Estetski kirurg promijenio mi je karakter

Bog je bio izdašan prema meni kada je inteligencija bila u pitanju, ali me je zakinuo u fizičkom izgledu. Priroda je radila pokuse na meni koji nisu bili uspješni i zato sam oduvijek bila ogorčena na sve oko sebe.

Dok nisam krenula u školu, sve je bilo u redu, ili barem ja nisam primjećivala da se razlikujem od ostalih. Polaskom u prvi razred bila sam izvrgnuta poruzi djece. Dolazila sam kući plačući, ali još uvijek ništa nisam shvaćala. Tek sam s vremenom dolazila do zaključaka koji su bili porazni za mene. U meni se počela rađati mržnja i želja za osvetom. Hranila sam se njome i potpuno se izdvajala od ostale djece. Nitko se nije htio družiti sa mnom. Na Svojoj sam koži osjetila ono što samo rijetki upoznaju, da djeca mogu ići u krajnost u svojoj okrutnosti. Od stvarnosti sam bježala u svijet mašte. Snivala sam snove koji su me vodili u sasvim novi svijet u kojem se ja nisam razlikovala od nikoga. Dovoljno mi je bilo da pogledam u zrcalo pa da shvatim da to nije tako. Mrzila sam ono što sam vidjela u njemu više od ičega na svijetu, ali nisam mogla izbjeći da se povremeno pogledam u njega. Imala sam lijepu kosu i to je bilo jedino čime sam bila zadovoljna. Uši su mi bile izrazito klempave, a nos nesrazmjerno velik. Usana gotovo da i nisam imala. Sama sam sebi izgledala kao mješavina čovjeka i vanzemaljca. Odmaknula bih se od zrcala i krenula u sobu. To je bilo moje carstvo, moj svijet u kojem nitko nije imao pristup. Sanjala sam da ću jednog dana sve iznenaditi, da ću se osvetiti svima koji su me na bilo koji način povrijedili.

Bila sam najbolja učenica u školi, ali to mi je bila slaba utjeha.

U ničemu se nisam razlikovala od svojih vršnjaka, soba mi je bila oblijepljena posterima, ali ne muškaraca nego poznatih glumica. Svakodnevno sam se divila njihovim licima i snivala da ću i ja jednog dana biti poput njih. Dobro sam znala da skoro nijedna od njih nije imala prirodnu ljepotu. One su potrošile pravo bogatstvo da bi bile ono što sada jesu. Pažljivo sam išla od postera do postera i zamišljala sebe na njihovu mjestu. To je bio nestvaran svijet kojim sam se okružila i u njemu mi je bilo lijepo. Što sam više rasla, bila sam sve svjesnija koliko se razlikujem od svojih vršnjaka. Nekako sam i podnosila poniženja sve do srednje škole, a onda sam se zaljubila u dečka koji se zvao Petar.

Svoju sam ljubav krila od svih. Nisam željela biti izvrgnuta još većem podsmijehu. Sanjala sam otvorenih očiju, dobro znajući da me on nikada ne bi ni pogledao. Mogao je imati djevojku koju je poželio, a mene sigurno nije ni smatrao djevojkom. U to sam se uvjerila kada sam jednog dana s ekipom iz razreda otišla na kavu. Već su se bili naviknuli na moj izgled, pa sam se ponekad znala i opustiti uz njihove viceve koji su uvijek bili atraktivni. To mi je davalo nadu da će me jednog dana prihvatiti, ali sam se to popodne uvjerila da sam se samo zavaravala. Vodili su me sa sobom da bi se zabavljali na moj račun.

Sjeli smo na terasu i ja sam igrom slučajnosti sjela do Petra. To je bilo dovoljno da se potpuno zbunim. Mijenjala sam boje kao semafor i nikako nisam mogla prikriti drhtanje svojih ruku. Zbog toga nisam ni dotaknula svoju kavu. Bili smo pri kraju drugog razreda srednje škole i poveo se razgovor gdje će se tko upisati. Sa zanimanjem sam slušala mišljenja, a kad je Petar rekao da želi biti odvjetnik kao i njegov otac i ja sam poželjela krenuti na pravni fakultet samo da mu budem u blizini.

