Napustio me, a ostavio mi svoje roditelje

Što se s tobom događa? I molim te nemoj me muljati! – ljutito sam se unijela svojem mužu Ivanu u lice. Doista sam bila pri kraju živaca. Njegovo nerazumno ponašanje sve više me je iritiralo. Upravo sam došla s posla, a on je tek ustajao iz kreveta. Nije ga bilo briga ni za što. Čak nije obratio pažnju ni na svoje bolesne i nemoćne roditelje koji su bili ovisni o našoj pomoći. Ja sam se doista trudila da sve stignem, ali mi je to vrlo teško uspijevalo. Bila sam umorna u tolikoj mjeri da bih uvečer zaspala poput anđelčića, i vrlo rijetko bih dočekala svojeg muža koji je sve češće izbivao vani. Njegovo sam ponašanje u početku tolerirala, jer mi je neprestano govorio o svojim prijateljima, o njihovoj zajedničkoj ljubavi prema kartanju, pa razni domjenci, pa izleti… Imao je sve više razloga da ostane vani, a sve manje logičnih opravdanja. U početku nisam sumnjala u njegove izgovore, ali kad se počeo sređivati u tolikoj mjeri da je pazio i na najmanji detalj, u mene se počela uvlačiti sumnja. Nije se ovako sređivao zbog prijatelja. U pitanju je bila prijateljica, ali je on to uvijek odlučno opovrgavao. U dvadeset godina braka sam ga poznavala dovoljno da bih uočila promjenu. Bio je zaljubljen, i na nekom sedmom nebu koje se očitovalo u svakom njegovom pokretu, ali i po sanjarskom izrazu lica.

– Što se sa mnom događa? A što bi se događalo? – napravio je začuđenu grimasu, ali se ja nisam dala prevariti. – Ne čini li se tebi da preuveličavaš stvari? Sa mnom je sve u redu, ali ne i s tobom. Ne znam što hoćeš od mene? Na silu me tjeraš da priznam nešto o čemu nemam nikakvog pojma. Ne znam što hoćeš da ti kažem? – izraz njegova lica je bio kao u dječaka, no ja nisam na-sjela na taj njegov trik koji je uvijek koristio kada bi bio uhvaćen u nečem što je imalo nalikovalo na laž.

– Kaži mi istinu – bila sam uporna u nastojanju da napokon saznam ono što me je već dulje vrijeme kopkalo, i što mi nije davalo mira ni po danu ni po noći. – U pitanju je neka druga žena? – napokon je sumnja u obliku riječi bila prevaljena preko mojih usana.

Nekoliko me je trenutaka gledao kao da me prvi put u životu vidi, a onda mu je lice naglo počelo mijenjati boju, da bi za samo nekoliko trenutaka bilo blijedo poput kreča.

– Ne mogu vjerovati! Kakva druga žena? O čemu pričaš? – nije se mogao načuditi kako mi je to uopće moglo pasti na um.

Ipak se ja nisam dala prevariti. Sve je upućivalo na to da on ima drugu, a kao što to uvijek i biva, supruga je ta koja posljednja dozna. Ja nisam željela biti jedna od tih. Ne bih mogla podnijeti poglede sažaljenja, a ni glumu koja nastaje u takvim situacijama. Ja sam bila pobornik istine. Uvijek sam smatrala da je i najgora istina bolja od najljepše laži. Bezbroj puta sam s njim razgovarala o tome. Znao je moje mišljenje, i baš zato sam imala osjećaj da mi on nešto skriva, a i dokazi su bili tu. Nitko ih nije mogao osporiti, a najmanje riječi koje meni u ovom trenutku nimalo nisu značile. Lagao je. Dovoljno sam ga poznavala da bih to dokučila.

– Bila bih najveća glupača kada bih nastojala zatvoriti oči pred onim što je tako očito. Mogu razumjeti ako se zaljubiš, mogu razumjeti da si se zasitio mene kao žene. Nove su ipak izazov, a ja sam to prestala biti onog trenutka kada sam se udala za tebe. Sve mogu razumjeti, i samo me istina zanima – pokušala sam ga na taj način privoljeti da mi kaže što je u pitanju.

