Volio me čitav život, a nije me mogao imati

Ova čudna priča ima svoj početak sredinom sedamdesetih, u vrijeme kada mi je bilo samo sedamnaest godina. Daleki, još neotkriveni svijet nudio mi se u svoj svojoj čari i malo je reći da sam bila uvjerena kako ću ga osvojiti. Samouvjerena mladost, snaga koja pršti od siline želje da se nauči, vidi, sazna, a nimalo iskustva s onom drugom stranom, sa zlom, pokvarenošću, neimaštinom i preprekama koje vrebaju na životnom putu. O tome sam tek trebala naučiti svoju lekciju.

Ljepota sama po sebi ništa ne znači, mene je k ljudima privlačila vjerojatno nevinost, očito neiskustvo, spremnost da budem prijatelj te dijelim ljubav svima oko sebe. Bila sam prilično popularna među vršnjacima, a ja sam u to vrijeme voljela jednog Ivana i njegove smeđe oči.

Nažalost, to nitko nije znao i mnogi su mi se nabacivali. Na kraju sam, prisiljena da odbijam takve ponude, ostavljala dojam ohole i bezosjećajne djevojke.

Većinu tih udvarača odavno sam zaboravila, ali jednog ću pamtiti cijeli život jer se nije uklapao ni u kakve standarde, nije sličio ni na koga i najmanje od svih imao je šansu da me pridobije, a opet je ostao na neki način povezan sa mnom do kraja života. Ta priča zaslužila je da bude ispričana.

Pojavio se u mom gradu niotkuda, nitko ga nije poznavao. Privlačio je pažnju svojom pojavom, izgledom i čudnom odjećom. Tih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ljudi su većinom nosili garderobu tamnih, zagasitih boja. Stariji muškarci crna ili siva odijela, a mi mladi traperice i traper jakne. On je bio, od glave do cipela, u bijelom. Savršeno skrojeno odijelo s dvostrukim kopčanjem, hlače savršeno ispeglanog ruba, bijele uglancane cipele oštrog vrha, bijela košulja i isto takva kravata.

Nosio je i bijeli šešir, kakve smo viđali samo u kinu, u filmovima o mafiji iz tridesetih godina. Kada sam ga prvi put vidjela, pomislila sam da podsjeća na Ala Caponea, Luckyja Luciana i druge slavne aktere prohibicije. A on je sjedio na zidiću ispred moje zgrade u centru grada. Naše malo dvorište bilo je zavučeno i zaklonjeno, pa se u njega iz vreve gradskog života odjednom ulazilo kao u oazu mira i intime. Sa svog prozora nagledala sam se svega i svačega u tom komadiću zaklona.

Tu su dolazili djevojke i momci da se na brzinu izljube, djevojke da namjeste odjeću i poprave šminku sklanjajući se od pogleda svojih kavalira, tu su se pušile prve cigarete, ma svašta se moglo vidjeti. Ali ovako nešto još ne vidjeh. Sjedio je mirno na zidiću, grickao nešto za jelo i to zalijevao pivom.

Onako sav u bijelom, odmah mi je postao zanimljiv. Po odjeći koju je nosio trebao je ručati u najskupljem restoranu u gradu, a on je jeo salamu i kruh u mom dvorištu. Kako bih ga bolje promotrila, pomaknula sam zavjesu i on me je ugledao. Prvo me je netremice promatrao, kao i ja njega, a onda je učinio nešto što sam mislila da se radi samo u filmovima. Skinuo je šešir, položio ga na grudi i duboko mi se naklonio. Zbunjeno sam ga promatrala, pa sam i sama učinila pokret glavom koji je sličio na naklon. Onda mi je sve postalo toliko smiješno da sam se hihoćući sakrila u dubini sobe. Kada sam ponovno pogledala, čovjek u bijelom nestao je iz dvorišta.

Sutradan sam u školi sve ispričala najboljoj prijateljici Vandi. Smijala se kao luda i toga nepoznatog čovjeka počele smo nazivati “bijelim vitezom”. Desetak dana kasnije opet sam ga ugledala, obučenog u isto bijelo odijelo koje je sada bilo primjetno zaprljano. Moji školski prijatelji opkoliše ga i uglas povikaše:

– Crni, pokaži nam trik!