– A što ti želiš? – upitao me Petar i radoznalo me pogledao. Spustila sam pogled da prikrijem zbunjenost.

– Ne znam – odgovorila sam nakon nekoliko trenutaka.

– Imam jedan dobar prijedlog za tebe – okrenuo se da bi se uvjerio da svi pozorno slušaju ono što mi je on trebao reći.

Uputio mi je osmijeh koji je bio pun pakosti i sažaljenja. Tek sam tada shvatila da je on namjerno sjeo do mene da bi njegova ljepota još više došla do izražaja. Mi smo bili dvije suprotnosti, i kad smo se nalazili jedno pored drugog, to je samo njemu išlo u prilog i dizalo mu prosjek. Blistao je kao jutarnja rosa. On je bio ovisnik o dokazivanju, a mogao se dokazati samo u izgledu jer je bio sasvim prosječan učenik, ili bolje rečeno, loš.

– Koji? Koji? – svi su kipjeli od radoznalosti, svi osim mene.

Ja sam se još više skupila na sjedalici. Bila bih najsretnija da sam mogla biti nevidljiva. Slutila sam ono što će se dogoditi. Sa sigurnošću sam mogla tvrditi da me moj predosjećaj neće prevariti. Dobro sam poznavala njegov izraz lica kad je želio nekomu napakostiti, a taj – netko bila sam ja.

– Ona bi bila uspješna kao manekenka ili glumica. Ne bi joj bilo ravne. Sve bi zasjenila svojom ljepotom. Ovakve se osobe, na svu sreću, rijetko rađaju – jedva je govorio od smijeha.

Pridružio mu se i ostatak ekipe. Uzela sam knjige i trčećim korakom pobjegla od njih. Bila sam zaslijepljena od suza. U tom sam trenutku poželjela da sam mrtva. Zar mojim mukama nikada neće biti kraja? Krivudala sam putem. Nije me bilo briga što će prolaznici pomisliti. Čaša gorčine koja se cijelo djetinjstvo punila, sada se prelijevala. Bila sam tako luda. Petru sam pomagala u svakom predmetu. Rješavala mu zadatke, pisala domaće zadaće, radila skoro sve za njega, a on mi na ovakav način uzvraća.

Valjda je mislio da trebam biti počašćena što me on zamolio za pomoć. Ali još nismo gotovi. Preostao je još jedan mjesec do kraja školske godine, i to najpresudniji mjesec. I ja znam udarati nisko. Dok sam se ja pekla na paklenoj vatri zbog njegovih zlobnih primjedbi, on mi se smijao. Tako ću se i ja ponašati kada on ne bude nešto znao. Neću mu pomoći, čvrsto sam odlučila.

Za njega bi bilo bolje da je šutio, a i za mene. Došla sam kući kipeći od bijesa. U meni se tada rodila čvrsta odluka koja će promijeniti moju budućnost, ali mi je za njeno ostvarenje bio potreban novac. Ja sam uvijek bila uporna, nikada nisam odustajala od svog nauma. Jednog će dana moji snovi postati stvarnost, a onda ću potražiti Petra i osvetiti mu se za ovo poniženje, razmišljala sam.

