Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Mama mi je preotela voljenog

I tog sam jutra iza spuštenih kapaka u mislima proživljavala odsanjane snove netom prospavane noći. Još mi je u ušima odzvanjao tatin glas kojeg sam čula kako mi govori razgovjetno kao da je živ: “Kako je danas bilo u školi? Je li moja princeza kupila rođendanski dar svom prijatelju Johannu?”

I nakon buđenja, željela sam što duže zadržati pred očima sliku mog tate kako mi se smiješi i milujući me po kosi pita za moje probleme. Zato nisam dugo otvarala oči i nakon buđenja. Ta mi se prigoda često javljala u snovima, doduše uvijek u nekom drugom obliku, ali bi me podsjećala istog događaja kad sam još bila prava klinka, a htjela sam izgledati odraslijom pa sam tražila od mame da mi kupi haljinu pripijenu uz tijelo i otvorenih leđa, kakve su nosile glumice i manekenke. Htjela sam zadiviti Johanna, dečka iz mog susjedstva, starijeg pet godina, u kojeg sam bila zaljubljena.

– Što će ti nova haljina! Pa više ti ne stanu u ormar, a ova kakvu ti hoćeš kupiti nije za djevojčice, već za odrasle žene – protivila se mama, čime je samo još više rasplamsavala moju želju.

U našu se žestoku prepirku umiješao tata čim je stigao s posla i stao na moju stranu.

– Ne brini, Diana! Sutra te vodim u trgovinu pa odaberi haljinu kakvu god želiš, a tata će platiti.

Tako je i bilo. Odabrala sam svečanu toaletu otvorenih leđa do pojasa, podatnog materijala kroz kojeg se nazirao svaki djelić mog prerano izbujalog tijela. Meni je bila petnaesta, a Johann je sa svojih dvadeset bio već pravi pravcati muškarac pa sam se morala dovijati kako ga osvojiti.

– Znaš koliko starijom izgledaš u toj groznoj haljini – negodovala je mama i nehotice mi potvrđujući da sam uspjela u izboru, a tati dala povoda za šalu: “Kćeri moja, ti moraš još dugo ostati djevojčica, jer se mama boji da će pokraj odrasle kćeri i ona izgledati starijom.” Tako je bilo u svemu, jedan od roditelja, a to je najčešće bio moj tata, u svemu me podržavao. On je bez prigovora plaćao instrukcije kako bih imala što bolje ocjene i nakon osnovne upisala se u gimnaziju koja je bila uvjet za upis na studij prava, jer me moj otac već vidio kao poznatu odvjetnicu.

MAJKA MI JE ZABRANILA STUDIJ

Moji su mi roditelji ispunjavali svaku želju i pomagali mi da sve prepreke svladam uz što manje truda. Tako sam gimnaziju završila uz mnogo potrošenog novca za instrukcije, no kad sam se našla pred maturom, sve se odjednom srušilo kao kula od pijeska. Sve se odigralo iznenada jednog sparnog popodneva: mog je tatu pogodio infarkt. Nikako nisam mogla prihvatiti pomisao da ga više nema. Teško je, gotovo nemoguće opisati jačinu bola, straha i nesigurnosti što sam je osjećala gubitkom oca koji je za sve moje probleme uvijek imao rješenje.

Još se nisam oporavila od šoka zbog naglog gubitka voljenog bića, kad mi je mama odmah nakon pogreba, bez uvijanja rekla:

– Ne moraš se više ni truditi da maturiraš, jer tvoj studij sada ipak otpada. Kad isplatim nasljedstvo očevim sinovima iz prvog braka, teško ćemo zadržati našu kuću u domovini, a u našem restoranu ćeš se i ti prihvatiti posla.

– Ali, majko, ja želim završiti pravo i postati odvjetnicom – zavapila sam, ne razumijevajući majčinu zabrinutost za naš materijalni položaj.

– Znam da želiš ali ti upravo govorim kako se sve promijenilo i da te neću moći financirati. Dapače, morat ću otpustiti konobara, a ti ćeš dvoriti goste, dok ću ja preuzeti tatin posao. Vjerujem da ćeš se brzo snaći u tom poslu, jer si također odrastala u gostionici pokraj nas. Nismo niti nas dvoje posebno učili ugostiteljski posao ali smo ga s uspjehom obavljali – rekla je odlučno, dok se oko mene sve zaljuljalo kao da je zemljotres.

