Izgubio sam je radi grijeha

Opet guma! – uzviknuo sam poluglasno, zaustavljajući automobil na samo desetak kilometara od mjesta gdje mi je prije pola sata pukla prva guma, radi koje sam potražio vulkanizera.

– Gotovo nevjerojatno! – razmišljao sam dok sam vadio dizalicu i alat. – Kao da mi netko ne da da idem. A krenuo sam u samostan udaljen četrdesetak kilometara od grada u kojem sam živio. Nisam bio praznovjeran, već sam vjerovao u Boga. Znam da se govorilo da ako nekuda kreneš moleći Boga za dobar put, ništa ti se loše ne može dogoditi. Meni se, tek kasnije sam shvatio, nije događalo ništa loše, naprotiv, bilo je dobro što sam imao ovakve defekte, ali ih nisam razumio. Oni su zapravo bili znakovi da ne idem na put. Put je vodio kroz mjesto u kojem je živjela žena s kojom sam već sedam godina bio u ljubavnoj vezi.

Naša je veza imala uspone i padove, krize i preporode, ali je i dalje uporno trajala. Želio sam je vidjeti. Nismo se vidjeli skoro dva mjeseca. To je bio predug period jer smo se posljednjih godinu dana viđali često. Ona je radila u gradu gdje sam ja živio. Uglavnom je putovala na posao, ali samo u izuzetnim prilikama ostajala bi prenoćiti kod rođaka.

Kada sam zamijenio gumu, pozvao sam je.

– Halo, Ljubice, blizu sam, hoćeš da navratim po tebe pa da skupa odemo u samostan?

– Ne, nije moguće, ne mogu sada, imam obveze – odgovorila je nekako rastreseno i tužno, brišući i onu iskricu nade da ćemo provesti lijepe i ugodne trenutke u životopisnoj prirodi samostanske tišine. Bilo je lijepo, vreli lipanjski dan, upravo pred blagdan svetog Ivana. Nosio sam pomoć tom samostanu, prikupljene namirnice i neophodne potrepštine koje su darivali mještani mojeg sela. Često sam odlazio tamo, samostan je bio posvećen Presvetoj Bogorodici, a nekada sam, ponekad i sa svojom Ljubicom, u njegovoj osami tražio smisao života i razgovarao sam sa sobom. Ljubica je u tome bila revnija. Bila je vjernica, postila je, išla svaku nedjelju na misu i pričest.
Jedanput mi je rekla:

– Dragi moj Dubravko, živimo u grijehu, kršimo sedmu božju zapovijed jer činimo preljub. Dok se ne vjenčaju u crkvi, muškarac i žena su brat i sestra, a ti i ja…

– Nije grijeh voljeti, Ljubo, djevojčice moja, nije. Ni po Svetom pismu nije, znaš onaj dio Poslanice Korinćanima: “…I ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam!” – počeo sam govoriti želeći joj reći kako i ja znam ponešto iz evanđelja, ali sam i bez toga imao isto mišljenje.

– Da, da, to se odnosi na Božansku ljubav, na ljubav čovjeka prema čovjeku, na življenje po zapovijedima Božjim. Jer u Svetom pismu sveti apostol Ivan u svojoj poslanici kaže: ‘Bog je ljubav’ – odgovarala je Ljubica razvijajući svoju tezu o našoj grešnoj ljubavi.

– I Bog je ljubav, pa onda ako se mi volimo, ne činimo grijeh. Nismo mi tuđi, mi smo svoji… – iznosio sam ja svoje argumente. Tako sam se sjećao tih razgovora sa Ljubicom dok sam se približavao njenoj kući. Možda je ona bila u pravu. Ona je ljubila tuđeg čovjeka, a ja tuđu ženu. Nismo bili razvedeni, iako ni ona ni ja nismo živjeli u bračnoj zajednici. Ja sam već tri godine živio kod oca na selu. Nisam mogao podnositi više svakodnevne svađe u braku, ženino nerazumijevanje, netoleranciju, optužbe pred djecom, bolesnu ljubomoru… Djeca su imala svoj život, sin je radio, a kći se udala.

Ljubica je prije godinu dana napustila muža kada joj je stariji sin otišao u inozemstvo, a mlađi na studij. Stanovala je privatno. Moja supruga nije pristala na razvod, također ni Ljubičin muž pa smo tako i u životnim usudima bili vrlo slični. U braku nisam bio svetac. Volio sam druge žene. Uzbuđivala me neizvjesnost sastanaka i nesigurnost susretanja, istraživao sam ljepotu žena. Neke veze su bile kraće, a neke duže. Neke sam brzo zaboravljao, neke pamtio, neke stalno održavao, ali ni jedna nije bila potpuna i kvalitetna.