Skinula sam se i pogledala u ogledalo. Imala sam savršeno tijelo, tijelo zrele žene. Bila sam vitka s dugim prekrasnim nogama. Uzak struk je naglašavao blagu zaobljenost bokova, a grudi su mi bile velike, ali ne previše. Tijelo sam krila iza široke odjeće koju sam nosila. Ono je bilo moj glavni adut. Kad završim školu, onda ću se posvetiti svom izgledu. Pažljivo sam pratila sve napretke plastične kirurgije. Ona mi je bila jedina nada. Pretrpjet ću fizičku bol i to sa srećom, samo da se mogu osvetiti i napokon početi normalno živjeti. Ta bol će brzo proći, ali ne bih mogla podnijeti da cijeli život ovako izgledam. Da nisam imala nadu, mislim da bih se u tim trenutcima krize ubila. Plivala sam u moru samosažaljenja. Osjećala sam se manje vrijednom, sama sam sebi stvarala još veće komplekse. Hitno sam morala nešto poduzeti, ali nisam imala novac. On je bio ključ svega. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se zasad pomirim s onim što nisam mogla promijeniti. Idućih sam se dana osvetila Petru. S uživanjem sam gledala kako se preznojava i s nadom gleda u mene. Sve mu je bilo uzalud. Namigivao mi je i davao bezbroj znakova, ali ja sam se pravila da ih ne vidim. Likovala sam u sebi. Njegova mu ljepota u tom trenutku nije bila od nikakve pomoći. Dobila sam jednu malu bitku i to mi je bila hrana idućih nekoliko godina.

Kad sam napokon završila fakultet, krenula sam u Njemačku na posao kojeg mi je osigurao daljnji rođak. Iako sam završila studij prava, radila sam sve poslove u kuhinji, mela, prala i štedjela svaku marku. Znala sam da će mojim mukama uskoro doći kraj. Otišla sam na razgovor kod kirurga i rekla mu što sve želim. Bilo mi je tako neugodno, ali on me uvjerio da će moći uraditi sve što želim. Napravila sam bezbroj pretraga, ali sam se tješila da se sve poznate glumice ne libe takvih operacija, pa zašto bih se ja bojala.

Nekoliko mjeseci nakon toga – mjeseci kroz koje sam prošla pravi pakao – napokon sam bila gotova sa svim operacijama. Potrošila sam pravo bogatstvo na svoj izgled, ali kad su ožiljci nestali i kad sam se pogledala u zrcalo, kriknula sam od zadovoljstva. Satima sam plakala, ali ovaj put od sreće. Sjela sam pred ogledalo i zabuljila se u njega. Promatrala sam potpuno nepoznato lice, lice lijepe žene. Oči su mi i dalje ostale kakve su i bile i tek je sada došla do izražaja njihova ljepota. Uši su mi bile skoro priljubljene uz glavu, a nos? Nekad je tako nagrđivao moje lice, a sad se na njemu nije mogla ni nazrijeti nekadašnja veličina.

Na usne sam bila najponosnija. Bile su pune i senzualne, baš onakve kakve sam ja željela. Našminkala sam se i podigla kosu. Iznenađeno sam gledala u svoj odraz. Nitko u ovoj ljepotici nije mogao nazrijeti rugobu kakva sam nekada bila. Promijenila sam izgled, a sada sam morala poraditi na svojoj osobnosti. Bila sam plaha, sramežljiva i povučena djevojka, a željela sam biti sasvim drugačija. Ako sam mogla operirati svoje lice, nisam karakter. Na njega sam morala utjecati sama. Satima sam vježbala pred ogledalom, čak sam išla i na satove glume, samo da bih postigla ono što sam htjela.

Uskoro sam se vratila u svoj grad. U njemu sam morala izliječiti pogaženi ponos, a i osvetiti se svima, a posebno Petru. On je bio trn u oku moje mladosti, a ja sam željela od kockica poraza kojih sam doživjela u djetinjstvu, složiti kulu pobjede.

Znala sam da mi neće biti lako, ali ja sam vjerovala u sebe. Sve sam svoje ciljeve ostvarivala jedan po jedan, a ni pred ovim nisam odustala. Ovaj mi je bio najvažniji. Uzdignute glave, u odjeći koja je isticala moje raskošne obline, prošetala sam tako poznatim ulicama svog rodnog grada.

