Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Nakon razvoda ne mogu podnijeti njegovu sreću

Davora sam sačekala na aerodromu kao i toliko puta do sada. Bila sam tako sretna kada sam ga vidjela. Na poslovnom putu je bio više od dva tjedna, a meni se činilo da ga godinama nisam vidjela. Osmijeh mi nije silazio s usana. Da, voljela sam ga više od ičega na svijetu. Bila je to ljubav koja je postojana, ona koja s vremenom postaje nesalomljiva i koja odolijeva svim utjecajima. Bože, bila sam tako ponosna što mi je on suprug. Izgledao je nevjerojatno, mnogo bolje nego u vrijeme kada sam ga upoznala, a to je bilo prije dvadeset i pet godina. Poljubac zrelosti učinio ga je neodoljivim, šarmantnim, poželjnim u svakom pogledu. Imao je moć, položaj, a to kao da ga je dodatno ispunilo samouvjerenjem i sigurnošću. Dok je išao prema meni, lice mu je bilo smrknuto, upalo, i činilo mi se kao da je umoran i neispavan. Sve će to proći, pomislila sam. Čim dođe kući, istušira se i pojede obrok koji ga je čekao, bit će kao da je preporođen.

– Davore – krenula sam prema njemu. Ponudila sam mu usne na poljubac kada sam mu se približila. Samo me je ovlaš dotaknuo. Nikada nije bio toliko rezerviram i hladan. To sam prepisivala umoru, putu i svemu onom što je bilo iza njega. Vjerovala sam da sam savršena žena, ona koja je znala udovoljiti mužu i koja je svoj život njemu podredila.

– Gdje je automobil? – upitao me je. Izostao je i zagrljaj, izostala je svaka intimnost koja je bila uobičajena.

– Ovamo – rukom sam pokazala. – Za nekoliko trenutaka smo do njega.

IZAŠAO JE BEZ IKAKVOG OBJAŠNJENJA

Za vrijeme puta, Davor je šutio. Lice mu je bilo poput maske. Pokušavala sam započeti razgovor, ali je on samo odmahivao glavom. Nije progovorio niti jedne riječi. Nešto nije bilo u redu. To sam osjećala, dovoljno sam ga poznavala, bolje od ikoga. Nikomu nije vjerovao kao što je meni vjerovao. Između nas nije bilo nikakvih tajni.

Voljela sam ga kao što je i on mene. Uvijek ću ga voljeti, on je to znao.

Kad smo stigli kući, odmah je krenuo prema tušu. Dok se on tuširao, ja sam servirala ručak. Bila sam napeta dok sam ga čekala da siđe. Lice mi je bilo zabrinuto. Davor je trebao smanjiti posao. Zar nije vidio kako sve djeluje na njega? Obaveze je trebao svesti na najmanju moguću razinu. Više nije bio mlad kao nekad. Pedeset godina i nije neka starost, ali ipak su te godine ostavile traga.

– Neću jesti – Davor je rekao kada je sišao. – Nisam gladan. Imam nekih obaveza. Moram izići – bio je odjeven ležerno.

Košulja boje lavande odlično mu je pristajala. Bila je ležerno otkopčana. Kosa mu je bila još uvijek vlažna od tuširanja.

– Kamo ćeš? – upitala sam ga.

– Imam posla – rekao je kruto. Izišao je bez ikakvog objašnjenja. Ono koje mi je ponudio, nije se ni moglo smatrati objašnjenjem. Što se događalo? Ništa nisam shvaćala. Kakav je to posao kojeg nije mogao odgoditi dok se ne odmori?

Nikada se ovako nije ponašao. S razočarenjem sam promatrala vješto serviran stol i ručak koji se hladio. Uz grimasu sam sve sklonila sa stola. Bila sam od onih osoba koje su voljele da sve bude u savršenom redu. Satima sam ga čekala da se vrati.

Pokušala sam ga nazvati na mobitel, ali mu je bio isključen. Sigurno je ostao bez baterije, pomislila sam. Cijelo poslijepodne sam čistila kuću, čistila sam čisto. Jednostavno sam se trebala zaposliti i odvratiti misli od najcrnjeg scenarija. A i nekakva tuga kao da se ugnijezdila u meni.

