Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju za samo 3 sata mog rada.
Pozivi iz Srbije: 🇷🇸
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Glumio sam prijatelja, a razarao joj brak

Tatjana! – uzviknuo sam uzbuđeno. – Ne mogu vjerovati da si to ti! Kada si se vratila? – izgovorio sam u jednom dahu. Raširio sam ruke, a ona mi je poletjela u zagrljaj, čvrsto sam je obujmio, zaronivši lice u njenu mirisnu kosu. Kad se napokon uspjela izvući iz mog čvrstog zagrljaja, pažljivo sam je pogledao. Ništa se nije promijenila, dapače, izgledala je još ljepše i zanosnije. Zadrhtao sam od vala emocija koji me je zapljusnuo. – Idemo li na kavu? – posjednički sam je uhvatio pod ruku. – Nedostajali su mi naši razgovori – pokušao sam obrazložiti svoj poziv, a sve iz straha da me ne bi odbila.

– Može – osmijeh joj je obasjao lice, pokazujući niz blistavo bijelih zubi.

Ponosno sam koračao uz nju. Da je bilo drukčije, ona je mogla biti moja, a s činjenicom da nije, nikada se nisam mogao pomiriti. Bila je jedina žena kojoj sam poklonio svu svoju ljubav, jedina uz koju sam mogao podnijeti pomisao da uz nju provedem ostatak života. Sve ove godine nastojao sam je zaboraviti, potisnuti kao i sva ostala sjećanja, ali sve je bilo uzalud.

– A kako si ti, Mario? – umilno je zacvrkutala.

– Ne mogu se potužiti – slagao sam, ne trepnuvši.

Tad smo došli do kafića. Sjeli smo i pričekali konobara. Nisam skidao pogleda s nje. Želio sam joj postaviti bezbroj pitanja, ali nijedno nisam mogao formirati u svojoj glavi, a da ima nekog smisla. Izvadio sam paketić cigareta i odvojio jednu. Ruke su mi se tresle. Odugovlačio sam s pripaljivanjem, sve iz straha da ona ne primijeti u kakvom se stanju nalazim, šutnja je trajala sve dok nas konobar nije poslužio, čim je otišao, Tatjana me je zasula pitanjima. Njena urođena radoznalost isplivala je na površinu.

OTROV JE LAGANO CURIO IZ MENE

– Nemam ti što reći o sebi – podigao sam ruke, ne mogavši odoljeti navali smijeha. – Kod mene je sve isto. Nema nikakvih promjena. Bože, Tatjana. Imam osjećaj kao da je vrijeme stalo. Godine koje su prohujale od našeg posljednjeg susreta kao da ništa nisu promijenile. A što je s tvojim brakom? Imaš li djece? – postavio sam joj pitanja koja su me najviše mučila. Toliko sam želio čuti da joj brak ne štima, da sam se naprosto pretvorio u uho čekajući njen odgovor. O njemu je ovisilo hoću li kod nje imati nekakve šanse ili ću samo ostati njen vjerni prijatelj, rame za plakanje.

– Ne, nemam djece. Nema potrebe da žurim. Još sam mlada. Želim uživati u braku, posvetiti se mužu, a i materijalna situacija nije zanemariva. Godinama smo marljivo radili i sve smo novce uložili u našu firmu. Još smo na početku, probijamo se. Nadam se da ćemo pronaći i zauzeti svoje mjesto u poslovnom svijetu. O tome nam ovisi budućnost. Ivan gotovo danonoćno radi. Uvodi mnogo inovacija, a to zahtijeva mnogo truda, i sve vrijeme. Ne znam zašto, ali ne želi da ja radim -govorila je tihim glasom.

Nisam mogao skriti razočarenje. Svaka njena riječ mrvila je zrnca nade koja su se nalazila u meni. Demon ljubomore počeo me opsjedati.

– Jesi li provjerila zbog čega on ne želi da radiš? – lagano je otrov curio iz mene.

– Ne – gledala me je s nerazumijevanjem. – Na što misliš?- oprezno me je upitala.

– Ništa određeno nije mi bilo na umu. Jednostavno, tvoje su mi riječi probudile nagon za oprezom. U prvi trenutak sam čak i pomislio da je neka druga žena u pitanju. Jesi li sigurna da on cijelo vrijeme radi? Provjeravaš li mu mobitel, odjeću, ili što ja znam što bi sve žena trebala raditi kada je nešto takvo u pitanju – sa zadovoljstvom sam gledao kako njene oči prekriva veo tuge.