Ulice su bile iste, ljudi također, ali ipak je postojala razlika. Prije su se okretali za mnom samo iz sažaljenja, a sada je sve bilo drugačije. Sad su se okretali sa zavišću i željom u očima. Samozadovoljno sam se osmijehnula. Ovo je bila moja prva provjera, otvaranje vrata osvete. Osvrnula sam se oko sebe i sigurnim korakom nastavila hodati. Moj je izgled bio varljiv. Iza sigurnosti koju sam pokazivala, još uvijek se krila iskompleksirana osoba. Nikako nisam mogla izliječiti rane koje sam dobila u djetinjstvu, a nikada neću ni moći. One će uvijek biti u meni, ali ja sam bila jedina koja je znala za njih. Nikada više nikome neću dozvoliti da me povrijedi, da me ponizi i da zarije nož u moje krhke osjećaje.

Tako razmišljajući, stigla sam do svoje rodne kuće. Otvorila sam vrata i ušla u kuhinju.

– Tko ste Vi? Što želite? – majka je ustala od stola i stala pred mene.

Ne trenutak sam zastala, a onda je zagrlila.

Ukočila se i pokušala uzmaknuti.

– Majko! To sam ja, Tamara! – uzviknula sam.

Samo jedan djelić sekunde osjetila sam prepoznavanje u njenim očima, a onda je odlučno odmahnula glavom. Ona nije znala za moje planove i moj je preobražaj za nju bio neshvatljiv.

– Majko! – ponovo sam je zovnula.

– Što si to uradila od sebe? – napokon je prepoznala moj glas, a zatim je u nevjerici protrljala oči.

– Ništa. Samo sam ispravila ono u čemu je priroda pogriješila. Napokon i ja izgledam kao ljudsko biće.

– Zašto kćeri? – zaprepašteno je upitala.

– Zašto? Majko, zar si cijelo vrijeme bila slijepa? Zar nisi vidjela pakao kroz koji sam prolazila? Nisam imala ni djetinjstvo, ni mnogo toga. Ti ne znaš kako sam se ja osjećala, kako me je sve to boljelo. Ponižavali su me i gazili mi dušu. Uvijek sam bila iznimka, a ti me pitaš zašto sam ovo uradila? – bila sam ogorčena i bijesna.

Tek sam se tada sjetila oca. Prišla sam mu i čvrsto ga zagrlila. Vidjela sam suze u njegovim očima. Dobro sam znala što one znače. Radovao se zbog mene. On je bio potpuno drugačiji od majke. Razumio me je. Majka me i dalje radoznalo ispitivala. Kao da je tek sada otkrila da joj je kći patila. Pokušavala sam joj objasniti, ali ona nije shvaćala. Razumjeti su me mogli samo oni koji su prošli kroz ono što sam ja prošla. Idućeg sam se mjeseca zaposlila. Sa ocjenama koje sam imala i s novim izgledom, odmah sam bila primljena. Nisam mogla a da ne pomislim kako sa svojim bivšim izgledom ne bih imala nikakve šanse. Zaključila sam da će mi se investicija koju sam uložila u sebe višestruko isplatiti. Bila sam presretna i uskoro sam pošla u lov na Petra. To nije bilo nimalo lako. On je neprestano bio negdje na putu, a i saznala sam da se idućeg mjeseca ženi. Počela me hvatati panika kad god sam bila slobodna, zalazila sam na mjesta za koja sam pretpostavljala da bi mogao biti netko od poznatih. Baš kad sam se najmanje nadala, susrela sam ga.

Pognute glave, sa spisima u ruci, upravo sam ulazila u sudnicu. To je bila jedna od mojih prvih parnica koju sam dugo vremena pripremala. Obukla sam kostim strogih linija i podigla kosu, samo da bih izgledala starije.

Ušla sam sigurnim korakom i pozdravila prisutne. Nemalo sam se iznenadila kad sam vidjela Petra. Ipak je uspio završiti školu i krenuti očevim stopama, ali nisam znala kako mu je to uspjelo. Ja ga uopće nisam viđala na fakultetu. Najvjerojatnije je otišao u Zagreb, ali ja nisam imala takvih mogućnosti.

