Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Skupo plaćena lakovjernost

Ne ulazite nepoznatim ljudima u auto! Ne uzimajte slatkiše od osoba koje ne poznajete, uopće, izbjegavajte razgovor s nepoznatima – govorila sam svojim učenicima, mada u našem zabačenom mjestu nije bilo takvih opasnosti jer je bilo udaljeno od glavne ceste, a ljudi tog mjesta su se međusobno poznavali. No, nikad se ne zna; u novinama sam sve češće nailazila na vijesti koje su govorile o otmici djece kojima se gubio svaki trag. Upozoravala sam djecu na opasnosti za koje ustvari nisam vjerovala da se mogu dogoditi u selu udaljenom od civilizacije, do kojeg se još uvijek najlakše dolazilo konjskom zapregom ili pješice, jer da bi se došlo do najbližeg grada, trebalo je propješačiti oko sedam kilometara do prve autobusne postaje uz glavnu cestu.

Misteriozni stranci

Bio je početak ljeta kad su se nad našim brdima nadvili tamni oblaci iz kojih je provalio pljusak. Već su počele padati krupne kapi i zapuhao vjetar što mi je okretao kišobran, a ja sam žurila rubom ceste, osvrćući se hoće li se zaustaviti koji auto da me poveze. Ako me uhvati pravi pljusak, ne gine mi upala pluća, što mi najmanje treba sada, na kraju školske godine. Razmišljajući tako, približavala sam se mjestu gdje se skretalo na makadamski put prema mom selu, kad se tik do mene zaustavio auto sa stranim registarskim tablicama.

– Da vas povezemo? Pljusak samo što nije počeo! – doviknula mi je mlada žena na našem jeziku.

– Hvala vam lijepa! Uskoro skrećem s glavne ceste na makadam pa ću se negdje skloniti – otklonila sam ponudu.

– Odvest ćemo vas do odredišta po bilo kakvoj cesti – javio se i vozač, po čemu sam zaključila da su to naši ljudi pa sam bez straha ušla u kola. Tog je trenutka pljusnulo kao iz kabla pa sam im bila zahvalna što su me pokupili.

– Vraćam se sa sastanka učitelja pa sam zakasnila na autobus što vozi do ovog skretišta za moje selo. Ove će godine asfaltirati i taj dio makadama, mada cesta nije blatnjava pa bi i po ovakvoj mogli voziti autobusi, kada bi se o tome samo netko u nas pobrinuo – rekla sam pokazujući skretište.

– Budite bez brige jer je moj auto prevalio i gore puteve – rekao je vozač, promatrajući me u retrovizoru.

Suvozačica Biba, kako mi se predstavila, bila je mnogo razgovorljivija nego muškarac za volanom pa sam od nje doznala da se vraćaju u Nizozemsku, gdje njen ujak Želimir ima restoran u kojem ona radi kao kuharica. Vjerojatno bi Biba nastavila pričati da je ujak nije strogo pogledao, a upravo smo stigli nadomak sela.

– Evo, tu je moja škola u kojoj radim i stanujem – pokazala sam uočljivu kuću što se nalazila na početku sela. Kad smo izašli iz automobila, i zvanično smo se upoznali pružajući si ruke:

– Ja sam Sonja, učiteljica u ovom selu, kao što vidite, okruženom planinama. Ljeti je ovdje jako lijepo, a zimi smo zatrpani snijegom. No, jeste li za kavu ili ćete se osvježiti limunadom, jer ja ne nabavljam gotove sokove – ponudila sam iz pristojnosti, očekujući njihovo odbijanje, jer je pljusak upravo minuo pa su mogli komotno nastaviti put.

– Ja sam Želimir, a kraće me zovu Žak. Rado bih popio kavu, a što se sokova tiče, mi ćemo vas počastiti – rekao je, te iz prtljažnika izvadio veliko pakiranje sokova u tetrapaku.

– Zar sami živite u ovoj zabiti i k tome još u školi na osami? – upitao je Žak.

– Čak vam ni prvi susjed nije tako blizu da ga eventualno možete dozvati – nadovezala se Biba.

– Sama sam jedino noću ali se nemam čega bojati. Danju je ovdje vrlo živo kad se skupe moji učenici, samo što danas nije bilo nastave zbog mog sastanka u gradu – objašnjavala sam, penjući se na prvi kat gdje je bio učiteljski stan iznad učionice iz koje je provirila čistačica Janja, te znatiželjno upitala:

– Je li vam to stigao nadzornik, učiteljice?

Prije nego sam stigla bilo što reći, javio se Žak.

– Nisam nadzornik, ali sam Sonjin rođak iz inozemstva – slagao je moj novi poznanik takvom brzinom da sam se zaprepastila.

– Niste mi se, učiteljice, nikad pohvalili da imate vani rođake!

– Nisam, Janjo, jer zapravo i nisam znala gdje živi moj bratić.

Otkako mi je umrla mama, nekako smo se i mi, rođaci, udaljili.

– Ja sam Želimir! – uljudno se predstavio Janji, dok sam joj ja objašnjavala da je on sin moje tete koja je još kao djevojka otišla u inozemstvo pa me bratić, eto, tek sada potražio.

Postotak od Žakovih paketa

Vi ste, Sonja, vrlo inteligentna djevojka, jer ste se tako brzo snašli, što je i pametno s vaše strane, s obzirom da naši ljudi još uvijek s podozrenjem gledaju na nas što živimo van domovine.

– Za mene nemojte kuhati kavu! Popit ću sok i malo prošetati okolicom da protegnem noge. Meni je ovo doista predivno mjesto – rekla je Biba odlazeći, nakon što ju je Žak nekako značajno pogledao.

Možda mi se to samo učinilo, mada mi je bilo čudno da im se nikako ne žuri nastaviti putovanje.