ŠTO AKO KAŽE DA NE ŽELI?

Kada sam upoznao Ljubicu, osjetio sam prema njoj neku posebnu naklonost. Svidjela mi se kao žena i kao čovjek. Ja sam tada bio direktor jedne firme, a ona šefica računovodstva u drugoj. Surađivali smo i tako smo se upoznali.

– Vi biste, gospodine Dubravko, mogli ažurnije plaćati svoje račune! – rekla je kada smo se prvi put sreli u mojem uredu, prilikom sravnjivanja dugovanja i potraživanja.

– Oprostite, teško je vrijeme, nema se novaca, kolegice – rekao sam i pružio joj ruku da se upoznamo. Ona je znala moje ime, ja njezino nisam.

– Ljubica – rekla je kratko i nasmiješila se. -Znam, znam da je teško poslovati, šalim se.

Tako smo počeli naš prvi razgovor. Poslije je sve bilo kao u priči. Susreti, viđanja… ljubav. Došla je tako tiho, spontano, ali snažno. Osjećao sam se ugodno i lijepo pored Ljubice. Volio sam je istinski i duboko. Onako kako se može u mojim godinama, koje su se bližile pedesetoj. Ali, bojao sam se otkriti joj svoje emocije. Nikada joj nisam rekao da je volim. Bojao sam se da će ako bude bila sigurna u moju ljubav, otići od mene. Možda je u mojoj podsvijesti bio strah od neuspjeha i stalno sam se pitao: ‘Što ako kaže da ne želi biti sa mnom?’

Ja sam bio sam. Otac mi je umro i bilo je teško kada sam se vraćao s posla u praznu i hladnu kuću. Družio sam se sa susjedima, braćom, rođacima, ali na kraju sam ipak bio sam.

– Ljubica te voli, Dubravko. Eh, da mene netko tako voli – rekao mi je jednom prilikom moj brat Mladen koji je Ljubicu upoznao na sahrani mojeg oca, kada me je u toj tuzi ugodno iznenadila dolaskom i druženjem s mojom obitelji. Neki su je znali samo kao kolegicu s posla, ali je moj brat vidio i ono drugo.

– Znam, ali je sve tako komplicirano – odgovorio sam. – Ne mogu se razvesti, znaš kakva je Emilija, moja žena, napravit će kojekakve scene. Ne može ni Ljubica. Boji se preziranja sinova i rodbine.

– Život je samo jedan. Godine prolaze, Dubravko. Teško je biti sam, pogotovo u starosti – govorio je moj brat, ali gaja nisam slušao.

IZLETI S LJUBICOM

Vrijeme je prolazilo. Znao sam da me Ljubica voli. Ljubav se osjećala. Ne može se sakriti kao niti mržnja. Kako smo se više družili i upoznavali, emocije su bile sve jače. Ljubica mi je ušla u srce jer je bila pažljiva, osjećajna, privržena. Ponekad je previše brinula o meni i vodila računa o svemu. Susreti s njom su mi jako značili. Želio sam da bude pored mene. Tada nisam bio sam. Živjela je sa mojim problemima i ja s njezinim. Ona je ponekad počinjala temu o zajedničkom životu:

– Kako bi nam bilo da smo zajedno danima? Tako je malo potrebno za sreću – govorila je.

– Da, ali to je nemoguće – dočekao sam njezine riječi odlučnim odbijanjem uz spremne obrambene mehanizme u stilu: ‘Brak uništava ljubav’, ‘Više se voli kad je tuđe’ i pregršt drugih fraza. Sada si to ne mogu oprostiti. Sjećajući se tako naših viđanja i razgovora, prevalio sam put do samostana. Divio sam se ljepoti prirode kroz koju sam prolazio i ponovno u mislima proživljavao izlete i boravke sa Ljubicom u ovim krajevima. Tako sam stigao do samostanske ograde. Sestre su se obradovale poklonima koje sam donio. Živjele su teško, većina u poodmaklim godinama, bolesne i izmučene. Ovdje sam uvijek osjećao mir i tišinu u kojoj su zvona nekako glasnije zvonila. Taj mir mi je i sada donio utjehu, zbog svega onog što me je boljelo: samoće koju sam morao podnositi, nesređenog života, lošeg braka i prilično teške materijalne situacije u posljednje vrijeme, jer mi poslovi u firmi nisu išli dobro. Nekako tada i tu u manastirskoj osami, počeo sam misliti da bi Ljubici trebao reći istinu, da želim da živimo zajedno, da je teško biti sam. Dobar dio života smo već preživjeli i sada bismo mogli imati malo sreće u starosti. Želio sam se smiriti uz Ljubicu. Da premostimo sve prepreke, formalne i neformalne. U takvim razmišljanjima sam krenuo iz manastira, namjeravajući svratiti kod nje, kada mi je zazvonio mobitel:

– Halo, gdje si, hoćeš svratiti? Spremit ću ti nešto za jesti, znam da si cijeli dan na nogama i da nisi ništa jeo – čuo se Ljubičin ljubazni glas.