Susret s njim potpuno me je uzdrmao. Prigušeno sam se nakašljala i pogledala ga u oči, a zatim sam pogledom kliznula po njegovoj figuri. Osmijehnuo mi se, ali to više nije bio drzak i samouvjeren osmijeh kakav mi je ostao u sjećanju, nego iskren osmijeh pun divljenja. Skrenula sam pogled. Pokušala sam usporediti zrelog muškarca koji je sjedio nedaleko od mene i dječarca kakav je bio dok je sa mnom bio u razredu. Nisam ga vidjela skoro osam godina. Još uvijek je bio lijep, čak mnogo ljepši.

Crte lica su mu se izdužile i na njima se nazirao pečat zrelosti. Kosa mu je i dalje bila gusta i crna, ali sada nešto kraće ošišana. Jedino su oči ostale iste, neobične i tako lijepe. Nikada im nisam mogla odrediti boju. Bile su plavo-zelene, ali se njihova boja mijenjala ovisno o raspoloženju. Kradomice sam ga pogledala i uputila mu jedan od svojih najljepših osmijeha. Nije mogao prikriti iznenađenje. Ponovo sam obratila pozornost na spise, ali sam osjećala njegov pogled na sebi. Tijelom mi je prošla slatka jeza. Godinama sam se hranila mržnjom prema njemu, a sad sam uvidjela da su ti osjećaji bili samo u mozgu, ali ne i u srcu. Bilo je porazno za mene priznati da ga još uvijek volim, ali nisam mogla pobjeći od onog što je bilo tako očito.

Spustila sam ruku ispod stola i obrisala je o suknju. U grudima sam osjećala čudan pritisak. Pokušala sam ne misliti na njega, ali to je bilo nemoguće. Svaka stanica mog tijela kipjela je od uzbuđenja. Stresla sam se i s rukom protrljala čelo. Morala sam se koncentrirati, jer ako ne preuzmem kontrolu nad svojim osjećajima, mogla bih doživjeti potpuni fijasko. Počela sam sumnjati u sebe. Opet sam bila ona ista povrijeđena i nesigurna djevojka. Svi su moji strahovi isplivali na površinu, a ja se još uvijek nisam naučila boriti s njima. Moram se smiriti, moram, neprestano sam ponavljala u sebi. Duboko sam uzdahnula i zatvorila oči. Sjetila sam se svega onog kroz što sam prošla, poniženja, bijesa i nemoći. Sad sam imala priliku pokazati Petru da nije bio u pravu, imala sam priliku, ali i tremu. Izmučena dvoumicama, strah je sve više uzimao maha. A kad je došlo vrijeme da ja pokažem ono što sam cijelo vrijeme pripremala, samu sam sebe iznenadila. Potpuno sam se uživjela u slučaj. U tom trenutku za mene nije postojalo ništa osim onog što sam trebala obraniti.

I sama sam bila svjesna da sam nadmašila samu sebe, briljantno sam odradila ono za što sam i došla ovdje. Kad sam završila svoju obranu, pogledala sam prema Petru i nadmoćno se osmjehnula. Uživala sam u tom trenutku pobjede, jer sam tada pobijedila prošlost koja me je uvijek pratila u stopu. Bio je to moj osobni uspjeh. Kao što sam i očekivala, Petar mi je prišao kad smo izišli iz sudnice. Uz srdačan osmjeh pružio mi je ruku koju sam ja s oklijevanjem prihvatila.

– Ja sam Petar – rekao je dubokim glasom.

– Tamara – jedva san izustila.

Još uvijek je držao moju ruku. Njegovo je ponašanje bilo tako različito od onog u školi i prelazilo je sva pravila lijepog ponašanja. Povukla sam ruku i napravila čudnu grimasu. Zabacila sam glavu i ponosno ubrzala korak. Pratio me u stopu. Nije odustajao. Ovako sam se i ja nekad ponašala, isto kao on sada. Sad sam ja bila u prednosti.

Ja sam znala tko je on, ali on nije ni slutio da se iza moje umjetno napravljene ljepote krije ona ista osoba koju je on ponižavao pred cijelim razredom.