REKAO JE DA MI NEĆE POLAGATI RAČUNE

Nakon što sam sve očistila, skuhala sam sebi kavu i izišla na terasu. Bila sam mirna, za razliku od prije nekoliko sati. Samo me je mučilo gdje je Davor? Kakav to posao toliko dugo traje? Noć se počela spuštati. Njega i dalje nije bilo. Čekala sam ga do jutra, ali se nije vratio. Ne mogu ni opisati sav užas koji mi je prolazio kroz glavu. Možda ovo nije bio prvi put da se to dogodilo, ali na ovaj način? Bez da se javi? Jeza mi je prolazila tijelom. Pokušavala sam se smiriti, ali nisam mogla. S obzirom na situaciju, to je bilo sasvim razumljivo. Kad se napokon vratio, bila sam van sebe.

– Gdje si bio? – bilo je prvo pitanje koje sam mu postavila. – Ne mogu shvatiti da si tako postupio? Nije te bilo briga kako je meni, ni što mi sve prolazi kroz glavu. Znaš li da sam htjela zvati policiju, bolnice…

– Pusti me na miru – Davor je ljutito rekao. – Ne moram tebi polagati račune – izgledao je kao da je noćima bio budan.

– Što se događa? – nisam odustajala.

– Svašta. Nemam sada volje za razgovor. Razgovarat ćemo kada se probudim – rekao je glasom koji mi je bio potpuno stran.

– Ali… – ostala sam kao da sam polivena hladnom vodom. Samo sam mogla promatrati kako odlazi prema sobi. Njegove riječi nisu slutile na dobro. Što se događalo? Imali smo savršen život, savršeno smo se slagali. Nikada ovakvih nesuglasica nije bilo. Valjda je samo posao u pitanju, pokušala sam se utješiti. Što bi drugo moglo biti?

Otišla sam u sobu. Davor je spavao. Legla sam pored njega, ali nikako nisam mogla usnuti. Promatrala sam ga kako mirno spava. Uvijek sam uživala u tom pogledu. Da, željela sam ga promatrati do kraja života. To mi je bila jedina želja. A znala sam da će mi se ta želja i ostvariti. Imali smo savršen brak, sve je kod nas funkcioniralo.

Kad se Davor idućeg dana probudio, zatražio je kavu. Odmah sam mu je dala.

– Moramo razgovarati – rekao je izbjegavajući moj pogled.

– O poslu? – upitala sam ga dok sam sjedala nasuprot njega.

REKAO MI JE DA ŽELI RAZVOD

U ruci sam okretala vrelu šalicu kave. Nisam skidala pogled s njegova lica. Nije me gledao u oči. Pokušala sam zamisliti kako će teći naš razgovor, ali mi nije uspijevalo.

– Što se događa? – upitala sam ga.

– Želim razvod – Davor je rekao u jednom dahu.

Ruku sam naglo pomaknula, tako da se kava prolila po stolnjaku, ostavljajući mrlju koja je bila crna kao i riječi koje je on izgovorio. Na trenutak sam zastala. Pogledala sam ga. Nadala sam se da se šali. Sigurno se šalio. Zašto bi tražio razvod? Pokušala sam mu se osmjehnuti, ali kad sam vidjela njegovo lice, osmijeh mi se zamrznuo.

– Ne shvaćam – rekla sam tiho. Oči su mi se punile suzama.

Razvod? Nikada nisam mislila da će se to i meni dogoditi. Još uvijek sam mislila da je u pitanju nesporazum.

– Želim razvod – Davor je ponovio. – Što tu imaš ne shvatiti? – nije mu bilo jasno.

– Zašto? – upitala sam ga.

– Zaljubio sam se. Sanja je trudna – rekao je jednostavno kao da govori o kavi koja je netom prolivena.

Ruku sam stavila na lokvu prolivene kave na stolu. Nisam to čak ni primijetila. Bila sam toliko šokirana da nisam znala ništa. Mozak mi je odbijao prihvatiti njegove riječi. Srce je krvarilo toliko snažno da sam mislila da će jednostavno nestati. Bol koja mi se pojavila u grudima bila je neopisivo snažna. Tko je Sanja? Trudna? Naša djeca su odrasla. Kaos i košmar potpuno su me obuzeli.

– Ne shvaćam – ni sama ne znam kako sam izgovorila tu rečenicu.