– Baš mi je drago što vas je uhvatilo nevrijeme pa smo se silom prilika upoznali – rekao je Žak, polako ispijajući svoju kavu. Na osnovu pitanja koja mi je postavljao, zaključila sam da je mnogo znatiželniji nego što nalaže pristojnost. Kad sam mu, odgovarajući iskreno na sva pitanja, rekla kolika mi je plaća, začudio se da netko školovan radi za tako mali novac.

– Kod mene to zaradi konobarica u samo tri dana posla. Ako želite, mogu vas zaposliti – predložio je.

– Ja sam ipak samo učiteljica i ne razumijem se u ugostiteljstvo. Osim toga, ne mogu napustiti ovo radno mjesto jer sam tek došla prošle godine – pojasnila sam mu.

– Nisam ni rekao da trebate ići u Nizozemsku, ali možete i ovdje raditi za mene i zaraditi mnogo više no što je vaša plaća.

– Ne shvaćam kako to mislite gospodine Želimire – rekla sam mu, začuđena neobičnom ponudom.

– Za vas, Sonja, samo sam Žak. Kraće je i prisnije jer smo “rođaci”, zar ne? Znam da ne shvaćate dok vam ne objasnim! Možete biti moj suradnik u poslu kojim se bavim pored ugostiteljstva od kojeg se i tamo sve teže živi. Upravo sam ugovorio poslove s nekim ugostiteljima u turističkim mjestima uz Jadran, koje ću snabdijevati raznim potrepštinama, od pribora za jelo do stolnjaka. Da ne okolišam, potrebno mi je mjesto za odlaganje robe koju bi preuzimao jedan moj akviziter iz jednog primorskog mjesta i dalje je raspačavao. Šteta bi bilo ne iskoristiti prostor kojeg vi imate, a i podalje ste od znatižljnih očiju. Vi ništa ne trebate raditi nakon što robu primite, te je predate mom kompanjonu, a za uslugu dobivate postotak koji uopće nije zanemariv – nagovarao me novi poznanik.

– Imam, doduše, mnogo više prostora nego mi treba samoj, jer je prije mene ovdje stanovao bračni par s troje djece. Bilo je tada i mnogo više učenika pa su radila dva prosvjetna radnika, a otkad se broj stanovnika i djece smanjio, radim sama u dvije smjene.

– A plaćeni ste za jednu! Zašto da dodatnom zaradom ne popravite svoje materijalno stanje? Zar nije normalno da se čovjek bori za bolji standard? – raspričao se Žak očekujući moj pristanak.

– Slažem se! Ako je to uglavnom ugostiteljski pribor, može se odlagati u ovu praznu sobu koja je samo pod mojim ključem – pokazala sam mu prostoriju na kraju hodnika.

– Naravno, nikome nećeš pričati o svom poslu – Žak je automatski prešao na bliski način oslovljavanja. Uskoro se vratila Biba i jako se obradovala kad je čula da smo se dogovorili o poslu.

– Bilo bi mi jako žao da te više ne vidim, a ovako ćemo se češće susretati – oduševljeno me zagrlila kao da smo doista bliski rod.

Rastali smo se uz dogovor da će prva pošiljka stići za tjedan dana, a kako ne bi nitko od mještana trebao o tome znati, doći će kasno noću.

Stigli su u dogovoreno vrijeme, Žak i jedan šutljivi muškarac koji nije otvorio usta kroz čitavo vrijeme koliko su se zadržali prenijevši četiri oveća paketa. Odmah nakon obavljena posla, šutljivi je sjeo za volan, a Žak mi je, pružajući omotnicu i mali paketić što mi ga je poslala Biba, rekao:

– Ovdje ti je tvoj postotak, a kad sutra uvečer dođe moj kompanjon i kaže ti da traži bratićevu pošiljku, ti ćeš mu je predati. Imala sam dojam da jako žure jer su odmah krenuli.

– Ne obaziri se na mog šutljivog vozača. On nikad ne razgovara ni sa mnom, a naš jezik ionako ne razumije – rekao je Žak pružajući mi ruku na odlasku.

U Bibinom paketiću je bila šminka i profinjeno donje rublje kakvo bi svaku ženu obradovalo, a u omotnici suma mog postotka od koje me obuzela nelagoda, iako još nisam ni slutila u što sam se upetljala, pa čak niti kad je stigao akviziter parkirajući podalje od škole.

– Niste li predaleko ostavili auto, a mogli ste ući u dvorište – primijetila sam bezazleno, nakon što mi je ponovio Žakove riječi, promrmljavši samo ime.

– Ne brinite, učiteljice! I naučite da se u ovom poslu malo govori – rekao je, prostrijelivši me svojim duboko usađenim očima na neobrijanom licu uokvirenom poludugom kosom.

Što ću ako izgubim posao?

Sljedeća je pošiljka stigla oko desetak dana kasnije i, kad sam uz šutljivca ugledala Bibu, iskreno sam se obradovala kao da smo prave rođakinje. Dok je vozač prenosio pakete, Biba je puno pričala o svemu osim o poslu, o čemu je izbjegavala bilo što reći. Došli su u noćnim satima, kratko se zadržali i potom otišli.

– Ovo ti šalje ujak Žak i pita jesi li zadovoljna – rekla je Biba na odlasku stavljajući omotnicu na stol, a svoj je poklon, čokoladu i kreme za lice, stavila na komodu čim je došla.

– Zadovoljna sam, naravno, iako pomalo brinem …

– Nemaš zbog čega brinuti, Sonja! Uostalom ti nemaš pojma što je u tim paketima, pa da i dođe do čega, tebe se to ne tiče. Samo bih ti ipak preporučila da novac ne stavljaš u banku. Troši ga i uživaj – rekla je na odlasku. Njene su me riječi više zabrinule nego umirile, ali kad sam dobivenu sumu pribrojila prošloj, napustila me zabrinutost.

Bližio se kraj školske godine pa sam počela planirati gdje ću na ljetovanje koje si do tada nikad nisam mogla priuštiti. Odmor mi je doista bio potreban pa sam se radovala što neko izvjesno vrijeme neću dočekivati pošiljke koje su me sve više uznemirivale, pogotovo kad bi šutljivac dolazio sam. Uvijek bih se nelagodno osjećala, dok bi mi on, žvačući svoju vječitu žvakaću, pružao omotnicu prostrijelivši me prodornim pogledom.

