Sestra se udala za mog dečka

Kad sam nakon buđenja otvorila oči, u mislima mi se odvrtio san koji me vratio u jedan od tužnih dana u mom djetinjstvu. Kao da se stvarnost vratila u svoj svojoj zbilji, čula sam prestravljeni glas bake Tihane kako me doziva: – Violeta, brat ti se utopio! “Utopio, utopio, utopio…” – odzvanjala mi je u glavi ta strašna riječ poput nesnosne jeke pa sam skočila s kreveta i ustanovila da u predsoblju zvoni telefon. Kad sam podigla slušalicu, veza se u tom trenutku prekinula jer je, očito, predugo zvonio. Moram popiti kavu da dođem k sebi, zaključila sam. Ušla sam u kuhinju da je skuham. Kad sam u sudoperu ugledala hrpu neopranog posuđa, a iz velike zdjele pokrivene krpom zamirisali mi sitni kolači, moje omiljene kiflice s orasima, svega sam se sjetila. Dugo u noć spremala sam tortu i druge kolače za rođendansko slavlje mužu i kćeri. Rođendan im je istog dana, što je doista rijetkost. A gdje su oni tako rano, upitala sam se zavirivši u Ireninu sobu gdje me dočekao prazan krevet. Jedino je naš petogodišnji Vedran mirno spavao u svojoj sobici.

Kad je ustao Miroslav da ga nisam čula i zašto je ustao tako rano kad smo se dogovorili da ćemo danas dulje ostati u krevetu jer smo kasno legli? I meni bi bilo bolje da nisam tako dugo spavala, pomislivši na snove tog jutra nakon kojih sam bila uznemirena. Pogledom na veliki sat iznad ulaznih vrata, ustanovila sam da je već deset. Njih dvoje su zasigurno otišli u trgovački centar u nabavu pića, a mene su ostavili da se odmorim, sa zahvalnošću sam pomislila na svog obzirnog supruga Miroslava. On doista zaslužuje svu moju pažnju i ljubav, mada sam nekad mislila da je moja najveća sreća Gabrijel.

Samo što su moje misli zaplovile u vrijeme pred sedamnaest godina, trgnula me prodorna zvonjava telefona iz hodnika.

– Gdje si, Violeta? Zovem te po treći put jutros – čula sam majčin glas kao da je tu preko zida pa sam pomislila da su već stigli.

– Tu sam, mama! Noćas sam legla u dva poslije ponoći pa sam jutros zaspala. Jeste li na putu ili ste možda već stigli?

Bolje da se nije udala

– A gdje su slavljenici, Miroslav i Irena? Hoće li biti puno uzvanika jer nije mala stvar proslava četrdeset i petog očevog i petnaestog kćerinog rođendana – učinilo mi se da odugovlači s odgovorom postavljajući nova pitanja.

– Doći će kumovi i prijatelji, naši i Irenini. A kad mogu očekivati vas iz Njemačke? Hoćete li biti svi na broju ili je netko odustao?

– Upravo te zato i zovem, Violeta! – u slušalici se čuo teški mamin uzdah od čega sam protrnula očekujući neku lošu vijest.

– Naime, moram ti javiti da nitko od nas neće doći…

– Ali, zašto? Nisi li mi javila da dolazite Gabrijelovim kombijem svi skupa? Pa zbog vas smo proslavu upriličili tri dana ranije kako bi mogli doći Kristian i Karmen. Hajde, reci mi, što se dogodilo i poremetilo vam planove? Da se nije netko razbolio pa mi skrivaš istinu kao i onaj put, kad se moja sestra spremala udati za mog dečka – nisam mogla izdržati da je malo ne bocnem. Čim sam spomenula njihovu podlost preko koje sam već davno prešla, ali je nisam i zaboravila, mama je prešla na problem zbog kojeg je i nazvala.

– Kamo li lijepe sreće da se tvoja sestra nikad nije udala za Gabrijela! On je bio i ostao pokvareni gad, prevarant i preljubnik – rekla je. I tko zna dokle bi nabrajala pogrde na svog, nekad hvaljenog zeta koga si je sama odabrala, da je nisam prekinula.

– Što se to dogodilo da sipaš drvlje i kamenje na svog ljubljenog zeta? – upitala sam sarkastično i ne pomišljajući na ono najgore što se moglo dogoditi mojoj Anji s mužem kojega je otela svojoj rođenoj sestri.