– Pobogu, trebam li ti crtati? – Davor je ustao. – Kraj je i prihvati ga. Drugog izbora nemamo nijedno od nas dvoje. Ja ću se danas iseliti. Uzet ću samo ono najnužnije, a ti ostati u kući dok razvod ne bude gotov. A onda… – njegove su mi riječi zlokobno zazvučale. – Ni meni ovo nije drago, ali se dogodilo. Nema smisla da prigovaram samom sebi na svojoj sreći. Jednostavno sam se zaljubio, upoznao sam pravu ljubav i nisam se mogao boriti protiv toga. Bog me je blagoslovio novom srećom i nemam namjeru žrtvovati je ni zbog koga. Žao mi je, ako ti išta moje riječi znače.

Izišao je. I dalje sam ostala na istom mjestu. Jednostavno nisam bila sposobna nizašto. Razvod? Nikada o njemu nisam razmišljala. Nikada.

Mislila sam da se takvo nešto događa nekom drugom, ali ne i meni. Kako sam se samo prevarila? Osjetila sam kako mi je rukav natopljen kavom. Samo sam skinula majicu sa sebe. Ni za što na svijetu ne bih otišla do sobe i gledala Davora kako se sprema. Čak ni plakati nisam mogla, iako je sve u meni vrištalo. Jedna misao je smjenjivala drugu, jedan scenarij drugi, a svaki je bio crnji od prethodnog.

KAKO ĆU SE SNAĆI? VOLIM TE…

Pokušala sam zamisliti život bez Davora. Ne, to nisam mogla. Jednostavno nisam. Bila sam ovisna o njemu u svakom pogledu. Nisam imala ni dana radnog staža. Na počeku našeg braka smo se složili da je najbolje da ja odgajam djecu, a on je dovoljno zarađivao da smo to mogli priuštiti. Kuću u kojoj smo stanovali, naslijedio je od roditelja. Nikada drugu nekretninu nismo kupovali. Nije bilo potrebe za tim. Osigurali smo djeci stanove i ona su bila samostalna. Željeli su živjeti daleko od nas, a to im je i omogućeno. A ja? Što sa mnom? Gdje ću? Kamo? Lađa je još bila na fakultetu. Marko je radio i imao svoj život. Samo sam ja ostala sama, napuštena i u bezizlaznoj situaciji u svakom pogledu.

Pokupila sam stolnjak. Naravno, jedno zlo nikada ne dolazi samo. Bila sam toliko napeta da sam krenula prema sobi u kojoj je još uvijek bio Davor. Ne, nisam mogla biti zadovoljna samo s onim šturim objašnjenjem, mada je ono bilo kristalno jasno. Ušla sam u sobu i naslonila se na vrata. Dok sam ga promatrala kako pakira robu, suze su mi klizile niz lice.

– Što hoćeš? – upitao me je kruto. – Što želiš? – bio je pri kraju živaca.

– Dogodilo se ono što se dogodilo. Ništa se tu ne može promijeniti. Dovoljno si odrasla da ti to može biti jasno. Ni meni nije drago, na neki način, a ipak… Između nas već godinama vlada prijateljstvo. Ništa više od toga. Mene to kao muškarca ne zadovoljava. To je sasvim razumljivo. Želio sam mnogo više, i dobio sam to.

– Što će biti sa mnom? – upitala sam ga.

– Snađi se – rekao je hladno. – Davat ću ti nešto novca idućih mjeseci, a onda se snađi. To je sve što ti mogu ponuditi. Žao mi je.

– Nije ti žao – rekla sam ljutito. Nisam se sjećala kada sam zadnji put bila ljuta. Nisam imala potrebu ni za kakvom ljutnjom. Mislila sam da je sve savršeno, a nisam vidjela ono što sam trebala. Nisam bila od onih ljubomornih žena koje su preturale po muževim stvarima, a trebala sam biti. Imala sam povjerenja u njega i to me je povjerenje dovelo u situaciju u kojoj sam se i nalazila.

– Kako ću se snaći? Volim te. Ne znam kako ću živjeti bez tebe -plakala sam. Mrzila sam slabe i plačljive žene, a u takvu sam se pretvorila. Naravno, u toj situaciji drugačija nisam ni mogla biti.