On se smijao i mahao rukama kao da otresa dosadne muhe, ali je na kraju ipak izvadio špil karata i počeo izvoditi jeftine trikove na bučno oduševljenje svih prisutnih… Osim mene. Nisu svi imali rođaka Stipu koji je znao milijun tih trikova i sve mi ih je otkrio nakon sitnog potkupljivanja kutijom cigareta. Moj Stipe izazvao je prometnu nesreću u kojoj, srećom, nitko nije povrijeđen, ali je alkotest pokazao prisustvo alkohola u krvi, pa je zaglavio tri mjeseca u zatvoru. Kući se vratio deset kilograma teži i pun trikova s kartama. Toga se sjetih dok sam gledala ono što je Crni izvodio na opće oduševljenje mojih prijatelja pa spontano upitah:

– U kojem si zatvoru to naučio, Crni?

– Zašto u zatvoru, nisam ja bio u zatvoru – zbunio se on i primjetno pocrvenio.

– Ma, baš me briga jesi li bio u zatvoru ili nisi, ali ti trikovi su standardna zatvorska “znanost”, zato pitam – ležerno spustih loptu, ali me iznenadi njegov iskreni odgovor.

– U Lepoglavi, eto gdje sam bio. Tri godine i dva mjeseca, odslužio sam pošteno i izašao prije neki dan. Mislio sam ću sakriti svoju prošlost ako dođem u grad gdje me nitko ne poznaje, kad ono… Otkrio me djevojčurak kao da mi je prošlost ispisana na čelu – ovo je izgovorio u dahu, bez ogorčenja ili ljutnje, čak mi se učinilo s nekakvim olakšanjem.

Zapravo, ako je nekome bilo neprijatno zbog svega, bilo je meni.

Ubrzo smo saznali da je, navodno, bio oženjen ljepoticom kojoj moral nije bio jača strana. Izgleda da su o njenim vanbračnim izletima znali svi prije nego njen muž koji je radio u građevinskoj firmi i često je na terenu provodio po petnaest dana. Ženi koju je obožavao donosio je novac. Ona je prema njemu bila dobra i nježna dok je bio kod kuće, ali čim bi mu vidjela leđa, navraćali su joj mladi ljubavnici.

Crni je to saznao slučajno, od pijanog prijatelja. I, pade mu krv na oči. Sve što je imao na svijetu bila je ta žena i ono što je stekao s njom. Napustio je radno mjesto i usred nedjelje banuo je u kuću. Dugo je kucao po vlastitim zaključanim vratima i nitko mu nije odgovarao. Na kraju je svom snagom provalio i vrata i štok uletjevši u kuću kao ranjena zvijer. Žena je bila u krevetu sama, prestrašena. Već je počeo prekorjevati sebe što je podlegao lažima ljubomornog kolege kada je ugledao par muških cipela pored kreveta.

Njihov vlasnik otrčao je kao lud niz ulicu, bos i u donjem vešu, a prethodno je iskočio kroz prozor. Crni je ljubavnika pronašao u njegovoj kući i tu, pred maloljetnom djecom i prestravljenom ženom, prebio ga na mrtvo ime.

Na kraju je došla policija i uhapsili su ga. Osuđen je na pet godina zatvora zbog pokušaja ubojstva jer je baš razbio ženinog ljubavnika, ali zahvaljujući žalbi na presudu, smanjena mu je kazna na tri godine i dva mjeseca. Odslužio je kaznu, izašao iz zatvora i novcem koji je dobivao na ime plaće u zatvoru gdje je radio kao stolar, kupio je bijelo odijelo i šešir. U novi život želio je ući čist, nevin i slobodan, kao gospodin.

Čvrsto je odlučio da će živjeti pošteno, od svog rada, da se više neće petljati sa ženama i da nikada više neće završiti iza rešetaka.

Zatvor je teško podnosio. Kada je izašao, noćima je kao opsjednut gledao mjesec jer ga nije vidio pune tri godine i dva mjeseca. O tim običnim stvarima, kao što su mjesec i zvijezde, slobodni ljudi ne razmišljaju, a cijene ih samo oni kojima su oduzeti na neko vrijeme. Crni se zaposlio; radio je u građevinskoj firmi na istovaru pijeska, lako je bio dobar majstor, s mnogo radnog iskustva, zatvorska prošlost smetala mu je u poslu. Sve je to teško podnosio. I… desila mu se ljubav. Ono od čega je bježao, ono što je najmanje želio, zaskočilo ga je kada se najmanje nadao. Počeo je piti. Sve češće su ga viđali kako pijan leluja ulicama grada. Uvijek je tako pijan završavao na istom mjestu, u mom dvorištu, na zidiću s gelenderima.

Sjedio bi satima, pijuckao pivo i čekao da me vidi. lako je bio svjestan svega, ljubav je bila neumoljiva.