– Što se dogodilo, pitaš, kao da ne poznaješ Gabrijela? Ostavio je Anju, ženu s dvoje djece i otišao s drugom. Da sve bude još gore, podigao je hipotekarni kredit i otperjao u Bosnu sa svojom ljubavnicom, Lovorkom. Prokleta mu kuća koju je tamo kupio dok će njegova djeca biti istjerana na ulicu kad banka zaposjedne njihovu kuću pod hipotekom koju Anja ne može sama otplaćivati. Odvezao je i kombi s kojim nas je trebao dovesti k tebi. Sve se urušilo kao da nas je zdrmao potres – slušala sam potresena, zapljusnuta majčinim bijesom prema čovjeku kojega sam nekad ludo voljela. Trebalo mi je dosta vremena da se saberem i shvatim kako to nije samo nastavak neugodnih snova od jutros, već stvarni događaji koji su me odveli u razmišljanje o prošlosti.

Nikada nam ne dolazi

Moja se obitelj razlikovala od ostalih u našem mjestu po mnogočemu. Dok su ostala djeca živjela sa svojim roditeljima, naši su bili u inozemstvu na tzv. privremenom radu, a nas troje djece, odrastalo je kod baka i djedova. Moju stariju sestru Anju, mama je kao šestomjesečnu bebu ostavila kod svojih roditelja, a mene, dvije godine kasnije, kod bake Tihane i djeda Lovre, očevih roditelja. Kad je, u razmaku od pet godina nakon mene rođen naš brat Branimir, nastala je prepirka između dvije obitelji jer su muško dijete htjeli jedni i drugi pa je mama odlučila:

– Branimira će odgajati moja mama Greta i djed Anđelko, a vama ću roditi još jednog sina.

– Kako samo znaš, Paulina, da ćeš imati još djece i da će sljedeće biti muško? – pitala je baka Tihana.

– Da ti iskreno kažem što mislim, htjeli smo Branimira jer bi Violeta bolje pazila na mlađeg brata nego Anja koja je sebična i neodgovorna – rekla je baka Tihana. A da je moja sestra bila sebična, u to sam se već tada uvjerila dok smo još bile djevojčice. Kad bi nam došli roditelji za vrijeme godišnjeg odmora, ona je uvijek uzimala sve najbolje od odjeće koju bi nam donijeli, a meni bi ostalo ono što se njoj nije sviđalo. Mada sam ja bila dvije godine mlađa, rastom smo bile iste kao blizanke. Ona je bila sitne građe, slična majci, a ja sam naslijedila gene bake Tihane, snažne i visoke žene. Anja je imala oblik lica, plavu kosu i svijetle plave oči baš kao i naša mama Paulina, a ja sam bila brineta, bujne valovite kose i smeđih očiju kao i baka kad je bila mlada. Naš otac Velimir bio je privržen svojim roditeljima pa je tjekom godine prigodom blagdana dolazio sam pomažući djedu Lovri pri poslovima na njivi i u kući, a zimi je obavljao koljevine jer je pravio bolje kobasice od svih mesara u selu.

– Zašto žena nije došla s tobom? Ili se možda zaposlila? – pitala bi baka, na što bi tata slijegao ramenima, govoreći bezbojnim glasom:

– Ne znam zašto! Uvijek, doduše, nađe neki razlog, najčešće zdravstveni pa je više i ne nagovaram da ide sa mnom. Ako ona ne osjeća potrebu da vidi svoju djecu i roditelje, tu se ništa ne može. A što se zaposlenja tiče, pokušavala je već u nekoliko firmi, ali je otpuštena zbog zakašnjavanja i neopravdanih izostanaka s posla. Ustvari joj i nije potrebno raditi van kuće dok ja zarađujem u prekovremenom poslu jer za moju strojobravarsku struku uvijek ima posla na pretek.

Odnijela ga je struja

– Ali, sine moj, dokle ćeš izdržati radeći dvostruko više? Možeš li ti sam uzdržavati troje djece i ženu koja nepromišljeno troši novac? Izgleda da ti jedino na sebi štediš jer si uvijek u istom odijelu. Ovu jaknu imaš već deset godina dok Paulina kupuje sebi i djevojčicama najmoderniju odjeću!

– Neka majko! Ženama je to potreba da se lijepo oblače pa ako ih to usrećuje, neka tako bude. Zahvalan sam Paulini što mi je rodila troje lijepe djece, a ne može se reći da je ona lijena žena. U kući je sve čisto, a mene uvijek čeka topli ručak. Pored toga, angažirana je u društvenom radu našeg zavičajnog kluba. U najnovije se vrijeme počela baviti prezentacijama u prodaji kozmetike i posuđa pa često i putuje. Čak se nada velikoj zaradi pa je i to jedan od razloga što ovaj put nije došla sa mnom. Doista voli taj posao jer sama određuje svoje radno vrijeme. Njoj je najvažnije da ne mora ustati prije devet.