Bacio sam sjeme zla i ono je palo na plodno tlo, a to mi je za sada bilo dovoljno. Nikada do sada nisam ovoliko uživao sijući maleno zlo, ali to mi je bila barem malena zadovoljština za sve ove godine pakla, tuge i izjedajućeg osjećaja boli.

– Ne znam zašto ti je takvo što palo na um – rekla je s dozom nesigurnosti u glasu.

– A ja ne znam zašto tebi nije? – uzvratio sam joj istom mjerom.

Znao sam da to nije u redu od mene, ali se nisam mogao othrvati tom poroku. -Tamo gdje žena ne smije biti u blizini, nešto se događa. Poznajući Ivana, sumnjam u to, ali iskušenja mijenjaju ljude.

– Ne znam što da mislim. To mi uopće nije palo na um, a i sigurna sam da me voli – nervozno je okretala šalicu kave u ruci.

Pripalio sam cigaretu, uvlačeći njen dim s posebnim zadovoljstvom.

– Naravno da te voli. Da nije tako, ne bi te oženio. On tebe smatra sigurnom svojinom, a mi muškarci smo iskonski lovci. To nam je u krvi, razumiješ li što ti hoću reći? Za nas je osvajanje nečeg novog izazov kojemu samo rijetki mogu odoljeti, a Ivan je naočit muškarac. Oduvijek je privlačio žene poput magneta. Da sam na tvojem mjestu ne bih se uljuljao u lažnu sigurnost. Možda nema razloga da mu ne vjeruješ. Ne znam. Vjeruj, ali i provjeri da budeš sigurnija – namjerno sam budio oganj ljubomore u njoj.

– Tvoje riječi na neki način imaju smisla, ali ne kada je moj muž u pitanju – konstatirala je.

– Ti znaš da si se uvijek mogla osloniti na mene. Isto tako znaš da tebe nikada ne bih povrijedio. Ja ti samo dajem savjet kao prijatelj, kao muškarac. Mogu biti realniji i bolje sagledati situaciju. Dobro znam putanju muških misli -uzeo sam šalicu i prinio je usnama. Otpio sam maleni gutljaj i vratio je na tanjurić Namjerno sam to radio. Dao sam joj malo vremena da razmisli, da se sabere od onoga što joj govorim.

NADAO SAM SE DA ĆE SE ZAGUBITI

Cijenim to što činiš. Svih ovih godina samo si mi ti nedostajao. Ovi naši razgovori oduvijek su mi bili lijek za dušu. Jedino si me ti razumio. Samo sam se tebi mogla povjeriti, i nikada me nisi razočarao – po njenim sam riječima shvatio da joj i ja nešto značim. Ne na onaj način na koji sam želio, ali i to je mnogo više od ničega. Zadovoljno sam se osmijehnuo. Uhvatio sam je za ruku, diveći se vitkoći njenih prstiju.

– Sve ću učiniti za tebe – govorio sam, netremice je gledajući.

Suza joj se iskrala iz oka. – Hvala ti – ganuto je rekla.

Naveo sam je da priča o Njemačkoj, o poslu kojim se tamo bavila. Postigao sam da se potpuno opusti i njeno lice zasja od smijeha, isto kao i oči. Na kraju smo razmijenili brojeve mobitela i rastali se uz obećanje da ćemo se uskoro opet naći.

Još uvijek pod dojmom susreta, otišao sam u drugi kafić. Naručio sam piće i sjeo. Misli su mi prebirale po prošlosti, kao prsti po tipkama klavira…

Tatjanu sam upoznao u srednjoj školi. Išli smo u isti razred. Uvijek je bila mirna i povučena djevojka. Bio sam u njenom društvu, ali nikada s njom. Na početku zadnje godine poginuli su joj roditelji. Danima je bila odsutna, a kada se vratila, gotovo da i nije sličila na sebe. Više se ni s kim nije htjela družiti, ili je mislila da je nitko ne može razumjeti, što je u biti i bila istina. K njoj me je privlačila ne samo njena ljepota, već i nešto čudno što je naprosto zračilo iz nje.

Jednog dana sam je slučajno susreo u gradu. Pozvao sam je u kino i, na moje iznenađenje, pristala je. Nakon kina smo otišli na sok, pa onda u šetnju rivom. Malo po malo, počela se otvarati. Od tada smo postali gotovo nerazdvojni. Iz dana u dan volio sam je sve više. Bojao sam se otkriti joj što osjećam, a sve iz straha da se ne bi ponovno začahurila. Nije ni slutila što se sa mnom zbiva.