Kad sam sljedećeg dana vezala konobarsku pregačicu, s gorčinom sam pomislila kako umiru moji snovi o odvjetničkoj karijeri, a i Johann mi je odjednom postao nedostupan. On će otići na studije, a ja ću u majčinoj “prčvarnici” dvoriti…

Iz razmišljanja me prenulo meškoljenje mog dvogodišnjeg sinčića Dorijana što je sve do tada spavao mirnim snom u svom krevetcu smještenom u uglu sobe. – Iako nisam željela otvoriti oči, bila sam svjesna svog novog okružja, prostrane spavaće sobe, prozora okrenutih prema istočnoj strani kroz koje su već nadirale prve sunčeve zrake i dopirali mirisi bujnog raslinja. Upravo me miris majskih ruža i tek procvalog jasmina podsjećao da sam u očevoj kući okruženoj prostranim dvorištem i cvjetnjakom ispred prozora umjesto bučnog parkirališta pred zgradom u kojoj sam odrastala u dalekom Wiesbadenu.

TUGA SE NOSI U SRCU, NE NA LICU!

Lijep je taj moj rodni grad na rijeci Rheini za kojeg me vežu nezaboravne uspomene na mog neprežaljenog oca Antuna, pod čijim sam okriljem proživjela djetinjstvo ispunjeno snovima o mojoj sretnoj budućnosti koja se, eto, nikad neće ostvariti, jer su ti snovi pokopani skupa s njime. On, nažalost, nije dočekao povratak u zavičaj u kojem je na svojoj očevini izgradio najljepšu kuću u tom mjestu. Moj mi je otac usadio ljubav prema tom brežuljkastom kraju nadomak podravske ravnice, kraju u kojem svako godišnje doba očarava jedinstvenom ljepotom, pa sam laka srca donijela odluku da svom sinu sačuvam djedovinu.

Možda sam odluku o odlasku iz Njemačke donijela na prečac, nedovoljno se pripremila za posve drukčiji život od onog dotadašnjeg, no jesam li imala bolji izlaz iz situacije u kojoj sam se našla? Nije li me iz dana u dan opsjedala želja da što dalje pobjegnem od mame i očuha koji su meni, kao i ja njima, život samo zagorčavali. No, još uvijek nisam samoj sebi mogla oprostiti što sam se odrekla muža koji me jedini iskreno volio.

S odlaskom mog tate, više nisam bila ničija princeza. Postala sam obična konobarica, posluga koja s obaveznim smiješkom na licu prilazi gostu ispunjavajući mu želju. Prvih mi je dana bilo najteže. Kad god bih pogledala prema šanku, u sjećanju bi mi bljesnuo tatin lik kako vedar i nasmijan toči pivo i razgovara s gostima. Sad je na njegovom mjestu bila mama, napirlitana kao na dvorskom balu, umjesto da je barem koji mjesec nosila crninu. Kad sam joj napomenula da se u koroti nosi barem neki znak žalosti, ona mi je osorno odgovorila:

– Draga moja Diana, tuga se nosi u srcu, a naši gosti nisu dužni gledati moje snuždeno lice!

NE ŽELIM SLUŠATI O TOM KICOŠU!

Znala sam da s gostima moram biti ljubazna, ali me užasno smetalo što su se oko šanka zadržavali uvijek isti muškarci, s kojima se ona smijala kao da se ništa nije dogodilo. Posebno me živciralo što je jedan od tih muškaraca bio Joško, naš stalni gost kojeg sam dobro poznavala još iz očevih vremena. Kad sam, dotjerana za izlazak, dolazila tati da uzmem džeparac, Joško bi se prijetvornim glasom obraćao mom tati:

– Je li moguće, Antune, da je ova predivna gospođica tvoja kći!

– Da, Joško, to je moja princeza, buduća odvjetnica! – odgovarao je ponosno, gledajući me s puno ljubavi i dajući mi uvijek mnogo više novaca nego što sam tražila.

Moram priznati da mi je Joškovo laskanje godilo, jer je on bio doista privlačan muškarac. Šarmantan, uvijek brižljivo dotjeran, visoke vitke figure, tamnoput, guste crne kose i blistavih tamnih očiju, pravi tip južnjaka što je plijenio poglede žena svih dobi. Bilo mu je, doduše, teško odrediti godine, ali to mene i nije zanimalo. Bio mi je dovoljan njegov vatreni pogled iz kojeg je izbijala muška pohota. O njemu sam nešto više doznala iz jedne prepirke mojih roditelja pred tatin jedan nedavni rođendan.

– Za poklon ću ti kupiti odijelo kakvo sam jednom vidjela na Jošku – rekla je mama.

– Hvala ti, Venka, odijelo mi nije potrebno, a još manje da bude kao Joškovo! – odgvorio je ljutito tata.

– Odijelo ti je potrebno, Antune, a Joško ima doista istančan ukus u odijevanju – inzistirala je mama, čime je tatu još više izazvala.

– Ne želim slušati o tome kicošu koji svu svoju zaradu troši na oblačenje i žene! Što on ima od svojih desetak godina rada u Njemačkoj osim krpica koje nosi? Da ima ušteđenu koju marku, ne bi od mene posuđivao kad mu zatreba platiti piće ili večeru nekoj Švabici. Da je on pravi čovjek, već bi imao obitelj, a ne bi vrijeme i novac trošio na tuđe žene! – naljutio se otac.