– Živi bili pa vidjeli i tu veliku zaradu! Samo pazi da ti se taj njen posao ne obije o glavu – proročanski je rekla baka.

Razgovor su prekinuli čim sam došla iz svoje sobe i ne sluteći da sam njihov razgovor prisluškivala kroz odškrinuta vrata. Bilo je to u vrijeme očevog dolaska kući pred božićne blagdane i novu godinu koja nam je donijela mnogo tuge. Te iste godine utopio se moj brat Branimir, a četiri mjeseca kasnije, umro je djed Lovro. Zato se dobro sjećam svih događaja te kobne godine, zapamćene po zlu. Bila je tog ljeta posebna vrućina pa smo se svi branili od žege koja bi palila već od ranih jutarnjih sati. Dvanaestogodišnja Anja je svakodnevno odlazila na riječno kupalište, više u želji da pokaže svoje nove kupaće kostime nego da se kupa, a četverogodišnji Branimir je svuda klipsao za njom pa tako i na kupanje. Ja sam se više voljela igrati u hladu krošnje velikog oraha u našem voćnjaku s djecom iz susjedstva. Tako je bilo i tog dana kad je našu igru prekinulo bakino dozivanje čim se selom proširila vijest da se naš dječak utopio. Baka je naricala iz sveg glasa, a ja sam stajala kao zaleđena dok su mi suze klizile niz lice. Anja je bila silno potresena, ali nije plakala. Samo je ponavljala jedne te iste riječi: “Ja nisam kriva! Stavila sam mu kolut kao i svakog dana!”

– Ali nisi pazila na njega, Anja! Branimira je odnijela struja dok su tebi dečki uljem za sunčanje mazali leđa! Nisi vidjela da djeteta nema dok ti mi nismo rekli da na vodi pluta prazan kolut! – rekla je Dunja, kolegica iz njenog razreda, vjerojatno ljubomorna, jer je Anja bila prava umjetnica u osvajanju pažnje dječaka kojima je dozvoljavala da joj mažu leđa. No, istraga je pokazala da je dječaka iz koluta povukao vrtlog, a glavni krivci za tragediju su odrasli koji su maloljetnoj djevojčici povjerili brata na čuvanje. Naravno, nitko nije odgovarao za smrt dječaka, smatrajući to nesretnim slučajem.

Život u Njemačkoj

– Sudbini ne možemo pobjeći – tješila je baka Greta svoju Paulinu, koja je tom prilikom izbjegavala doći u svekrvinu kuću, ne želeći slušati tugovanje bake Tihane. Jer ona nije vjerovala u postojanje sudbine kojom je sve unaprijed određeno pa je za smrt svog unuka smatrala odgovornima one kojima je dijete bilo povjereno na čuvanje. Tata Velimir, neutješan, po prvi je put progovorio o problemu svoje obitelji:

– Naš dječak ne bi stradao da je ostao uz nas kako sam predlagao svojoj ženi. Ali njoj su od svega važnije društvene aktivnosti u klubu i tričarije s kozmetičkim proizvodima.

– Zar nisi ti predložio da vam djeca odrastaju u domovini gdje će svladati naš jezik jer se zgražaš nad govorom djece naših ljudi koja tamo odrastaju? – predbacila mu je majka.

– Nisi li rekao da njima ne pomaže ni domovinska škola koju polaze reda radi, a ne sa željom da nauče materinski jezik?

– Jesam, majko, ali to je bilo u vrijeme kad sam još vjerovao da smo doista došli na privremeni rad, da ćemo se za pet-šest godina vratiti kući. Vjerovao sam našim političarima da će se ekonomske prilike u našoj zemlji poboljšati, a ustvari je svake godine sve gore. Na što da se vraćam? Gdje se mogu zaposliti kad su tvornice propale, a privatnici ne mogu opstati zbog silnih poreza? Zato naši sunarodnjaci, kao i ostali stranci, drže svoju djecu uza se kako bi danas-sutra imali pravo na njemačko državljanstvo, a moja žena, kako koje rodi, ostavlja vama na brizi. Umjesto da nađe pristojan posao, ona glumata nekakvog trgovačkog predstavnika i troši na telefon više nego zaradi.

– Slušajući te, sine, mislim da neke stvari moraš riješiti sa svojom ženom – rekao je djed Lovro.

– Kako da riješimo kad s njom nema razgovora? Nikad i ne bih otišao u tuđu zemlju da me nije natjerala čim smo se oženili.