Naslućivala sam istinu, ali sam je željela čuti iz njegovih usta. Kraj bih mogla prihvatiti lakše od laži. Nekako sam to nakon svega i očekivala, jer se Ivan u potpunosti udaljio od mene. Možda sam i ja snosila jedan dio odgovornosti. Uvijek sam bila umorna, ili sam spavala kada bi on poželio malo nježnosti. Ni njemu nije bilo baš previše stalo. Umjesto da mi olakša oko poslova, on je bio vani. Probleme bi ostavio kod kuće, kao i roditelje koji su mu na neki način bili teret. Nije se brinuo o njima. Sve je prepustio meni, i to nakon bezbroj svađa. On ih je odavno htio smjestiti u nekakav dom, ali sam se ja žestoko borila protiv toga. Oni su svoj život uložili u njega, i trebao im je uzvratiti za svu onu žrtvu. Bili su to krasni ljudi, i nisu zaslužili ono što im je on namijenio. I mi smo imali jedno dijete, sina koji se nalazio u Americi na koledžu. Možda od njega nisam mogla očekivati previše, ali ne i to da me odbaci kada me ne bude trebao. Baš u trenutku kada sam trebala uživati u životu, sve je počelo ići smjerom kojim nije trebalo. Imali smo sve. U dvadeset godina braka ovo je bila prva kriza, i uopće nisam znala kako da reagiram. U jednom sam trenutku bila spremna sve poslati do vraga, a već u drugom sam osjetila grižnju savjesti, i željela sam da sve bude onako kako je nekad bilo. Imala sam osjećaj da sve prolazi pored mene, a ja sam samo nemoćno to promatrala. Bila sam preopterećena i željna odmora.

– Tebe ne zanima istina, već ono što si umislila – Ivan je tvrdoglavo ostajao pri svom.

– A što tebe zanima? – već sam bila na kraju živaca.

– Moja obitelj – rekao je najveću laž koju sam u životu čula.

– Obitelj? – nikako se nisam mogla načuditi. – Ako je to doista tako kako ti tvrdiš, onda zbilja nemam razloga da se bunim. Samo što ćemo od sada to sve drugačije realizirati. Onoliko večeri koliko ti iziđeš, izići ću i ja. Brigu o tvojim roditeljima ćemo podijeliti, kao i ostale kućanske poslove i obaveze koje prate jednu obitelj. Mislim da bi to bilo i te kako idealno. U pitanju su tvoji roditelji, a ne moji – nakon mojih riječi živo me je zanimala njegova reakcija.

Ovo je bio prvi put da sam mu se otvoreno suprotstavila, jer doista nisam imala namjeru pustiti ga da živi onako kako je živio u zadnje vrijeme. Pravio je od mene budalu, a na koji način i u kolikoj mjeri, to sam tek trebala otkriti. Gotovo da sam se zabavljala dok sam gledala njegovo šokirano lice. Ponašao se kao da je ostao bez zraka, jer je on naučio živjeti bez ikakvih obaveza. Za njega je život bio lagano prolaženje pored obaveza koje je sve prepustio meni, a ja sam naivno udovoljavala svakom njegovu prohtjevu. Dosta mi je toga bilo. I ja sam trebala malo prostora za sebe, jer mi je odvajanje i nekoliko minuta dnevno za moje potrebe postao luksuz kojeg si nisam mogla priuštiti. Vjerovala sam da će me odbiti, i zato me je iznenadila njegova reakcija. A reagirao je mnogo gore nego što sam očekivala. Gotovo se pjenio od ljutnje. Za njega sam ja bila samo žena kojoj je mjesto u kući, a za sebe je imao sasvim drugačija pravila ponašanja.

– Ne dolazi u obzir. Ako se nisi sposobna brinuti o kući i mojim roditeljima, onda idi iz ove kuće – gordo je rekao, kao da sam ja tu došla privremeno u goste.

Uopće se prema meni nije ponašao kao prema svojoj supruzi. Za njega sam oduvijek bila manje vrijedna, i s vremenom sam se naviknula na to. Sada mi je počelo smetati, i to upravo zbog toga što je on sebi davao određenu slobodu, a meni ju je oduzimao.

– Čini mi se da bi ti to i odgovaralo- svoje sam riječi popratila ljutnjom kakvu još nikada do tada nisam osjetila.

S ovim sam čovjekom provela više od dvadeset godina, a da ga uopće nisam dobro upoznala. Pripisivala sam mu vrline koje nije imao, a mane su se gubile s godinama koje smo provodili zajedno. Nekako sam se naviknula na njega, a svake navike se je prilično teško riješiti. Godine zajedničkog života kao da su doprinijele da se udaljimo, a ne da se još više zbližimo.