Nikada mu to nisam oprostila. Živjela sam za osvetu koju ću ostvariti po svaku cijenu. Ako se ovako budem ponašala, ništa od osvete. Kome je bilo privlačno moje odbojno ponašanje? Usporila sam, a tijelom su mi prošli ledeni trnci kada sam osjetila njegovu ruku na svojoj nadlaktici.

– Kolegice, možemo li otići na jednu kavu? Čini mi se da mnogo toga imamo zajedničkog. Ne događa mi se često da radim s osobama kao što ste vi. Vaša je obrana bila doista dojmljiva.

– Na kavu? – upitno sam podigla obrvu.

Željela sam biti hladna i samouvjerena, ali su njegovi komplimenti natjerali moju krv da ubrzano zakola žilama. Prije samo nekoliko godina za ovakve bih riječi dala život, a i sada su mi laskale. Bile su melem mojim ranama koje još uvijek nisu zacijelile. Pogledala sam u sat i utonula u razmišljanje.

– Neću Vam oduzeti mnogo vremena. Samo nekoliko minuta – ubrzano je rekao. Bilo je očito da se boji mog odbijanja. Klimnula sam glavom i dozvolila mu da se prisno nasloni na moju ruku.

Napetost je sve više rasla u meni. Ubrzo smo sjedili na terasi restorana. Pustila sam ga da on vodi glavnu riječ. Željela sam biti oprezna. Poznavala sam ga mnogo manje nego što sam mislila. Promijenio se više nego što sam očekivala.

– Tamara. Mogu li te tako zvati?

– Naravno – ravnodušno sam odgovorila.

– Jesmo li se već negdje sreli? – pažljivo me promotrio.

– Sumnjam. Sigurno bih zapamtio tako lijepo lice – sam je odgovorio.

Tvoj glas, kao da sam ga već negdje čuo. Dok sam te pratio u sudnici, nisam se mogao otrgnuti osjećaju da te poznajem – zamišljeno je rekao. Njegove su riječi pobudile oprez u meni. Odmahnula sam rukom i koketno zatreptala očima. Osmijeh je lebdio na mojim usnama, ali on nije otkrivao orkan koji je harao u mom tijelu. Morala sam priznati da sam bila iznenađena. Njegovu pronicavu pogledu nije promaklo ono što sam ja sa sigurnošću mislila da hoće.

– Prezivaš se Vidić – to je bila više tvrdnja nego pitanje.

– Da.

– Čudno. Jednom sam poznavao osobu koja se tako zvala, ali vas ni po čemu ne mogu usporediti.

– Zbog čega? – bila sam radoznala.

– To je nemoguće. Jadnica. Uvijek sam je žalio. Bila je toliko zaljubljena u mene da je bilo primjetno koliko pati. A tko ne bi patio s onakvim licem? – rekao je s izrazom gađenja.

Sva je boja nestala iz mog lica. On je cijelo vrijeme znao što ja osjećam, a ja sam mislila da je to samo moja dobro čuvana tajna koju nitko nikada neće saznati. Obliznula sam suhe usne. Pogled na šalicu vrele kave u meni je izazvao vruće sjećanje na poniženje koje sam pretrpjela upravo zbog njega.

– Zašto si odabrala pravo? S takvim licem i tijelom…

– Mogla sam biti manekenka ili glumica – prekinula sam ga.

– Netko mi je jednom rekao da bih u tom poslu bila uspješna, ali… – zastala sam ne znajući kako da nastavim rečenicu.

Glas mi je bio primjetno drhtav. Petar je svojom rukom obuhvatio moju. Palcem mi je nježno prelazio preko prstiju. Zaustavila sam dah.

– Zar bi tvoja zaručnica tolerirala ovakvo ponašanje? – upitala sam ga s dozom podrugljivosti u glasu.

– Volim znati sve o osobama s kojima ću se susretati – pogledala sam ga kroz poluzatvorene oči. Izvukla sam ruku iz njegove i odabrala jednu cigaretu iz kutije koju sam prije nekoliko trenutaka izvadila iz torbice. Htio mi je pripaliti, no preduhitrila sam ga i uzela upaljač. Uskoro sam ga promatrala kroz lelujavu zavjesu dima.