Za nju sam bio brat kojeg nije imala, dobar i pouzdan prijatelj, i ništa više od toga. Ni išta manje. S vremenom sam se uživio u ulogu zaštitnika. Nisam dozvoljavao da joj se bilo tko približi, ili da je netko povrijedi. U dubini duše sam se nadao da će naše prijateljstvo prerasti u ljubav, a zatim u brak. Tak kada je upoznala Ivana, shvatio sam da će moja maštanja ostati tek pusti snovi.

NE ISPLATI SE BITI DOBAR

Tatjana se zaljubila preko ušiju. I naši sve rjeđi izlasci postajali su prava mora. Ako nisam bio s njima u društvu, pričala je samo o njemu, ni ne znajući da mi time zariva nož u srce koje je bez prestanka krvarilo. Patio sam, nadajući se da je to samo prolazan zanos. Vrijeme je pokazalo da nisam imao pravo. Kad mi je rekla da se udaje, prekinuo sam sve kontakte s njom. Bio sam ljubomoran skoro do boli. Smatrao sam da je Ivan oteo ono što je trebalo biti moje. Svoju bezgraničnu ljubav preusmjerivao sam u mržnju, da bi lakše podnio udarac sudbine od koje se ni do danas nisam oporavio. Nakon vjenčanja, oni su otišli u Njemačku, i više je nisam čuo, a ni vidio sve do toga dana.

Dok je ona uživala u sretnom braku, ja sam uzalud išao iz veze u vezu. U svakoj ženi tražio sam sličnost s njom i na kraju bih odustajao. Razočarano sam se vraćao tuzi, svojoj vjernoj prijateljici.

Nitko mi nije mogao zamijeniti Tatjanu, nikomu nisam mogao dati ništa, jer ništa nisam ni imao. Tatjana je zarobila moje srce, okovala ga je vječnim okovima ljubavi. Nikada joj nisam mogao oprostiti izdaju. Maštao sam o osveti, a ta se mašta uskoro mogla pretočiti u stvarnost. Toga dana sam otkrio što joj je bolna točka, uosta lom kao i svima: ljubav. Još je samo trebalo smisliti način na koji ću to izvesti. Bilo mi je malo žao što ću je povrijediti, ali to je život. I ja sam bio povrijeđen, i nikomu nije bilo stalo do toga što sam patio.

Danima sam smišljao i gotovo se ničega nisam moga dosjetiti. Bio sam smiren. Imao sam vremena na pretek, a to mi je bilo najvažnije. Tatjana je bila tu, i ovaj put joj neću dozvoliti da mi pobjegne. Ako moja osveta uspije, ona ne mora biti moja, ali neće biti ni Ivanova, a ni bilo kojeg drugog muškarca. Počele su mi se javljati neke vizije plana, i samo je trebalo malo doraditi detalje. Kad me tog dana Tatjana pozvala na kavu, iznenadio sam se njenom pozivu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da će me pozvati. Njeno sam obećanje uzeo s rezervom. Kad je došla na dogovoreno mjesto, činilo mi se da je mnogo ljepša od posljednjeg puta, ako je to uopće i bilo moguće.

– Svakim danom si sve ljepša – uputio sam joj kompliment. Njene su nebesko plave oči zaiskrile od zadovoljstva.

– Lijepo je čuti iskren kompliment. On godi duši, ali i srcu. A i ti se nemaš na što potužiti. Da si tako izgledao proje mojeg vjenčanja, doveo bi me u dvojbu – nasmijala se.

Nisam znao kako da shvatim njene riječi. Je li se ona samo šalila ili je doista mislila to što je rekla?

– Sumnjam. Bitku s Ivanom izgubio sam u samom startu. On možda jest tvoj muž, ali te nikada neće moći voljeti onoliko koliko te volim ja – po prvi put sam joj nagovijestio što osjećam prema njoj.

– Miješaš dvije različite ljubavi veselo je dodala.

Razočarano sam je pogledao. Zar je ona doista bila slijepa, nisam mogao a da se ne upitam. Pred njom sam ogolio dušu, a ona to nije ni primijetila.

– A što se tiče Ivana, ništa neobičnog nisam primijetila. U njegovu sam ljubav sigurnija nego ikada. Izrazio je želju da proširimo obitelj, i nemaš pojma koliko me to veseli.

– Dobra taktika – kao uzgred sam rekao.

– Mario, što se to s tobom događa? – u čudu je upitala.

– Ništa. Samo sam primijetio da si još uvijek neiskvarena, naivna i dobra. On će tebe s djetetom vezati za kuću, a sebi će ostaviti prostora da radi što želi. Razmisli o djetetu. Kada ono dođe, sve se promijeni. Baš sve…

Tatjana se zagrcnula. U nevjerici je odmahivala glavom.