– Ja volim da imam ženu, a ne nekoga tko će mi služiti samo za ukras

– počeo je s muškim frazama koje su mi i te kako bile poznate, i koje su bile tako karakteristične kada se je trebalo postići ono što je bilo skoro nemoguće. Muški način ukroćivanja više nije imao efekta. Živjeli smo u sasvim drugačijim vremenima, u vremenima kada su oba spola trebala biti ravnopravna. Što se tiče mojeg iskustva s tim, ravnopravnost je postojala samo na papiru. Muškarci su uvijek bili muškarci, a žene su na neki način same sebi uskakale u grlo. Pored kućanskih obaveza koje su imale, trebale su još ići i na posao. Imalo je to i svojih dobrih strana. Posao nam je davao određenu sigurnost, ali su samo rijetke to znale iskoristiti. Ivanove riječi samo su potvrdile da se on smatra više vrijednim od mene, ali samo zato što je muško. Njegova povlaštenost samo je u njegovoj glavi, ali se to i mene ticalo.

– I ja volim imati muža, ali nisam baš sigurna da ga imam – bez suzdržavanja uzvratila sam mu istom mjerom, na što je on reagirao poput ranjene životinje.

Počeo se derati na mene, iscenirajući svađu samo kako bi izišao iz kuće. Ne znam kako sam se osjećala u tom trenutku. Više mi ništa nije bilo jasno. Postupci mojeg muža bili su neprepoznatljivi. Prije mi nije pomagao u kući, ali je barem bio u njoj. Sada je našao drugačiju vrstu zabave, i tražio je slobodu koju u braku nikako nije mogao imati. Nastavila sam sa svojim obavezama. Spremila sam večeru, i pobrinula se da Ivanovi roditelji ne oskudijevaju ni u čemu. Počistila sam prizemlje u kojem su se oni nalazili, te sam pokupila njihovu odjeću i odnijela je na pranje. Tek kada sam bila sigurna da je sve u redu, sjela sam.

Ponoć je otkucavala, a od Ivana nije bilo ni traga, ni glasa. Znala sam da je ljutit, ali sam ja trebala biti ta koja će se tako osjećati. Ljubav koju sam osjećala prema njemu u svojoj mladosti bila je samo stvar prošlosti. Imali smo pomalo čudan odnos u kojem smo funkcionirali na način koji je njemu odgovarao. Sve se u meni pobunilo protiv toga. Život mi je bio onakav kakav sam ja dopustila da bude. Nešto se u meni prelomilo. Nikada nisam ni pomislila da ću se naći u situaciji u kojoj sam bila. Čekala sam muža da dođe izvana, a ja sam sama sjedila u kući. Ako naš brak nije mogao funkcionirati, bolje je da se pomirim s krajem, nego da se navikavam na njegovo ponašanje koje mu nimalo nije priličilo.

VRIJEDAN SI SAŽALJENJA

Istuširala sam se i pošla u krevet. Bila sam preumorna da bih zaspala. Okretala sam se po krevetu, gledala televizor, ali se ni na što nisam mogla koncentrirati. Nekakav čudan nemir, ili loš predosjećaj, kao da su se ugnijezdili u meni. Kad je Ivan došao, bila su skoro četiri sata ujutro. U tom sam trenutku izgubila kontrolu nad svojim postupcima. Ne samo da mi je smetao kasni sat u koji je došao, već je i na kilometre zaudarao na ženski parfem. Nije više mogao negirati ono što je bilo očito. I meni je bilo dosta glumljenja budale. Ovako nije moglo dalje. Brak je podrazumijevao i vjernost, a on se ponašao kao da je proživljavao novu mladost. Je li moguće da je u pitanju bio labuđi pjev, ili je bilo prerano za njega? Sjetila sam se svoje prijateljice koja je rekla da muškarci prolupaju od četrdesete pa nadalje, a tek kada uhvate pedeset, ponašaju se kao da su sišli s uma. U tom razdoblju lako pucaju brakovi, i njima je jedino važno da se u svojim očima dokažu kao neosvojivi muškarci. Strah od starosti koja kuca na vrata sve poremeti. Ponašaju se djetinjasto, misleći da će na taj način odgoditi ono što je neminovno. Protiv prirode se nije moglo, a oni su bili sigurni da će izvojevati pobjedu i tamo gdje nitko nije.