– A ti si je slijepo slušao i dopustio joj da te vodi kao psa na lancu. Sad moraš uzeti stvar u svoje ruke. Nas dvoje smo na izmaku snaga pa ću i ostatak njiva dati u zakup da ih ne prepustim korovu. Nije li sad pravi trenutak da se vratiš svojoj kući, jer će inače naše gospodarstvo propasti. Možda će naša Violeta naći muža koji zna da je zemlja najveće bogatstvo pa je oni sačuvaju za buduća pokoljenja, ali pitanje je hoće li se to dogoditi. Bilo bi, doduše, najjednostavnije rasprodati imanje i potrošiti novac, otići u toplice na liječenje, proživjeti lagodno još koju godinu, a vas ostaviti bez ičega – često su mi mislima prelijetale riječi mog djeda Lovre koji nas je napustio nekoliko mjeseci kasnije, a u životu roditelja ništa se bitno nije promijenilo, mada je baka očekivala da će se tata vratiti kući. Prije navršene Anjine četrnaeste godine, mama ju je odvela u Njemačku kako bi imala pravo na stalni boravak. Tamo je nastavila školovanje i izučila frizerski zanat. Odmah se i zaposlila.

Vjerovala sam mu

Ja se nisam odazvala pozivu svoje mame da dođem u Njemačku. Ostala sam sa svojom bakom i prema njenom nagovoru upisala sam se u poljoprivrednu školu. Bilo mi je sedamnaest godina kad sam se zaljubila u Gabrijela. Išli smo u isti razred srednje poljoprivredne, mada je on bio dvije godine stariji od mene. Budući da je bio iz maloga bosanskog gradića, stanovao je kod rođaka u našem gradu i vrlo rijetko odlazio kući, a otkad smo bili u vezi, bio je česti gost moje bake koja ga je jako zavoljela. Gabrijel se među ostalim dečkima isticao svojim muževnim izgledom i držanjem, plijenio je poglede cura svojom bujnom tamnom kosom i očima crnim kao noć koje su i mene privukle svojom ljepotom i magnetskom snagom.

– Kad se oženite, pripast će vam cijelo naše imanje na kojem ćete, kao stručnjaci za poljodjelske poslove, moći lijepo živjeti – govorila je baka kad smo diplomirali, uvjerena da nas dvoje ne može ništa rastaviti. I ja sam vjerovala u našu ljubav čak i nakon Gabrijelova odlaska u Njemačku, kamo je otišao na nagovor moje mame koja je došla kad sam diplomirala.

– Da ne gubiš vrijeme dok je većina vaših njiva u zakupu, dođi na neko vrijeme k nama u Njemačku da stekneš praksu i zaradiš početni kapital. Dobro poznajem ljude s farme koja snabdijeva našu tržnicu pa ću ti osigurati zaposlenje. Za razliku od našeg Velimira, ja imam široki krug poznanika koji će mi pomoći u dobivanju privremene radne dozvole. Tamo se posebno cijeni proizvodna struka za kakvu si ti stekao diplomu, a za koju ću se pobrinuti da se prevede na njemački i napravi sve ostalo što je potrebno u takvim slučajevima – rasipala se mama velikodušno svojim obećanjima. Nitko od nas nije posumnjao u Paulinine dobre namjere, da svom budućem zetu i kćeri omogući što uspješniji start. Jedino je baka Tihana bila skeptična. Žena puna životnog iskustva, pretpostavljala je da to neće dobro završiti pa nas je u tom smislu neizravno pokušala upozoriti:

– Ako djeca imaju namjeru da se uskoro vjenčaju, nije pametno razdvajati ih. Neka odu zajedno, ako već žele nešto zaraditi ili neka oboje ostanu ovdje pa će se snalaziti kao i ostali. Imam i ja nešto ušteđevine za početak poslova. Sve ovisi o njima kako se dogovore…

– Ah, ti si baka uvijek zloguka proročica. Ako se Violeta boji da će se Gabrijel zaljubiti u neku drugu, to se može i ovdje dogoditi. Žao mi je, ali ja u stanu nemam dovoljno mjesta. Budući da je Violeta odbila doći k nama, nismo tražili veći stan, a ovaj u kojem smo sada, mogu stanovati tri osobe. Tamo je i stanovanje regulirano zakonima. Gabrijela mogu smjestiti kod prijatelja ili će možda stanovati na farmi. Uostalom, dečko sam odlučuje o svom životu, a ja mu samo želim pomoći. Gabrijel je otputovao svojoj kući otkuda je otišao u Njemačku, o čemu me obavijestio čim je stigao na odredište. Bila sam jako tužna i ljuta na mamu što je uopće došla na ideju da ga odvuče od mene.