– Morat ćeš – Davor je jednostavno rekao. – Ti mene ne voliš. Ti voliš sigurnost koju sam ti davao, lagodan život koji sam ti omogućio. Imala si više od većine žena u državi. Za početak, prodaj onaj nakit koji sam ti darovao i garderobu koja košta cijelo bogatstvo. Mislim da ti ona više neće trebati.

– Ja… – u grlu mi se pojavila knedla koja mi nije omogućila da nastavim rečenicu.

Okrenula sam se i otišla plačući. Za Davora sam uvijek mislila da je obazriv i osjećajan, a tek je sada pokazao svoje pravo lice. Mislio je samo na sebe, na svoju ljubav, na život koji je bio pred njim, a što je bilo preda mnom? Što, pobogu? Kako dalje? Na koji način? Kamo da odem? Kćeri? To nisam željela. Ona je imala mladića koji je većim dijelom živio kod nje. Kod sina? Ni to nije dolazilo u obzir. Da unajmim stan? Ježila sam se od same pomisli na to. Da prodam svoju skupocjenu garderobu? To ću učiniti jedino ako ne budem imala za kmh. Nikada ne bih postigla onoliko koliko ta odjeća vrijedi. Dobila bih tako malo novca da se ne isplati prodati niti jedan komadić.

Gledala sam kako Davor odlazi. Nalazila sam se ispred prozora. Sa nevjericom sam odmahivala glavom. Suze si mi klizile niz lice. Trebala sam nekog da mi pomogne u ovim trenutcima očaja. Koga da nazovem od prijateljica koje sam imala, a imala sam ih doista zavidan broj. Zajedno smo odlazile na vikende, nalazile se na večerama. I njih ću izgubiti, barem veći dio, u to sam bila potpuno sigurna. Kad se kamen nesreće počne kotrljati, onda ne staje. Odlučila sam se za Renatu. Ona mi je bila najbliskija od svih. Nazvala sam je i jedva promucala nešto nerazumljivo.

– Dijana! – Renata je izgovorila moje ime. – Što se dogodilo? – panika u njenom glasu je jasno pokazivalo da joj je stalo do mene.

– Ja… – nikako nisam mogla preko usana prevaliti onu sudbonosnu rečenicu koja će iz temelja promijeniti moj život.

– Kod kuće si? – upitala me je.

– Da – prošaputala sam.

– Dolazim za nekoliko minuta -rekla je i spustila slušalicu.

POVJERILA SAM SE RENATI

Samo sam odložila mobitel. Nisam prestajala plakati. Pomisao da se Davor sada, ili će se u skorije vrijeme naći, u zagrljaju neke druge žene, izluđivala me je više od pomisli na neizvjesnost koja je bila ispred mene. Ruke koje su mene milovale, sada će milovati drugu ženu. Njeno će lice obasipati poljupcima. Ona će biti ta koja će uživati u bogatstvu kojeg smo zajedno stvarali, a ja? Ja ću biti na ulici. Tko će me zaposliti? Prešla sam četrdeset petu godinu. Nikada ništa nisam radila. Bila sam bez iskustva, sa završenom srednjom školom. Da sam bila pametna, mogla sam se školovati i izgraditi sebi karijeru, no ja sam na prvo mjesto stavila Davora i svoju obitelj, a da nisam trebala, prekasno sam to spoznala. Sada su svi imali svoje posložene živote osim mene.

Kad je Renata došla, ja sam i dalje stajala na istom mjestu. Kad me je vidjela, oči su joj se raširile od užasa.

– Isuse – rekla je odlažući torbicu. Izgledala je savršeno kao i uvijek.

Naravno, u društvu u kojem sam se ja kretala, savršenstvo je bilo sastavni dio života. Sve je izvana tako trebalo biti. A iznutra? Što se događalo? Ja sam najbolji primjer da nije sve onako kako nam se čini.

– Što se dogodilo? – upitala me je i odvela do stola. – Sjedni – rekla je kao da sam maleno dijete. Ona je sjela nasuprot mene. Promatrala me je, čekajući da ja počnem s onim što me je mučilo, ali ja jednostavno nisam bila sposobna za to.

– Da ti skuham kavu, donesem sok? – prekinula je neugodnu šutnju koja je vladala između nas.