Tako sam i nehotice doznala da je šarmantni gospodin nepopravljivi Don Juan, što je još više podgrijavalo moju maštu, budući da on nije propuštao priliku da mi udijeli kompliment o mojoj ljepoti. Pomirena sa sudbinom, moj mi se posao počeo i sviđati jer nigdje kao u gostionici ne bih mogla sretati toliko muškaraca koji su mi se divili, laskali mi i nudili druženje u slobodno vrijeme.

MAJČIN PLAN BIO JE PROZIRAN

No, ja sam već bila zaljubljena u Joška, iako se njegov odnos prema meni nakon očeve smrti posve promijenio.

U majčinoj me blizini ne bi ni pogledao. Čim bi se pojavio i sjeo na visoku barsku stolicu, šankerica Venka, moja mama, točila bi whisky sebi i Jošku, a svoje bi razgovore naglo prekidali čim bih prišla po narudžbu. Jedino kad bi nam se pogledi sudarili, u Joškovim sam očima i dalje zapažala neskrivenu požudu, pa sam vjerovala kako je samo pitanje dana kad će me pozvati na spoj izvan našeg restorana. Preispitujući samu sebe, shvatila sam da i sama pomisao na Joškovu blizinu u meni izaziva osjećaj ugode kakav nisam osjetila nikad ranije.

Nisam se uplašila te spoznaje. Samo sam mu trebala što prije pokazati svoja osjećanja i otkinuti ga od šanka i Venkinog šaputanja. Čak sam i rođenu mamu počela doživljavati kao suparnicu pa sam je u mislima nazivala samo imenom. I dok sam ja čekala Joškov poziv, sagorijevajući od želje da mu pokažem koliko ga volim, mama mi je jedne večeri nakon posla, rekla: “Moramo se o nekim stvarima dogovoriti. Malo sam se financijski oporavila, jer ja ne računam na novac kojeg je tebi ostavio otac. Ja sam uvijek bila upućena na samu sebe pa se tako moram i ponašati. Naime, želim ti reći da sam odlučila Jošku prepustiti posao za šankom. U firmi je ostao bez posla, a nama je potrebna muška ruka u kući. On je jedina povjerljiva osoba kojoj bih mogla prepustiti taj posao u kojeg se razumije koliko i moj pokojni muž.”

Čekala je odgovor trepćući očima kao da se boji mog odbijanja.

– Ako ti tako misliš, nemam ništa protiv – rekla sam ravnodušno, a u isto se vrijeme poradovala toj promjeni, pogotovo kad mi je objasnila da će ona od sada brinuti o nabavi robe i voditi obračune pa će manje biti nazočna u restoranu.

Od prvog sam se dana trudila da Jošku pokažem svoju naklonost ali me iznenadio njegov odnos, koji mi je više sličio nekakvom očinskom ophođenju nego udvaranju koje sam očekivala. To me užasno nerviralo, pogotovo kad bi se svaku večer pred završetak posla mama pojavila da napravi obračun. Dotjerana i odmorna svakim je danom izgledala sve ljepšom i mlađom, a ja sam se osjećala sve nesretnijom.

Svoju sve očitiju bliskost, Venka i Joško više nisu skrivali pred gostima, ali niti preda mnom. Sve mi je postalo mnogo jasnije otkad sam noću čula tihe korake prema sobi u potkrovlju kamo je uselio Joško otkad je radio za šankom.

Zar je moguće da je od nas dvije Joško odabrao moju mamu, pitala sam se poražena tom spoznajom. Možda je to ipak samo moja uobrazilja da se mama i Joško vole, tješila sam se, računajući na razliku u godinama. Bila bi to prava lakrdija kad bismo doista obje bile zaljubljene u istog muškarca, nastojala sam odagnati misli što su me sve češće opsjedale, ali više nisam ni zbog čega očajavala. Jer, već onog dana kad smo pokopali tatu, postalo mi je jasno da se moj život iz temelja mijenja pa sam se morala suočiti sa stvarnošću ma kakva bila. Kad mi je mama jednog dana rekla vijest koja me inače mogla šokirati, primila sam je s tupom ravnodušnošću.

– Htjela sam ti reći, kćeri, da se Joško i ja namjeravamo vjenčati. U takvom poslu kakvim se mi bavimo potreban je muškarac, a Joška dobro poznajemo pa se nadam da se nećeš protiviti jer će nakon svega što smo prošle i tebi biti lakše…

– Ta ne udaješ se zbog potreba u poslu, kao niti radi mene da mi bude lakše, već zato što si zaljubljena u Joška, mladog ljepotana kojemu mnoge ne bi odoljele.

– Draga moja, život nije ► ljubavni roman ◄. Udala sam se i za tvog oca koji nije bio ljepotan, a bio je i mnogo stariji od mene, pa smo se ipak dobro slagali.