Poziv za vjenčanje

U prvo mi se vrijeme javljao s majčinog telefona po čemu sam mogla zaključiti da je često u njihovoj kući pa me i od same pomisli na Anju i njeno prenemaganje, podilazila jeza. Tata je tog ljeta stigao na godišnji odmor kao i uvijek do tada, bez mame. On nije nikad puno govorio, ali sam u njegovom pogledu nazirala zabrinutost.

– Kako se Gabrijel snašao? Je li zadovoljan poslom? – zanimalo me. Na moja je pitanja odgovorio:

– Ne znam! Moraš pitati njega ili svoju mamu!

– Pa zar ti nikad s njim ne razgovaraš, oče, a tako često je kod vas? Vidim da me zove s vašeg telefona, što znači da je u vašem stanu.

– Ono što ja vidim, to su visoki telefonski računi. Prije nego sam otišao na godišnji, otkazao sam pretplatu pa te više neće zvati ni mama, a ni Gabrijel s tog broja. Prošli mjesec je račun iznosio blizu dvije tisuće eura pa mi se prelila čaša strpljenja. Anja ima mobitel kao i Gabrijel, a morat će ga nabaviti i moja Paulina ako želi razgovarati, jer na moj račun više neće moći. Predugo sam tolerirao njene ludosti i bolesno trošenje novca koji sama nikad nije zaradila. U posljednje je vrijeme toliko pretjerala u nerazumnom kupovanju da sam joj morao uzeti karticu mog bankovnog računa. Otkada se Anja zaposlila, Paulini dajem u gotovini koliko je potrebno za domaćinstvo pa neka se misli. Ja ionako ručam u firmi, a za večeru mi je dovoljan jogurt i namazani kruh. Pa ni ovaj “aranžman” s tvojim Gabrijelom mi nije jasan jer se bojim da ona nešto smjera… – naglo je zašutio, duboko zamišljen.

– I ja se bojim da to nije čist posao – rekla je baka.

– Recite mi, na što mislite? – upitala sam strepeći pred mogućim odgovorom jer sam bila uznemirena očevim riječima, tim više što on još nikad nije nešto sličnog rekao o svojoj ženi pred svojom mamom. Ostala sam bez odgovora.

Očev je odmor brzo proletio pa smo baka i ja opet bile same. Od Gabrijela su se pozivi prorijedili, a kad bi se i javio, već sam unaprijed znala što će reći: “Bok, kako si, Violeta?” I prije nego bih mu odgovorila, on bi rekao: “Ja sam dobro, pozdrav, čujemo se!” – klik, njegovo kratko javljanje bi završilo prije nego bih uspjela postaviti bilo kakvo pitanje pa su me počele obuzimati sumnje da naša ljubav polako, ali sigurno, umire. Nisam dozvolila da me savlada očaj. Još uvijek sam vjerovala da naš odnos diktiraju objektivne okolnosti, da će se Gabrijel vratiti nakon šest mjeseci za koje je vrijeme dobio dozvolu boravka. No, i prije isteka tog vremena on se vjenčao s mojom sestrom Anjom.To sam doznala na najgori mogući način kad sam primila pozivnicu za vjenčanje koju mi je poslala moja rođena majka.

Dok sam začuđeno buljila u kičasto oslikanu vanjsku stranicu, u nedoumici prevrćući omotnicu, iz nje je ispao listić otrgnut iz blokića za bilješke na kojem je maminim rukopisom kosih slova, stajalo: “Draga Violeta, nemoj se ljutiti na svoju sestru što se udaje za Gabrijela. Protiv sudbine, kao ni protiv ljubavi koja ih je spojila, ne možemo se boriti. Prihvati stvarnost i obraduj mladence svojim dolaskom na njihovo vjenčanje.” Još je na kraju napisala da me voli. Nema kraja njenom licemjerju. Ili je luda, ili se takvom samo pravi da bi se mogla morbidno ponašati, kako se ponaša.

Da je emotivno osakaćena, to je dokazala na pogrebu svog jedinog sina kad nije ni suzu pustila dok su oko nje svi ridali. Tada sam mislila da je u teškom šoku mada se na njenom licu nije moglo ništa iščitati, ni zaprepaštenost, ni tuga, samo mir i odsutnost duha.