Bio je opčinjen djevojkom koju je mogao samo iz-daleka gledati. Zaista u to vrijeme nisam znala šta se dešava u srcu toga sirotog čovjeka i srdačno sam mu se javljala kada bih ga vidjela u dvorištu. Ponekad sam ga pitala za zdravlje, za posao, prokomentirala vrijeme… Bila sam i suviše neiskusna da primijetim s koliko me žara gleda i kako zamuckuje dok mi odgovara na ta pitanja postavljena iz pristojnosti.

Ali ljubav se ne može sakriti. Pijan je pričao mladim gradskim huliganima, koji su od njega izvlačili novac i cigarete, da voli Mariju, da samo živi za to da nju gleda. Poslije nekoliko dana saznala sam kakve priče kruže gradom o meni i tom čudnom pridošlici. Bila sam postiđena i osramoćena. Čim sam ga slijedeći put ugledala, zasula sam ga bujicom pogrdnih riječi zabranivši mu da mi se primakne na bliže od sto metara.

Gledao me je bespomoćno, ruku opuštenih niz tijelo, pognute glave, postiđen. Nije se ni pokušao braniti. Na kraju mi ga je bilo žao i na brzinu sam se ispričala, odlučna da ga ubuduće izbjegavam koliko mogu ili da ga jednostavno ignoriram. Bila sam nemoćna da nekome zabranim da me voli.

Sljedećih godinu dana umjesto svoje sjene uvijek sam viđala Crnog. Gotovo sam se navikla na to da je uvijek u mojoj blizini. Živjela sam punim plućima, zabavljala sam se, pjevala u zboru i na solo nastupima, bavila se amaterski glumom, zabavljala s momcima, završavala srednju školu.

Vjerni svjedok svih mojih aktivnosti bio je taj tihi, neobični čovjek. Onda sam se zaljubila i udala. Dok su svatovi pjevali i plesali ispred crkve, ugledala sam ga skrivenog iza živice, a lice mu je bilo mokro od suza. Nisam imala vremena da razmišljam o njegovu bolu, bila sam na krilima ljubavi i sreće. Tog dana postala sam žena čovjeka kojeg sam voljela svim srcem.

Dvije godine kasnije vozila sam svog sinčića u kolicima i nosila dvije torbe namirnica s tržnice. Ispred ulaza u zgradu osvrtala sam se da vidim koga ću zamoliti za pomoć kada se on pojavio.

Crni. Gotovo sam već zaboravila na njega. Pritrčao je i podigao kolica s mojim sinom.

Dok sam se snašla, odnio ga je do ulaznih vrata mog stana.

I sve to bez riječi. Nasmiješila sam mu se i zahvalila. Sreća u njegovom pogledu sve mi je rekla o njegovu srcu.

Godine su prolazile i viđala sam ga sve odrpanijeg, oronulog i vidno ostarjelog. Piće je uzimalo svoj danak. Već duže vrijeme nije radio redovno, zarađivao je radeći po kućama manje složene poslove i tako sakupio pokoji dinar koji je većinom trošio na piće. Stalni dom nije imao. Spavao je po stračarama, šupama, tko zna gdje. Jedne hladne zime pijan je zaspao na otvorenom.

Ujutro se probudio vrata iskrivljenog udesno. Nikada više nije normalno okretao glavu. Prozvaše ga “Crni krivošija”. Bilo mi ga je žao iz dna duše. Slutila sam daje u njegovu propadanju bio veliki moj udio. lako ništa nisam učinila da mu naudim, pomalo me je pekla savjest. Jednom mi se pružila prilika da mu se bar malo odužim.

Vraćala sam se kasno iz kazališta. Ulice su bile puste. Čula sam policijsku pištaljku, zatim je nastala strka, galama, na nekoga je podignuta hajka. Nije mi bilo nimalo ugodno. Odjednom u mraku primijetim poznati lik. Crni. Očito se krio.

Traži li baš njega policija ili i on, kao i ja, izbjegava neugodan noćni susret s čuvarima reda? Odlučih da mu se obratim.

– Crni, što se događa, koga traže?

– Mene. Netko me optužio da sam nešto ukrao, a nisam, vjeruj mi. Ali dok ja to dokažem, već će me vezanog odvesti u zatvor. Tamo se živ više ne vraćam – šapatom mi je odgovorio.

U trenutku sam postala svjesna ozbiljnosti situacije, pa čak i posljedica ako se upetljam u to. Ali znala sam koliko se Crni plašio zatvora i nisam mogla dopustiti da se vrati tamo bilo da je prav ili kriv. Iste sekunde sjetila sam se kako ću ga spasiti. Bili smo u blizini mosta.