– Koliko je sati? – promrmljala sam jer sam ga čula kako se tiho prikrada bračnom krevetu.

Namjerno sam odglumila pospanost, a bila sam budna kao da je dan.

– Spavaj – odgovorio mi je tiho, nemajući namjeru da točno odgovori na moje pitanje.

Podigla sam se u polusjedeći položaj, naginjući se da vidim koliko je sati. Dobro sam glumila u tom trenutku. Izraz čuđenja je bio toliko očit daje Ivan ustuknuo. Nakon prvotnog iznenađenja, drzak osmijeh pojavio mu se na licu.

– Gdje si do sada? – povisila sam glas, mada sam znala da to neće nimalo utjecati na njega, jer se u posljednje vrijeme ponašao kao da je sišao s uma i za ništa ga nije bilo briga.

– S ljubavnicom – bio je drzak, ali sam ja znala da je pod lukavom krinkom laži ovaj put ipak rekao istinu. -Pokušao sam spasiti naš brak, a ti si ga gurnula u propast. Neprestano mi prigovaraš, iako znaš da se takvim ponašanjem muškarci tjeraju drugoj ženi u naručje. Trudio sam se, ali više nema smisla. Volim Andreu. Ona mi je u samo nekoliko mjeseci, pružila više nego ti u dvadeset godina braka. Zna udovoljiti muškarcu, a tebi to nikada nije bila jača strana -gotovo me je do bola vrijeđao svojim riječima.

Bila sam šokirana, ali sam na neki način ovo i očekivala. Možda je u dubini duše još uvijek tinjala nada da će sve biti u redu, ali je ona u ovom trenutku nestala kao da nikada nije ni postojala. I nije samo to bilo u pitanju. Osjećala sam se povrijeđeno, jadno, poniženo… Bila sam dobra supruga svih ovih godina, a on je sve to odbacio zbog romanse koja mu je pružila sve što ja nisam.

– Ona ti je pružila više nego ja? – nisam mogla vjerovati, i nikada ni neću. – Lako je pružati na taj način. Je li ti skuhala, oprala, očistila, is-peglala? Naravno da nije. Doma si imao sluškinju koja je sve to radila. Naivan si ako misliš da će tako uvijek i ostati. Možda me jesi povrijedio, a možda je to ipak pouka koja mi je trebala. Ne znam ni što osjećam. Čini mi se da si vrijedan sažaljenja, ali neću trošiti riječi. Jadan si, jadniji nego što sam mislila da ćeš ikada biti. Muškarčina si u njenim očima? Ne mogu vjerovati – prasnula sam u histeričan smijeh, a onda u plač.

Ivan me je nekoliko trenutaka promatrao, a onda je polako počeo pakirati svoje stvari.

– Idem kod nje. Nitko nije vrijedan tolike moje žrtve. Moja mi je sreća najvažnija, i sretan sam što sam to shvatio. Ovaj brak bio je samo zavaravanje. Kad sam upoznao Andreu, shvatio sam da te nikada nisam ni volio kako se voli ženu – pričao je o našem raspadu braka kao da govori o odlasku na kavu.

Oči su mi se razrogačile u čudu. Zar je ovo onaj čovjek kojeg sam dvadeset godina voljela, koji mi je značio sve, za kojeg sam mislila da je oličenje poštenja i pravednosti? Uopće ga nisam poznavala. Svoju bahatost i sebičnost krio je iza maske ravnodušnosti. A pogledaj ga sada? Šepurio se preda mnom kao da je osvojio Nobelovu nagradu, a ne neku jeftinu djevojčuru koja je bila toliko jadna da nije sebi mogla pronaći normalnog momka, već je išla linijom manjeg otpora. Zauzeti i stariji su najlakša lovina, a ona bez sumnje to i zna. Dok sam se ja brinula o njegovim roditeljima, on se nije brinuo ni oko čega. Strast mu je pomutila razum, nema tu ljubavi.

POKAZALA SAM ODLUČNOST

– Nikada me nisi volio? Čudno – jetko sam rekla, ne krijući pogođenost. – A što je s tvojim roditeljima? Povedi i njih sa sobom. Je li tvoja, odnosno, njena ljubav, jaka u tolikoj mjeri da bi sebe žrtvovala zbog tebe? Sumnjam. Lako je napraviti rez i početi ispočetka, ali samo ako nemaš nimalo savjesti. Na svu sreću da si u mojoj kući, kao i tvoji roditelji. Otiđi, živi, ali povedi i njih sa sobom, nećeš ih valjda meni ostaviti? Ostavi i meni prostora da i ja počnem ispočetka – nisam se dala smesti.