Ne dokazuje li njenu morbidnost i ovo pisamce nakon kojeg mi ponestaju misli i riječi? Neka se ne ljutim što mi je sestra preotela dečka, čovjeka kojeg sam voljela svim srcem i dušom, s kojim sam planirala budućnost i uz njega željela ostarjetil? Ipak se ostvarila moja podsvjesna sumnja da moja mama ima neke skrivene namjere čim je Gabrijela smotala da s njom ode u Njemačku. O, Bože, zašto mi se ovo događa? Zašto su me iznevjerili oni koje sam toliko voljela?

Ne tuguj za njim!

– Poštar mi reče da nam je stiglo pismo iz Njemačke – govoreći, ulazila je baka u kuhinju vraćajući se iz pekarnice.

– Da, stiglo je! Evo, tu je, pročitaj! – pokazala sam na poveću bijelu omotnicu naslovljenu na moje ime, što je ležala na rubu stola.

– Gabrijel ti piše? I, što kaže, kad će se vratiti? – podbočena rukama o stol, znatiželjno je gledala, ali omotnicu nije ni taknula, uvjerena da je unutra ljubavno pismo od Gabrijela.

– Pročitaj, bako! Nije ono što misliš – izvadila sam pozivnicu pružajući je baki.

– Ne vidim dobro na ove naočale – rekla je osupnuto buljeći u sadržaj za koji je povjerovala da pogrešno vidi. Stavila je prave naočale i na trenutak joj se pogled zaledio u čuđenju da je isti sadržaj već pročitala. Oči su joj skakutale od pisma do mog lica u očekivanju moje reakcije, a ja sam i dalje bila bez riječi.

– Što reći na ovo? Ne čudim se ovome, jer sam posumnjala da tvoja mama ima prljave namjere kad je dečka odvukla sa sobom, ali kako to može dozvoliti moj Velimir? Ili je možda i on poblesavio pokraj one Pauline …

– Nemoj okrivljavati tatu, bako! On sigurno ne zna ni djelić istine ili je možda i pokušavao spriječiti njenu namjeru, ali nije u tome uspio.

– Nazovi mamu, Anju ili Gabrijela! Učini nešto da spriječiš tu ludost – odjednom je u baki proradio bijes, želja da spriječi to vjenčanje, da mi vrati Gabrijela znajući koliko ga volim, ali nije znala da je za sve prekasno. Moja je ljubav polako umirala već mjesecima, možda od posljednjeg zvižduka lokomotive vlaka kojim sam ga ispratila s predosjećajem da se više neće vratiti. Naša je ljubav konačno umrla onog trenutka kad sam pročitala pozivnicu za vjenčanje. Kad bi se Gabrijel slučajno i vratio, nikad me više ne bi mogao naći jer djevojka koju je ostavio, više ne postoji.

– Zašto da zovem? Nije li prekasno da zadržim Gabrijela već od onog dana kad je pristao da ode? Neka mu je sa srećom -rekla sam glasom pomirbe sa sudbinom u koju je moja majka toliko vjerovala, dok mi je pred očima treperio lik muškarca krupnih toplih očiju, beskrajno bliskog, a tako nepoznatog. Da me netko promatrao u tim trenucima, pomislio bi da sanjam otvorenih očiju, a one su bile samo uronjene u prošlost izbrisanu bijelom omotnicom što je ležala na kuhinjskom stolu.

– Nemoj tugovati za čovjekom koji te ne zaslužuje – govoreći, baka me čvrsto zagrlila milujući mi kosu, baš kao nekad kad bi me kao djevojčicu tješila zbog neke nanesene mi nepravde. Vlažna i čudesno topla jesen bližila se svom kraju.

Pravi prijatelji

Otpalo lišće pod krošnjama drveća podsjećalo me na odlazak bez povratka, a sve proživljeno proteklih dana, ostavilo je u meni golemu pustoš kao nakon prohujalog tornada. Najteže mi je bilo preživjeti prvo vrijeme kad je vijest o Anjinoj udaji za mog dečka prokolala selom koja je zlobnicima poslužila kao izvor neslanih šala, a oni koji su sa mnom suosjećali, prema meni su se odnosili s pažnjom kao da sam teško bolesna.Trebalo je to podnijeti s dostojanstvenom ravnodušnošću što mi je, uz bakinu podršku, i uspijevalo.

Kao što ljudi kažu da u svakoj nevolji ima i nešto dobrog, u to sam vrijeme spoznala tko su mi pravi prijatelji. Prva od brojnih kolegica iz osnovne škole, prišla mi je Nevenka, pozivajući me na rođendan koji je padao na treći dan iza Božića.

– Nisam baš dobrog raspoloženja pa se bojim da ti ne pokvarim slavlje – rekla sam u namjeri da se izvučem.