– Ne mogu se pohvaliti da sam i ja tako postupio. Kamo sreće da jesam – rekao je s žaljenjem.

– Ništa ne bi saznao – hladno sam rekla.

– Ja nisam iz poznate obitelji. Događaji koji su označili moj život, na svu sreću, nisu objavljeni u novinama – dodala sam jedva čujnim glasom.

Činilo mi se da on nije ni čuo zadnji dio rečenice, a meni je to i odgovaralo. Pomno me je promotrio. Nisam ni trepnula. Bojala sam se da bih tako odala ono što sam osjećala.

– Moram krenuti – rekla sam, pripremajući se da ustanem.

Jednim sam pokretom ugasila cigaretu i otpuhnula dim.

– Samo trenutak – rukom mi je dao znak da ostanem sjediti.

– Možemo li se večeras naći? – direktno je upitao.

Znala sam da ću prihvatiti, ali sam zbog njega oklijevala. Nakon nekoliko trenutaka klimnula sam glavom i dala mu svoju posjetnicu. Sigurnim sam se korakom uputila u kancelariju koja je bila u blizini. Tu sam se večer spremila s posebnom pažnjom.

Obukla sam mini haljinu, a kosu sam pustila da mi slobodno pada. Šminkala sam se gotovo cijeli sat. Obukla sam odgovarajuće cipele i uzela torbicu. Bila sam zadovoljna. Igrat ću ulogu vamp žene! Nisam bila ravnodušna kad sam vidjela s koliko me žara Petar promatra.

Čim sam ušla u auto, oči su mu neobično zasjale. Nisam znala s kakvim me je namjerama pozvao vani i što je kanio učiniti, ali ja ću se potruditi da on radi ono što ja želim. Udobnije sam se namjestila na sjedalu i izazovno prekrižila nogu preko noge. Promatrala sam ga krajičkom oka. Nešto se neobjašnjivo događalo sa mnom. Činilo mi se da je ljubav koju sam prije toliko godina osjećala prema njemu ponovo planula, ali s još većim plamenom. Ja sam s njim samo iz osvete, neprestano sam ponavljala u sebi, ali sve je bilo uzalud.

Nisam se željela još jednom razočarati, jer kada mu kažem tko sam, on će sigurno pobjeći od mene glavom bez obzira, jer tko bi mogao imati nešto s osobom kakva sam ja? Iako sam pomoću plastične kirurgije izgledala ovako lijepo, postojala je mogućnost da moje dijete izgleda kao je nekada.

Ako sam promijenila lice, nisam gene, a oni su presudni u formiranju novog života. Sve su promjene opasne, toga sam i te kako bila svjesna, a ja sam igrala igru koja bi se na kraju mogla osvetiti samo meni.

U idućih nekoliko dana neprestano smo bili skupa. Izazivala sam ga i davala mu nadu, a onda bih je okrutno otimala. Izluđivala sam ga i on je postajao sve očajniji. Ono što je mislio da će vrlo lako dobiti, neprestano mu je izmicalo iz ruku.

– Volim te, Tamara – tu mi je večer strastveno šaputao.

– A tvoja zaručnica? – začuđeno sam ga upitala.

– Prekinuo sam s njom. Otkad sam upoznao tebe, shvatio sam da je ne volim. Prema njoj sam osjećao nešto, ali to ni u kom slučaju nije bila ljubav. Ulaskom u moj život, ti si izazvala pravi tornado mojih osjećaja. Postao sam njihov rob, oni potpuno vladaju sa mnom.

– Nisi to trebao učiniti – rekla sam s osjećajem krivice.

– Zašto? – zaprepašteno je upitao.

– Jednog ćeš dana saznati. Pokajat ćeš se vrlo brzo. Shvati jedno, ja nisam za tebe. Ma koliko ti mislio suprotno, griješiš. Za tebe će biti najbolje da me zaboraviš. Ja ti mogu donijeti samo razočarenje – pokušala sam mu reći koliko je pogriješio, ali on nikako nije mogao prihvatiti moje šturo objašnjenje.