Budući sam u srpnju uređivala svoj stan, na kraju sam mjeseca očekivala posljednju pošiljku prije ljetovanja. No, stigao je Žak osobno, ali bez robe.

– Red je da te i bratić posjeti – rekao je pozdravljajući me.

– Je li do sada bilo sve u redu? – pitao me.

– Svu je robu preuzeo akviziter, i mislim da je s moje strane sve u redu – rekla sam obradovana Žakovim dolaskom kako bismo se osobno mogli dogovoriti o budućoj suradnji poslije ljetovanja.

– Raduje me što si došao osobno jer ti preko onog šutljivca zaista nisam mogla ništa poručiti …

– Misliš na Freda, mog vozača! On je pravi čovjek za naš posao. Malo priča, a puno radi! Znaš, u takvom se poslu ne blebeće. Nadam se da nisi ni pred kim izbrbljala koju riječ o našoj suradnji.

– Nemam ja bliskih prijatelja jer smo se nakon školovanja raspršili diljem zemlje. Ako i sretnem nekog od njih na godišnjem odmoru, sigurno se neću hvaliti otkud mi novci za ljetovanje. Mjesto sam već rezervirala pa se radujem kao dijete kad ga po prvi put vode na more.

– Bojim se da ti ove godine nećeš na more! Imaš li putovnicu? Bit će najbolje da se spremiš i pođeš sa mnom – rekao je smrtno ozbiljnim glasom i ne dočekavši moj odgovor, jer sam klimanjem glave potvrdila da imam putovnicu.

Vijest koja me šokirala kao iz vedra neba grom, on je izgovorio zaprepašćujuće mirno kao da se dogovaramo što ćemo popiti.

– Zašto bih ja išla s vama? Rekla sam da idem na more gdje me čeka rezervirano mjesto.

– E, sad je dosta s tim “vi”! Nisam li ja za tebe bratić, a ti moja sestrična za sve tvoje sadašnje i buduće poznanike? – rekao je strogo me gledajući ravno u oči. – A sad me dobro poslušaj! Vidim da ti nemaš pojma što se događa u našoj zemlji, da će možda uskoro biti i rata. Šutljivi, kako ga ti zoveš, dakle Fred je u “ćorki”, a kako je momentalno nemoguće prodavati našu robu istom vezom, za tebe bi zbog svih navedenih i mnogo drugih razloga, bilo najbolje da što prije zbrišeš odavde. Barem na neko vrijeme – dodao je da ublaži užasan efekt svojih riječi.

– Znači, Fred je u zatvoru! Ali, što ja imam s tim i zašto da bježim odavde kao kriminalac? – izgovorivši tu glupost, odmah sam se pokajala videći Žakov mračni pogled.

– Zato što je na granici zaplijenjena roba koju si ti trebala primiti u svoj stan, a to nisu bili stolnjaci i “beštek”, već nešto što se danas najviše traži. Je li ti jasno zašto te želim odavde izvući na vrijeme? Zato ne pitaj više ništa nego spakiraj najnužnije, ono što si već pripremila za ljetovanje, a k tome dodaj ponešto toplije garderobe pa krećemo! – nije mogao biti jasniji. Ušutio je promatrajući me, i mada sam problijedjela poput krede, a ruke mi se tresle, s njegovog lica nije silazio nadmoćni, podrugljivi osmijeh.

– Ne bojim se ja za Freda! On ti je poput jegulje i uvijek se vješto izvuče, ali za tebe je mnogo sigurnije ljetovanje u Nizozemskoj, nego kod nas na Jadranu.

Odjednom mi se razbistrilo pred očima i postalo mi je jasno u kakvom sam “kolu zaigrala”. Ako ni zbog čega drugog, bila sam kriva zbog korištenja državnog prostora za skrivanje švercane robe, bez obzira kakva ona bila, proletjelo mi je glavom, pa sam kao sumanuta počela pakirati kofere za predstojeće putovanje.

– Što ću ako ostanem bez službe? – upitala sam više sebe nego Žaka.

– E, lijepe mi službe za koju primaš crkavicu od koje ne možeš pristojno ni živjeti! Osim toga, mlada i lijepa djevojka kao što si ti trune tu na kraju svijeta kamo se i autom jedva dođe. Sad je najvažnije da se za izvjesno vrijeme makneš odavde, a svojoj podvornici predaj ključeve i reci da ideš na ljetovanje. Ni slučajno ne spominji Nizozemsku!

Samo što sam završila pakiranje, Janja mi je pokucala na vrata.

– Odvest će vas rođak na more, učiteljice! Dobro se odmorite pa nam se vratite zdrava i čila. Sredit ću vam stan, a mogu ga i pokrečiti ako želite – nudila je žena kao i uvijek svoju pomoć, a ja sam je i ovaj put, unaprijed, bogato nagradila.

Žakova podla klopka

Sjedajući u auto pokraj svog “rođaka”, domahivala sam Janji s predosjećajem da je vidim posljednji put, zbog čega su me zapekle suze koje se nisam usudila pustiti. Bio je to dan kojeg ću se uvijek sjećati, dan kad sam zauvijek napustila svoje prvo radno mjesto učiteljevanja, taj zaboravljeni kutak svijeta u kojem su ostali pohranjeni moji neostvareni ideali s kojima sam došla u ovo planinsko selo, odlučna da ga mijenjam, a da bi na kraju jadni uvjeti života u tom siromašnom kraju, promijenili mene. Privučena željom za pristojnijim životom, ali ponajviše zbog svoje lakovjernosti, upala sam među ljude koji su se bavili poslovima s onu stranu zakona, u čemu sam nesvjesno i sama sudjelovala. Sve što mi se kasnije događalo, uvjerilo me da se naivnost skupo plaća. Na prelasku granice uočila sam Žakovu napetost, a kad su nam samo letimično pregledali putovnice, vratila mu se sigurnost i mirnoća.