– Hajde, Violeta, pusti seoske priče. Što budeš više izbjegavala društvo, više će oni zlonamjerni brusiti jezike. Dođi k meni na kavu jer sam sama doma. Moji su roditelji i brat otišli u posjete stricu u Zagreb i odnijeli mu odojka. Znaš, Miroslav je kod njega stanovao dok je bio na studiju. Ove jeseni je diplomirao i sad je u fazi traženja posla kojega za mlade agronome nigdje nema otkad su propali veliki državni poljoprivredni kombinati. Ali, ostavimo se teških tema. Ti bi mi mogla dati ideju kako urediti prostoriju za tulum. Sjećam se da si uvijek bila glavna kad smo kitili učionicu za proslave u školi.

– Čega se ti sve ne sjećaš iz naših školskih dana!? Meni se ponekad čini kao da su otada prohujala stoljeća …

– A sjećaš li se Luke iz osmog a razreda? Bio je kao i moj brat Miroslav, dvije godine ispred nas i često su dolazili u našu učionicu kad smo bile u šestom razredu, na istom katu s osmašima. Luka mi je dečko. Zajedno radimo u robnoj kući, a u vezi smo još iz trgovačke škole.

– I, kad će zazvoniti svadbena zvona?

– Ne žurimo u brak. Najljepše nam je ovako, bez obaveza, slobodni kao ptice. Stanujemo u istoj zgradi kao podstanari.

– Tako mi je drago što smo se srele. Ponekad se pitam zašto se mi iz iste generacije više ne družimo. Moram, doduše, priznati da to primjećujem otkad sam ostala sama. Kad sam svakodnevno putovala u školu, a u to sam vrijeme bila ludo zaljubljena, nisam nikog i ništa oko sebe primjećivala osim Gabrijela. Na spomen njegova imena, Nevenka me pogledala mješavinom nelagode i znatiželje pa sam nastavila, znajući da želi čuti što se to dogodilo da smo se rastali.

– Ne zamjeram ja njemu što je odlučio ostati tamo gdje ima bolje perspektive za budućnost pa se možda oženio radi dobivanja dozvole stalnog boravka, ali je mogao naći neku drugu, a ne baš moju sestru. Način na koji su to izvele mama i Anja, neoprostiv je. No, život ide dalje i nakon težih gubitaka nego što je ovaj.

Lagani drhtaj

– Naravno, jer dečki su poput tramvaja, jedan ode, a drugi dođe – našalila se Nevenka, čiji me ležerni način komunikacije opuštao, mada se ne slažem s njenom usporedbom. Dečka je doista lako naći, ali ne i ljubav kakvu je osjećala prema Gabrijelu, bljesnulo mi je sjećanje na trenutke ushićenja kakve možda nikad više neće doživjeti.

Tu svoju opsjednutost Gabrijelom i gorčinu moguće je rastjerati samo prijateljskim druženjem kakvo je ovo, pomislila sam vraćajući se od Nevenke, uz obećanje da ću doći na rođendan. Godila mi je Nevenkina spokojna jednostavnost, prisnost kakvu je pokazala otkrivajući mi svoje najintimnije promišljanje o životu i odnosu prema ljudima, njena je mirnoća polako i mene osvajala.

– Gdje si, Violeta, čitavo popodne? Već sam se zabrinula da ti se nije nešto dogodilo – dočekala me baka. Kad je na mom licu ugledala razdragan osmijeh i njeno se lice razvedrilo slušajući me kako i s kim sam provela proteklo vrijeme. Posebno se obradovala što sam prihvatila poziv na Nevenkin rođendan pa mi je pomogla pri izboru odjeće za tu večer. S obzirom na moju tamniju put i kosu boje kestena, pristajala mi je ružičasta boja pletene majice od svilenog konca uz crne hlače. Bila sam zadovoljna svojim izgledom, frizurom, bojom lica, a ponajviše sjajem koji se vratio mojim očima.

Koliko god sam strepila od susreta s društvom od kojeg sam se svojevoljno dugo odvajala, dočekana sam toplo i prijateljski. Bila sam iznenađena Miroslavovim oduševljenjem zbog mog dolaska. Jedva sam u njemu prepoznala vižljastog dječaka, naglo izraslog u pubertetu, kakvog nosim u sjećanju iz osnovne škole.

Sad je to bio muškarac, visok i širokih ramena, jasnog pogleda sivomodrih očiju i otvorena grlena smijeha. Kad su nam se pogledi sreli za vrijeme plesa, osjetila sam onaj lagani drhtaj naših tijela što su se sve više približavala.