Stavila sam prepreku njegovoj ljubavi, a on se nije bio spreman žrtvovati ni za što. Samo su rijetki su to mogli, a moj muž nije bio među njima. Gledao je, naravno, samo na sebe. Nekoliko me je trenutaka promatrao s izrazom mržnje, a onda je jetko rekao:

– Ako misliš spasiti brak …

– Brak? Nije mi ni na kraj pameti. A tko je to uspio oživjeti mrtvaca umjetnim disanjem? Nitko. Zar misliš da bih se ja nakon svega mogla poniziti u tolikoj mjeri da budem s tobom? Ne ovisim ja o nikome, na svu svoju sreću – prekinula sam ga, i ustala iz kreveta. Došla sam do njega i unijela mu se duboko u lice. Gledala sam ga u oči, i on je bio taj koji je skrenuo pogled. Gadio mi se u tom trenutku više nego itko ikada.

– Da ti odem probuditi roditelje? -upitala sam uz širok osmijeh.

Dobro sam znala da činim baš ono što on ne želi.

– Ne treba. Možeš ih izbaciti kada ja odem ako ti smetaju, a ne bi trebali – nije imao nimalo milosti ni prema njima, a kako li sam ja mogla očekivati nešto od njega?

– Ja se nisam udala za njih, već za tebe. Svoje nosi, ili vodi sa sobom. Nekad su mi bili svekar i svekrva, a sada nisu ništa – znala sam da se samo igram s njegovim živcima. – Kad je bio gotov, okrenuo se prema meni. Ispružila sam ruku s otvorenim dlanom prema njemu.

– Ključeve od kuće, od automobila, i od poslovnog prostora – rekla sam ljutito. – Ono što sada ne poneseš, sutra će ti biti u kontejneru. Samo da znaš…

Bio je zaprepašten. Pokazala sam više odlučnosti u tom trenutku nego u svim godinama braka. Ovo je bio kraj, i više se ništa nije dalo popraviti. Lažu oni koji su oprostili prijevaru da’ im je život lijep. Nije nimalo. Lakše je prekinuti, nego sumnjati i strepiti od svakog novog dana. Jednom prevarena, zauvijek varana. Oprostom mu se daje samo blagoslov, poticaj da nastavi ono što je radio, a oni to i čine. Manji je pakao prekid od nastavka veze.

Kad je napokon otišao, nije se niti okrenuo. Čak se ni roditeljima nije javio. Ne mogu reći da sam bila zaprepaštena, već sam naprosto ostala bez riječi. Što sada? Kako posložiti kockice da to na nešto sliči? Nije da me nije bolio ovaj prekid. Ako bih to i pomislila, lagala sam samu sebe. Ovim činom Ivan mi je zadao nizak udarac. Poljuljao mi je povjerenje u ljude, ali i u moju osobnost. Osjećaj manje vrijednosti kao da je harao mojom nutrinom. Cijelo sam jutro krivicu tražila u sebi, ali je to bilo pogrešno mjesto. Tražila sam je onamo gdje je nije bilo. Ako je itko bio kriv, bio je on. A tko je meni smetao da i ja iskoristim neku od prilika koje sam imala? Ja nisam bila takva osoba, ali mnogi jesu. Sada mi je na neki način i bilo žao, ali na neki i ne. Moja je savjest mirna. Bit će još prilika, no više nisam bila sigurna da li ih uopće i želim. Ovo je bio dovoljno bolan udarac da bih se olako oporavila od njega. A što ću s njegovim roditeljima? On je otišao, a njih mi je ostavio. Krasan je to sin. Istina je bila da mi oni nisu bili ništa, kada bi gledali s neljudske strane, ali ja to nisam mogla. Oni su ipak bili djed i baka mojem sinu, a kad su njemu, onda su i meni.