– Za sve moje poznanike, ti si mi i dalje sestrična, upravo kako si to sama smislila – nije propustio priliku da me podsjeti na vlastitu odgovornost za svoju sudbinu.

– A pred vašom suprugom? – upitala sam.

– Jesam li ti već rekao da me trebaš oslovljavati kao bliskog rođaka, a moja je supruga za tebe samo Bety – obrecnuo se neočekivano grubo, iz čega sam trebala zaključiti da on dvaput isto ne govori i da se njegovi naputci moraju poštivati.

Nije spadao među komunikativne osobe pa smo većinu vremena proveli slušajući radio, a budući se govorilo nizozemskim jezikom, nisam mnogo toga razumjela. Budući da je to bilo moje prvo putovanje u tu zemlju, sa zanimanjem sam promatrala krajeve kojima smo prolazili, a na putnoj sam karti pronalazila svako veće mjesto pa je Žak uskoro primijetio:

– Pametna si ti djevojka, Sonja! Bilo bi doista šteta da propadaš u onom jadnom selu i životariš u siromaštvu, a meni je potrebna obrazovana i inteligentna osoba koja razumije i ono što se doslovno ne izgovori. S Bibom sam imao dosta muke da nauči neke stvari. Ona je priprosta, neškolovana cura, ali je poslušna i brzo uči. Što je najvažnije, ona mi je privržena pa u nju imam neograničeno povjerenje. Što vidi, ne vidi, što čuje, ne čuje. Naravno, takvu privrženost očekujem i od tebe. Je li tako, “rođakinjo”? – pitao me. Nakon toga smo se glasno nasmijali, a on je nastavio još opuštenije pričati o Bibi.

– Zovemo je Biba što je kraće od Biserka, njenog krsnog imena. Kad se samo sjetim kako je to bila zapuštena i uplašena djevojčica kad sam je odveo iz našeg sela, zadovoljan sam njenim napretkom. Ona je doista kći moje pokojne sestre pa sam joj i službeni staratelj. To ti govorim zato jer je bolje da ti ona sama ne mora pričati o sebi, a vas ćete dvije biti suradnice u poslu. Zahvaljujući njoj, danas i ti odlaziš u novi život. Ona je, naime, tražila da te pokupimo jer se upravo bio spremao veliki pljusak …

Što li će mi donijeti taj novi život, pitala sam se kriomice promatrajući Žakovo muževno lice i preplanule mišićave ruke kojima je sigurno upravljao velikim luksuznim automobilom. Vjerovala sam da ćemo jednom postati prijatelji, jer mi niti jednom gestom nije pristupao kao ženi. Naš je odnos od prvog dana bio strogo poslovan, pa me upravo to i ohrabrilo da prihvatim njegovu ponudu.

– Čemu robovati zanimanju? – nastavljao je Žak. – Nisam ni ja ugostitelj pa uspješno vodim taj posao. Ni moja konobarica nije te struke. Po zanimanju je profesorica zemljopisa, pa kad se nije mogla zaposliti, muž ju je poslao k meni da zaradi, umjesto da čeka na burzi. U životu je najvažnije iskoristiti pruženu šansu, a vidim da i ti spadaš među one koji to uviđaju, jer kako bi inače prihvatila ponuđenu suradnju? Kad se Fred vrati iz zatvora, morat ću naći novog akvizitera. Imaš li ti nekog od svojih poznanika?

– Nemam pouzdanog poznanika, prijatelja, a niti rođaka.

– Baš nikoga nemaš? Tako zgodna djevojka pa da nemaš dečka! Nikako ne mogu u to povjerovati …

– Nemam više! Imala sam dečka za kojeg sam se namjeravala udati, ali me njegovi roditelji nisu željeli za snahu zato što sam odrasla u domu za siročad – tužno sam uzdahnula.

Da je Radovanova ljubav bila dovoljno čvrsta, nitko nas ne bi rastavio, pomislila sam, jer su moje misli poletjele u najljepše doba moga života, kad sam zaljubljena u kolegu iz razreda maštala o našem braku i životu u dvoje na nekoj seoskoj školi. No, sudbina je drukčije htjela. Već tada sam shvatila da u životu nije važno kakav si u duši, pa čak ni ljepota nije odlučujuća kao porijeklo, pripadnost bogatima ili sirotinji.

Što je bilo u onim paketima?

Vjerojatno sam zbog nedostatka novca i prihvatila Žakovu ponudu, smatrajući je srećom što je pala s neba. Eh, da sam mogla i slutiti do čega će me dovesti pohlepa za lakom zaradom, nikad ne bih pristala. Još uvijek se nisam mogla osloboditi nelagode koju sam osjetila kad mi je Žak rekao da sam pomagala u nezakonitim poslovima, zbog čega me mogu zatvoriti. Ustvari, sada bježim od života koji mi više ne pripada i predajem svoju sudbinu u ruke čovjeku o kojem ne znam ništa osim onog što mi sam kaže o sebi.

No, kad smo stigli na odredište i čim sam ugledala Bibu, bilo mi je lakše. Svojom je ležernošću prilično umirujuće djelovala na svoju okolinu. Bila mi je kao apaurin.

– Tako se radujem što si došla! Vidjet ćeš da će ti ovdje biti lijepo – dočekala me iskreno obradovana.

Kad sam upoznala Majdu, profesoricu koja je svoju katedru zamijenila konobarskim poslužavnikom i uz ljupki osmijeh dvorila goste, i ja sam bila sigurnija da ću u novom poslu uspjeti. Već mi se na prvi pogled svidio i ambijent u kojem se nalazio izletnički restoran udaljen od grada, s predivnom šumovitom okolicom i nešto udaljenijim jezerom.