– Zar mi želiš reći da ga nisi voljela pa si ga zato tako brzo zaboravila i na njegovo mjesto dovela puno mlađeg muškarca? – nastojala sam je što dublje povrijediti.

– Kako se usuđuješ vrijeđati me! – vrisnula je pogođena istinom. – Ja sam tvoga oca poštovala i bila sam mu vjerna žena, a Joško mu je bio najbolji prijatelj i prvi nam je priskočio u pomoć kad smo se našle u nevolji. Vjerujem da će moj pokojnik iz groba blagosloviti naš brak – hinjeno je govorila plačnim glasom, iako na svom licu nije mogla prikriti radost kojom je isijavala tih dana.

SUSRET SA STAROM PRIJATELJICOM

Iako nisam bila jako iznenađena majčinom viješću o skorom vjenčanju, bila sam zatečena, pitajući se što da joj kažem. Da sam i ja zaljubljena u Joška i da bi meni više pristajao nego njoj? Mogla sam joj reći i nešto gore, da mi je njegova bračna ponuda sumnjiva kad je između nas dvije odabrao nju, jer ja nisam vlasnica restorana. No, ništa od toga nisam rekla, već sam imala neodoljivu potrebu da zaplačem na nečijem ramenu. Ali, na čijem? Svojim sam oholim ponašanjem u đačko doba odbila sva ponuđena mi prijateljstva, jer su to uglavnom bile cure i dečki iz skromnijih obitelji, mahom naših zemljaka. Umjesto na fakultetu, gdje sam namjeravala naći prijatelje ravne sebi, završila sam u majčinom restoranu.

Sljedećeg sam dana satima besciljno hodala gradskim ulicama i zalazila u robne kuće koje su me podsjećale na kupovine s mojim tatom, pa kad sam ugledala Anju, prodavačicu s kojom sam nekad išla u osnovnu školu, a ona mi se obradovala kao staroj poznanici i njeno me radovanje potpuno razgalilo.

– Gdje si, Diana?! Nisam te vidjela otkad smo preselili iz tvog susjedstva. Imaš li vremena da sjednemo u slastičarnicu jer mi za pola sata završava smjena? Da se malo prisjetimo onih dana kad je moj Branimir za tobom umirao od ljubavi… – čavrljala je Anja puna riječi kao šipak koštica. – Nisi vesela kakva si uvijek bila, Diana! Znam, pogodila te očeva smrt, ali što se tu može – rekla je s iskrenom sućuti, a kad su mi se pojavile suze u očima, prišla mi je i, zagrlivši me, rekla: “Isplači se na mom ramenu, Diana! Oduvijek sam te željela za prijateljicu!”

– Mislila sam da ti nemaš potrebe za prijateljstvom jer imaš braće i sestara! – bila sam otvorena.

– Sretna sam što ih imam, ali braća i sestre ti ne mogu zamijeniti prijatelja pred kojim možeš otvoriti dušu! – rekla je.

Anja, razdragana zbog našeg susreta, neumorno je pričala o svojim roditeljima i braći od kojih one najmlađe nisam ni poznavala, a onda se ispričala što previše govori, pogledala me i ozbiljno rekla: “Bit ću počašćena ako mi kažeš što te toliko muči!”

Ispričala sam joj da me pogodila majčina odluka o udaji, ali joj ono najvažnije, da mi je preotela voljenog muškarca, ipak nisam mogla priznati. Prije nego smo se rastale, dogovorile smo se za naredni susret kada će nam se priključiti i Branimir, kojeg sam u sjećanju zadržala kao prištavog pubertetliju zaljubljenog pogleda.

Koliko sam mogla shvatiti iz Anjinih riječi, Branimir me još uvijek rado spominjao.

– Vidjet ćeš Diana da moj brat nije više prištavi dječarac kakvog pamtiš iz škole – rekla je Anja kao da mi je pročitala misli.

Moja se mama uskoro vjenčala s Joškom a jedina promjena u odnosu na dotadašnje vrijeme, bilo je Joškovo preseljenje iz potkrovlja u Venkinu spavaču sobu. Joško mi se pred poznanicima obraćao slatko i umilno kao pravi poočim. Često bi mi uvečer prišao, nježno me zagrlio i predložio: “Hajde, dušo, odmori se pa izađi u život! Neka te Venka zamijeni u poslu.” Rado sam prihvaćala očuhove velikodušne ponude jer je bilo dovoljno zvrcnuti telefonom da me Anja i Branimir dočekaju na dogovorenom mjestu.

ZAR TI NEMAŠ BOLJE DRUŠTVO, DIANA?

