Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Sreća ima tvoje lice

Promatrala sam Petra s nevjericom. Pozivao me da iziđemo. Znala sam da moje lice odaje sve moje osjećaje kojih sam se i sama plašila više od ičega. Sa svoje četrdeset i dvije godine, šanse da upoznam nekog iole sličnog muškarcu o kakvom sam maštala, bile su ravne nuli. Sjetila sam se uzrečice koju je moja prijateljica često koristila, a ja sam uvidjela da je istinita: “Žena od četrdeset će prije poginuti od bombe, nego pronaći odgovarajućeg muškarca!” Je li to doista bila istina? Bilo je gotovo nemoguće pronaći nekog tko bi nam odgovarao, a s godinama se to pretvaralo u nemoguću misiju. No, možda sam ja bila kriva, sve češće sam razmišljala na taj način.

Kako je vrijeme odmicalo, sve bolje sam uviđala kakve su moje želje i nisam bila toliko tolerantna da bih trpjela nečije mane, a kod svih muških ih je bilo na pretek. Što da mu odgovorim? Petar je bio privlačan muškarac, razveden prije nekoliko godina, i bolju priliku od njega nisam mogla pronaći. Kad sam malo bolje razmislila, oko njega se doista vrijedilo potruditi.

– Onda… Vedrana… – požurivao me je.

Pogledala sam ga u oči, ali na samo nekoliko trenutaka. Znala sam da je moje lice promijenilo boju. Nisam bila navikla na situacije poput ove. Uvijek sam svoju ranjivost skrivala iza zavjese bahatosti, i koliko god da sam se trudila pronaći barem djelić svega onog što sam izgradila oko sebe, to mi nije polazilo za rukom. Što da radim? Panično sam dlanove brisala o hlače. Nije to bio nimalo ženstven pokret, već samo vanjski pokazatelj moje nesigurnosti i očaja.

– Petre… – otezala sam sa odgovorom. Još uvijek sam dvojila. S jedne strane ga nisam željela odgurnuti od sebe, a s druge sam se plašila, ne njega, nego svojih osjećaja. I te kako sam se sjećala koliko mi je godina trebalo dok sam preboljela Stipu.

– Nismo djeca – Petar me je požurivao, ili sam ja tako shvatila njegove riječi.

Samoća mi je postala preteška

Nije da ne želim biti s tobom, ali mi treba malo vremena…
– Za što? – Petar me je prekinuo. Vidjela sam da je njegovo lice bilo puno nerazumijevanja.
– Odrasli smo. Sve manje imamo vremena da bi se godinama upoznavali. Valjda znaš što želiš, a ako ja nisam dio te želje, odmah mi reci.

Trenutak odluke bio je preda mnom. Iako sam željela dobiti na vremenu, znala sam da mi to neće poći za rukom. Petar je imao pravo. Nijedno od nas dvoje nije moglo odugovlačiti. Vrijeme je naprosto pretjecalo, a moj biološki sat otkucavao je sve slabije, i sve rjeđe. Ako sam željela dijete, a samo ja sam znala koliko ga želim, nisam se trebala dvoumiti. Jednostavno sam trebala zaboraviti na prošlost i napokon krenuti u budućnost. Kakva god bila, sve je bolje od samoće koja mi je postajala pretežak teret.

– Naravno da si dio te želje – odgovorila sam mu. To sam i mislila. Strah se pojačavao, a ja nisam željela da ga on primijeti. Znala sam koliko sam nespretna. Godinama, bolje rečeno, desetljećima sam zazirala od muškaraca. Bila sam začahurena u svojoj samoći, i dok sam stajala pred njim, imala sam dojam kao da imam petnaest godina, a ne mnogo više.
– Čemu onda to oklijevanje? – upitao me je tiho.
Slegnula sam ramenima. Nisam bila sposobna izgovoriti niti jednu suvislu rečenicu. Samu sebe sam upozoravala na svoje misli. On me je samo pozvao da iziđemo, nije me zaprosio. Nisam trebala toliko odugovlačiti. Na jednostavno pitanje je trebao dobiti jednostavan odgovor, a ja kao da sam postala stručnjak za kompliciranje.
Nisam se snalazila, no kako da njemu to objasnim? Bolje je da ne zna neke djeliće moje prošlosti. To mi se činilo kao otvaranje starih rana, a ja sam ih pustila da zarastu.