– Tokom dana navrate ribiči i izletnički autobusi, ali uvečer, pogotovo vikendom, ne stignem sama dvoriti goste pa je dobro što je šef doveo pojačanje. Vi ste sigurno ugostiteljske struke – bila je znatiželjna Majda. No, prije nego sam uspjela bilo što odgovoriti, kraj nas se stvorila Biba.

– Dođi, treba te Žak u svojoj kancelariji – rekla je i odvela me dugačkim hodnikom.

– I, što kažeš, Sonja? Nije centar velegrada, ali ti i ne voliš grad! Sjedni da se dogovorimo o nekim stvarima – rekao je poslovnim tonom.

– Sviđa mi se i rado ću ostati ovdje ako mi posao bude išao od ruke. Kad me jednom ovdje prijavite na stalan posao, tamo ću dati otkaz.

– Upravo sam te pozvao da mi daš putovnicu kako bih te mogao prijaviti na tri mjeseca kao posjetu, a dalje ćemo vidjeti. Ti samo potpiši ovaj dokument za prijavu – rekao je, pružajući mi papir s tekstom na jeziku kojeg nisam razumjela da bih znala što potpisujem.

– Do sada si se pokazala pametnom pa se nadam da će tako biti i dalje. I, upamti, nikome se ne ispovijedaj što si po struci, kako i zašto si došla. Sve što trebaš znati o svom poslu naučit ćeš na šanku gdje ćeš uglavnom i raditi. Sutra uvečer počinjemo, a u subotu je najveći promet pa ćeš se brzo ušaltati. Jesmo li se razumjeli? Izbjegavaj privatne razgovore s Majdom jer ona ionako uskoro odlazi kući. Kako čujem na vijestima, tamo dolaze nemirna vremena pa si imala veliku sreću što si otišla, a vjerojatno nećeš poželjeti da se vraćaš u zemlju gdje svakog dana može započeti rat. Naravno, drukčije bi bilo da imaš obitelj kao Majda – upoznavao me šef s novonastalim prilikama, ali mu više nisam vjerovala svaku riječ, pa sam bila uvjerena da me mogućim ratom samo želi zaplašiti.

Ponedjeljkom je naš restoran bio zatvoren, pa Majda ne bi ni dolazila, ali su tog dana na sporedni ulaz dolazili posebni gosti koje smo dvorile samo Biba i ja. Budući da sam na vrijeme shvatila da se tu ne postavljaju nikakva pitanja, pažljivo sam promatrala sve događaje oko sebe i uskoro zaključila tko su ti posebni gosti. Šutljivi muškarci, odjeveni po posljednjoj modi, u pratnji dama čiji je izgled odavao i njihovo zanimanje, bili su Žakovi kompanjoni u poslovima koje još nisam dokučila, ali su svakako bili van zakona. Uvijek bi se pojavilo sedmorica istih muškaraca, samo dame u pratnji ne bi uvijek bile iste. Nakon nekoliko tjedana imala sam prilike upoznati sve face, te posebne i vrlo galantne goste. Među njima sam ugledala i Freda, šutljivca, jedinog bez ženske pratnje, a koji ni okom nije trepnuo kad me ugledao, praveći se da me ne prepoznaje, a po nepisanom pravilu kuće ponašala sam se kao i on, da ga nikad u životu nisam vidjela.

– Sve je dobro prošlo jer se Fred vratio – došapnula mi je Biba u kuhinji. – Nije to njemu prvi put da su ga na granici prokužili, ali se uvijek izvukao – rekla je u svom oduševljenju i brzo prekinula. – Malo previše sam ti rekla, ali zaboravi kao da ništa nisi čula!

Nisam zaboravila, ali nisam imala ni kome reći do kakvih sam spoznaja došla kroz nekoliko mjeseci u tom restoranu koji je mom šefu služio kao pokriće za mnogo unosnije poslove i mjesto okupljanja zbog dogovora iza zatvorenih vrata.

– Reci mi, Biba, što je bilo u onim paketima što sam ih transportirala onom “akviziteru”? – upitala sam je kad smo već postale doista bliske.

– Pribor za restorane sigurno nije bio, a što je bilo, bolje ti je da ne znaš – odgovorila je po već uhodanom pravilu Žakove kuće.

No, kad su u Nizozemsku nagrnule izbjeglice pred ratnim događanjima u našoj zemlji, i meni su mnoge stvari postale jasnije, ali sam vjerovala da su ružni događaji daleko iza mene, a moj novi posao mi se sve više sviđao pa i nisam patila za školom.

Prošla je već godina dana mog boravka kod Žaka pa sam se osjećala sigurnijom jer sam upoznala i njegovu ženu Bety koja mi je bila sklona. Ona je u gradu vodila trgovinu što ju je naslijedila od roditelja, te su njih dvoje vodili pomalo čudan bračni život. Bili su više odvojeni nego skupa. Djece nisu imali, jer im se očito i nisu uklapala u takav način njihova življenja. Doduše, i poslije godine dana provedene u njihovoj blizini, nisam proniknula u njihov odnos, kao niti u Žakove misli. On je za mene i dalje bio nepoznanica.

Tražiš li novo radno mjesto?

Bio je ponedjeljak, slobodan dan kada nije bio najavljen ni ručak za posebne goste. Ujutro sam detaljno očistila šank, a nakon toga sam odlučila sama otići u grad da obiđem robne kuće i kupim poneku sitnicu. Inače sam sve vlastite potrepštine kupovala u veleprodaji gdje sam išla sa šefom u nabavu robe za restoran. Spremila sam se i pošla na obližnje stajalište busa.

– Kamo ćeš, Sonja? – odjednom se kraj mene stvorio Žak.

– U grad! Moram kupiti neke sitnice – rekla sam nonšalatno.

– Jesi li ti, djevojko, normalna pa ideš u grad bez putovnice? Hoćeš da te policija dovodi kući i propituje tko si, što si i odakle! Vrati se i da ti više ne padne na um ovakva glupost. Osim toga danas uvečer imamo goste, a za tebe imam specijalni zadatak.