Naš prvi zajednički izlazak bio mi je nezaboravan. Branimira sam jedva prepoznala. Iz prištavog žgoljavca razvio se u zgodnog i snažnog mladića, zadovoljnog svojim životom građevinskog radnika, a što je najvažnije, prišao mi je i bez sustezanja zagrlio i poljubio me u obraz kao staru poznanicu. Umjesto u neki dosadni kafić, poveo nas je u lunapark gdje smo se nekoliko sati zabavljali kao troje nestašne djece. Kad sam mami ispričala gdje sam i s kim provela subotnje poslijepodne, ljutito je reagirala: “Zar ti nemaš bolje društvo, Diana! Baš si našla prijatelje iz fine obitelji!”

– Žao mi je što sam ti uopće rekla s kim sam bila. I, reci mi, mama, zar je njihova obitelj loša samo zato što imaju puno djece? Nije li lijepo čuti da Branimir brine o svojoj mlađoj braći radeći i po dvije smjene na gradilištu? Zar meni ne bi bilo ljepše da imam brata ili sestru? No, kako ih nemam, njih dvoje mi postaju sve bliskiji i nitko me neće od njih odvojiti! – majci sam dala na znanje kako mi više ne može određivati s kim ću se družiti.

Početkom ljeta mama je iznenada morala otputovati u domovinu radi sređivanja imovinskih prava nakon ostavinske rasprave. S Joškom sam po prvi put ostala sama na poslu i u stanu. U gostionici se prema meni ponašao kao i ostalih dana, ali pred kraj posla mi je blagonaklono ponudio: “Znam da si umorna, Diana! Možeš otići na spavanje, a ja ću sam pospremiti šank nakon zatvaranja.”

Istuširala sam se i sjela na terasu da se nadišem svježeg zraka što je dopirao s obližnjeg brda. Opuštena i zaogrnuta samo laganim haljetkom, prepustila sam se milovanju noćnog lahora i zadivljenog pogleda u mračni nebeski beskraj u kom su treperile zvijezde, sjetila sam se tatine priče: “Svatko od nas ima svoju zvijezdu. Kad ona padne, naša duša odlazi u nebo, a kad pada nečija tuđa zvijezda, ono što poželimo u tom trenutku, mora nam se ostvariti!”

Što bih ja uopće mogla poželjeti ako ugledam padajuću zvijezdu, osim da mi se prošlost vrati. Ali, znam da se prošlost ne može vratiti ma koliko mi to željeli, razmišljala sam svladana uspomenama na sretne dane djetinjstva i moju ludu želju da budem odrasla. U mislima sam namjerno bježala u prošlost iz koje me vratila pojava moga očuha.

– Odmaraš, dušo? – progovorio je svojim najslađim glasom kakvim se služio na poslu kad god bi se pojavila neka žena vrijedna pažnje.

STRASTVENE NOĆI S OČUHOM

Kako li je to samo brzo završio sa svim poslom, pomislila sam gledajući ga u kupaćem mantilu ispred vrata njihove spavaće sobe povezane istom terasom.

– Toliko sam umorna da ne mogu zaspati, mada mi je odmor itekako potreban – rekla sam povlačeći haljetak po nogama.

– Jesi li za neko osvježavajuće piće? – upitao je ljubaznim glasom šarajući pogledom po mojim nogama.

– Može, donesi isto što i sebi – prihvatila sam ne želeći ispasti drska. Uskoro smo ispijali džin-tonik zabavljeni svatko svojim mislima, sjedeći jedno pokraj drugog.

Nakon nekoliko čaša počela sam osjećati ugodnu opijenost od pića, tople ljetne noći i Joškove blizine, priznajući samoj sebi da još uvijek nisam prema njemu ravnodušna. Privukao je svoju ležaljku tik do moje, a ja sam se pravila da to ne primjećujem. Ležala sam zatvorenih očiju i nastojala odagnati misli na tatu, Johanna, raspršene snove o odvjetničkoj karijeri, na mamu kojoj nisam mogla oprostiti što mi je preotela tog neodoljivog muškarca…

Prepustila sam se ugodi što ju je izazivao dodir Joškove vrele ruke što mi je milovala lice. Čulo se samo naše ubrzano disanje, dok je njegova ruka prešla s lica i klizila mojim tijelom, a ja sam bila preslabom da se oduprem osjećajima što su se širili poput plime, unoseći u svaki djelić mog bića želju za nasladom što je brisala stvarnost da je Joško muž moje majke.

– Neodoljiva si, Diana – šaputao je promuklim glasom punim strasti spuštajući svoje senzualne usne na moje željne ljubavi. Voljela sam ga prije nego ona i zato imam pravo na njegovu ljubav, proletjelo mi je glavom u trenutku odluke da mu u potpunosti pripadnem.

– Nisam smjela dopustiti da se ovo dogodi – rekla sam Jošku otvoreno kad me nakon ljubavnog čina zapljusnula stvarnost.

– Nema mjesta kajanju jer nismo nikome ništa loše učinili. Dapače, za ovakav doživljaj vrijedi živjeti i zato nam nemoj kvariti ove trenutke zadovoljstva – lijeno je uzdahnuo.