– Ti me ne voliš – razočarano je primijetio.

– Sam Bog mi je svjedok koliko je jaka moja ljubav, ali ona nema budućnosti.

Nisu pomogla moja uvjeravanja. On je uporno želio saznati zašto ga ne želim u svom životu. Nisam imala izbora, morala sam mu priznati istinu. Znala sam da ću ga povrijediti, ali nisam osjećala okus pobjede. Oboje smo bili poraženi.

– Ja tebe volim već godinama – iznenada sam rekla.

– Što? – zaprepašteno je upitao. – Ne vjerujem ti.

– Vjerovat ćeš. Vjerovat ćeš kad ti…

– Ne – odlučno je odmahnuo glavom. – Da sam te ikad sreo, to ne bih mogao zaboraviti. Ironično sam se osmijehnula.

– Ja sam s tobom bila dvije godine u istom razredu. Ja sam ona jadnica koju si sažalijevao – gorko sam izgovorila.

Lice mu je pozelenjelo. Činilo mi se kao da se guši.

– S tobom sam iz osvete, barem sam tako mislila. Ponizio si me, Petre. Sve sam ove godine živjela za osvetu. Željela sam te povrijediti toliko da i ti osjetiš barem jedan mali dio onog kroz što sam ja prošla. Nikada ne bi mogao voljeti onu Tamaru, a ja sam još uvijek ista. Ništa se nije promijenilo, samo što je moj izgled ugodniji oku. Sada si lud za mnom, a nekada si bježao od mene kao da sam kužna. Ja sam uvijek bila dobra osoba, ali to nitko nije vidio. Vidjeli ste samo moje lice, ali ne i dušu – razočarano sam rekla.

Šutio je. Još uvijek se nije mogao trgnuti iz šoka. Adamova mu se jabučica nekontrolirano micala.

– Srušila sam mit koji si stvorio o meni. Moje je lice samo umjetnički rad vještih kirurških ruku,

– A tijelo? – napokon je upitao.

– Ono je djelo prirode. I pored nepravde koju sam doživjela, ipak sam zahvalna Bogu. Bolje je da me je uskratio u ljepoti, nego u pameti. Fizički se nedostatci mogu ukloniti. Ja sam očiti dokaz.

– Tamara, nisam ni slutio – zamišljeno je rekao.

– Idi. Odlazi iz mog života. Moli zaručnicu da ti oprosti.

– Ali ja to ne želim. Volim te.

– Osoba koju voliš nije stvarna. Ne zavaravaj se. Da još uvijek onako izgledam, ti bi se sramio biti u mom društvu. Kako su ljudi slijepi. Cijene samo ono što je prolazno, a među njih spadaš i ti. A što će biti ako se otkrije kakva sam bila? – sa zanimanjem sam ga upitala. Napeto sam očekivala odgovor.

– To mi nije važno.

– Nije sada, ali jednog dana…

– Nikada mi neće biti važno. U tebi sam pronašao ono što sam cijeli život tražio. Nije me briga što si bila. Ni ja nisam bio ono što sam trebao, a najbolji dokaz je moje ponašanje prema tebi. Pomagala si mi, a ja sam ti samo otežavao život. Oprosti mi.

I tako, iz planirane osvete, izniknula je neplanirana ljubav koju smo uskoro okrunili brakom.

Sada imamo dvoje već velike i prekrasne djece. Priroda se nije poigrala s njima kao samnom. Moja je ljubav prema Petru još uvijek snažna kao i prvog dana. Prošlost nisam ostavila iza sebe, ona mi služi kao putokaz prema budućnosti. Ona me je naučila da cijenim sreću koju imam, da opraštam i budem suosjećajna sa ljudima koji su u nevolji, a to je u mom poslu neophodno.

Čudni su putovi sudbine. Bili pravi ili krivudavi, uvijek nas odvedu k cilju koji nam je određen.