– Ne mogu te shvatiti. Da dijete sve mijenja, dobro znam, ali ja nemam o čemu razmišljati. Mario, ja sam u braku, a djeca mogu biti samo kruna naše ljubavi – sa začuđujućom žestinom branila je svoja uvjerenja i svoju ljubav prema mužu.

Kiselo sam se osmijehnuo. Lice mi je poprimilo tvrd izraz. U tom sam je trenutku na neki čudan način i mrzio. Nisam mogao podnijeti njenu sreću s drugim. Ona je trebala imati djecu sa mnom, samo sa mnom. Ljubav prema Tatjani počela se pretvarati u demona. Moja dobrota koja nas je nekada vezivala, imala je i drugu stranu. Shvatio sam da se ne isplati biti dobar. Dobrota nam donosi samo bol i gubitke.

VOLIO BIH SE JAVITI IVANU

Ako sam joj nekada i bio prijatelj, to više nisam. Iza anđeoskog lica kojeg je ona promatrala krila se njena propast, a da ona toga i nije bila svjesna.

– Ponekad krune imaju i lažni sjaj – dodao sam.

– Ne razumijem te. Da budem iskrena, ništa više ne razumijem. Promijenio si se. Ne znam razlog, ali ga na neki čudan način mogu sebi predočiti. Sigurno si za vrijeme mojeg odsustva bio duboko povrijeđen. Ako je žena u pitanju, onda ona i nije svjesna što je izgubila. Ako to nije u pitanju, onda zbilja ne znam što te je moglo toliko promijeniti. Postao si sumnjičav do krajnosti. Mogu li ti ikako pomoći? – iskreno je upitala.

– Ne – nasmijao sam se. Znao sam da ne postupam dobro, da sam se prenaglio. Ako ovako nastavim, moglo bi se dogoditi ono što sam najmanje želio, da se ona sasvim udalji od mene, a to se nikako nije uklapalo u moje planove.

– Naravno da sam se promijenio. Jednostavno, imam sasvim drukčiji pogled na svijet. Ne misliš valjda da zauvijek mogu ostati samo nedozreli muškarac? – pokušao sam barem donekle ublažiti svoje prethodne riječi.

– Da. U pravu si. čini mi se da ti i nisi svjestan koliko si se promijenio. A možda i ja na sve gledam iz drugačije perspektive. Da promijenimo temu? – obrve su joj se izvile, a čelo se malo naboralo od grimase koju je napravila.

S odobravanjem sam klimnuo glavom.

– Razgovarala sam s Ivanom. Kad nam dijete jednog dana dođe na ovaj svijet, suglasili smo se da tebe zovemo za kuma. Pristat ćeš, zar ne? – uz osmijeh je upitala.

– Znaš da hoću – potrudio sam se da mi glas zvuči oduševljeno.

Kradomice je pogledala na sat. Primijetio sam da se počela i vrpoljiti. Znao sam da će uskoro otići. To je bilo tako očito, da je naprosto bolo oči.

– Ivan putuje poslovno u Zagreb. Morala bih krenuti – s nelagodom je ustala. Nakon njenih riječi, nešto mi je sinulo. Ustao sam i ja, ostavljajući novac za račun na stolu.

– Daj mi njegov broj. Volio bih mu se javiti – izgovorio sam gotovo u jednom dahu. Nisam je gledao u oči, već u usne koje su bile tako pune, kao da su mamile na poljubac. Na brzinu mi je izdiktirala broj. Pohranio sam ga u mobitel. Dopratio sam je do automobila i pozdravio se s njom. Dugo sam gledao u njen automobila na odlasku, a onda sam odlučno krenuo prema centru. Uzeo sam novi mobitel s karticom, držeći ga u ruci poput najveće dragocjenosti. Samozadovoljno sam se smješkao. Bio sam tako ponosan na ono što sam smislio. Ovoliku sreću već godinama nisam osjetio. Plan osvete se složio u jednu cjelinu, poput kockica čudnog mozaika. S nestrpljenjem sam očekivao da se Ivan vrati. S Tatjanom sam svakodnevno bio u kontaktu, a to mi je i odgovaralo, uklapalo se u plan, u ono što sam naumio.

ŠTO SE DOGODILO, TATJANA?

Kad se Ivan vratio, sa svog novog broja počeo sam mu slati lascivne ljubavne poruke. Zvao sam ga kada sam znao da je u kući. Uživao sam ga mučiti. Svoj novi broj sam preusmjerio na slučajno odabranu djevojku iz nekog seksi oglasnika, ali prije toga sam se potrudio provjeriti da li će mi se javiti ženski glas. Kad se javila, samo sam poklopio.