– Kada da dođem po tebe? – upitao me je.

– U devet – odgovorila sam odmah.

– Onda… – pogledao me je na čudan način, pogledom kojeg sam mogla protumačiti na mnogo načina.

Lidija mi je željela nešto reći

Kad je otišao u svoj ured, sjela sam. Cijelo mi se tijelo treslo od uzbuđenja. Vidjela sam kako me kolegice sa osmijehom promatraju. To je stvorilo još veću nelagodu kod mene. Samo sam pognula glavu i čekala da moje radno vrijeme završi. Činilo mi se da mu nema kraja. Pogledala sam na sat po tko zna koji put. Da, kazaljka se jedva micala, što mi se nimalo nije sviđalo. Uzdahnula sam od sreće kada je radni dan bio iza mene. Odmah sam krenula u svoj maleni stan.

Otkad sam ga kupila, bila sam tako ponosna na njega. Imala sam svoj dom, svoju oazu mira, a danas je ta oaza bila uzburkana valovima osjećaja, a i prošlost je kucala na vrata sadašnjosti. Bilo je pet sati. Imala sam dovoljno vremena da se odmorim, spremim i razmislim o svemu. Skuhala sam sebi instant kavu i sa uživanjem upijala njen zamaman miris. Odavno sam prestala piti klasičnu kavu. Pazila sam i na način prehrane, kao i na to da moje tijelo bude izvježbano. Imala sam tijelo mlade djevojke i na to sam i te kako bila ponosna. I lice mi je bilo mladoliko. Nitko mi nije davao više od trideset godina, a to je samo učvrstilo moju upornost da pazim na njega, jer sam znala da će mi to isto tijelo jednom biti zahvalno, a već i jest.

A doista sam se veselila večerašnjem izlasku. Mislila sam da se to nikada neće dogoditi i s tim sam se pomirila. Nekako s vremenom, želje kao da su bljedile, a ja sam se pomirila sa životom kakvim sam vodila.

Nekako sam se više bojala biti s nekim, nego ostati sama. Petar je to mogao promijeniti.

Poučena iskustvom iz mladosti, znala sam da ću biti oprezna, ali sam se bojala da taj oprez ne bude prevelik.

Sjela sam. Sjetila sam se vremena kada sam kao osamnaestogodišnja djevojka upoznala Stipu. On je bio tako lijep, prelijep i atraktivan; osvojio me je odmah. Koliko li je naivnosti bilo u meni, koliko samo vjerovanja kojeg sam pokazala prema njemu! Bila sam slijepa, mislila sam da sam mu jedina i ništa nisam primjećivala osim njega. Naša veza je bila burna i vatrena, a kad me je zaprosio, nitko nije bio sretniji od mene. On je za mene bio Bog koji je hodao po zemlji. Nikomu nisam poklonila povjerenje kao njemu.

Idila je trajala nekoliko mjeseci. Planirali smo vjenčanje, i za mene je budućnost bila jasno vidljiva. Dok sam ja tražila vjenčanicu i živjela u snovima, jako malo vremena sam provodila s njime. To mi je teško padalo, ali se nisam zamarala time. Znala sam da ću ga uskoro imati samo za sebe, a to je bila i te kako divna utjeha. Samo dva dana prije vjenčanja, nazvala me je prijateljica Lidija koju sam pomalo zapostavila zbog veze. Kad sam joj čula glas, osjetila sam grižnju savjesti.

– Oprosti, ali… – zamuckivala sam.

-Ja jednostavno nemam vremena ni za što – rekla sam uzbuđeno.

– Imaš li barem za jednu kavu? Važno je – po njenom glasu sam znala da je u pitanju doista nešto ozbiljno.

– Kako da pronađem vrijeme za kavu? – upitala sam je.

– Ne znam ni gdje mi je glava, a gdje noge. Toliko sam zaposlena…

– U pitanju je nešto ozbiljno – nakon što sam čula njene riječi, zastala sam. Ona nikada ništa nije preuveličavala. Bila je direktna i istina je za nju bila ono što nikada ne bi skrila.

– Kada? – dok sam je pitala, u glavi sam slagala sve one obaveze koje sam imala.