Samo odabrana manjina u mom gradu znala je za skrivenu prostoriju ispod mosta koju smo nazivali “soba”. Zapravo, bio je to otvor veličine omanje sobe, u koji se ulazilo puzanjem po vodovodnim cijevima ispod mosta i ulazilo se kroz uzak otvor. Bio je to zaklon od zime i neželjenih posjetilaca. Često sam tu dolazila sa svojim trendom Željkom onako, iz radoznalosti, te zapaliti cigaretu, ali i kao pajdaš našem prijatelju Vladi u vrijeme kada je pobjegao iz popravnog doma.

– Crni, pođi za mnom, ne boj se, sakrit ću te i nitko te neće pronaći -odlučnost u mom glasu pokrenula ga je iz obamrlosti. Vjerovao mi je. Dovela sam ga do mjesta gdje se uz metalne ljestve mogao popeti na vodovodne cijevi i dalje otpuzati do “sobe”. Obećala sam da ću mu sutra ujutro donijeti pokrivače, hranu i vodu, a pomagat ću mu sve dok se situacija ne raščisti i on opet bude mogao izaći na ulicu. Sačekala sam da mi se javi iz dubine “sobe”. Znala sam da ga tu nitko neće pronaći, ali i da je pred njim hladna, mračna noć. Vratila sam se kući drhteći. Prvi put od kada sam se udala, prešutjela sam mužu ono što mi se dogodilo. Možda bih mu i ispričala, ali znala sam da bi mi očitao lekciju da se ne petljam u policijski posao.

Vjerovala sam Crnome da je nevin, ali kako da u to uvjerim svog muža? Zato ušutjeh. Ujutro, prije posla, uputila sam se natovarena putnom torbom s najvažnijim stvarima za svog štićenika: hrana, voda, debeli džemper, topli veš, deka, baterijska lampa i boca rakije.

Čekao me je izvirujući kroz uzak otvor. Ostavih torbu na dnu željeznih ljestvi i zbrisah u strahu da će me netko vidjeti u toj suludoj akciji. Na poslu sam cijeli dan bila napeta i dekoncentrirana. Osluškivala sam što se priča po kancelarijama sve u nadi da ću čuti nešto o onome što se događalo prethodne noći u gradu. I pred kraj radnog vremena navrati Toni, kancelarijski raznosač priča pa, kao nezainteresirano, rekoh:

– Zamisli, molim te, što sam sinoć vidjela kada sam se vraćala iz kazališta: pravu policijsku potjeru. Ne znam što je bilo, zna li itko od vas? – a srce mi je udaralo kao ludo.

– Ma da – uhvatio se Toni na “udicu” – netko je provalio u ljekarnu.

Budale, ganjali su sirotog Crnog, a zna se tko obija ljekarne… Narkomani, naravno. Da je Crni mislio negdje i provaliti, bila bi to prodavaonica pića, a ne apoteka. Uhvatili su jutros dvojicu narkomana – Toni je uživao u svojoj obaviještenosti, a meni je srce zaigralo od sreće. Morala sam što prije obavijestiti Crnog da je slobodan.

Čekala sam da padne noć i otišla pod most. Crni mi je dao signale baterijskom lampom. Čekala sam ga dok je nespretno silazio niz ljestve. Obavijestila sam ga o tome da je slobodan, da se više ne mora kriti. Nije se obradovao. Bio je to trenutak kada sam živjela za njega; tako je on na to gledao. Osjetih to i gotovo pobjegoh s mračnoga, skrivenog mjesta, odjednom svjesna čudne situacije u kojoj sam se našla. Kasnije sam čula da se Crni preselio u “sobu”. Eto, pronašla sam mu smještaj.

Prošle su mnoge godine. Život me nosio bujicom svakodnevnih obaveza u kojima nije bilo mjesta za poznanika iz prošlosti. I desilo se da je jedne večeri izronio ispred mene kao avet baš u presudnom trenutku.