Došavši u restoran, poveo me iza šanka, podigao poklopac neuočljivog pretinca u podu te izvadio kratku pušku.

– Večeras kad se okupi društvo, dodat ćeš mi ovo – pružio mi je u ruke oružje od čega sam se sva naježila, na što se on grohotom nasmijao, uživajući u mom strahu kojeg nisam mogla sakriti.

– Nemaš se čega bojati! Tebi se ništa neće dogoditi, kao ni njima. Samo im moram pokazati tko je gazda u kući.

– Ne bi li to mogla Biba? – rekla sam znajući da je i u najtežim trenucima hladnokrvna kao i njen ujak.

– Ne bi, dušo! Ona radi u kuhinji i stvarno je moja nećakinja, a tek joj je dvadeseta. Dobro sam razumjela što mi je htio reći pa sam ušutjela kao i uvijek kad bi nešto naredio.

U očekivanju večeri, mislima mi je protutnjao moj čitavi dotadašnji život, neostvareni snovi i jalova nadanja, sve zablude i neoprostiva lakovjernost koju sam upravo skupo plaćala. Bila sam zabrinuta što me Žak sve više uvlači u svoje mutne poslove pa me od same pomisli da bi moglo doći do pucnjave, spopao luđački strah. Tko zna kako bi sve završilo te večeri da se iznenada nije pojavila Bety. Dugo se nešto prepirala s mužem, a kad se društvo skupilo, sjela je s njima za veliki stol u separeu iz kojeg su povremeno dopirali povišeni tonovi, da bi se oko ponoći svi mirno razišli. Već sam sljedećeg dana doznala razlog nesuglasica između Žaka i njegovih partnera.

– Kad netko od njih zaglavi u zatvoru, ostali moraju zbrinjavati njegovu obitelj – pojasnila mi je Biba.

– Ovo je već treća obitelj za redom što dolazi na trošak mog ujaka pa sam i očekivala njegovo protivljenje, ali ga je Bety smekšala jer ih se boji. Doći će nam jedna gospođa s dvoje djece i boravit će u onom gore apartmanu, a ja ću ih dvoriti. Ti se pravi da nemaš ni o čemu pojma i nemoj ništa pitati – poučila me Biba.

– Mene doista i ne zanima ništa osim zarade pa sam zato i pristala iz prosvjete preći u ugostiteljstvo! – rekla sam.

– E, Sonja moja, prekasno si shvatila da i ugostiteljstvo može biti opasan posao. Ma, nije to ništa opasno, samo se šalim jer vidim da si se uplašila. Budi bez brige, moj ujo zna što radi. Dolazile su njemu inspekcije, ali mu nikad nisu pronašli ništa nezakonitog – umirila me Biba s kojom sam mogla sve povjerljivije razgovarati.

No, ja sam se ipak osjećala programiranim robotom što izvršava Žakove naredbe pa me sve češće spopadala želja da pobjegnem što dalje i zaboravim njega i njegov restoran. Otkad sam znala da se ispod šanka nalazi skrivena puška i da su moji najbolji gosti prostitutke i njihovi makroi, koji su ujedno šefovi partneri u kriminalnim poslovima, počela sam smišljati kao se izvući iz tog ukletog mjesta. Budući da sam već dobro svladala zanat i jezik, prelistavala sam novine s ponudama za posao, pa me jednom takvom prilikom zatekao Žak.

– Da možda ne tražiš novo radno mjesto, Sonja? – njegov me pogled prostrijelio poput metka, a ruke su mi se počele nekontrolirano tresti. Jedva sam odglumila ravnodušnost.

– Ne, šefe! Samo prelistavajući naučim poneku novu riječ jer ionako nema gostiju – slagala sam mu.

– Slušaj me dobro što ću ti reći! Da više nikad ni pomislila nisi da odavde možeš samo tako otići – zaprijetio mi je glasom od kojeg sam se naježila. – Uostalom, tvoji su papiri kod mene, a bez njih možeš samo u zatvor zbog ilegalnog boravka u stranoj zemlji. Kamo god da odeš, lako ću te pronaći, a u našem se poslu neposluh kažnjava. Jesi li me razumjela? – zapiljivši se u mene svojim prodornim, podčinjavajućim pogledom, čekao je odgovor.

Poznanstvo sa Žakovom ženom

Da, dobro sam razumjela! Nemam namjeru pobjeći, ali mislim da je došlo vrijeme da se vratim svom poslu.

– Baš si izabrala pogodno vrijeme! Kao da ne znaš da se tamo još uvijek ratuje, a gradovi su puni izbjeglica. Možeš s njima na isti kazan, jer tvoja škola zasigurno više i ne postoji! A tko bi te i primio u prosvjetnu službu nakon svega ovoga … – naglo je stao, rekavši: “Pamet u glavu! Ima i boljih rješenja, a sad pripremi stolove za večeru.”

Budući da je gostiju bilo malo, radila sam sama, a kad je Žak otišao poslom na nekoliko dana, uvečer bi mi dolazila Bety kao ispomoć, dok bi preko noći kod Bibe ostajao na spavanju njezin dečko, Lujo. Bety nije propuštala priliku da što više dozna o meni i mojem podrijetlu, pa kad bismo napravile obračun nakon zatvaranja lokala, sjele bismo uz čašicu i dugo razgovarale.

– Žak mi je rekao da ti svog oca i ne poznaješ. Zar ti mama nije htjela ništa reći o njemu? – pitala me.

– Nisam ni majku poznavala do desete godine. Već je bila jako bolesna kad me potražila u dječjem domu gdje me ostavila kao tek rođenu bebu. Nikad nije pristala na posvajanje pa sam ostala u domu do kraja školovanja. Umrla je prije nego sam postala učiteljicom.

– Od koje bolesti je umrla?

– Od posljedica prometne nesreće. Udario ju je auto pa je kraj života dočekala u invalidskim kolicima.

– Ah, tako! Znači, nikakva nasljedna bolest ne može biti u pitanju – prokomentirala je Bety više za sebe, dok je mene to njeno ispitivanje sve više živciralo.