– Za pola sata u kafiću pored tvoje zgrade

– Lidija je rekla i spustila slušalicu. Ja sam još neko vrijeme stajala na istom mjestu. Znala sam da se nešto dogodilo. Kome? Njoj? Da je nešto veliko i ozbiljno, u to nisam nimalo sumnjala. Okrenula sam se oko sebe. Sve je bilo u neredu. Većinu svojih planova ću morati odgoditi, a s obzirom da je Lidija bila u pitanju, to sam smatrala nužnim. Manje ću spavati da bih sve stigla, razmišljala sam. Spremila sam se na brzinu. Za to mi i nije trebala cijela vječnost, kao što je trebala većini djevojaka.

Znaš li što ti Stipe radi iza leđa?

Pogledala sam se u ogledalo. Vidjela sam sretnu djevojku, onu kojoj se sreća nazirala u očima, ali je i izvirala iz svake pore mladog bića. Nije mi trebalo puno šminke. Mladost je sama po sebi lijepa i trebalo bi je ostaviti netaknutu.

Kad sam došla u kafić, Lidija još nije bila stigla. Sjela sam i naručila kavu koja mi je baš prijala. Ona nikada nije kasnila, a to je značilo da sam ja došla mnogo ranije.

Pokušala sam dokučiti o čemu se radi, ali mi nije polazilo za rukom. Vremena za istinu ću imati, i za sve probleme koje će Lidija donijeti sa sobom.

Još konobar nije ni donio moju kavu, a ona je stigla.

– Evo me – rekla je usiljeno veselo.

Promatrala sam je. Bila je ozbiljna, a osmijeh koji joj se nalazio na licu bio je samo grimasa koja je mogla zavarati nekog tko je nije poznavao, ali nikako mene. Ja bih to nazvala bolnim grčem, a ne osmijehom.

– Što je? – odmah sam je upitala.

– Pričekaj da uhvatim daha – rekla je uzbuđeno. Naručila je kavu, promatrajući me.

– Oprosti, ali doista nisam pronašla vremena za druženje s tobom. To ne znači da sam te zaboravila, nego…

– Ti nisi pronašla vremena za mene, ali Stipe ne radi ono što ti radiš – rekla je kruto.

– Ne shvaćam – lice mi se odmah uozbiljilo.

Na samu spomen Stipinog imena, ukrutila sam se. Ništa nisam shvaćala. Njene riječi nisu bile izgovorene na način na koji su trebale kada je on bio u pitanju. Stipe je bio oličenje svega onog što sam željela. Istina, bila sam mlada, ali sam svoje želje znala provesti u stvarnost.

– Kako bih to mogla shvatiti?

– Lidija me je pogledala sa sažaljenjem. Osjetila sam kako se boja mojeg lica mijenja. Ruke su mi se počele tresti. Nimalo mi se nije sviđao njen pogled, kao ni izraz lica.

– Znaš li što Stipe radi kada nije sa tobom? – upitala me je.

Slegnula sam ramenima. Nisam znala što ona pokušava. Posvađati me sa Stipom, ali zbog čega? Ona nije imala nikakvog interesa u tome.

– Radi, ili se priprema za vjenčanje – pokušala sam zvučati sigurno.

– Istina je da radi, ali što? – Lidija se nagnula prema meni.

Nastao je tajac. Misli su mi grozničavo radile. Što je ona znala, a ne i ja? Stipi sam vjerovala i nije postojalo ništa što bi to moje povjerenje poljuljalo.

– Nisam toliko sumnjičava – pokušala sam je uvjeriti.

– Trebala bi biti. Samo dva dana prije vjenčanja… – napravila je stanku.

– Vrijeme je za istinu. Još uvijek nije kasno za nju.

– A kakva je ta istina? – upitala sam je. Premirala sam od straha. Bojala sam se onog što bih mogla doznati. Ako mi kaže nešto što ne bih smatrala istinom, kako da obranim Stipu? Hoće li moje povjerenje i ljubav biti dovoljni da je uvjerim kako istina nije onakva kakvom je ona vidi, već je sasvim drugačija.

– Znaš li ti da tvoj budući muž već neko vrijeme spava kod Marsele? – upitala me je.