Promatrajući ga onako obnaženog i malaksalog, lišenog svake grižnje savjesti i kajanja što ga je strast odvela u nevjeru, i to ne bilo kakvu, već s kćeri svoje vjenčane supruge, mogla sam mu samo pozavidjeti na njegovoj neosjetljivosti.

Nisam više zavidjela svojoj majci što joj je Joško postao muž, jer sam spoznala da joj nikad neće u potpunosti pripadati. Pomislila sam da ga upitam zašto je od nas dvije odabrao moju mamu, svjestan da sam u njega bila zaljubljena još kao djevojčica, no istog sam trenutka odustala, jer bi svaka nova spoznaja samo još više zamrsila i ovako nezgodan odnos. Ipak sam sama kriva za ovo što nam se dogodilo, ali neka ostane na tome; odlučila sam ubuduće izbjegavati svaku priliku da me dovede u bezumni zanos kao te večeri.

No, sve su se moje dobre želje izjalovile već sljedeće večeri. Kad se pojavio u mojoj spavaćoj sobi bez posebnih pitanja ili nagovaranja, primila sam ga u krevet bez opiranja pa smo tako nastavili sve do majčina povratka kad mi je rekao; “Ubuduće moramo paziti da Venka ne primijeti naš odnos.” Bila sam duboko razočarana što niti jednom riječju nije spomenuo da mu je sa mnom bilo lijepo, kao što nije ni požalio što je iznevjerio Venku. Naprosto mu je sve što je činio izgledalo normalno. Uvjerila sam se da su ipak istinita govorkanja kako je Joško oženio Venku zbog restorana i lagodnog života kojeg mu je ona u svojoj zaljubljenosti omogućavala, a bila mu je na dohvat ruke i njezina lijepa kći. Kad sam prvi put čula ta naklapanja, bila sam zgrožena, smatrajući da ljudskoj pakosti nema granica, ali sam se konačno uvjerila da u svakom traču ima i ponešto istine.

Otkad se mama vratila, iz našeg ponašanja nije mogla zamijetiti baš nikakvu promjenu u našem odnosu. On je u potpunosti vladao svojim osjećajima, ako ih je uopće imao, a ja sam se osjećala povrijeđenom i odbačenom, a ljubav koju sam nekad osjećala prema Jošku pretvarala se u prezir i ravnodušnost. Nikad ga više nisam poželjela, pogotovo otkad sam postala intimna s Branimirom koji me doista iskreno volio do obožavanja. Kad sam primijetila prve simptome trudnoće i nakon ginekološkog pregleda spoznala da je to plod moje bezumne strasti, to jest noći provedenih s očuhom, bila sam očajna. Majci nisam ništa rekla pa sam sama morala naći izlaz iz te nezavidne situacije.

TKO JE OTAC MOG DJETETA?

Moram se što prije udati kako bih spriječila sramna naklapanja, bila je moja čvrsta odluka koju sam bez problema i ostvarila. Požalila sam se Branimiru da sam trudna, na što je on, poštenjačina i neiskusni naivac, reagirao na jedino mogući način.

– Vjenčat ćemo se kad god želiš, Diana, ljubavi moja! – izgovorio je s takvim oduševljenjem da me srce zaboljelo od sažaljenja prema tom poštenom stvoru. No, Branimirovo oduševljenje nisu dijelili i njegovi roditelji. Skromni ljudi koji su čitavog života vezali kraj s krajem, nisu zaboravili oholost moje mame koju su poznavali iz susreta u školi, a nisu ni meni oprostili što se nisam u djetinjstvu htjela družiti s njihovom djecom.

– Je li to neki tvoj hir, Diana? – upitala je njegova mama Danica kad smo joj došli reći da ćemo se vjenčati. No, kad su je Anja i Branimir uvjerili da se nas dvoje doista volimo i čekam bebu, Danica se smekšala poštujući pravo djeteta da ima oba roditelja i pristala bez daljnjeg protivljenja.

Možda je ipak Branimir otac mog djeteta, razmišljala sam umirujući vlastitu savjest, otkrivajući svojoj mami namjeru da se vjenčam s Branimirom. Na vijest o trudnoći zbog koje smo požurili s vjenčanjem, moja je mama bila zgranuta.

– Trebala si mi odmah reći pa bismo tvoju trudnoću na vrijeme sredile! Neću pristati da se udaš za njega! Što ti on ima dati kad je siromašan kao crkveni miš? – razgoropadila se Venka ne birajući riječi.

– Zašto bih ti rekla? Punoljetna sam i sama odlučujem o svojoj budućnosti, a ti i ne pitaš želimo li nas dvoje to dijete! – uzvratila sam joj također povišenim glasom.

– Da, gospođo, Venka, nas dvoje želimo ovo i još mnogo djece! – javio se Branimir, na što je mama samo zakolutala očima.