Osjećala sam se tako ugodno u njegovoj blizini da na Gabrijela nisam ni pomislila te večeri.

– Znaš li, Violeta, da si ti moja prva ljubav iz onih vremena dok još nismo bili dorasli da to i priznamo. U svakoj sam djevojci tražio tebe, tvoj osmijeh, tvoju riđavu kosu, a čekajući trenutak da ti to iskažem, našao se drugi na mom mjestu – rekao mi je Miroslav na našem prvom susretu nakon te večeri.

Ubrzo smo se vjenčali, sigurni u svoju ljubav, a ujedno su nas vodili isti ciljevi da se uhvatimo u koštac sa stvarnošću. Odlučili smo se za ekološku poljoprivrednu proizvodnju hrane. Na našem vjenčanju mi je od mojih najbližih bio jedino otac jer se mama nije usuđivala pojaviti mi se pred očima. U našoj smo bračnoj zajednici ostvarili sve ono o čemu sam sanjarila s Gabrijelom. Nisam dobila samo dobrog muža, već i novu obitelj koja me prihvatila svim srcem, a Nevenka mi je postala i više od prijateljice.

Majka me prvi put posjetila prigodom rođenja naše kćerke Irene te nastojala postati mostom za spajanje s Anjinom obitelji. Budući da me naša uzajamna ljubav, postojanost u odnosima tolerancije i poštivanja, u potpunosti izliječila od ogorčenosti prema sestri, oživjeli smo već zamrle obiteljske veze i posjećivali se u rijetkim prigodama kao što su rođendani naše djece. Gledajući Anjinog Kristiana i Karmen kako se raduju susretu s našom Irenom i Vedranom, smatrali smo svojom roditeljskom dužnošću da ne odrastaju kao stranci zbog naših pogrešaka u prošlosti. Anja i Gabrijel su slovili kao uspješan brak. Oboje su se pokazali kao ambiciozni pa su stekli i potrebne kvalifikacije za vođenje poljoprivredne apoteke koju su otvorili u Bavarskoj kamo su i preselili iz okolice Frankfurta, gdje su roditelji ostali dok tata ne zaradi mirovinu.

Mama se ni u čemu nije promijenila. Trošila je više nego je imala pa se zaduživala krijući pred tatom. Posuđivala je kod poznanika i suprugovih prijatelja pa kad je trebalo vratiti dugove, tražili su od Velimira. Tada je došlo do teške svađe i kad joj je tata zaprijetio da će je prebiti ako ga ne prestane sramotiti, otišla je kćeri u Bavarsku izigravajući brižnu baku. Tih mi je dana dosadila telefonskim pozivima koji su beskonačno trajali. U zvijezde je kovala kćer i zeta, njihovu ljubav i slogu, unuke je proglašavala “čudom od djece” sposobne u svemu, od toga da su najbolji učenici, Kristian je najuspješniji u sviranju gitare, Karmen u baletu… Odslušala bih tiradu od pohvala da svoju djecu ni spomenula nisam, a niti je baka Paulina pitala za njih. Potrajalo je to neko vrijeme dok je zet nije “pročitao”, i kad je otkrio goleme račune za telefonske razgovore, otjerao ju je iz svoje kuće. Međutim, ona bi se uvijek ponovo vraćala uz isprike i obećanje da više neće zvati s njihova telefona, neće se zaduživati posuđivanjem od njihovih poznanika, a zet i kći bi popuštali pa je tako godinama trajao njihov odnos lažne snošljivosti. “Vrč ide na vodu dok se ne razbije”, kaže jedna od narodnih mudrosti. Tako je Anjin i Gabrijelov brak trajao dok njemu nije “pukao film”. Jer, teško je uzeti zdravo za gotovo sve što priča mama Paulina bacajući svu krivicu za raspad braka na Gabrijela.

Ne zvuči mi vjerojatno da je njihova bračna idila doživjela krah zbog jedne žene koja se odjednom pojavila niotkuda i odvela Gabrijela u njegovu rodnu Bosnu, kako ispada po pričanju mame Pauline. Uostalom, nije Anja u toliko nezavidnom položaju kako ispada na prvi pogled. Banka će kredit naplatiti nekretninom datom pod hipoteku, a moja sestra se može vratiti na imanje bake Grete jer joj novi početak, tu ili tamo, ne gine. Želim joj puno snage i više samopouzdanja, da se ubuduće osloni na vlastitu pamet. Bude li i dalje slušala savjete naše mame, sijat će vjetar i žeti oluju kao što se to njoj redovito događa.

Facebook komentari