– Ne – odmahnula sam glavom. -Meni ništa ne treba – rekla sam očajno. – Davor me je napustio. Našao je drugu, zamisli, trudna je – ni sama nisam znala odakle mi snaga da to izgovorim.

– Molim? – Renatine su se oči raširile od užasa. – Nemoguće – rekla je šapatom.

– Moguće je i istina je. Voljela bih da je sve ružan san, ali nije – počela sam se grcati od suza.

– Davor te je ostavio? – Renata se ponašala kao i ja u trenutku kada sam saznala istinu.

– Da. Ostavio me je. Traži razvod. Uskoro se moram iseliti iz kuće. Što će biti sa mnom? – upitala sam je.

– Snaći ćeš se – Renata je rekla. – Nećeš na ulicu – pokušala me je umiriti.

– Bojim se – priznala sam joj.

– Tko se ne bi bojao da se nalazi na tvojem mjestu? To je sasvim razumljiv osjećaj. Molim te, ne očajavaj – uhvatila me je za ruku i nježno je stisnula. – Pomoći ću ti koliko budem mogla – njene su mi riječi mnogo značile, ali meni nitko nije mogao pomoći, ne u tom trenutku. Znala sam da svoju bol moram sama i pobijediti, ali kako? Na koji način? Sve je tako prokleto boljelo. Ovisiti o nekome nije nimalo lijepo, a to sam spoznala na najgori mogući način. Tko sam ja? Što sam ja? Uhvatila me je kriza identiteta. Najljepše godine sam dala Davoru, a on me je zamijenio mlađom. To je sigurno. Rodit će mu dijete. Ta misao me je dovodila do ludila. Bolje rečeno, nalazila sam se u tom ludilu od vremena kada sam saznala istinu. Više me je boljela Davorova sreća nego moja nesreća. To što je on sretan, bio je vrhunac moje nesreće.

Da je barem bilo drugačije, možda bih bolje i podnijela pomisao o razvodu, no ja i dalje nisam znala kako da se ponašam, ni kamo da krenem. Bojala sam se kao nikada. Sve u meni je umiralo od straha i ljubomore na Davora, ljubomore koju nisam mogla kontrolirati. Ako se ne saberem, ta bi me ljubomora mogla uništiti. Svega sam ja bila svjesna, ali protiv svojih osjećaja nisam mogla. Oni su bili jači od mene, toliko jaki da su vladali mnome, a ne ja njima. Zdrav razum se povukao pred tim razarajućim emocijama. Zapadala sam u nekakvu vrstu ludila, u osjećaje koji su mi bili potpuno strani.

JA NE ZNAM KAKO BIH SE PONIJELA

– Nitko meni ne može pomoći – rekla sam plačući. – Volim Davora – rekla sam, što u tom trenutku nije imalo smisla.

– Ali on tebe ne voli – Renata je rekla. – Oprosti, ali to je istina. Čovjek koji voli ne radi ono što je on uradio. Dijete u pedesetim godinama? Nije li to ludost? Kako će vaša djeca reagirati? Da sam na njihovom mjestu, mislim da… – nije do kraja dovršila rečenicu.

Obje smo znale da je ispred mene i moje djece dug i mučan period. Djeca će to prevladati, ali ne i ja. Bojala sam se da ću pasti na samo dno, da se neću snaći. Ovisnost koju sam imala o Davoru pokazala je sve svoje nedostatke. A bilo ih je doista popriličan broj. Prevrtljivost života spoznala sam na najgori mogući način. Da ni u što ne možemo biti sigurni, uvjerila sam se na svojoj koži. Život se sastoji od trenutaka, a ti trenutci određuju sudbinu.

– Ja ne znam kako bih se ponijela da meni Goran to napravi – Renata je rekla. – Ali, ja nisam glupa – dodala je uz osmijeh. – Dio novca ostavljam po strani. Nitko za njega ne zna. U slučaju da mi se dogodi nešto poput ovog – slegnula je ramenima.

To me je uvjerilo koliko sam ja griješila. Ni na što nisam mislila, niti sam imala potrebu da mislim. Uljuljala sam se u sigurnost i mislila da će ona vječno trajati, ali neće. Da sam mogla vratiti vrijeme! Ta je misao izmamila uzdah iz mene.

– Otiđi do banke i digni dio novca, polovicu – Renata je rekla. – Na toliko imaš pravo – pokušala me je nagovoriti.