– Jesi li ikad bila trudna ili koristiš kontracepciju? – iznenadilo me to njeno zadiranje u moju intimu, pa sam joj prilično osorno rekla:

– Nisam, gospođo! Niti sam bila trudna, a niti mi je potrebna zaštita jer nemam ljubavnika, a po svoj prilici ga i neću imati dok sam ovdje. Da me kojim slučajem upitala zašto, rekla bih joj da mi njen muž ne dozvoljava bilo kakve odnose s muškarcima, da živim kao u strogom samostanu otkad sam zakoračila na to ukleto mjesto. Boravak od protekle dvije i pol godine u Žakovom restoranu, pod stalnom njegovom kontrolom, pretvarao se u noćnu moru. Jedini moji izlasci bili su u veletrgovinu kad smo nas troje odlazili u nabavu.

Kome se požaliti i od koga tražiti pomoć da se izvučem iz zamke u koju sam upala vlastitom pogreškom, bila su pitanja koja su mi se stalno vrzmala glavom. Otkad je Žak otputovao, Biba je sjala od zadovoljstva što je njen dragi s njom provodio noći, a nas dvije smo se osjećale mnogo slobodnije pa smo se često smijale i šalile, jer je Bety bila žena vesele naravi, a najbolje smo se zabavljale kad je ona pokušavala govoriti hrvatskim jezikom.

– Tko spavati na moj Žak kad ja nisam tu? – pitala je Bety, ciljajući na jednu gošću koja je često dolazila u naš restoran samo zbog šefa.

– Slobodno mi reci, Sonja, jer te neću odati – pokušavala je doznati od mene, ali se namjerila na pogrešnu adresu. Jer, čak da sam što znala, ne bih joj se usudila reći.

– Koliko ja znam, šef spava sam. Čak mi se čini da ne pokazuje interes za žene! – komentirala sam prostodušno.

– Zar niti za tebe nije zainteresiran? Ne moraš mi skrivati jer smo nas dvoje samo u formalnom braku. Pa vidiš da živimo odvojeno! Mislim da me prestao voljeti otkad smo ustanovili da sam nerotkinja, a otkad se približavam četrdesetima, posve je izgubio interes za bračni život. Naš je odnos još samo poslovan – obznanila je.

– Zašto se ne rastanete kad ne živite u pravom braku?

– Zato što nas vežu interesi druge naravi! On rastavu ne želi, a ja ga ne mogu prisiliti. Njemu se nemoguće u bilo čemu suprostaviti.

– To dobro znam – izrekla sam oblivena suzama nakupljenim u posljednjih nekoliko mjeseci otkad sam spoznala da sam u zatočeništvu. Odlučila sam pred tu ženu istresti sav svoj jad i bespomoćnost. Ona me pažljivo slušala, činilo mi se i s mnogo razumijevanja. Zagrlila me i pustila da se isplačem.

Betyn suludi plan

Kod Žaka ne pomažu ni suze. Ne znam je li mu takva narav urođena ili je ogrubio tijekom života koji ga baš nije mazio. On je nekoliko godina bio profesionalni pilot, a potom … Ne, o tome ne smijem govoriti. No, znam jedini način da se oslobodiš iz ropstva, kako ti doživljavaš svoj položaj ovdje – ohrabrila me.

– Nema toga što ne bih učinila da mogu bez straha otići odavde, gospođo Bety! – priznala sam joj.

Nastala je duga šutnja prije nego je otvorila karte.

– Sonja, rodi mu dijete! Nama, jer ne očekuj da će se sa mnom rastati i tebe oženiti – izrekla je zaprepašćujuće ozbiljnim glasom.

Gledala sam je iznenađena kao da vidim vanzemaljca. Njen mi se prijedlog činio neostvarivim i suludim. Trebalo mi je puno vremena da se priberem i sredim misli, ali u tom nisam uspjela.

– Ne razumijem vas, Bety! I ništa više ne razumijem pa ni samu sebe!

– Znam da je to teško razumjeti. No, kako ti Žaka već dobro poznaješ, shvatit ćeš da sam u pravu. On je sujetan muškarac, taština ga tjera da uvijek bude dominantan. Neće prići ženi dok mu se ne ponudi, dok ga ne nastoji zavesti! Zavedi ga, Sonja i rodi mu potomka, sigurno ćeš riješiti svoj problem, a što je važno, materijalno ćeš biti zbrinuta. Još si dovoljno mlada za neki novi početak. Vjeruj, i mene bi usrećila da mogu odgajati njegovo dijete jer ga, unatoč svemu, još uvijek volim. Predlagala sam mu da posvojimo neko dijete, jer je ovaj rat donio mnogo siročadi, ali on neće ni da čuje.

Sve mi se brzo razbistrilo. Nije me napuštala sumnja da je to njihov dogovor pa se više nisam mogla zavaravati i očekivati od Bety bilo kakvu drugu pomoć. Već sam u sebi pristala i na tu cijenu samo da se oslobodim Žakovih pandži.

– Pokušat ću, gospođo Bety, postupiti po vašem savjetu – slušala sam svoje vlastite riječi kao da ih izgovara netko drugi. Nakon mog pristanka, dala mi je još mnogo korisnih savjeta, a ja sam posve drugim očima počela gledati Žaka.

Uskoro sam se uvjerila da je njegova hladnoća prema ženama samo vanjski štit pa sam hrabro pošla u osvajanje te neosvojive tvrđave, kakvom se prikazivao. Kad sam mu jedne noći ušla u spavaću sobu u izazovnoj prozirnoj spavaćici, nije bio začuđen, već je samo kratko prokomentirao: “Ni jednu ženu nisam čekao kao tebe, a svaka mi je sama došla u krevet!”