To se odvijalo iz dana u dan. Njen mi je suprug uzvraćao prijeteće poruke, ali što se toga tiče, bio sam potpuno miran. Nikako mi nije mogao ući u trag. Iza sebe sam porušio sve mostove koji su vodili do mene, kao što ću porušiti i njihov brak. Stajao sam u sjeni i čekao da se Tatjana pojavi. Već je bilo krajnje vrijeme da počne sumnjati. Da budem još uvjerljiviji, zamolio sam jednoga svog prijatelja i prijateljicu da mi pomognu. Bili su mi dužnici i nisu mogli odbiti. Lein zadatak bio je da na ulici presretne Ivana i da mu se baci u zagrljaj, a Lukin da sve to snimi. Kad sam nakon nekoliko dana vidio snimke, bio sam oduševljen. Lea je snimana s leđa i nije postojala mogućnost da bude prepoznata, a Ivanu se jasno vidjelo lice. Običan promatrač, ili netko tko gleda te fotografije, mogao bi se zakleti da je u pitanju ljubavni par. Bio sam zadovoljan, prezadovoljan sobom. Sada sam samo vrebao pogodan trenutak da te slike i pošaljem. Osjećao sam se predivno. Sudbina njihovog braka bila je u mojim rukama. Nisam imao obzira, kao što ga ni oni nisu imali dok su ranjavali mene. Tog trenutka zazvonio je mobitel. Kad sam vidio Tatjanin broj, u meni kao da je počela vladati oluja zadovoljstva.

– Mario… – čuo sam njezin plačni glas. Nakon što je jedva izustila moje ime, počela je grcati od plača.

– Što se dogodilo, Tatjana? – upitao sam, iako sam dobro znao što je posrijedi. U tom mi je trenutku ipak bilo žao. Zrnce savjesti proradilo je u meni, ali sam se potrudio da ga što prije zanemarim. Znao sam da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno, a u ovakvim situacijama nije bilo mjesta za nikakve osjećaje.

– Za Boga miloga, što se dogodilo? – viknuo sam.

– Ja… – nije mogla izgovoriti. – Ivan… Moramo se naći – promucala je između jecaja.

– Dođi u moj stan ili ću ja kod tebe – ostavljao sam joj mogućnost izbora, što je bilo vrlo velikodušno od mene. Nekada davno, ja ipak nisam mogao birati.

– Doći ću ja kod tebe – rekla je i prekinula vezu.

ON SVE PORIČE, ŠTO JE NORMALNO

Odložio sam mobitel i ulio si viski. Samom sebi sam nazdravio početak kraja Tatjaninog braka. I da se ne razvedu, ništa više neće biti isto. Kad se izgubi povjerenje, gubi se i ljubav, nestaje bez traga, činilo mi se da je satima čekam. I mene je počeo hvatati strah. Bojao sam se da joj se nešto ne dogodi, što bi i mene ubilo. Nisam joj trebao dozvoliti da vozi u takvom stanju. Da prekratim vrijeme, nazvao sam Ivana. Iznenadio se mom pozivu. Bio je jako štur u riječima, kao da je jedva čekao da prekine vezu sa mnom. Vrlo lako sam mogao zamisliti muke u kojima se sada nalazio, a nije bio ni najmanje kriv. Počeo sam se neobuzdano smijati, kad me je prekinulo zvono na vratima.

Ugasio sam svoj novi mobitel i odložio ga u najdonju ladicu. Nisam smio riskirati da stigne poruka dok je Tatjana tu. Kad sam otvorio vrata, poletjela mi je u zagrljaj. Nogom sam ih zatvorio i odveo je do trosjeda. Strpljivo sam čekao da se smiri, da prestane rijeka suza koje su neprestano tekle. No ona kao da nije imala namjeru prestati plakati. Oči su joj bile kao kišni oblaci i nije se nazirao kraj plača. Lice joj je bilo natečeno i upalo. Bila je gotovo neprepoznatljiva. Nisam znao kako da se ponašam. Na koji način da joj pružim utjehu? Ono što sam ja želio od nje, ona mi nije bila spremna dati, barem ne još. Sjeo sam uz nju i prebacio joj ruku preko ramena.

– Isplači se – šaputao sam joj u uho. -Još uvijek mi nije jasno što se dogodilo. Imamo vremena. Ispričat ćeš mi kada se smiriš – govorio sam umilnim glasom punim razumijevanja.

– Ivan me vara. Bio si u pravu. Izgleda da je njegova ljubavnica izgubila kontrolu i da traži više nego što joj je on u stanju dati – opet je počela neobuzdano jecati.