– Ne želim taj novac – uzvratila sam.

– Sada ne misli na ponos, misli na budućnost – savjetovala me je.

– Olakšaj sebi koliko je to moguće. Spremi se i idemo odmah da ne bi bilo kasno.

Učinila sam kako mi je rekla. Otišli smo u banku, ali ondje nije bilo ni novčića. Nisam imala više od sto kuna u novčaniku. Renata je bila ljutita i neprestano je psovala.

– Kakav idiot! – rekla je van sebe. – Svi su oni idioti – nije se uspijevala smiriti. – Svi su super dok to njima odgovara, a kakvi su doista, pokažu u situacijama poput ove.

DJECA SU GA OPRAVDAVALA

– Nije važno – rekla sam bezvoljno. – Nemam se snage boriti sa svim onim što on planira učiniti. Ne mogu ti opisati kako se osjećam, ne postoje riječi za to.

– Da, on je sretan, a ti si mu sada smetnja.

Pogodile su me njene riječi. Da, bile su preslika gole istine. U samo jednom trenutku je zaboravio sve ono što sam za njega učinila, a dala sam mu sve. Nije imalo smisla da žalim za tim lijepim vremenima. – Tko zna koliko dugo me vara? Možda je to činio cijeli život. Ubija ta pomisao, siječe poput mača. A u njega sam imala toliko povjerenja da sam bila sigurna da se ovo nikada neće dogoditi.

– Nikad ne vjeruj u potpunosti -Renata je rekla. – On je privlačan muškarac, na položaju je, a to je pravi magnet za mlade žene. Ima bogatstvo, a sve je digao s računa. Ne shvaćam – Renata je bjesnila.

Ni ja nisam shvaćala. Mogao je u ime onih lijepih dana koje smo imali, podijeliti sa mnom ono što zaslužujem, a on me je želio vidjeti na ulici. Gdje je nestala sva njegova ljubav? Kamo je nestao onaj dobar čovjek koji me je svih proteklih godina držao na pijedestalu za kojeg je uvijek govorio da ga zaslužujem? Sve ono lijepo odnio je drugoj ženi, a meni je ostavio samo loše. Čime sam ja zaslužila takvo neljudsko ponašanje?

– Moram ići – Renata je rekla.

– Idi – rekla sam kada sam ušla u kuću koju sam još tog dana smatrala domom, a ona to više nije bila.

Tek kada sam ostala sama, otvorio se pravi pakao. Imala sam osjećaj da je Renata pobjegla, a ako i jeste, to joj nisam mogla zamjeriti. Ni ja nisam znala kako bih se ponijela da je situacija bila obrnuta. Sigurno je izgarala od nelagode. Pokazalo se istinitom ona rečenica da se lijepi trenutci mogu podijeliti sa drugima, ali ne i oni loši. Oni su samo naši, pakao je samo naš. Bila sam bezvoljna. Nisam ništa jela, niti sam imala teka. Kamo god da sam pogledala, sve me je podsjećalo na Davora, što nije bilo nimalo čudno. Još se osjećao njegov miris u prostoriji, još su odzvanjale riječi koje je izgovorio prije kratkog vremena.

Ništa nije upućivalo na katastrofu koja se dogodila. Nije bilo nikakvih znakova da je zaljubljen. Očito je bio vješt glumac, a možda je glumio cijeli život. Ni u što više nisam bila sigurna, ni u što…

U idućih nekoliko dana nisam jela i nisam spavala više od sata dnevno. Sama sam proživljavala pakao koji je ostavio traga na meni, a tek sam u taj pakao zakoračila. U trenutcima kada bih sklopila oči, iskrsnula bi zamišljena slika Davora i njegove nove djevojke. To me je dovodilo do ludila, izluđivalo me je. Pokušavala sam se sabrati, ali nisam mogla. Za to mi je trebalo vremena, a ja ga nisam imala, ne dovoljno da bih se pribrala. Kad su moja djeca saznala istinu, podnijeli su to izrazito dobro. Imala sam dojam kao da ih to i ne pogađa previše. Nekoliko riječi optužbe i to je bilo sve. Gledala sam u svoju kći s nerazumijevanjem. Od nje sam očekivala drugačiju reakciju.