– Iver ne pada daleko od stabla! Imat ćete ih punu kuću kao i tvoji roditelji i bit ćete bokci čitavog života. Samo se vjenčajte, nemam baš ništa protiv – rekla je, prkosno podižući glavu.

Poslije našeg skromnog vjenčanja nastanili smo se u podstanarskom stanu, a trudnoća mi je došla kao spas od Branimirovih nježnosti. Nastavila sam raditi u gostionici i dalje čeznula za Joškom koji se “rastapao” od milja u pažnji prema meni otkad je moja trudnoća postala vidljiva. Nisam mogla dokučiti iz kojih je razloga toliko pažljiv, mada sam bila uvjerena da je njegova gluma brižnog poočima čista laž.

Kad je moj sin Dorijan rođen nešto prije termina kojeg smo očekivali, moj se suprug uopće nije uznemirio, jer je i njegova majka od sedam poroda imala dva preuranjena pa se nitko zbog toga nije brinuo. Branimir je bio sretan otac i ponosan na sina pa nije bilo želje koju mi ne bi ispunio. I da sam imala snage prihvatiti život kakav mi je sudbina namijenila, naš bi se brak održao. Međutim, umjesto da budem sretna mama što sam rodila lijepog zdravog dječaka, ja sam se pretvarala u čangrizavu, bezvoljnu osobu.

RAZVOD OD BRANIMIRA

Sve teže sam podnosila Branimirovu blizinu i sve češće odbijala bračne dužnosti, pa su zaredale svađe. Čak ni prema djetetu nisam osjećala odgovornost pa kad bi noću zaplakao, nisam ustajala, već je kolijevci odlazio suprug da umiri dijete.

– Kakva si ti majka kad ne skočiš s kreveta dok dijete zaplače? Nas je mama imala sedmero, ali tata nikada nije noću ustajao – prigovorio mi je Branimir, na što sam ja bezobrazno planula:

– Samo me nemoj uspoređivati sa svojom majkom!

– To i ne želim, jer bih time povrijedio svoju majku, kakva ti nikad nećeš biti – uzvratio mi je spreman na svađu.

– Ja se s tobom više ne želim ni svađati, Branimire! – odgovorila sam, drsko ga gledajući u oči.

– A što uopće želiš od mene, ako išta još mogu učiniti da ti ugodim?

– Ništa ne želim od tebe! – rekla sam ravnodušno na što je on toliko pobjesnio da se jedva svladao da me ne udari.

Sutradan se Branimir vratio s posla i mirno rekao:

– O svemu već dugo razmišljam i sve više vjerujem svojoj mami da me nikada nisi voljela. Možda Dorijan nije moje dijete, ali ga volim više od tebe. Ako nisam u pravu, ti me razuvjeri! Došao sam do zaključka da ovako dalje ne možemo. Sutra se neću vratiti kući jer vidim da ti smetam. Ako uvidiš svoje pogreške i pokušaš ih ispraviti, možemo još jednom pokušati, ali samo ako to ti poželiš!

Sutradan doista nije došao kući, a ni sljedećih dana. Rastali smo se prije nego je moj Dorijan spoznao da smo mu roditelji, prije nego je progovorio riječ “tata”. Bila sam svjesna da se naš kratkotrajni brak raspao mojom krivicom ali zbog toga nisam osjećala ama baš ništa osim tupe ravnodušnosti.

Promatrajući svog dječačića koji me svojim izgledom sve više podsjećao da je ipak plod moje bezumne ljubavi s Joškom, smatrala sam kako to dijete zaslužuje pravu majku. “Bit ću najbolja mama na svijetu!”, obećala sam samoj sebi i svom mališanu koji me slušao širom otvorenih, velikih, tamnih očiju, baš kao da me razumije. Potom je otpuzao do ulaznih vrata, uspio se postaviti na noge i ručicom udariti po vratima, te izgovoriti jedine riječi koje je najčešće ponavljao očekujući tatin dolazak: “Ide, ide!”

Uzela sam dijete u naručje i gorko zaplakala. Bile su to prve suze nakon očeva pogreba i nakon Branimirova odlaska. Kao da je razumio moju tugu, naslonio je glavicu na moje rame začuđeno me gledajući i prstićem dočekivao suze na mom licu pokazujući prema ulazu kao da očekuje nekoga tko će zaustaviti moje suze.

KASNO SAM SPOZNALA GREŠKE

Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam shvaćala da sam svojom sebičnošću otjerala jedinog čovjeka koji me iskreno volio. Sve teže sam podnosila i mamine sumnjičave poglede na njezina unuka koji je doista sličio svom pravom ocu.

– Mama, želim otići odavde! – rekla sam odlučna da promijenim život.

– Što ti je odjednom puhnulo u glavu? Nisi jedina koja se rastala s mužem. Ne moraš se bojati života jer ćemo ti mi pomagati. Kako ćeš sama s djetetom u nekoj novoj sredini? Zar nije bolje da nastaviš raditi kod nas, jer je danas u sve većoj nezaposlenosti velika prednost raditi u obiteljskoj firmi.