Pomilovao sam je po kosi. Zatvorio sam oči, uživajući u njenoj nježnoj svilenkastoj mekoći. Kad sam se ovako osjećao zbog jednog površnog dodira, kakvu bih tek eksploziju doživio da sam intiman s njom?! Na samu tu pomisao, krv mi je uzavrela.

– Ne prenagljuj. Možda se samo zavaravaš. Ne možeš ga optužiti za takvo što bez čvrstih dokaza.

– Ali, uvjerila sam se. On sve poriče, što je tako normalno, zar ne? Kakva sam samo budala bila! Sigurno su se smijali na moj račun. Kakvo poniženje! Svu moju ljubav i sve ono što sam mu godinama pružala, on je odbacio poput opuška. Ne mogu to podnijeti! Raspada mi se duša i tijelo. Sve je izgubilo smisao. Nemam više volje ni za što. Najviše bih voljela da me nema. Izdao me, a ja sam mu toliko vjerovala. Mrzim ga! Nekad sam mislila da nema jačeg osjećaja od ljubavi, a tek sada vidim da nisam bila u pravu. Prema mržnji, ona je tako mala, tako ništavna. Volimo svim srcem, ali mrzimo cijelim svojim bićem, svakim atomom ovog zemaljskog tijela koje nam je dano – napokon se malo pribrala. Suze su nestale, ali je tuga ostavila pečat na licu i očima.

– Znam što ćeš me pitati. Provjerila sam. Ne bih od komarca pravila slona da nisam sigurna.

– On je budala – dodao sam. Nije ni svjestan koliki je gubitnik. Zašto prolijevaš suze za nekim tko toga nimalo nije vrijedan?

– Ne plačem za njim – suprotstavila se.

– Upravo danas sam pokopala svoju jedinu ljubav, pokopala sam svu vjeru u nju i povjerenje prema ljudima. Kao i uvijek u životu, kada pomislim da sam sretna, život se potrudi da me uvjeri u suprotno. Imam osjećaj kao da sam se samim rođenjem pretplatila na nesreću. Sreća samo pokaže svoje anđeosko lice, a onda nas na prijevaru odvede ravno u pakao. Zašto je život tako okrutan? Zašto ja? – postavila je sebi pitanje koje sam ja sebi postavljao na tisuće puta.

– Slučajan odabir – rekao sam samo da nešto kažem.

– Lako je tebi. Ti i ne znaš koliko sve ovo boli.

– A što misliš da si ti jedina koja pati? Da si ti jedina koja je sposobna nešto osjećati? Kako se samo zavaravaš! Kad upoznaješ ljude, pokušaj prodrijeti ispod površine, i vidjet ćeš ono što nikada nisi očekivala da ćeš vidjeti u tom biću. Zar s Ivanom nisi živjela godinama? I koliko ga poznaješ? Nimalo. Ponekad uz nekoga provedemo gotovo cijeli život, pa nas iznenade njegovi postupci. Lako je biti pametan kada ti je dobro, lako je pronaći rješenje za tuđe probleme, ali ne i za svoje. A što bi ti savjetovala prijateljici da ti dođe s takvom pričom? – živo me zanimao njen odgovor.

VRIJEME LIJEČI SVE RANE

Rekla bih joj da zamisli da je on umro – s dugim oklijevanjem je rekla, i sama se iznenadivši tom rečenicom.

– Ali, to je neizvedivo. To ja znam, a znaš i ti. Ni u kom slučaju to nije isto. On nije mrtav, Tatjana. Mrtav može biti jedino vaš brak, ako mu vi dopustite da umre. Rekla si da se volite, a ovo je težak ispit vaše ljubavi – mudrovao sam.

– On već jest mrtav! Gotovo je! Mrtav čovjek se ne može oživjeti umjetnim disanjem, pa tako ni moj brak novom šansom. To nema smisla. Jednom preljubnik, uvijek preljubnik. Nikada mu više ne bih vjerovala, i taj bi brak bio sve samo ne ono što bi trebao biti. Tako sam umorna. Ovo je iz mene izvuklo i posljednji atom snage. Da nije ove boli… – ruku je položila na grudni koš …mislila bih da sanjam, da je ovo Samo ružan san, noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi. Ali nije…

– Vrijeme liječi sve rane – pokušao sam je utješiti.

– Govoriš iz vlastitog iskustva? -bila je iznenađena.