– I ti ga opravdavaš? – upitala sam je van sebe.

– Ne – kći mi je odgovorila. – To nisam rekla. Ali, zašto da očajavam? Ništa time ne mogu promijeniti. Nikakvi ispadi neće pomoći. Nisam ponosna na njegove postupke. Buduća žena je mojih godina, ali… Događa se – slegnula je ramenima kao da je to danas, nešto najnormalnije.

Nije me samo Davor razočarao, razočarala su me i moja djeca. Nisam to ni skrivala.

– Vidiš što je napravio? – rekla sam kroz suze.

– Priberi se – kći mi je rekla. – Nije on jedini muškarac – planula je. – Ne bi se trebala bojati samoće. Nisi toliko bespomoćna. Snaći ćeš se. Pružio ti je lijep život i nemaš se razloga žaliti – njene krute riječi su pogodile srž problema.

Otišla je bez ikakvog pozdrava. Da, ona je imala pravo. Ja sam se bojala samoće, bojala sam se budućnosti, praznog kreveta, pomisli da sam nepotrebna i odbačena, a toga se trebala bojati svaka žena. Da sam mlađa, možda bi to sve bilo drugačije, ali sam se nalazila u petom desetljeću. Smatrala sam da je previše kasno za novi početak, a nisam ni znala kako bih počela.

Krenula sam prema sobi u koju nisam ušla otkad je Davor otišao. Sve je bilo puno uspomena. Svaka sitnica podsjećala me je na prelijepe dane ili one za koje sam ja mislila da su takvi. Voljela sam zaspati u njegovom zagrljaju, voljela sam kad me je budio poljupcima, voljela sam njegov neodoljivi osmijeh. Čak i da sam željela, nisam mogla izvući loše uspomene, jer ih nije bilo. Imala sam sasvim drugačije planove za nas.

NEMOJ DA TE NETKO VIDI U TOM STANJU

Mislila sam da ćemo zajedno ostarjeti, da ćemo putovati, da ćemo se moći posvetiti jedno drugom, ali se sudbina samo nasmijala mojim planovima. Da, pružio mi je lijep život, ali i paklen kraj. Knjiga mojeg života nije sretno završila, barem onaj dio u kojem je bio opisan moj brak.

U idućih nekoliko dana nisam izlazila iz kuće. Ugasila sam mobitele, isključila telefon, tako da me nitko nije mogao dobiti. Jedino mi je Renata došla na kućna vrata. Bila je zabrinuta. Samo njoj je bilo očito stalo, jer se istina pročula. Nije imalo smisla skrivati je. Ostalima očito ništa nisam značila. Kad me je vidjela, Renata je samo odmahnula glavom.

– Bože moj – uzviknula je. – Na što to sličiš? – oči su joj bile pune nevjerice. – Pogledaj se – došla je do mene.

Pogled joj je bio pun optužbi. – Zar želiš da te netko vidi u takvom stanju? Nemoj, molim te. Dokaži svima da si jača od svega.

Satima je ostala sa mnom. Pokušala mi je reći ono što sam znala, ali nisam mogla prihvatiti. Da, tijelo je reagiralo na šok. Izgubila sam nekoliko kilograma, ali um je odbijao prihvatiti istinu onakvom kakva je ona bila.

Kad je otišla, nedugo nakon nje je došao Davor. Promatrao me je kao što bi promatrao komad odbačenog namještaja, a u tom trenutku sam se tako i osjećala.

– Unajmio sam ti stan i platio godinu dana unaprijed. Do nedjelje iseli. Ostavio sam ti nekoliko tisuća kuna u tom stanu, dovoljno za početak. Sve obaveze koje imam prema tebi time su završene. Do nedjelje. Adresa je u kuverti – rekao je i otišao.