IVANOV ODLAZAK K LJUBAVNICI

Pomalo sam se vraćala u prošlost. Ti su me ljudi u početku prihvatili bolje nego rođenu kći, jer sam im to na neki način i bila. Prema meni su se odnosili s mnogo ljubavi i pažnje, i od njih nikada nisam čula grubu riječ, niti sam vidjela prijekoran pogled. Bilo je to dvoje dobrih ljudi koji nisu zaslužili ovo što im se događa. Rođenog sina nije zanimala njihova sudbina. Gledao je da utaži samo svoju strast, i tek tada sam shvatila pored kakvog sam ja čovjeka živjela. Možda je ovako i bolje. Preboljet ću sve ovo što mi se događa. Nisam ovo očekivala. Bila bih luda kada bih rekla da sam i u jednom trenutku pomislila da će moj brak završiti na ovako jadan način. Ali, nije svako zlo za zlo. Jednog će se dana ove situacije izniknuti sjeme dobra, samo treba biti strpljiv, tješila sam se. Uskoro sam otišla kod njegovih roditelja. Ovo mi je teže palo nego ono što mi se događalo tijekom ranog jutra. Trebala sam tim ljudima objasniti što se dogodilo, a i trebala sam se pobrinuti za njih, jer nikoga osim mene nisu ni imali. Kad sam otvorila vrata, oboje su već bili ustali. Bili su neobično tihi, kao da su na neki način osjetili da se nešto dogodilo.

– Ivan me je napustio. Jutros je otišao živjeti kod ljubavnice – bila sam direktna, jer nije imalo smisla da ih lažem i odugovlačim.

Ionako će doznati istinu, a što se prije to dogodi, bolje je. Gotovo me je bolio njihov pogled pun boli. Oči njegove majke napunile su se suzama. Značajno je pogledala u svojeg muža. Neprestano je odmahivala glavom. Osim boli, na licima im se očitavao strah i nevjerica. Oni su bili u goroj situaciji od mene. Njihova je budućnost bila neizvjesna, a bili su stari i nemoćni da bi bilo što učinili za svoje dobro. Maleni stančić što su imali prodali su kad su se ovamo doselili, jer nisu očekivali ovo što im se dogodilo.

– Otišao je kod ljubavnice? On nije normalan. Pored ovakve žene kakva si ti, nitko mu nije trebao. Jadan je s takvom pameću – njegova jadna majka bila je na rubu suza.

Znala sam da im je žao zbog mojeg braka, ali isto tako sam znala da su očajni u tolikoj mjeri da se nisu usuđivali postaviti pitanje koje ih je mučilo. Za njih je ovo bilo kao smak svijeta. Ljubav koju su dali svojem sinu uludo su bacili. On im je uzvratio na način da ih se u potpunosti odrekao. Kada mu više nisu trebali, postali su teret kojeg nije želio. Njemu je očito bio cilj da živi lagodno, da se provodi, i da svojoj strasti sve podredi. Skoro je cijeli život proveo oslanjajući se na mene. Ja sam bila ta koja je nosila skoro cijeli teret, i na kojoj je taj teret i ostao.

– Sve u svoje vrijeme – tiho sam rekla.

I ja sam se pokušavala sabrati, a gledajući njih, to mi je lakše polazilo za rukom. U ovom sam trenutku trebala biti ono što im sin nije bio, trebala sam biti čovjek sa srcem, a ako otklonim mržnju i bijes koji sam u ovom trenutku osjećala prema njihovu sinu, to i ne bi trebalo biti tako teško. Bila sam svjesna kolika je obaveza bila na meni i koliko se je teško brinuti o drugim ljudima, a s vremenom će biti još i teže. Oni idu stariji, nemoćniji, ali ipak o njima nisam mislila kao o teretu.

– A mi? Što će biti s nama? – napokon je njegova majka smogla snage da upita. – Sada ne možemo očekivati od tebe da se brineš o nama. Nakon onoga što ti je naš sin učinio… – oči su joj se napunile suzama koje su joj nijemo potekle niz lice.

Došla sam do nje i zagrlila je. Bila je iznenađena tom mojom gestom, lako je imala lijepo mišljenje o meni, ovo ni u kojem slučaju nije očekivala. Možda se bojala da ću i njih poslati za sinom, ili tko zna što im se motalo po glavi? Sigurno ništa nimalo lijepo, što je bilo za očekivati. Umjesto da se smiri, ona je grčevito zaplakala.

– Ne brinite se ništa vas dvoje. Ovo je dom vašeg unuka, i on bi sigurno želio da u njemu i ostanete. Za vas se ništa nije promijenilo, skoro ništa. Ja ću vam i dalje pomagati onoliko koliko sam to i do sada činila, a možda čak i više – rekla sam.