U to vrijeme živjela sam u kvartu koji se smatrao nesigurnim za život i usred bijela dana, a pogotovo su bile opasne kasne noćne šetnje, sve zbog blizine parka u kojem su se posljednjih godina okupljale ulične bande mladih ljudi, većinom narkomana. Usprkos pojačanim policijskim patrolama, učestali su napadi na zakasnjele prolaznike praćeni pljačkom, a nerijetko i teškim premlaćivanjem. Ljudi su sa strahom dočekivali noć, a djeca su već s prvim mrakom morala biti u kućama. Strah se uvukao u stanovnike našeg naselja i već se mnogo starih susjeda odselilo iz kvarta. Kada mi je direktor toga dana rekao kako moram završiti ugovore da bi bili spremni na njegovom stolu rano ujutro, znala sam da ću ostati na poslu do kasnih noćnih sati. Ne bih se brinula da moj muž u to vrijeme nije bio na službenom putu jer bi došao po mene autom kada završim posao; ovako sam se pouzdala u sreću da ću zaustaviti slobodno taksi vozilo. Međutim, prošla je ponoć i u našem malom gradu bilo je prekasno za taksiste. Uzalud sam stajala na opustjeloj ulici pa sam se sa zebnjom u srcu zaputila kući pješice. Nisam stanovala daleko, ali morala sam proći kroz ozloglašeni park. U sebi sam izgovarala sve molitve kojih sam se sjećala žureći onoliko koliko su mi dopuštale visoke potpetice i otečene noge. Trudila sam se da koračam što tiše, ali u tišini noći zvuci mojih koraka odjekivali su sablasno. Okretala sam se lijevo-desno strepeći od svakog šuma i pokreta. Iskreno sam se nadala da baš ove noći obijesni, besprizorni momci neće biti raspoloženi za lov na zakasnjele prolaznike.

Odjednom su se pojavili preda mnom. Stajali su ispod razgranate lipe u grupi od petoro-šestoro njih i od straha sam osjetila bubnjanje u sljepoočnicama, a vid mi se zamaglio. Znala sam da su me vidjeli i da me čekaju raspoređujući se lagano u polukrug. Zastala sam pokušavajući smisliti kako da im pobjegnem. Strah mi je blokirao sva čula i misli. U tom času čula sam dozivanje iza sebe.

– Marija, ulazi, brzo! – u mraku nisam vidjela tko je ali sam glas prepoznala. Bio je to Crni.

– Crni, ti si? – upitah za svaki slučaj.

– Ja sam, Marija, ne brini, uđi, ovdje si sigurna – provirivao je iz zapuštene kućice u kojoj je do prije nekoliko godina bio zaključan alat i kolica za održavanje parka. Već neko vrijeme nije služila svojoj namjeni.

Čula sam da u tom kućerku povremeno sklonište pronalaze lokalni beskućnici, što je bio dovoljan razlog da je zaobilazim u širokom luku. No u tom času možda je baš na tom prljavom, zapuštenom mjestu bio spas za mene. Zakoračila sam u mračni prostor.

– Ne plaši se, Marija, sve će biti u redu – njegov glas djelovao je na mene umirujuće.

Skupila sam se u mraku osluškujući bijesne glasove koji su dopirali izvana.

– Gdje je nestala kuja?! Kao da je isparila!

– Ne lupetaj, nije duh, otvori oči i traži je, gadura je sigurno puna love.

– Nema je, čovječe, tko zna, možda nam se pričinilo da nekoga vidimo.

– Ako si ti urokan, ja sam danas bistar kao voda.

– Tko mi kaže, pa ti se nisi bistar ni rodio, đubre džankijevsko, stara te je umjesto mlijekom, “horsom” hranila.

– Kome spominješ staru, razvalit ću ti ta lajava usta!

Nastade komešanje; potukli su se na nekoliko koraka od razvaljenih vrata ruševne kućice. Molila sam se Bogu da im ne padne na pamet proviriti unutra.

Očito su trenutačno imali posla jedni s drugima. Uskoro sam čula zvuke koraka koji se trkom udaljavaju, prvo jednog, a onda i ostalih. Crni me blago uzeo pod ruku i pomogao mi da izađem iz njegova skloništa.

Pažljivo se osvrćući na sve strane, vodio me prema mojoj zgradi.

Prepustila sam mu se s povjerenjem, nemoćna da dišem, hodam, da živim od užasnog straha koji sam upravo proživjela. Kada sam se napokon našla u sigurnosti svoga stana, sjetih se da nisam ni zahvalila svom iznanadnom spasitelju onako kako je zaslužio. U tom trenutku trebalo mi je okrepljenje i smirenje, pa sam se odlučila prvom prilikom na pravi način odužiti Crnom.

Ni deset dana kasnije, na sastanku mjesne zajednice našeg naselja gdje se raspravljalo o sigurnosti i mjerama koje moramo poduzeti u tom smislu, netko je onako usput rekao:

– Umro je siroti Crni krivošija. Našla ga policijska patrola u onoj ruševnoj kućici za alat.

Okrenula sam glavu i zaplakala. Jer, kako objasniti suze za nekim koga navodno nisam ni poznavala kako treba? A znala sam: u tom trenutku za mene je bilo manje ljubavi na ovom svijetu.