– Ne, mama! U gostionicu nikad više! Ipak sam završila gimnaziju i mogu u neku višu školu, steći neko zvanje…

– Ja samo želim da ti bude lakše i da ovo dijete odraste u sigurnosti koju mu ti sama ne možeš pružiti – govorila je prilično neuvjerljivo, jer mi se činilo da bi i njoj poprilično laknulo kada se više ne bih pojavljivala u Joškovoj blizini.

– Što se tiče Dorijana, ne želim da odrasta poput mene. Neću ga obasipati novcem niti ću mu ispunjavati svaku želju. Neka postane samostalan i snažan čovjek koji će se sam izboriti za svoje mjesto pod suncem. Zato sam odlučila otići u domovinu. Zahvalna sam svom ocu što je meni ostavio kuću. Potrudit ću se da na svojoj očevini započnem novi život, a kuću koju je gradio s toliko ljubavi, pretvorim u topli dom za sebe i svoje dijete.

– Neka ti je sa srećom, kćeri moja! Vjerojatno se naš Antun i u grobu raduje tvojoj odluci – zagrlila me mama sa suzama u očima, kojima nisam mogla odgonetnuti pravi uzrok, ali mi to više i nije bilo važno.

No, polet s kakvim sam došla u očev zavičaj brzo je splašnjavao pred stvarnim problemima u poslovima na imanju kojima nisam bila dorasla, a u mojim su sjećanjima često zazvučale Branimirove riječi o mogućem zajedničkom novom početku. Nije li najveće blago nečija iskrena ljubav kakvom me obasipa moj suprug, pitala sam se, dok su me sve više opsjedale misli da mu ponudim da mi se vrati, ako me još uvijek barem malo voli.

Tek kad sam se našla sama na vjetrometini života, spoznala sam i samu sebe, da se ljubav ne može samo primati kao što je to bilo u mom djetinjstvu.

Ta me roditeljska, posebno očeva ljubav, osakatila. Uvijek je bio uz mene, spremno prihvaćao svaki moj teret, ispunjavao mi i najluđe želje, ne dozvoljavajući mi da odrastem, dok je Branimir stasavao u posve drukčijoj sredini i odrastao u samouvjerenog čovjeka sposobnog da se nosi sa životom, za razliku od mene. Sve ću mu priznati, baš sve, pa i sumnju da Dorijan možda nije njegov sin, osmišljavala sam pismo koje sam mu namjeravala poslati. Naš novi početak, ako ga bude, mora se temeljiti na istini.

NOVI ŽIVOT BEZ LAŽI I TAJNI

Napisana riječ ima mnogo veću težinu nego izgovorena, sjetila sam se savjeta svoje učiteljice. “Izgovorena riječ odleti poput vjetra, a napisana i nas nadživi”, redala su se sjećanja na dobronamjerne savjete starijih kojima nikad nisam pridavala važnosti.

Napisala sam Branimiru dugačko pismo ispovijedivši mu sve svoje grijehe, spoznaje o svojim zabludama i nepravdi koju sam mu nanijela, priznala mu da je u mom životu nakon njegova odlaska nastala praznina koju nitko drugi ne može popuniti. Obećala sam da ću biti dobra žena i majka našoj djeci koju mu želim izroditi, samo ako je spreman za naš novi početak.

Dani očekivanja njegovog odgovora bili su najdulji u mom životu.

Stigao je nenajavljen jednog dana oko tri tjedna nakon odaslanog pisma. Dugo smo se gledali bez ijedne riječi, a potom me čvrsto zagrlio svojim snažnim rukama. Naš prvi poljubac nakon godine i pol razdvojenosti, imao je slankast okus od naših izmiješanih suza koje smo pustili da teku. Pomalo nesiguran, prišao nam je Dorijan u čijim se djetinjim očima odražavalo prepoznavanje.

– Poznaješ me, zar ne, Dorijane? Ja sam tvoj tata koji te više nikad neće ostaviti – držeći dijete u naručju, ulazio je u naš novi dom u kojeg je unio toplinu koja nam je nedostajala svih proteklih mjeseci provedenih bez našeg Branimira.

– Nisam ti se javio nakon primljenog pisma. Morao sam se uvjeriti da vas još uvijek volim, a sad sam siguran da bi mi bez vas dvoje život bio prazan – uzdahnuo je.

I, potekao je život jednom novom kolotečinom, ispunjen razumijevanjem, uzajamnim poštovanjem i ljubavlju, bez čega nema sretnog braka ni zajedničkog života. Vjerojatno sam morala proći katarzu što mi je donijela spoznaje do kojih ne bih nikada došla da se nisam otisnula svojim vlastitim životnim putem.


Ukoliko smatrate da mojasudbina.net ima zanimljiv sadržaj, podržite nas:

Hvala.

Vaši komentari