Ustuknula sam. Smatrala sam to nemogućim. Marsela je bila ona koja me je upoznala s njim, bila je moja i Lidijina prijateljica, i ako je Lidija u nešto posumnjala, to je sigurno nešto što nema smisla i logike. Smatrala sam da se ona samo boji za mene i da želi biti sigurna kako sam ja sretna. Čak i ako je pogriješila, bila je to dobronamjerna greška koju sam joj mogla oprostiti.

– Stipe ne spava kod Marsele… – rekla sam sa olakšanjem.

– Pouzdano to znam. Dvije večeri ovog tjedna je proveo sa mnom, a ostale ja nisam mogla s njim. Ne, to nije ni nalik na istinu – odmahnula sam rukom.

– Vedrana, budi pametna – Lidija nije odustajala, što me iznenadilo.

– I jesam pametna – potvrdila sam joj.

– Pametna sam toliko da sam sigurna u Stipinu ljubav. Zaboga, zaprosio me, voli me i ženimo se. Ja sam ta koju je izabrao…

– Ali nisi jedina. To je ono na što te želim upozoriti.

– To su gluposti – odmahnula sam rukom.

– Obje poznajemo Marselu, ona mi to nikada ne bi učinila – napomenula sam joj.

– Ne cijeni druge kroz sebe. To je prva lekcija koju trebaš naučiti u životu. Znam koliko si ti dobra prijateljica, upravo zbog toga se i nalazim ovdje. A ona… Ne znam, nikada mi se nije sviđala onako istinski. Uvijek sam imala dojam da mi nešto skriva i da nije onakva kakvom se predstavlja, a u to sam se napokon i uvjerila.

Odlučila sam ipak otići do Marsele

Ne – odlučno sam odmahnula glavom. – Odakle ti ta glupost? – upitala sam je.

Iz pouzdanih izvora. I sama znaš da ja nisam jedna od onih koje izmišljaju ili koje su ljubomorne. Ovo što ti govorim, činim samo zato jer mi je stalo do tebe.

– Stipe nije takav – napomenula sam joj.

– Koliko ga ti poznaješ? Kratko vrijeme. To što te je zaprosio ništa ne govori o njemu. On je osoba koja se nikada ne bi vezala za jednu ženu, ne zauvijek. A vjernost? To je za njega nepoznat pojam. On se samo želi dokazati u lovu na žene.

Ne kažem da mu one nešto znače, ali sigurno da je to nekakav njegov osoban trofej, potvrda njegove muškosti. Lijepo je on to smislio. Doma će ga čekati lijepa i umiljata ženica, a on će nastaviti živjeti onako kako je i navikao.

Sigurno se protivi tvojem zaposlenju? Mislim da sam pogodila da je to istina. Držat će te po strani, izoliranu na neki način da bi on mogao raditi što želi. Ne govorim ovo iz nekih sebičnih razloga. Stalo mi je do tebe i tako će uvijek biti. Koliko puta ti to moram ponoviti? Bezbroj? Nadam se da me poznaješ toliko da ćeš shvatiti da govorim samo istinu, kao i uvijek.

Promatrala sam je. Njene sam riječi smatrala besmislenima. Ipak, u mojem se srcu rađala sumnja. Ta malena sumnja je pala na plodno tlo i počela je rasti, bujati, a nakon samo nekoliko trenutaka, moja samouvjerenost i vjera u Stipu je bila opasno narušena.

– Odakle ti takva informacija? – ponovno sam je upitala.

– Istinita je i provjerena. I sada…

– progutala je knedlu koja joj je zapela u grlu. Pokušavala se smiriti. Izgledala je toliko iznervirano kao da se ona nalazila na mojem mjestu.

– Što? – pokušala sam je potaknuti da govori.

– I sada je kod nje – jedva je izustila.

– Što? – ustala sam toliko naglo da sam prolila kavu koja se nalazila na stolu. – Ne vjerujem – sjela sam. Nisam znala što da mislim.

– Provjeri – Lidija je jednostavno rekla.

– To i želim da učiniš. Ne bih voljela da se upropastiš za cijeli život. Jednom ćeš preboljeti sve ovo što se dogodilo. Bolje da te povrjedi jednom, nego da te vrijeđa cijeli život. Barem ja imam takvo mišljenje. Možeš li zamisliti život pored osobe kakav je on?

Podigla sam ruku. Lidija je ušutjela.

– Kako znaš da je on kod Marsele? – upitala sam je.