Ivanova majka se odmaknula od mene. Njeno naborano lice kao da se u samo jednom djeliću sekunde pomladilo. Tračak nade zatitrao joj je u očima, ali se je brzo i ugasio.

– Ne mogu to tražiti od tebe. Čak i da smo ti roditelji, ovo bi bilo previše. Neću ti zamjeriti ako želiš da odemo. Imaš na to potpuno pravo. Naš se sin nije ni obazreo na nas, a kako to da očekujem od tebe? lako si mi uvijek bila poput kćeri, znam što znači imati dvoje staraca na grbači – svojim mi je riječima pokušala olakšati odluku da sa sebe skinem odgovornost koju nisam morala imati.

UDIŠEM ŽIVOT PUNIM PLUĆIMA

Kako me je samo malo poznavala! I u svojoj nevolji ne smijemo biti slijepi za nevolje drugih. Oni su bili stari, nemoćni, i bilo je dovoljno sasvim malo da budu sretni, a i to malo im je u nekim situacijama bilo nedostižno. Ne smijemo zaboraviti da ćemo i mi ostariti, ali samo ako budemo izuzetne sreće. Nitko starost ne voli, ali je svi žele dočekati.

– Ovo što vam nudim samo je uzvraćanje onog što ste vi meni pružili. Ovo je vaš dom, i niste mi nikakav teret. Tako ste nesebično sudjelovali u odgoju mojeg sina da ta ljubav mora uroditi plodom. Ovo ne činim iz samilosti, niti iz nade da će mi se vaš sin vratiti. Čak i kada bi to htio, ovdje više nema mjesta za njega. Ovo radim čisto iz ljudske pobude. U životu je najvažnije biti čovjek, a ja se doista trudim da to budem. A i volim vas – na kraju sam dodala ono što je i bilo najvažnije.

Ne mogu opisati što se sve dogodilo u idućih nekoliko minuta. Bilo je tu suza, smijeha, zahvalnosti, ali iznad svega ljubavi. Doista mi je bilo drago što im mogu pomoći.

Dani su prolazili. Jedan za drugim poput niske su se redali u mjesece: Kako je vrijeme odmicalo, Ivan mi je sve rjeđe padao na um. Ali sam i ja prolazila pravi pakao. Ako u početku to i nije boljelo onako kako je bilo za očekivati, s vremenom je ta bol postajala sve jača, da bi došla do svojeg zenita. A onda je stagnirala i pomalo počela slabjeti. Sve češće sam osjećala teret osamljenosti. Pokrenula sam brakorazvodnu parnicu i nije mi preostalo ništa drugo nego da ono što je već odavno puklo, i zakonski prekinem. S njegovim sam se roditeljima slagala kao nikad prije, lako su u početku osjećali strah da ću se predomisliti, s vremenom su shvatili kako to zaista nikada neću učinit. Ja sam im bila jedina nada, slamka spasa, i toga smo svi bili svjesni.

Činilo me je sretnom to što sam radila. lako njihov sin nije cijenio sve što sam činila, oni su to na neki način nadoknađivali. Možda me je pomisao da sam nekom potrebna i održala da se ne predam očaju.

S vremenom kao da se sve počelo mijenjati. Imala sam ponešto vremena i ža sebe, i sa svojim bih prijateljima ponekad otišla u centar na kavu. Bili su to trenuci kojih sam bila željna za vrijeme braka jer ih nisam imala. Odrekla sam se svega da bih bila dobra supruga, a na kraju se ispostavilo da sam grdno pogriješila. Počela sam život udisati punim plućima, te sam se s jednim prijateljem iz djetinjstava počela i viđati. Simpatija koja je postojala prije nekoliko desetljeća kao da se počela pretvarati u nešto više. Nikamo nisam žurila. Bila sam oprezna. Baš kada sam pomislila da mi se život nekako stabilizirao, Ivan se pokušao vratiti ondje gdje mu prije samo nekoliko mjeseci nije odgovaralo. Nisam mu čak ni otvorila vrata. Nije to ni zaslužio. Nije to bila osveta za ono što je meni učinio, već za ono što je učinio svojim vlastitim roditeljima. Nekako se život pobrine da se sva djela naplate, a njegova su upravo došla na naplatu. Sada je podstanar, i živi sam. Od njegove velike ljubavi nije ostalo ništa, kao ni od ljudskosti, ako ju je ikada i imao, u što nakon svega iskreno sumnjam.