– Naravno. Zašto te to iznenađuje? Ja nisam od kamena. Istina je da vrijeme zaliječi rane, ili se barem naučimo nositi s tom boli. To ti na kraju dođe na isto. Sve je u životu kao i bolest. Moraš proći sve faze od početka do kraja, a jedina bitka koju možeš dobiti je bitka nad svojim umom. Kad u glavi posložiš sve kockice, sve ostalo dolazi samo po sebi, normalno.

– To zvuči tako jednostavno, ali u stvarnosti mnogo je drugačije. Isti recept se ne može primijeniti kod svih ljudi. On ne djeluje na sve jednako. Boli me sve ovo. Ivanu sam dala dušu i tijelo, a on me uništio. Zašto su ljudi tako nemilosrdni? ponovno je plakala.

– Nisu svi – opet sam glumatao.

– Kakvo zadovoljstvo pronalaze u uništavanju tuđih života?

– Ne znam – oprezno sam rekao. Izbjegavao sam je pogledati. Ovo je za mene bila nepoželjna tema, a kada bi joj i rekao, ona me nikada ne bi mogla shvatiti. Mene nije gonila želja za uništavanjem nečijeg života, već želja da svom životu dam nekakav smisao. A možda i nije samo to bilo u pitanju. Možda sam je želio kazniti. Više ni sam nisam znao, jer nakon svega ona najvjerojatnije nikada neće biti moja. Na neki način sam dobio zadovoljštinu, ali nisam bio sretan onoliko koliko sam mislio da hoću. Uz ono malo sreće, osjećao sam i okus gorčine, pa čak i neke vrste kajanja. Ali, što je tu je. Natrag više nisam mogao. Bilo je prekasno za povratak.

– Hvala ti na podršci. Donekle sam se smirila. Mrzim ovu situaciju. Ni sama ne znam što dalje, ni kako će se sve ovo odvijati. Mučno mi je i na samu pomisao da odem u naš stan, ali nemam gdje.

– Uvijek možeš kod mene stanovati – rekao sam brzo.

– Imat ću to na pameti – s nelagodom je rekla. – Ipak ti ne bih smetala. Moram poći. Ne smijem sebi dopustiti da me ovo slomi. Pronaći ću posao, pa… – slegnula je ramenima, izgubljeno gledajući u neodređenu točku. Gledala je, a bio sam siguran da ništa ne vidi. Otišla je. Samo je oblak njenog parfema bio nijemi svjedok da je bila tu. Zadovoljno sam protrljao ruke. Još sam samo trebao dostaviti slike i to će biti kap koja će preliti ionako punu čašu.

NISAM ZNAO DA SI TI MOJA LJUBAVNICA

Pričekao sam nekoliko dana, a onda sam ih poslao. Nije mi preostalo ništa drugo nego da čekam. Nakon samo dva dana, Tatjana je došla kod mene na posao sva uplakana.

– Pomozi mi. Rekao si mi da se kod tebe mogu privremeno smjestiti. Jako mi je neugodno, ali nemam izbora.

Bez riječi sam joj pružio ključ od stana. Kad je otišla, osmijeh mi se zaledio na usnama. Mobitel! Ostao je u dnevnom boravku na stoliću, što će biti ako otkrije da ja šaljem poruke? Nadao sam se da će ipak poštivati moju privatnost i da je radoznalost neće povući da uradi ono što ne bi trebala.

Do kraja radnog vremena pekao sam se na paklenim mukama. Sumnje su me opsjedale. Proklinjao sam svoju neopreznost ali kako sam mogao znati da će ona postupiti baš ovako kako jest? činilo mi se da se vrijeme vuklo puževim korakom. Nikako nisam mogao dočekati kraj radnog vremena. Kad se napokon približio, odjurio sam kući. Pozvonio sam i ona mi je otvorila. Njen pogled bio je drugačiji. Sve mi je odmah postalo jasno. Otkrila je! Zbunjeno sam zastao, a onda sam svoju nesigurnost htio sakriti iza usiljenog osmijeha. Bez riječi me je propustila. Ušao sam i ugledao Ivana, šokirano sam buljio u njega kao da vidim duha.

– Nisam znao da si ti moja ljubavnica -s mržnjom je prosiktao. Ustao je i prišao mi. Snažno me udario šakom, a zatim se okrenuo prema izlazu s namjerom da ode. – Ako ostanem još jednu sekundu ovdje, ubit ću te! – rekao je i otišao.

– Mario! – Tatjanino lice je isijavalo nevjericu, bijes i mržnju.

Neprestano je odmahivala glavom. Lice joj se grčilo u pokušaju da nešto kaže, ali s usana joj nije silazio nikakav zvuk. S teškom mukom sam ustao, trljajući bradu koja je bridjela od Ivanova udarca. Sjeo sam gledajući u pod. Nisam imao hrabrosti pogledati je u oči.