– Da, hoću, bit ću tamo za desetak minuta. Nemoj se mučiti spremati, svratit ću samo da se vidimo nakratko – rekao sam sretan jer ćemo se vidjeti.

– Dobro, čekam te.

Bila je sama. Lijepo je izgledala. Nasmijana, kao i uvijek. Užurbano me posluživala osvježenjem, jelima…

– Lijepo izgledaš, kako su djeca? – počeo sam ispitivati, suzdržavajući se da joj priđem i da je poljubim.

– Sa starijim sinom se čujem često preko telefona, a mlađi je na moru, kod mojeg brata. Ja sam, eto, kako da ti kažem… – ušutjela je, gutajući knedlu suza, primijetio sam jasno.

– Što je? – pitao sam iznenađeno.

– Pa zar misliš da se ne bismo vidjeli već dva mjeseca, da je sve u redu? Našla bih vremena… -opet je napravila pauzu, duboko uzdahnuvši.

ZAŠTO MI NISI REKAO?

– Pobogu, što se zbiva?

– Ti znaš koliko te volim, dobar si čovjek, razumjet ćeš – rekla je i sjela pored mene, zagrlivši me. Osjetio sam njezin jecaj koji je željela sakriti od mene.

– Polako, molim te, ispričaj mi sve.

Pomislio sam da ima neke dramatične scene sa suprugom.

– Svaka bolest je od Boga, radi grijeha, da bismo spasili dušu, da se urazumimo, da ne živimo grešno. Vidiš, prvo je jedan sin imao ozljedu, drugi se razbolio, a onda su se istovremeno meni javili zdravstveni problemi -pričala je Ljubica, samo nagoviještajući.

– Jesi li bila kod liječnika? – pitao sam misleći da su problemi s menopauzom jer se mogu javiti u njezinim godinama, prije pedesete.

– Bojim se otići i nemam vremena. Djeca su sada u redu. Ja sam se ispovjedila i pričestila i više ne mogu živjeti u grijehu.

– Da, sada razumijem, naša grešna ljubav…

– Dubravko – prekinula me zagledavši mi se ravno u oči – jesi li ikada poželio živjeti sa mnom, normalno, kao muž i žena?

– Da, razmišljao sam o tome, ali je sve započeto, a ne dovršeno – rekao sam joj blago je pomilovavši po lijepoj, dugoj kosi, koja mi se posebno sviđala.

– Znam, razumijem, da… – rekla je zamišljeno, a u njezinim očima je zablistao poseban sjaj.

– Vidiš da mi je stanje u braku neizvjesno, nedefinirano – počeo sam joj objašnjavati. – Moja zakonita supruga je duševno nestabilna, ne smijem inzistirati na razvodu. Rekla je da ne pristaje. Bit će skandala.

– Eh, ti, zašto mi nikada nisi rekao da bi želio stalno biti sa mnom? Možda bolest ne bi došla, možda bi sve bilo drugačije – analizirala je Ljubica, radujući se što je najzad saznala da sam i ja u duši želio što i ona, da živimo skupa.

– Pa, što bi radila da sam ti to nekada rekao?

– Kako što, onda bih besmisao osmislila smislom, usmjerila bih svoju energiju u drugom smjeru, ne u smjeru grijeha -zamišljeno je nastavila dalje pričati.

– Moraš ići kod doktora ako ti nije dobro – vratio sam se na konkretne stvari.

– Pusti sada to, ne želim više pričati o tome, želim ti ostati u lijepom sjećanju. Sve je volja Božja.

– Da – potvrdio sam i rekao da moram ići, dug je put. Sutra je radni dan. Pozdravili smo se. Spremila mi je sendvič da ponesem na put i za doručak. Brinula je o meni, kao da mi je majka.

Otišao sam u svoju samoću. U kuću gdje me nitko nije čekao. Uvijek sam na imanju imao posla, nalazio ga i kada ga nije bilo. Lakše je kada se stalno radi.

I tako, vrijeme je prolazilo. Čekam da zazvoni telefon i da čujem njezin ugodan glas kako govori: ‘Bok, dolazim…’.

Sasvim slučajno, od nekih poznanika, čuo sam da je promijenila posao i da više ne radi u gradu gdje ja radim. Tako je manja vjerojatnost da ćemo se sresti. Ipak, ja se nadam. Vjerujem u ljubav jedne Ljubice i čekam. Sada znam jednu istinu – da bi čovjek bio sretan, treba slušati svoje srce.