– Zvao ju je dok je bila sa mnom. Čak mi se i pohvalila, ali ga nije imenovala. Nije problem bio zbrojiti dva i dva. Ona jednostavno uživa uzimati ono što je tuđe, bolje rečeno, otima ono što joj ne pripada.

– Ideš li sa mnom? – upitala sam je.

– Ne – odmahnula je glavom.

– Onda bi joj odmah bilo jasno kako si doznala. Otiđi do nje i provjeri. Ni ja u početku nisam mogla povjerovati, a kada sam shvatila što je u pitanju, odmah sam ti došla reći.

Ustala sam. Ostavila sam novac za kavu i izišla zajedno sa Lidijom. Dok sam ja koračala zadubljena u svoje misli, ona je nešto govorila, ali njene riječi nisu dopirale do mojeg mozga. Krenula sam niz ulicu do zgrade u kojoj je Marsela stanovala.

– Što ako si se prevarila? – upitala sam je.

– Nisam – Lidija je bila toliko mjerena u istinitost svojih riječi, da sam i ja počela vjerovati u njih, barem djelomično.

– Idem ja… – Lidija mi je mahnula.

– Znaš što? – zastala je.

– Vratit ću se u kafić i čekat ću te. Ako ti slučajno bude trebala prijateljska potpora, bit ću tu – njena velikodušnost me dirnula.

Ne znam što sam sve mislila, ni kako sam se osjećala dok sam koračala prema njenom stanu. Samo sam se nadala, iskreno sam se nadala da je Lidija nešto krivo shvatila. Došla sam do njenih vrata i gotovo legla na zvono; Nisam prestajala zvoniti. Maknula sam se u stranu da me ona ne vidi kroz špijunku. Kad sam čula korake, laknulo mi je.

– Tko je? – začula sam Marselin glas.

– Vedrana – rekla sam glasno. Čula sam žamor, nekakvu strku i nije mi odmah otvorila vrata.

– Marsela! – zovnula sam je.

– Što ti treba? – još uvijek nije otvarala vrata, što je moju sumnju dovelo do usijanja.

– Trebam te na nekoliko trenutaka. Trebam savjet, i… – namjerno nisam dovršila rečenicu.

– Samo pričekaj koju minutu. Trebam se odjenuti. Upravo sam izišla ispod tuša.

Dok sam čekala, osjećala sam kako mi se cijelo tijelo, trese. Sve je upućivalo na to da je Lidija govorila istinu. Je li se ikada ovako ponašala? Nije, naravno da nije, ili ja jednostavno nisam tome pridavala važnost. Baš me je zanimalo, ako je Stipe kod nje, gdje će ga skriti? Živjela je na šestom katu i nije mogao otići a da ga ja ne vidim.

Stipe je ležao u njezinom krevetu

Kad je otvorila vrata, kosa joj je bila potpuno suha. Prva njena laž je bila da se netom istuširala. A druga? Pogledala sam oko sebe. Nije mi promaknula ni jedna pojedinost.

– Što ti treba? – pogledala je na sat.

– Nemam vremena za… – cupkala je s noge na nogu.

– Ona haljina koju sam ti posudila… – sjetila sam se u posljednji trenutak izgovora kojim sam se mogla poslužiti.

– Zar ti je nisam vratila? – začuđeno me je upitala.

– Ne – odmahnula sam glavom.

– Onda je sigurno kod moje majke – rekla je jednostavno.

Ako Stipe nije bio kod nje, onda je ona bila vrhunska glumica.

– Provjeri, molim te. Imala sam planove za sutra i treba mi ta haljina – krenula sam prema njenoj sobi.

– Nije ovdje – Marsela me je uhvatila za ruku. Otrgnula sam se od nje. Otvorila sam vrata sobe i zastala kao ukopana. Stipe je ležao u njenom krevetu. Nisam mogla skinuti pogled s njega. Nisam se mogla ni pomaknuti. Nisam mogla plakati, ni vrištati. Bila sam potpuno oduzeta, čula su mi otupjela, a istina koju sam vidjela svojim očima bila je tako bolna, prokleto bolna.

– Vedrana! – Stipe se nastojao pokriti.

Nisam trebala imati bujnu maštu da bih si mogla dočarati ono što se događalo. Ipak je Lidija imala pravo.