– Zašto? Zašto za Boga miloga? upitala je nakon poduže stanke. Glas joj je bio tvrd, gotovo neprepoznatljiv.

– Mislila sam da ti nešto značim, da ti znače one godine prijateljstva. Nikada ne bih posumnjala u tebe. Da mi nisu došle one slike i da nisam slučajno uzela mobitel u ruke jer sam željela prekratiti vrijeme, razvela bih se od Ivana. Ono što sam otkrila… Još uvijek sam u šoku. Prvo što sam učinila jest da sam nazvala Ivana i zamolila ga za oprost. Volim ga. Bez njega mi život ne bi imao nikakvog smisla. Zašto si želio uništiti naš brak? – upitala je s mržnjom.

NEKA TI BOG OPROSTI, JA NE MOGU

– I ti si mene uništila – napokon sam rekao. – Trebala si biti moja. On mi te je oteo. Sve ove godine sam bio zaljubljen u tebe. Ti si me pratila poput aveti. Želio sam da i ti osjetiš ono što sam ja godinama osjećao. Volim te, Tatjana, i to je moj jedini grijeh.

– Da si me volio, onda bi me pustio da budem sretna. Ne, ti nikoga ne voliš. Ti si bolestan i treba ti stručna pomoć, čak ni bolest ne može opravdati ovaj tvoj pakleni plan koji je zamalo uspio. A vjerovala sam ti više nego ikome. Nikada nisam posumnjala u tvoje dobre namjere. Ne mogu te čak ni mrziti. Jedino prema tebi mogu osjetiti sućut i sažaljenje. Ovim pokušajem samo si učvrstio moj brak. Gadiš mi se toliko da ne mogu podnijeti ni pogled na tebe. Jadan je taj tvoj život, a još jadniji način na koji hraniš tu svoju bolesnu sujetu. Zar si mislio da nikada nećeš biti otkriven? Idem sada. Ivan me dolje čeka. Nikada mi se više nemoj javiti. Ne želim ni čuti za tebe – glas joj je bio hladan, oštar poput vrhova razbijenog stakla. Parao mi je uši skoro do boli.

– Oprosti mi – jedva sam uspio promucati. – Neka ti Bog oprosti, jer ja ne mogu. Zbogom – otišla je tiho, poput priviđenja. Naslonio sam lice na dlanove. U glavi mi je vladala prava zbrka. Osjetio sam gorak okus razočarenja, ali i veliko olakšanje. Tatjana je doista bila u pravu. Više nisam vladao sa sobom. Razočarenje i ljubomora potpuno su ovladali mnome. Naivno sam mislio da sreću mogu pronaći čineći zlo ljudima. Slabi su mi bili temelji, i moj pakleni plan nije imao nikakve šanse za uspjeh. Sada mi je bilo žao zbog svega. Kajao sam se, ali je za taj osjećaj bilo prekasno. Umjesto da imam dvoje dobrih prijatelja, ja sam dobio dvoje neprijatelja. To mi doista nije trebalo.

Od tog nemilog događaja prošle su dvije godine. Nekoliko puta sam susreo Tatjanu, ali je ona samo okrenula glavu od mene. To me boljelo više od ičega. Da sam samo mogao vratiti vrijeme, sve bi bilo drugačije. Primijetio sam da je trudna, i bilo mi je doista drago zbog nje, ali sam ipak bio razočaran što njenom djetetu neću moći biti kum kao što sam obećao.

I ja sam napokon pronašao ženu svog života. Nakon toliko godina opsjednutosti Tatjanom našao sam ono za čim sam tragao. Svoju zaručnicu nisam ni pokušao usporediti s njom, jer one su bile dva sasvim različita bića, a svaka je od njih imala svojih prednosti. I ja sam iz svega izvukao pouku, a što je najvažnije, oslobodio sam se tereta koji me je godinama pritiskao, svoje bolesne opsjednutosti. Nakon onog događaja postao sam sasvim drugačija osoba. Trudim se da budem što bolji, a nadam se da sam na dobrom putu da potpuno i uspijem u tome.

Kajem se za sve što sam učinio i nadam se da mi se život neće osvetiti za ono što sam pokušao napraviti: razoriti tuđi brak. Bio sam zaista lud od silne ljubavi i bezumlja. Na svu sreću to je ostalo samo na pokušaju i sve se dobro završilo. Zahvalan sam što je tako ispalo, što mi je sudbina pružila još jednu šansu za iskupljenje, što mi je na vrijeme pokazala da je pogrešan put kojim je krenuo.

Vaši komentari