiče! – drsko je odgovorila. Nikada nije dopuštala da sudjelujem u njezinom životu. Potpuno se udaljila od mene.

Što sam bila starija, tu sam osamljenost sve teže podnosila. I premda sam u poslu bila još uvijek vrlo uspješna, te dolazila u dodir s mnogim ljudima, to me nije u potpunosti ispunjavalo. U duši sam osjećala golemu prazninu. Djeca su mi nedostajala.

Kad sam već bila sasvim utučena, nazvala sam Svena:

– Molim te, sine, dođi malo k meni. Trebam te. Ne smiješ me sada ostaviti na cjedilu.

Mogla sam naslutiti njegov odgovor:
– I ja sam tebe često trebao, ali uvijek ti je posao bio važniji. Ni tebe nikada nije bilo briga za moju lošu domaću zadaću ili za moje razbijeno koljeno. Umjesto majčinske ljubavi davala si mi skupe poklone, koje ja nisam želio. Uostalom, isto je i sa Sonjom.

To su bile činjenice. Duboko u srcu ugnijezdila se mržnja moje djece protiv mene i pretvorila me u ogorčenog čovjeka. Godine su prolazile.
Nisu me učinile uviđajnijom. Svaki dan borila sam se sa svojom sudbinom, s nezahvalnom djecom, koja nisu zaslužila da imaju majku poput mene i sada, dok sam sjedila sama u svojem golemom autu, u svojoj prevelikoj kući, u vrtu, i oblačila preskupe haljine, osjećala sam se napuštenom i od Boga i od ljudi. Je li to bilo sve što mi je još život mogao pružiti, pitala sam se nebrojeno puta. I onda, poput spasenja, dogodio se nesretan slučaj i sve promijenio.

Jednoga sunčanog dana u lipnju, kada sam htjela zaliti cvijeće na terasi, spotaknula sam se o jednu labavu ploču i pala. Kada sam pokušala ustati, osjetila sam strahovitu bol u natkoljenici. Zvala sam upomoć, ali nitko nije dolazio. Dva sata ležala sam bespomoćno na terasi dok me nije čuo slučajni prolaznik.

– Noga baš ne izgleda lijepo – primijetio je.

Nazvao je hitnu pomoć, koja je stigla za desetak minuta. Bila sam presretna što sam zbrinuta. Bolovi su bili nepodnošljivi. Dali su mi sredstvo protiv bolova i odvezli me na rendgen. Prijelom natkoljenične kosti, glasila je dijagnoza.

– Vi ćete dulje vrijeme morati ostati kod nas. Možemo li nekog obavijestiti? – pitali su.

– Nazovite, molim vas, moju kćer -zamolila sam sestru. – Njezin broj telefona nalazi se u notesu u mojoj ručnoj torbici.

Sestra se uskoro vratila.

– I što je Sonja rekla? – pitala sam bojažljivo.

– Doći će što je prije moguće.

Kao da nisam više osjećala bolove. Je li to bio učinak injekcije koju sam dobila ili je to bila sigurnost da me Sonja neće ostaviti samu? Da će ipak doći da me vidi ili možda još nešto više?

Sljedećeg dana došla je mlada prelijepa žena, moja kći. U ruci je imala poljsko cvijeće, obične ivančice, mak i različak.

– Nabrala sam to za tebe – rekla je. Zvučalo je kao isprika.

– Znaš, našla sam ga sasvim straga u vrtu. Mislila sam da će ti se svidjeti – rekla je, stavila mi cvijeće na krevet i zagrlila me. To mi je toliko godilo.

– Sven će također doći – nastavila je Sonja. – Danas je polagao važan ispit. Možeš mu čestitati, dobio je četvorku.

Moj je sin došao isti dan. Gledao me velikim očima i šutio neko vrijeme. A onda mi je bez riječi stisnuo ruku. Mi smo se razumjeli i ponovno našli.

Sljedećih sam dana saznala da se više nikada neću moći vratiti svojem poslu. Imat ću trajne posljedice. Moja desna noga ostat će ukočena. Nisam smjela prigovarati svojoj sudbini. Taj nesretni slučaj zapravo mi je otvorio oči, tako da sam vidjela ono što mi se do tada činilo nevažnim.

– Ja ću se vratiti kući – obećala je Sonja. – Dokle god budeš morala ležati, brinut ću se o tebi. Ne trebamo nikakvu drugu pomoć, same ćemo se snaći. Konačno, ti si moja majka.

To je bilo više nego što sam mogla i očekivati nakon mojeg ponašanja prema njoj. I Sven je svraćao. Upoznao je dražesnu djevojku koju mi je želio predstaviti. Tek sam sada shvatila što znači biti sretan.