– Nije onako kako ti se čini – da sam ga mogla pljusnuti, učinila bih to, ali on naprosto toga nije bio vrijedan. U tom trenutku raspala se sva moja budućnost, snovi su se raspršili, a jedino što mi je ostalo, bio je moj ponos, ako sam u tom trenutku i mogla biti ponosna.

– Nije li? – okrenula sam se i pogledala u Marselu.

– Haljinu zadrži, a i ovog parazita. Oboje ste isti – izišla sam.

Lidija je bila moje rame za plakanje. To što me je čekala u kafiću, mnogo mi je značilo. Trudila sam se da ne plačem, mada mi se srce utapalo u moru suza i boli.

– Imala si pravo – priznala sam joj.

– To mi je odmah bilo jasno kada sam te vidjela – rekla je mimo.

– Zašto? Što ona ima, a ja nemam? – upitala sam Lidiju.

– Kreni dalje. To je jedino što možeš učiniti. Bolje da si saznala dva dana prije vjenčanja, nego dva dana nakon.

Hoće li me i Petar povrijediti?

Znala sam da ona ima pravo, ali moje srce to je teško prihvaćalo. Imala sam dojam da je ono posvađano sa mojim umom. Boljela me je njegova izdaja. Kako da dođem doma, kako da otkažem vjenčanje? To mi se činilo kao još jedna noćna mora koja će samo produbiti ovu sadašnju.

– Kako da krenem dalje? – upitala sam je.

– Kad padneš, podigni se. To je jedino što ti je preostalo. Nemoj dozvoliti da te ovo uništi. Nemoj to nikako dozvoliti. Budi jaka. Pokaži mu tko je gubitnik u ovoj priči.

Idući dani su bili pravi pakao za mene. Ljudi su me gledali sa sažaljenjem, pa čim sam smogla snage, preselila sam se. Stipe me je bezbroj puta zvao. Nisam odgovarala na njegove pozive. Jednostavno sam ga željela zaboraviti, ali nisam mogla. Imala sam dojam da moje rane postaju sve veće. Preispitivala sam prošlost, tražila sam greške koje sam počinila, ali ih nisam pronalazila. Sve je bilo savršeno, barem sam ja mislila da je tako, ali očito nije bilo. Dva bića koja trebaju provesti život, što smo bili nas dvoje, bila su dva potpuno različita bića. Dok sam ja snivala o jednom, on brak i vjernost nije shvaćao onako kako je trebao. Ne samo da je uništio našu ljubav, uništio je i sve moje povjerenje prema ljudima, a ponajviše prema muškarcima. Nikada više nikomu nisam dozvolila da mi se približi toliko blizu da bi me taj netko mogao povrijediti. Kad sam malo bolje razmislila, do nikoga mi nije ni stalo toliko da bih ga pustila u odaje svojeg srca.

A sada? Pojavio se Petar. Iako smo godinama radili zajedno, kao da smo jedno drugo počeli primjećivati tek nedavno. Zašto je to tako? Što se promijenilo? Nije da ga nisam poznavala, ali… Bio je razveden, no je li to imalo kakvo značenje? I ja sam raskinula prije vjenčanja samo dva dana, pa ipak ne svojom krivicom. Što se kod njega događalo? Nisam željela donositi zaključke na prečac. Pristala sam izići s njime, ali to nije imalo nikakvo značenje. Moglo se nešto dogoditi, i nije moralo. Trebalo nam je vremena. Kada se dvoje ranjenih sastanu, ili jedno drugom liječe rane ili ih prodube, a ja sam se nadala da će ovo prvo biti u pitanju. Pogledala sam na sat. Plovljenje na oblacima sjećanja se odužilo. Vrijeme je naprosto proletjelo, a ja sam imala tako malo vremena da se sredim. Nisam se trebala prisjetiti prošlosti, ne u ovom trenutku. To mi nije moglo donijeti ništa dobrog. Samo me je navodilo na to da odustanem, a to nisam željela, dio mojeg srca i tijela se žestoko opiralo odustajanju.

U ono malo vremena što mi je preostalo napravila sam najbolje što sam mogla. Ipak sam na kraju bila zadovoljna sa onim što sam postigla. Hoće li Petar primijetiti sjetu i tugu u mojim očima? Bojala sam se da je krivo ne protumači. Možda bi bolje bilo da sam razmišljala o nama, a ne o prošlosti. Činilo mi se da sam samo željela samu sebe uvjeriti da budem oprezna, jer sam se bojala, premirala sam od straha, i ako naša veza bude napredovala, bit će to lagano i jedva primjetno napredovanje. Pogledala sam se u ogledalo. Bila sam zadovoljna svojim odrazom. Što god da se dogodi, trebala sam se samo prepustiti.