Nije on meni bio odbojan kao muškarac, dapače, bio je vrlo privlačan mnogim ženama upravo zbog te svoje muškaračke otresitosti, ali ga ja nisam doživljavala na taj način sve do onog dana kad sam odlučila poslušati savjet njegove supruge. Možda se ispod ove grube ljušture ipak skriva nježnost s kakvom me uzeo te noći, razmišljala sam gledajući njegovo smireno lice u snu. I u najintimnijim trenucima, imala sam na umu svoje oslobođenje iz te “vučje jame” u koju sam upala svojom naivnošću i krivicom, pa se ni trenutka nisam prepuštala osjećajima koji bi me mogli odvesti na još jedan pogrešan put.

U početku sam mu dolazila u krevet samoinicijativno, a potom bi me i sam pozivao ako bih napravila predugu stanku, te su naši susreti pod okriljem noći potrajali oko dva mjeseca, sve do onog dana kad sam, glumeći uzrujanost, rekla:

– Što da radim, Žak? Trudna sam!

Unatoč dogovorom s Bety, sa strahom sam očekivala njegovu reakciju. Pomno ga promatrajući, na njegovom sam licu zapazila trijumf i neskriveno zadovoljstvo koje ga je preobrazilo.

– Jesi li sigurna u to što govoriš, Sonja?

– Da, sigurna sam, nažalost, i ne znam što da činim!

– Što da činiš? Rodit ćeš, jer sam siguran da je dijete moje!

– Naravno da je dijete tvoje, ali je moja briga! Ne budem li imala drugog izlaza, morat ću na pobačaj, jer mu ne želim svoju sudbinu

– Ostavi se glupih priča! Da se nisi usudila ni pomisliti na pobačaj! Tvoja je jedina dužnost da rodiš zdravo dijete, a za sve ću se ostalo pobrinuti ja! Kao da ti nije poznato da u braku nemamo djece, mada ih oboje želimo. Od sada ćeš biti pod mojom kontrolom da ti kakva ludost ne padne na pamet, a sutra ću te odvesti na liječnički pregled da vidimo je li sve u redu – konstatirao je.

Morat ću zaboraviti prošlost

Budući da mi je ginekolog preporučio miran život bez stresova, šef me oslobodio posla za šankom, a u prvo sam vrijeme po vlastitoj želji pomagala Bibi u kuhinji. Jer, trebalo je izdržati sedam mjeseci besposličarenja do porođaja. Vrijeme sam provodila u čitanju, a otkad je u moju sobu stigao televizor, otvorio mi se pogled na svijet i zbivanja u mojoj domovini gdje se rat bližio kraju. Već sam se tada osjećala zadovoljnijom što se moje “zatočeništvo” poklopilo s vremenom kad su mnogi nedužni ljudi stradavali gore od mene. Toliko sam mogla razumjeti od vijesti iz nizozemskoga televizijskog programa, jer mi vijesti iz domovine nisu bile dostupne. Na sve je mislio moj “dragi” gazda. Kroz vrijeme provedeno u njegovom gnijezdu bila sam doslovce isključena iz stvarnog života.

Borila sam se protiv emocija koje bi me povremeno obuzele prema biću koje se razvijalo u mojoj utrobi, uvjeravajući samu sebe da ni jedna cijena nije previsoka za povratak u normalan život. Otkad mi je ultrazvučnim pregledom ustanovljeno da nosim muško dijete, Žak me držao pod staklenim zvonom, a od svega ja bilo najzanimljivije da su ljudi u našem okruženju moju trudnoću prihvaćali kao nešto posve normalno. Jedino se Bety nije pojavljivala sve do pred porođaj.

Oboje su me otpratili u rodilište, a ona je ostala pokraj mene kao da su se bojali da ću se u posljednji trenutak predomisliti. Nakon rođenja zdravog dječačića, prema službenim papirima koje sam potpisivala, bilo je bjelodano da sam zakonski bila zamjenska majka, što je značilo da sam ponovo nasjela, ovaj put lažima gospođe Bety. No, ni tada nisam protestirala, sretna što se bližim izlazu prema svjetlosti na kraju tunela.

– Ostani kod nas dokle hoćeš, ali dok dijete dojiš, ne možeš otići – rekla mi je Bety čije je lice bilo ozareno nekim novim svjetlom, kao da na rukama drži svoje vlastito dijete.

Iako mi je srce zamiralo od tuge na pomisao da ću svog mališana ostaviti, željela sam da se to što prije dogodi, da svi ovi ružni događaji postanu prošlost. Kao da se u moj život i opet umiješala neka viša sila, nestalo mi je mlijeka ubrzo nakon izlaska iz rodilišta.

– Događa se da rodilje izgube mlijeko od šoka, pogotovo u situaciji u kakvoj se nalazi ova žena – obrazložio je liječnik na Žakov upit, koji bi to razlozi mogli biti.

– Sredio sam sve tvoje papire pa odluči što želiš. Ostati u Nizozemskoj ili se vratiti u domovinu. I novac za uslugu je uplaćen pa bih ti savjetovao da ga pametno uložiš u domovini, jer su tamo sada drukčije mogućnosti nego ranije – govorio je Žak onakvim istim službenim tonom kao onog dana kad smo se sreli i dogovarali našu buduću suradnju. – Preporučio bih ti da taj dio života otkad smo se upoznali, jednostavno zaboraviš – predobro sam upamtila njegovu preporuku. I sama sam sve to željela zaboraviti.

Svojim sam odlaskom doista porušila sve mostove iza sebe.

Morat ću zaboraviti prošlost i ne dozvoliti da mi tuga za djetetom upropasti ostatak života. Još mi nije ni trideseta pa je budućnost preda mnom, razmišljajući o proteklim godinama zatočeništva, radovala sam se povratku u normalan život. Vozeći se u svom novom automobilu, grabila sam prema Jadranu na zasluženo, dugo željeno, prvo bezbrižno ljetovanje. Što će mi budućnost donijeti, ovisi samo o meni, a stečeno me iskustvo poučilo da se lakovjernost najskuplje plaća.


Ukoliko smatrate da mojasudbina.net ima zanimljiv sadržaj, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari