Na samrti sam mu otkrila da sam trudna

Bilo je kasno poslijepodne i ispravljala sam zadaćnice na kuhinjskom stolu kad me prekinula zvonjava telefona. Ustala sam i pošla se javiti.

– Sofija?

Prepoznala sam Petrov glas. On je bio kolega i prijatelj mog muža Emila i zvučao je vrlo zabrinuto. Emil se posljednjih dana nije osjećao baš najbolje i ton Petrova glasa me uznemirio.

– Što je? – upitala sam pomalo nervozno.

– Riječ je o Emilu – odgovorio je i ja sam se već pripremila na najgore. – Osjetio je oštru bol u prsnom košu i morali smo pozvati liječnika – jedan je trenutak oklijevao i ja sam čekala puna straha. – Trebala bi odmah doći ovamo, Sofija.

Nije mi promaknulo da je vrlo uznemiren.

– Stižem – samo sam rekla.

Bol u prsnom košu, bol u prsnom košu, nastavila sam ponavljati u sebi. O čemu se tu moglo raditi? O srčanom udaru? Ne, Emil je bio premlad za to, imao je samo trideset i pet godina. U svakom slučaju, u posljednje mi se vrijeme činio bezvoljnijim nego inače i često je djelovao umorno i napeto, iako je to poricao. Na poslu je bio izložen brojnim pritiscima. Dok sam vozila, prisjetila sam se događaja koji su se zbili proteklih mjeseci i shvatila da moj muž već neko vrijeme nije bio najboljeg zdravlja, iako smo pokušavali ignorirati taj problem. Stalno je bio blijed i umoran i bilo mu je potrebno sve više sna. Navečer bi odlazio rano u krevet, a u danima kad ne bi radio, spavao bi do poslijepodneva. Navečer smo rijetko izlazili, što smo inače često i rado činili. Ali sada je on uvijek bio previše umoran, a meni ga je bilo žao gnjaviti. Uvjeravala sam samu sebe kako je to zbog toga što prolazi kroz naporno razdoblje na poslu, ali sada sam znala da je riječ o nečemu mnogo gorem.

Bojala sam se, strahovito sam ga voljela. Nas smo se dvoje upoznali na fakultetu i bila je to ljubav na prvi pogled. Vjenčali smo se nakon samo šest mjeseci sretni i ludo zaljubljeni. Oboje smo bili apsolventi i čim smo diplomirali, Emil je dobio ponudu za posao u jednoj uspješnoj tvrtki. Njegov novi posao zahtijevao je preseljenje u drugi grad, daleko od obitelji i prijatelja, ali imali smo jedno drugo i to nam je bilo dovoljno.

Ja sam se zaposlila kao nastavnica hrvatskog jezika u jednoj srednjoj školi i oboje smo bili vrlo zadovoljni i ispunjeni. Nakon nekoliko godina štednje, uspjeli smo uštedjeti pristojnu svotu novca i uz pomoć stambenoga kredita konačno mogli kupiti kuću; to je bilo nešto što smo odavno željeli. No ja sam željela kuću najviše zbog toga što sam oduvijek silno željela imati djecu. Moj se muž u tome nije slagao sa mnom.

– Već sam ti rekao, Sofija, da nećemo imati djece – suho me podsjetio.

– Ali sada si to možemo priuštiti, zar ne? Oboje imamo dobar posao, a sada imamo i kuću.

– To sam ti rekao još prije vjenčanja – grubo me prekinuo – i ti si rekla da se slažeš.

– Mislila sam da ne želiš djecu sve dok financijski ne stanemo na noge – pravdala sam se.

– To nikada nisam rekao. Rekao sam samo da ne želim djecu. Djeca me čine nervoznim, razumiješ li?

– Ali naša će biti drugačija, obećavam ti – odvratila sam sa suzama u očima.

Takvo što ne možeš obećati. Djeca uvijek plaču, a ja to ne podnosim. Osim toga, vežeš se za njih i sputavaju te. A ja želim putovati i vidjeti svijet dok sam još mlad. I želim da ti budeš uz mene. Sada kad oboje dobro zarađujemo, možemo si dopustiti tu i tamo koje putovanje u egzotične krajeve, o čemu sam oduvijek sanjao. Možemo se izležavati na sunčanoj plaži Jamajke ili iskušati sreću u Monte Carlu -dodao je zaneseno. – Zar ne bi to voljela?

– Bih, ali…

– Da imamo dijete, sve bi nam pokvarilo – nastavio je. – Ne bismo se mogli spakirati i otputovati svaki put kad nam padne na pamet. Nisam spreman na takvu vrstu odgovornosti.

Ne želiš ni razmisliti o tome? Možda za nekoliko godina?

Nasmiješio mi se onim svojim osmijehom od kojeg bi mi svaki put zaigralo srce.

– Naravno, ljubavi, možda za nekoliko godina. Sada se ne osjećam spremnim postati otac – rekao je i zagrlio me, a ja sam mu uzvratila zagrljaj, sigurna da će prije ili poslije poželjeti da mu rodim dijete. Svake smo godine odlazili na putovanja, posjetili smo mnoga poznata romantična mjesta o kojima smo razgovarali. Oboje smo i dalje radili, dobro zarađivali i imali smo sve što se novcem može kupiti: lijepu kuću, dva automobila i ušteđevinu na bankovnom računu. Ali meni to nije bilo dovoljno. Željela sam dijete, malo biće koje bismo obasuli ljubavlju i pažnjom. Željela sam upoznati radosti majčinstva i otkriti kakav je to osjećaj donijeti na svijet malo ljudsko biće. U sebi sam osjećala golemu prazninu. Voljela sam svog muža svim svojim srcem i možda sam upravo zato željela da se iz naše ljubavi rodi dijete kako bismo postali prava obitelj. Ali Emil nije htio ni čuti za to. Neprestano je govorio da nije spreman.

Jednoga dana svekrva mi je povjerila razlog zbog kojeg moj muž nije želio djecu. Naime, tijekom godine često smo odlazili u posjet njegovim roditeljima, provodeći cijeli vikend kod njih. I inače smo često bili s njima u kontaktu i Emilovu sam majku najprije smatrala svojom prijateljicom, a tek onda svekrvom. Ispripovjedila mi je kako je Emilova bivša djevojka ostala trudna s njim dok su pohađali četvrti razred srednje škole. Odlučili su se vjenčati iako su tek kratko vrijeme bili zajedno i neprestano su se svađali. Moja je svekrva tvrdila da se Emil svim silama trudio da njihova veza opstane, no malo prije vjenčanja žestoko su se posvadili i ona je u suzama odjurila od njega. Dok je trčala, pala je niz stepenice. Nije se ozlijedila, no izgubila je dijete. Od tada više nije željela ni čuti za Emila i odbijala je svaki kontakt s njim, smatrajući ga glavnim krivcem za pobačaj- Njegova majka nije znala zašto su se tog dana posvadili jer je Emil odbijao govoriti o tome, ali bilo je jasno da on sebe smatra odgovornim za tu nezgodu. Prema njezinu mišljenju, njezin sin nije želio da ostanem u drugom stanju jer se bojao da ponovno ne izgubi dijete.

Boljela me spoznaja da mi je muž skrivao tako važnu činjenicu iz svoje prošlosti, ali sam shvaćala da mu nije bilo lako živjeti s tako groznim osjećajem krivnje. Zbog toga sam prestala navaljivati, ali svakog sam dana molila Boga da se predomisli. Moje su molitve ostale neuslišane. Sada to više nije bilo važno, pomislila sam dok sam uspaničeno vozila kroz promet prema tvrtki. Ništa mi više neće biti važno ako izgubim muža. Neću više imati razloga za život bez svog Emila. Pronašla sam parkirno mjesto i uputila se prema ulazu, a zatim prema Emilovu uredu, gdje me dočekao zabrinuti Petar.

– Sofija, hvala Bogu da si stigla. Pregledavaju ga u mom uredu.

Krenula sam za njim niz hodnik. Emil je sjedio za Petrovim radnim stolom, nasuprot liječniku. Njih dvojica su razgovarali. Potrčala sam mu u zagrljaj.

– Kako si? – zabrinuto sam ga upitala.

Nasmiješio se. – Već mi je bolje – umirio me. – Nije ništa opasno, zar ne, doktore?

Stari nas je liječnik pogledao kroz naočale.

– To nisam rekao, mladi gospodine. Rekao sam samo da morate obaviti pretrage prije nego što se postavi prava dijagnoza. Moramo najprije otkriti o čemu se radi…

– Je li… Je li to srce, doktore? – upitala sam.

– Ne vjerujem – odgovorio je. – Puls i tlak su normalni, međutim sa sigurnošću mogu reći da postoji neki problem u plućima, ali ovdje nemam sve instrumente kako bih vašeg muža bolje pregledao – rekao je. Zatim je ozbiljno pogledao Emila. – Najbolje bi bilo da vas uputim u bolnicu radi daljnjih pretraga. Trebali biste otići već danas.

– Danas? – zaprepastio se moj muž.

– To bi bilo najbolje, vjerujte mi. Petar se ponudio da ga odveze u bolnicu, a ja sam za to vrijeme skoknula kući kako bih uzela stvari koje će mu trebati. Kad sam stigla, Emil je već bio smješten u jednoj sobi. U nosnicama je imao cjevčice s kisikom i oči su mu bile zatvorene.

Otvorio ih je čim sam prišla njegovu krevetu. Odložila sam kovčežić s njegovim stvarima na pod i sjela pokraj njega.

– Jesi li dobro? – upitala sam uhvativši ga za ruku.

– Naravno, ljubavi moja – odgovorio je uputivši mi slabašan osmijeh. -Ne brini se za mene.

Pogledala sam ga u oči i u njima primijetila strah kojeg se trudio skriti. To me još više zabrinulo.

– Nije istina da si dobro i jako sam zabrinuta za tebe.

– Sve će biti u redu – nježno je promrmljao, ali nije djelovao baš uvjerljivo.

Ostala sam s njim neko vrijeme, ali na kraju me uspio uvjeriti da odem kući i odmorim se kako bih idući dan mogla ići na posao. Sve su pretrage bile dogovorene za iduće jutro, a rezultate smo trebali doznati tijekom poslijepodneva.

– Ovdje ne možeš ništa učiniti – rekao je. – Osim toga, budeš li čime zauzeta, to će ti pomoći da se previše ne brineš. Nije ništa ozbiljno. Vjeruj mi, srce, liječnici će me za čas srediti i bit ću kao nov.

Idućeg sam jutra otišla u školu, ali nisam se uspijevala usredotočiti na gradivo. Za vrijeme velikog odmora nazvali su me iz bolnice i rekli mi da primarijus želi razgovarati sa mnom. Činilo se da je riječ o nečemu hitnom. Zamolila sam kolegicu da me zamijeni zadnja dva sata i požurila u bolnicu. Zatekla sam primarijusa kako me čeka u sobi za bolničarke.

– Imam loše novosti – rekao je bez okolišanja. Zadržala sam dah trudeći se biti hrabra. – Pođimo u moju sobu – predložio je.

Poveo me do svoje sobe i ondje smo sjeli jedno nasuprot drugome na stare kožne naslonjače.

– Što je mojem mužu, doktore? Molim vas, budite otvoreni – upitala sam, osjećajući kako me hvata panika.

On se namrštio. – Snimke s rendgena pokazuju mrlju na lijevom plućnom krilu. Ne mora biti da se radi o nečem ozbiljnom -na trenutak je zastao – no pronašli smo još nešto. Veliki madež na leđima.

– Oh, to? To ima već dulje vrijeme – rekla sam.

– Kad ste ga zadnji put malo bolje pogledali?

– Da budem iskrena, ne znam – odgovorila sam. Naježila sam se primijetivši smrtno ozbiljan izraz na njegovu licu.

– Gospođo, madež koji mijenja boju može ukazivati na to da se radi o raku. Ne želim vas plašiti, ali meni to izgleda kao zloćudni melanom.

– Ne razumijem. Kakve to veze ima s bolovima u grudima?

– Ako se takav madež primijeti na vrijeme, može ga se kirurški odstraniti i spriječiti njegovo širenje. U suprotnom, može se vrlo brzo proširiti i na druge organe, na primjer, na pluća.

– Oh, ne! – užasnuto sam povikala. – Bože, samo da nije tako!

– Gospođo, pokušajte se smiriti – smireno me zamolio liječnik. – Nisam siguran postoji li veza između madeža vašeg muža i mrlje na plućima, samo vam želim reći da je to moguće. Odstranili smo madež i poslali ga na analizu, ali još nismo dobili rezultate. Namjeravam načiniti još neke pretrage i za nekoliko dana odlučit ćemo kako dalje – pojasnio mi je. Snuždeno sam klimnula glavom, lica oblivenog suzama. Bila sam očajna i užasnuta. On mi se nasmiješio.

– Sada ste potrebni vašem mužu. Morate biti jaki… Za njegovo dobro. Molim vas.

Obrisala sam rupčićem suze i tiho šmrcnula.

– U pravu ste – rekla sam i trudeći se zvučati smirenije nego što sam to uistinu bila. – Oprostite. Sigurna sam da ćete učiniti ono što mislite da je najbolje za mog muža.

– Naravno – odvratio je, stisnuvši mi ruku.

Otišla sam u toalet i umila se hladnom vodom, trudeći se pribrati prije nego što odem k Emilu. Rak – ta mi je riječ neprestano odzvanjala u ušima.

–
Zdravo, ljubavi – rekla sam pokušavajući se nasmiješiti dok sam ulazila u sobu.

Ispružen onako na bolničkom krevetu izgledao je beživotno, ali kad sam ušla otvorio je oči i nasmiješio mi se. Suspregnula sam suze i pokušala biti jaka, kao što mi je savjetovao liječnik. Trebala sam to učiniti za Emilovo dobro.

Prošlo je nekoliko dana prije nego što su bili gotovi rezultati svih pretraga. Madež se pokazao zloćudnim. Zbog toga, kao i zbog pretpostavke da je povezan s mrljom na plućima, primarijus je predbilježio mog muža za zahvat na plućima. U iščekivanju operacije dopustili su mu da se vrati kući. Emil je spavao gotovo cijelo vrijeme, a ja sam se prisilila odlaziti na posao. Svaki put kad bih pogledala svog muža, suze bi mi .navrle na oči i nisam mogla razgovarati s njim a da ne briznem u plač. Na kraju mu je bilo još gore. Bio je preplašen, iako je davao sve od sebe da se to ne primijeti. Moram biti jaka, neprestano sam si ponavljala. Večer prije nego što se trebao vratiti u bolnicu, Emil me dugo držao u svom zagrljaju i oboje smo plakali.

– Bojim se – priznao je.

– I ja, ljubavi, ali vidjet ćeš da će sve biti dobro – pokušala sam ga ohrabriti. – Ozdravit ćeš.

Strastveno me poljubio i na trenutak sam se osjetila vraćenom u prošlost, u vrijeme kad smo bili sretni i bezbrižni i cijeli nam je svijet bio pod nogama. Zatim me strašna stvarnost trgnula iz sjećanja i, gotovo bez daha, odmaknula sam se od njega.

– Ne, Emile, ne možemo – rekla sam. – Liječnik je rekao da se ne smiješ naprezati.

– Ali ja te silno želim – nježno je prošaptao. – Noćas te trebam.

Vodili smo ljubav nježno i s puno strasti, no gušila me pomisao da bi nam to mogao biti posljednji put.

– Volim te, Sofija – promrmljao je dok smo ležali zagrljeni.

– I ja tebe volim – odvratila sam. Oh, Bože, ne želim ga izgubiti, pomislila sam zagnjurivši uplakano lice u jastuk.

Operacija je bila zakazana za iduće jutro. Emilovi su roditelji doputovali u naš grad vidjeti sina i bila sam im vrlo zahvalna jer mi je bila potrebna njihova podrška da preživim tu noćnu moru. Za vrijeme trajanja operacije, nervozno sam hodala gore-dolje ispred operacijske dvorane, čekajući da me netko obavijesti o ishodu. Razgovarala sam sa svekrom i svekrvom i zajedno smo plakali. Bili su uplašeni za život svog sina, baš kao i ja. Kad se konačno pojavio liječnik, odmah sam po izrazu njegova lica shvatila da nema dobre vijesti.

– Kao što smo se i pribojavali – rekao je – tumor se jako raširio. Uslijedio je trenutak grobne tišine dok smo se suočavali s teškim udarcem sudbine.

– Jeste li ga odstranili? – zabrinuto je upitala Emilova majka. – Hoće li ozdraviti?

Tumor je bio vrlo nezgodno smješten. Nismo ga uspjeli u cijelosti odstraniti. Počet ćemo odmah s kemoterapijom, ali ima nešto što morate znati. Ova posebna vrsta tumora ne reagira dobro ni na kakvu terapiju. Vrlo je agresivan, ubrzano se širi i… – zastao je primijetivši moj izbezumljen pogled. – Da smo intervenirali prije, možda smo mogli izbjeći da se proširi u druge dijelove tijela, ali sada, što god učinili ne može biti od velike koristi. Žao mi je. Sada je sve samo pitanje vremena.

– Koliko… Koliko vremena? – promucala sam.

– Ne mogu vam točno reći, od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci… – odgovorio je.

Okrenula sam se prema svojoj svekrvi i obje smo, zagrlivši se, briznule u plač. Kad sam nekoliko sati poslije ušla u Emilovu sobu, on je spavao. Oči su mi bile crvene i natečene od plača, a strah koji me proganjao protekli tjedan, sada se pretvorio u neprikriveni užas. No znala sam da to ne smijem pokazati i da se moram truditi biti hrabra kad sam u blizini svog muža. Nisam željela da svoje posljednje dane provede u depresivnom raspoloženju, niti sam željela da bude zabrinut za mene. Znala sam da mu to ni najmanje ne treba i nadala sam se da će se možda uspjeti malo dulje odupirati bolesti ako mu uspijem popraviti raspoloženje. Otvorio je oči i ja sam mu se nasmiješila, iako mi je srce pucalo od tuge.

– Zdravo, ljubavi – rekla sam najveselije što sam mogla.

Prišla sam mu i sjela pokraj njegova kreveta. Ispružio je ruku prema meni i požurila sam uhvatiti je, lagano je stisnuvši.

-Jesu li ti što rekli? – upitao me tihim glasom.

Spustila sam pogled i ugrizla se za usnice da ne zaplačem.

– Da ćeš ozdraviti – slagala sam. – Malo kemoterapije i ponovno ćeš biti onaj stari.

– Ne – rekao je. – Neću ići na kemoterapiju, to ne bi ničemu služilo. Liječnik je rekao…

– Gluposti – prekinula sam ga. – Ne želim čuti takvo pesimistično razmišljanje. Izliječit će te i ozdravit ćeš – odlučno sam ustvrdila dobro znajući da to nije istina. – Ovdje su i tvoji roditelji – požurila sam dodati. – Želiš li ih vidjeti? Liječnik im je dopustio da uđu samo se ne smiju dugo zadržavati.

U redu, ali samo na kratko. Zaista sam vrlo umoran.

Sklopio je oči i na trenutak sam pred sobom vidjela beživotno tijelo na bolničkom krevetu i morala sam zatresti glavom kako bih otjerala tu ružnu sliku. Otišla sam u predvorje i rekla njegovima da smiju ući, a zatim sam se naslonila na zid i zaplakala. Nije pošteno, jecala sam u sebi. Čime smo to zaslužili?

Prošlo je više od tjedan dana prije nego što se moj muž vratio kući. Njegovi roditelji već su bili otputovali, ali su me svakodnevno nazivali, raspitujući se za sinovo zdravlje. Javili su nam se mnogi naši prijatelji i njihove riječi podrške i utjehe puno su nam pomogle. Mnogo nam je značilo znati da nismo sami. Zbog Emila ja sam se i dalje nastavila pretvarati da sam hrabra, praveći se da će sve biti kao prije čim on ozdravi.

Kad god smo bili zajedno, trudila sam se biti pozitivna, ali ponekad mi se činilo da ću poludjeti. Ipak, uspijevala sam sve izdržati i ići dalje; drugog izbora nisam imala. Inzistirala sam da se podvrgne kemoterapiji, kao što je preporučio liječnik, i on je pristao, iako je bio protiv toga. Znala sam da neće ozdraviti, ali sam se nadala da će barem malo dulje poživjeti prije nego što me ostavi samu na ovom svijetu. No činilo se da mu je od kemoterapije gore nego od samog raka.

lako je liječnik tvrdio da bi trebalo nastupiti privremeno poboljšanje, njemu je bivalo sve gore. Neprestano je imao vrućicu i bolovi u grudima postajali su sve jači. Ja sam na poslu zatražila bolovanje; nisam ga htjela ostaviti samog, željela sam provesti s njim što je moguće više vremena. Jedan dan bol je u grudima postala toliko jaka i nepodnošljiva da nije mogao disati. Obuzeta panikom, nazvala sam hitnu pomoć da dođe po njega. Imao je vodu u plućima. U bolnici je ostao dva dana, a zatim su ga pustili kući. Osjećao se bolje, ali svakim je danom postajao sve slabiji, više nije imao snage napraviti nekoliko koraka od kreveta do kupaonice. Nakon nekoliko dana, više nije mogao ni ustati iz kreveta. Bespomoćno je ležao, glave poduprte jastucima, uvijek u istom položaju. Počeo je odbijati da ga nosimo na kemoterapiju tvrdeći da je to prevelik napor za njega. Pokušala sam ga ohrabriti jer to nam je bila jedina nada.

– Ljubavi, molim te – preklinjala sam ga. – Dobro znaš da će ti to pomoći, učini to za mene.

Gledao me praznim i beživotnim pogledom.

Posljednjih je tjedana toliko izgubio na težini da je izgledao poput kostura. Bilo je grozno vidjeti ga u takvom stanju; toliko drugačijeg od zdravog muškarca punog života kakav je bio još samo nekoliko mjeseci prije. U njegovom je pogledu bio molećiv izraz kad bi uzimao moju ruku i prinosio je svojem licu, ljubeći je. Čak mu je i to predstavljalo golem napor.

– Ne, Sofija – jedva je govorio. I glas mu se promijenio. – Umrijet ću i oboje to znamo. Ne mogu se više boriti.

– Molim te – preklinjala sam ga jednog jutra. Očajnički sam plakala, ali sada mi to više nije bilo važno. – Ne mogu te izgubiti, Emile, volim te i ne mogu živjeti bez tebe – naslonila sam glavu na njegove grudi neutješno ridajući.

– Žao mi je – promrmljao je. – Jako mi je žao.

– Ne treba ti biti žao – rekla sam srameći se svoje slabosti. – Ti nisi ni za što kriv, nemaš si što predbacivati.

Teško je disao, kao da su mu ove posljednje riječi koje je izgovorio oduzele posljednju snagu.

– Ima nešto… Što ti želim reći – rekao je između dva udaha.

– Ne govori ništa – promrmljala sam. – Sada ti je pod hitno potreban odmor.

– Ne, moram ti to sada reći, Sofija. – Zastao je da dođe do daha. – Prije nekoliko mjeseci… Prije nego što sam se razbolio, sklopio sam ugovor o osiguranju – pokazao je prema komodi. – Ondje je unutra. Polako sam prekoračila sobu, otvorila ladicu, izvukla papire i pogledala ih. Bilo je to životno osiguranje. Sigurno je već znao, pomislila sam, dok su mi suze počele kliziti niz lice. Nekako je morao naslutiti. Ponovno sam ga pogledala. Zaklopio je oči i teško disao.

– Zašto si to učinio, ljubavi?

Otvorio je oči dok sam sjedala na krevet pokraj njega.

– Htio sam da ti… Možeš… Otplatiti kredit za kuću… Ako mi se što dogodi.

– Oh, Emile! – Snažno sam ga zagrlila i pomilovala po obrazu. – Ali ja ne želim novac – usprotivila sam se. – Želim tebe, samo tebe.

– Upravo te zbog toga… Toliko volim… Moja draga Sofija. Uvijek ću te voljeti.

Nešto kasnije nazvala sam liječnika i priopćila mu da moj muž više ne želi nastaviti s kemoterapijom. On je odgovorio da ga u potpunosti razumije. Tih dana bila sam toliko obuzeta brigom za muža, da nisam ni primijetila kako mi je izostala mjesečnica. Kad se Emil razbolio, zaboravila sam uzimati kontracepcijske pilule. Iznenada sam se sjetila noći koju smo proveli zajedno prije njegove operacije. Kupila sam test za trudnoću koji je potvrdio moje sumnje: bila sam trudna! Ta me vijest trebala razveseliti, međutim, još više me dotukla. Bilo je to ono što sam godinama željela, ali spoznaja da moj muž neće živjeti dovoljno dugo da vidi naše dijete bila je nepodnošljiva.

Možda mu to ne bih trebala reći? Samo će se još više zabrinuti. Možda će se čak i razbjesnjeti. Nikada nije želio imati djecu ali iz nekog razloga, uvijek sam odbijala povjerovati u to. Iz onoga što mi je povjerila njegova majka, zaključila sam da ga samo strah sprječava.

Moram mu to reći, odlučila sam. On je bio djetetov otac i imao je pravo to znati. Možda će ga ta novost i usrećiti; a ako Emil bude sretan zbog djeteta, možda ću to moći biti i ja.

Odlučila sam mu reći novost još iste večeri, ali nisam uspjela jer se počeo gušiti i ostajati bez daha i morali su ga prevesti u bolnicu.

Otišla sam s njim. Liječnik nije bio optimističan. Disanje mog muža bilo je nepravilno i liječnici tu nisu mogli mnogo učiniti, osim pokušati olakšati mu muke. Za divno čudo, Emil je djelovao vrlo pribrano i budno i stiskao mi je ruku dok sam sjedila pokraj njegova uzglavlja, iako mu je to predstavljalo veliki napor, činilo se da mi želi nešto reći.

– Imao sam lijep život – rekao mi je teško dišući. – Imao sam sreće. Ali žao mi je… Što nismo imali djece. Mislim da sam se previše plašio… Znam da si ih ti željela. Bilo je jako sebično od mene… I glupo…Što te nisam podržao… Jer zapravo… I ja sam ih želio… – glas mu je zamuknuo i činilo se kao da su mu misli nekamo odlutale. Zapitala sam se proživljava li možda upravo u tom času prošlost. Oči su mi bile vlažne od suza, ali prisilila sam se nasmiješiti.

I sjećaš li se one noći prije tvoje operacije? – upitala sam ga i ne očekujući odgovor jer sam znala koliko mu je teško govoriti. – Bila sam toliko prestrašena i izvan sebe da sam zaboravila uzimati pilule. To je bilo prije dva mjeseca – nježno sam mu stisnula ruku. – Trudna sam, Emile. Rodit ću tvoje dijete. Nasmiješio se i začudila sam se što je to uspio unatoč silnoj boli.

– Dijete? – promrmljao je. – Želiš reći da ću postati otac? Kada? -ushićeno me upitao.

– Za otprilike sedam mjeseci – odgovorila sam osjetivši se ponovno gotovo sretnom.

– Tako sam sretan! Volim te, Sofija. – I ja tebe volim. Voljet ću te zauvijek – rekao je tiho.

Nekoliko minuta kasnije prestao je disati. Zagrlila sam ga i dugo plakala, a zatim pozvonila bolničarki. Moji su se roditelji na neko vrijeme preselili k meni, a prijatelji i rodbina došli su mi izraziti sućut. Došli su i Emilovi roditelji i kuća mi je bila puna ljudi. Bilo je utješno znati da smo muž i ja imali toliko osoba koje su nas voljele i dok god je bilo nekoga u mojoj kući, znala sam da se ne smijem prepustiti suzama. Ali ono što sam istinski željela, bilo je zatvoriti se u tamu svoje sobe i dati oduška svoj svojoj tuzi. Željela sam umrijeti, no znala sam da se ne smijem predati. Bog se pobrinuo da mi da još jedan razlog za život: Emilovo dijete koje je raslo u meni. Trebala sam nastaviti dalje, ako ni zbog čega drugog, onda zato da našem djetetu pružim mogućnost da živi. Na dan pogreba probudila sam se neobično smirena. Sanjala sam svog muža i u snu me tješio. Nešto mi je i govorio, ali se više nisam mogla točno sjetiti što.

Pogledala sam kroz prozor, u svoj vrt. lako je već bila jesen i lišće na krošnjama drveća već odavno požutjelo, ugledala sam crvenu ružu, prekrasnu i u punom cvatu. Zar nije već prekasno za ruže, zapitala sam se. Emil se silno ponosio našim ružičnjakom dok je bio živ i željela sam vjerovati da se ta ruža rascvala kako bi mi rekla da je on dobro i da je njegov duh i dalje sa mnom. Ubrala sam je želeći je položiti na njegov lijes.

Otišla sam u crkvu s roditeljima. Svećenikove su riječi bile utješne, ali zvučale su tako konačno. Nisam mogla prestati plakati jer je bilo strašno znati da više nikada neću vidjeti svog Emila i da ga više nikada neću moći zagrliti. Na groblju sam se približila raki i nježno u nju bacila ružu. Osjetila sam nečiju ruku na ramenu. Misleći da je to netko od mojih prijatelja, okrenula sam se da vidim tko je, ali iza mene nije bilo nikoga. Zbunjena, okrenula sam se natrag prema grobu i ponovno osjetila onaj dodir. Ponovno sam se okrenula, ali opet nije bilo nikog. Pa ipak, osjećala sam nečiju prisutnost i pitala se je li to Emil. Možda je strašna bol koju sam osjećala mogla izazvati sličan osjećaj, ali duboko u svom srcu ipak sam znala da mi se to nije samo pričinilo. Iznenada sam se sjetila njegovih riječi iz sna. Rekao mi je da će uvijek biti uz mene i da ćemo se, kad dođe trenutak za to, ponovno sresti. U snu je rekao i sljedeće:

– Čekat ću te, Sofija. Brini se za naše dijete. Volim vas oboje.

U nekoj vrsti bunila vratila sam se do roditelja i prijatelja, ali dok su me grlili i tješili, rastreseno sam slušala njihove riječi. Okrenula sam se i pogledala grobnu jamu; na neki sam način znala da Emil nije u njoj, već sa mnom. Ta mi je spoznaja pomogla da se odmah osjetim bolje. Nisam shvaćala zašto me moj muž morao tako rano napustiti, ali znala sam da se mogu smatrati sretnom zbog svakog trenutka provedenog s njim.

Moji su se roditelji nekoliko dana nakon pogreba vratili kući, ali mama mi je obećala da će se vratiti dva tjedna prije termina predviđenog za porođaj i da će ostati koliko god bude trebalo. Pokušala me nagovoriti da se preselim k njima, ali nisam mogla ostaviti kuću u koju smo Emil i ja uložili toliko ljubavi i truda. Na neki način osjećala sam da je on i dalje u njoj, barem svojim duhom.

Jednog toplog proljetnog jutra donijela sam na svijet krasnog dječačića. Imao je Emilove oči i usne i odmah mi je bilo jasno da će, kad odraste, biti isti otac. Naravno, nazvala sam ga Emil. Čim mali Emil bude dovoljno velik, vjerojatno ću se vratiti na posao. Međutim, trenutačno sam na rodiljnom i brinem se o djetetu. Želim da odraste znajući kakvog je divnog oca imao i pružiti mu svu svoju ljubav. Kad bude dovoljno velik da to shvati, reći ću mu da njegov tata živi na nebu i da nas voli, iako ne može biti s nama. A jednog dana, ne znam kada, i ja ću proći kroz ta nebeska vrata i ponovno se sresti sa svojom ljubavi.