Ništa drugo mi nije ni preostalo. Iz prošlosti sam trebala izvući pouku, a ja sam sa tom poukom prigrlila i strah. Čudno je bilo to da on nije jenjavao sve te protekle godine. Sve muškarce sam uspoređivala sa Stipom, sve sam poistovjećivala s njime. Iako mi je razum govorio da nisu svi isti, srce je u to teško moglo povjerovati.

Kada je Petar stigao, zadivljeno me je pogledao.

– Prelijepa si – rekao je jednostavno.

Zbunila sam se. Kompliment? Protiv njih sam imala obrambeni mehanizam i uvijek sam mislila da mi to netko govori iz nekog interesa, ali u tom trenutku na to nisam ni pomislila. Možda je iskrenost u njegovom glasu bila presudna, a možda i moja želja da napokon nešto promijenim.

– Čak i ako to nije istina, hvala ti – skromno sam rekla.

– Ne bih ti rekao nešto što ne mislim – pogledao me je u oči.

– Znam – skromno sam rekla.

Još jedna prilika za sreću

Odveo me je do restorana. Ugodna atmosfera, predivna večera i ugodno društvo, sve to me je podsjetilo kako samoća nije nimalo lijepa. U Petra sam imala povjerenja. Poznavala sam ga kao kolegu, ali ne i kao muškarca. Imala sam priliku i da to promijenim, a nadala sam se da se neću razočarati. Ako se to dogodi, bojala sam se da nikada više ne bih nekomu poklonila svoje srce.

– Znaš, već dugo vremena te promatram ali nikada nisam smogao hrabrosti prići ti – priznao mi je.

Bila sam iznenađena. Ja to nisam primijetila.

– Zašto? – upitala sam ga.

– Nekako… – slegnuo je ramenima.

– Djelovala si hladno i daleko. Prići nekome poput tebe nije nimalo lako – priznao mi je.

– U pitanju je samo oklop koji štiti moje srce – i ja sam igrala na kartu iskrenosti.

– Što god da je bilo u pitanju, nadam se da je to sada iza nas.

Nisam ništa odgovorila. Nisam željela brzati ni sa kakvim zaključcima. Jednostavno sam samo željela dati sebi još jednu priliku za sreću. Što sam više vremena provodila sa njim, sve više sam uviđala da je on potpuno drugačija osoba od onog kakvim sam ga zamišljala.

– Tko te povrijedio? – iznenada me je upitao. Nije pitao jesam li povrijeđena? Za njega nije bilo dvojbe. On je mene čitao kao otvorenu knjigu, a ja čak ni korice nisam mogla otvoriti sa knjige njegovog života. On je imao iskustvo, a dok ga je stjecao, ja sam bila začahurena u svojoj boli. Prošlost je stavila okove oko mojeg srca i oko mojeg života.

– Zar je to važno? -upitala sam ga.

– Davno je to bilo, a ponekad mi se čini kao da se dogodilo u nekom drugom životu, nekoj drugoj osobi. A opet, ponekad imam dojam kao da ponovno proživljavam sve što mi se dogodilo.

Ne znam kako me je naveo, ali sam mu počela pričati o svojoj prošlosti. Željela sam da zna sve moje tajne i da se ništa između nas ne ispriječi. Kada sam završila, nisam imala snage pogledati ga u oči.

– Nisi trebala sebe kažnjavati za to – bilo je sve što je rekao.

– I nisam – htjela sam zvučati uvjerljivo.

– Jesi – Petar je rekao. – Kod mene je sasvim drugačija priča. Onako kako je ušla u moj život, moja bivša supruga je i nestala. Čini mi se da je nalik na Stipu – osmjehnuo se.

Priznala sam mu da ga volim

Nije o njoj govorio ni sa malo gorčine. Ponašao se kao da se odavno pomirio sa prošlošću, a meni to nikako nije polazilo za rukom. Muškarcima je možda bilo mnogo lakše nego ženama. On sigurno nije sanjao onoliko koliko sam ja sanjala. Za njih je ljubav bila samo jedna epizoda, a ženama je ona cijeli život. Muškarci su lako okretali novu stranicu, ženama je to bilo mnogo teže. Čak i kada bi okrenule novu, vraćale bi se na staru.

– Zašto ljudi varaju? – upitala sam ga.

– Kako naivno i nevino pitanje? – osmjehnuo mi se.

– Znaš što je kod tebe posebno lijepo? – uhvatio me je za ruku. Nisam je povukla. To me je iznenadilo. Nekako sam se osjećala zaštićenijom pored njega. Nekakva bliskost je strujala između nas.

– Što? – upitala sam ga bez daha.

– To što si još uvijek nalik na djevojčicu. Zadržala si je u sebi, a i izgledaš neodoljivo. Da nisam siguran u svoje osjećaje, ne bih te pozvao van. Naravno, spreman sam plesati po taktovima tvoje muzike. Ti ćeš diktirati tempo, a ja… Ja nisam Stipe, a to je ono prvo što bi ti trebala shvatiti. Nikada te ne bih povrijedio, ne onako muklo i bolno.

– Ipak… – uzdahnula sam.

Željela sam nešto reći, ali riječi kao da su nestale, izgubile se negdje u nekom prostranstvu koje se nalazilo u meni.

– Što? – pokušao me je navesti da kažem ono što sam imala na umu, ali sam ja samo slegnula ramenima. Zar su trebale riječi u tom predivnom trenutku? Pokreti tijela su govorili sve. Stipe je bio tako slatkorječiv, a zakazao je na djelima.

– Nije važno – rekla sam tiho.

– Ovo je doista predivna večer – priznala sam mu.

– Jedna je od mnogih. Nadam se da imam pravo.

I imao je. Naravno da jest. Dala sam sebi dovoljno vremena da ga upoznam i nakon nekoliko tjedana sam bila sigurna da mi je to dobrim dijelom pošlo za rukom. Istina je da sam svaki dan otkrivala nešto novo, ali je to bilo pozitivno, i iz dana u dan sam sve više bila oduševljena njime. Slagali smo se savršeno. Naša veza je polagano napredovala, ali je napredovala, a to mi je davalo nadu. Mislila sam da mi se nešto ovako lijepo nikada neće dogoditi, no život ponekad zna iznenaditi s nečim ružnim, ali i lijepim, a ja sam se i te kako uvjerila u to.

S njim sam imala potpuno drugačiji odnos od onog kojeg sam imala sa Stipom. Petar je bio ozbiljan, stajao je iza svoje riječi i ni u jednom trenutku se nije libio pokazati ono što je osjećao. Kad mi je priznao da su njegovi osjećaji čvrsti i postojani, te da želi provesti ostatak života sa mnom, zanijemila sam. Nisam znala što sam mu mogla reći. I ja sam to isto željela, a ipak te riječi nikako nisam mogla prevaliti preko usana.

– Vedrana… – nježno je prstima pomilovao moje lice.

– Želim obitelj, a mi je još uvijek možemo imati. Čak i ako to nije moguće, želim tebe. Čini mi se da će mi to biti dovoljno za sreću. Volim te, pobogu! – glas mu je drhtao i jedva je izgovarao riječi, ali ih je izgovorio, a ja sam mu na toj hrabrosti samo mogla čestitati.

– Reci nešto – molio me je nakon moje duge šutnje.

– I ja tebe volim – priznala sam.

Da, voljela sam ga. To je bila istina. Ta ljubav nije bila ni nalik na ono sljepilo koje sam proživljavala pored Stipe. U pitanju je bila drugačija vrsta ljubavi, postojanija i mnogo čvršća, bolje rečeno, obilovala je povjerenjem.

– Onda nema razloga da odugovlačimo – Petar me je zagrlio.

I ja sam napokon pronašla mirnu luku u kojoj ću ostati usidrena do kraja života. Nadam se da ne griješim i da će mi ovaj put sudbina biti naklonjena onoliko koliko želim da bude.

– Nema razloga da odugovlačimo – prošaputala sam.

– Do sada nisam znao što je sreća, sada znam da ona ima tvoje lice – Petar je svečano rekao. Ljepše riječi nisam čula i vjerujem da ću ih slušati do kraja života.

Vaši komentari