Za razliku od mene, on je izgledao savršeno. Bio je sretan. Proklet bio! – izletjela mi je kletva sa usana. Postala sam ono čega sam se užasavala. Sve u meni je bilo toliko napeto da sam imala osjećaj da ću jednostavno eksplodirati. Ja se ni prema stvarima koje sam mislila odbaciti nisam ponašala kao što se Davor prema meni ponašao. Trebala mu je kuća? Naravno, imat će novu obitelj. A kako će živjeti sa novom ženom u kući koja je bila prepuna uspomena? Tu kuću sam sama uredila, svaku pa i najmanju sitnicu. U nju sam utkala jednako mnogo ljubavi kao što sam je utkala u naš brak, a sada sam se trebala iseliti tko zna gdje. Moj duh će ostati ovdje, moje srce također, ali i moja sreća. U krevetu u kojem sam ja spavala, spavat će druga, ili u istoj sobi. Slomila sam se. Nisam si mogla pomoći. Pravo čudo je bilo što sam ostala prisebna kada sam ga vidjela. Ne znam, možda se dio mene ponadao da je došao da se pokaje, da ćemo izgladiti nesporazum, ali njemu to nije bilo ni na kraj pameti. A ja sam čak i na to bila sposobna. Bila sam sposobna na sve samo da ne budem sama.

Krenula sam prema kuverti. Dio u kojem se nalazio moj stan nalazio se na sasvim drugom kraju grada. Da, želio me je potpuno izbaciti iz svojeg života, a već je to i učinio. Odbacio me je. Osjećala sam se tako staro, izmoždeno, bez nade, bez svega onog što je do prije kratkog vremena sačinjavalo moj život.

MOJ ME INAT IPAK ODVEO NAPRIJED

U kuverti je bilo i nešto novca. Valjda ga je ostavio da platim selidbu. Okrenula sam se oko sebe. Što ponijeti? Sve što sam vidjela, sve sam kupila sama. Ništa od toga nisam željela. Ništa. Uspomene sam ionako nosila sa sobom, a nije mi trebao još i pogled na njih. Uzela sam samo nekoliko obiteljskih slika, nešto posuđa, i počela sa pakiranjem.

Da, sav moj život koji je bio pun glamura, sveo se na samoću.

Sve moje prijateljice su zaboravile na mene, što sam i očekivala. Kad izgubiš sve, onda je to doslovno sve. Ništa nisam imala. Čak ni mrvicu ponosa. Užas u meni nije se stišavao. Ja sam ga svojim mislima činila još gorim. Neprestano sam mislila na njega i njegovu mladu ljubavnicu. Tim sam samo otežavala samoj sebi, pakao koji je ionako bio previše okrutan.

Spakirala sam dio, a onda sam tramvajem otišla do stana. Više nisam zvala taksi, niti sam mogla uzeti automobil kojeg je on odvezao sa sobom. Nekako sam imala dojam da je svoju sreću želio uvećati mojom nesrećom, pa neka mu bude, pomislila sam s tugom.

Zadao mi je udarac od kojeg se nikada neću oporaviti, ali nisam mogla odustati od života. To mi nikada nije bila ni opcija. Ispred mene je moja borba koju sam imala namjeru dobiti, ispred mene je samoća s kojom ću se teško nositi, ali ću se nositi. Ispred mene je neizvjesnost, ali vjerujem da ću ipak pronaći nekakvo rješenje. Za onim što je bilo nisam mogla dovijeka žaliti.

Kći mi je imala pravo, ja sam se bojala samoće i nisam znala funkcionirati sama, ali ću biti prinuđena to naučiti. Kad sam došla u stan, moj se očaj pojačao. Sobica je bila toliko malena da u nju nisam mogla smjestiti garderobu, a kamoli što ostalo. Da, i na taj način me je ponizio. Dokrajčio me je u svakom pogledu. Bacio me je nemilosrdno na dno, ali ja na tom dnu neću ostati. Dokazat ću sebi, njemu, svima ću dokazati da je sve moguće. Bez obzira na sve, odlučila sam biti jaka. Neću biti osoba koju će sažalijevati. To sam obećanje imala namjeru i ostvariti. Bila sam dovoljno tvrdoglava da znam da ću uspjeti. Nisam znala kako, ali sam znala da hoću. Neće me Davor niti itko više vidjeti uplakanu. Ako budem željela plakati, plakat ću sama, a ne pred nikim više.

Inat se probudio u meni. Znala sam da je to jedino dobro što mi se u ovom trenutku događa. Želja za borbom je snažna i znam da ću uspjeti posložiti svoj život jer nisam ni prva, a ni zadnja koja se nalazi u toj situaciji. Trebat će mi vremena, ali barem njega imam na pretek.


Ukoliko smatrate da mojasudbina.net ima zanimljiv sadržaj, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari

Tags: